Prema informacijama obavještajaca, terorističke ćelije i kampovi ne nalaze se samo u Siriji, već i u Europskoj uniji i na Balkanu, piše austrijski list Die Presse

On navodi da je na tom popisu i Slovenija, a da je jedan od centara džihadista u okolici Ljubljane.

List dodaje i da Međunarodna istražitelji drže na oku Bosnu u Hercegovinu, Gornju Maoču, naselje koje kontroliraju vehabije, prenosi zagrebački Jutarnji list.

U tekstu se iznosi da je u Sloveniju, od kada su otvorene granice, ušlo više pripadnika Islamske države, a da su konvoji automobila odlazili na destinacije u šumama u okolici Ljubljane.

Tamo su regrutirani, radikalizirani i trenirani pucati iz oružja, salafisti iz Njemačke, Luksemburga, Slovenije i Austrije, navodi Jutarnji list pozivajući se na Prese.

Iza svega, kako se navodi, navodno stoje salafisti iz predgrađa Ljubljane, koji su već u Irak i Siriju slali borce, iznosi se u članku.

Prema pisanju austrijskog dnevnika, program ISIS-a za treniranje boraca je vrlo profesionalan, a među radikalnim islamistima kruži priručnik o gerilskom ratu ispisan na 70 stranica.

“Pritom, novake uče kako ubiti hladnokrvno i bez emocija”, dodaje list.

Iz slovenske policije izvijestili su da nemaju nemaju nikakvih informacija o postojanju centara za trening džihadista u šumama oko Ljubljane, dodaje se u tekstu.

U izvješću koje je Wainwright predstavio upozorava se na promjenu operativnog modela IS-a, koji ‘kad god poželi može posvuda u svijetu izvesti niz složenih i dobro koordiniranih napada’ zahvaljujući lokalnim borcima koji dobro poznaju teren.

Čini se da zapovjednici ISIS-a imaju taktičku slobodu kada biraju svoje mete, kako bi se prilagodili specifičnim lokalnim okolnostima, što snagama reda još više otežava da u ranoj fazi otkriju te planove i identificiraju upletene osobe – kaže se u izvješću.

Europski centar za borbu protiv terorizma, baziran u sjedištu Europola u Den Haagu, ima zasad četrdesetak analitičara, no, ističe Wainwright, sredstva mu u mjesecima koji dolaze moraju biti povećana jer su države članice obećale da će poboljšati razmjenu obavještajnih informacija nakon napada u Parizu.

Koncentrirat će se posebno na zajednicu 5000 europskih građana koji su se radikalizirali sudjelujući u sukobu u Siriji i Iraku, odakle ih se velik broj vratio i velik su sigurnosni rizik – rekao je Wainwright.

Ipak, napadi u Parizu pokazali su kako je postojeća suradnja između agencija manjkava. Ali ne samo pred borcima ISIS-a već i pred starim znancima: al-Qaidom koja je pod pritiskom da se opet dokaže u međusobnom natjecanju terorista.
 
(jutarnji.hr,sputniknews.com/uredio:NSP)

Arbitražni skandal i izlazak Hrvatske iz arbitražnog procesa koji u Sloveniji nazivaju špijunskom aferom u režiji hrvatskih obavještajnih službi rasplamsao je maštu različitih slovenskih komentatora i forumaša… postoje i teorije kako su u cijeli skandal upletene stare “udbaške” strukture u objema državama…

A verzije objave kompromitantnih materijala kreću se od onih da se je slovenska kontraobavještajna služba “blamirala” i pokazala nesposobnom, pa do onih koje govore o njenom trijumfu koji je doveo do slovenskog diplomatskog uspjeha, potvrđenog stajalištima EU-a i arbitražnog suda koji inzistiraju na nastavku arbitraže.

Poluslužbene ocjene Ljubljane su da je Hrvatska skandal s ilegalnim prisluškivanjem slovenskih duužnosnika namjerno izazvala kako bi kompromitirala arbitražni sporazum i granično rješenje koje je bilo na vidiku, a koje joj ne bi odgovaralo, te se tako diskreditirala u očima međunarodne zajednice.

Potvrdila je to i sinoćnja izjava Matjaža Nemeca, bliskog suradnika nekadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Boruta Pahora koji je 2009. godine s Pahorom radio na izradi arbitražnih dokumenata.

Nemec: Hrvati planirali napad na arbitražu od proljeća

On je za treći program Slovenske televizije kazao kako je hrvatski pokušaj rušenja arbitražnog sporazuma u koji je uloženo toliko napora bio pomno planiran unaprijed, još ovog proljeća.

Po njegovim riječima, to dokazuje podatak da se afera tempirala u vrijeme kad skandal nije više mogao presudno utjecati na posjet slovenskih turista u Hrvatskoj.

Po podacima slovenske turističke organizacije posjet slovenskih turista u Istri je za deset posto veći nego lani, no to se sigurno ne bi dogodilo da je afera izbila u svibnju ili lipnju, ustvrdio je Nemec.

Hrvatski političari još uvijek “traumatizirani” osamostaljenjem

Založio se za diplomatsku mirnoću u odnosima s Hrvatskom, ali je upozorio da je problem Hrvatske što u njoj u politici još djeluju ljudi “traumatizirani” iz 90-ih godina procesom teškog osamostaljenja Hrvatske, pa reagiraju emocionalno, a ne racionalno.

U medijima i na internet portalima u vezi s “obavještajnom aferom” pojavljuju se najfantastičnije kombinacije, od onih da Hrvatska u slovenskom ministarstvu vanjskih poslova ima “duboko grlo” koje joj otkriva tajne informacije, preko potpuno suprotnih koje hvale ministra vanjskih poslova Karla Erjavca i tvrde da je izveo odličan manevar svojim javnim sugestijama kako arbitražni sud s objavom presude ne bi smio čekati samo zbog rezervi glede predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj.

Postoje i teorije kako su cijeli skandal upletene stare “udbaške” strukture u Sloveniji i Hrvatskoj, kako bi destabilizirale prilike u regiji ili čak dovele na vlast desnicu.

Podsjetimo, hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je Sloveniji diplomatsku notu, u kojoj se ističe da su se zbog povrede od strane Slovenije stekli uvjeti za prestanak arbitražnog sporazuma, na što je slovensko ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo ističući da očekuje da će Arbitražni sud presudu donijeti na temelju dokumentacije koja mu je bila predstavljena do kraja lipnja 2014. godine.
 

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Liječnici svjetskog glasa proglasili su je čudom i rekli njezinom ocu da joj nastavi davati ono što i do sad, ma što to bilo. A on joj je, između ostalog, davao petrolej pomoću kojega je najsmrtonosniji oblik tumora na mozgu – nestao!

Senad Mujkić, državljanin BiH, nastanjen kraj Tuzle, veliki je čovjek, humanist i nadasve – otac. Dugih petnaest godina vodi bitku s teškom dijagnozom svoje, sada 19-godišnje kćeri Merime, koja je s četiri godine oboljela od tumora na mozgu. Nakon šest operacija u više država, odstranjivanja tumora koji se vraćao u sve gorim oblicima, vijesti od strane stručnjaka da je “Merimi došao kraj”, do proglašenja Merime čudom od strane svjetskih stručnjaka jer je bolest pobijedila, između ostalog, pijući petrolej. “Što god da dajete svom djetetu, nastavite”, savjetovali su svjetski kirurzi oca Senada:

Ne mogu to podnijeti, ne mogu držati u sebi… Želim da svi oboljeli i njihove obitelji znaju da ima pomoći i da se ne predaju. Ljudi svakodnevno umiru pa mi moja savjest nalaže da im pomognem i ovom prilikom dajem ovako javno svoj kontakt. Svi neka me nazovu, svi koji prolaze ovo što sam ja prošao sa svojom Merimom – ushićeno nam govori Senad. A prošao je pakao…

Merima je rođena 15. 1. 1995. godine (u ratu u BiH), kao zdrava beba i osim uobičajenih zdravstvenih problema koje ima svaka beba, većih nije imala. Tako je bilo sve do 19. 6. 1999. godine kada je prvi put u jutarnjim satima izgubila svijest i to na više od dva sata. Odmah je, naravno, smještena u UKC Tuzla na odjel neuropedijatrije, gdje su joj nadležni lječnici dodijelili dijagnozu EPILEPSIJA. Te je godine dva puta bila u bolnici zbog krize svijesti.

Ovaj i svaki naredni put kada bi Merima “zaglavila” u bolnicI zbog krize svijesti, nadležni liječnik neuropedijatar joj je uvijek mijenjao terapiju antiepiletika, obrazlažući da je rezistentna na dosadašnju – opisuje Senad početke bitke za Merimino zdravlje.

Iste godine u 11. mjesecu učinjeno joj je prvo snimanje mozga magnetskom rezonancom u KC Sarajevo i tada je dr. radiolog Goran Sulejmanpašić iz KC Sarajevo napisao “nalaz je u granicama normale”. Taj nalaz je, nažalost, bio odrednica neuropedijatrici iz UKC Tuzla te je ona nastavila Merimi voditi dijagnozu EPILEPSIJA. Moje dijete je u nastavku svake godine po dva, tri puta zbog kriza svijesti bila smještana u bolnicu i svaki put kada bi se to dogodilo, neuropedijatrica joj je mijenjala terapiju antiepilepticima, ali nas nije upućivala na novo snimanje mozga magnetom.

Tako je bilo sve do 2005. godine kada je Merima, na prvi dan proljeća (21.3.) u jutarnjim satima izgubila svijest. Odmah je, naravno, smještena u bolnicu i na moje grubo inzistiranje i moje povike upućeni smo na drugo snimanje mozga magnetskom rezonancom (dakle, prvo je bilo 1999., a drugo tek 2005. godine) što je veliki, nedopustiv interval između dva snimanja, s obzirom na njezine teške krize svijesti i sveukupne simptome. Otišli smo u VAMED MR centar u Novi Sad gdje je dr. Boris Petrović – radiolog, pregledavajući prvu snimku koju smo donijeli, a koja je učinjena 1999. godine u KC Sarajevo, napisao napomenu:

“RETROSPEKTIVNIM PREGLEDOM MR SNIMAKA KOJI SU UČINJENI U KC SARAJEVO 1999. GODINE, VIDLJIVO JE DA JE LEZIJA (TUMOR) BIO PRISUTAN, ALI DA NIJE DETEKTIRAN. POSTOJI INTERVALNA PROGRESIJA KOJA ODGOVARA MORFOLOGIJI SPORORASTUĆEG TUMORA” – vrlo detaljno objašnjava Senad i nastavlja:

Odmah je predložena hitna operacija koju je zbog rizičnosti obavio vrsni neurokirurg prof. dr. Vinko Dolenc u KC Ljubljana. Tadašnji PH nalaz je pokazao da je Merimi odstranjen tumor ASTROCITOM grad II. Nakon te operacije Merima nije imala niti joj je preporučena ikakva dodatna terapija (kemo ili zračna). Na kontrolnoj snimci mozga magnetskom rezonancom napravljenom u Tuzli, Merimi je krajem 2007. godine utvrđen recidiv (povratak) tumora na mozgu.

S obzirom na to da prof. dr. Vinko Dolenc iz KC Ljubljana nije bio voljan obaviti drugu operaciju (obratili smo mu se jer je on radio prvu operaciju), ostvarili smo kontakt s INI (međunarodni neurokirurški institut u Hannoveru) te je Merima u 8. mjesecu 2008. godine i operirana u tom institutu. Operirao ju je uvaženi stručnjak svjetskog glasa, neurokirurg, prof. dr. Sammi Madjid.

Nalaz je pokazao da je Merimi odstranjen tumor PYLOCITIČNI ASTROCITOM, što je neurokirurga prof dr. Sammi Madjida dovelo u dilemu jer joj je na prvoj operaciji PH nalaz pokazao ASTROCITOM grad II (medicina ne poznaje da tumori iz većeg gradusa prelaze u niži, nego samo iz nižeg u viši).

S obzirom na te nedoumice, specimen (uzorak tumora) je poslan u još dva referentna laboratorija u BonnuiKölnu, odakle su stigle potvrde da je na toj drugoj operaciji Merimi zaista i odstranjen PYLOCITIČNI ASTROCITOM grad I. Na završnom razgovoru kod prof. dr. Sammi Madjida, rečeno nam je da je to najlakša vrsta tumora i da kad se pacijentu jednom odstrani takav tumor, on se smatra izliječenim. Međutim, krajem 2009. godine Merimi je na kontrolnom snimanju mozga magnetnom rezonancom u Tuzli vrsni radiolog dr. Sead Dizdarević otkrio novi recidiv – opisuje Senad kalvariju kroz koju je prolazio:

Tu snimku smo poslali u INI institut u Hannover želeći da prof. dr. Sammi Madjid da svoje mišljenje. On nas je pozvao da dođemo gore, što smo i učinili. Kazao je da to nije tumor, već trag (rub) reza. Kada sam ga pitao zašto Merima ponovno ima krize, rekao je da je to posljedica operacija. Isto tako nam je kazao prof. dr. Vinko Dolenc iz KC Ljubljana – nije recidiv. Snimku je pogledao i vrsni radiolog dr. Boris Petrović u Novom Sadu te kazao da to jest recidiv.

Doveden u ćorsokak, tražio sam i mišljenje prof. dr. Branislava Antića s VMA Beograd. On je rekao da to nije recidiv tumora i da treba Merimu pustiti da živi bez ikakvih ograničenja i da, ako želimo, kroz nekih desetak mjeseci učinimo snimanje mozga magnetskom rezonancom sa spektroskopijom. Kada je to rekao bio je 12. mjesec 2009. godine, znači po njemu smo trebali učiniti spektroskopiju tek u desetom mjesecu 2010. godine! Na moje inzistiranje, s obzirom na simptome koje sam uočavao kod Merime (letargičnost, pospanost, umor…), zamolio sam prof. dr. Branislava Antića s VMA Beograd (s obzirom na to da se takva snimanja ne rade u BiH) da nam ubrza tu spektroskopiju. Rekao je da nema potrebe za žurbom te da su Merimi simptomi posljedica dotadašnje dvije operacije. Međutim, na moju upornost on je urgirao i mi smo 26. 3. 2010. godine otišli u bolnicu Sveti Sava u Beogradu na to snimanje mozga magnetskom rezonancom, gdje je Merimi otkriven ogroman recidiv tumora (promjera 9,5 cm). Prof. dr. Branislav Antić sa VMA je bio iznenađen i zaprepašten. Rekao je da je to ogroman tumor i da on ne želi raditi tu hitnu operaciju koju je po njemu trebalo učiniti – odmah. Istu večer je smještena u UKC Tuzla. Tu nam se srušio cijeli svijet – energično svjedoči otac čudesno izlječene djevojke.

- U UKC Tuzla također nisu smjeli operirati, već su nam kao najbliži, dobar neurokirurški centar predložili KBC Rebro u Zagrebu i prof. dr. Pavla Miklića i prof. dr. Josipa Paladina. Odmah sam ih kontaktirao kada me je prof dr. Miklić pozvao da mu hitno donesem tu posljednju snimku iz Beograda, što sam hitno i učinio. On mi je tada (30. 3. 2010. god.) rekao “NEMAMO PUNO VREMENA, PROBLEM JE ALARMANTAN” i zakazao operaciju već za šest dana. Dogovoreno je da Merimu uoči tog šestog travnja uz određene medicinske mjere prebacimo u Zagreb. Međutim, u večernjim satima 31. 3. 2010. godine Merima je u UKC Tuzla pala u komu iz koje se nije budila. Tog 1. 4. 2010. godine, iako nije imao svu potrebnu tehnologiju za takvu operaciju, prof. dr. Mirsad Hodžić iz UKC Tuzla ju je hitno operirao, kada joj je uspio odstraniti samo veći dio tumora i kada joj je izvadio jedan lubanjski koštani poklopac i ugradio ga u potkožno tkivo trbuha.

Dan poslije, 2. 4. 2010. godine, CT snimak je pokazao veliko krvarenje u mozgu te je Merima hitno podvrgnuta reoperaciji kako bi se zaustavilo krvarenje… – s nevjericom slušamo o Meriminim patnjama.

- Kroz tri dana, Merima se probudila i s obzirom na to da tumor nije u cijelosti odstranjen, a da smo bili dogovorili sve u Zagrebu na Rebru (operaciju na koju nismo stigli doći zbog kome), ona je 12. 4. 2010. godine uz velike medicinske mjere i osiguranje prevezena u Zagreb na Rebro gdje je 14. 4. 2010. podvrgnuta najnovijoj, petoj po redu operaciji koju je učinio prof. dr. Pavle Miklić i prof. dr. Josip Paladino. Znači, u četrnaest dana travnja 2010. godine Merima je imala tri vrlo teške operacije koje su trajale svaka po 7 sati. PH nalaz je pokazao da je Merimi odstranjen nasmrtonosniji tumor mozga GLIOBLASTOM MULTIFORME grad. IV. Prosječan vrh preživljavanja od trenutka dijagnosticiranja je 14 mjeseci. Prof. Paldino mi je rekao: “JA, NA ŽALOST, NE ZNAM NIKOGA DA JE PREŽIVIO GLIOBLASTOM….”

U petom i šestom mjesecu 2010. godine provedena je kemo i zračna terapija. Pitao sam liječnike što da činim, što da joj dajem? Svi redom su mi rekli da Merima jede što svi mi jedemo, da nema lijeka tom tumoru i da je pitanje dana, možda čak i sata kad će se vratiti i tada je kraj…

Po povratku iz Zagreba, a i mnogo ranije, tragao sam za tim kako da joj pomognem, tragao sam za alternativnim načinima liječenja, pronalazio ljude koji su imali slična ili ista iskustva i od svih njih uzimao ono za što sam smatrao da joj ne može naškoditi, a ako pomogne, dobro je – kazao je Senad, a onda ispričao nešto nevjerojatno:

Tako sam joj počeo svako jutro, na tašte (prazan želudac), davati po jednu jušnu žlicu običnog petroleja. Kad se za nekoliko dana Merimin organizam privikao na petrolej, počeo sam joj davati i jednu žlicu navečer. Iz ishrane smo izbacili crveno meso i šećere, vegetu, crvenu papriku, a uveli sve prirodno, neprskano. Merima je završila s kemoterapijom i zračenjem krajem šestog mjeseca 2010. godine, zbog iscrpljenosti i svega što joj se dogodilo do tada. Dana 7. 7. 2010. godine u večernjim satim je pala u komu iz koje se probudila 23. 7. 2010. godine. Liječnici su tada govorili da je pitanje sata kad će podleći. Sva u dekubitnim ranama, s potpuno lošim imunitetom, ponovo smo počeli s “našom” terapijom petrolejom, đumbirom (ingver) u medu s limunom u točno doziranim omjerima, kurkuma začinom sa čurekotom, sezamom, biberom, origanom, ružmarinom u jogurtu, čajevima izvrsnog travara mr. Ive Trogrlića iz Žepča (BiH) i još nekim predobrim supstancama o kojima mogu razgovarati “oči u oči”….

Merima je svaki dan bila sve jača i bolja, ali nakon posljednje operacije u Zagrebu (peta operacija po redu), njoj je skoro godinu dana rana na rubu reza curila, kada se prof. dr. Mirsad Hodžić iz UKC Tuzla odlučio da joj, s obzirom na to da nije imala koštani poklopac koji joj je još uvijek u trbušnom potkožnom tkivu, uzme ovojnicu mišića iz butne kosti i prenese na taj lubanjski dio kako bi koliko toliko nadomjestio nedostatak kosti te kako bi riješio problem curenja rane što je i učinio u šestom mjesecu 2011. godine te je tako Merima sveukupno imala šest operacija glave. Merima i dan-danas uzima dosta stvari koje podižu imunitet, a osnova svega je kurkuma, lan, čurekot, biber, maslinovo ulje, svako jutro pije petrolej (uz određene pauze), đumbir, med, velike količine limuna i još dosta preparata.

U međuvremenu, moja je Merima uspjela završiti srednju trgovačku školu.

Od posljedica zračne terapije nema kose na velikoj površini glave pa ćemo kada se od svega odmori uraditi i presađivanje kose, nadajući se da ćemo uspjeti naći nekog sponzora za tu operaciju koja je također skupa…

Posljednji snimci mozga magnetskom rezonancom pokazuju vrlo čistu situaciju u mozgu bez ikakvih znakova bolesti! Merima je danas i za liječnike svjetskog glasa medicinski fenomen, izliječena je i kada bi ju vidjeli, pomislili bi da nikada nije imala nikakvih zdravstvenih problema. Osim tog fizičkog nedostatka kose i velike sramežljivosti, drugi defekti su zanemarivi.

Ovu priču sam odlučio podijeliti s javnošću želeći da ljudi trebaju shvatiti da bolest nije kraj, da se vrijedi boriti i pokušati učiniti sve kako bi se izliječili, čak i od ovih opakih, najsmrtonosnijih bolesti. Mene je rukovodilo to da sve što joj dajem, da joj ne naškodi, a ako pomogne – tim bolje. Želim još samo reći da moja Merima jako voli životinje, a pse iznad svega… – kazao je veliki otac Senad i ponovio:
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)