Britanska elita ima tajnu koja je, u suštini, javna tajna

Svi znaju za ovaj grijeh, ali se prave da nema ničega. Ta šutnja postaje osobito gromoglasna u svjetlu skandala s ostavkom ministra obrane Michaela Fallona koji je seksualno uznemiravao radijsku voditeljicu Julie Hartley.

Ona je upravo javno objavila je Fallon u svojoj 2002. godini – tijekom kongresa Konzervativne stranke – stavio ruku na koljeno. I svi su to odmah shvatili kao odjek onoga što se sada događa oko hollywoodskog producenta Harvey Wainsteina.

Međutim, istaknula je da se ona ne smatra žrtvom seksualnog napada. Premijerka Theresa May, imajući u vidu Fallonovu izjavu da joj se odavno ispričao, objavila je kako se “incident” smatrao adekvatnim i da Fallon nije morao podnijeti ostavku. No, ipak je to učinio.

Apsurd? Samo na prvi pogled.

Vrlo je moguće da bi maisntream mediji “iskopali” i još više skandaloznih slučajeva Fallonova “udvaranja”. Falon je ostavkom takvo “kopanje” jednostavno preduhitrio.

Najzanimljivije je zapravo kontrast između onoga što je novinarka pripisala Fallonu i onoga što realno vlada unutar britanske elite.

U njihovim ormarima postoje takvi “kosturi” da ruka na koljenu novinarke jednostavno izgleda kao “dobar posao”.

Prava tajna su homoseksualne sklonosti malog dijela najistaknutijih predstavnika vladajuće klase. A te sklonosti podržava metoda obrazovanja engleske aristokracije kroz zatvorene elitne škole za dječake.

U svim tim internatima sodomija se proširila među predavačima i među učenicima.

Čak i glavni problem nije homoseksualnost, nego pedofilija, a to je kazneno djelo.

Ne može se reći da se u Engleskoj o tome nije govorilo, ali su se takvi razgovori završavali – ničim.

Sjetimo se: početkom osamdesetih godina, zastupnik Jeffrey Dickens je optužio jednog od ministara vlade Margaret Thatcher za pedofiliju i tvrdio da postoji čitava takva ilegalna organizacija. Nije bilo istrage, a Dickens je umro 1995. godine.

Posljednjih godina pokazalo se da je Dickens 1983. godine dao cijeli dosje o “pedofilima na visokoim položajima” ministru unutarnjih poslova Leon Brienomu. Dokumenti iz tog dosjea su bili tajni, a 2014. godine otkriveno je da su uništeni.

Ne samo “Dosije Dickens”, već i 113 drugih dokumenata o istoj temi.

Ministarstvo je priznalo da su dokumenti nestali. Došlo je do strašnog skandala. Kraljica je tada upozorila da bi pedofili trebali biti kažnjeni kao teroristi.

Na čelu ministarstva bila je Theresa May, koja je formirala komisiju za istragu, a ne njezino čelo je postavila – ženu.

Bila je to sutkinja barunica Elizabeth Butler-Sloss, ali joj nije bilo suđeno da bude na čelu komisije. Jer, uskoro je otkriveno da je njezin brat – tužitelj Michael Haywards – 1978. godine zataškao slučaj Petera Heimera, bivšeg ministra, koji je bio osumnjičen za pedofiliju.

Ista sudbina je zadesila i njenu nasljednicu – bivšu gradonačelnicu Londona Fiona Woolf jer se otkrilo da je prijateljica onog bivšeg ministra unutarnjih poslova, koji je 80-ih “izgubio” Dickensov dosje.

Tada se na popisu sa više od 20 pedofila, našli i bivši zastupnici i ministri čije su žrtve bile deseci djece.

Primjerice, u intervjuu za Daily Mirror bivši visoki političar – konzervativac Anthony Gilbertorp – ispričao je da je rukovodstvo (Konzervativne stranke) još 70-ih i 80-ih redovito pravilo večere kojima su, radi razonode, “nazočili dječaci”.

Gilbertorp je spomenuo imena mnogih sada umrlih političara koji su bili uključeni u zlostavljanje djece ili koji su to gledali. Među njima su bili i ministar gospodarstva Kit Jozef, ministar zdravstva Rouds Boyson i državni odvjetnik Michael Haywards.

Imena živih orgijaša nisu spomenuta, ali Gilbertorp je tvrdio da je u njima sudjelovalo i nekoliko ministara Margaret Thatcher, kao i jedan koji je to bio u 2014. godini.

Postoje dokazi da istom krugu pripada i bivši britanski premijer Edward Heath.

U listopadu je grofovija Wiltshire saopćila da bi se Heath, da je živ, našao pod istragom zbog seksualnog nasilja nad djecom, jer ima barem sedam svjedočenja o njegovim pedofilskim prijestupima.

Policija ga je namjeravala saslušati zbog silovanja 11-godišnjeg dječaka, nepristojnog ponašanja prema desetgodišnjaku i seksualnog napada na 15-godišnjaka.

Edward Heath je mrtav, a Westminster čuva tajne živih umije čuvati pod svaku cijenu.

>>NAJVEĆI SLUČAJ U POVIJESTI: Šef policije potvrdio da je bivši britanski premijer silovao desetke djece i da je Vlada ‘to prikrila’…
 
(fakti.org)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Postoji mnogo nepobitnih znakova da se povijesni crni labud bliži. Točna priroda događaja nije najjasnija, ali je sigurno da uključuje kraj dosadašnjeg sustava vlasti i pojavljivanje nove paradigme čovječanstva

Pošto globalno okultno vodstvo obično veže svoje makinacije za nebeska dešavanja, moguće je da će ovaj događaj imati veze sa super Mjesecom 19. ožujka i pomračenjem Sunca 20. ožujka.

Tako se recimo 17. ožujka očekuju izbori u Izraelu koji će okončati vladavinu aktualne vlasti. Poniženje izraelskog premijera Benjamin Netanyahua za vrijeme njegove nepozvane posjete SAD prošlog tjedna je jasan pokazatelj. Njegov govor nisu emitirale veće američke mreže, a popraćen je anti-Netanyahu prosvjedima Židova u New Yorku i Izraelu. Povrh svega, bivši šef Mosada ga je optužio da laže o takozvanoj “prijetnji Irana”. Čak je moguće da je Netanyahu trebalo počiniti političko samoubojstvo tim govorom.

Drugi pokazatelj da nešto nije u redu jest reorganizacija CIA-e koja je najavljena prošlog tjedna. CIA je sada pod kontrolom Obrambene obavještajne agencije (DIA), prema izvorima CIA-e u Aziji. Reorganizacija agencija se vrši sukladno Pentagonom. Nije objavljeno tko će biti izbačen iz agencije, ali postoje navodi da će doći do promjena.

Pokrenut je žestok napad na sindikat Bush/Clinton. Senator, Robert Menendez, bivši šef Komiteta za vanjska pitanja u Senatu, suočava se s kriminalnim optužbama. Isto vrijedi i za guvernera New Jerseya, “Chris” Christiea. Korporativni mediji su puni priča o Hillary Clinton i 6 milijardi dolara koji su nestali iz State Departmenta SAD za vrijeme njenog mandata. Bill Clinton se suočava s optužbama za pedofiliju unutar skandala koji uključuje milijardera Jeffrey Epsteina. Konačna meta jeste obitelj Bush. Kada se Bushovi uklone, tek tada ćemo shvatiti da li su oni bili samo predgrupa nekih skrivenijih gospodara.

U Velikoj Britaniji se također nastavlja žestok lov na sotoniste. Najnovije otkriće je da su bivša premijerka Margaret Thatcher i trenutni premijer David Cameron umiješani u zataškavanje pedofilskih skandala. Vrhovni birokrat u Velikoj Britaniji, šef tajnika kabineta Jeremy Haywood, također je umiješan u zataškavanje.

Sve pomalo podsjeća na igru ​​šaha u kojoj prvo stradaju pijuni, konjanici i lovci, prije nego što se krene na topove, damu i kralja. Tek uklanjanjem ovih ljudi, otvorit će se put ka Tony Blairu, kojeg očekuju tužbe zbog ratnih zločina.

Tony Blair će bez sumnje otvoriti put ka Rothschildima i aktivirati finalni rasplet.

Vjerojatno je zato prošlog tjedna Jacob Rothschild rekao da se “investitori suočavaju s geopolitičkom situacijom mnogo opasnijom nego bilo kojom drugom od Drugog svjetskog rata”.

Obitelj Rothschild i njihovi saveznici su nedavno počeli spaljivati povijesne arhive kako bi zataškali okolnosti u kojima je nastala Liga naroda i Ujedinjeni narodi, navode ruski obavještajni izvori. Prvi požar se dogodio u knjižnici u Rusiji 30. siječnja, gdje su se nalazili povijesni slavenski dokumenti. Drugi se odigrao u skladištu dokumenata u Brooklynu, New Jersey 31. siječnja.

Prema navodima Rusa, uništeni dokumenti su sadržavali dokaz da je car Nikolaj II donirao zlato kako bi se uspostavio Fond Lige Naroda prije početka Prvog svjetskog rata. Na temelju toga se vlasništvo 88,8% zlata iz Federalnih rezervi moglo povezati s carem Nikolajem, navode Rusi.

Ubrzo nakon doniranja zlata, Nikolaj i njegova obitelj su ubijeni unutar revolucije koju su financirali Rockefelleri. Međutim, Rusi tvrde da je bivši ruski premijer Aleksej Kosjigin zapravo sin cara Nikolaja II i da još uvijek postoji legitimni nasljednik tog zlata u Rusiji.

Jedina potvrda za ove ruske izjave su dokumenti koje posjeduje knjižničar Banke Japana, a na kojima se jasno vidi da je 10 tona ruskog zlata odneseno u Japan japanskim ratnim brodom za vrijeme Boljševičke revolucije. Japan nikad nije vratio to zlato. Možda bi ruska ambasada u Japanu trebalo pokrenuti nekakvu istragu?

Ako su ruski navodi točni, onda se lako može objasniti zabrinutost Jacoba Rothschilda zbog “ruske agresije i ekspanzije”. To također objašnjava zašto Rothschildovi poslušnici poput premijera Camerona histerizitaju po pitanju Rusije.

Sve se može povezati s još jednom misterijom. Priča se da će HSBC zatvoriti 7 svojih skladišta zlata u Londonu u roku od dva mjeseca.

Misterija je u tome što se dogodilo ili će se dogoditi sa svim tim zlatom?

Moguće je da je zlato prodano i da je novac opran kroz američku i japansku burzu s ciljem da se pobjegne s novcem prije nego što ga vlasnici počnu tražiti natrag.

Trag vodi do japanskih jakuza i Wilbur Rossa, Jr. mlađeg, koji je “proveo 25 godina vodeći Rothschildovu praksu bankrota”. Ross je “predsjedavajući Japanskog društva u New Yorku i dobio je nagradu Red Izlazećeg sunca, ali i zlatnu i srebrnu zvijezdu od japanske vlade u veljači zbog svog doprinosa odnosima između SAD i Japana”.

Također postoji velika mogućnost da je zlato završilo u Kini. To se može zaključiti iz kretanja kineskog yuana, američkog dolara i cijene zlata na tržištu u odnosu na ostale svjetske valute. Dalje, tu je i kineski bilbord u Bankoku nedaleko od aerodroma na kojem se vidi zlatni novčić i najavljuje kineski juan kao “nova svjetska valuta”.

Robovski režim Rothschilda u Japanu predstavljaju Shinzo Abe i Liberalna demokratska partija, koji također tajno kradu. Prema izvoru iz japanske sigurnosne policije, Abe je ukrao bar 200 trilijuna jena iz Japanskog nacionalnog mirovinskog fonda, Poštanske štedionice i Banke za poljoprivrednu ušteđevinu. Ovaj novac je poslan preko oceana kako bi podržao cionacističke banke, navodi ovaj izvor. Prema riječima propagandnih novina japanske vlade, ove institucije “povećavaju izdvajanja za ulaganja u strane obveznice kako bi se povećao povrat”. Može se zaključiti da je u pitanju izravna krađa.

Abeov režim je izgleda u žurbi da uspostavi vojnu upravu. Nedavne ponude uključuju prebacivanje ovlasti s civilne kontrole Japanskih samoobrambenih snaga na međunarodnu japansku špijunsku agenciju, po uzoru na MI6.

Možda on žuri da uspostavi vojnu upravu zato što će na Visokom sudu u Tokiju 13. ožujka biti održano suđenje, na kojem će biti predstavljeni dokazi od strane Japanske Nezavisne stranke da je Abeov režim dospio na vlast putem namještenih izbora. Kao što je poznato od ranije, Abe je dospio na vlast zahvaljujući strojevima za brojanje glasova koje je napravio Mushashi Engineering.

Japan, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Zaljevskim državama, jedini stoji između cionacističkog društva i bankrota.

Ono što SAD i Japan treba učiniti jest nacionalizuju svoje središnje banke i omoguće pravednu distribuciju novca, odnosno povrat novca onima od kojih je taj novac ukraden. Banke koje to budu učinile će moći nastaviti normalno funkcionirati, a čovječanstvo će se osloboditi od babilonskog dužničkog ropstva po prvi put u posljednjih tisuću godina. To je crni labud koji se očekuje. Vrijeme je.
 
(benjaminfulford.net,webtribune/uredio i preveo:nsp)

Engleska vlada se još prije nekoliko godina obrušila na majke i očeve koji vole svoju djecu. Kako vlast misle – “glavni prekršitelji mira i ekološke harmonije su upravo obitelji u kojima ima mnogo djece”

Činjenicu da vlast Velike Britanije, koja je već izjavila podržavati zvanične brakove homoseksualaca, namjeravaju izraz “muž i žena” u zvaničnim dokumentima zamjeniti terminom “partneri” kako bi se “sačuvala prava seksualnih manjina”, objavio je zapadni tisak u proljeće ove godine. Zamjena termina se vrši u okviru kampanje za legalizaciju tzv. istospolnih brakova.

Aktivisti seksualnih manjina, za neumjesne izjave o kojima kazneno pravo Velike Britanije već predviđa višegodišnju zatvorsku kaznu, govore i o nacrtu izmjena u britanskom zakonodavstvu u svezi s reguliranjem obiteljsko-bračnih odnosa. Kako oni to vide, postoje situacije u kojima je korištenje termina “muž i žena” u cilju označavanja supružnika “neprihvatljivo”. Također, kako priopćuje “Telegraph”, predlaže se zabrana korištenja izraza “majka i otac” u zvaničnim dokumentima ….

Engleska vlada se još prije nekoliko godina obrušila na majke i očeve koji vole svoju djecu. Kako vlasti misle – “glavni prekršitelji mira i ekološke harmonije su upravo obitelji u kojima ima mnogo djece”. Ubrzo nakon te izjave britanski psihijatri su napravili anonimnu anketu među članovima parlamenta Velike Britanije. Istraživanje je pokazalo da njegov svaki peti član pati od psihičkog rastrojstva, što englesko zakonodavstvo jednostavno ne dozvoljava.

Sukladno s tim istraživanjem član parlamenta koji ima problema s psihičkim zdravljem obvezan je vratiti punomoći bez mogućnosti da obnovi svoj rad u parlamentu. Međutim, inicijatori ankete – Općepartijska parlamentarna skupina za psihičko zdravlje (All Party Parliamentary Group on Mental Health), Kraljevski univerzitet psihijatara (Royal College of psychiatrists) i niz dobrovoljnih institucija – postavili su za cilj uvjeriti britansku vladu da je “takva diskriminacija nedopustiva” i pozvali su da se preIspita “zastarjeli” zakon, pošto su izjavili sljedeće, doslovno: “Rezultati ankete govore o smanjenju demokracije”.

Članove parlamenta i “Perov” ne treba zbunjivati ​​zbog njihovih osobnih osjećaja. A sada su oni koji su prisiljeni zbog predrasuda, neznanja i straha kojima su obavijene psihičke bolesti – šutiti “!

Međutim – ne šute svi. Trovanje velikih obitelji po teritoriju maglovitog Albiona traje s uspjehom ne samo godinu dana. Logika engleskih činovnika kaže da

“obitelji s više djece treba se smatrati za ekološke prekršioce prava, baš kao i oni koji voze velike automobile i ne brinu o preradi plastičnih vrećica”.

Takva upozorenja se navode u izvješću britanskog Fonda za optimizaciju stanovništva (Optimum Population Trust), koji je objavljen još u prvoj polovici 2007.godine. Kako kaže dokument, smanjenje nataliteta će “pomoći da se smanji izbacivanje ugljik-monoksida”. Kako bi se izbjegle “neizbježne promjene klime” autori pozivaju svaku britansku obitelj da se ograniči na rađanje samo jednog djeteta.

Ovako fanatici i psihopati na Vlasti vide Svijet

Prema riječima komentatora, “po apsurdnosti ovakav poziv podsjeća na izjavu britanskih vlasti tijekom jake krize zbog nedostatka vode. Gradonačelnik Londona, Kenneth Livingstone se zbog štednje vode za piće obratio stanovnicima grada, pozivajući ih da ne ispiru WC-školjke. On je od Londonaca tražio da ne koriste rezervoar za vodu u WC-u poslije “male nužde”.

Međutim, mada je kriza s vodom prošla i neobične inicijative su ostale samo kao prošlost, u Europi koja odumire poziv da se ne množimo izgleda vrlo neobično. Kada dvomilijardijska Kina uvodi politiku “jedna obitelj – jedno dijete” takva se mjera još i može razumjeti. Ali kada se 60-milionska Engleska plaši prenapučenosti zbog pogoršanja ekologije, postavlja se pitanje psihičkog zdravlja nacije i, još važnije – njenog rukovodstva “.

Na žalost, navedeno pitanje za sada ostaje bez razumnog odgovora. Zaista bez razloga. Primjerice, prije nekoliko godina kći Margaret Thatcher je napisala knjigu memoara (2008), u kojoj je ispričala o progresivnom slabljenju svijesti svoje majke “« A Swim-On Part in the Goldfish Bowl: a Memoir» (naziv je igra riječi i izraza, koju je teško prevesti, otprilike: “Zamka akvarija za zlatne ribice: memoari” ili “Čitav života plivanje pred očima svijeta: uspomene”.

Jer “čelična ledi” je dok je bila premijer Engleske izjavljivala da je radi efikasnosti ekonomije na teritoriju SSSR-a dovoljno da živi 15 milijuna ljudi. Kako, svijet ima samo jedan kotao za dobivanje potrebne energije, njegova zapremina ne može povećati, a da se dijeli na jednake dijelove s gotovo 200 država je besmisleno.

Jer ako u Africi ili na prostoru Zajednice Nezavisnih Država svaka obitelj bude imala sve što joj treba za život, bez toga će ostati i Zapad i već spominjana Engleska, jer ona, za razliku od SSSR-a i nekih post-sovjetskih republika, ne predstavlja zemlju koja na svom teritoriju ima sve što smatra joj treba. (Ova tema je vrlo dovitljivo izložena u publikacijama i izvanrednoj knjizi A.Parševa “Zašto Rusija nije Amerika. Knjiga za one koji ostaju u njoj”).

U maglovitom Albionu se već više od stoljeća vodi briga kako da se “pomogne” državama sa brojnošću stanovništva koja je, sa gledišta onoga, što zemljaci Margaret Thatcher smatraju za “učinkovitu ekonomiju”, pretjerana. Iako mnogi misle da se socijal-darvinizam rodio u Engleskoj kao rezultat prijenosa Darvinovih ideja u društvo, u stvari je sve bilo obrnuto. “Otac-osnivač” je prirodi pripisao tendencije koje su u njegovo vrijeme gospodarile društvom Britanije

U 19. stoljeću u Engleskoj je rješavano vrlo ozbiljno političko pitanje: što da se radi sa susjednom Irskom? Ta zemlja, koju su svojevremeno zauzeli Englezi, prema riječima istraživača se “ne samo ne razlikuje po veličini od zemlje – osvajača, već je klimatski čak, ako ćemo pošteno, bolja od Engleske. Brojčano – stanovništvo je u obje zemlje početkom 19.veka bilo približno jednako. Irci su se prema Englezima odnosili loše, i to nije teško razumjeti: Englezi su njih pokorili. Ali – gle čuda! Krajem 19.st. Irska je bila jedina europska zemlja u kojoj se broj stanovnika nije povećavao.

Naprotiv – smanjivao se, i to sa 10 na – 3 milijuna! 1846.godine je u Irskoj nastala strašna glad u kojoj je pomrlo preko milijun ljudi. Ali iste te godine iz Irske je prehrambena roba – žitarice i stoka – izvožena u Englesku. Engleska vlada to nije sprječavala, čak je poticala emigraciju. I krajem tog stoljeća Irska je prestala predstavljati prijetnju za Englesku. U njoj su ostali samo oni, koji su se neposredno bavili poljoprivredom, a nemirnog – “suvišnog” stanovništva – više nije bilo … “

Sličnu tehnologiju Britanci su koristili za vrijeme Drugog svjetskog rata u Indiji (Bengalu) u kojoj je stanovništvo previše aktivno podržalo “augustovsku revoluciju” 1942.godine i Indijsku nacionalnu armiju (Azad Hind Fauj) Subhash Chandra Bose, koji se borio protiv engleske kolonijalne dominacije. Indusa su natjerali da smanje površinu pod žitaricama, a umjesto njih da siju jutu za engleske vojno-pomorske snage. Istovremeno iz Bengala su počeli u ogromnim količinama izvoziti rižu i pšenicu, a lokalnom stanovništvu su konfiscirana sva prijevozna sredstva – od lađa do slonova.

Kao rezultat nevjerojatne gladi koja se razvila između 1942. i 1943.godine iz različitih razloga je umrlo između 1,5 i 3,5 milijuna ljudi (a umrlo je što od iznemoglosti, što od bolesti i još nekoliko milijuna među onima koji su prekasno shvatili da neće dobiti nikakvu pomoć, te su pokušali bježati ne misleći na koju stranu). Inspektor za poslove Indije (Secretary of State forIndia) Leopold Amery nije krio da se W.Churchill”prema nama ponaša kao Hitler”.

A Churchill, koji je Induse smatrao za “odvratnu rasu koja se od uništenja, koje predstavlja njihovu zasluženu sudbinu, spašava samo razmnožavanjem”, na priopćenja o masovnom umiranju milijuna ljudi i molbu da se hrana ne izvozi reagirao je brzojavom: “Ako je kod vas glad – zašto Gandi još uvijek nije umro? “

(Www.wlym.com / archive / oakland / brutish / EIRchurchil.pdf; Blake R. and Louis WR Churchill: A Major New Assessment of His Life in Peace and War, Oxford 1993).

Ali zato uopće nije bilo razloga za brigu u odnosu na područja daleko od centra – pobunjena područja su jednostavno izumrla, jer do njih nije stigla baš nikakva pomoć (Pogl..: Pankaj Mishra Exit Wounds. The legacy of Indian partition / / The New Yorker . 2007/8/13).

Na sličan način je odrađivan još jedan među mehanizmima za smanjenje broja stanovnika. Paralelno je vršena obrada i drugog mehanizma – preko smanjenja broja živorođene djece. Zemljaci autora teorije “opstanka vrsta” tražili su “humane” načine kako bi se kontrolirala brojnost stanovništva.

Zato je Engleska poticala da se u nekim slojevima društva ljudi ne žene i udaju. Primjerice – među predavačima na Cambridgeu.

Međutim, nakon toga su ekonomisti došli do još jedne nove teze: zašto da se utječe na onaj dio stanovništva koji je, tako reći, potreban. Pa postoji lumpen-proletarijat, koga nema u procesu proizvodnje. Možda je bolje da se o njemu razmisli.

Tako su stvoreni nevjerojatni društveni pravci koji su proglašavali da je najhumaniji način da se pomogne da sa ovog svijeta odu oni slojevi koji nisu potrebni i nikada i neće biti bilo – poticanje da se smanji broj poroda “.

Sve što je rečeno ima najneposredniji odnos prema sadašnjici. Proces neokolonijalne pljačke energetskih sirovina od strane Zapada u zemljama “drugog” i “trećeg” svijeta je na izdisaju. Sa jedne strane – pljačka je sve kompliciranija (čak ponekad više i nema šta da se opljačka). Sa druge – oni koji su pljačkani diljem svijeta, od Južne Amerike do Azije, sve upornije zahtijevaju svoja prava i očigledno uopće nemaju namjeru da požure s izumiranjem.

Ta uvredljivo-paradoksalna situacija toliko brine vlade bogatih zemalja “zlatne milijarde” da su, izgleda, čak i u Londonu primijetili da neadekvatno veliki dio resursa koji se dobija u cijelom svijetu koriste ne opljačkane zemlje i kontinenti, već upravo samo “zlatna milijarda”.
 
 
(vestinet.rs /uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11514"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti , nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem računu, nemojte nikada više uzimati kredite od banke, nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama. Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?

Ovo društvo, bez obzira na to mislim li sad na ovaj mali i predivni dio zemaljske kugle u kojem živimo ili na čitav svijet, boluje od teške bolesti, koja je na sebe vezala 1000 simptoma. Njihovo otklanjanje ili tek prikrivanje ne će učiniti naše živote zdravijim, možda će ponekom od nas umiranje učiniti manje bolnim. Bolest koja se kao tumor u metastazi naizgled nezaustavljivo širi svijetom, nije nastala sama.

Stvorili su ju je umovi ljudi koji će zauvijek ostati u sjeni i koji se nikada ne će kandidirati za Nobelovu nagradu. Ne postoji takva nagrada za pohlepu. Bolest se zove – dug.

Ljudi koji su prigrabili moć razmnožavanja i upravljanja, postaju gospodari života i smrti, a predsjednici država, premijeri, ministri financija, guverneri narodnih banaka i slične birokrate samo su medij prenošenja i manipulacije uzročnikom. Bit će onih čitatelja koji će se razočarati što tekst ne posvećujem nekoj od tema koje sam nazvao znakovima bolesti ili temama koje ideolozima specijalnog rata koji bijesni svijetom služe za skretanje pozornost s pravog problema.

Ne podcjenjujem teme važne za zdravo društvo, za koje se još uvijek nadam da će jednom postati okruženje mojeg života. Svjestan sam njihove važnosti, ali one na red dolaze tek kad obračunamo s bolešću, ljudima koji su ju proizveli, a ljude koji ju svjesno ili nesvjesno prenose svijetom stavimo u karantenu. Novo prekopavanje kostiju i traženje krivca u pojedincu, grupama, narodima, ideologijama, povijesnim trenucima i spletovima okolnosti pojavljuje se kao tema uvijek kada pozornost treba skrenuti s nečeg važnog.

To smo prepoznali odavno, a prepoznali smo i ljude koji kao po zadatku uvijek u “pravom trenutku” iznova pokreću temu i stvaraju paravan za neko zlodjelo prema društvu u kojem živimo. Hoće li otvaranje tema Jasenovca, Bleiburga, mnogih jama u kojima počivaju naši preci i političkih suđenja u prošlosti riješiti bilo koji problem ili će samo skrenuti pozornost i dati gospodarima zla šansu da nastave sa svojim paklenim planom? Suđenja herojima u Den Haagu ili već započeta suđenja i ona koja će uskoro doći na sudove u Hrvatskoj i nekim drugim (susjednim) zemljama za mnoge od nas su životna egzistencijalna tema, no ona danas moderatorima javnog mijenja služi samo zato da održati pozornost izvan žarišta stvarnog problema.

Prečesto je upravo dug posljednji metak u cijevi koju ranjeni i posrnuli ratnik uperi u sebe. O tome postoje stotine svjedočanstava, ali se o njima šuti. Suđenja HDZ-u, bivšem premijeru, suradnicima, ministrima i mnoge senzacionalističke vijesti koje se uz njih vežu uporno skreću našu pažnju na sebe. Kada za to dođe vrijeme pokazat će se važnost razotkrivanja tih afera i ukazati na tragove koruptivnog lanca kojemu su oni bili karike, no danas se njima služe kako bi održali privid objektivne informiranosti, a u stvari prikrili problem koji su nam upravo ti kuriri zla donijeli.

Zavrijedila je ta korumpirana grupa i njihovi jataci, koji se nalaze i u drugim partijama i svim strukturama društva posebnu pažnju, no to ćemo drugom prilikom. Bit će još afera, pokretat će se suđenja, sex skandali, rastave, pisati o brakovima celebrytija…odvlačiti će našu pažnju od najvećeg egzistencijalnog problema današnjice, dužničke ovisnosti i bezperspektivnosti koju ona izaziva. Zašto nitko nema hrabrosti otvoreno i javno uprijeti prstom u pravi problem? Kad to netko spomene javnost zašuti, nestane, pobjegnu.. Obraćamo li se ljudima ili nojevima? Sve to me silno podsjeća na dane kad smo kretali u borbu protiv pristupanja u megakoorporaciju t.zv. EU, koja je samo predgrađe pakla koji nam spremaju kreatori bolesti o kojoj pišem.

Riječ je o velikoj prijevari čiji korijeni sežu u vremena daleko prije osamostaljenja Hrvatske. Po potrebi ista se naziva prigodnim imenima poput: recesija, kriza, revolucija, rat (građanski rat, međudržavni, svjetski), privatizacija, ujedinjenja ili razvrgavanja. Puno je imena, tehnike slične, a mijenjaju se samo izvršitelji: faraoni, carevi, sultani, diktatori, revolucionari, kancelari, premijeri, predsjednici, brookeri, guverneri banaka, a sjedili oni u senatima, parlamentima, predsjedništvima ili komisijama, dođe nam na isto.

Osnovno je pravilo da generacija ili dvije stvaraju, a zatim postrojbe plaćenika smišljaju problem i pokreću spiralu koja nas usisava, prožvače, otima nam vrijednosti. Preživjeli bivaju ispljunuti, a ostaci razbacani, na način i s namjerom da iz našeg sjemena izrastu žrtve novog budućeg pustošenja. Uzrok je uvijek isti, a to je pohlepa.

Sredstva ostvarenja su slična, a zajednička karakteristika je nasilje i međusobna sprega pohlepnika – nasilnika. Prijevara sadrži i naznaku “konačnog rješenja” koje će navodno zaustaviti ciklično ponavljanje uništenja. Zvijer pohlepe treba kontinuirano hraniti, prinositi žrtve svoga rada i svojom odanošću pohlepi možda ćemo kupiti trajni mir ili barem odgoditi tornado koji uvijek prijeti. Dakako da nije tako, zvijer treba sasjeći mačem, odrubiti joj glavu, zapravo sve glave koje su iz njezinog odurnog tijela izrasle. U inačici utopije, u kojoj trenutno živimo, postoji privatno vlasništvo i njegovi vlasnici, no oni su u zbilji najobičnija fikcija.

Vlasništvo postoji, no ono je prezaduženo, opterećeno hipotekom, porezima, dodatnim nametima i tako postaje indirektno vlasništvo banaka ili države. Država i nacionalne banke su opet dužne drugim bankama, koje su opet dužne trećim i tako u nedogled.

To praktično znači da nikad i nigdje ne postoje stvarni i neotuđivi vlasnici nekretnina, dragocjenosti, intelektualnih prava ili znanja. Vlasnici su nevažni, svijetom gospodari jedna druga skupina, posjednici dugova. Posjednicima dugova ne treba vlasništvo. Oni imaju sve što vlasništvo donosi. Imaju sredstva kojima otimaju plod tuđeg rada, a ostavljaju probleme, brige i nedaće. Posjednici dugova postaju posjednicima svih vrijednosti društva. Tko su oni, gdje sjede i kako se zovu gotovo da i nije važno. I oni imaju svoju spiralu međusobnih dugovanja, a povezuje ih opet ona jedina ista zajednička osobina – pohlepa. Posjednici dugova imaju ogroman motiv da putem svojih marioneta u političkom i javnom životu zaustave svaku naznaku promjene stanja.

Privremeno akumulirana bogatstva u rukama marioneta ciklično se oduzimaju, sprječavajući tako njihov utjecaj na budućnost društava koja im omogućavaju kratkoročno kraljevski život. Cijeli svijet, a time dakako i hrvatsko društvo, nalazi se u škarama međusobnih dugovanja. Tretira nas se kao jedinke i narod sklone prezaduživanju, neradu i lagodnom životu bez pokrića. Prešućuje se da se cijeli svijet nalazi u identičnoj situaciji neizdrživog prezaduženja. Dug se plasira kao način života pojedinca, obitelji i zajednice. Tamo gdje pojedinac nema uvjete individualnog zaduživanja u njegovo će to ime učiniti netko drugi.

Puno je primjera, nije ih potrebno nabrajati, a bolest nije od jučer, no danas je metastazirala i prijeti sveopćim uništenjem zaraženog organizma. Mehanizmima stvaranja međusobnog dugovanja, banke (lokalne, narodne, međunarodne) promovirane su u egzekutore naših života putem izmišljanja “proizvoda” u obliku kredita, jamstava, baza podataka dužnika, procjena vrijednosti nekretnina i boniteta, reprograma kredita te drugih oblika parakontrole poslovanja pravnih subjekata i života pojedinca.

U procesu stvaranja neodrživog dužničko-vjerovničkog odnosa pojedinca bitnu ulogu imaju i javna poduzeća, državni nameti te pojedinci i grupe koje se zloupotrebom zakonskih mogućnosti i općenito lošeg moralnog stanja društva (privremeno) bogate, a pri tom nemilosrdno generiraju dugovanje širokih društvenih slojeva i ne dozvoljavaju zajednici ni najmanju šansu da se dovede u stanje samoodrživosti. Dug je najmoćnije oružje današnjice, daleko moćnije od svog postojećeg i potencijalno postojećeg atomskog, kemijskog i biološkog naoružanja.

Dug s lakoćom postaje vlasnik znanja, vlasnik svake puške, granate, aviona i bojnog broda. Posjednik duga postaje posjednikom radnika, seljaka, profesora, inženjera, znanstvenika, književnika, ratnika, novinara, političara. Polaže prava na ideologije, crkvu, ideje i vjere. Preuzima kontrolu nad pojedincem, obitelji i društvom. Posjednik duga postaje gospodarom prosvjete, kulture, kreiranja i tokova informacija, on je gospodar hrane, zdravlja i energije.

Postaje gospodar sadašnjosti i kreator budućnosti. Teško je danas pronaći bilo koga tko neće sebe i svoje probleme prepoznati u navodima iznesenim u ovom tekstu. Pitanje je trenutka kada će neodrživa situacija eskalirati, a problemi doći do stanja neodrživosti, te kad će nova stihija krenuti. Ako ostanemo razjedinjeni, vrtlog će nas povući i samljeti, a samo nam sreća može pomoći da preživimo. Učinimo suprotno od njihove nakane i neka zajednički problem u koji smo dovedeni obmanama o neizbježnosti življenja u dugu, postane motiv okupljanja i koordiniranog otpora.

Promjena je moguća i u biti vrlo jednostavna. Prekinuti niti kojima upravljaju društvom u cjelini i strgnuti dužničke okove kojima nas drže kao roblje. Suprotstaviti se amoralnim i interesnim grupama koje zajednički i koordinirano vrše pritisak na sve nas. Jedino moguće rješenje nalazi se u nama. Mi smo ti koji trebamo promijeniti stav prema svijetu koji nas okružuje i sebi kao aktivnim čimbenicima društva, te stvaranjem svijesti o događanjima oko nas. Slijedi nam zajednička borba za poništenje umjetno stvorenih, a zatim napumpanih i praktično nepostojećih dugova i zaduženja. Jedini efikasni način otpora je udruživanje s ciljem zajedničke i koordinirane zaštite, te stvaranje održivih financijskih i društvenih odnosa.

Šansa za stvarni otpor je u zajedništvu. Potrebno je postati dijelom skupine spremne na otpor i zajedništvo, bez obzira na svjetonazorske, vjerske, nacionalne, stranačke ili druge podjele, kojima se “gospodari života i smrti” često služe kao metodologijom manipulacije i vladanja. Naša budućnost, ali i mirna starost ovise o generacijama koje dolaze. Vjerujmo u mlade i dajmo im šansu. Njihova rješenja su često najbolja.

Jedno od njih je nasmijati se problemu u lice, a nakon toga čvrstim korakom i odlučno krenuti naprijed. Kirurški zahvat može nas riješiti metastaze, ali samo ako dobro dijagnosticiramo bolest i prepoznamo zaražena mjesta. Tumor se rješava kirurški, a zatim slijede terapije. Rez je prvi korak, nakon njega slijedi terapija cijelog društva. Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike.

99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac. Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta.

Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka.

Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque. Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora: “Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar”.

Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava. Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća.

U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti. 1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju).

Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana. Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money’), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard.

Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom. Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina.

Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat: “Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” – Mayer Amschel Rothschild.

Svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca. Svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita.

Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više).

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati.

Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana. Banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast. Kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke Kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.

Monetarni sustav svake države je koncipiran da u opticaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.

Banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira. Kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.

Kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn – 01.12.2010. CHF=5.70Kn).

Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica. Banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje.

Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100% postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvatski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa: “Ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore”.

Kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti.

U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”. Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju.

Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno.

Dapače, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku.

Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika. Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company).

Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih. Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba(Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država.

Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci.

U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaknuti da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista. 1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova.

Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a. Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.).

Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug.

Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga.

Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes. U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka.

Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi: “Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama.

Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju.

Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti.

Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.” Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka.

Nevjerovatno, ali istinito. 1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka. Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku.

Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava.

Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije.

Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.” Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi. Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja. Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale.

Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda. Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa.

U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog. Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako: Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja.

Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova). MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka.

Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke). Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice.

O Islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera. Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008.

Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto.

Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što …Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka.

Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama.

Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio. I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora.

Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka, plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka.

Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave.

Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao.

Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moodys Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto).

To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji. One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema.

Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna. Prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima.

Ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu. Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije. Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata. Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka.

Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta. Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije. Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno. Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu. Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo.

Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi. O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”
 
(koca111.blogspot.com/ uredio:NSP)