Izvješća su se pojavila koja sugeriraju da je Muhammad Aliju ubrizgana droga poznata po tome što uzrokuje Parkinsonovu bolest u kasnim 1970-im godinama, kao dio urote od strane američke vlade da ušutkaju najutjecajnijeg, najkarizmatičnijeg i opasnog kritičara sustava u povijesti

Injekcija metil-fenil-tetrahidropirinida (MPTP), amfetamin koji izaziva brzi početak Parkinskonove bolesti prema istraživanju o toksičnosti droge iz 1976. godine. Godine 1976. Barry Kidston, stručnjak kemije iz Marylanda, je ubrizgao u svoje tijelo MPTP i za tri dana počeo prikazivati ​​simptome Parkinsonove bolesti.

Muhammad Ali je bio na pregledima klinike Mayo u 1981. godini i svijetu je obznanio da boluje od blage demencije pugilistike – stanje uobičajeno među boksačima, a tek je imao 39 godina. I kako su godine prolazile, svijet je prihvatio ideju da je njegova boksačka karijera polako završavala sa dobivenom Parkinsonovom bolesti.

Zato jer to ima smisla, zar ne? Pa zapravo, ne. Ne postoje drugi slučajevi demencije pugilistike koja se razvija u Parkinsonovu bolest. To se jednostavno ne događa. Puno boksača je prošlo puno gore, dobijali su puno više udaraca nego Ali tijekom svoje karijere, a nijedan od njih nije razvi Parkinsonovu bolest preko demencije.

Ako su izvještaji točni i Aliju je ubrizgan droga MPTP na Klinici Mayo, onda se vlada možda provukla sa savršenim zločinom – nitko nije podigao obrvu i nešto pitao nakon toga. Svijet je jednostavno prihvatio Alijev prijelaz iz opasne radikalne ikone u umirovljenog tihog sportaša sa bolešću uzrokovanom kao posljedica boksačke karijere.

Ali Muhammadov vlastiti neurolog, dr Abraham Lieberman, je odbacio to objašnjenje, rekavši da nije privao udarce u glavu koji bi uzrokovali bolest. Niti je to genetski. Lieberman kaže da je ‘nemoguće’ znati što je uzrok.

“Ljudi me pitaju o tome, a ja im kažem: pogledajte George Foremana. On je boksao duže od Muhammeda, primio mnogo više udaraca u glavu, a on sada na televiziji prodaje svoje posuđe.”

Bivši borac Freddie Roach, sada trener Manny Pacquiaoa, je dobio Parkinsonovu bolest 1990. godine, ali se ona manifestira drugačije – on se nikada ne trese i može razgovarati gotovo normalno.

Roach je u stanju kontrolirati bolest uz pomoć lijekova, injekcija, te aktivnog treninga sa ostalim borcima. Njegovi liječnici kažu da je njegova izvrsna koordinacija ruka-oko usporila jačanje bolesti.

Ali, ako je to slučaj onda bi sigurno izvanredna Alijeva koordinacija ruka-oko spriječila njegovo stanje od toga da bude tako onesposobljen i tako brzo uništi njegovu sposobnost da govori rječito – vjerojatno njegov najveći dar. A ako Freddie Roach može kontrolirati svoje stanje s lijekovima i treningom, onda je sigurno da je Ali mogao učiniti isto.

Razlike u njihovim stanjima se mogu objasniti. Freddie Roach nije predstavljao prijetnju vladi. Muhammad Ali JE!

Ušutkan

Lako je zaboraviti ono što je opasan autsajder Muhammad Ali bilo prije nego što je njegov glas ušutkan. Ali, kao jedan od najpoznatijih aktivista u povijesti se družio blisko sa Martin Luther Kingom i Malcolm X-om. Nixon i Johnson su prisluškivali njegov telefon.

Većina ljudi je izražavala svoju vjeru i uvjerenje, ali rizik je vrlo mali, no Muhammad Ali je riskirao sve – karijeru, obitelj i svoje financije. On je bio neprijatelj establišmenta i bio je spreman da se bori za svoja uvjerenja. Njemu su ukinuli profesionalnu boksačku licencu u naponu karijere jer se odbio boriti za Ameriku u vijetnamskom ratu. On je bio osuđen na pet godina zatvora.

Ali ga nisu mogli slomiti.

Što se tiče establišmenta, Ali je bio blagoslovljen najopasnijom kvalitetom od svih – karizmom. Imao je nevjerojatnu sposobnost da vam se sviđa i da mu se divite,čak i ako se ne slažete s onim što je zastupao. Čak su i KKK bili osjetljivi na njegove čari.

Niti jedan sportaš, političar ili propovjednik nikada nisu imali glas poput njegovog i iskoristili ga učinkovito kao što je on učinio. Ako je bio tako snažan dok je posvetio svoj um, tijelo i dušu za život unutar ringa, zamislite koliko bi uspješan mogao biti nakon odlaska u mirovinu, kada je planirano iskoristiti svoj um, tijelo i dušu kako bi napravio promjene izvan ringa.

Muhammad Ali i Malcolm X

Martin Luther King je ubijen. Malcolm X je ubijen. Muhammad Ali, preveliko ime da bi se ubilo u krvavom atentatu, no oni su ga utihnuli.

Njegov plan sigurno nije bio da završi kao ljupka i krotka ikona establišmenta. On nije želio da bude cijenjen kao sportska zvijezda. Muhammad Ali bio je snažan i opasan kao politička figura. Možda je umro u 2016., ali svijet ga je izgubio kada su mu glas i snaga oduzeti u kasnim 70-im godinama.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Približivanje godišnjice smrti nekadašnjeg američkog predsjednika John Kennedyja, koji je ubijen u atentatu 22. studenog 1963. godine, ponovo otvara novu seriju teorija zavjere kako je nastradao i tko je umiješan u taj zločin

Bivši savjetnik Richard Nixona, Roger Stone (61), u svojoj knjizi “Čovjek koji je ubio Kennedyja” optužuje Kennedyjevog nasljednika, tadašnjeg potpredsjednika Lyndon Johnsona, da je organizirao ubojstvo predsjednika u Dallasu prije 50 godina.

Stone se poziva na razgovore koje je pred Nixonov smrt vodio s njim. “Johnson ga je ubio, a onda je kao novi predsjednik iskoristio moć koju je dobio da sve to zataška”, tvrdi on.

Stone navodi da je Johnson, pored organizacije ubojstva Kennedyja, naredio i ubojstva još najmanje šest ljudi, uključujući i tadašnjeg dužnosnika tajništva za poljoprivredu, koji je prema njegovim riječima, istraživao vezu jednog Johnsonovog savjetnika i njegove biseksualne sestre.

“Prije ubojstva Kennedyja, Johnson je bio na kraju svoje karijere. Doslovno pred zatvorom. Znao je da je predsjednik pred odlazak iz Washingtona rekao da će ga “šutnuti” i da na mjesto potpredsjednika postavi guvernera Sjeverne Karoline Terryja Sanforda”, kaže Stone za Daily Beast.

Bivši Nixonov savjetnik ističe da su se predsjednik Kennedy i njegov brat, tadašnji državni tužitelj Bobi Kennedy, prema Johnsonu ponašali kao prema smeću.

Kao glavni argument za svoje tvrdnje, on navodi razgovore s Nixonom. “Rekao mi je: i Johnson i ja smo željeli biti predsjednici, ali je razlika u tome što ja ne bih ubio zbog toga”, prenio je Stone navodne Nixonove riječi.

Kada ga je upitao da kaže tko misli da stoji iza ubojstva, Nixon mu je samo odgovorio: “Teksas”.

Johnson i guverner Teksasa John Konali organizirali su kolonu i isplanirali kenedijevu posjetu Dallasu, tijekom koje je Lee Harvey Oswald s prozora zgrade ustrijelio predsjednika, tvrdi Stone. Stone navodi da postoji dokumentacija koja povezuje Nixona i Johnsona s Jack Rubija, koji je ubio Osvalda u holu policijske postaje u Dallasu, ubrzo nakon atentata na Kennedyja.

Profesor Teksas Tech sveučilišta i jedan od boljih poznavatelja svih teorija zavjere o ubojstvu Kennedyja, Sean Cunningham, međutim kaže da nema dokaza koji bi ukazivali na sudjelovanje Lyndona Johnsona. On ipak dodaje da ima logike da se Kennedyev nasljednik suočio s mnogim pitanjima vezanim za to ubojstvo.

“Johnson je meta teorija zavjere i iz liberalnih i konzervativnih krugova, zato što je teško uperiti prst u nekog drugog, a ne u onog tko će učiniti sve da bude izabran na dužnost predsjednika”, rekao je teksaški profesor.

On je ukazao i da ne treba zaboraviti da je Johnson bio predsjednik tijekom čijeg mandata je ubijen još jedan Kennedy, kao i borci za prava crnaca Martin Luther King i Malcolm X, a došlo je i do eskalacije rata u Vijetnamu. Knjigu Roger Stonea o ubojstvu Kennedyja na jesen će izdati nezavisna izdavačka kuća iz New Yorka “Skyhors pablishing “, a kako sam autor kaže, tijekom promocije knjige namjerava jedan od skupova organizirati u Austinu u Teksasu, ispred Johnsonove predsjedničke knjižnice.

Stone je radio u Nixonovom Odboru za reizbor predsjednika 1972. godine, kasnije i u Niksonovoj administraciji, a danas je zagovornik legalizacije marihuane i istospolnih brakova.
 

 
(e-novine,youtube/uredio:nsp)

Svijet će se podijeliti na dva lagera – u prvom će vladati korporativni model, a drugi će biti sastavljen od šarolike skupine naroda

Polazeći od političko-ekonomske baze, može se reći da iza bunta latino, afro is njima wasp-proletera u Fergusonu stoji stari dobri rasizam. Investitori projekta “Dioničko Društvo SAD” odbacuju projekte “sveopće potrošnje”, “demokratskih izbora” i “ljudskih prava”.

Biračko tijelo više nije važno, i zato ga treba skloniti ustranu i jako smanjiti potrošnju. Treba se raditi samo za hranu.

Naravno, u takvom teškom položaju prvi će se naći najsiromašniji – to je najjednostavnije. Iz iskustva optimizacije korporacija poznato je da posljednje što biva umanjeno su honorari i bonusi top-menadžera. Prvi na udaru je uredski proletarijat: čistačice, čuvari, skladištari.

KRAJ SOCIJALNE EKONOMIJE XX VEKA

“D.D. SAD” je na današnji dan najmlađa imperija, koja nema još ni 200 godina. Ako računamo da je početak uspostave carstva povezan sa uništenjem Meksika kao kontinentalnog konkurenta i izlaskom na svjetsku scenu.

Posebnost modela protestantsko-liberalne naseljeničke imperije ogleda se u njenoj korporativnost. Korporativnost je ugrađena u temelje “D.D. SAD”. Kroz povijest se vidi da, kao što poduzeća imaju osnivače, tako i “D.D. SAD” imaju “očeve osnivače”.

U temelju korporativne logike ugrađen je konsenzus, s kojim je suglasna elita, da D.D. ima većinske vlasnike i odbor direktora. Budući da je imovina neprikosnovena, jedna te iste dinastije upravljaju u “D.D. SAD” – neprekidno. Dolaze i novi manjinski dioničari, koji su mogli zaraditi milijarde, da postanu utjecajni i poznati, ali posebnu ulogu u vlasti i upravljanju ekonomijom nisu mogli dobiti. Kao, na primjer, Bill Gates, koji nije stvorio oligarhijsku dinastiju i nije se domogao političkog utjecaja, pa, sukladno tome, nije ni ušao u odbor direktora “D.D. SAD”.

Dakle, ideologija osobnog uspjeha, s jedne strane, osigurava legitimitet ideje korporativne države. Ako budeš mnogo radio, imaš više šansi postati senator ili generalni direktor banke. Ako budeš imao sreće, tvoja djeca će se roditi s nekim iz utjecajnih obitelji. Ako pravilno uložiš osobni kapital u dionice i nekretnine, moguće je da ćeš ući u stotinu utjecajnih obitelj države. Ideologija osobnog uspjeha je učinkovit argument u korist korporativne države.

No, s druge strane, ova ideja stimulira samoorganizaciju društva. S obzirom na to da je društvo još i naoružano – pobuna može izbiti u svakom trenutku u bilo kojem uredu ili gradu “D.D. SAD”.

Socijalna nejednakost bila je korporativna ideologija do druge polovice XX stoljeća. Poslije Drugog svjetskog rata investitori “D.D. SAD” su shvatili da treba početi sa socijalnim programima. U korporativnoj logici to znači ulaganje veće sume novca u dobrotvorne fondove i tiskarski stroj FED (Federalne rezerve SAD) izbacuje još 200 milijardi obveznica.

Kompaniju “D.D. SAD”, koja je sredinom XX stoljeća bila na rubu socijalne revolucije, dugo i sustavno su prehranjivali i podmićivali. Tako se pojavio projekt “sveopće potrošnje”, i svaki građanin je dobio pristup bankarskim kreditnim resursima. U praksu su uvedeni čisto potrošački krediti. Posjedovati kuću kupljenu na kredit, dva automobila, bijelu tehniku ​​i dobiti kredit za obrazovanje djece postalo je univerzalna pojava.

Projekt “ljudska prava” omogućio je da se razvodni protestna socijalna baza. Trebalo je razdvojiti male posjednike, plaćene radnike, inteligenciju, državne službenike, radnike u industriji …, po socijalnim skupinama na temelju besmislenih i apsurdnih parametara. Ljudi se dijele na gay i straight populaciju, pristaše i protivnike legalizacije, pedofile, autiste, anonimne alkoholičare, sotoniste, sifilističare …

Projekt “ljudska prava” – to je samoreplicirajuća politička tehnologija, koja desetljećima uranja društvo u besmisleni informativni program.

Cijela društvena aktivnost se nalazi u općepolitičko okviru projekta “demokratski izbori”. Taj projekt podrazumijeva samoudaljavanje građanstva od vlasti kroz ritualne oblike kao što su “rasprave”, “predizborne kampanje” i “glasovanja”.

Investitori “D.D. SAD” obilno su plaćali iluziju državnog blagostanja. Međutim, plaćali su na kredit. U današnjim uvjetima, kada izdavanje obveznica pod maskom novca više nije preporučljivo, investitori nemaju drugog izbora osim da minimiziraju socijalne projekte XX stoljeća.

STARI DOBRI RASIZAM

Kada se projekti “sveopće potrošnje”, “ljudskih prava” i “demokratskih izbora” zatvore, zamijenit ih stari dobri rasizam. I, shodno tome, kolonijalno razmišljanje i politička praksa. Svijet će se ponovno podijeliti na metropole i kolonije. On je ustvari uvijek bio takav. Prosto, ranije su metropole dijelile između sebe resurse vlastitih latino i afro proletarijata. A državama iz kolonija davali su pristup međunarodnim kreditima. Sada besplatnog više nema.

Pobunjenici u “D.D. SAD” sve to jako dobro znaju. Moguće je da to još nisu preveli na politički jezik, ali ne znači da to neće uskoro uraditi. Ne treba podcjenjivati ​​povijesno pamćenje latino i afro proletarijata. Martin Luther King ubijen je 1968. godine, to jest sedam godina pošto je Gagarin pokorio svemir. Njegovi vršnjaci su još živi. Posljednji autobus u kome su bilia odvojena mjesta za “crnce” prometovao je još 1957. godine. Te iste godine su rusi lansirali prvi satelit.

To što se danas događa u Fergusonu jeste gašenje pobune robova. Samo što se oni danas ne nazivaju robovima. Oni su robovi ne zato što nose ogrlicu. Robovi su zato što nemaju nikakvu šansu da vrate kredite, da daju djeci normalno obrazovanje, dožive 60 godina, da vide sretne unuke – takvu šansu oni prosto nemaju. Također, takvo pravo nisu imali ni njihovi preci prije samo 150 godina.

Danas na teritoriju “D.D. SAD” prolazi linija fronta između robova i gospodara. Novi robovi “D.D. SAD” nemaju saveznike osim žitelja novih kolonija. Koje čeka ista sudbina. A možda još okrutnija – kako nam govori povijest kolonizacije Indije, Sjeverne Amerike i Oceanije.

INТЕRKОNТINЕNТАLNА INТЕGRАCIЈА U UVJETIMA NЕОKОLОNIЈАLIZМА

U novim povijesnim uvjetima integracijski projekt BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika) postaje važniji od EUroazijskog saveza. Zato što se od svjetskog rata i projekta “neokolonijalizma” može zaštititi samo putem interkontinentalne integracije država i saveza u području industrije, znanosti, kulture, obrazovanja, i na te zemlje će biti vršen pritisak da se uvuku u globalni konflikt. Nakon čega slijedi kolonizacija uništene i osiromašene zemlje – kupnjom obescenjene imovine.

U svemu tome ne treba se zavaravati u odnosu na našu elitu, koja danas zbog dužnosti koju obavlja, predstavlja protivničku stranu investitorima “neokolonijalizma”. Mnogi predstavnici naše elite spremni su, radi očuvanja kapitala, osobne imovine i sigurnosti za obitelj, napraviti poseban sporazum s ulagačima neokolonijalizma. U predstojećim godinama nacionalne elite cijelog svijeta morati će izvršiti samoodređenje.

Svijet će se podijeliti na dva politička tabora:

- Na one koji se nadaju da im je u neokolonijalnom svijetu osigurana sudbina gospodara; i

- Na one koji nemaju nikakvu nadu i zbog toga se namjeravaju boriti do posljednjeg.

Vrlo brzo svijet će se podijeliti na dva globalna lagera. Ako u prvom lageru bude korporativni model upravljanja, drugi lager će biti sastavljen od šarolike skupine naroda, etničkih skupina i jezika. Tu će se Rusija izdvajati isključivo kao garancija nuklearne sigurnosti. I još jedan razlog, u Rusiji je moguć miran suživot stotina naroda i tisuća etničkih skupina. U svijetu nema ni jedne zemlje gdje postoji oko 50 nacionalnih jezika, a titularni narod čini 80 posto stanovništva.

Zbog toga je važan BRIKS. Indija, Kina, Brazil i Južna Afrika znaju što znači kolonijalizam. Povijesno pamćenje o aparthejdu, Bokserskom i Sipajskom ustanku (indijski narodni ustanak) ne iščezava tako brzo.

Zbog toga nema razlike između Rusa, Brazilaca, Indusa, Kineza, Tibetanaca i Ujgura. Gledajući općenito, razlike između Rusa, Tatara, Kazahstanaca, Bjelorusa, Kirgiza i Armenaca sasvim su beznačajne. Zbog toga što je u pitanju fizički opstanak naroda i kulture.

Usput, ovo svojevremeno nisu shvatili ni Huroni, Delaware, Aboridžini Oceanije i druge Inke s Astecima.
 
Margaret Thatcher o jazu bogatih i siromašnih

 
(vestinet/uredio:nsp)

Što se tiče ‘proricanja’ društva u budućnosti, vrijedi izdvojiti trojicu autora, od kojih su svi istaknuti članovi Fabijanskog društva

Fabijansko društvo je britanska socijalistička organizacija koja je zadužena za bitan aspekt društva – društvenu procjenu, predviđanja i, najbitnije, inženjering.

Prvi je Aldous Huxley, sin Thomasa Henrya Huxleya – Darwinovog bulldoga i pobornika eugenike, koji u djelu ‘Vrli novi svijet’ opisuje društvo budućnosti, sazdano na naumu fabijanista. Njegova antiutopija nastala po romanu ‘Mi’ Jevgenij Zamjatina (1921.) predviđa oblikovanje društva eugenikom i učenjem u nesvjesnom stanju. Oblikovani svijet bi se mogao smatrati i utopijom – ljudi su sretni, zdravi i tehnološki napredni.

Društvo je hedonističko te teži postizanju sreće putem promiskuitetnog seksa i droge Some, a ostvarivanje sreće je potpomognuto eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva – obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije. Glavni lik djela je John the Savage, pojedinac rođen u primitivnom rezervatu Svjetske države, koji se spletom okolnosti sreće s modernom civilizacijom. U svom eseju 1958. pod nazivom: ‘Revidirani novi vrli svijet’  Huxley je otkrio koliko je svijet napredovao ka njegovoj negativnoj utopiji: U politici bi potpuno razvijena znanstvena teorija ili filozofski sustav bio totalitarna diktatura.

U ekonomiji bi ekvivalent predivno komponiranom djelu bio savršeno uštimana tvornica koja donosi brdo novca, u kojoj su radnici potpuno uštimani s mašinama. Želja za vladanjem može načiniti tirane od onih koji se predstavljaju kao ‘ljudi koji čiste nered i sređuju probleme.’ Klasifikacija ‘mira’ i ‘reda’ je obično tek opravdanje za despotizam. Huxley je tada objasnio da će: ‘Budući diktator jako ovisiti i trebati armije visoko kvalificiranih i obučenih socijalnih inženjera s kojom će oni propagirati novu znanost.’

Tada je Huxley napravio jezivu i potpuno točnu predodžbu onoga što se danas događa: ‘Dvadeset i prvo stoljeće bit će era svjetskih kontrolora, koji dolaze iz znanstvene kaste sustava Novog Vrlog Svijeta ili Novog svjetskog poretka.’ Kontroverzu danas pak ponajviše izaziva njegov govor na Sveučilištu Berkeley gdje je kao ‘alat stvaranja idealnog društva’ naveo ‘farmaceutiku radi pretvaranja ljudi u idealne radnike i bezbolno društvo nalik koncentracijskim kampovima’. Pranje mozga, propagandu i farmaceutsku kontrolu emocija nazvao je ‘metodom stvaranja užitka pri gubitku slobode’.

Zanimljivo, brat mu je kasnije postao idejni vođa pokreta eugenike i prvi ravnatelj UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu).

Drugi pojedinac kojeg moramo navesti je njegov šegrt Eric Arthur Blair poznatiji kao George Orwell. On je kodirao prave naume Fabijanskog društva u knjigu pod imenom ’1984′ što je zapravo stota godišnjica od nastanka društva, a ne stvarna revolucionarna godina. Osim pojmova Veliki Brat, novogovora i spina (koje ćemo vidjeti u drugom poglavlju prikazane na detaljan način), djelo je jako dobro poznato po određenim rečenicama. ‘Ako hoćete sliku budućnosti, zamislite čizmu kako gazi po ljudskom licu – zauvijek’ najlakše je pamtljiva fraza.

Čuli smo i za – ‘Mi znamo da nitko ne grabi vlast sa namjerom da je napusti. Moć nije sredstvo, ona je cilj. Ljudi ne uspostavljaju diktature da bi zaštitili revolucije, oni podižu revolucije da bi uspostavili diktature’. Tako je uz ‘životinjsku farmu’ i ‘jednakije od jednakih’ uspješno prikazao svijet današnjice. Nažalost, umro je svega koji mjesec nakon izdavanja najpoznatije knjige i nije dovršio svoj rad na način koji je želio.

Treći veliki fabijanski ‘prorok’ je Bertrand Russell – britanski filozof, povjesničar, matematičar i socijalni kritičar, koji je 1952. napisao knjigu pod nazivom: ‘Utjecaj znanosti na društvo’ (‘The Impact of Science on Society’) u kojoj je upozorio i otkrio kako znanost i tehnološka revolucija mijenja svijet i da će na kraju promijeniti samo društvo.

U svojoj knjizi Rusell objašnjava : ‘Držim da će politici u budućnosti biti od najveće važnosti masovna psihologija! Masovna psihologija, znanstveno rečeno, nije napredni dio znanosti…. No ona će i te kako postati važna političarima, bez obzira da li kroz politiku žele postati bogati ili žele vladati ljudima.

Naravno da je masovna psihologija znanost koja je protekla iz individualne psihologije, no ona omogućava način vladanja ljudima na isti način na koji su rimski vladari odlučivali da li će netko živjeti ili umrijeti s pokazivanjem palca gore ili dole za vrijeme gladijatorskih igara, ta vrsta vladanja neće morati imati nikakvog zdravog razuma. No ona će trebati još par jako važnih stvari, a to su moderne metode propagande.

Masovna psihologija + masovna propaganda = Masovna hipnoza.

Na taj način će se mase ‘educirati’ u željenom pravcu tako da se palcem više neće trebati pokazivati tko zaslužuje živjeti, a tko ne, ljudi će misliti da su sami donijeli odluke koje su najbolje za njih na osnovu ‘znanja’ i neće shvaćati da je riječ o propagandi. Religija će u budućnosti također imati jako važnu ulogu, jer će biti onih koji će smatrati kako znanost nije odgovor na sve i da se trebaju okrenuti spiritualnosti, stoga će religije početi koristiti moderne medije počevši od radija, pa sve do novih vrsta koje će se otkriti u budućnosti!

No tko god ne bude pratio ništa od toga bit će uhvaćen u mrežu popularne ‘kulture’ kroz knjige, filmove, i slične stvari. Nitko neće uspjeti pobjeći ovoj vrsti vladanja. Najvažniji dio masovne psihologije će biti moć uvjeravanja! Ako pogledamo govore Hitlera s onima političara iz osamnaestog stoljeća, vidjet ćemo da postoje značajne razlike. Iste razlike su se dogodile u umjetnosti.

Onima koji žele vladati je sada jasno da ljudi imaju puno više znanja nego li prije, da je znanje dostupno gotovo svima, zbog toga moraju biti istrenirani u silogizmu s kojim će se bilo tko moći uvjeriti u bilo što, a da tog uvjeravanja nisu ni svjesni…’

*************** ANALIZA SUBLIMINALNIH PORUKA ***************

Prije analize, pogledajte video s mog gostovanja u ovotjednoj emisiji ‘Na rubu znanosti’. Tema je doduše bila vezana uz teoriju izgubljenih kontinenata i MU u Tihom oceanu…

A sada subliminali. Film iz 1968. godine pod radnim nazivom ROSEMARYNA BEBA jedan je od najpoznatijih i najboljih ostvarenja poznatog redatelja Romana Polanskog. Film opisuje manipulaciju mlade djevojke od strane tajnog okultnog visokog društva radi rituala. U nastavku pogledajte simboliku koju nam prezentira ovaj poznati film…

(UPOZORENJE: OVAJ ČLANAK SADRŽI SPOILERE FILMA I NE PREPORUČUJE SE ONIMA KOJI FILM NISU POGLEDALI)

Svatko tko je pogledao film može posvjedočiti da strava koju na trenutke osjećamo nema veze sa specijalnim efektima već isključivo s psihičkim stanjem tijekom gledanja. Film je inače smješten na kraj 60-tih godina prošlog stoljeća kada je i sniman te kroz radnju zapravo sve navodi k rođenju Antikrista koje bi se trebalo desiti prilikom rađanja glavne junakinje.

Za manje od godinu dana nakon premijere filma žena Romana Polanskog je tijekom trudnoće ritualno ubijena od strane Charlesa Mansona i njegovog bolesnog kulta. Mnogi povjesničari tvrde da je upravo taj događaj napravio veliki pomak od djece cvijeća prema brutalnom svijetu kojeg i danas osjetimo na vlastitoj koži. Inače, film je adaptacija istoimenog bestsellera Ire Levina a Polanski ga je radio s namjerom da svatko nakon gledanja može ustvrditi: ‘Ovo se i meni može desiti.’

Okruženje

Radnja (snimanje) je smještena u prestižnoj Dakoti, zgradi poznatoj po njezinim stanarima, sve odreda starim aristokratima. Jedna od najprestižnijih građevina u New Yorku je bila dom i za brojne glumce, pjevače i pisce. Pred zgradom je u filmu zamalo ubijen okultist Adrian Marcato dok je u stvarnosti na tom mjestu izvršen i atentat na njezinog stanara Johna Lennona.

Mladi par

Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) su mladi par koji unajmljuje stan u Dakoti. Guy je prilično nezamijećen i neuspješan glumac dok je Rosemary seoska djevojka s katoličkom pozadinom. Samo ime Rosemary potječe od djevice Marije i njezinog ogrtača koji je poplavio od ružinog grma.

Castevetovi

Minnie i Roman Castevet su stariji ekscentrični par. Konstantna propitkivanja o majčinskim vrijednostima Rosemary kao i komplimenti na račun glume njezinog muža su najčešći dijalozi s ovom obitelji. Nama je posebno zanimljiva scena u kojoj ovaj par napominje svoj odmor u Dubrovniku što su mnogi kasnije koristili kao turistički atribut.

Pod kontrolom

Guy je na početku bio sumnjičav no kasnije je prihvatio ovaj stariji par kao prijatelje. Također, vidna je i pomoć iliti ‘pomoć’ koju gospođa Castevet s raznim pripravcima pruža Rosemary. Dobila je i privjesak kojeg je ranije nosila djevojka što je živjela kao podstanar kod Castevetovih prije nego je počinila samoubojstvo. To je dakle svojevrstan simbol za kontrolu.

Nedugo nakon toga Guy počinje dobivati uloge zbog sumnjivih nezgoda glavnih glumaca. To nas pak asocira na poznate teorije prodaje ‘duše vragu’ (simbolične) zbog slave, moći i novca kod celebrityja.

Ritual

Početak rituala je označen Guyovim donošenjem cvijeća i prijedlogom o pravljenju djeteta. To je bio početak listopada i vjerojatno je datum određen zbog okultnog značenja datuma rođenja. Minnie je tijekom večere donijela desert, čokoladni mousse, a Rosemary je nakon kušanja postala drogirana. U transu joj se priviđaju lik koji izgleda poput JFK-a (umro šest godina ranije, jedini katolički predsjednik), papa s njenim sfernim privjeskom itd. Ona je zapravo gola, okružena mužem, Castevetima i svim ostalim sljedbenicima dok isti pjevaju ritualne pjesme i ritual.

Guy postaje čudovišno biće nalik vragu a jedna od legendi tijekom snimanja filma je ta da je vraga u toj sceni odglumio ni manje ni više nego osnivač sotonističke crkve Anton la Vey. Urota ide i dalje – Susan Atkins, osoba koja je sudjelovala u Mansonovoj družini prilikom ubojstva žene Romana Polanskog je bila i bivši član la Veyove crkve. Naravno, Rosemary ubrzo saznaje da je trudna…

Trudnoća

Čim je saznao za trudnoću Guy vijest odmah dojavljuje Castevetovima. Minnie naravno odmah Rosemary upućuje najboljem liječniku u državi, izvjesnom Abeu Sapirsteinu. On je doktor za sve elitne trudnoće. Zamijetite i to kako Rosemary čita crnu naslovnicu Timea iz 1966. na kojoj piše “Da li je Bog mrtav” te se istog mjeseca iste godine osniva već navedena sotonistička crkva. Doktor zapovijeda Rosemary da ne sluša prijatelje i ne čita knjige o trudnoći. Savjetuje je i da pije samo pića koja spremi Minnie pri čemu ona postaje ovisna o utjecaju par ljudi tijekom trudnoće. Propisuje joj i nepoznate pilule čime ona konstantno provodi vrijeme u bunilu i neznanju. Ovo je metafora na učinak elita i zdravstva na zaglupljivanje i držanje čovječanstva u neznanju. U jednom trenutku Rosemary gasi klimu i želi udahnuti svježi zrak na prozoru pri čemu je njegovateljica vraća u sobu, zatvara prozor i upozorava da tijekom trudnoće ne smije gasiti klimu.

Sve je teža bol, susjedi se sve više interesiraju za sve aspekte Rosemarynog života a ona u tom trenutku dobiva knjigu od prijatelja pod nazivom ‘All of Them Witches’. Prijatelj nedugo nakon toga umire. Knjiga opisuje razgranato tajno društvo koje prakticira krvne rituale diljem svijeta. Tu čita da brojni ljudi umiru od strane tog društva zbog raznih interesa. Čita i “Ritual i dogma” autora Eliphasa Levija. Poslije toga želi pobjeći no doktor je drogira i vraća kući.

Beba

Kada se Rosemary budi iz čitavog bunila objašnjavaju joj da je dijete mrtvo. Guy je tješi činjenicom da ga žele velike filmske kompanije poput Universala ili Paramounta. Tu je i njegova želja za preseljenjem u veliku kuću negdje na Beverly Hillsu. Jasno je da je to nagrada za dobro obavljen posao. Rosemary se ipak uspijeva iskrasti i odlazi u stan Castevetovih gdje upada usred sotonističke zabave u kojoj ljudi iz cijelog svijeta donose darove djetetu.

Kada je Rosemary vidjela da joj dijete ima reptilske oči počinje plakati a Roman Castevet joj govori: “Sotona je njegov otac, ne Guy. Došao je iz pakla i začeo sina ženi smrtnika. Sotona je njegov otac, a on nosi ime Adrian.” Nakon toga navodi da ovime počinje novo doba (New Age) i da je Bog mrtav. To je simbolika na Kristovo rođenje 1/1/1 jer se Adrian rodio 6/6/1966. Dijete se nalazi u kolijevci s preokrenutim križem. Nakon što je dijete zaplakalo majka je sažalila, počela je njihati kolijevku a cijela grupacija je okružila ovaj prirodno-neprirodni prizor.

Naslijeđe filma

Dok jedni ovaj film vide kao samo još jedan u nizu horora bez pravog značaja drugi ga vide kao borbu Polanskog s visokim društvima i njihovim krvavim ritualima i okultizmom. Bilo kako bilo, film “Rosemaryna beba” je vjerojatno prvi film koji je snimljen tijekom novog društvenog pokreta odnosno zadnji čavao u lijesu hipi pokreta. Društvo bez brige i nesreće preko noći postaje marionetama lobija i interesa a mnogi vjeruju da je Polanski ovim potezom zapravo sam sebe osudio na vječito izgnanstvo iz SAD-a.

Prvo mu je žena smaknuta na dotad neviđen način a zatim je osuđen i za pedofiliju te više nikad ne smije stati na teritorij ove države. JFK i Martin Luther King su preko noći zamijenjeni s Charlesom Mansonom, Novim svjetskim poretkom, vladama u sjeni i ratovima radi mira. Čovječanstvo je postalo poput Rosemary, otrovano, napaćeno, uništeno i iskorišteno da bi se nakon duge i teške borbe na kraju samo pomirilo s nametnutom sudbinom na sveopću radost elite.

Tamna strana Hollywooda

Prije angažmana Mie Farrow prva opcija za ulogu Rosemary bila je Sharon Tate, žena Romana Polanskog. Ona je to odbila no ipak je glumila u sceni partijanja. Četrnaest mjeseci nakon izlaska filma Tate u osmom mjesecu trudnoće biva žrtvovana uslijed rituala Charlesa Mansona. Izbodena je 16 puta i s njezinom krvlju je ispisano “svinja” na zidu kuće.

Autor Fritz Springmeier Charlesa Mansona opisuje kao roba i izvršioca elitnih društava. Pranje mozga i kontrola uma su mu uvjetovali takav stil ponašanja a planovi su ionako došli iz kuhinje tajnih društava. Osim tog ubojstva sotonističkim kultovima se pribrajaju i tzv. Zodiac ubojstva (postoji istoimeni film od prije par godina) kao i ubojstva Samovog sinova. Manson je svojim djelima hipi pokret osudio na propast. Manson je kasnije tvrdio da je sve rituale provodio slušajući okultne pjesme Beatlesa, točnije, pjesmom Helter Skelter što je po njemu označavalo apokalipsu.

Svi su vjerovali da je to čista izmišljotina dok John Lennon nije ubijen pred zgradom u kojoj je film sniman. Mark David Chapman je također bio pijun dok postoje i zbilja odvažne teorije da iza ubojstva stoji poznati pisac Stephen King. Iste godine kada je umro Lennon snimljen je film po knjizi Stephena Kinga “Shining” kojeg je nazvao po Lennonovoj pjesmi a iza filma stoji Stanley Kubrick što će vjerojatno biti sljedeća tema naših članaka.

Povezanost Chapmana sa sotonizmom i kontrolom uma je višestruka. Prije ubojstva se sastao sa Kennethom Angerom, prijateljem Antona la Veya i učenikom Aleister Crowleya u čijim filmovima je glumio Bobby Beausoleil, sljedbenik Charles Mansona. Da li je Polanski kažnjen ubojstvom žene ili nagrađen? To je pravo pitanje. Dokaze za prvu tvrdnju smo već naveli dok za drugu dokaza nema.

Jedno je jasno, Polanski je od javnosti osuđen zbog fotografija za Life magazin nedugo nakon tragedije gdje se nasmijan slikao iza krvave slikarije s riječi “svinja” koja je napisana krvlju njegove preminule supruge. Zbilja bizarno.

Polanski je kasnije optužen za snimanje snuff filmova i za perverzni seksualni odnos s trinaestogodišnjom Samanthom Geimer no za iste prijestupe nije osuđen. Za kasnije prekršaje je i danas ne smije stupiti na teritorij SAD-a. Zanimljivo, danas popularna pjevačica Nicki Minaj nedavno je odradila promjenu alter ega (poput Beyonce – Sasha Fierce ili Eminem – Slim Shady, Jay-Z – Rain man, sve odreda demonski entiteti) u Roman Polanski (?!). Pametnome dosta…
 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitteru-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljude koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alat za učinkovito upravljanje poznanstvima, za održavanje veze s ljudima s kojima inače ne biste mogli ostati u vezi.

Jednog ponedjeljka u četiri i trideset poslijepodne, 1. veljače 1960. godine, četiri studenta su sjedjela za šankom na kojem se služila hrana u restoranu Woolworth u centru grada Greensboro, u Sjevernoj Karolini. Oni su tada bili studenti prve godine na Poljoprivrednom i tehničkom fakultetu Sjeverne Karoline, crnačkom fakultetu koji je od središta bio udaljen oko kilometar i po.

“Molim vas jednu kavu”, rekao je jedan od učenika, Ezell Blair, konobarici.
“Ne služimo crnce”, odgovorila je.

Šank u restoranu Woolworth je bio u obliku slova L i za njega je moglo sjesti šezdeset-šestero ljudi, dok je na drugom kraju bio snack bar za kojim se stajalo. Dio za sjedenje je bio za bijelce. Snack bar je bio za crnce. Druga radnica, crnkinja koja je radila u kuhinji, prišla je studentima i pokušala ih upozoriti. “Vaše ponašanje je glupo, nerazumno!”, rekla im je. Oni se nisu pomaknuli. Oko pet i trideset, prednji ulaz u radnju je zaključan. Četvorica su i dalje ostala sjediti. Na kraju su izašli na sporedna vrata. Vani se okupila grupa ljudi, uključujući fotografa iz novina Greensboro Record. “Vratit će sutra sa studentima Poljoprivrednog fakulteta”, rekao je jedan od četvorice učenika.

Do jutra je protest porastao na dvadeset sedam muškaraca i četiri žene, uglavnom iz istog studentskog doma iz kojeg su bila prva četvorica. Muškarci su bili odjeveni u odijela i kravate. Studenti su ponijeli sa sobom školske knjige i učili su sjedeći za šankom. U srijedu su im se pridružili studenti iz crnačke srednje škole, Dudley High, pa je broj protestanata porastao na osamdeset. Do četvrtka je taj broj porastao na tri stotine, uključujući tri bijelkinje, iz studentskog doma Greensboro, Sveučilišta Sjeverne Karoline. Do subote je na “sjedeljci” bilo šest stotina ljudi. Ljudi su izašli na ulice. Bijeli tinejdžeri su mahali zastavama Konfederacije (prim. prev. Nekadašnji robovlasnički jug). Netko je bacio petardu. U podne je stigao nogometni klub Poljoprivrednog fakulteta. “Evo stižu razbijači”, povikao je jedan od bijelih učenika.

Do sljedećeg ponedjeljka, sjedeljke su se proširile na Winston-Salem, koji je bio udaljen oko četrdeset kilometara i Durham, na 75 kilometara daleko. Sutradan su se pridružili studenti sa Učiteljskog fakulteta Fayetteville Johnson C. Smith, u mjestu Charlotte, da bi se u srijedu uključili i studenti sa Fakulteta St. Augustine i Univerziteta Shaw, u mjestu Raleigh. U četvrtak i petak, protest je prešao državnu granicu, zahvativši Hampton i Portsmouth (Virginia), Rock Hill (Južna Karolina), i Chattanooga (Tennessee).

Do kraja mjeseca, sjedeljke su se proširile po cijelom Jugu, sve do Teksasa na zapadu. “Svakog studenta kojeg sam sreo pitao sam kako je bilo prvog dana prosvjeda na njegovom kampusu”, pisao je politički teoretičar Michael Walzer za Dissent. “Odgovor je bio uvijek isti: ‘To je bilo poput groznice. Svi su htjeli sudjelovati. ‘”Na kraju je nekih sedam tisuća sudionika sudjelovalo u prosvjedima. Na tisuće je uhićeno, a na tisuće je postalo još radikalnije. Ovi događaji ranih šezdesetih su prerasli u rat za građanska prava koji je zahvatio jug narednih godina tog desetljeća – a sve se to događalo bez email-a, SMS-a, Facebook-a, ili Twitter-a.

Svijet je, kažu, usred revolucije. Nove alate društvenih medija su nanovo izumile društveni aktivizam. Uz Facebook i Twitter i njima slične društvene mreže, tradicionalni odnos između političkih vlasti i volje javnosti je potpuno izmijenjen, olakšavajući nemoćnima da međusobno surađuju, koordiniraju akcije i progovore o svojim problemima. Kada je deset tisuća protestanata izašlo na ulice Moldavije u proljeće 2009. godine, kako bi protestirali protiv tadašnje vlade u toj državi, akcija je nazvana Twitter revolucija, zbog toga što je ova društvena mreža korištena za okupljanje demonstranata.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada su studentski protesti uzdrmali Teheran, State Department je poduzeo nesvakidašnji korak tražeći od Twitter-a da suspendira zakazano održavanje svoje web stranice, jer Administracija nije željela da ključna alat za organiziranje bude izvan upotrebe u jeku demonstracija.

“Bez Twitter-a, ljudi u Iranu ne bi osjećali moć i samopouzdanje da ustanu u obranu slobode i demokracije”, Mark Pfeifle, bivši savjetnik za državnu sigurnost, je kasnije napisao, tražeći da Twitter bude nominiran za Nobelovu nagradu. Nekada su se aktivisti definirali prema svojim ciljevima, a sada se definiraju prema alatima. Facebook ratnici idu online kako bi se borili za promjene.

“Vi ste naša jedina nada,” James K. Glassman, bivši viši dužnosnik State Department-a, je rekao grupi cyber aktivista na nedavnoj konferenciji koju su sponzorirali Facebook, AT & T., Howcast, MTV, i Google. Stranice poput Facebook-a, rekao je Glassman, “daju SAD-u značajnu komparativnu prednost nad teroristima. Prije izvjesnog vremena, rekao sam da nas je Al Qaeda ‘jela za doručak’ na Internetu’. To više nije slučaj. Al Qaeda je ostala u Web 1.0. Internet je sada stvar interakcije i konverzacije. “

Ovo su jake, i zbunjujuće tvrdnje. Zašto je bitno tko koga “jede za doručak” na internetu? Jesu li ljudi koji se ulogiraju na svoj Facebook račun zaista naša jedina nada? A što se tiče moldavijske Twitter revolucije, Evgeny Morozov, znanstvenik sa Stanforda koji je bio najuporniji kritičar digitalnog evanđelizma, tvrdi da je Twitter imao slab značaj u Moldaviji, zemlji u kojoj postoji vrlo mali broj korisnika Twitter-a.

A moguće je da to i nije bila revolucija, jer su protesti – kako sugerira Anne Applebaum u Washington Post-u mogli biti i inscenirani od strane vlade. (U zemlji koja se paranoično plaši rumunjskog revanšizma, protesnici su mahali rumunjskom zastavom nad zgradom Parlamenta.) U slučaju Irana, ljudi koji su se na Twiter-u bavili demonstracijama su uglavnom svi bili na Zapadu.

“Vrijeme je da se uloga koju je Twitter imao u događajima u Iranu pravilno prikaže,” napisao je Golnaz Esfandiari ovog ljeta u listu Foreign Policy. “Jednostavno rečeno: U Iranu nije bilo Twitter revolucije.” Utjecajni blogeri, kao što je Andrew Sullivan, koji veliča ulogu društvenih medija u Iranu, nastavlja Esfandiari, su pogrešno shvatili situaciju. “Zapadni novinari koji nisu mogli, ili se nisu htjeli potruditi, da dođu do ljudi koji su bili na mjestu događaja u Iranu jednostavno su nalazili informacije na Twiter-u na engleskom jeziku, na temu izbora u Iranu”, napisala je. “U svemu tome, kao da se nitko nije zapitao zašto bi ljudi pokušavali koordinirati prosvjede u Iranu na bilo kojem drugom jeziku osim na Farsi.”

Nešto od ove grandioznosti se moglo i očekivati. Inovatori imaju običaj da budu Solipsist. Oni često žele na silu uklopiti sve činjenice i iskustva u njihov novi model. Kao što je napisao povjesničar Robert Darnton, “Čudo komunikacijske tehnologije sadašnjosti proizvodi lažnu svijest o prošlosti čak i u smislu da komunikacija nema povijesti, ili da nema ništa vrijedno spomena prije ere televizije i interneta”. Ali u pitanju je nešto drugo, u pretjeranom entuzijazmu u vezi s društvenim medijima, pedeset godina nakon jedne od najveličanstvenijih epizoda društvenih previranja u američkoj povijesti, čini se da smo zaboravili što je aktivizam.

Ranih šezdesetih Greensboro je bio mjesto gdje se na rasnu neposlušnost redovito uzvraćalo nasiljem. Četiri studenta koji su prvi sjeli za šank bili se prestrašeni. “Da je netko došao iza mene i rekao ‘Buuu’, ja bih se srušio sa stolice”, rekao je jedan od njih kasnije. Prvog dana, poslovođa restorana je obavijestio šefa policije koji je odmah poslao dva policajca u restoran. Trećeg dana, banda bijelih siledžija je došla za šank i nadmeno stala iza protestanata, mumljajući prijetnje i epitete poput “čičkoglavi crnčuga”. Pojavio se i vođa lokalnog Ku Klux Klana. U subotu, tenzije su narasle, neko je izvijestio da je postavljena bomba i cijeli restoran je morao biti evakuiran.

Opasnost je bila još veća tijekom projekta “Ljeto mira” 1964. godine u Mississippiju, još jedne od kampanja koje su prethodile pokretu za građanska prava. Studentski nenasilni koordinacijski odbor je regrutirao stotine Sjevernjaka, većinom bijelaca, neplaćenih volontera, da vode “škole slobode”, registriraju crne glasače i podignu svijesti o građanskim pravima na Jugu. “Nitko ne smije nigdje ići sam, ali naročito ne u automobilu i ne noću,” glasile su upute koje su dobili. U roku od svega nekoliko dana kako su stigli u Misisipi, tri volontera Michael Schwerner, James Chaney, i Andrew Goodman su oteti i ubijeni, a kasnije tijekom ljeta, trideset sedam crnačkih crkava je zapaljeno, a na desetke sigurnih kuća su bačene bombe; volonteri su pretučeni, na njih je pucano, hapšeni su i jurili su ih kamioneti puni naoružanih ljudi. Četvrtina od ukupnog broja prijavljenih za program je odustala. Aktivizam koji dovodi u pitanje status quo koji napada duboko ukorijenjene probleme nije za slabiće.

Što ljude čini sposobnim za ovu vrstu aktivizma? Standfordski sociolog Doug McAdam je usporedio osobe prijavljene za “Ljeto mira” koje su ostale u programu s onima koje su odustale i otkrio da ključna razlika nije bila, kako bi se moglo očekivati, u ideološkom žaru. “Svi prijavljeni sudionici i oni koji su odustali su se jednako pokazali kao duboko posvećeni, svjesni pobornici ciljeva i vrijednosti programa Ljeto mira,” zaključio je. Ono što je bilo važnije je bio stupanj osobne veze sudionika s pokretom za građanska prava. Od svih volontera je zatraženo da daju popis osobnih kontakata ljudi za koje su htjeli da budu obaviješteni o njihovim aktivnostim i ispostavilo se da su sudionici, češće nego oni koji su odustali od programa, imali bliske prijatelje koji su također išli u Misissipi. Aktivizam visokog rizika, zaključio je McAdam, je fenomen “jakih veza”.

Ovaj obrazac se stalno ponavlja. Jedna studija Crvenih brigada, talijanske terorističke skupine iz sedamdesetih, je otkrila da je sedamdeset posto regrutiranih već imalo najmanje jednog dobrog prijatelja u organizaciji. Isto vrijedi i za ljude koji su se pridružili mudžahedinima u Afganistanu. Čak i revolucionarne akcije koje djeluju spontano, kao što su demonstracije u Istočnoj Njemačkoj koje su dovele do pada Berlinskog zida, su u srži, fenomen jakih veza. Oporbeni pokret u Istočnoj Njemačkoj se sastojao od nekoliko stotina grupa, od kojih je svaka imala u prosjeku dvanaest članova. Grupe su imale ograničen kontakt s drugima, a u to vrijeme je samo trinaest posto Istočnih Nijemaca imalo telefon. Sve što su znali je da se ponedjeljkom navečer, ispred Crkve Svetog Nikole u centru Leipziga, ljudi okupljaju da bi iskazali svoju ljutnju na državu. A ono što je bilo presudno za to ko će se pojaviti su bili “kritični prijatelji”, a što ste imali više prijatelja koji su bili kritični prema režimu postojala je veća vjerojatnost da ćete se pridružiti prosvjedima.

Tako da je ključna činjenica u vezi s četvoricom studenata prve godine za šankom u Greensboro-David Richmond, Franklin McCain, Ezell Blair, i Joseph McNeil bio njihov međusobni odnos. McNeil i Blair su bili cimeri u studentskom domu Poljoprivrednog fakulteta Scott Hall. Richmond je dijelio sobu sa McCainom na katu iznad, a Blair, Richmond i McCain su svi išli u srednju školu Dudley. Njih četvorica bi prokrijumčarili pivo u studentski dom i razgovarali do kasno u noć u Blairovoj i McNeilovoj sobi. Svi bi se prisjetili ubojstva Emmett Till 1955. godine, bojkota autobusnog prijevoza u Montgomeryju iste godine, i obračuna u Little Rock 1957. godine. Sjedeljka u Woolworth je bila McNeilova ideja. Razgovarali su o tome gotovo mjesec dana. Zatim je McNeil došao u sobu i pitao ostale da li su spremni. Nastala je stanka, a McCain je rekao na način koji je moguć samo među ljudima koji razgovaraju do kasno u noć, “Jeste li kukavice?”. Ezell Blair je skupio hrabrosti da sljedećeg dana traži kavu jer su uz njega bili njegov cimer i dva dobra prijatelja iz srednje škole.

Aktivizam koji se veže uz društvene medije uopće nije ovakav. Platforme društvenih medija su izgrađene na slabim vezama. Na Twitter-u možete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljudi koje možda nikad niste upoznali. Facebook je alat za učinkovito upravljanje poznanstvima, za održavanje veze s ljudima s kojima inače ne biste mogli ostati u vezi. Zbog toga možete imati tisuću “prijatelja” na Facebooku, što nikada ne biste mogli u stvarnom životu.

Ovo je na mnogo načina divna stvar. I slabe veze imaju svoje prednosti, kako je primijetio sociolog Mark Granovetter. Naši poznanici i naši prijatelji su naš najveći izvor novih ideja i informacija. Internet nam omogućuje da eksploatiramo prednosti ovakvih udaljenih veza uz zadivljujuću učinkovitost. To je sjajno za širenje inovacija, interdisciplinarnu suradnju, povezivanje prodavača i kupaca, i za ostale vrste logistike. Ali slabe veze rijetko vode u aktivizam visokog rizika.

U novoj knjizi pod nazivom “Efekt vilinog konjica: Brz, učinkovit i moćan način upotrebe društvenih medija za postizanje društvenih promjena,” biznis konzultant Andy Smith i profesor s Ekonomskog fakulteta Stanford Jennifer Aaker navode priču Sameer Bhatia, mladog poduzetnika iz Silikonske doline koji se razbolio od akutne leukemije. To je savršena ilustracija prednosti društvenih medija. Bhatia je morao uraditi transplantaciju koštane srži, ali nije mogao naći odgovarajućeg donatora među rodbinom i prijateljima. Najveća vjerovatnoća je postojala među pripadnicima iste etničke skupine, a u državnom registru donatora koštane srži bilo je malo ljudi iz južne Azije. Njegov poslovni partner je zatim poslao e-mail objašnjavajući u kakvoj je Bhatia situaciji na adrese više od četiri stotine poznanika, koji su dalje proslijedili e-mail svojim poznanicima; Facebook i YouTube su bili posvećeni kampanji Pomozimo Sameer. Na kraju je registrirano gotovo dvadeset pet tisuća novih donatora koštane srži, i Bhatia je pronašao odgovarajućeg donatora.

Ali kako je kampanja postigla da se tako mnogo ljudi prijavilo? Tako što nisu tražili mnogo od njih. To je jedini način da utječete na nekog koga zapravo ne poznajete učiniti nešto za vas. Možete pridobiti tisuće ljudi da se registriraju kao donatori, jer je to vrlo lako učiniti. Treba samo poslati bris iz usta,a vjerovatnoća da je vaša koštana srž kompatibilna s osobom kojoj je potrebna je vrlo mala i provedete nekoliko sati u bolnici. Doniranje koštane srži nije mala stvar. Ali ne uključuje financijski ili osobni rizik; Ne znači da treba provesti ljeto bježeći pred kamionima naoružanih ljudi. Od vas se ne traži da se suprotstavite društveno uvriježenim normama i praksama. Ustvari, to je vrsta predanosti koja će vam donijeti samo društveno priznanje i pohvalu.

Propovjednici društvenih medija ne razumiju tu razliku; čini se da oni vjeruju da je Facebook prijatelj isto što i pravi prijatelj i da je prijavljivanje u registar donatora u Silicijskoj dolini danas aktivizam u istom smislu kao sjedenje za rasno podijeljenim šankom u Greensborou 1960. godine.

“Društvene mreže su naročito uspješne u podizanju motivacije”, pišu Aaker i Smith. Ali to nije istina. Društvene mreže su uspješne u podizanju učešća tako što smanjuju razinu motivacije koja je potrebna za sudjelovanje.

Facebook stranica Koalicije Spasimo Darfur ima 1,282,339 članova, koji su donirali u prosjeku devet centi svatko. Sljedeća najveća dobrotvorna akcija za Darfur na Facebook-u ima 22,073 članova, koji su donirali u prosjeku trideset pet centi. Pomozite da spasimo Darfur ima 2,797 članova, koji su dali u prosjeku petnaest centi.

Glasnogovornik za Koaliciju Spasimo Darfur je rekao za Newsweek, “Mi ne vrednujemo nečiji doprinos pokretu prema tome koliko su novca dali. To je snažan mehanizam za angažiranje ove kritične populacije. Oni informiraju svoju zajednicu, prisustvuju događajima, volontiraju. To nije nešto što možete izmjeriti gledajući popis donacija.

“Drugim riječima, Facebook aktivizam je uspješan ne tako što motivira ljude da se stvarno žrtvuju, već tako što ih motivira da rade stvari koje ljudi rade kada su dovoljno motivirani da se zaista žrtvuju. Daleko je to od šanka u Greensborou.”

Studenti koji su se pridružili sjedeljkama diljem Juga tijekom zime 1960. godine opisuju pokret kao groznicu. Ali pokret za građanska prava je bio više kao vojna kampanja nego kao zaraza. Kasnih pedesetih je bilo šesnaest sjedeljki u raznim gradovima na Jugu, petnaest su ranije organizirale organizacije za građanska prava kao što su NAACP i CORE. Izvidjeli su moguće lokacije za aktivizam. Napravili su planove. Aktivisti pokreta su držali obuke i pružali utočište za buduće protesnike. Četvorka iz Greensboro su bili proizvod ove prethodnice: svi su bili članovi Omladinskog vijeća NAACP. Bili su bliski sa šefom lokalnog ogranka NAACP. Bili su upoznati s ranijim valom sjedeljki u Durhamu, i sudjelovali u seriji sastanaka u okviru pokreta u crkvama aktivista. Kada se pokret sjedeljki proširio iz Greensboro na cijeli Jug, nije se širio ravnomjerno. Širio se u onim gradovima koji su imali postojeće “centre pokreta” jezgara posvećenih i obučenih aktivista spremnih da groznicu pretvore u akciju.

Pokret za građanska prava je bio aktivizam visokog rizika. Također je bio, što je ključno, strateški aktivizam: otpor sustavu izveden s preciznošću i disciplinom. NAACP je bila centralizirana organizacija, vođena iz New York-a prema strogo definiranim operativnim procedurama. Na Konferenciji kršćanskih vođa Juga, Martin Luther King, Jr.., Bio apsolutan autoritet. U centru pokreta je bila crnačka crkva, koja je imala, kako je istaknuo Aldon D. Morris u svojoj odličnoj studiji 1984. godine, “Korjeni Pokreta za građanska prava”, jasnu podjelu poslova među mnogobrojnim odborima i disciplinskim skupinama. “Svaka skupina je bila zadužena za određen zadatak i koordinirala je svoje aktivnosti preko nadležnih struktura,” piše Morris. “Pojedinci su bili odgovorni za zadatke koji su im dodijeljeni, a veće konflikte je rješavao svećenik, koji je obično imao vrhovnu vlast nad kongregacijom.”

Ovo je druga ključna razlika između tradicionalnog aktivizma i online varijante: društveni mediji nemaju ovakvu hijerarhijsku organizaciju. Facebook i njemu slični su poput alata za izgradnju mreža, koje su suprotne, po strukturi i prirodi, hijerarhiji. Za razliku od hijerarhija, s pravilima i procedurama, mrežu ne kontrolira jedna središnja vlast. Odluke se donose konsenzusom, a veze koje povezuju ljude sa grupom su labave.

Ova struktura čini mreže vrlo fleksibilnim i prilagodljivim u situacijama s niskim rizikom. Wikipedia je savršen primjer. Ne postoji urednik koji sjedi u New York-u i upravlja objavljenim informacijama. Informacije objavljuju pojedinci. Kada bi se svi unosi u Wikipediji sutra izbrisali, sadržaj bi brzo bio vraćen, jer to se događa kada tisuće pojedinaca spontano posvete svoje vrijeme nekom zadatku.

Ima mnogo stvari, međutim, koje mreža ne radi dobro. Automobilske tvrtke mudro koriste mrežu kako bi organizirali stotine dobavljača, ali ne i za dizajn automobila. Nitko ne vjeruje da se artikuliranje koherentne filozofije dizajna najbolje postiže raširenim, obezglavljenim sustavom organizacije. Mreže nemaju centraliziranu strukturu vodstva i jasne granice nadležnosti, pa imaju prave poteškoće u postizanju konsenzusa i postavljanju ciljeva. Oni ne mogu razmišljati strateški; oni su kronično podložni konfliktu i pogreškama. Kako napraviti težak izbor između taktika ili strategija ili filozofskog pravca kada svi imaju jednako pravo dati svoje mišljene?

Palestinska oslobodilačka organizacija je počela kao mreža, a stručnjaci za međunarodne odnose Mette Eilstrup-Sangiovanni i Calvert Jones tvrde u nedavnom eseju u International Security da je to razlog što su zapali u takve probleme kako su rasli: “Strukturalne karakteristike tipične za mreže: odsustvo središnje vlasti, autonomija protivničkih skupina, i nesposobnost da se arbitriraju svađe kroz formalne mehanizme, učinili su PLO pretjerano ranjivim na vanjsku manipulaciju i unutarnje konflikte. “

“U Njemačkoj sedamdesetih”, nastavljaju oni, “daleko složniji i uspješniji ljevičarski teroristi su se uglavnom hijerarhijski organizirali, sa profesionalnim menadžmentom i jasnom podjelom poslova. Oni su bili geografski koncentrirani na sveučilišta, gdje su mogli uspostaviti centralno vodstvo, povjerenje, zajedništvo putem redovitih, sastanaka licem u lice. “Rijetko su izdavali svoje drugove po oružju tijekom policijskih ispitivanja. Njihovi suparnici desničari su bili organizirani kao decentralizirane mreže i nisu imali takvu disciplinu. Ove grupe su redovito infiltrirane, a članovi, kada bi bili uhićeni, brzo su odavali svoje kolege. Slično tome, Al Qaeda je bila najopasnija kada je bila jedinstvena hijerarhija. Sada kada se raštrkala u mrežu, pokazala se daleko manje uspješnom.

Nedostaci mreža rijetko dolaze do izražaja ako mreža nije zainteresovana za sistematske promjene ako samo želi uplaši ili ponizi ili privući pažnju ili ako nema potrebe za strateškim razmišljanjem. Ali ako preuzimati snažan i organiziran sustav morate biti hijerarhija. Bojkot autobusnog prijevoza u Montgomeryju je zahtijevao sudjelovanje desetaka tisuća ljudi koji su ovisili od javnog prijevoza da bi putovali na posao i s posla svaki dan. To je trajalo godinu dana. Kako bi uvjerili ove ljude da ostanu vjerni cilju, organizatori bojkota su zadužili sve lokalne crnčke crkve održavati moral, i organizirali besplatnu alternativnu službu prijevoza privatnim automobilima s četrdeset osam dispečera i četrdeset dvije polazne stanice.

Čak je Vijeće bijelih građana, kako je King kasnije rekao, priznalo da je sustav prijevoza privatnim automobilima radio sa “vojničkom preciznošću”. Do Kingovog dolaska u Birmingham, za vrhunac obračuna sa šefom policije Eugene (Bull) Connor, on je imao budžet od milijun dolara i stotinu stalnih članova na terenu, podijeljenih u radne jedinice. Sama operacija je bila podijeljena u postupno eskalirajuće faze, unaprijed planirane. Podrška je davana na redovitim masovnim sastancima koji su se naizmjenično održavali u crkvama u gradu.

Bojkoti i sjedeljke i nenasilni otpor – koji su bili odabrano oružje za Pokret za građanska prava – su visoko rizične strategije. Ostavljaju malo prostora za konflikt i pogrešku.

Ako samo jedan protestant odstupi od plana i odgovori na provokaciju, moralni legitimitet cijelog prosvjeda je kompromitiran. Entuzijaste za društvene medije bi nas željeli uvjeriti da bi Kingov zadatak u Birminghamu bio daleko lakši da je on mogao komunicirati sa svojim sljedbenicima putem Facebooka, i zadovoljio se komunikacijom putem Tweetter-a iz zatvora u Birminghamu. Ali mreže su komplicirane: sjetite se beskrajnog ispravljanja i prepravljanja, dopuna i debata, koje su karakteristične za Wikipediju. Da je Martin Luther King, Jr. pokušao izvršiti wiki-bojkot u Montgomeryju, bio bi pregažen bijelom strukturom moći. A od kakve bi koristi bila alat za digitalnu komunikaciju u gradu gjde se do devedeset osam posto crnačke zajednice moglo doći svake nedjelje ujutro u crkvi? Stvari koje su Kingu bile potrebne u Birminghamu – disciplina i strategija – su stvari online društveni mediji ne mogu pružiti.

Biblija pokreta društvenih medija je “Evo nama svakoga”, koju je napisao Clay Shirky. Shirky, koji predaje na Sveučilištu New York, je htio pokazati organizacijsku moć Interneta, a on počinje pričom o Evanu, koji je radio na Wall Street, i njegovoj djevojci Ivann, nakon što je ona zaboravila svoj mobilni telefon, na zadnjem sjedištu njujorškog taksija. Telefonska tvrtka je prenijela sve podatke sa Ivaninog izgubljenog telefona na novi telefon, da bi poslije toga ona i Evan otkrili da je Sidekick sada bio u rukama tinejdžerke iz Queensa, koja ga je koristila za fotografiranje sebe i svojih prijatelja.

Kada je Evan poslao mail tinejdžerki, Sashi, tražeći telefon natrag, ona je odgovorila da njegovo “bijelo dupe” nije zaslužilo da ga dobije natrag. Ljut, on je napravio web stranicu sa njenom slikom i opisao što se dogodilo. Proslijedio je link svojim prijateljima, a oni su ga proslijedili svojim. Netko je pronašao Sashinog momka na MySpace, i link se pojavio na web stranici. Netko je pronašao njenu adresu na internetu i snimio video njene kuće prolazeći kraj nje; Evan je postavio video na stranicu. Priču je preuzeo Digg, filter za vijesti. Evan je sada već primao deset e-mail-ova u minuti.

Napravio je oglasnu ploču za čitatelje da podijele svoje priče, ali je ona kolabirala pod navalom pristiglih odgovora. Evan i Ivanna su otišli u policiju, ali je policija stavila izvještaj pod “izgubljeno”, a ne “ukradeno”, čime se slučaj zatvorio. “Moji su već milijuni čitatelja pratili priču”, piše Shirky, “a desetke velikih novina su prenijele priču.” Popustivši pod pritiskom, njujorška policija je ponovno klasificirala predmet pod “ukraden”. “Sasha je uhićena, a Evan je prijateljici vratio Sidekick mobitel .

Argument koji daje Shirky je da se ovako nešto nikada ne bi moglo dogoditi prije ere interneta i on je u pravu. Evan nikada ne bi mogao ući u trag Sashi. Priča o Sidekick-u nikada ne bi bila objavljena. Nikada ne bi bila skupljena armija ljudi za ovu bitku. Policija ne bi popustila pod pritiskom jedne osobe koja je zagubila nešto trivijalno poput mobitela. Priča, ilustrira “jednostavnost i brzinu kojom se grupa može mobilizirati za ispravan cilj” u doba interneta.

Shirky smatra da je ovaj model aktivizma napredniji. Ali to je jednostavno forma organiziranja koja preferira slabe veze koje nam pružaju informacije nasuprot jakim vezama koje nam pomažu da istrajemo kada se suočimo s opasnošću. To preusmjerava našu energiju sa organizacija koje promoviraju stratešku i discipliniranu aktivnost prema onima koje promoviraju fleksibilnost i prilagodljivost. Na taj način je aktivistima lakše se izraze, a teže time izvrše neki utjecaj. Instrumenti društvenih medija su dobri da se postojeći društveni poredak učini efikasnijim. Oni nisu prirodan neprijatelj statusu quo. Ako smatrate da je svijetu potrebno samo da se malo zagladi, to ne bi trebalo da vam smeta. Ali ako mislite da još uvijek ima šankova koje treba integrirati, trebalo bi da se zamisliti nad ovim.

Shirky završava priču o izgubljenom Sidekick-u pitajući pretenciozno, “Što je sljedeće?” Nesumnjivo zamišljajući buduće valove digitalnih prosvjednika. Ali on je već dao odgovor na to pitanje. Ono što će se sljedeće dogoditi je – još istog. Umrežen svijet na slabim vezama je dobar u stvarima kao što je pomaganje ljudima sa Wall Street-u da vrate svoje telefone tinejdžerki. Viva la revolución.
 
Original: The New Yorker
(6yka.com/uredio:nsp)