Brat bivšeg libijskog lidera Muamera el Gaddafija, bivši general libijske vojske Ahmed Gaddafi el Dam, izjavio je da je Libija, pet godina nakon “demokratske” revolucije koja je izvedena uz pomoć ujedinjenih snaga SAD i NATO-a, u potpunosti uništena

Brat libijskog lidera Muamera el Gaddafija, bivši general Ahmed Gaddafi el Dam, govorio je u ekskluzivnom intervjuu televiziji RT o sudbini zemlje nakon ubojstva lidera i nasilne smjene vlasti koja je izvedena uz potporu NATO-a.

Prema riječima bivšeg generala libijske vojske, nakon puča u Libiji, od stabilne i sigurne zemlje ona se pretvorila u ruševine, a njeno stanovništvo je bilo prinuđeno napustiti svoje domove.

“Libija, zemlja koja je ranije bila avangarda cijelog kontingenta i imala svoj autoritet u svijetu, postala je vazalna i uništena je. Sada njenu sudbinu određuju u drugim zemalja.

Mi smo došli do sadašnje situacije kroz bol, suze, žrtve, materijalne i moralne gubitke. To što vidimo danas, nakon pet teških godina, rezultat je akcija zemalja NATO-a koje su došle kako bi uništile našu zemlju”, rekao je Ahmed Gaddafi el Dam.

Libija se ne bi našla u tako lošoj situaciji, da nisu upale snage Saveza, čiji jedini cilj je bilo ubojstvo Moamera Gaddafija. Pritom, čelnika sadašnje vlasti ne bi bilo – Libija se oslanjala na vlast naroda, na vlast narodnih kongresa i komiteta, naglasio je bivši vojni dužnosnik.

“Zemlja nije imala vladara-tiranina. Nije bilo situacije koju narodna masa nije mogla promijeniti”, naveo je rođak Gaddafija.

El Dam je dodao da je Libija postala centar banditizma, pljačke, svjetske mafije i naveo da su u zemlji sada aktivne banditske grupe i “marionete koje je Zapad doveo vladati Libijom”.

“Teroriste dovode u Libiju avionima na očigled Zapada koji im je osigurao zaštitu. Zapad uz pomoć svojih raketa i vojnih brodova štitio je te bandite kada su stigli u Libiju 2011. godine, sklanjajući se iza znakova islama”, navodi televizija riječi Ahmeda Gadafija el Dama.
 

 
(sputniknews.com,youtube.com/uredio:NSP)

VIŠE NEMA “MARKSOVOG RADNIKA”, GENIJALNI ZLI LIDER IMATI ĆE ČAK RELIGIOZNO OBOŽAVANJE

Antikrist se neće pojaviti prije nego što bude formirano jedinstveno globalno društvo (megasocium) s mnogobrojnim globalnim plebsom.

Zašto je pojava svjetskog političkog lidera koji bi bio objekt religioznog obožavanja bila nemoguća na spoju 19. i 20. stoljeća?

Zato što je Marksov radnik bio nešto drugo …

A danas globalnom plebsu ni Marks ni tamo neki filozofi sa svojim astronomija više nisu potrebni. Dovoljan im je iPhone model 666-S i kaciga za virtualnu realnost.

Pogled na svijet takvog čovjeka biti će duboka arhaika u stilu literature “fentezi”, s horoskopima, iscjeliteljskim piramidama, drevnim Ukrima, vanzemaljcima i proročanstvima babe Vange o ratu s Turcima.

A kada se cijeli svijet (neizbježno) spusti do takvog infantilnog stanja – samu brzinu takvih promjena već možemo vidjeti na primjeru bivše sovjetske republike (Ukrajine) – tada će neki genijalni zli lider pomoću složenih tehnologija manipulacije koje će spuštati vatru s neba prema sebi izazvati istinsko obožavanje.

I, tamo gdje bi se radnik Putilovskog zavoda (poznata tvornica u Sankt Peterburgu) samo počešao po glavi i prezrivo nasmijao, menađer će pasti na koljena.

Sve ostalo, što bi se reklo, biti će stvar tehnike …
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Rezultati rušenja libijskog predsjednika Muammara Gaddafija su rast islamizma i izbjeglička kriza koji destabiliziraju Europu

Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, s Gaddafijevim obavještajnim službama blisko surađivala i CIA.

Četiri godine je prošlo od kada je svijet gotovo uživo pratio mučenje i ubijanje bivšeg libijskog lidera Muammara Gaddafija. Bilo je nečeg ritualnog u ovom iživljavanju nad čovjekom koji je četrdeset godina bio nedodirljivi “vrhovni vođa” Libijske Džamahirije.

Ovim simboličnim aktom kojim je neprikosnoveni lider sveden na satrtu životinju okončana je kaznena ekspedicija Zapada, čiji je cilj bio ne samo da ga svrgnu s vlasti, već i da mu onemoguće iznijeti tajne koje je dijelio sa domaćinom Elizejske palače i Downing Streeta. Neke od ovih tajni su ipak pronašle put do javnosti.

Među dokumentima koji su pronađeni u zgradi libijske vlade nakon svrgavanja Gaddafija bilo je i pismo Tony Blaira pukovniku Muammar Gaddafiju iz 2007. godine, u kome se britanski premijer zahvaljuje na “odličnoj suradnji” obavještajnih službi dvije zemlje na suzbijanju terorizma.

Bilo je to u vrijeme kada je Velika Britanija pomagala Libiji ući u trag libijskim opozicionarima koji su kidnapirani i vraćeni natrag u Tripoli zajedno s obiteljima, gdje su zatvoreni i mučeni.

Pismo koje počinje prisnim “Dragi Muammar” i završava “Najljepše želje, zauvijek tvoj Tony” nalazi se među dokumentima koje je sakupio pravni tim iz Londona. Bivši Gaddafijevi politički oponenti hoće da tuže Blaira zbog pomoći koju su libijskom vođi pružale britanske obavještajne službe, MI5 i MI6, kako bi im ušao u trag. Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, s Gadafijevim obavještajnim službama blisko surađivala i CIA.

U neautoriziranoj biografiji David Camerona koja je najavljena kao “najeksplozivnija politička knjiga desetljeća” navodi se da je Blair pokušao spasiti Gaddafija uoči bombardiranja Libije, ali je tadašnja vlada konzervativaca odlučila da joj je njegovo svrgavanje u interesu. Razloge da ga vječno ušutka imala je i francuska vlada.

Nicolas Sarkozy se valjda najviše istaknuo u ratnohuškačkom lamentiranju o zlom diktatoru koji krši ljudska prava, na što “civilizirani svijet” nema druge nego odgovoriti bombardiranjem. Poslije je ispalo da je Gaddafi financirao njegovu predsjedničku kampanju 2007. godine sa 50 milijuna eura, što je pokazala istraga koju je vodio ugledni francuski informativni sajt “Mediapart”.

U jednoj od tajnih epizoda rata u Libiji, kojom se danas bave pariške suci, Gaddafijeva podrška Sarkozyju je dogovorena na sastanku dvojice bliskih suradnika libijskog predsjednika i francuskog ministra Bris Ortefea, Sarkozijevog prijatelja i čovjeka od povjerenja.

U nikad razjašnjenim okolnostima ubojstva Gaddafija, kojega su, prema službenoj verziji, ubili pobunjenici, spominje se i moguća umiješanost francuske obavještajne službe. Talijanski list “Corriere della Sera” je 2012. godine citirao diplomatske izvore iz Tripolija, koji su naveli da je libijskog predsjednika ubio stranac, najvjerojatnije Francuz. Agent francuske službe je, prema ovom izvoru, bio u rulji koja se dočepala Gaddafija i pucao mu u glavu.

Mahmud Džibril, libijski političar koji je predvodio opoziciju koju je Francuska u vrijeme građanskog rata 2011. godine priznala kao jedinog predstavnika libijskog naroda, i koga su potom predstavljali kao premijera prijelazne vlade, priznate od većine članica Ujedinjenih naroda, uključujući i Francusku, izjavio je egipatskoj televiziji da je “strani agent bio ubačen u revolucionarne brigade koje su ubile Gaddafija”. Kao razlog za ubojstvo naveo je veze bivšeg francuskog predsjednika s Gaddafijem i financiranje predsjedničke kampanje.

Libija je u međuvremenu potonula u građanski rat i ekonomski kaos, sa rivalskim oružanim skupinama koje nekažnjeno ubijaju civile i uništavaju gradove, aerodrome, pale naftne rafinerije u nastojanju da se domognu bogatstva i utjecaja. Islamističke formacije diljem Sjeverne Afrike uspjele su da se dokopaju značajnog naoružanja i zavedu teror.

Rezultati vojne intervencije u Libiji i rušenja Gadafija su rast islamizma i izbjeglička kriza koji destabiliziraju Europu.

Rusija, koja je bila suzdržana tijekom glasovanja za rezoluciju 1973 Ujedinjenih naroda, čiji je cilj bio da se zaštiti libijski narod, a koja je zloupotrebljena da bi se opravdala vojna intervencija i rušenje Gaddafija, ne prestaje praviti paralelu između Libije i Sirije kada je riječ o dometima zapadne koalicije.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

SAD je svjetski lider u području financija, ali su Kinezi već prestigli Amerikance po obimu BDP. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”

Pobjedom u trećem svjetskom ratu, SAD bi se oslobodile dugova: jednostavno bi iz svoje bilance otpisale kredite zemalja koje odrede kao krivce za otpočinjanje rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini: emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dolara da dokažu njihovo legalno porijeklo

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina)

Dolar formalno sada ima dobru poziciju. Udio američkog dolara u operacijama na deviznom tržištu iznosi oko 87 posto, dok je udio eura znatno manji.

Problem je u tome što SAD kao svjetski lider u području financija više nije lider u području realne ekonomije. Udio SAD u svjetskom BDP iznosi oko 20%. Kinezi su već prestigli Amerikance po obimu BDP, a pri tom u operacijama na deviznom tržištu juan sudjeluje nešto malo više od 2%.

Disproporcija bila je primjetna već krajem XIX – početkom XX stoljeća. Prema obimu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tada je SAD dospio na prvo mjesto i potisnuo Veliku Britaniju. Ali, funta sterlinga ostala je, kao i ranije, svjetska valuta i da bi je svrgnuli s prijestolja i na njega postavili dolar svjetski bankari su priredili dva svjetska rata.

Nije isključeno da će vlasnicima tiskarskih strojeve Sustava federalnih rezervi SAD radi očuvanja vladajućeg položaja “zelenog” biti potrebni i dioničari Sustava federalnih rezervi imaju nekoliko razloga za otpočinjanje rata.

Više nema racionalnih ekonomskih stimulansa za dobivanje američke valute. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”.

Takva “roba” može se plasirati samo na jedan način – silom i glavno pokriće dolara postale su Oružane snage SAD

Libijski lider Moamer Gaddafi ubijen je samo zbog toga što je u obračunima za naftu prešao s dolara na euro i planirao prijeći na zlatni dinar. SAD se uopće nije okomio na Iran zbog nuklearnog programa, već zbog odustajanja od korištenja dolara.

Vlasnicima tiskarskih strojeva potrebne su operacije za destabilizaciju situacije u različitim dijelovima svjeta radi učvršćivanja tečaja dolara. Kada se i u Europi i u Aziji odvijaju ratna djelovanja onda se, bez obzira na ekonomsku degradaciju, Sjeverna Amerika pretvara u umjetni “otok stabilnosti”.

Novac iz čitavog svijeta “juri” u SAD povećavajući tečaj dolara. Skupi dolar osigurava Sjedinjenim Državama jeftin uvoz i omogućuje da po čitavom svijetu jeftino kupuju prirodne resurse, poduzeća, nekretnine.

Na kraju, veliki rat pomoći će SAD-u riješiti vlastite ekonomske probleme od kojih je jedan od najakutnijih – sve veći državni dug. U kolovozu 2014. taj dug je iznosio 107% BDP. Dok je u SAD punim kapacitetom radio tiskarskim strojem i kamatne stope bile niske, njegovo servisiranje nije stvaralo teškoće.

Međutim, emisija dolara se smanjuje, stope će rasti, a troškovi za servisiranje državnog duga mogu dostići polovicu proračuna te zemlje. U takvoj situaciji, vladajući krugovi SAD mogu se prisjetiti povijesti. Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug.

Međutim, poslije rata SAD je postala najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata skoncentrirala su 70% svjetskih rezervi zlata. Pobjedom u trećem svjetskom ratu SAD se također može osloboditi dugova: jednostavno iz svog bilance otpiše kredite zemalja koje odrede da su krive zbog otpočinjanja rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini za anuliranje dugova, na primjer, emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dokazati njihovo legalno porijeklo.

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina). Ne treba zaboraviti da između dioničara nema SFR nema uzajamne suglasnosti.

Tu se bore dva moćna klana – Rockefelleri i Rothschildi, od kojih su prvi naftni magnati, upravo ona partija rata pomoću koje se želi na sve načine očuvati dominaciju dolara. Nasljeđe drugih je – zlato. Oni su izgubili dio svojih pozicija tijekom 1970-ih godina kada je nafta povezana s dolarom i žele se revanširati.

Rothschildi žele vratiti zlatni standard i da juan postane “zlatan”. Ali, njima bi sasvim odgovarala i varijanta multivalutnih zona koje su postojale do Drugog svjetskog rata. Kao jedinica za razmjenu između zona najvjerojatnije bi se koristilo zlato.
 
(vestinet.rs,/uredio:nsp)

Imperija se neće održati čak ni ako se čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

Kad se u nekom društvu događa ozbiljan raskol, praćen pitanjem gdje treba usmjeravati osnovne financijske resurse, onda to mora utjecati na političku situaciju u zemlji. A u SAD je ne tako davno počeo upravo takav raskol.

Suština akutnih američkih problema, koji nose apsolutno objektivni znak, svodi se na jednu jednostavnu misao: gdje usmjeravati novac ako ga nema dovoljno za sve?

Želim podsjetiti da je čitav model reganomike bio izgrađen na stimuliranju privatne potražnje, prije svega kreditima, pa je svake godine trebalo ubrizgavati novac u privatni sektor, da bi se servisirao tekući dug i povećavala potražnja. Bez tog novca ne bi bilo ni rasta BDP, a čitava ekonomska mašina SAD bi bila zaustavljena.

Međutim, ona je ipak zaustavljena 2008. godine i od tada počinje padati. Njeno daljnje propadanje bilo je moguće zaustaviti samo titanskim, i sa aspekta strateške perspektive, nimalo korisnim naporima.

Najsnažniji financijski tok, koji se “80-tih godina pojavio u američkom gospodarstvu, bio je emisijski-financijski novac čije ubrizgavanje su aktivno podržavali na političkom nivou. Prvo za vrijeme Reagana, a potom i Busha starijeg, jer je to bio način da se “obori” SSSR, a onda …

A onda su na vlast u Bijeloj kući došli ljudi koji su odrasli na tim financijskim tokovima i od tada počinju nevolje čiji je najjači primjer ukidanje tzv. zakona Glass–Steagall koji je zabranjivao kombiniranje brokerske, bankarske i osiguravajuće djelatnosti, a koji je realno ograničavao spekulacije tuđim novcem.

Međutim, bili su ukinuti i drugi zakoni koji su regulirali financijski sektor, a bili donijeti sredinom ’30-tih godina prošlog stoljeća za vrijeme Franklin Roosevelt-a u doba Velike (točnije druge Velike) depresije.

Zbog toga je razina preraspodjele profita u korist financijskog sektora u američkom gospodarstvu porasla na više od 50% posto (koji u normalnim uvjetima ne traba buti veći od 10% posto), jer se najznačajniji dio samog profita formirao putem kreditne emisije, odnosno stalnim rastom kreditnog multiplikatora, povećanim učešćem kreditnog novca i povećanjem monetarne mase.

Ovakvom profitu prilagodio se čitav financijski sustav koji bez ovakvog profita više nije mogao postojati.

Isto kao i u proljeće 1930. godine, tako su 2007. i 2008. godine slomljena financijska tržišta, nakon čega započinje deflacijski šok.

U godinama liberalnih bakanalija kreditni multiplikator je bio 17, da bi poslije naglo pao, i umjesto da su sustav podržavali kreditnom emisijom počeli su ga podržavati novčanom emisijom, to jest tiskanjem novca.

I tu je nastalo pitanje: tko ga treba dobiti? Dok su novac pravile banke, sve je bilo jasno, međutim danas je to faktički prerogativ države! Zato američka država mora jasno odgovoriti na pitanje: financijski sektor ili “svoja gospodarstvo”?

Čini mi se da je ovo pitanje postalo glavno pitanje u američkom političkom životu.

To se posebno dobro ogleda u sastavu Obamine administracije u prvom i drugom mandatu.

U prvom mandatu, koji je u nekom smislu postao “treći” mandat stare Clintonove administracije, ona je u potpunosti bila sastavljena od financijskih stručnjaka. Obamin drugi, koji je počeo nakon slučaja Strauss-Kahn-a, višestruko se razlikovao od prvog: u američkoj administraciji gotovo da više i nema ljudi iz “mafije bankstera” koja je posljednjih nekoliko desetljeća harala u ekonomskom bloku kabineta predsjednika SAD.

Ali, ono što je najvažnije, to je ideja zbog koje se desio raskol. Generalno, koga treba podržavati …. međunarodne banke i svjetski financijski sustav ili američkog proizvođača?

Dilema se otvorila jer je 2008. godine shvaćeno da za sve nema dovoljno. Teoretski, treba podržavati svoju privredu, ali u tom slučaju biti će slomljen taj isti svjetski sustav financija izgrađen na dolaru koji SAD-u osigurava imperijalnu strukturu (dok su udarne grupe nosača aviona, samo za reklamu). A ako treba podržavati imperijalnu strukturu, onda će ekonomija puknuti: to potvrđuje iskustvo iz ’30-tih godina prošlog stoljeća.

Generalno, pošto praktički više nije moguće zadržati imperijalnu strukturu (što u SAD ne shvaćaju baš svi), treba se okrenuti izolacionizmu, ozdraviti gospodarsku strukturu i početi rad na obnovi uloge SAD u svijetu. Ukoliko to, naravno, uspije. Tu se postavlja samo jedno pitanje: kako prevladati političke mitove na kojima je izgrađena čitava njihova država?

Amerika se već nalazi pred problemom izbora. I što treba raditi u takvoj situaciji? Razumljivo je da svaki političar, odnosno čovjek koji treba imati i pokazati neku generalnu predstavu o životu zemlje, mora izabrati. Nesreća je u tome što izbor više nije samo između političkih partija, već izvan njih.

Stvar s demokratima je jasna: tu postoje “Clinton partija” i “Obamina partija”. Navodnici su jasni: to su prije uvjetni nazivi nego imena ideoloških lidera. Čak ne mogu pretpostaviti koga će “Obamina partija” kandidirati na predsjedničkim izborima 2016. godine u ime Demokratske partije. Međutim, suština neslaganja je jasna: jedni kažu da emisija novca preko proračuna treba ići gospodarstvu, a drugi da je potrebno podržavati međunarodne financijske strukture.

I republikanci imaju svoje dvije “podpartije”. To su “neokonzervatvci” za koje je imperijalna moć SAD osnova svih osnova, i ekonomski pragmatici za koje je najvažnije da realni sektor američkog gospodarstva ozdravi, za što su spremni pooštriti financijsku politiku (primjerice, povećati referentnu kamatnu stopu), nakon čega će mnoge financijske institucije jednostavno prestati postojati.

Usput, odnose između ovih skupina proučavaju politolozi. Za nas je važna njihova osnovna ideja, ideja na kojoj se desio raskol i razumijevanje – da SAD više nemaju resurse da zadrži svoju imperijalnu strukturu.

Imperija se neće održati čak ni ako čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

I sam Obama je tijekom svog govora na zasjedanju Generalne skupštine UN aludirao da problem nije u tome što SAD zloupotrebljava svoje mogućnosti po čitavom svijetu, već u tome što će biti ukoliko (dodajmo: i kada) se povuku i prestanu s poduzimati odgovornosti za očuvanje svjetskog poretka.

Mnogi, a posebno u SAD, ne vjeruju u takav scenarij. Inače bi bilo teško razumjeti gore opisani raskol. Međutim, razumijevanje ekonomske realnosti omogućuje nam da vidimo sliku koju američki politolozi zamišljaju još uvijek prilično virtualno.

Čini mi se da takvo razumijevanje situacije treba iskoristiti.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

11.ožujka 2011, dan koji je zauvijek promijenio svijet, dan koji je zacementirao nuklearnu eru i dan kada je planeta postala spaljena.

Najveća katastrofa koju je planet ikada poznavao – onaj koji obećavao nacionalno uništenje Japana i zagađenje našeg planeta, i svugdje – je rat.

Gdje su mirotvorci? Gdje su sredstva za pomoć Japanu? Ili namjere da se pomogne? Naše institucije su dizajnirane za rat. I kao ogroman problem nuklearnih eksperimenata, najveći problem je problem u našim glavama! Problem je onaj koji dočarava nuklearne pokuse i rat kao početak u našem stanju uma, da imamo primjerice izgrađenu destruktivnu instituciju rata, ali ne i konstruktivnu instituciju.

Mnoge ideje koreliraju sa konceptom Junga od četiri načina razmišljanja i biti. Na primjer prva četiri lika Knjige postanka alegorijski predstavljaju četiri kardinalne brzine razmišljanja i biti. On opisuje čovjekove neuke tendencije, hubrističku prirodu, svojstva da se zajedno ide prema nečemu ilegalnom i lošem i našu sposobnost da traži i distribuira istina.

Postoje mnogi drugi načini da gledate na Postanak, kao i sve priče, alegorije, izreke i metafore, on je slojevit i otvoren za interpretaciju. Rajski vrt i Postanak može predstavljati i vanjski Zemlju i unutarnji um, na primjer.

Odbacujući sve institucionalnu prtljagu, vjerske institucije su nesebično zastale u alegoriji na trenutak, moguće je vidjeti Vrt Eden, kao unutarnju i vanjsku alegoriju reflektirajućeg razmišljanja i biti

Adam djeluje bespogovorno kao idiot, Eva djeluje kao ono što ona želi vjerovati kao zelot, Zmija djeluje da zavede kao elitist i Bog djeluje za razmjenu informacija, kao domoljub.

Adam ne dovodi ništa u pitanje i vjeruje u ono što mu se kaže. Eva vjeruje u ono što ona želi. Zmija laže. A Bog im je jednostavno rekao da ne jedu voće, možda nalik na upozorenje od Pandore, pandorina izreka je kažu nalik na nuklearni pokus.

Ljudi imaju tendenciju da djeluje u jednom od ta četiri razmišljanja koji se odnosi na pandorin nuklearni pokus. Isto neznanje, oholost i trikovi su vidljivi i danas.

Plod stabla spoznaje dobra i zla je rezultat oduzimanja vlasti u negativnom smislu, kao što je i pandorin nuklearni pokus, i bolesni rezultat koji nakon toga slijedi i prati bolesnu težnju. Plod nuklearnog pokusa je smrt i smanjenje života. To je hubristički odnos, a vanjska potraga se temelji na nesvjesnoj interno pokrenutoj potjeri za preuzimanjem vlasti.

Nuklearni pokus je doslovno manifestacija Pandorine kutije i posljedična kao što je jedenje ploda sa stabla spoznaje dobra i zla rezultiralo umanjenjem života za sve.

U drevnoj metafori Edenskog vrta Bog je različit i poseban četvrti dio. Kao matrica sve četvorice, često je još jedan jasan i razvijeni dio na setu. Slijedi ono što ja nazivam “Metafora države”, a baš kao što su četiri prva znaka Biblije u Edenskom vrtu, mogu se koristiti za razumijevanje sebe i drugih, a “Metafora države” može se koristiti na isti način.

Zamislite četiri države sa jednim jasnim i razvijenijim dijelom skupa. Svaki odražava četiri stanja rata i mira u svijesti pojedinca i kolektivnost masovne svijesti.

Zamislite četiri susjedne države u spornom dijelu svijeta. Jedna država je država mira, stalno je u miru i priprema se za mir. Druga država je država rata, stalno je u ratu i priprema za rat. Još jedna država u ratu, priprema se za rat, a ipak je spremna za mir. I posljednja država je u miru, priprema se za mir, a ipak je spremana za obranu.

Postoji mnogo načina na koji države mogu djelovati i reagirati, ali zaraćene države će na kraju doći na granice mirne države. I mirna država će vjerojatno pristati na rat. Zaraćena država će stići na granice s drugim nacijama rata, a oni se ili bore samo dovoljno dugo da zadrže status quo ili se bore dok jedan ne izgubi sve, a druga izgubi dosta.

Sada zamislite pobjedničku ratnu državu kako stiže na granicu mirne države koje je spremna na samoobranu. Potencijalno ratna država će odlučiti da nije vrijedno sukoba zbog svoje snage i zbog svoje akomodacije.

Svaki broj pitanja i kvantifikacije se može primijeniti pomoću ove četiri države u Edenskom vrtu i metafora države, se može primijeniti na stvarne osobe i institucije i pomoći nam da razumijemo sadašnjost i nagađamo što nas čeka u budućnosti.

Četvrti dio skupa u metafori države, izrazit i značajan, je mirna država koja promiče mir, ali je spremna za samoobranu. Ona se može zamisliti da je dio jedne od ovih država, i iznutra i izvana, i brzo bi se utvrdilo što se više preferira, umna država ili nacionalna država.

Matematički i znanstveno se to može odnositi i koristiti u razumijevanju društvene složenosti, stvari koje se čine nevezanima mogle bi biti susjedno ekstrapolirane. Vrhunac univerzalne apsolutnosti je da je u ravnoteža u polaritetu, kao stol na četiri noge.

Stanje nije samo potraga u ljudskom mentalitetu, već je iskonsko univerzalna tendencija izložena u orbiti planeta. Bilanca se izlaže u makro i mikro pogledu često kroz matricu ove četiri države.

Postoje četiri oblici laži, na primjer. Četiri oblici laži su izravno povezani s četiri operacije aritmetike.

Matematički pristupi mogu pomoći u izradi osjećaja nepredvidive dinamike državne interakcije, kao i stvaranje smisla i pronalaženje istine. Institucije i njihovi predstavnici, država ili neki drugi, stalno lažu. Otvoreno zaklinjanje i ukupno poricanje činjenica su očiti tipovi. No, napredne laži su suptilnije i umiješanije, kad uporedimo izravno zbrajanja i oduzimanja ukupne informacija.

Prva vrsta laži je dodatak informacijama. Ponekad dodatak malo malo informacija možete promijeniti priču u cijelosti. Druga vrsta laži je oduzimanje informacija. Uklanjanje malih ključnih komponenti može rezultirati sasvim drugim značenjem. Treća vrsta laži je umnožavanje informacije. Pretjerivanje u situacijama povezanih s pričom, kao i pretjerivanja u tuđim informacijama koje su uključene u prezentaciju kako bi razrijedila istinu. Četvrta vrsta laži je podjela informacija. Činjenice su isprepletene s nepovezanostima, a značaj informacija je odvojen. Industrija nuklearnih pokusa je utemeljena na lažima i uvijek ima mjesto kao stvar poslovne strategije.

Razumijemo da postoje četiri vrste laži ovjekovječene od pojedinaca i institucija koje podjednako dovode do više stabilnosti vaše istine istinu. Manja je vjerojatnost da će lažovi uspjeti u laganju vas ili drugih oko vas.

Postoje četiri vrste laži, međutim, samo jedna je istina. Točka presjeka, gdje se ništa ne dodaje ili oduzima, množi i dijeli, istina nastoji biti u skladu, a što bliže moguće. Razumijevanje što je bitak uravnoteženo vodi prema bliže tom sjecištu, istini.

“Obmana je stanje uma, a um je država.” ~ James Jesus Angleton

Istina je da živimo u svijetu koji se priprema za rat i da je u ratu. Mi smo izgradili mehanizme koji mogu uništiti planet na namjerno i slučajno, ali naše institucije nisu dizajnirane da spase planet i moraju se promjeniti da pomažu jedni drugima.

Problem je u našim glavama ne dizajnira sustav kako bi međusobno pomagao prema izgradnji mira, već ometa jedne i druge i uvodi ih u rat. Postoje nekoliko stvari preko kojih se svi pojedinci mogu ujediniti, nuklearnim pokusima, i ratom, i to je jedina stvar protiv koje svi možemo stajati zajedno.

Moramo stajati zajedno kako bi pomogli Japanu i japanskom narodu i nama samima. Gdje je lider slobodnog svijeta? Gdje su institucije nuklearnih pokusa? SAD nije učinio ništa. GE nije učinio ništa. Nuklearna industrija u cjelini nije učinila ništa, ništa osim laži.

Dopuštamo rat i laž, ali ne znam kako da pomognemo jedni drugima. Moramo promijeniti naše stanje uma.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio: nsp)