Václav Klaus, generalni sastanak Društva Mon Pelerin, Praški Dovrac, Prag, Republika Češka 7. rujna, 2012.

Prije više od dvadeset godina, dvije godine nakon pada komunizma u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta, u Pragu je održan regionalni sastanak Društva Mon Pelerin, na kome su neki od vas sudjelovali. U to vrijeme smo se nalazili na prekretnici naše radikalne tranzicije iz komunizma u slobodno društvo koja je u mnogim segmentima počivala na idejama koje se vezuju za Društvo Mon Pelerin. Taj sastanak nam je dao važnu moralnu podršku i pomogao u naporima da se oslobodimo prošlosti i gradimo slobodno društvo u smislu Mon Pelerin društva.

Od tada smo uspjeli suštinski transformirati zemlju u tom pravcu. Kao što možete primijetiti, Republika Češka je ostvarila vidljiv korak naprijed. Ipak, ne bi bilo dobro da proglasimo pobjedu.

Za nekog poput mene koji je nakon pada komunizma aktivno sudjelovao u pripremi i organizaciji radikalnih političkih i ekonomskih promjena, svijet u kome danas živimo predstavlja razočaranje. Mi danas živimo u društvu sa daleko više socijalizma i etatizma nego što smo mogli zamisliti. Nakon obećavajućeg starta vraćamo se, u više segmenata, u doba u kojem smo nekada živjeli i za koje smo smatrali da se nikada više neće ponoviti. Napominjem da ne mislim samo na ovu zemlju već i na Europu i čitav zapadni svijet.

Prije dvadeset godina činilo nam se da se pred našim očima odvija dalekosežna promjena na osi “represija vs. sloboda “i” država vs. tržište “. Bilo je opravdano da tako osjećamo. To osjećanje naročito je pojačavala činjenica da se naša Plišana revolucija odvijala u povijesni jedinstvenoj eri Ronald Reagana i Margaret Thatcher.

Zahvaljujući njima i zahvaljujući, u idejnoj sferi, Hajek, Fridman, Stiegler i još nekima, vjerovali smo da je kapitalizam, bar za izvjesno vrijeme, uspio pobijediti globalni socijalizam. Ljudi poput mene znali su koliko su te individue posebne i jedinstvene, ali nismo ni slutili da će njihovo djelo tako brzo biti zaboravljeno. Pogrešno smo vjerovali u izreverzibilni znak tadašnjih promjena.

Danas mnogi od nas ne osjećaju isto; barem sigurno ne ja. Još jednom su, gotovo neprimjetno i nečujno, oslabljeni – kapitalizam i sloboda. Mora da je isto to osjećao i moj prijatelj Paskal Salin, nekadašnji predsjednik Mon Pelerin društva, kada je tijekom svog predsjedničkog obraćanja u Beču 1996. kazao sljedeće: “Mi danas nismo pobjednici”. To da smo mi 1996. zapravo već gubili meni tada nije bilo očito kao što je sada. Sustav političke slobode i parlamentarne demokracije brzo je uspostavljen, zamjenjujući nekadašnji autoritarni, ako ne i totalitarni politički režim; umjesto centralnog planiranja započinje dominacija privatnog vlasništva i tržišta – odigrava se sveopća liberalizacija, deregulacija i ukidanje subvencija. Država se radikalno povlačila iz svih sfera, a slobodna individua je izranjala u prvi plan.

Naš optimizam počivao je na snažnom vjerovanju u načela slobodnog društva, slobodnog tržišta, ideju slobode kao i našu sposobnost da promoviramo ove ideje. Danas, na početku druge dekade 21. stoljeća, mi osjećamo nešto drugo.

Pitamo se: Da li smo vjerovali u neopravdane i nesuvisle iluzije? Da li smo pogrešno opažali svijet? Da li smo bili naivni i glupi? Da li su naša predviđanja bila pogrešna?

Ova pitanja zahtjevaju ozbiljne odgovore. Možda smo griješili, ili smo bar mogli pogriješiti, ali to nije zbog toga što smo gajili iluzije o Zapadu, naročito o zapadnoj Europi, o Europskoj uniji. Ljude poput mene nisu zavele nikakve iluzije (vrlo popularne na Zapadu tijekom ranih šezdesetih) o mogućoj konvergenciji kapitalizma i socijalizma, niti snovi o nekom mogućem trećem putu. Sve to smo odbacivali bez velikog razmišljanja.

Već tada smo primjećivali mnogo toga što nije bilo lako uočljivo za naše prijatelje sa Zapada koji, za razliku od nas, nisu živjeli u komunizmu – tu spadaju i oni koji su s nama dijelili iste političke i ideološke poglede.

Dopustite mi objasniti zbog čega smo se toga pribojavali i bili svjesni već tijekom komunističke ere kada smo razmišljali o budućnosti.

1. Znali smo da socijalizam, socijaldemokracija, ili “soziale Marktwirtschhaft”, postoji, da će i dalje postojati, i da će se – uslijed unutarnje dinamike – širiti.

2. Na prelasku iz šezdesetih u sedamdesete, odnosno, nakon uspostavljana Rimskog kluba i njegovih prvih izvještaja, počeo sam se pribojavati zelene ideologije u kojoj sam vidio opasnu alternativu tradicionalnoj socijalističkoj doktrini. Bilo je očito da je riječ o jednom radikalnom pokušaju da se promijeni ljudsko društvo. Navodno trošenje prirodnih resursa i takozvana populacijska bomba bili su samo izgovori. Tada još uvijek nije postojala teorija o globalnom zagrijavanju koja je kasnije nastala, niti snaga i opasnost koja se u njoj krije.

3. Čak i tijekom života pod komunizmom ljudi poput mene bili su svjesni ljevičarstva intelektualaca budući da smo i sami mogli primijetiti kako zapravo intelektualci, ili najveći broj njih, predstavljali pokretačku snagu kominizma i sličnih doktrina. Autentični predstavnici radničke klase, tj. Marksov “proleterijat”, nikada nisu bili istinski vjernici komunizma. Već sam u to vrijeme s velikom pažnjom pratio “nevjerojatnu produkciju neobrazovanih intelektualaca” koja se na Zapadu pojavila kao rezultat širenja općeg sveučilišnog obrazovanja. Jedna od njegovih posljedica bila je površnost javnog diskursa koja je dostigla nevjerojatne razmjere.

Intelektualci su socijalisti u tako velikoj mjeri zato što su – kako to Hayek kaže – uvjereni da socijalizam predstavlja “znanost primijenjenu na sva područja ljudskih aktivnosti” i da je zbog toga to sustav koji je stvoren “baš za njih”. “Intelektualci smatraju da od svih ljudi najviše vrijede” i zato ne žele biti predmet tržišnog ocjenjivanja, budući da tržište često ne dijeli s njima to njihovo visoko mišljenje o sebi.

4. Socijalizam (ili prije komunizam, kako danas govorimo) je od svog početka počivao na apoteozi znanosti kao i na čvrsto ukorijenjenoj nadi da će znanost riješiti sve postojeće društvene, i općenito ljudske, probleme; zbog toga je bilo neophodno da se sustav promijeni. Trebalo ga je malo više prosvijetliti. Naše iskustvo komunizma kaže nam da je ovakva tvrdnja apsurdna. Nama se već tada činilo da je i Zapad vjerovao u ovu grešku.

Nismo vjerovali u tehnokratsko mišljenje, u ideju da ispravna nauka uz pomoć tehnologije treba oblikovati ljudsko društvo. Nisam mogao uvažavati Herman Kana, Jay Forestera, Alvin Toffler (i nedavno Maksa Singera i njegovu knjigu Povijest budućnosti) zato što sam u neosnovanom tehnološkom optimizmu tih ljudi – koji se zapravo nije puno razlikovao od marksističke doktrine – naslućivao opasnost da se podcjeni društvena, ili sistemska karakteristika ljudskog društva. U tom smislu mi je uvijek pred očima bila Huxley-eva upozoravajuća opomena izrečena u njegovom nenadmašnom Vrlom novom svijetu.

Mnogo smo naučili iz Hajekovog klasika “Uporaba znanja u društvu”. Dok su ideolozi socijalizma (na istoku i na zapadu) smatrali da ništa ne može biti znanje što nije znanost i organizirano učenje, mi smo – sljedeći Hajeka – znali da je praktično znanje najvažnije znanje, da je to znanje raspršeno u društvu i da ga ljudi koriste u svakodnevnom životu, nasuprot knjiškom znanju. Danas vrlo popularni koncept “znanstvene ekonomije” je prazan. U prošlosti je svaka ekonomija počivala na znanju, ali je bilo važno kako se ono koristi.

To su bili najvažniji problemi za koje sam znao, ali postoje i drugi – koje danas vidimo – koje smo podcijenili ili nismo uočili. Navešću neke od njih.

1. Vjerojatno nismo u potpunosti razumjeli dalekosežne posljedice šezdesetih. Ova “romantična” era bila je razdoblje radikalne borbe protiv autoriteta tradiconalnih vrijednosti i društvenih institucija. Rezultat toga je da su stvarane generacije koje ne razumiju značenje našeg civilizacijskog, kulturnog i etičkog nasljeđa, i koje nemaju nikakav kompas koji usmjerava njihovo ponašanje.

2. Podcijenili smo izvjesne problematične aspekte standardnog demokratskog sustava koji dobro funkcionira u teoriji, ali koji nije utemeljen na dubljim vrijednostima. Nismo prepoznali demagoški element demokracije koji dopušta ljudima da unutar samog sustava zahtjevaju “nešto nizašta” (krediti). Nismo očekivali da će politički proces stvoriti preferencije u odlučivanju kojima se dobiva “vidljiva i koncentrirana korist” po cijenu “nevidljivih i raštrkanih troškova” – što predstavlja jedan od najvažnijih uzroke aktualne euroameričke dužničke krize.

3. Još davno sam strahovao od postupnog prelaska s građanskih na ljudska prava, što se događa već duže vrijeme. Strahovao sam i od ideologije ljudskih prava ali nisam anticipirao njene posljedice. Ideologija ljudskih prava je ideologija koja nema ništa zajedničko s praktičnim pitanjima individualne slobode i slobodnog političkog diskursa. Ona se tiče privilegija. Klasični liberali i libertarijanci ne ističu u dovoljnoj mjeri da se prava interpretirana na ovaj način, kose sa slobodom i racionalnim funkcioniranjem društva.

Ljudska prava, u stvari, predstavljaju revolucionarno poricanje građanskih prava. Njima nikakvo građanstvo nije potrebno. To je i razlog zašto ideologija ljudskih prava poziva na ukidanje suvereniteta pojedinačnih zemalja, naročito u suvremenoj Europi. Suvremenom dobu političke korektnosti u značajnoj mjeri i svom silinom karakteristične destrukcije doprinose i pozitivna prava.

4. Povezano s ideologijama ljudskih prava i političke korektnosti je i masovno širenje još jedne suvremene alternative ili substituta demokracije – juristokratije. Svjedoci smo kako se izabranim političarima svakodnevno oduzima vlast i dodjeljuje neizabranim sucima.

“Moderni sudski aktivizam je u mnogo čemu izraz starog vjerovanja da aristokracija treba obuzdati demokraciju”, drugim riječima, da demokracija ne može funkcionirati bez izvjesnog broja onih “nebiranih” (tj. neizabranih) sudskih arisokrata. Vrijedno je zapaziti i to da je “metoda za provedbu sudskog aktivizma upravo put prava” (ibid.), ipak, to nije put građanskih prava, već put ljudskih prava. Sve to dio je iluzije o potencijalnom (i poželjnom) ukidanja politike, drugim riječima, demokracije. Juristokratija predstavlja još jedan korak ka uspostavi postpolitičkog društva.

5. Ja, također, nisam očekivao da će NVO sektor (tj. institucije civilnog društva – nevladine udruge) igrati tako važnu ulogu u našoj postkomunističkoj zemlji, a posebno u nadnacionalnoj svijetu, kao i to u kojoj mjeri će njegova borba protiv parlamentarne demokracije biti nepomirljiva. To je borba u kojoj kako vrijeme prolazi on sve više stječe nadmoć. Institucije poput NVO, stvorene od strane ljudi koje se na apolitički način bore za privilegije i bolji položaj, grubo poriču da je došlo do liberalizacije ljudskog društva tijekom protekla dva stoljeća. Ne mogu sjetiti gdje mi je prvi put pala na pamet formulacija da su te institucije simptom nove refeudalizacija društva, ali smatram da je ona vrlo dobra.

6. Dugo smo živjeli u svijetu bez slobode tiska, i zato smatramo da je neograničena medijska sloboda neophodan preduvjet istinski slobodnog društva. Danas više nismo sigurni u to. Iako u cijelom zapadnom svijetu i kod nas u Republici Češkoj postoji apsolutna sloboda tiska u formalnom smislu, istovremeno je prisutna i nevjerojatna manipulacija tiskom. Naša demokracija brzo se izrodila u mediokratiju, što je opet jedna alternativa demokraciji, ili prije način da se uništi demokracija.

7. Živeći u zatvorenom svijetu komunizma kome smo se suprostavljali, i prolazeći kroz tragično iskustvo imperijalne politike Sovjetskog Saveza koja je počivala na svemu nadnacionalnoj, tj.. svemu što dolazi iz Moskve, nismo ipak uspjeli prepoznati opasnost od postupnih promjena od nacionalnog i međunarodnog ka transnacionalnom i nadnacionalnom u suvremenom svijetu. U tom vremenu nismo pažljivo pratili europske integracije, vjerojatno iz razumljivih razloga. Vidjeli smo samo slobodarski aspekt, ali ne i opasni nadnacionalizam koji uništava demokraciju i suverenitet zemalja.

8. Ja, također, nisam očekivao ni tako slabu obranu ideje kapitalizma, slobodnog tržišta i minimalne države. Nisam mogao ni naslutiti da će riječi “kapitalizam” i “tržište” zadobiti satus politički nekorektnih i neprikladnih termina koje svaki “pristojan” političar ne treba koristiti. Mislio sam da tako nešto predstavlja samo obvezni ukras marksističke – ili komunističke, doktrine. Tek sada shvaćam pravi omjer mržnje prema bogatstvu i poduktivnom radu, tek sada shvaćam ulogu ljudske zavisti i potpuno primitivnu zamisao da bogatstvo drugog čovjeka treba da mi bude na raspolaganju.

9. Nisam očekivao takvu popularnost javnih dobara, javnog sektora, vidljive ruke države, redistribucije, mudrosti pomazanika u komparaciji s mudrošću svih nas. Kao ekonomist koji je tijekom više desetljeća, u stvari od sredine šezdesetih, pažljivo pratio zapadnu ekonomsku literaturu, nisam očekivao da će monetaristička ideja tako brzo biti odbačena, da će ljudi tako brzo zaboraviti da riječ regulacija predstavlja samo drugi izraz za riječ planiranje, da se socijalna politika mnogo ne razlikuje od komunizma, da će ljudi zaboraviti da tržište ili postoji ili ne postoji, jer mora sponatano nastati, da ćemo poslije radikalnog ukidanja svih vrsta grantova i subvencija – uz pomoć novog resubvencioniranja ekonomije – biti prisiljeni ih ponovo uvesti, da će se takve pogreške praviti u ekonomskoj politici, u uspostavljanju monetarnih unija, itd.. Zaista nismo očekivali da će ljudi biti toliko nespremni da odgovrnost za vlastiti život preuzmu u vlastite ruke, da će postojati takav strah od slobode, i da će postojati takvo povjerenje u omnipotentnost države.

Zašto smo mi, članovi Društva Mon Pelerin, dozvolili da se tako nešto dogodi?

Ne mislim da smo pogriješili u smislu analize. U pitanju su drugi razlozi. Uočljiva je izvjesna nemarnost, ako ne i lijenost u našem razmišljanju i ponašanju. Nedostaje osobne hrabrosti, prisutan je strah da se brani vlastito, iako usamljeno, mišljenje. Nismo čak uspjeli ni u tome da se dovoljno glasno čujemo, mi više aktivno ne branimo slobodu, među nama nema nekog Miltona Friedmana. Iako je važno da se jedni drugima obraćamo na ovakvim sastancima, plašim se da nas izvan tog zatovrenog kruga nitko ne čuje.

Zadovoljni smo kada jedni drugima objavljujemo tekstove u našim časopisima i novinama, ali mi se trebamo boriti da uđemo u “njihove” novine – novine za “njih”. Iako je točno da se ideje same promoviraju, one to čine na duge staze, a to za nas može biti prekasno.

Isto tako mora se priznati da imamo deficit u segmentu ozbiljne empirijske, deskriptivne i pozitivne socioekonomske analize. Ono što dominira su parcijalne analize i prazni, normativno usmjereni, ideološki tekstovi. Ono što nedostaje su nedeklarativni tekstovi, jedna duboka “anatomija” trenutne situacije.

Bilo bi mi drago ukoliko griješim. Bilo bi mi drago ukoliko se pokaže da će robusni kapitalizam sve to ispraviti. Čak i da se tako nešto najzad dogodi, to neće ići spontano. Hajek je bio u pravu kada je rekao da “sloboda ne može opstati ukoliko je svaka nova generacija ponovo ne utvrđuje i ne ističe njenu vrijednost”. Došao je naš red. Na našoj i na generaciji naše djece je da se to uradi. Krenimo prije nego što bude kasno.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

I pored ekonomske krize koja je punom snagom pogodila SAD i Europu 2008, politički lideri se nisu mnogo trudili da preispitaju neoliberalne ideje koje su u velikoj mjeri zaslužne za balone i njihovo pucanje, a kamoli da se pomire s time koliko je “Velika umjerenost” zapravo bila neumjerena.

Naprotiv, neoliberalne ideje su i dalje jedine ideje na raspolaganju. Na financijskim burzama, gdje je kriza počela, regulacija je i dalje žalosno nedovoljna, dok su neoliberalne ideje jedine u igri – bilo one za “tržišno poboljšanu” regulaciju ili za veći laissez-faire.

Najčudnije je, međutim, kako su na krizu odgovorile zemlje eurozone, prihvaćajući “tržišnu disciplinu” putem štednje, osuđujući time sebe na usporen ili nikakav rast. Ovo je potpuno obrnuto od slučaja Sjedinjenih država, koje su postigle bolje ekonomske rezultate iako su bile rastrgane između republikanskih fundamentalista koji zagovaraju štednju i pragmatičnije državno rukovodstvo usmjerenog na rast.

Naše je pitanje, dakle, sljedeće: kako objasniti otpornost neoliberalnih ekonomskih ideja? Kako to da su takve ideje od osamdesetih godina ne samo preživjele već i postale dominantne?

Neoliberalizam podrazumijeva vjeru u konkurentska tržišta, uz potporu globalne slobodne trgovine i pokretljivog kapitala, utemeljenu u tržišno orijentiranoj, ograničenoj državi, koja promovira fleksibilnost tržišta radne snage i nastoji smanjiti oslanjanje na socijalnu pomoć dok privatizira javna dobra.

Slogani na koje treba motriti kod takvog neoliberalizma su liberalizacija, privatizacija, deregulacija i delegiranje odgovornosti nevećinskim institucijama poput “nezavisnih” regulatornih agencija i središnjih banaka. Ističe se značaj individualne odgovornosti, prednost konkurencije i centralnosti tržišne alokacije. Neoliberalna mantra predstavlja državu kao vječiti problem, tržište kao rješenje – čak i danas, unatoč činjenici da je krizu izazvalo upravo tržište, a ne država.

Zašto onda, u svjetlu krize, nije bilo većih promjena u idejama, bilo kroz povratak u neokejnezijanizam, zaslužan za poslijeratno “Zlatno doba” ili kroz pokušaj s nečim novim? Kako objasniti činjenicu da neoliberalizam i dalje dominira govorom i razmišljanjem o državi i tržištu?

Mi predlažemo pet linija analize u objašnjavanju takve izdržljivosti: fleksibilnost osnovnih neoliberalnih principa; raskorak između neoliberalne retorike i stvarnosti, snagu neoliberalnog diskursa u raspravama; moć interesa u strateškoj uporabi ideja; i silu institucija u utemeljivanju neoliberalnih ideja.

Prvo, uopćenost osnovnih neoliberalnih principa, usmjerenih na konkurentna tržišta i ograničenu državu, čini neoliberalizam iznimno prilagodljivim različitim okolnostima i potrebama. Tako se neoliberalizam mogao kretati od ideje “povlačenja” države radi oslobađanja tržišta tijekom osamdesetih pod konzervativnim liderima, do “ispravljanja” da bi slobodno tržište bolje funkcioniralo pod progresivnim rukovodstvom devedesetih. Pri tom je neoliberalizam uspio apsorbirati naizgled kontradiktorne ideje, kao u slučaju socijalne države, gdje je poslije prvobitnog obračuna sa socijaldemokratskim idejama, preko pokušaja pasivnog smanjenja socijalnih izdataka i ukidanja zaštite radnih mjesta, inkorporirao takve ideje koje zahtijevaju aktivnu uporabu socijalne države u pospješivanju tržišta kroz “aktivne mjere na tržištu radne snage”.

Konačno, isto tako je uspio proći takvu metamorfozu da se ideje diskreditirane u prethodnim razdobljima uvijek iznova pojavljuju pod novim maskama, kao što se diskurs o “zdravom novcu” iz dvadesetih godina prošlog stoljeća ponovno javlja sedamdesetih u obliku monetarizma, kao i krajem 2000-ih u vidu “održivog duga”.

Drugo, neoliberalizam često funkcionira samo u retorici, ali ne i kad se provodi u stvarnosti. Naime, mnoge neoliberalne mjere – kao što su smanjenje javne potrošnje, reforma socijalne pomoći i smanjenje regulatorne zaštite – nije lako provesti, a politički su izuzetno nepopularne.

Ovo objašnjava zašto su se obećanja o kresanju države uglavnom pokazivala kao prazna, pogotovo kako restrukturiranje države nije dovodilo do smanjenja njenog obima, niti je nužno snižavala javnu potrošnju. Deregulacija je umjesto kresanja države, jednostavno dovodila do druge vrste reregulacije. Ali umjesto kao slabost, ovo se može shvatiti kao prednost, pošto nedosljedno provođenje može poslužiti neoliberalnim političarima i kao poziv na akciju, apel za više neoliberalizma.

Treće, neoliberalne ideje su uglavnom bile uspješnije u političkim debatama i diskursu, odnoseći pobjedu u “borbi ideja” protiv slabijih alternativa. U nekim slučajevima, ta snaga dolazi iz naizgled zdravorazumske prirode neoliberalnih argumenata. Na primjer, apeliranje na “valjanost” zdravih financija pomoću metafore o domaćinskoj ekonomiji – usporedba kućnog proračuna s državnim proračunom – može imati više odjeka među običnim građanima nego nelogičan kejnzijanski prijedlog da se u vrijeme visokih deficita i zaduženosti više troši.

U drugim slučajevima, neoliberalni uspjeh može se pripisati redefiniranju postojećih problema – recimo, kriza javnog duga umjesto krize banaka; preko narativa – kako je javno rasipništvo problem, a stezanje remena rješenje; do mitova – za Nijemce, da je stezanje remena jedini način da se izbjegne rizik hiperinflacije iz ranih 1920-ih godina, čime se ignorira rizik deflacije i nezaposlenosti s početka 1930-ih, što je dovelo do uspona Hitlera. Jednako je važno da neoliberali možda nisu toliko jaki koliko su njihovi protivnici slabi. Gdje su se, na kraju krajeva, partije lijevog centra nalazile sve ovo vrijeme, posebno u Europi, tijekom krize eurozone? Naime, tek su nedavno europski socijaldemokratski lideri se počeli zalagati za rast, čak i dok istovremeno i dalje nameću mjere štednje.

Četvrto, moćne interesne koalicije često preuzimaju neoliberalne ideje za ostvarenje svojih strateških ciljeva, bilo da vjeruju u njih ili ne. Ekonomski subjekti mogu imati materijalne koristi, prije svega kroz niže poreze ili kroz nove mogućnosti koje otvaraju “deregulacija” i privatizacija. Političari također mogu imati koristi od neoliberalnih ideja u stjecanju ili zadržavanju političke moći, dok institucionalni akteri – regulatori, guverneri i slični – stječu samostalnost i veću vlast.

Pri tom, postoji tendencija samoosnaživanja, jer što se neoliberalizam više utemeljuje, utoliko je veća vjerojatnost da će takvi akteri postati još privrženiji neoliberalnim idejama, ili zauzeti stav “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, kao što je lijevi centar prihvaćao neoliberalne ideje od devedesetih godina na ovamo.

Peto, neoliberalne ideje crpe snagu iz svoje institucionalizacije pravila i propisa, kao i u organizacijama, uključujući i “nevećinska” neovisna regulatorna tijela, kao što su neovisne središnje banke, međunarodne bonitetne agencije, i tijela za postavljanje standarda izvan kontrole nacionalnih država.

Pri tom, u Europskoj uniji sukcesivni paktovi za stabilnost u eurozoni – Od Pakta za stabilnosti i rast koji je devedesetih blagoslovio mastrihtske kriterije za monetarnu uniju, do različitih paktova tijekom krize eurozone – trude se otežati preokretanje neoliberalnih ideja o fiskalnoj konsolidaciji, bez obzira na njihov neuspjeh u rješavanju krize.

Ovih pet linija analiza dovode nas do jednog konačnog pitanja: imajući u vidu svu ovu žilavost, postoji li izlaz iz neoliberalizma? Jedan smjer može biti unutarnji kolaps, kako proturječnosti svojstvene neoliberalizmu postaju sve jasnije – poput one između ideala ograničene države i prakse gdje država igra važnu ulogu u poticanju tržišta.

Drugi bi mogao biti odbacivanje izvana, kako prekršena obećanja, zapravo promašaji neoliberalizma postaju građanima sve očigledniji. Još jedan mogući izlaz je jačanje idejnih alternativa neoliberalizmu, na primjer, s novim pristupima ekonomskoj politici koji stavljaju građane iznad, a ne poslije ekonomije.

Također je moguće da neoliberalizam izgubi podršku moćnih interesnih skupina, ili da se pojave nove koalicije. Možda će se socijaldemokrati početi okupljati oko novog niza ideja. Na kraju, možda će se dogoditi to da se institucije neoliberalizma razbiju, zamjene, ili evoluiraju kao rezultat novih interesnih koalicija s novim idejama za rješavanje problema. Ali za bilo koje od ovih rješenja, situacija će se vjerojatno morati još mnogo pogoršati prije nego što ugledamo bilo kakvo novo svjetlo na kraju tunela.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

24. ožujka se slavi kao Međunarodni dan vode. To nije samo briga mnogih ljudi trećeg svijeta, nego i građani Europe su prisiljeni braniti svoju vodoopskrbu od pohlepe “investitora” i privatizacije kakvu želi EK.

Je li voda roba, poput cipela ili automobila? Zapravo, pitka voda se u gospodarskom očištu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju su potrebne investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo do onih kojima je potrebno.

Zato je i Europska komisija, u općoj pošasti mjera štednje, koncem prošle godine predložila “smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti” komuna i općina gdje se lokalna uprava zapravo tjera na “otvaranje tržišta” – drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.

Teško je reći da birokrati u Bruxellesu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim gospodarskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada – i tu jednostavno ne postoje iznimke i zato se može ponoviti: nikada nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.

Voda poskupjela – četiri puta!

Privatizacija vodovoda Londona je završila – potpunim fjaskom

To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Pasos de Fereire. I ta komuna je “otvorila tržište” svoje vodoopskrbe i privatizirala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400% – i sve veći račun stiže svake godine!

I Velika Britanija je, u svojedobnoj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada, privatizirala i vodoopskrbu. Najveći sustav vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE. To mu baš ne služi na čast, jer je i voda u Londonu poskupjela za gotovo 150% – i čitava priča je završila da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer makar je RWE izvlačio milijune dobiti, sustav vodovoda je postao toliko dotrajao da je već bila ugrožena i sama vodoopskrba.

Zašto onda Bruxelles ustraje na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje se tu provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji tu vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u jednom Nestle-u zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi “građani uvidjeli vrijednost vode koju piju”.

U sustave pročišćavanja i isporuke čiste vode su plaćale generacije poreznih platiša. Tko onda ima uopće pravo prodati tu zajedničku imovinu?

Monopol ostaje monopol

Treba podsjetiti kako takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Europske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde…) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih skupina. Točno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizira.

Jer, nemate u kući dvije slavine pa da birate iz koje ćete puštati vodu jer je jeftinija. Privatizacijom se ne postiže tržišno natjecanje, nego se tek jedan monopol – države ili komune, zamjenjuje drugim – nekoga koncerna ili financijskog investitora. A dok država ili komuna, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sustav vodoopskrbe, koncerni i privatnici dobit, već po prirodi same stvari – trpaju u svoje džepove!

Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba – možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Europske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i po prvi put u povijesti se dogodilo da je već ispunjena kvota peticije građana Europske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.

Right 2 Water

Prijestolonasljednik Nizozemske je među najglasnijim protivnicima privatizacije vodovoda.

To je zapravo prilično teško: u Europi za uspjeh peticije treba sakupiti milijun potpisa iz barem sedam zemalja – ali inicijativa Right 2 Water je u samo nekoliko mjeseci sakupila gotovo milijun i tristo tisuća potpisa iz gotovo svih zemalja Europske unije! Zahtjevi ove građanske inicijative su veoma jednostavni: uvjereni su da je voda temeljno ljudsko pravo i traži se od Europske unije da svi građani uživaju u blagodatima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodoopskrba ne postanu predmet trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.

Takve zahtjeve ne podržava samo stotine tisuća građana, nego i brojni pripadnici javnog života, estrade – pa i europskog plemstva, poput nizozemskog prijestolonasljednika Willema-Alexandera koji je među najglasnijim zagovornicima temeljnog prava na vodu. Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Bruxellesu, pa je tako i povjerenik za financijska tržišta Michael Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije “mogle biti” izuzete vodoopskrbe koje 80% svojih voda nude samo jednom gradu i 20% njegovoj okolici.

Mogla bi doći vremena kad ćemo biti prisiljeni na neka jeftinija rješenja nego kadu napuniti dragocjenom vodom.

Bruxelles jednostavno – laže!

Problem jest – kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor – taj ustupak Bruxellesa je tek bacanje prašine u oči građana Europe. Tako i zastupnica Europskog parlamenta, Heide Rühle upozorava kako se i ta “promjena” u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Europska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga opskrbe vodom.

Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do konca roka, ovog rujna, želi sakupiti dva milijuna potpisa. Građani Hrvatske to još ne mogu učiniti – skupljaju se potpisi samo građana Europske unije.

Ali, nakon 1. srpnja, oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu, možda bi mogli nova prava i obveze kao građana Europske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se neće tretirati kao da je šampanjac.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dw.de,youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Međunarodni sporazum iz 1988. godine potpisan između 114 zemalja uspostavlja liberalizaciju međunarodne telekomunikacije dajući internetu imunitet od svih ekonomskih ili tehničkih regulacija.

Izdvajajući time internet iz tokova standardnih regulativa stvoren je medij s vlastitim integritetom i do danas, ne nadvladanim potencijalom koji podupire privatnost korisnika i osigurava slobodu govora i anonimnost.

Vrijeme akademskog interneta je trajalo do 1992. godine kada je tadašnji potpredsjednik SAD Al Gore donio dekret o komercijalizaciji mreže nakon čega je uslijedila i privatizacija pod sjajem potpune slobode.

Internet je od tada pa narednih dvadeset godina autonomna mreža bez fizičkog vlasnika i nadzora uz samo povremene ispade i nasrtaje na njegovo demokratsko lice. Danas, internet broji preko dvije milijarde korisnika i zauzima jedinstveno mjesto u komunikacijskom sustavu na planetarnom nivou.

Također, u povijesti svjetske mreže, posljednja godina broji rekordan broj nasrtaja na njezinu slobodu i po učestalosti i po broju pokušaja da se uspostavi totalitarna kontrola jedinog neovisnog i slobodnog medija na planeti.

Kada napravimo presjek događaja, interes u kontroli pronalaze vladajuće “elite” koristeći se najegzibicioznijim metodama pa sve do bizarnih pokušaja ultimativne i otvorene cenzure poput pritiska kabineta Silvio Berlusconi-ja na Wikipediju i korekciju nepodobnih sadržaja pokazujući time svu svoju slabost i nemoć pred otvorenim i slobodnim medijem.

Karakteristike nemoći i straha pokazuju i drugi pokušaji pokrenuti lavinom događaja iz Kaira krajem 2010. godine kada je internet odigrao prvu aktivnu ulogu u promjeni političkog režima. Strah je prodrmao prvo SAD, a zatim i europske zemlje. Bitno je spomenuti da su prvi pokušaji kontrole zasnovani na ultimativnim tehničkim sustavima kao u primjeru Hab-stop uredbe.

Kako ta, a i mnoge druge inicijative nakon nje nisu prošle ni u političkim ni u javnim krugovima, iznjedrila se zaobilazna metoda koji promovira sigurnost, regularnost podataka, intelektualno vlasništvo … itd.. Otuda, niz prijedloga izvire stavljajući sekundarne ciljeve na prvo mjesto. Posljednji u nizu takvih je PIPA i SOPA prijedlog zakona.

Danas se suočavamo sa nevjerojatnom torturom vladajuće klase koje shvaća da internet ugrožava režim i nadilazi dosadašnje političke metode manipulacije društvom, a krijući prave interese, pritisci na slobodu interneta su postali stalni i svakodnevni.

Zajednička potreba svih pozicijskih stranaka je uvođenje potpune kontrole elektroničkih komunikacija uspostavom automatske obrade signala i klasifikacije, legitimno sankcioniranje pojedinaca i grupa na mreži i mogućnost trenutačne obustave komunikacijskih kanala.

Imajući pravi motiv u vidu, prepoznajemo suštinske čimbenike koji posjeduju potencijal i pružaju alibi drakonskim mjerama: sigurnost i terorizam (potrošena i propala ideja nastala slučajem 9/11), ekonomska kontrola (ideja uspostave kontrole novca kroz onemogućavanje trgovine putem interneta), tokovi informacija ( filtriranje i klasifikacija stranih sadržaja – temeljen na cenzuri u Kini i drugim totalitarnim režimima), govor mržnje (kontrola sadržaja – propala ideja talijanskih i britanskih političara), intelektualno vlasništvo (trenutno aktraktivna forma koja pored famaceutske industrije lobira najveće svjetske kompanije).

Za viđenje budućih slučaja, treba znati da su izjalovljenim pokušaji uspostave kotrole na globalnoj i međunarodnoj razini iskustveno doprinijeli sofistikaciji i da očekujemo mnogo suptilnije manipulacije na mikro razinama unutar političkih granica, a kroz ujedinjene ideologije npr. Europske unije ili korpirativne konglomerate. Radi se dakle, o provođenju ideja u manjim – lokaliziranim sredinama kroz promociju viših ciljeva i dobrobiti društva.

ACTA je jedan od ozloglašenih sporazuma čija je namjena suzbijanje trgovine elektroničkim falsifikatima. Trenutno se nameće svim zemljama, članicama Europske Unije i Svjetske trgovinske organizacije, ali se nekim slučajem prijedlog nalazi i u Hrvatskoj koja nije članica ni jedne od spomenutih. Također, ACTA je branjena obvezama Hrvatske da svoje zakonodavstvo uskladi s propisima EU.

Osvrnut ćemo se ovom prilikom na prošlogodišnji prijedlog pravilnika koji službama sigurnosti u Hrvatskoj daje odriješene ruke nadzoru po “slobodnoj volji”, a koja je potpuno suprotna odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Ovim se postavlja pitanje selektivnog provođenja preporuka EU u Hrvatskoj i više nego očite želje vladajuće klase uspostaviti ultimativni režim nad građanima. Također, od uspostave elektroničkih dokumenata 2010. godine, poznato je da je “selektor” viša instanca koja diktira uvjete ponašanja te da je Hrvatska elektronički poligon za vježbu.

ACTA omogućuje blokiranje pristupa “spornim” internet adresama, potpuni nadzor korisnika i filtriranje protoka u realnom vremenu ali i drakonske mjere prekršiteljima. Jedan od velikih problema ACTA-e je nizak prag tolerancije za izricanje sankcija za kazneno djelo na internetu što omogućava gotovo nekontrolirani nadzor i “laku” mogućnost intervencije organa vlasti.

Kako bi upotpunili sliku, potrebno je naglasiti da osim samih tvoraca ACTA-e, SAD i Japana, a kasnije Kanade, Švicarske i EU, savjetodavni odbor okuplja multinacionalne korporacije što nas opet vraća na događaje sa početka 2011. godine kada je SAD pokušala privatizirati internet sjedinjujući najveće telekomunikacijske provajdere oko jednog interesa – enormne financijske dobiti zarad potpune kontrole prometa.

Protiv uvođenja ACTA-e su se između ostalih izjasnile Njemačka i Nizozemska, a podlegao je i Europski parlament koji je zbog neprihvaćanja sporazuma odgodio ratifikaciju. Javnost u Hrvatskoj je jasno dala do znanja da ovaj sporazum nije poželjan, ističući povredu brojnih ljudskih prava i prava na slobodu izražavanja i privatnost koji duže vrijeme upućuje na moguće scenarije kontrole.

Među svjetski priznatim ličnostima, oglasili su se dr. Gerald Celente (direktor instituta za istraživanja trendva u New York-u), Nick Peckls (direktor organizacije za zaštitu slobode Velike Britanije), Robert McDowell (čelnik američke Federalne komunikacijske komisije) i drugi.

Nagovještaji su da ovaj prijedlog neće zaživjeti, ali i da ćemo pretrpjeti brojne pritiske organizacija koje zagovaraju obranu intelektualnog vlasništva koje su praktično “kupljene” idejom o piratstvu i imaju osobni interes. Njihovi lobisti međutim, nemaju na umu širu sliku od svoje slijepe želje za kapitalom stavljajući se na uslugu sustavima porobljavanja.

Napominjemo da se intelektualna svojina ne čuva tehnološkim metodama već pravnim sustavom. Ukoliko bi se vodili ovim primjerom, bilo bi razumno zatvoriti sve muzeje kako bi se uveo red u kopiranju i krivotvorenju dijela svjetske baštine. Glavnu ulogu igra svjetska vladajuća elita u misiji za globalnom i legitimnom kontrolom stanovništva koja vodi do tehnokratske ultimativne vlasti.

Budućnost kontrole interneta će ići tokovima novca i naredni pokušaj će se dogoditi na bilo kojem društvenom nivou gdje kapital ima ogromnu ulogu. Time se “baca mamac” korisnicima telekomunikacijskih usluga koji na radost, već danas prepoznaju skrivene želje raznih svjetskih organizacija.

Tekst završava informacijom da je na dan 27. veljače u Ženevi počeo diplomatski proces koji za rezultat treba Ujedinjenim narodima osigurati kontrolu nad internetom.

Trenutno, monitoring interneta provode američke neprofitne organizacije poput ICANN i IETF koje osiguravaju “besplatan i slobodan internet”. Predloženo tijelo UN-a bi kontrolu premjestilo u ruke vlada što bi omogućilo kontrolu i cenzuriranje pristupa intertnet i ugrozilo njegovu neutralnost, a samim tim prekršilo i UN-ov izvještaj koji pristup internetu kategorizira kao jedno od ljudskih prava.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12440"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Joseph Stiglitz, autor ovog teksta, nije suludi teoretičar zavjera već visokopozicionirani njujorški bankar, najcitiraniji ekonomist na svijetu. (Svaka sličnost i usporedba s hrvatskim političarima u ovom tekstu je namjerna. Ovo jest priča o Republici Hrvatskoj i njezinoj novijoj povijesti.)

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je [highlight color="yellow"] „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje „pomažu“ [/highlight].

Članak je izvorno objavljen u „The Observeru“, 29 travnja 2001. prije desetak godina. a mi ga prenosimu u prijevodu i obradi dr. Ivana Šimatovića. (Časopis „Svjetlost“)
Original možete pozvati na Googlu: Joseph Stiglitz Observer, četvrti red: IMF’s four steps to damnation.

ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA

Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži četiri obavezna koraka.

PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodlžno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu [highlight color="red"](ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. [/highlight]

Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. „Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ – kaže profesor Stiglitz.

DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA

Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogučuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano izlazi iz zemlje.

Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat podimenom „krug vručeg novca“. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost.

U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu „presušiti“  za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. „Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treči korak – tako zvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.

U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povečanja cijene vode. Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu  – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala.

U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetlječima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam.  Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu  i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? „Da“ – kaže profesor Stiglitz: „Bocvana!“ Njihov trik? „Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!

Ako je to moćnim predstavnicima svjetskog kapitala mogla reći Bocvana, zar to isto nebi mogla i Hrvatska prije nego bude kasno?

Jeste li zapamtili tko sve zaziva MMF u Hrvatsku, zapamtite ih i sjetite se na izborima: to su neprijatelji Hrvatske i Vaši osobni neprijatelji. njihove maske nisu bitne.
 
Kako MMF i Svjetska banka dovode države u dužničko ropstvo

 
MMF kao (je) sudbina

 
(amac.hrvati-amac.com)