Samo čudovište može narediti i baciti atomsku bombu na jedan grad i na civile i gledati posljedice užasa nakon toga. Samo jedan narod u povijesti je to napravio, američki narod

Svega nekoliko tjedana prije no što su Sjedinjene Američke Države iskoristile najsnažnije oružje koje je čovjek ikada napravio, Nagasaki se uopće nije nalazio na popisu gradova – potencijalnih meta za bacanje atomske bombe.

Na njegovom se mjestu na popisu nalazio negdašnji japanski glavni grad – Kyoto.

Popis gradova meta načinilo je vijeće američkih generala, vojnih dužnosnika i znanstvenika. Kyoto, u kojemu se nalazi više od 2000 budističkih hramova i šintoističkih svetišta, među kojima je čak 17 lokacija na popisu UNESCO-ove svjetske kulturne baštine, nalazio se na samom vrhu te liste.

Meta je urbano industrijsko područje s populacijom od milijun stanovnika – opisivali su Kyoto na sastancima spomenutog vijeća.

Uz to, članovi vijeća smatrali su kako će stanovnici Kyota ‘prije cijeniti značaj atomske bombe kao nove tehnologije’.

Kyoto je vojska vidjela kao idealnu metu jer tijekom Drugog svjetskog rata uopće nije bombardiran, stoga su brojna industrijska postrojenja imperijalnog Japana bila preseljena tamo. To je uključivalo i neke od ključnih tvornica – objašnjava Alex Wellerstein, povjesničar znanosti na njujorškom Stevens institutu tehnologije.

Američki znanstvenici u vijeću također su preferirali baciti bombu na Kyoto zbog brojnih sveučilišta i mislili su kako će stanovnici shvatiti da atomska bomba nije ‘još jedno oružje’, već da se radi o točki prekretnice u ljudskoj povijesti, dodaje Wellerstein.

Međutim, početkom lipnja 1945., američki ministar rata Henry Stimson naređuje da se Kyoto skine s liste meta. Smatrao je da je grad od prevelike kulturne važnosti i da nije vojna meta.

Kyoto

Vojska se teško mirila s micanjem Kyota pa su ga neprekidno vraćali na popis sve do kraja srpnja kada je Stimson otišao direktno tadašnjem američkom predsjedniku Harry S. Trumanu – ističe Wellerstein.

Nakon rasprave s predsjednikom, Stimson je u svoj dnevnik pod datum 24. srpnja 1945. zapisao da je Truman ‘bio vrlo sklon njegovu prijedlogu’, računajući da bi ogorčenje nakon uništenja toliko kulturnih vrijednosti učinilo poslijeratno pomirenje s Japanom i njegovo svrstavanje na američku stranu nemogućim te da bi se cijelo područje okrenulo Sovjetima.

Napetosti koje su kasnije dovele do Hladnog rata već su se ‘kuhale’ i zadnja stvar koju su Amerikanci htjeli u tom trenutku je ojačati komunistički utjecaj u Aziji.

I tako je na listu umjesto Kyota došao Nagasaki. Međutim, ni Hirošima ni Nagasaki nisu bili prave vojne mete.

Kako znamo danas, stotine tisuća civila među kojima su bili i žene i djeca su ubijeni. I dok je Kyoto tada zaista bio, i danas jest, grad poznat po svojoj kulturi, drugi gradovi su također imali vrijednu imovinu.

To upućuje na mogućnost da je Stimson zapravo Kyoto s liste htio skinuti iz nekih privatnih razloga – navodi Wellerstein.

Poznato je kako je Stimson više puta posjetio Kyoto tijekom 1920-ih kada je bio upravitelj Filipina, tada pod američkom kontrolom. Neki povjesničari ističu da je taj grad bio i destinacija njegova medenog mjeseca te da je bio veliki ljubitelj japanske kulture. S druge strane, upravo je Stimson stajao iza masovnog progona američkih građana japanskog porijekla i njihova slanja u logore. Tvrdio je da su ‘njihove rasne karakteristike takve da ih nikada nećemo razumjeti ili im moći vjerovati.’

To je djelomično bio jedan od razloga zašto je potpuno druga osoba u poslijeratnim desetljećima pobirala zasluge za spašavanje Kyota.

Bilo je općeprihvaćeno kako je američki arheolog i povjesničar umjetnosti Langdon Warner, a ne kontroverzni ministar rata, bio taj koji je savjetovao američke vlasti da ne bombardiraju kulturne vrijednosti, među kojima je bio i Kyoto. Štoviše, u Kyotu i Kamakuri, još jednoj potencijalnoj nuklearnoj meti, Warneru su podigli spomenike.

U svojoj knjizi iz 1995. godine ‘Bacite atomsku bombu na Kyoto’, japanski povjesničar Morio Yoshida navodi da je Warner slavljen kao spasitelj japanske kulturne imovine kao dio američke poslijeratne propagande.

Tijekom američke okupacije Japana nakon rata, tema atomskih bombi bila je podvrgnuta cenzuri i postala je društveni tabu – pojašnjava Wellerstein.

No, ne samo da Truman zapravo nije nimalo mario za japanske kulturne vrijednosti, ‘Zemlju izlazećeg sunca’ opisao je kao ‘strašno okrutnu i neciviliziranu naciju’ nazivajući Japance ‘zvijerima’ koje nisu zaslužile ni čast ni suosjećanje zbog njihova napada na američki Pearl Harbour.

Upravo su takva mišljenja rezultirala nagađanjem da su Amerikanci bacili atomske bombe na Japan, a ne Njemačku, zbog – rasizma. Bacanje bombe na bijelo stanovništvo moglo je u to vrijeme predstavljati veći tabu od bombardiranja Japanaca.

Danas predsjednika Trumana u jednakoj mjeri i slave i kritiziraju zbog bacanja atomskih bombi. Inače, povjesničari navode kako je ‘zeleno svjetlo’ za korištenje atomskog oružja dao tek nakon 3. kolovoza, a da su prije toga sve detalje pripremali njegovi podređeni, dok on u cijeli postupak i detalje nije bio pretjerano uključen.

Profesor Wellerstein tvrdi da postoji dokument koji dokazuje da je Truman ostao zatečen devastacijom koju je napravila prva bomba, ‘Little boy’, posebice brojkom ubijenih žena i djece, kao i posljedicama druge i snažnije bombe, ‘Fat Man’, koja je pogodila Nagasaki tri dana kasnije.

‘Gljiva’ atomskog oblaka nad Nagasakijem

Odluka o drugom gradu došla je od generala Leslieja Grovesa, vojnog ravnatelja projekta atomske bombe, koji je predsjedao ranije spomenutim vijećem i izgubio bitku da Kyoto ostane na vrlu liste meta. U svome pismu 19. srpnja 1945. piše da je atomsku bombu na Japanu želio iskoristiti najmanje dva, a najviše četiri puta.

Dakle, na današnji dan prije 70 godina, umjesto tisuća hramova i svetišta, u plamenu su završili stanovnici Nagasakija, grada koji uopće nije bio na početnoj listi meta. Štoviše, nije bio ni primarna meta Fat Boya. Naime, nepovoljni vremenski uvjeti iznad drugog ciljanog grada Kokure natjerali su pilote da promijene lokaciju bacanja atomske bombe.

U neku ruku, bilo bi perverzno danas tvrditi da je Henry Stimson spasitelj Kyota, s obzirom da su dvije atomske bombe ipak bačene i ostavile su nesagledive posljedice na ljudske živote i globalne odnose.

Inače, još je jedna bomba bila planirana za bacanje. Trebalo se to dogoditi 19. kolovoza, ali Japan se predao četiri dana ranije. Treća meta, vjeruje se, bio je Tokio, točnije Careva palača.

Unatoč patnji i strahu koji su preživjeli, potpuno je uobičajeno da mnogi Japanci danas tvrde kako su atomske bombe bile potrebne za okončanje rata. Međutim, pitanje je bi li tako gledali na svoju sudbinu da su umjesto Nagasakija i Hirošime, s lica zemlje zbrisani Kyoto i Tokio…

Nagasaki se nakon 70 godina sjeća druge atomske bombe

TOKIO, 9. kolovoza 2015. (Hina/AFP) – Tri dana nakon Hirošime, Nagasaki se u nedjelju prisjetio atomskog napada koji je prije 70 godina sravnio sa zemljom taj grad na zapadu Japana i pobio oko 74.000 ljudi.

Dana 9. kolovoza 1945. u 11,02 sati u eksploziji atomske bombe bačene na Nagasaki uništeno je 80 posto zgrada, među kojima i glasovita katedrala Urakami.

U nedjelju u isto vrijeme (4,02 sata po srednjoeuropskome vremenu) stanovnici su minutom šutnje odali počast žrtvama i oglasila su se zvona po čitavome gradu poznatom po velikoj kršćanskoj zajednici.

Bomba “Debeljko” trebala je biti bačena na Kokuru, sjeverno od Nagasakija, gdje je bila velika tvornica oružja. No zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta američki bombarder B-29 morao je promijeniti metu.

“Pozivam mlade da slušaju što im to govore stariji i razmišljaju što mogu učiniti za mir”, rekao je gradonačelnik Nagasakija Tomihisa Taue pred 6700 ljudi, među kojima su bili japanski premijer Shinzo Abe, američka veleposlanica u Japanu Caroline Kennedy i izaslanici iz 75 zemalja.

Usto je pozvao “američkog predsjednika (Baracka) Obamu i predstavnike zemalja koje posjeduju atomsko oružje” da dođu u Nagasaki.

Japanski premijer Shinzo Abe polaže vijenac

Premijer Shinzo Abe je, kao i u četvrtak u Hirošimi, opetovao spremnost Japana da se zauzima za nuklearno razoružanje i za neširenje nuklearnog oružja.

“Ponovo ističem spremnost Japana, jedine zemlje koja je pretrpjela udar atomske bombe, da predvodi svjetski pokret protiv atomskog oružja”, rekao je, nabrojavši nekoliko međunarodnih skupova na kojima će, obećao je, prenijeti tu poruku.

Tri dana prije Nagasakija, prva atomska bomba “Mališan” bačena na Hiromšimu odnijela je 140.000 života. Ta će dva bombardiranja američkih snaga nagnati Japan da 15. kolovoza 1945. položi oružje, što je označilo kraj rata na Pacifiku.

Zbog radijacije i teških bolesti koje su se razvile, broj ljudi koji su umrli od posljedica dviju atomskih bombi je u kolovozu 2014. dosegao brojku od 450.000, od kojih je 292.325 žrtava iz Hirošime, a 165.409 iz Nagasakija.
 

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Meteorolozi su danas postali agenti Ujedinjenih naroda, a svaka druga riječ koja im izađe iz usta je “globalno zagrijavanje”, “klimatske promjene” i “efekt staklenika”. Čemu onda meteorologija?

“Svaki uloženi dinar vraća se najmanje deset puta, ne samo direktno kroz zaradu nego umanjivanjem štete.” – kaže klimatolog Željko Majstorović nedavno je otišao u mirovinu, ali se nije „smirio“ niti je odustao od onoga što već dugo radi i po čemu je postao poznat ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine.

Građani i dalje od njega žele čuti kakve ih vremenske prilike očekuju, a ako to ne čine posredstvom TV-ekrana, ne ustručavaju se zaustaviti ga na ulici i pitati o vremenu predstojećih dana ili do kraja ljeta. Majstoroviću to ne predstavlja problem – zaustavlja se, ljubazno odgovara i daje pokoji savjet, ali i priča o svemu što prijeti zbog klimatskih promjena kojima smo svjedoci.

Poznato ste TV-lice, ljudi Vas prepoznaju na ulici, obraćaju vam se i pitaju za vremensku prognozu. Isto je tako, vjerujem, i s Vašim kolegama, jer nema tko na ovim prostorima ne zna za Zorana Vakulu ili Milana Sijerkovića. Što to ljude koji prezentiraju vremensku prognozu čini sastavnim dijelom naših života?

Majstorović: Ljudi jednostavno vole razgovore o vremenu. Vrijeme je nešto što utiče, definitivno, na naše živote i samim tim pojavljivanje na televiziji, za razliku od drugih profesija, nametne samo od sebe svojevrsnu popularnost. Događa mi se da me na dijelu Titove ulice, od Trga djece Sarajeva do Vječne vatre, zaustavi najmanje 20 ljudi i upita me kakvo vrijeme očekujemo. Svima rado odgovorim i to nije problem.

I što govorite ljudima ovih dana – kakve vremenske prilike možemo očekivati u ostatku ljeta i tokom predstojeće jeseni?

Majstorović: Mjesečnu prognozu za rujan radimo 31. kolovoza. Kad unesemo podatke iz prethodnog mjeseca tek tada kompjuterski software može dati prognozu za mjesec koji dolazi, a nakon toga radimo i prognozu za jesen. (postavlja se pitanje čemu onda služe meteorolozi ako postoje razrađeni kompjuterski prograni za prognozu vremena?) Neke preliminarne prognoze govore da će i mjesec rujan biti dosta promjenjiv, nešto kao lipanj, ali će, ipak, po temperaturi biti nešto iznad prosjeka. Na odmor se i tada može, pogotovo na more, ali se mora pratiti i kratkoročna prognoza. Uvijek to treba biti kombinacija kratkoročne i dugoročne prognoze.

Ipak, ne nosite samo lijepe vijesti, nego i loše, pa ih opet ljudi prihvaćaju bez problema. Kako to uspijevate?

Majstorović: Bavim se dugoročnom prognozom, pa onu ružnu vijest nadoknadim boljom. Uvijek iza kiše dolazi sunce, tako poslovica kaže. Pošto na raspolaganju imam duži vremenski period, ja to tako i rasporedim. Šalim se, naravno. Činjenica je da ljudi vole meteorologiju, vole razgovore o vremenu. Iako kod nas to čak i nije toliki običaj, u Engleskoj je, recimo, dio bontona pri prvom kontaktu početi od vremena, pa dalje nastaviti razgovor. U svakom slučaju to je svim ljudima interesantna tema. Ipak smo svi meteopati, neki više, neki manje, ali prilično zavisimo do vremenskih prilika.

Spomenuli ste Englesku u kojoj je dress code da uz sebe imate kišobran. Nose ga stalno i svugdje. Čini li se da i mi postajemo dio toga, pa da će nam uskoro neizostavni dio pratnje postati kišobran?

Majstorović: Kao diplomirani fizičar – klimatolog na temu klimatskih promjena objavio sam najmanje 20 radova, raznih vrsta. Klimatske promjene su proces koji je neminovan, koji traje i dalje, a biće mnogo toga više od kišobrana i mnogo toga će trebati čemu ćemo se morati prilagoditi. To govorim pod navodnicima, ali očekuju nas prilagođavanja budućim promjenama.

Napisao sam, zajedno s još 50-ak eksperata iz raznih oblasti života, dva nacionalna izvještaja o klimatskim promjenama u posljednjih pet godina. Govorili smo na 500 stranica o svim područjima života u BiH, ali i načinu na koji se prilagoditi, odnosno kako ublažiti posljedice klimatskih promjena. Mala smo zemlja i malo učestvujemo u cjelokupnoj emisiji štetnih gasova, ali ipak učestvujemo. Normalno je da imamo svoje podatke, a ti nacionalni izvještaji i jesu obaveza prema konvenciji UN-a da se podnesu.

Svaka članica UN-a mora to uraditi da bi verificirala rezultate utjecaja globalnog zagrijavanja na teritoriju svoje zemlje, a onda razradila i ponašanje u budućnosti, jer vidimo da frekvencija ekstremnih događaja neprestano raste.

Ako smo već zagadili životni prostor i doveli u opasnost svoje živote, zdravlje i okoliš, kako ublažiti posljedice katastrofa koje su stigle i u naše dvorište?

Majstorović: Kad je riječ o katastrofama, moramo poboljšati lanac zaštite, počevši od monitoringa koji je na hidrometeorološkim zavodima, pa do svih učesnika u tom lancu, sve do jedinica civilne zaštite na terenu. Sve to mora biti povezano i mora biti jedinstveno, po ugledu na Svjetsku meteorološku organizaciju, gdje je sve povezano u jedan sistem – svi ga pune i svi iz njega uzimaju podatke. Samo deset minuta nakon promatranja, svi podaci iz cijelog svijeta su u sistemu i na raspolaganju svim meteorolozima svijeta. Nakon toga meteorolozi te informacije podijele s medijima, a mediji s građanima, tako da se podaci odmah vide i na raspolaganju su svima.

Kakva su svjetska iskustva u sprječavanju većih posljedica elementarnih nepogoda koje se događaju zbog promjena klime?

Majstorović: Uvijek navodim primjer SAD-a gdje su, prije 50-60 godina zbog velikog broja uragana i tornada koji su ih pogađali imali na desetine hiljada mrtvih. Sistemom efikasnog promatranja i pravovremenog sklanjanja i zbrinjavanja ljudi sa puta tih snažnih vjetrova i nepogoda, uspjeli su taj broj svesti na minimum. Broj žrtava smanjili su za tisuću puta, a isto su uspjeli i sa materijalnim štetama.

Ako su oni to mogli tada, kad su komunikacije bile daleko slabije nego danas, tako možemo i mi. Meteorologija je postala najunosniji biznis, jer svaki uloženi dinar vraća se najmanje deset puta, ne samo direktno kroz neku zaradu nego umanjivanjem štete koja nastaje zbog tih meteoroloških nepogoda.

U svemu što nam se događa i u tome što govorite, za klimatske promjene koje se događaju i koje pogađaju i naše prostore, vidim samo jednog krivca, a to je čovjek. Slažete li se?

Majstorović: O tome naučnici u svijetu spore, ali je činjenica da je dobar dio krivice na čovjeku. Na Zemlji sve počinje od Sunca. Površinu Zemlje grije Sunce i tek se onda zagrijava atmosfera. Činjenica da štetni plinovi koji se emituju u atmosferu remete bilans zračenja, jer je jedan dio zračenja koji se odbijao od površine ranije odlazio u svemir.

Sad zbog viška štetnih plinova u atmosferi, prije svih ugljik dioksida i ostalih plinova, dolazi do efekta staklenika. Zahvaljujući tom sloju koji ne da vraćanje nazad u svemir, dio te energije ostaje u atmosferi i potiče dodatno zagrijavanje pa posljednjih nekoliko desetina godina srednja temperatura cijelog globusa površine Zemlje i okeana stalno raste.

 ‘Ima i promašaja’

Je li se dogodilo da Vas zalije kiša kad ste prognozirali lijepo vrijeme, jer ono što radite je, ipak, samo prognoza i često se može mnogo toga promijeniti?

Majstorović: Upravo zbog stila kojim pričam i zato što nastojim biti optimista gledam na sve pozitivno i prenosim pozitivnu energiju. Shvatio sam da popularnost nosi i odgovornost šta ću reći ljudima. Stekao sam i popularnost jer mi narod vjeruje, ali ima tu i tamo i promašaja. Ipak, moja je prednost u odnosu na one koji prave kratkoročnu prognozu jer moraju biti mnogo oprezniji. Moje oružje je statistika i uvijek govorim u saradnji sa sinoptičarima, pa ne dozvolim da iz zavoda izađe dvostruka informacija. To bi bilo veoma loše.

Ipak su u priči o globalnom zagrijavanju na sceni „veliki igrači“. Gdje su mali, poput BiH i zemalja i regije, u svemu tome?

Majstorović: Cijela ta priča ima i pozadinu, jer ima mnogo mešetarenja. Cijeli taj proces koji treba da uslijedi, kao posljedica primjene Protokola iz Kyota, a podrazumijeva smanjivanje emisije štetnih plinova, uvođenje novih tehnologija i ukidanje starih koji previše zagađuju, je proces koji veoma mnogo košta.

Normalno je da se, kad su stotine ili tisuće milijardi dolara u pitanju, odmah miješa i politika, koja poziva da se pričeka jer se nešto drugo mora uraditi.

Shvatio sam igre s jedne strane, ali i potrebe, s druge. Zemlja smo u razvoju i nemamo velikih obaveza kao drugi u smanjenju emisije štetnih plinova, tako da nemamo mnogo da izgubimo. Naprotiv, možemo samo da dobijemo, jer smo dobili pristup mnogim fondacijama koje su imale zadatak da pomognu zemljama u razvoju kako bi se prilagodile klimatskim promjenama. (UN provodi)

Najednom je sve stalo – potpisano i doviđenja?! Jednostavno nema kapaciteta da prihvatimo ta sredstva i realiziramo ih. Moramo se pripremati i napraviti projekte kao što su uvođenje novih i čistih tehnologija, energetski efikasnih.

‘Katastrofe došle i kod nas’

„U posljednjih 20-ak godina na području BiH sve se to očitovalo u brojnim rekordima, prije svega u maksimalnim temperaturama ili padavinama, ali i drugim parametrima. Gotovo smo sa strane promatrali vijesti iz drugih dijelova svijeta gdje su bile velike katastrofe sa brojnim žrtvama, a onda se u maju i nama prvi put dogodilo da smo imali i ljudske žrtve i da je materijalna šteta ogromna“, ukazuje Majstorović.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Propaganda i širenje panike, video iz 2009. godine, kad je najavljeno u 10 godina podizanje razine mora i topljenje leda. Prošlo je 5 godina od tada, i ništa se nije dogodilo, baš suprotno, ledena površina na Arktiku se sve više povećava.

 
[facebook]
(balkans.aljazeera.net, youtube.com/uredio:nsp)