Dok Europa lagano korača prema izlasku iz krize, slično kao i Amerika, makar to bilo i umjetno, Hrvatskoj prijeti tek ulazak u toliko očekivanu krizu, u kojoj smo mogli biti puno ranije.

Kolaps mirovinskog sustava! Da bi se mogle isplaćivati sve penzije, u Hrvatskoj nedostaje “samo” još milijun radnika. Svake godine za mirovine treba izdvojiti 360 milijuna kuna više! Ministra Mrsića to ne brine, najavljuje da bi se s reformom možda moglo krenuti 2031.!?

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života.

To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038.

Taj potez je opravdan činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Budimo iskreni i recimo kako bi hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem.

Sve na račun građana

Samo prošle 2012. godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer iako mirovinski rashodi već značajno nadilaze mogućnosti hrvatskog gospodarstva, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava izvijestili su o povećanju troškova mirovinskog sustava za oko 360 milijuna kuna godišnje. Ovakva odluka za posljedicu će morati imati preoblikovanje proračunskih rashoda, tj. smanjenje izdvajanja nekom drugom dijelu proračunskih korisnika, ili će značiti rast zaduženja i/ili poreznog opterećenja.

Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav generacijske solidarnosti neodrživ je u odsutnosti nekoliko uvjeta koji su povezani s demografijom, rastom gospodarstva i radnim vijekom stanovništva.

Poljuljan sustav

Ukratko: svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan kao i zaposlenost, te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka.

Kada je ovaj sustav uveden u Njemačkoj u drugoj polovici XIX. stoljeća, očekivano trajanje života je bilo oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. U takvim okolnostima nema apsolutno nikakvih problema sa održivošću sustava, jer brojni radnici koji uplaćuju u mirovinski sustav svoju mirovinu niti ne dožive. Promjena samo jednog od tih čimbenika dovoljna je da poljulja takav sustav, a Hrvatska i ostatak Europe se trenutno bore sa sva tri.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prosječan životni vijek 79,7 godina za žene i 73 za muškarce, a u mirovinu se prosječno odlazi sa 60,6 godina starosti. Samo 18% umirovljenika u mirovinu je otišlo sa 65 godina starosti i 40 godina radnog staža. ( Zanemaren je broj i prosjek povlaštenih penzionera, jer bi tada prosjek odlaska u mirovine bio oko 52 godine).

Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti.

Ozbiljan šok

Ukoliko se umjesto najavljenih kozmetičkih ne provedu duboke promjene, Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. U Hrvatskoj se udio stanovništva starijeg od 65 godina starosti povećao s 13% u 1991. na 18% u 2011., a u vremenu kada prijelazno razdoblje ove reforme završi, Državni zavod za statistiku procjenjuje kako će udio starijih od 65 godina iznositi 23% ukupnog stanovništva Hrvatske, s nastavkom rasta udjela na 25% u 2051. godini. Javna rasprava o tome hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine u tom kontekstu dugoročno je potpuno besmislena jer ne rješava problem, nego ga maskira, prolongira i prebacuje na neku buduću vlast, radnike i umirovljenike.

Što za 20 godina

Ako sada sa „samo“ 18% stare populacije imamo vrlo velik problem sa održanjem mirovinskog sustava zbog nedostatka radnika u odnosu na broj umirovljenika, kako država planira riješiti taj problem kada za koje desetljeće četvrtina populacije bude starija od 65 godina? Novim zakonom i dodatnim pomicanjem granice za starosnu mirovinu? Iako se već duže vrijeme spominju promjene u sustavima povlaštenih i prijevremenih mirovina, nikakve konkretne mjere nisu niti započele.

Povlaštene penzije

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca 2012. godine iznosio rekordnih 1.217.692, povlaštene mirovine (18 vrsta) primalo 166.226 umirovljenika (13,6%), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%).

Prosječan iznos povlaštenih mirovina iznosio je oko 4.020 kuna (npr. prosjek braniteljskih mirovina je 5050 kuna), dok “obični” umirovljenici, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primali 2.184 kuna. Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više od običnih, a na godišnjoj razini iznose nešto iznad 8 milijardi kuna. No kada bi država prestala isplaćivati sve do zadnje povlaštene mirovine, u mirovinskom sustavu i dalje bi postojala rupa od gotovo 9 milijardi kuna.

*******************

IZRAČUN prema podacima iznad:

Rashodi mirovinskog sustava iznose 35,7 milijardi kuna.

Pravi umirovljenici primaju samo 2.659.439.328 kuna što je samo 7% ukupnog novca koji se izdvaja za prave starosne mirovine sa punim stažem!!!!!!

Povlaštene mirovine primaju 8 milijarde kuna.

Da uzmemo u obzir da na invalidske mirovine ode oko dodatnih 11 milijarde kuna – prosjek 3600 kuna (podatak naveden niže)

Znači sve zajedno za isplatu mirovina se potroši oko 22 milijardi kuna.

Gdje ode ostatak od 13.000.000.000  kuna ???!!! Gdje ide taj novac,na što se on troši, samo Bog će znati.

*******************

Europske države također se susreću s problemima održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ili pay-as-you-go sustava, te već intenzivno provode ili rade planove za provedbu spašavanja i dugoročnog održanja svojih mirovinskih sustava, a uzor u tim promjenama vjerojatno traži i Hrvatska:

Austrija do 2017. godine planira u potpunosti ukinuti prijevremenu mirovinu, te između 2019. i 2034. ženama postupno povećavati starosnu granicu za ulazak u mirovinu na 65 godina kako bi se izjednačile sa muškarcima.

Belgija je 2006. donijela Pakt solidarnosti između generacija koji podiže prag za prijevremenu mirovinu sa 58 na 60 godina starosti.

Češka je 2004. pokrenula postupno povećanje dobi za mirovinu osoba rođenih 1968. i poslije, s konačnim ciljem 65 godina starosti za muškarce, te između 62 i 65 godina za žene, ovisno o broju djece.

Kako to rade drugi

Danska je 2006. počela provoditi paket reformi pod nazivom Socijalni sporazum, koji pomiče granicu umirovljenja sa 65 na 67 godina starosti u periodu između 2024. i 2027. godine, te pomiče granicu prijevremene mirovine sa 60 na 62 godine u periodu između 2019. i 2022. godine.

Malta do 2026. godine planira izjednačiti muškarce i žene sa trenutnih 60 za žene i 61 za muškarce na 65 godina starosti za oba spola, te produljiti obvezni radni vijek sa 30 na 40 godina staža.

Slovačke reforme povećavaju granicu sa 60 na 62 godine za muškarce do 2007. godine, a za žene do 2016. godine. Također se iznos prijevremene mirovine penalizira sa 6% iznosa po godini prijevremenog umirovljenja, te nagrađuje sa 6% iznosa po godini odgađanja odlaska u mirovinu.

Švedska je provodila reforme svog sustava još 1999. godine na način da nagrađuje radnike koji u mirovinu odu sa 67 godina, te svojim građanima objavljuje godišnje izvještaje o mirovinskom sustavu, računima, troškovima te beneficijama umirovljenja u pojedinim situacijama.

Britanija do 2020. godine planira povećati granicu za odlazak u mirovinu sa 60 na 65 godine, uz dodatno povećanje na 68 godina starosti između 2024. i 2046.

Većina navedenih primjera pokazuje kako državljani tih zemalja ipak mogu u mirovinu nešto ranije od Hrvata, no treba imati na umu da su njihovi odnosi broja zaposlenika i umirovljenika bolji, stoga i njihov sustav sporije tone. Prema podacima OECD-a prosječan broj zaposlenih Europljana po jednom umirovljeniku je četiri, a većina zemalja već povećava granice za odlazak u mirovinu, prije nego sustav osjeti ozbiljne posljedice. Istovremeno Hrvatska danas ima samo 1,18 zaposlenih po umirovljeniku.

Njemačku prema njihovim procjenama oko 2040. godine očekuje nepovoljan odnos sličan trenutnom hrvatskom, a većina ostalih europskih zemalja to će doživjeti oko 2045. 2050. godine najviše problema sa starim stanovništvom i održivosti mirovinskih fondova uz Hrvatsku bi mogle imati Njemačka, Slovenija, Italija i Španjolska.

Mirovinske reforme vrlo su zahtjevne promjene jer traže dugoročne planove i akcije, ali su istovremeno pritisnute kratkoročnim političkim pritiscima. Kako takve promjene i sam sustav uglavnom nisu potpuno shvaćeni od strane javnosti, reforme se često ne provode do zadnjeg trena, godinama odgađaju efekte ili prebacuju na buduću vlast. Ako se reforme mirovinskog sustava provode, najčešće opcije su, kao što je već navedeno u tekstu, serije malih promjena tokom godina koje puni učinak imaju desetljeće ili dva u budućnosti, a tada je već vrijeme za novo podizanje granica.

No takve reforme samo su odgađanje problema neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti, a to pokazuje i dosadašnja povijest mirovinskih reformi u Hrvatskoj. Tako su primjerice 1999. između ostalog podignute dobne granice za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine. Pokazuje to i primjer Velike Britanije koja uz postojeću reformu već planira i novo pomicanje granice do 2046. godine, iako trenutno imaju 3,6 zaposlenih po jednom umirovljeniku.

 Demografski trendovi Hrvatske, ali i cijele Europe pokazuju kako životni vijek postaje sve duži, ali i kako se broj radno sposobnog stanovništva sve više smanjuje u odnosu na broj umirovljenika. Takvo ubrzano pomicanje zaposlenika prema umirovljenicima vrši sve veći pritisak na održivost javnih financija i Bismarckov model nije u stanju preživjeti ga. Sve što u budućnosti od takvog sustava možemo očekivati je novo povećanje granice za odlazak u mirovinu.

Nerealna očekivanja

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o sustavu koji za svoj opstanak nužno mora povećavati bazu. Financiranje prvog stupa obveznog mirovinskog osiguranja hrvatskog stanovništva temelji se na omjeru između aktivne populacije i umirovljeničke populacije, a njegovi doprinosi izravno se troše za isplatu tekućih mirovina. To znači da sredstva koja danas izdvajamo u prvi stup izdvajamo za trenutne umirovljenike uz obećanje države kako će budući radnici isto učiniti za nas.

Još jedan pokazatelj nemogućnosti dugoročnog spašavanja mirovinskog sustava kakvog danas poznajemo jest činjenica da je za održanje takvog stanja potreban minimalan odnos radnika i umirovljenika 2,1:1, što znači da za trenutnih 1,2 milijuna korisnika mirovine moramo imati više od 2,5 milijuna radnika. Sa ukupnim brojem zaposlenih od 1,3 milijuna (pravi broj je oko 900.000 radnika) i nezaposlenih 316 tisuća građana, uočavamo kako nam za održanje sustava uz trenutan broj umirovljenika nedostaje gotovo 900 tisuća radnika uz punu zaposlenost. Kada ste vidjeli predizborni program koji „garantira“ milijun novih radnih mjesta?

Zbog svega navedenog građani ne smiju imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja međugeneracijske solidarnosti i državne brige općenito, te se sve više moraju samostalno brinuti za vlastitu starost. Ovakvim mirovinskim sustavom i manjkom adekvatnih reformi današnje vlade sigurnost budućih umirovljenika stavljaju u drugi plan kako bi udovoljile trenutnima, a sve probleme guraju pod tepih i odgađaju za neka buduća vremena. Država obećaje sigurne isplate mirovina uz razne dodatke i indeksacije bez obzira na sve, ali niti sama ne obraća pažnju i ne vodi brigu o cijeni takve garancije u budućnosti.

Kada ne bi bilo lažnih, pravi invalidi imali bi naknade do 8700 kuna mjesečno

Većina invalidnina dodijeljeno je na temelju mentalnih bolesti, koje je najteže dokazati ili kontrolirati

Hrvatska je država koja za zaštitu osoba s invaliditetom daje najviše u Europi – čak 17,5 posto ukupnog novca za socijalnu zaštitu, što je dvostruko više od prosjeka Europske unije. Hrvatska ima ujedno i najveći broj osoba koje ostvaruju neko pravo na temelju invaliditeta – čak svaki osmi stanovnik, odnosno 522.000 ljudi. Srećom, unatoč ratu i stradanjima, ove dvije činjenice nisu posljedica iznimno velikog broja invalida, već posljedica manipuliranja zakonima i korupcije zbog koje je svaki četvrti hrvatski umirovljenik – u invalidskoj penziji.

Kako u okvir EU?

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku o socijalnoj zaštiti u Hrvatskoj, tijekom 2010. godine iz državnog je proračuna – ne računajući troškove zdravstvene zaštite – na osobe s invaliditetom potrošeno oko 11,6 milijardi kuna, a brojke se od tada nisu bitno mijenjale. Čak 90 posto tog novca – nešto više od 10,3 milijardi kuna – otišlo je invalidske mirovine. Na osobnu invalidninu i druga davanja namijenjena izravnom poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom potrošeno je tek dva posto namijenjenih sredstava, nešto manje od 250 milijuna kuna.

Naime, Hrvatska je s 27 posto udjela invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina apsolutni prvak Europske unije, u kojoj je prosječni udio 13 posto, a kreće se od 4,6 posto u Nizozemskoj do 21 posto u Estoniji.

Kad bi se Hrvatska svela u europske okvire, trebala bi prepoloviti broj invaldiskih penzionera, čime bi u proračunu izravno ostalo oko 5 milijardi kuna.

To ni u teoriji nije moguće, kažu stručnjaci. Naime, u tom ogromnom broju od oko 320.000 invalidskih mirovina, veliki dio – oko 75.000 – čine mirovine vezane uz branitelje u Domovinskom ratu, koje se – sad je posve jasno – neće dirati.

No, i kad ih izuzmemo iz ukupnog broja umirovljenika, Hrvatska je s 21,5 posto udjela invalidskih penzionera u ukupnom broju umirovljenika i dalje na vrhu Europe. Kad bi samo njihov broj bio u razini europskog prosjeka, zaštedjeli bi godišnje oko 3,7 milijardi! Kad bi grubo pretpostavili da bi se ta sredstva i dalje koristila za pomoć osobama s invaliditetom, izravna novčana davanja mogla bi se povećati za gotovo sedam puta! Osobna invalidnina, koja sada iznosi 1.250 kuna i, unatoč niskom iznosu, podliježe rigoroznim uvjetima, mogla bi iznositi čak 8.750 kuna. Ili bi se broj primatelja – a njih je trenutno nešto više od 21.000 – mogao višestruko povećati.

To su, naravno, jednostavne, plošne računice koje samo plastično ukazuju na gubtike koje osobe s invaliditetom trpe zbog manipulacija i korupcije. No, šanse da se to može ispraviti minimalne su.

Rat i privatizacija

Ogroman broj invalidskih mirovina posljedica je raznih faktora. U 90-tima, tijekom rata i privatizacije, invalidske su mirovine bile izlaz za mnoge koji su ostajali bez posla. Zakon koji je regulirao invalidske mirovine bio je jako blag u smislu definicije invalidnosti, a pritisak na liječnike vještake u tom je periodu bio ogroman. Jako se malo inzistiralo na kriterijima i medicinskoj struci.

Broj umirovljenja tada je bio tako velik da je svaki liječnik dobio određenu kvotu koliko osoba smije poslati u invalidsku mirovinu. U provjerama se nije kontroliralo je li umirovljenik doista osoba nesposbna za rad, već je li liječnik prebacio kvotu. Ako nije, dalje se nije čačkalo – kaže Mihovil Rismondo, dugogodišnji djelatnik ureda ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, autor nekoliko stručnih radova upravo o invalidnosti u hrvatskom mirovinskom sustavu.

Broj novih invalidskih mirovina u pojedinim je godinama prelazio i 20.000. Posljednjih godina broj invalidskih mirovina stabilizirao se i pokazuje tendenciju pada: lani je, prema podacima HZMO-a, u invalidsku mirovinu otišlo 3.616 osoba, s prosječnom mirovinom od 1.462 kune, a u prvih šest mjeseci ove godine njih 1.218 s prosječnom penzijom od 1.599 kuna.

To je posljedica drugačijeg socijalnog trenutka, početaka borbe protiv korupcije te sve glasnijih zahtjeva da se izjednače i strože primjenjuju kriteriji. Međutim, prvenstvo paramedicinskih kriterija još uvijek nije prošlo vrijeme. Imamo situacije da svaki liječnik ima svoj kriterij ili da se oni bitno razlikuju od područja do područja – objašnjava Rismondo.

Dijagnoze i kriteriji

I kad se kriteriji dobro provode, smatra, oni su u mnogim slučajevima upitni. Problem je, kaže, što je temelj za dodjeljivanje invaliditeta, odnosno odobrenje invalidske mirovine dovoljna dijagnoza, a ne stanje i okolnosti vezane za konkretnu osoba.

Primjerice, dijagnosticirana maligna bolest razlog je za odlazak u invalidsku mirovinu. Prema zakonima bivše države razlog za invalidsku bile su posljedice maligne bolesti, a ne bolest kao takva. Jer srećom mnogi se bolesnici oporave i mogu nastaviti raditi. Jednako je i s nekim drugim dijagnozama, poput bolesti krvožilnog sistema. Ako neka osoba doživi infarkt, ne mora značiti da treba invalidsku mirovimnu. Treba provesti detaljniju analizu i vidjeti u kojem je stanju osoba, zatim koji posao radi, koje obrazovanje i kvalifikacije ima. Nije, naime, isto nositi se s posljedicama ako ste činovnik u uredu ili građevinski radnik – kaže Rismondo.

Indikativno je da je većina invalidskih mirovina dodjeljena na temelju mentalnih bolesti. One jesu problem i često su realan osnov za invalidsku pezniju (kod malignih bolesti nerijetko je teška depresija u određivanju invalidnosti bitniji razlog od osnovne bolesti), no činjenica je i da ih je najteže dokazati ili kontrolirati.

Revizija s oprezom

Nepravde i nepravilnosti u mirovinskom sustavu, slaže se, ogromne su, no ne gaji pretjerane nade da će ispraviti.

Ispraviti se može samo revizijom. Ali i u tome treba biti vrlo oprezan. Ustanovimo li da određen broj osoba nije zaslužio invalidnost, što ćemo s njima? Na čiji će teret oni pasti? – pita se.

Osim penzionera u invaldiskoj mirovini, priličan broj registriranih u Registru osoba s invaliditetom, koji se vodi pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, osobe su s oštećenjima organizma, koja se ne mogu podvesti pod klasičan invaliditet, ali za sobom povlače cijelu lepezu novčanih i nenovčanih prava. Radi se o oko 80.000 osoba koji uz mirovinu ili kao samostalno pravo dobivaju novčanu naknadu u visini od prosječnih 120 do 220 kuna te još većem broju njih koji uživaju u lepezi nenovčanih povlastica, poput besplatnog ZET-ovog pokaza, naljepnice za besplatno parkiranje na mjestima za invalide, smanjenu telefonsku pretplatu, posebnu tarifu plaćanja HTV-ove pristojbe, besplatnu ili jeftiniju cestarinu, jeftinije kazališne i kino karte te karte za sportske priredbe, pravo prednosti u svim državnim institucijama u koje ulaze bez čekanja…

Zakon je bio izdašan

Zakon je bio jako izdašan prema naknadama za tjelesno oštećenje prije 1998. godine, pa je ogroman broj ljudi tada dobio takvo pravo. Od 1998. naknada se isplaćuje samo za oštećenja koja su nastala kao posljedica ozljede na radu – kaže Rismonod.

Statistike to potvrđuju: među primateljima naknade, njih 75.000 ostvarilo je to pravo prije 1998. godine, a njih tek nešto više od 4.000 poslije toga. Prije 1998. godine tako je, recimo, svaka žena mlađa od 40 godina koja je zbog bolesti morala odstraniti maternicu, mogla ostvariti novčanu naknadu i niz beneficija.

O ogromnom području manipulacije među osobama s invaliditetom, osobito oko invalidskih mirovina, glasno se počelo govoriti još prije nekoliko godina, kad je ustanovljeno da je od 2001. godine, kad je popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj ima 410.000 osoba s invaliditetom kako pokazuje registar, do 2009. godine njihov broj narastao za gotovo 100.000 ljudi, to znači u Hrvatskoj postoji preko 500.000 OSOBA SA INVALIDITETOM !!!

Vjerojatno se nije dogodio takav porast, već je stvar metodologije: u popisu je svatko upitan ima li nekih problema, a u registru su samo one osobe koje temeljem invalidnosti ostvaruju neko pravo. Tu nisu svi invalidi, već svi koji su ostvarili neko pravo, jer se na temelju takvih rješenja sastavlja registar. Dakle, 522.000 ljudi ostvaruje neko od prava, a koliko doista ima invalida, ima li ih više ili manje, mi ne znamo – kaže naš sugovornik, aktivno uključen u izradu novog Zakona o inkluzivnom dodatku, koji bi trebao dovesti do pravičnije raspodjele novaca za osobe s invaliditetom.

Naime, još za bivše vlasti napravljena je analiza stanja, koja je pokazala da se invaliditet u Hrvatskoj određuje na čak osam različitih mjesta – ovisno o pravu koje želi ostvariti, osoba se vješači u mirovinskom, u socijalnom, u obrazovnom, u braniteljskom i drugim resorima, a za svako pravo koje želi mora se vještačiti ponovno, da su kriteriji krajnje neujednačeni te da se invaliditet određuje “na postotak” oštećenja, a ne smanjene funkcionalnosti osobe.

Revizija upitna

Da bi se uveo red, najavila je tadašnja državna tajnica, ključno je da svi invalidi prođu reviziju i da se točno utvrdi kome što treba i pripada. Napravila je i plan revizije, no naišla je na nepremostiv otpor branitelja te je cijeli plan pao u vodu.

Sadašnja ministrica pametnije je iz najave revizije izostavila branitelje, međutim, kako sada stvari stoje, cijela je revizija ipak upitna: troškovi revizije ogromni su.

Intencija zakona jest uvesti veću pravičnost, barem u budućnosti, i to na način da će se osnovati jedinstveno tijelo vještačenja za sva područja i da se invaliditet određuje sukladno funkcionalnosti. Jer osobe mogu nositi istu dijagnozu, koja nosi i ista prava, a da su potrebe potpuno različite – objašnjava naš sugovornik.

Novim zakonom – čije su teze već objavljene – odredila bi se visina dodatka i pobrojala prava za svaki stupanj funkcionalnosti. Najvjerojatnije će se koristiti skala funckionalnosti Svjetske zdravstvene organizacije, koja mjeri četiri stupnja funkcionalnosti: 0 je potpuna funkcionalnost, 1 blagi stupanj nefunkcionalnosti, 2 je umjereni, 3 teški, a četvrti označava potpunu nefunkcionalnost.

Na taj bi se način stvari pravičnije odredile u budućnosti. Nepravde koje su počinjene neće se ispravljati.

KOLIKO ĆE MLADIH LJUDI OTIĆI IZ HRVATSKE U NAREDNIH 20 GODINA, KAD IM IZ VLADE PORUČE DA ĆE POREZ NA NJIHOVE PLAĆE BITI 50% SAMO DA BI PODMIRILI POVLAŠTENE UMIROVLJENIKE,BRANITELJE I INVALIDE, I DA TO MORAJU PLAĆATI NAREDNIH 30 GODINA DOK TAJ SLOJ POVLAŠTENIKA NE ODE U NEBO. VRLO VJEROJATNO ĆE MLADI LJUDI POTRAŽITI BOLJI ŽIVOT VANI, U NAREDNIH 30 GODINA. POSTAVLJA SE PITANJE, TKO ĆE ONDA ZARAĐIVATI MIROVINE TIM POVLAŠTENIM UMIROVLJENICIMA?

I TO JE REALNOST…..

 
ČITAJ VIŠE:

Evo još malo pa će kriza, samo što nije: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 8.dio
Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Milijarde ljudi na Zemlji žive u zabludi? Iza naših pogleda političari ostvaruju svoj globalni plan. Od doba Napoleona tajna društva su utjecala na politiku kako bi preuzeli Europu. Danas u 21. stoljeću njihov stoljetni plan dolazi do izražaja.

Novi svjetski poredak odnosi se na centralizaciju moći, uništavanje svakoga tko javno kritizira sustav, reklamiranje i prodavanje svega kao proizvod.  Tajna društva i političke organizacije uvode Novi svjetski poredak koristeći različite simbole i brojeve. Kad shvatite njihov tajni jezik i Vi ćete imati „oko koje sve vidi“.

Sjedinjene Američke Države; Dom najbolje demokracije koju možete kupiti novcem

Poduzetni američki bankari i političari prisustvuju sotonističkim ritualima u kojem žrtvuju obličje čovjeka bogu sovi „Moloku“. John F. Kennedy je bio zadnji istinski američki popularni predsjednik. JFK je obećao umanjiti razmjer američkog ratnog stroja i završetak rata u Vijetnamu. Lyndon B. Johnson i FBI namamili su JFK-a u zasjedu u Deeley Plaza u Texasu. Ljudi diljem svijeta bili su zaprepašteni Kennedyevom smrću. Nedužni čovjek Lee Harvey Oswald bio je optužen za ubojstvo. Nakon što je bio mučen Oswald je još uvijek tvrdio da je nevin niti mu je bilo omogućeno pravo na odvjetnika. FBI je pokušao prikriti njihovu umiješanost u atentat tako što su dopustili Jack Rubyu da ubije Oswalda uživo pred televizijskim kamerama. „Warren komisija“ je kasnije izvjestila „Lee Harvey Oswald je kriv“.

Neki članovi „Warren komisije“ bili su istaknuti slobodni zidari (masoni). Lyndon B. Johnson zatvorio je istragu o ubojstvu JFK-a. Zatim se za predsjednika kandidira Robert Kennedy obećavajući završetak rata u Vijetnamu. Njega su također ubili.

1967. Anthony Hilder razotkriva američku mrežu tajnih društava. On je zatim lažno optužen da je hipnotizirao Sirhan Sirhan koji je ubio Roberta Kennedya. Anthony Hilder i Jordan Maxwell razotkrili su američko tajno društvo Lubanja i Kosti. Tajno društvo Lubanja i Kosti koriste iste simbole kao i nacistički SS. Stručnjaci kažu: Bogatstvo Busheve obitelji je izrađeno na poslovima sa Hitlerom. „Sveviđujuće oko“ slobodnog zidarstva (masonstva) nalazi se na novčanici američkog dolara. Povijesničari su otkrili da su američke banke financirale obje strane u 2. svjetskom ratu. Jordan Maxwell otkriva simbol fašizma na kovanici od 10 centi. Američke banke nastavile su profitirati od ratova.           11. rujna 1991. Goerge H. Bush najavio je Novi svjetski poredak. Anthony J. Hilder izjavljuje kako je ta skupina koja sebe naziva Illuminati, u prijevodu Prosvijetljeni, zauzela pozicije moći, preko kontrole nad bankarskim sustavom. Tajni simbolički jezik Novog svjetskog poretka prikazuje se na više oblika. Na stražnjoj lijevoj strani dolara vidljiv je simbol „Annuit Coeptis“ što znači „Naša kooperacija je okrunjena uspjehom“. Dalje, vidljiv je znak „Novus Urdo Seclorum“ što u prijevodu znači „Novi svjetski poredak“.

Novi svjetski poredak Gorgea Busha kroči tako prema uspjehu. Illuminati imaju i svoje tajno rukovanje. 1934. Federalne rezerve su preuzele potpuni nadzor nad monetarnim sustavom SAD-a. Tada su oni rekli „Uspjeli smo“! To je simbol tajnog društva. 1774. Donijeli su planove što namjeravaju učiniti sa Amerikom i kako će to učiniti. Trokut na vrhu piramide sa novčanice američkog dolara okružen svijetlom je Horus, egišćanski bog.

Simbol oka u antičkom Egiptu odnosi se na Horus što je označavalo novorođeno sunce. Naziv izlazećeg sunca je bilo Horus. On je bio bog Sunce starog Egipta. Horus je bio svjetlost svijeta, koji je uskrsnuo i koji ih je spasio. Sunce predstavlja božje oko. Brojka 1776 predstavlja godinu kada je tajno društvo počelo sa operacijama. Bavarski  Illuminati su bili baza onih koje danas Amerikanci nazivaju Kolumbijska frakcija. Kolumbijska frakcija je stigla čim je oformljena vlada SAD-a. Zato danas postoje „Columbia – Space shuttle“, „Columbia Film“, „Columbia televizija“, „Columbia Records“, „Sveučilište Columbia“, „Columbia Broadcasting (CBS)“ čiji je simbol „Sveviđujuće oko“. Zato je vlada SAD-a u posjedu Kolumbije, tiskaju američki novac, pa tako posjeduju i narod. Oni donose zakone, odlučuju tko koga može ubiti a tko će se izvući.

Na piramidi je također 13 dijelova, 13 slova iznad nje, broj 13 je vrlo važan broj ovog tajnog društva, 13 je linija i 13 je zvjezdica koje tvore „Davidovu zvjezdu“, 13 jagoda, 13 listova, 13 strijela…sve se svodi na broj 13. Američki dolar dizajnirali su slobodni zidari (masoni). Na vrhu novčanice od jednog dolara nalazi se sova. Ona je simbol Bohemijskog kluba. Oni se sastaju u Kaliforniji svake godine u drugoj polovici srpnja. Tamo elita stoji ispred velike lomače u crvenim i crnim ogrtačima kao one od Ku-Klux-klana a iza njih se nalazi golema kamena sova visoka od 15 metara. Elitu su činili i američki predsjednici, čelni ljudi industrija te razni državnici iz zemalja diljem svijeta a sve je dokazano fotografijama, ustvrdio je Jordan Maxwell.

Masonska konvencija u Bohemijskoj šumi - govornik Helmut Schmidt

Blairova najveća tajna…

Koliko duboko je mreža tajnih društava Iluminata doprijela u svjetsku politiku? Blair je kraljičin pravni savjetnik, profesija koja vuče svoje korijene iz templarskih hramova kojih su izgradili tajna društva Templara u Londonu tijekom 12. stoljeća. On je najvjerovatnije pripadnik masonske Studholmske lože iz 1591 godine koja se sastaje u „Cafe de Paris“ u Londonu. Blair zarađuje puno novca primajući tajne plaće radi raznih usluga. Ako itko pokuša razotkriti njegove aktivnosti, on će lagati. Njegov mjesečni kredit iznosi 15.000 funti, njegova premijerska plaća nije pokrivala troškove. Otkuda mu onda toliko novac?

Pravnik u mirovini u jednom visokom položaju kao Tony Blair bio je opisan kao visoko plaćeni profesionalni lažljivac. Čini se da Tony Blair nikada neće otkriti da je član tajnog društva. Ipak, možemo biti sigurni u ovom:

- Masonsko utemeljenje u srcu britanskog društva ne želi biti ispitivano niti pod istragom kada je u pitanju masonsko članstvo. Tada izabrani ispitivački odbor kojeg je vodio delegat Chris Miles je otkrio das metropolitska policija i sudovi nemaju volju natjerati svoje zaposlenike da opovrgnu da su aktivni pripadnici tajnih društava. U seriji neugodnih istraživanja 70-tih i 80-tih britanski autor Martin Short ustanovio je da su Scotland Yard i visoki časnici masoni i da su uzimali mito od pornografa u Sohou. Short procjenjuje da je svaki šesti policajac u Velikoj Britaniji mason, te da ukupan broj masona u Velikoj Britaniji prelazi brojku 600.000.

Mnogi masoni zauzimaju visoko plaćene poslove u vijećnicama diljem Britanije koje obično imaju masonske hramove unutar zgrade uzdržavane novcem poreznih obveznika. Nakon razotkrivanja  raznih korumpiranih masonskih  odvjetnika i konzulanata u lokalnim vlastima, britanski masoni prešli su u „podzemlje“. Kao premijer, Tony Blair često se sastajao sa kraljicom, koja je i sama veliki patron međunarodnog svjetskog masonstva, koje ima sjedište svojih velikih loža kraj Drury lane u Londonu. Britanska vlada zapošljava veliki broj civilnih djelatnika, državnih službenika, sudaca, odvjetnika i stručnjaka koji su kroz povijest bili masoni.

Autor „Bratstva“, Stephen Knight kaže:

- Prodiranje masonstva u institucije ide mnogo dublje od policije i lokalnih vijeća, te tvrdi da se palača Westminster, dom britanskog parlamenta, koristi za sastanke, za najmanje masonske dvije lože. Jedna od tih loža se zove „Nova dobrodošla masonska loža“ koja redovito održava krvave rituale i ceremonije unutar Westminster palače. Članovi parlamenta svih političkih stranaka sastaju se zajedno, nose bijele rukavice i ogrtače, pregače od janjeve kože i ceremonijalne bodeže, obvezujući se na lojalnost tako što piju krv jedni drugima.

Gdje se nalazi britanska demokracija?

Možete samo nagađati. Činjenica da se tajne ceremonije održavaju u zgradama pod skrbi poreznih obveznika dovodi do pitanja da li se oni osjećaju superiornijim od građana? Mnogi istraživači tvrde da je Tony Blair visoko rangirani mason 33. stupnja. To je najveći rang masona i to elitno kabalstvo britanskih masona ima vlastito sjedište u ulici Duke 10.

Unutar tog sjedišta vrhovnog vijeća masonstva 33. stupnja nalazi se crvena soba, crna soba i komora smrti koju masoni koriste za mračne rituale bazirane na drevnom židovskom misticizmu i hanojskom čarobnjaštvu. Kada se masoni iniciraju u masona 33. stupnja, kaže im se da su superiorna bića, a ljudsku populaciju spominju kao stoku. Ako je Tony Blair zaista mason 33. stupnja onda on ide koracima prijašnjih premijera koji su bili članovi masonstva, templarstva ili okruglog stola kojeg je osnovao Sir Cecil Rhodes nakon njegovog ekonomskog osvajanja Zimbabvea tijekom 19. stoljeća.

Winston Churchill je također bio mason 33. Stupnja.

Iniciran je u svibnju 1901 godine u sjedište Studholmske lože 33. stupnja masonstva. Bio je i član Reda Druida koji su se sastajali u Stonehengeu za vrijeme ekvinocija, dok je ostaloj javnosti bio zabranjen pristup tom drevnom megalitskom mjestu od strane tisuće policajaca.

Drevni druidski rituali u Stonehangeu mogu se smatrati bezazlenima u odnosu na ubojstva i sotonistički inspiriranim ceremonijama masonstva. Većina masona ne napreduje iznad prva tri stupnja, tzv. „Plavim stupnjevima“, dapače većina masonstva i ne zna da postoje Viši stupnjevi. Visoko stupnjevani masoni su skoro isključivo aristokratskog srodstva ili bivši časnici oružanih snaga. U bilo koje vrijeme nema više od nekoliko desetaka ljudi koji su dosegli 33. stupanj. Kako prolaze ritualne testove, ceremonije postaju sve bizarnije i uključuju simbole iz drevnog Egipta, a inicijatori dobivaju pompozne titule poput „suvereni“, „kraljević“ ili „vitez“.

Kada vidimo Blaira kada se sastajao sa G. W. Bushom onda zapravo gledamo u dva viteza tajnih redova, Blair kao „Suvereni vitez Malte“ i Busha kao „Vitez Eulogije“. Njegov naslov leži u lijesu, u sjedištu „Lubanja i kosti“ u sveučilištu Yale. Oba dvojica zagovaraju da su im demokracija i sloboda na prvom mjestu, međutim obojica su se zakleli krvlju egipatskim, babilonskim i židovskim bogovima demonima. Oboje su se zakleli na patnju do smrti da neće razotkriti tajne njihovih masonskih redova. Oboje su integrirani u staru globalnu iluminatnu mrežu, koja je opsjednuta smrću i ubojstvom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(politika.hr, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11832"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Populacija na našem planetu se povaćava ubrzano. Mnogi znanstvenici kažu da će uskoro ljudi imati velikih problema sa svježom vodom i hranom. U isto vrijeme, ljudi se debljaju i debljaju svake godine.

SAD se više ne spominje kao najpretiliji narod na svijetu. Rusija i Europa su dobile na težini vrlo brzo.

Švicarska vlada nedavno je odlučila zatvoriti sve McDonalds restorane u zemlji. Fast food je lanac poznat po svom doprinosu pretilosti u cijelom svijetu. Alpski je narod pokrenuo neviđenu odluku nakon što je Dachian Cholosh, europski komesar za poljoprivredu, dobio više od 120 aplikacija iz Bugarske, Španjolske, Njemačke i drugih zemalja Europe sa zahtjevom da se zakonski zabrani bilo koju vrsta brze hrane.

Doista, pretilost je postala ozbiljan problem za mnoge razvijene zemlje svijeta. Općenito se vjerovalo prije sedam ili osam godina da je pretilost uglavnom problem u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, epidemija je sada pogodila Europu i Rusiju. Oko 60 posto ruskog stanovništva pati od pretilosti.

Nedavno istraživanje provedeno od strane stručnjaka Europske komisije pokazala su da britanske žene i malteški muškarci pate od pretilosti najviše u Europi . Ispada da gotovo četvrtina britanskih žena (23,9%) imaju problema s prekomjernom težinom. Građani Malte i Latvije zauzimaju drugo i treće mjesto na popisu.

[notification type="alert"] Oko 60 posto ruskog stanovništva pati od pretilosti. [/notification]

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), 25-70% posto odraslog stanovništva EU Europe pati od prekomjerne težine i pretilosti. Više od trećine Europljana vode sjedilački način života. Kao što smo spomenuli gore, Britanija je najdeblja zemlja u Europi. Popis se nastavlja preko Irske i Malte. Problem pretilosti i dotiče Rumunjsku (7,9%), Švicarsku (8,1%) i Italiju (9,9%).

Više od 1,3 milijardi ljudi koji žive na Zemlji pati od prekomjerne težine i / ili pretilosti, rekli su stručnjaci UN-a. Čini se da je dosta paradoksalno jer je svaki sedmi čovjek na svijetu pati od pothranjenosti. Bolesti uzrokovane pretilosti ubijaju gotovo 3 milijuna ljudi svake godine, koje su usporedive sa smrtnošću uzrokovane pothranjenošću.

Vlade mnogih europskih zemalja shvatile su da bi bilo mnogo lakše da se jednostavno napravi da ljudi jedu zdravu hranu. Danski zastupnici su predložili porez za količinu masti u maslacu i biljnom ulju. Porez se obračunava iz mase masti u proizvodima i čini 16 danskih kruna (2,9 dolara) po jednom kilogramu zasićenih masnoća.

“Porez na masnoće” će podići cijene na hamburgera za 15 posto, dok će maslac će postati 40 centi skuplji.

Igor Orlov, medicinski stručnjak iz Akupunkturnog centra, izjavio je na intervjuu za Pravda.Ru da mjere poput onih koje su vlasti poduzele u Danskoj bi bilo dobro i za Rusiju. “Moramo shvatiti da masna hrana povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti i uzrokuje čitav buket drugih problema. Ako jedemo manje masne hrane, živjet ćemo dulje. Ograničavanje potrošnje masti može učiniti samo dobro za zdravlje nacije. To može biti nevjerojatno korisno”, objašnjavaju stručnjaci.

Francuskih vlasti oporezuju gazirana pića od kraja 2011. godine.  Porez na osvježavajućih voćnih napitaka je porastao za 25 posto. Porez na gazirana pića povećan je za 35 posto.

Mnoge novinske agencije javile su da je u listopadu 2011., da je dodavanje kečapa u jela servirana u školskim kafeterijama zabranjeno u Francuskoj. Mjera poduzeta radi propagande zdrave hrane. Ketchup i pomfrit danas se mogu poslužiti samo jednom tjedno. U dokumentu se također predviđa povećanje količina povrća na jelovnicima.

Zanimljivo je da visoka razina gospodarskog razvoja zemlje ne čine jelovnike ljudi zdravijima. Naprotiv, zbog hrane postaju sve deblji. U prošlosti, prekomjerne težine su se smatrale znakom financijske sigurnosti ljudi. Danas, zdrava hrana i fitness centri su skupi i nisu pristupačne svima. Većina ljudi voli jednostavnu hranu – hamburgere, mikrovalna jela i tjestenine, u kojoj su dodali sve što mogu naći u hladnjaku.
UN-ovi stručnjaci vjeruju da će visoki porezi spasiti čovječanstvo od masti. Prema njima, uvodeći devet posto poreza na štetnu hranu može smanjiti njihovu potrošnju 5-9 posto. Međutim, što će obični ljudi moći jesti kad brza hrana postane skupa?
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7802"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]