Kad nas obuzme ljutnja, jer nas je kolega prozvao za grešku za koju nismo odgovorni, ili tuga, jer smo saznali da nismo dobili posao kojem smo se nadali, u našem tijelu se pokreće biokemijska reakcija čije je trajanje vrlo kratko

Svega minut i po potrebno je da se u našoj krvi stvore, djeluju i zatim povuku hormoni koji se luče kad neki događaj doživimo stresnim. Međutim, kako to da se osjećaj ljutine ili tuge nastavlja satima, danima, čak i mjesecima, nakon što se dogodio prvobitni okidač?

Homo sapiens ili hormo sapiens?

Ono što u najvećoj mjeri razlikuje čovjeka od ostalih vrsta su samosvijest i sposobnost racionalnog razmišljanja. Ljudi imaju mogućnost razmišljati o sebi i onome što im se događa, sjećati se prošlosti i zamišljati budućnost, predviđati moguće ishode, planirati.

Zahvaljujući tim sposobnostima smo napredovali kao civilizacija, učeći iz prošlih iskustava i planirajući buduće akcije na način da izbjegnemo greške s kojima smo se već suočili. Međutim, te iste sposobnosti nas ponekad odvedu u pogrešnom i destruktivnom smjeru – preplavljeni smo negativnim emocijama.

Strategije preživljavanja

U trenutku kad se životinja nađe u opasnoj situaciji, reagirat će tzv. strategijama preživljavanja – pobjeći će ili napasti. Upravo pojačano lučenje hormona u stresnim okolnostima omogućuje tako brze i snažne reakcije, koje osiguravaju preživljavanje.

Međutim, jednom nakon što je opasnost prošla, životinja nema više mogućnost razmišljati o njoj, što se dogodilo i što bi moglo uslijediti. Njeno tijelo se počinje opuštati i nastavlja dalje normalno funkcionirati, shodno situaciji u kojoj više nema opasnosti. Što se, međutim, događa s čovjekom?

Snažan utjecaj (negativnih) misli

I nama, kao i životinjama, snažne emocionalne reakcije služe u istu svrhu – da bismo preživjeli. Kad se dogodi nešto što naše tijelo na prvi pogled doživi kao opasnost, u nama se javlja snažna bujica emocija, koja nas u tom trenutku takođe pripremi na napad ili povlačenje.

U prvih 90 sekundi, nakon što smo čuli kritiku kolege i (ukoliko smo) to doživjeli opasnošću, neki od nas su spremni vratiti istom ili jačom mjerom, a u nekima se javlja želja da pobjegnu iz situacije, osjećajući se loše.

Međutim, je li kritika šefa uistinu bila tako velika opasnost da bismo se osjećali toliko ugroženo, spremni da napadnemo ili pobjegnemo brzinom munje? Najčešće nije. I umjesto da, nakon što je prošlo prvih 90 sekundi, uključimo naš racionalni dio uma, te objektivno sagledamo situaciju, razmotrimo kako sve možemo reagirati i odlučimo koja akcija će nas dovesti do najboljeg rješenja, mi ostajemo u krugu negativnih misli:

On nikad ne priznaje moj rad, kako se usuđuje prozivati me pred drugima, i sjutra će to opet napraviti, želi me obezvrijediti i zaposliti svog rođaka…

ili

Ništa ne znam dobro napraviti, nikad nisam uspješan, uvijek griješim, drugi nikad neće primijetiti koliko se trudim…

Produžavanje trajanja negativnih emocija

Nažalost, mislima se vraćamo na iskustvo koje smo doživjeli negativnim i na taj način obnavljamo stvaranje hormona kao da se stresna situacija nastavila događati! Također, selektivno se prisjećamo prošlih sličnih situacija izvlačeći iz njih samo negativne emocije. Uz takvo razmišljanje o prošlosti, unaprijed kreiramo i buduće crne scenarije, koji su rijetko realni. Upravo takve misli i unutrašnji dijalog nastavljaju „okidati“ negativne emocije. I odjednom, nismo se ni okrenuli, 90 sekundi se pretvorilo u sate, dane, nažalost i mjesece – koje smo mogli puno mudrije iskoristiti.

Kako stvarno biti homo sapiens?

Evo brzih i efikasnih savjeta:

#1. Kad osjetite nalet destruktivnih emocija, zaustavite se i izdržite prvih 90 sekundi, a da ne reagirate (osim ukoliko stvarno niste fizički ugroženi).
#2. Zatim provjerite jeste li „preživjeli“.
#3. Ako jeste (a jeste), budite sigurni da je Vaša prva emocionalna reakcija bila puno snažnija nego što je situacija objektivno opasna.
#4. Ukoliko i dalje osjećate jake emocije ili ako postaju još destruktivnije, znajte da su za njih sada odgovorne negativne misli – interpretacije događaja koje Vam se vrte po glavi.
#5. Uhvatite svoje negativne misli i porazgovarajte sa sobom – što je tačno, a što ste preuveličali? Hoće li Vam razmišljanje na takav način uistinu donijeti dobro? Šta pozitivno propuštate vidjeti u toj situaciji?

Ukoliko ne uspijete odmah s točkom 5, napravite neku fizičku aktivnost, okružite se dragim ljudima (pogotovo onima koji znaju kako Vas podignuti), i pokušajte učiniti ono za šta znate da Vam pomaže „isprazniti glavu“. Tek zatim se vratite objektivnoj analizi prvobitne situacije – ako budete i dalje imali potrebu za tim.
 
(zdravljeisreca.com/uredio:nsp)

Profesor s Oxforda kaže da nedostatak sna može utjecati na dugoročno pamćenje

“Tjeranje ljudi koji su mlađi od 55 godina da rade prije 9 sati ujutro jednako je mučenju”, tvrdi jedan od vodećih engleskih stručnjaka za spavanje, doktor Paul Kelley. „Forsiranje ljudi da rade od 9 do 5 umara ih i stvara im stres, a to je uzrokovano upravo nedostatkom sna“, kaže Kelley.

Profesor s Oxforda tvrdi kako to može utjecati na smanjenu učinkovitost u radu kod ljudi koji još nisu navršili 55 godina, jer upravo su to godine kad nam počinje trebati puno manje sna nego ranije, prenosi Daily Mail.

Kelley kaže: „Ne možemo promijeniti svoj 24-satni ritam. Ne možemo naučiti da ustajemo u određeno vrijeme. Vaše će se tijelo jednostavno prilagoditi sunčevoj svijetlosti, a vi toga nećete ni biti svjesni. Ovo se odnosi i na postupanja u bolnicama i zatvorima. Oni bude ljude kad oni žele i daju im hranu koju ljudi ne žele jesti. Ljudi nekako jednostavno postaju poslušniji, ali takav nedostatak sna zaista je pravo mučenje.”

Doktor Kelley, koji honorarno radi i u Klinici za istraživanja na Institutu za spavanje i neuroznanost na Oxfordu, kaže kako je potrebno promijeniti vrijeme početka nastave i posla, koji bi bili više prilagođeni našem tjelesnom satu.

Mladi su posebno ranjiva skupina

San je najpotrebniji mladima.

Kelley kaže kako je ova promjena potrebna, a pozvao se na rezultate istraživanja o 24-satnom ritmu kojemu su ljudi svakodnevno izloženi. Tijelo u mozgu ima takozvani „glavni pejsmejker“ kojeg pokreću posebni receptori u oku, a on onda utječe na cijelo tijelo.

Nedostatak sna, dokazano je, utječe na dugoročnu memoriju i nedostatak pažnje koji se može javiti, a čak potiče i pretjeranu konzumaciju alkohola i droga.

Također, može uzrokovati ljutnju, stres, frustracije, impulzivnost, debljanje, visok krvni tlak, a i probleme s mentalnim zdravljem. Mladi ljudi posebno su ranjiva skupina – zbog čega Kelly tvrdi da bi nastava u školama trebala počinjati tek u 11 sati ujutro. “Zbog ta dva sata, koliko im se oduzima od spavanja, dolazi i do slabijih rezultata u školi”, tvrdi Kelley.

Kako se djeca približavaju pubertetu, potrebno im je sve više sna kako bi njihovo tijelo moglo normalno funkcionirati. Adolescentima navečer treba puno više vremena da zaspu, a znanstvenici takvu pojavu nazivaju WMZ ili jednostavno “produljenjem održavanja budnosti”.

Kelley i njegovi kolege tvrde kako „upravo zbog toga i mi, a i adolescenti, ne možemo tek tako odlučiti da ćemo otići ranije spavati, jer je naš mozak još uvelike budan.“ S povećanjem količine sna, adolescenti će učinkovitije učiti, a imat će i manje problema s ponašanjem, tvrde stručnjaci.

Promjena koja je potrebna vrlo je jednostavna

Dali su im mogućnost da odluče kad će počinjati i koliko će trajati nastava.

Ovakva promjena u svakodnevnoj rutini relativno je jednostavna i ne zahtjeva nikakve revolucionarne tehnološke metode, testiranja niti velike izdatke. Manja studija provedena u Srednjoj školi u North Tynesideu otkrila je kako su se rezultati testova kod učenika poboljšali za oko 20 posto, od kad je vrijeme početka nastave s 8:50 sati ujutro pomaknuto na 10 sati.

Ministarstvo obrazovanja Velike Britanije složilo se s ovakvom metodom i sada dopušta ravnateljima škola da sami odluče u koliko će sati počinjati, a u koliko završavati nastava. Glasnogovornik ministarstva je rekao: „Svim smo školama dali slobodu kontrole trajanja nastave, jer oni sami najbolje znaju što je dobro za njihovu zajednicu.“
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Po postotku oboljelih od raka pluća Hrvatska je u europskom vrhu; može li se povezati mržnja i emocije sa teškim bolestima? Naravno da mogu. Poslijeratna Hrvatska, puna mržnje, i puna razočaranosti i tuge u državu koja nije uspjela kako su građanima pričali

U Hrvatskoj se godišnje postavi 20-ak tisuća dijagnoza malignih bolesti (tumora) po čemu smo, s obzirom na broj stanovnika, u okvirima iznad prosjeka, izvijestio je Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ).

Kada netko ima problema sa sinusima, najčešće u njenom okruženju postoji osoba koja je iritira.

Jeste li znali da vaše emocije i te kako imaju veze sa vašim zdravljem? Svi zdravstveni problemi, pa i najteže bolesti, nastaju kao posljedica štetnih emocija koje ne umemo da izrazimo ili poričemo da postoje.

Mislima i emocijama pacijenata ne pridaje se nimalo ili se pridaje sasvim malo pažnje. Liječnici se ne obučavaju za takvu vrstu rada s pacijentima. Psiholozi, psihoterapeuti i “llife couch” nisu dostupni svim pacijentima, kaže prof. dr med. sci. Lelica Todorović, NLP trener, u svojoj knjizi “Čarobna gradionica zdravlja”.

Kroz nekoliko primjera ona navodi koliko zapravo emocije utječu na naš organizam, i kako bolesti mogu biti posljedica naših emocija, koje izražavamo ili potiskujemo.

Tako recimo, kada netko ima problema sa sinusima, najčešće u njenom okruženju postoji osoba koja je iritira. Uzrok, može biti i opterećenje potisnutom tugom koju osoba racionalizira. Nekad je to tuga zbog gubitka drage osobe ili gubitka ljubavi. Ako nije tuga, onda je briga, potreba da se bude oslonac u financijskom smislu prema bližnjima.

Arterijski krvni tlak se povisuje kad ste u stanju napetog iščekivanja, žurbe, straha, bijesa i ljutnje. Ukoliko se ove emocije ne prevedu u aktivnost, već ostaju samo na razini razmišljanja i dugotrajnog emocionalnog opterećenja, dolazi do trajne hipertenzije. Ove osobe su uvijek na rubu izražavanja sukoba, ali se boje da izraze svoje neslaganje zbog mogućih posljedica.

Probleme sa štitnjačom obično imaju osobe koje nemaju osjećaj da upravljaju vlastitim životom, već osjećaju da njime upravlja netko drugi. Oni se tada osjećaju kao žrtve i to dovodi do oboljenja.

Kada netko doživljava nešto što ne može da izbaci iz svog života, a ne može ni probaviti, onda se vremenom pojave želučane tegobe.

Želudac je poligon emocionalnog rata između vlastitih potreba i zahtjeva okoline (kapitalizam)

Jetra je sjedište primitivnih emocija ljutnje i bijesa. Osobe koje neprestano krkaju, samooptužuju se ili optužuju druge, koje u sebi uzgajaju strah, ljutnju i mržnju, često imaju probleme s jetrom i žučnom vrećicom.

Od depresije pati osoba koja potkopava svoje najsnažnije emocije, uništava najveće čežnje i time najveću snagu, skrivajući ih ispod slojeva odgoja, pravila i dužnosti. Kod depresije nije riječ o potisnutoj agresiji, tugi, bolu ili strahu, već o potisnutoj ljubavi, željama, potrebama, veselju, seksualnosti ili ushićenju. Depresija može biti posljedica drugih bolesti ali i ona može biti uzrok mnogim fizičkim oboljenjima. Kako ono najljepše iz mene izađe na površinu, to je pitanje koje depresivne osobe treba sebi da postave.

Rak je bolest koja se javlja kod osoba s dubokom emotivnom povredom ili dubokom ozlojađenošću. Dubinsko i dugotrajno zamjeranje koje osoba nosi u sebi može doslovno izjesti čovjeka. Duboka tajna, tuga ili mržnja, koje dugo traju, također mogu imati iste posljedice.

Problemi s grlom ukazuju na potiskivanje i sputavanje kreativnog izražavanja te osobe. Problemi s grlom nastaju i kada srce želi jednu stvar, a um govori drugo.

Ukočenost mišića simbolizira navlačenje oklopa ili pokušaj da se “nakostresi bodlje” u cilju obrane od nečega. To je karakteristično za ljude koji izgube kontrolu nad svojim emotivnim životom. One naizmjenično ispoljavaju nježnost i agresiju. Ove osobe se žele prepustiti, ali žele i da ostanu postojane.

Problemi s kralježnicom se javljaju kod ljudi koji preuzimaju veliki teret na sebe. Problem lumbalnog dijela kralježnice imaju osobe koje strahuju od neimaštine, problem srednjeg dijela kralježnice imaju osobe koje osjećaju krivnju, imaju nerazrešene probleme i teret na leđima, dok probleme u gornjem dijelu kralježnice imaju osobe kod kojih postoji nedostatak emocionalne podrške.

Osoba se osjeća nevoljeno i uzdržava se od pružanja ljubavi. Poremećaj srčanog ritma se događa kada se unutarnja napetost pojačava do nepodnošljivosti, i javlja se kod osoba koje ne znaju kako kontrolirati svoje emocije.
 
(prirodom4dozdravlja.blogspot.com,youtube/uredio:nsp)

Emocije su sasvim normalne za svakog čovjeka. To je ono što čini razliku između ljudi i drugih živih organizama

Osjećamo sreću, tugu, uzbuđenje, brinemo … Ipak, emocije škode našem tijelu. Ovo možda zvuči nevjerojatno, ali je istinito. Da li znate kako emocije mogu naškoditi vašem tijelu?

Negativne emocije, koje uglavnom pokreće strah, mogu utjecati na mentalnu energiju. To može dovesti do brojnih zdravstvenih problema, uključujući hipertenziju ili probavne smetnje, piše truth-code.com

Morate naučiti kako prepoznati i identificirati svoje misli i emocije. Također bi trebalo biti potpuno svjesni posljedica i njihovog utjecaja na vaše cjelokupno zdravlje, pa čak i na ponašanje i međuljudske odnose.

Evo kako emocije utječu na naše tijelo:

1. LJUTNJA – Ako ste često ljuti, pokušajte se oduprijeti, jer to slabi jetru. Bolest jetre može biti fatalna.

2. ŠOK- Izuzetno je teško kontrolirati svoje emocije, ali barem pokušajte ne prolazite često kroz šokove, jer oni utječu na bubrege i srce. Kardiovaskularne bolesti su fatalne.

3. STRAH – Koliko puta ste se uplašili i onda se kasnije smijali tome. Strah može biti jak loš za naše tijelo. On slabi bubrege.

4. BRIGA – Previše brige može utjecati na trbuh, i ne donosi ništa drugo osim bolova u trbuhu koji uopće nisu prijatni. Briga previše utječe na slezenu.

5. TUGA Ili BOL – Ove dvije emocije se ne mogu u potpunosti kontrolirati, ali kao i dvije gore navedene, pokušajte smanjiti njihov utjecaj na vas. Tuga ili bol utječu na pluća, dovode do umora, kratkog daha i plača, čak mogu dovesti do depresije.

6. STRES- Zaista je teško izbjeći stres u svijetu u kojem živimo. Pokušajte se ne previše nervirati. Stres previše slabi vaš mozak i srce. Kronični stres utječe na vaš cjelokupni organizam i njegove funkcije. Razmislite o ovome kada budete pod stresom.
 
(truth-code.com,youtube/uredio:nsp)

Čovjek je puno više od njegove fizičke pojave i jako je važno razumjeti ono što zovemo -“ja”

Svi imamo i Dušu, odnosno pravilnije rečeno – mi smo duša koja ima tijelo, a ona- duša (mi) je kompleksni spoj kvaliteta koji se simultano očituju kao svijest, namjera, misao, osjećaj, inicijativa i volja. Ako je bilo koji od ovih atributa neuravnotežen u bilo kojem smislu, naša Duša (mi) patimo, a tada je teško napredovati.

Vjerovali ili ne, našoj je Duši data odgovornost da pronađe cilj svog postojanja. Ako nemamo cilj i namjeru u životu, onda gubimo sposobnost planiranja, nemamo mogućnost šireg pregleda i što je najvažnije, naša sposobnost izražavanja talenata se gubi, propada.

Ako si zbunjen i još ne znaš što ti je cilj, onda si, vjerovatno, nesiguran i u odnosu na svoje odgovornosti. To ne mora biti tako strašno, i u početku ćeš doživljavati nešto što zovemo “upozoravajući znaci”. Ali, život bez cilja je izvor zbunjenosti i frustracija i nerijetko tada izlaz tražimo u stimulirajućim sredstvima, kao što su droge i alkohol, a time onda potpuno prekidamo povezanost sa Dušom. Zbog toga je jako važno znati “pročitati” upozoravajuće znakove, pobijediti podivljala osjetila i um te napraviti prvi korak ka ponovnoj povezanosti s duhovnim sferama.

Jednostavno rečeno, treba preuzeti odgovornost za svoje postupke. Ako krivimo druge ljude, vrijeme, državu, sudbinu, onda ništa ne postižemo, naprotiv, samo dalje stagniramo. Cilj našeg postojanja je napredovanje, iskustvo, rast, cilj naše Duše je i prema religioznim tumačenjima, povezivanje sa pravim sobom, sa Bogom, odnosno Izvorom Kreacije. Ako taj proces sabotiramo svjesnim okrivljavanjem drugih i ignoriranjem vlastite odgovornosti, onda smo samo usporili ovaj neminovni proces.

Logički zaključak, duše se moraju vraćati onoliko puta (života) koliko je potrebno da “shvate” kako se treba ponašati. Dobre vijesti su, ipak, da će oni koji budu uzimali odgovornost za vlastitu Karmu, dobiti svu pomoć, vjerovali to ili ne!

Postoje izvjesne karakteristike ljudi koji ne preuzimaju odgovornost za svoja djela. Oni za svoje neugodne doživljaje krive sve i svakoga, osim same sebe. Takvo ponašanje ukazuje na nerazumijevanje Zakona Privlačnosti i Karme te prisustvo nekog od 7 smrtnih grijeha.

7 najvećih grijeha i Zakoni svemira

Da bismo ispoštovali Zakone svemira, nemamo izbora nego da se suočimo i pobijedimo 7 kardinalnih mana ili ako ćete poznatiji izraz – smrtnih grijeha. Oni se zovu smrtni zato što umrtvljuju spiritualna osjetila, rasipaju svjetlo i sužavaju Dušu.

Preuzimanje odgovornosti znači oslobađanje od tih 7 ključnih grijeha, a oni su: ponos, zavist, proždrljivost, požuda, ljutnja, pohlepa i lijenost. Vjerovatno ste čuli kad neko kaže: Nisam mogao odoljeti. Istina je, međutim, da ipak jeste!

Ponos može imati više značenja, ali je najčešće ono kad se ljudi smatraju boljima od drugih. Takvi stavovi se sukobljavaju sa univerzalnom tezom da konkurencija ne postoji, nju su izmislili ljudi, a umjesto nje postoji nešto što zovemo “viša sila”, “vječnost”, ili jednostavno, Bog. Svi smo čuli frazu – Ponos dolazi prije pada… Kad god se osjećamo posebnima, boljima, Zakon Promjene djeluje i bez milosti nas spušta na Zemlju! Tako uvijek dobijamo ono što zaslužimo. Ponos je suprotnost poniznosti, a poniznost je upravo ono što je potrebno za naš spiritualni napredak. Zapamtite: Ponos uvijek šteti, nikad nije od koristi!

Zavist je maskirana želja i nesretni osjećaj očajne želje za nečim što drugi imaju, kao uspjeh, sreća, osobine, imovina. Drugim riječima, zavist je razorna emocija koja te čini nesretnim zato što nemaš ono što drugi posjeduju, ali ne želiš ni oni da to imaju.

Proždrljivost je pohlepna želja za konzumiranjem hrane i pića više nego li nam je potrebno za održavanje života. Ona je, zapravo, samo maska za neki nedostatak u našem životu. To znači da, ako ne nalazimo zadovoljstvo ni u čemu, onda to nalazimo u hrani i piću i time postižemo trenutno zadovoljstvo, ali koje, na žalost, samo sabotira vezu sa Dušom i napredovanje na spiritualnom planu.

Požuda je jaka fizička želja za tjelesnim kontaktom, tj. seksom, obično bez asociranih osjećaja ili afekcije. Može se, također, shvatiti i kao sublimirana želja za samoostvarenjem, za postizanjem nečega. Kad je um preokupiran željama ove vrste, onda su spiritualna čula potpuno zatvorena i onda je teško usmjeriti pažnju na bilo šta drugo. Ovo je jedan od smrtnih grijeha zbog toga što je požuda tako moćna da kompletno preuzima svaki odnos sa drugim osobama, onemogućava samokontrolu i sprječava konstruktivno razmišljanje, a onda je svaka veza sa Duhom izgubljena.

Ljutnja se manifestira kada odbijamo ljubav. Problem sa ljutnjom je što je to tako jedna silovita emocionalna energija koja može proizvesti katastrofalne posljedice.

Pohlepa je želja za posjedovanjem, za materijalnim bogatstvom, imanjem ili mjestima koje nemaju nikakvu spiritualnu vrijednost. Pohlepni ljudi obično misle samo na sebe i ignoriraju činjenicu da je život puno više od zadovoljenja želje. Pohlepa je jedan od smrtnih grijeha jer ne dozvoljava nikakvu interakciju s bilo kim ili bilo čim, što je van objekta njihove želje. Drugim riječima, pohlepa funkcionira na bazi dobijanja onog što želimo i to po svaku cijenu.

Lijenost nije samo izbjegavanje fizičkog ili mentalnog rada, već znači i da nam se taj rad ne sviđa. Onaj tko nije spreman uložiti trud i napor, ne može ni očekivati da će ubrati niti cijeniti plodove svoga rada.

Govoreći uopćeno, potrebno je puno rada kako bi se naučili i usvojili principi Zakona Privlačnosti i Karme i ako nismo spremni ustrajno razvijati svoje sposobnosti, onda su šanse da se popnemo na vrh spiritualne planine jako male. Da bismo ispoštovali Zakone, nemamo izbora nego se suočiti i pobijediti 7 smrtnih grijeha.

Do sljedećeg puta, zapamtite: Duša se hrani samo VRLINAMA.
 
(atma.hr,zakonprivlacnosti.com/uredio:nsp)

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)