Prosvjed je protekao u miru, ali je glasnogovornik frankfurtske policije rekao da su se mogle vidjeti zastave i transparenti zabranjene u Turskoj  Kurdistanske radničke stranke (PKK) i fotografije njezina povijesnog vođe Abdullaha Oecalana

Tridesetak tisuća ljudi, uglavnom Kurda, prosvjedovalo je u subotu u Frankfurtu tražeći “demokraciju u Turskoj” i “slobodu za Kurdistan”, priopćila je policija.

Organizatori su očekivali 20.000 ljudi na ovom skupu koji se održava u prigodi Newroza, Nove godine po kurdskom kalendaru.

Prosvjed je protekao u miru, ali je glasnogovornik frankfurtske policije rekao da su se mogle vidjeti zastave i transparenti, u Turskoj zabranjene Kurdistanske radničke stranke (PKK) i fotografije njezina povijesnog vođe Abdullaha Oecalana.

Policija dodaje da tijekom prosvjeda nije intervenirala kako bi zaplijenila te zastave da ne bi potaknula izgrede. No rekla je da je oduzela fotografije koje poslije mogu poslužiti za pokretanje sudskog progona.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan optužio je u ponedjeljak njemačku kancelarku Angelu Merkel da “podupire teroriste”, što je nova eskalacija u veoma napetim vezama Ankare i Berlina zadnjih tjedana.

Turska odavno optužuje Njemačku da pruža utočište kurdskim militantima. Berlin je te optužbe ocijenio kao protivne zdravom razumu. U Njemačkoj živi najveća turska dijaspora u svijetu, ali i velika kurdska zajednica.

Njemačka tajna služba: Ne vjerujemo da Gulen stoji iza vojnog udara

Turska vlada nije uspjela uvjeriti Njemačku tajnu službu (BND) da iza prošlogodišnjeg neuspjelog pokušaja vojnog puča u Turskoj stoji bivši turski imam i propovjednik koji živi u egzilu u Sjedinjenim Državama, Fethullah Gulen, kazao je za njemački list Der Spiegel ravnatelj BND-a Bruno Kahl.

Turski predsjednik Tayyip Erdogan i turska vlada Gulena optužuju za organiziranje vojnog udara 15. srpnja u kojemu je ubijeno više od 240 ljudi, nakon što su pobunjeni vojnici tenkovima, helikopterima i ratnim zrakoplovima napali parlament u pokušaju svrgavanja vlade.

“Turska nas je pokušala uvjeriti u to na svakoj razini no dosad nije uspjela”, kazao je u intervjuu za Spiegel Kahl.

Erdogan i turska vlada od Sjedinjenih Država traže Gulenovo izručenje, a on niječe umiješanost u pokušaj vojnog udara. Ravnatej BND-a je rekao i kako ne smatra da iza pokušaja vojnog udara stoji turska vlada.
 

 
(vecernji.hr)

Rusija je danas najsnažnija vojna sila u Siriji, bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome svjedoče i svježi kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi, koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a razmotrit će ga Obama i Putin. Sporazum će morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji

Svjetski mediji ovih dana panično bruje o nikada većoj opasnosti od izbijanja Trećeg svjetskog rata zbog stanja u Siriji, kojeg će prouzročiti rusko-turski rat u koji će se – po sili inercije – uključiti NATO, a rezultat svega će biti – opća kataklizma.

Za razliku od sverastućeg broja katastrofičara, odmah želim naglasiti: nikakvog svjetskog rata biti neće. A kada bi do njega i došlo, to bi puno prije bilo zbog Ukrajine – iako je i tamo opasnost za nj tek nešto veća od neznatne – nego Sirije. Stvari se prečvrsto drže pod nadzorom, a da bi išta neočekivano moglo krenuti po zlu. Dakako, sukoba će biti, pa i onih krvavih, ali sve u okvirima dopuštenog i u svrhu realiziranja pojedinih započetih scenarija, poput, primjerice, daljnjeg izvoza islamskih useljenika u Europu.

Kontrolirano i ciklično američko-rusko suparništvo

Iako tako ne izgleda s obzirom na međusobnu političku retoriku Moskve i Washingtona – koja sve češće izlazi iz okvira uljuđene diplomacije – te gomilanja američkih i NATO-ovih vojnih efektiva na istočnim granicama EU-a i ruskih na svojim zapadnim granicama, dvije vojne velesile uvijek zadržavaju nužnu razinu kontakata, sada većinom iza kulisa.

I dok su zbog izbijanja ukrajinske krize uništeni u vrijeme Hladnog rata toliko značajni međunarodni instrumenti za očuvanje sigurnosti, sadašnje svođenje američko-ruskih kontakata na individualnu razinu njihovih činovnika, daleko iza objektiva TV kamera, može imati negativne posljedice po manje snažne sudionike pojedinih kriznih žarišta, u smislu njihovog žrtvovanja u svrhu „većeg dobra“. Te „kolateralne žrtve“ u Europi će biti njezine istočne države, a na Bliskom istoku najvjerojatnije Turska. One upravo postaju američki instrument za dugoročno vojno-financijsko iscrpljivanje Rusije kojim se, u konačnici, neće ostvariti željeni učinak.

Odnosi dviju vojnih velesila imaju svoju cikličku određenost koja se izmjenjuje u rasponu od vrlo loših do korektnih i obratno, ali uvijek u sebi sadrže konstantu nepovjerenja i opreza. Dvije strane su svjesne svoje odgovornosti za sudbinu svijeta, pri čemu SAD vojno nikada neće napasti Rusiju (obratno još i manje). U fazama izrazito loših odnosa, poput ove u kojoj se sada nalazimo, sve aktivnosti Moskve i Washingtona svode se na psihološki rat i igru živaca u kojima se obilato koriste mediji i propaganda, a na prvu crtu fronte isturaju se njihovi saveznici/podanici.

Sirija je danas katalizator kroz koji Rusija i SAD žele sačuvati ili osnažiti svoj utjecaj na Bliskom istoku i ograničiti ulogu onog drugog. Washington je želio uspostaviti apsolutnu vlast nad svim političkim i gospodarskim procesima u toj regiji, a neočekivano miješanje Rusije izazvalo je razdraženost SAD-a.

S druge strane, Moskva želi utjecaj na Bliskom istoku u smislu sukreiranja njegove budućnosti sukladno njezinim nacionalnim interesima. Pritom ne treba imati iluzije kako ruske vlasti ne znaju da će se ozbiljna nestabilnost na Bliskom istoku zadržati još godinama. Isto tako, Rusija zna da će se ta nestabilnost neizbježno prelijevati i na Europu i Srednju Aziju te zato ne želi odbaciti mogućnost svoje aktivne nazočnosti na tom prostoru i odreći se utjecaja na tamošnje političke i vojne procese. Moskva će u toj regiji projicirati svoju silu shvaćajući važnost Sirije, ne samo u smislu nadzora nad milijunima emigranata koji se spremaju na put u Europu i ubacivanja terorističkih skupina. Jer Bliski istok je, za one koji to ne znaju, uvijek – i u doba Ruskog carstva – bio najveći prioritet za rusku politiku, čak puno više nego sama Europa (Otomansko i Perzijsko carstvo, islamski čimbenik, komunikacijski putovi itd.).

Danas s punom sigurnošću možemo reći da se Rusija ni pod koju cijenu neće povući iz Sirije – i to Washington zna. O tome svjedoče njezini najnoviji potezi – usprkos razvikanoj opasnosti od turske kopnene intervencije, koju je „nemoguće“ spriječiti zbog „neobuzdanog“ Erdogana i nedavnog terorističkog napada u Ankari. Radi se o dovlačenju u Siriju najnovijih ruskih zrakoplova 4++ generacije, te upućivanja u stalno bojevo dežurstvo u sirijsku luku Tartus novoizgrađenih brodova naoružanih balističkim raketama „Kalibr“.

Rusija je danas daleko najsnažnija vojna sila u Siriji – i bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome u prilog idu i najnoviji kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi (iza zatvorenih vrata) koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a tekst sporazuma zajednički će razmotriti predsjednici Obama i Putin. Njega će (ukoliko bude volje, prije svega SAD-a) morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji i na sirijskom terenu, a ako se to ne bude željelo – što je realnija opcija – sporazum će ipak spriječiti mogućnost izravnog vojnog sudara Rusije i SAD-a, tj. NATO-a, a sukob će svesti u okvire Sirije i u njoj sukobljenih političkih i vojnih elemenata kojima će svaka od glavnih sila pružati svoju potporu.

Kolateralna žrtva najprije može postati Turska

„Turska: kopnena akcija – sada!“, stoji na naslovnici turskih novina Daily Sabah, u čijem se članku upozorava na „preljevanje čaše strpljenja“ zbog velikih turskih terorističkih žrtava (prije svega onih od 17. veljače u Ankari i 20. srpnja u pograničnom gradu Suruchu), te se navodi kao vlada mora donijeti „smjelu odluku“, pri čemu se misli na slanje vojske u Siriju protiv „terorista“ Kurda, kao i izgradnju „sigurnosne zone“ na sjeveru te zemlje.

Taj vladi blizak list ide još i dalje, predlaže da se Amerikance dovede pred izbor: ili početak zajedničkih udara po kurdskim postrojbama narodne samozaštite u Siriji (YPG), ili ukidanje mogućnosti američkim vojnim zrakoplovima korištenja zračne luke „Injirlik“ u južnoj turskoj regiji Adana. Ucjena se nastavlja riječima – “ako je mr. Obama tako zainteresiran za suradnju s YPG-om, neka prebaci svoje zrakoplove u zračnu luku ‘Mennah’ na sjeveru Sirije, koju su nedavno osvojile kurdske snage” (od postrojbi terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“, op.a.).

Naravno da su takve medijske izjave prethodno usklađene i dio su psihološko-propagandnog rata Ankare i Washingtona usmjerenog prema Moskvi. Ali Turska, koja već mjesecima vodi žestoku policijsko-vojnu kampanju protiv vlastitih Kurda na jugoistoku zemlje, zaigrala je opasnu igru „plesa po žici“ i s prekograničnim Kurdima, kojima, osim SAD-a, politički i vojno pomaže i Rusija.

Neomarksistički Kurdistan i Turska kao ‘failed state’

Sirijski Kurdi postali su ključni „igrač“ unutarsirijskog sukoba, ne samo zbog svoje brojnosti (10 posto ukupnog stanovništva) već i zato što su, osim sirijske vojske, oni (p)ostali jedina realna vojna snaga sposobna za borbu protiv islamističkih snaga. K tome, Kurdi žive na kompaktnom teritoriju od iračke granice uzduž granice s Turskom sve do zapada Sirije. Sve to Turskoj predstavlja glavnu ugrozu, iako nijedan metak s položaja sirijskih Kurda nije prešao tursku granicu. Radi se isključivo o strahu Ankare da će sirijski Kurdi iskoristiti danu im prigodu i osnovati vlastitu državu koju će povezati s Iračkim Kurdistanom, a onda je i za turske Kurde otvoren put k nacionalnom ujedinjenju (što bi značilo i krah Turske kao države u njezinim današnjim granicama).

Turska i prema američkom analitičaru Davidu Goldmanu može postati sljedeća bliskoistočna „propadajuća država“ (failed state), što je rezultat njezine pogrešne politike prema Kurdima još od vremena Mustafe Kemala Atatürka do danas. Zapadni vojni analitičari smatraju kako Turska teško može očuvati sadašnje granice upravo zbog kurdskog separatizma.

Kurdi u Turskoj danas imaju velikih problema i s iskazivanjem vlastitog nacionalnog identiteta, a da o kulturnoj, a kamoli političkoj autonomiji i ne govorimo. Zbog nepostojanja sluha središnje vlade, njihove političke težnje poprimaju sve radikalnije oblike borbe koji prijete prelijevanjem iz ruralnih jugoistočnih regija u gradske sredine zapadne Turske, u kojima također egzistira brojna kurdska zajednica (npr. u Istambulu čak trećinu stanovnika čine Kurdi, kao i u turskoj dijaspori u Njemačkoj).

S takvim stanjem vlastima se sve teže boriti i čini se kako se velike ambicije predsjednika Erdogana (o Turskoj kao neootomanskom imperiju i središtu sunitskog bliskoistočnog svijeta) sada tope poput proljetnog snjega upravo na vrućem sirijskom tlu, čijem je kaosu u velikoj mjeri i sam doprinio. Erdogan se u ime svojih ideja (preciznije, ideologije premijera Ahmeta Davutoglua pretočene u tursku nacionalnu strategiju) odrekao velikog prijatelja, sirijskog čelnika Bashara al-Assada, proglasio ga nemilosrdnim diktatorom i glavnim neprijateljem sirijskog naroda te započeo sponzorstvo islamističkih salafitskih organizacija, prije svega onih bliskih panarapskom pokretu „Muslimanska braća“ sa sjedištem u Rijadu i koji uživa financijsku potporu Saudijske Arabije.

Iako Ankara danas politički nadzire čelnika iračkih Kurda Masouda Barzanija iz Kurdske demokratske stranke (svojedobno mu je omogućavala šverc iračke nafte preko svog teritorija), pitanje je koliko će to još dugo biti u stanju. Barzani je Turskoj dopustio i razmještaj njezinih vojnih postrojbi na sjeveru Kurdistana (za borbu protiv snaga Kurdske radničke stranke) i sjeverno od Mosula (gdje navodno uvježbava kurdske „peshmerge“ za borbu protiv ISIL-a).

Ali Barzani nije vječan, a irački Kurdi nisu jedinstveni glede njegove suradnje s Ankarom, koja upravo zatire njihove sunarodnjake u Turskoj. Postoji i snažno proiransko krilo Kurda oko grada Sulejmanie, a vrlo je upitno hoće li se Irački Kurdistan zadržati u okvirima široke autonomije unutar Iraka ili će postati kurdski „Pijemont“ i centripetalna sila kurdske nacionalne integracije.

Kurdska autonomija u Siriji (tzv. Rozhava), danas predstavlja glavni turski problem, neovisno što je sirijskih Kurda najmnaje u odnosu na njihov ukupan broj koji se kreće između 35-40 milijuna (svega do 2,5 milijuna). Ali problem po Ankaru svodi se na to, što kurdska autonomija niče pod vodstvom neomarksističkog „Demokratskog saveza Kurdistana“ (PYD) koji surađuje s turskom „Radničkom strankom Kurdistana“ i ima svoje vojno krilo (ranije spomenuti YPG). Imaju čak i zasebne ženske brigade YPJ koje se jednako žestoko bore protiv islamista. Borba sirijskih Kurda u sebi, osim ideje za nacionalnom slobodom, nosi i ideološki karakter kroz sudar marksističkog i islamističkog poimanja svijeta na širem bliskoistočnom prostoru, a što je pravi „nož u leđima“ predsjednika Erdogana.

Kurdska „Rozhava“ ima potporu i službenog Damaska uz tri preduvjeta: ne razmještati svoje vojne postrojbe „preširoko“; uvesti raskol u tzv. sirijskoj umjerenoj oporbi zbog svoje ključne vojne snage i organiziranosti; vršiti pritisak na Tursku zbog svoje povezanosti s „Kurdskom radničkom strankom“.

Kurdsko pitanje – ključ problema Bliskog istoka

Iako dio turskih Kurda zastupa ideju osnutka kulturne autonomije, većina ih se zalaže za uspostavu „velikog Kurdistana“ koji bi s njima ujedinio i 8 milijuna iranskih, 7 milijuna iračkih i 2,5 milijuna sirijskih Kurda.

To su dvije političke platforme s kojima službena Ankara mora računati. Kurda u Turskoj je dovoljno da iznutra u zemlji naprave veliki nered koji će ugroziti njezinu sigurnost, paralizirati gospodarski razvoj (investicije i turizam), a dugoročno je i posve dezintegrirati.

Jedini razumni izlaz za Tursku bili bi razgovori i pokušaj dogovornog rješenja (jer se protiv čitavog jednog naroda nemoguće boriti) ali predsjednik Erdogan je radije zaigrao opasnu igru istodobnog otvaranja dviju protukurdskih fronta: kod kuće i u Siriji. Na taj je način ušao u geopolitičku slijepu ulicu, poremetivši odnose i s važnim arapskim državama (poput Egipta i Iraka), a da se o potpori koju sirijskim Kurdima pružaju Rusija i SAD i ne govori.

Ruski ulazak u Siriju prinudio je SAD na njezinom terenu tražiti nove saveznike (izvan rebrendiranih islamista), a izbor je pao na jedino moguće riješenje – Kurde. Pa iako se ovih dana predsjednik Obama javno sve više distancira od sirijskih Kurda (proglašava ih „nenužnim“ saveznicima) i formalno se više priklanja turskim pozicijama u odnosu na njih, to još uvijek ne znači previše. Jer najava Saudijske Arabije da bi mogla isporučiti rakete zemlja-zrak tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi traži puno vremena – jer potrebno je osigurati instrumente zaštite njihovog korištenja i protiv američkih zrakoplova, a s islamističkim snagama to nije lako postići.

A ako bi se saudijske „prijetnje“ i ostvarile, još je dug put da razjedinjena sirijska oporba dosegne onu razinu organizacijske kohezije i vojne moći koja bi dovela do toga da ona preuzme ulogu koju danas kao američki i ruski saveznici imaju sirijski Kurdi u borbi protiv „Islamske države“. A o tome bi Erdogan u interesu očuvanja Turske morao voditi računa.

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Turska vojska napala je sirijski grad Tell Abiad, koji se nalazi na samoj granici s Turskom, priopćeno je iz ruskog Centra za primirje koji je stacioniran u Siriji

Prema riječima načelnika Centra Sergeja Kuralenka, napad se dogodio tijekom prošle noći.

“Napad kopnene vojske bio je popraćen snažnim eksplozijama velikokalibarskog topništva”, istakao je on.

Kuralenko je dodao da su ovu informaciju potvrdili i predstavnici “Demokratskih snaga Sirije” i da još uvijek nema nikakvih informacija o potencijalnom broju žrtava.

Rusija je zatražila objašnjenje iz američkog centra za praćenje primirja u Amanu, rekao je on, podsjećajući na utjecaj koji SAD imaju na Tursku.

Svjetske sile su postigle sporazum o obustavi vatre u nekim dijelovima Sirije, a očekivalo se da će ga poštovati sve strane, izuzev terorističkih skupina Daesu i Nusra fronta.

Turska se na svojoj teritoriji bori protiv kurdskih milicija Radničke stranke Kurdistana (PKK) koju smatra terorističkom organizacijom.

Te borbe su usredotočene na pretežno kurdska područja na jugoistoku Turske, ali se sukob povremeno prelijeva na dijelove Sirije i Iraka koji su pod kontrolom Kurda.

Istovremeno, kurdske milicije u Iraku i Siriji su među malobrojnim snagama koje se uspješno suprotstavljaju širenju Daesu-a i SAD ih podržavaju, što Turska kritizira, navodeći da SAD treba napraviti izbor između Kurda i Turaka.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

BORBA DOLARA I EURA JE PUNO VAŽNIJA OD ODMJERAVANJA SNAGA DOLARA SA JUANOM

Godina 2015. će ući u povijest kao godina prodora u globalnom upravljanju.

Ekonomske promjene, kao i prije, slijede visoku politiku. Dovoljno je spomenuti tržište nafte na kojem je Saudijska Arabija zamrsila odnose sa Rusijom i sa SAD i prisilila saveznike u OPEC podnositi gubitke u milijardama.

Ponekad čak izgleda da je termin “međunarodna politika” izgubio aktualnost i da ga je zamijenio termin “svjetska politika” – omiljeni pojam neoliberalnih internacionalista koji računaju na jačanje uloge Vijeća sigurnosti UN, Međunarodnog monetarnog fonda, kršćanskih crkava i regionalnih integracijskih saveza.

Glavna intriga minule godine bila je – borba eura i dolara za liderstvo u svjetskom poretku koji se oblikuje, a ne, kako se obično smatra, suprotstavljenost dolara i yuana. Zasad se lopta nalazi na strani američke valute koja igru ​​dobiva zbog dužničkih problema u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj.

Kina poznaje financijske mogućnosti SAD: u ljeto 2015. burza Kine izgubila je za tren oka oko 40% svoje vrijednosti, poslije čega je MMF “uskladio” dijalog s Pekingom o pitanju buduće liberalizacije burze.

Prema podacima sustava SWIFT-a, u listopadu 2015. udio dolara iznosio je 43% ukupnih svih novčanih transakcija na planeti, dok je euro uspio osvojiti 29%. Zaostajanje se smanjuje, ali ne tako brzo kako bi to željeli u Berlinu i Frankfurtu.

Njemačka se – umjesto o ekspanziji – ozbiljno zabrinula kako da sačuva eurozonu, čije ponašanje podsjeća na polifoniju biblijske Babilonske kule.

Federalni rezervni sustav SAD započinje borbu s Europskom središnjom bankom pošto je 16. prosinca objavio da povećava stopu refinanciranja do 0,5 posto. Od toga dana skupi dolar će s inozemnih tržišta postupno vraćati novac u Ameriku. Washingtonu će taj novac dobro doći jer u 2016. na tržištu nafte i plina glas Amerike mora da se čuje glasnije nego do sada.

Nije slučajno 18. prosinca predsjednik SAD Barak Obama odustao od četrdesetogodišnjeg embarga na izvoz sirove nafte.

Rijad gubi “naftno oružje”, a njegovi saveznici trpe destabilizaciju. Turska, glavni oslonac Muslimanske braće, bacila je izazov Kurdima i posvađala se s Moskvom i Iranom.

Čak ni Arapi-Palestinci ne žele s Turskom imati posla.

Mahmut Abbas apelira na Tel Aviv da ne pušta Ankaru u Gazu. Drugi saudijski saveznik – Egipat – uspostavlja kontakte s Rusijom i SAD i podržava operaciju Zračno-kosmčkih snaga RF u Siriji.

Egipćane više brine hibridni rat na Sinajskom poluotoku koji dotira Katar, nego teritorijalna cjelovitost Saudijske Arabije, koja se u ožujku 2015. obrušila na jemenske husite.

Koliko god da je čudno, Treći svjetski rat ne vodi se samo na teritoriju Arapskog Istoka, nego i unutar povijesnog Zapada – Washingtonu je mnogo lakše se dogovoriti sa Tokijom nego s Berlinom. Takav primjer je Trans-pacifičko partnerstvo (TPP) koje su SAD formirale prije Trans-atlantske zone slobodne trgovine.(TTIP)

Dok njemačka kancelarka, Angela Merkel, mami Ameriku free-trejderstvom (slobodnom trgovinom), Azija ide u ofanzivu – Kina osniva zonu slobodne trgovine s ATR – Azijsko-pacifička regija, potkrepljujući je Azijskom bankom za infrastrukturne investicije.

Bez obzira na sve proturječnosti, planeta postaje uzajamno sve ovisnija, unatoč nacionalizmu i sve većem među konfesionalnom antagonizmu koji se izlijeva na ulice sakralnih centara Bliskog Istoka – Jeruzalema, Kaira i Bagdada.

Godina 2015. dokazala je ne samo efemernost “zlatnog yuana”, nego i njegovih vatrenih apologeta – u četvrtom kvartalu američka državna blagajna učinila je sve da kinesku valutu integrira u košaricu MMF-a, pošto je oduzela neke pozicije jedinstvenoj europskoj valuti i “oglobio” britansku funtu i japanski jen.

Pokazalo se da je Kina konzervativnija više nego što se očekivalo: prema stanju zaključno sa studenim – zlatne rezerve Narodne banke Kine procijenjene su na oko 59,52 milijarde dolara, prenijela je agencija Reuters. Po rezervama tog dragocjenog metala Kina se, kao i ranije, nalazi na šestom mjestu, iza SAD, Njemačke, MMF, Italije i Fracuske.

Washington je “nagradio” Peking zbog “lojalnosti” i dodijelio Kinezima kvotu u MMF-u iznosu od 6% (sa sadašnjih 3,8%). Amerikanci su sačuvali svoj udio od 16,5% (smanjen sa 16,7%,) što će im, kao i ranije, omogućiti da stave veto na bilo koju odluku odbora direktora MMF. Pri tom, Indiju dovode samo do 3% da ne bi potiskivali kineske ambicije.

Pošto je u prosincu odobrio reformu fonda, Kongres SAD tu strukturu pretvara u nešto nalik na svjetsku centralnu banku: sada će rezerve MMF-a porasti na oko 659 milijardi dolara, umjesto sadašnjih 329,83 milijardi.

Među deset utjecajnih sudionika fonda naći će se i Rusija koja s nepovjerenjem gleda na nastale promjene. “Može se dogoditi da u skorijoj budućnosti ne bude sljedeće revizije kvota. Ali ipak, zemlje BRIKS-a imat će mogućnost blokirati odluke koje im ne odgovaraju”- citirala je ministra vanjskih poslova, Sergeja Lavrova, agencija Sputnik.

Reforma svjetskog financijskog sustava – toliko je opasna tema da na sve načine pokušavaju da je marginaliziraju. Nakon ubojstva libijskog lidera Muamera Gadafija 2011. nisu slučajno teroristi Islamske države preuzeli rukovođenje PR-projektom “Zlatni dinar”.

CNN je počeo ponavljati tezu da je Islmska država “sustav papirnog novca smatrana za katastrofu za čitavo čovječanstvo” koje može spasiti “samo zlatni dinar”. Kao primjer navodi se zauzimanje banke u Mosulu od strane terorista (2014.), kada su “ukrali oko 450 milijuna dolara u zlatnim polugama”.

“Financijski alkemičari” iz Islamske države upućuju svoju “pastvu” na povijest “arapskog kalifata” koji je koristio zlato i srebro dok je Europa bila rob sotonskih banaka koje su Starom Svijetu nametnule papirni novac”.

Takve teze mogle bi se pripisati običnom nepoznavanju predmeta, ali im CNN dodaje “analitički” značaj pozivajući se na sljedeću misao koju su izrekli američki eksperti: “Zlato zaista ima nedostatke. Na primjer, milijun dolara u američkim novčanicama smjestit će se u malu vreću težine 11 kilograma. Ali, ako poželite transportirati milijun dolara u polugama, onda će njegova težina iznositi 29 kilograma”.

Zanimljivo pružanje informacija, zar ne?

Tijekom protekle godine nisu se promijenile samo dekoracije financijske arhitekture, nego i politički prioriteti.

Ukrajina je otišla u drugi plan pošto je Njemačka postigla svoj glavni cilj – dobila je Sjeverni tok-2 koji će jačati gospodarsku suradnju između “Slavena” i “Tevtona” i protiv sebe izazivati ​​gnjev SAD.

Turska se našla na granici opstanka, njezine jugoistočne pokrajine traže samoupravu.

U prvi plan izlazi Sirija u kojoj izravno ili neizravno ratuje više od 60 zemalja.

Ravnoteža snaga u svijetu promijenila se do te mjere da je Moskva prvi put poslije Islamske revolucije u Iranu 1979. ušla u taktički savez s Teheranom koji se priprema za ukidanje sankcija koje sakate naftnu privredu.

Preuređenje Bliskog Istoka dostiže vrhunac i već se izdaleka vide obrisi novih granica.

Kurdistan u Turskoj, Iraku i Siriji pretvorio se u realnost. On sada više podsjeća na krhku Italiju polovinom XIX stoljeća, podijeljenu na monarhiste i republikance, ali za sada još ne na Prusku koja je ujedinila odlomke germanskih kneževina.

Godina 2016. neće biti samo teška nego i pravedna.

Politička ekonomija svjetskog rata strogo nadzire pogreške ljudi.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

U tijeku je operacija Turske vojske na jugoistoku Turske, u gradovima uz granicu sa Sirijom. Isto što tuski neprijatelj predsjednik Assad radi u svojoj zemlji, to sada Erdogan radi upravo u svojoj zemlji

U operaciji sudjeluje 10.000 vojnika, oklopna vozila, tenkovi i avijacija.

U gradu Cizre vode se ulične borbe sa borcima Radničke parije Kurdistana.

Turska je objavila da je do sada poginulo 90 kurdskih boraca.

Kako je saopćilea turska vlast, ekstremisti su prokopali rovove i postavili eksplozivne naprave i barikade u oba grada.

AP navodi da su, prema neslužbenim izvješćima, tisuće vojnika raspoređene u gradovima Cizre i Silopi.

Vlast navode da je jedan turski vojnik i 56 kurdskih pobunjenika ubijeno u gradu Cizre, a šest kurdskih boraca poginulo je u Silopi.

Najmanje osam pripadnika turskih snaga sigurnosti je povrijeđeno u trodnevnom akciji, prenosi agencija Anadolija.

Kurdska Narodna demokratska partija u Turskoj priopćila je da je najmanje 63 civila ubijeno u operacijama sigurnosnih snaga tijekom policijskog sata koji je od kolovoza uveden na 17 lokacija.

Više stotina ljudi poginulo je od srpnja, kada je počeo novi val sukoba između PKK i turskih snaga.

Kurda inače u Turskoj živi oko 11–15 miliona.(wikipedia), od 74,93 milijuna turaka (wikipedia).
 

 

 

 
(b92,youtube/uredio:nsp)

Captagon, tableta na bazi amfetamina, koja ISIL-ovce vodi u luđačke zločine, kreirana je u američkim laboratorijima

Kad ih vidiš mrtve ili, još bolje, kad zarobljeni cvile i plaću, shvatiš da nisu nepobjedivi. To je ona psihološka barijera koju naši borci svakodnevno probijaju i zato smo sve uspješniji, objašnjavao nam je kurdski ratnik nakon bitke za grad Al Hawl u sirijskom Kurdistanu stojeći pokraj ubijenog borca ISIL-a.

Po svoj prilici postavljen tako da ispod starog kauča na kojem je ležao, ako se leš pomakne, detonira nekoliko kilograma eksploziva, mrtvi ISIL-ovac nije više izgledao opasno. Tim više što je na sebi imao desetak ulaznih rana od metaka.

“Normalan čovjek bi pao nakon dva, tri pogotka. Ali ovi su toliko nadrogirani da moraš u njega sprašiti rafal prije nego što ga sruši”, govori istinski zgroženi Kurd.

Tada nam je spomen o narkoticima zvučao sporedno, no ponovno smo se s pričom o drogiranim ratnicima susreli nakon nekoliko dana u Kobaniju…

“Nakon borbi, kad su naši napokon očistili grad od Daeša, kod mnogih poginulih su u džepovima pronašli desetke tih njihovih tableta”, rekao nam je Mustafa, naš prevoditelj u tom gradu.

Ni tada nam se još potpuno nije upalila ona novinarska “crvena lampica” za uzbunu, no punim je sjajem zasvijetlila nakon vijesti da je u Libanonu uhićen saudijski princ Abdel Mohsen Bin Walid Bin Abdulaziz.

U njegovu privatnom mlažnjaku otkriveno je čak dvije tone tabletica Captagona – kako se popularno zove sintetički spoj na bazi amfetamina. Kopajući dalje, priča o Captagonu ili, kako ga neki zovu, “ISIL-ovoj drogi”, počela se otvarati kao Alibabina pećina.

Jer dvije tone sintetičke droge hiperbogati saudijski princ posve sigurno nije namjeravao “dilati” u mračnim ulicama Ryada, a teško da ih je nabavio baš za vlastitu upotrebu.

Captagon – sintetička droga na bazi amfetamina u obliku koji se posljednjih godina koristi na Bliskom istoku, prema brojnim izvorima, “dizajnirana” je u jednom laboratoriju NATO-a u Sofiji u Bugarskoj još 2011. godine, a među prvima su njezine učinke koristili pobunjenici u Libiji prilikom svrgavanja pukovnika Gadafija.

No Captagon, temeljno, stvoren je kao lijek još početkom 60-ih godina u SAD-u za liječenje ADHD-a – poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Ali od lijeka do otrova nije bio dalek put. Danas se milijuni tih tabletica ilegalno proizvode u tajnim laboratorijima, uglavnom u istočnoj Europi i Turskoj, a masovno se koriste upravo u ratu na Bliskom istoku.

Povijest korištenja metamfetamina i amfetamina u raznim varijantama ipak seže puno dalje od “Arapskog proljeća”.

“Piloti! Previše borbenih misija? Ne možete ostati budni u zraku? Uzmite amfetamin!”, poruka je s plakata američkog ratnog zrakoplovstva s početka 2 svjetskog rata.

Svojim su vojnicima psihostimulanse davali saveznici – Britanci i Amerikanci, no svakako u blažem obliku, ciljano, kako bi ljudi bez sna mogli funkcionirati što dulje.

No prava zloupotreba pripisuje se nacistima i njihovim saveznicima Japancima u 2. svjetskom ratu. Nijemci su razvili metamfetamin pod tvorničkim imenom Pervitin, koji je masovno davan njihovim trupama na Istočnom frontu.

Stvorene su inačice – posebno za pješaštvo, posebno za zračne snage, a posebno za oklopne jedinice.

Stimulansi su se prvo ispitivali na zatočenicima koncentracijskih logora – jedno svjedočenje govori kako su zatočenike logora natovarili s 30-ak kilograma teškim naprtnjačama s kojima bi ovi na leđima, bez odmora, danima i noćima marširali unutar logora pod utjecajem posebno dizajniranog metamfetamina.

Za vojnike je Pervitin miješan sa slatkišima te pakiran u posebno dizajnirane i brendirane kutije poput, primjerice, tenkovske “Panzerschokolade”.
Pod utjecajem tih “čokolada”, tableta ili nakon što bi si izravno ubrizgavali otopinu Pervitina u venu, vojnici su danima marširali pod punom spremom, lakše podnosili ljutu rusku zimu i bezumno jurišali u smrt pred Staljingradom. Japanske varijante sličnih svojstava koristili su vojnici “Zemlje izlazećeg Sunca” čineći zvjerstva na pacifičkim otocima, a kamikaze, koji su se zrakoplovima zalijetali u samoubilačke napade na savezničke brodove, posve sigurno nisu prije polijetanja nazdravljali zelenim čajem ili čašicom sakea.

“To je sredstvo koje u pravilu koriste agresivne, osvajačke vojske, kad u vojniku treba ‘ubiti’ savjest, izbrisati granicu osjećaja zla”, objasnio nam je prof. dr. Slavko Sakoman, bez sumnje najveći autoritet za liječenje ovisnika o opijatima.

Šezdesetak godina od 2. svjetskog rata u vojnim su se laboratorijima, dakle, “prisjetili” Hitlerove taktike. S početkom kopnenih borbi na libijskom tlu prilikom svrgavanja Gaddafijeva režima, nakon što su Britanci i Francuzi odradili posao iz zraka, pobunjeničke frakcije su na kopnu jurišale, vrlo često upravo pod utjecajem Captagona.

Slično se zbivalo i prilikom svrgavanja Mubaraka u Egiptu, u Tunisu… Ali postoje i nama zemljopisno bliži primjeri.

“Imali smo zapovijed da ne smijemo koristiti bojevo streljivo u suzbijanju demonstranata koji su postajali sve agresivniji. Najjače što smo imali bili su gumeni meci. No od toga je bila slaba pomoć”, pričao nam je još prošle godine bivši pripadnik ukrajinske specijalne policije Berkut koji je bio angažiran na Maidanu u Kijevu u vrijeme kad su se prosvjedi iz mirnih pretvorili u izrazito nasilne.

Bilo je to u veljači 2014. Razgovarali smo u Donjecku, gdje su se sklonili mnogi pripadnici te postrojbe koja je nakon državnog udara u Ukrajini raspuštena, a oni stavljeni na javne liste za odstrel.

“Svjedočio sam situacijama kad su prosvjednici s palicama ili mačetama u rukama jurišali na nas. Iako bi bili pogođeni s gumenim metkom, nastavljali bi zakrvavljenih očiju. Padali bi, dizali se i nastavljali jurišati. Kao hipnotizirani, kao da nisu osjećali nikakvu bol”, objašnjavao je ovaj specijalac.

No prosvjednici nisu svjesno uzimali “ratničke tabletice”, metamfetaminski su pripravci bivali servirani, doznali smo, na svakom uglu, otopljeni u velikim loncima toplog čaja ili zdjelama s borščom koji se dijelio.

O tome nam je svoje iskustvo ispričao Dmitriy Steshin, čuveni ruski ratni izvjestitelj Komsomolske Pravde, koji je u Rusiji proglašen i za najboljeg novinara godine. U to vrijeme izvještavao je iz Kijeva.

“Bilo je jako hladno, oko minus 25 stupnjeva Celzijevih. Izvještavao sam o sukobima demonstranata i policije na kijevskim ulicama i cijelo vrijeme, kad je bila prilika, krijepio sam se tim besplatnim vrućim čajem. Bio sam u prvim redovima kad su demonstranti krenuli u izravan juriš na policiju. Nisam osjećao nikakav strah, naprotiv, euforično sam fotografirao. Po toj su nas hladnoći zalijevali vodenim topovima, no nije mi uopće smetalo. Nakon cijelog dana i cijele noći, oko 6 sati ujutro, vratio sam se u hotelsku sobu te krenuo onako promrzao i mokar pisati tekst i slati fotografije redakciji”, prisjetio se i nastavio:
“Sljedećih nekoliko dana bilo je isto, uopće nisam oka sklopio, no nije mi se ni spavalo. Pripisao sam to adrenalinu koji te puca u takvim situacijama, no po povratku kući osjećao sam se isto. Tri dana i tri noći bez trenutka sna uz finalno bunilo u kojem sam, ispričala mi je supruga, trgao i grizao jastuke. Tek nakon tjedan dana, došavši k sebi, shvatio sam da je riječ o amfetaminu ili metamfetaminu koji sam nesvjesno uzeo pijući ‘besplatni’ čaj”, zaključio je.

Neki izvori donose i priče kako je nakon kijevskih zbivanja mnogo ljudi koji su sudjelovali u protestima završilo u klinikama za odvikavanje od droga na koje su se, ne znajući što uzimaju, navukli.

No o tome u medijima nije bilo previše riječi. Što je, zapravo, bilo otopljeno u čaju neće se zacijelo nikad ni saznati.

Kao ni to pod utjecajem čega su bili demonstranti u Odesi koji su zapalili zgradu u koju su se sklonili njihovi protivnici i tako ih žive zapalili, a one koji su uspijevali pobjeći iz buktinje zatukli su čeličnim šipkama.

Bešćutnost, krvoločnost, bez sumnje je kod nekog stanje svijesti bez ikakvog kemijskog stimulansa. No takvi su pojedinci ipak rijetki, jer kako bi svijet u protivnom izgledao?

Ali uz “dobru psihičku pripremu”, začinjenu obilato kemijom, ljudi koji bi u normalnim okolnostima bili normalni pretvaraju se u monstrume.

Djelovanje Captagona je, ovisno o doziranju, kao izmišljeno za stvaranje “super ratnika” – nedostatak potrebe za snom, “beskrajna energija”, euforija i ubijanje bilo kakve empatije, radikalno podizanje tolerancije na bol…

Svi ti efekti u kombinaciji s radikaliziranošću, vjerskim fanatizmom, mržnjom prema svima koji “nisu s nama”, oružjem u rukama i bezakonju – rezultiraju prizorima na kakve smo, nažalost, već gotovo oguglali: ritualna ubojstva, odsjecanje glava, ubijanje djece, žena, mučenja, razapinjanja…

Iscurio je podatak i da su tablete Captagona pronađene u stanu jednog od pariških terorista. Koliko ih je ljetos preneseno u naprtnjačama na leđima izbjeglica koje su prolazile i kroz našu zemlju možemo samo nagađati.

No da bi netko odsjekao glavu nedužnom čovjeku ili ubio dijete nije dovoljno samo popiti tu tabletu. Mora postojati predispozicija.

Kao što ni svaki onaj koji popije bocu, dvije vina neće doći kući te izmlatiti ženu i dijete ili ubiti susjeda, nego zapjevati veselo s društvom ili naprosto zaspati.

Sakoman: On doslovce gasi dio mozga za rasuđivanje

O Captagonu – ISIL-ovu tajnom oružju, ali i općenito o korištenju kemijskih pripravaka na bazi amfetamina, razgovarali smo s prof. dr. Slavkom Sakomanom, našim najvećim autoritetom kad je u pitanju liječenje ovisnika o drogama.

Što je, zapravo, Captagon?

“Captagon je sintetička droga kojoj je baza amfetamin, a spada u grupu psihostimulatora središnjeg živčanog sustava. Stvorena je početkom šezdesetih godina u svrhu liječenja ADHD-a.”

No formula tog ‘lijeka’ je očigledno evoluirala u neželjenom pravcu. Postao je jedno od glavnih oružja fanatika ISIL-a, koji svoj Kalifat šire neviđenim terorom, bestijalnim zločinima, mučenjem i ubijanjem civila.
“Riječ je, kao što rekoh, o kombinaciji stvorenoj s namjerom, a ovisno o dozi koja se unosi u organizam, učestalosti te o kemijskom ‘dizajnu’, odnosno kombinacijom komponenti, kod konzumenta se izazivaju ovakvi efekti. No, naravno, osoba mora biti i predispozicionirana za to. Ima indicija da se pojavljuje metamfetamin koji je puno snažniji od amfetamina i, po svemu viđenom, prisutan je u tim ratnim zonama. Na sličan je način Hitler koristio metamfetamin na svojim vojnicima u 2. svjetskom ratu, a koristili su ga i Japanci. Bile su to tzv. Desoxyn tablete, odnosno komercijalnog naziva – Pervitin.”

No koliko znam, psihostimulanse koristili su i saveznički vojnici, Britanci i Amerikanci, zar ne?

“Gdje god se očekuju situacije nužne budnosti, koriste se određene vrste takvih stimulansa. Piloti, tenkisti… Doziranje i sastav je u domeni vojne tajne, no nije tajna da takvi pripravci postoje u legalnom setu za opskrbljivanje operativaca na terenu, kad je nužno biti budan i usredotočen dan, dva u kontinuitetu.”

No ove kombinacije ipak su nešto drugo…

“Da, kemičari u laboratorijima kombiniranjem amfetamina, metamfetamina i još nekih kemikalija mogu, s velikom vjerojatnošću, ‘gađati’ učinak na konzumenta. Budnost, energija, osjećaj moći, snage, izdržljivost, hrabrost, izostanak straha od smrti, neosjećaj gladi, pa i žeđi, lako podnošenje fizičke boli, euforija, usredotočenost cilju… Takve kombinacije mogu konzumenta toliko fiksirati na zadani cilj i u mozgu stvoriti reakciju da fizičku bol gotovo ignorira.”

Dakle, uz dobru tjelesnu pripremu, vojnu obuku, religijsku isfanatiziranost, s većim dozama takve kemije dobivamo, zapravo, gotovo savršeni, nemilosrdni ljudski stroj za ubijanje? Oni, možemo to vidjeti na brojnim snimkama na internetu, ubijaju, kolju, s osmijehom na licu, s uživanjem. Hoće li svatko tko se naguta tih tableta postati takav?

“Ne. Uvjeren sam da među njima postoje velike razlike, da ima i onih koji, bez obzira na dozu, ne bi uzeli mačetu u ruke i sjekli glave. No fanatizam se s tom drogom pojačava, a među njima posve sigurno ima psihopata kojima se one najgore crte ličnosti još više aktiviraju. Oni najgori moraju imati predispoziciju, izostanak empatije, a takvi se i sami guraju u takve situacije. Posve sigurno i njihovi vođe prepoznaju takve tipove među svojim ljudima i daju im takve zadatke u kojima ovi uživaju.”

Možemo, dakle, u laboratoriju, ‘igrajući’ se s omjerima i vrstama supstanci, stvoriti pripravke koji će ciljano djelovati – posebne tablete za nemilosrdne egzekutore, posebne za bombaše samoubojice, posebne za neumorne ratnike…?

“Da, može se laboratorijski manipulirati s kombinacijom molekula same tablete. Kemičari kombinacijom u omjerima supstanci mogu s velikom vjerojatnošću kemijski manipulirati ponašanje ljudi. Metamfetamin, za razliku od amfetamina, djeluje na više sustava, uz adrenalin, aktivniji je u mozgu i izaziva jače reakcije – uz silnu energiju i nekritičku euforiju te osjećaj užitka.”

“Kakve su posljedice korištenja?

“Strašne. Te su supstance neurotoksične, oštećuju sivu tvar, mozak atrofira…, oni koji su malo predispozicionirani za psihoze odlaze u totalno ludilo. Dakle, s paranojom u glavi, nabrijan si, vidiš neprijatelja i gdje ga nema…”

No metamfetamin nije samo ‘ratnička droga’, koriste ga i ‘civili’ za zabavu…

“U Americi je, po zapljenama, metamfetamin na prvome mjestu. Svojedobno je bio jedan od glavnih razloga i za širenje AIDS-a. Bio je glavna droga u gay klubovima i pod njegovim utjecajem konzumenti su gubili osjećaj za kritičnost prema vlastitom ponašanju, nisu uopće vodili brigu o zaštiti. No kad pričamo o korištenju u ratu, efekti su eliminiranje savjesti, takvi ljudi postaju sami oružje, ne samo nositelji oružja.”

No sama činjenica da pod utjecajem, primjerice Captagona ili neke njegove inačice, ISIL-ovci rade zvjerstva, ne opravdava njihove postupke.

“Ne, riječ je uglavnom o ljudima manipuliranim religijom i njezinim ekstremnim tumačenjem, ideologijom, a uglavnom je riječ i o neobrazovanim, primitivnijim osobama i kao takvi su idealni instrument za ostvarenje određenih ciljeva. Kad im daju takvu drogu, i ono malo razumnosti i savjesti – nestaje. Te droge utječu na deaktivaciju frontalnog režnja mozga zaduženog da razmišlja o posljedicama, da kontrolira ponašanje. To se eliminira i nagonske strasti izlaze na vidjelo.”
 
(express.hr/uredio:nsp)