Inspekcija je zatvorila četiri McDonalds restorana u Moskvi, u potezu koji se vidi od strane kritičara kao dio rata sankcijama

Rusija je zatvorila četiri McDonald’s restorana u Moskvi zbog povreda sanitarnih zakona nakon što je društvo za zaštitu potrošača podnijelo tužbu zahtijevajući da neki burgeri i milkshakeovi budu zabranjen zbog masti, proteina, ugljikohidrata i kalorija koje sadrže i “naveliko odudaraju prema tehničkim normama”.

“Otkrivene su povrede zakona u kojima su kvaliteta i sigurnost prehrambenih proizvoda dovedeni pod sumnju i to za cijeli McDonalds lanac restorana u Rusiji”, rekla je Anna Popova, ruska šefica državne sanitarne inspekcije.

“Zlatni Lukovi McDonaldsa” su sada na ništanu Kremlja jer su veze između Moskve i Washingtona pale na najnižu razinu još od kraja Hladnog rata.

Restorani su prisiljeni zatvoriti zbog zahtjeva u kojem se kaže da restorani dovode u zabludu kupce o tome što su oni zapravo jedu.

Reuters izvještava da nacionalna udruga za zaštitu potrošača tvrdi da McDonald’s obmanjuje potrošače o energetskoj vrijednosti svojih Cheeseburger Royalesa, Filet-o-Fisha, Cheeseburgersa i Chicken Burgersa i nutritivnoj vrijednosti svojih milkshakeova i sladoleda.

Također je u priopćeno da su Cezar sendviči u foliji i salate od povrća kontaminirane s koliformnim bakterijama, što ukazuju na vjerojatnost trovanja hranom.

Prema portalu Russia 24, jedna anketa je pokazala da 60% Rusa misli da bi svi McDonalda restorani trebali biti zatvoreni.

Nacionalna udruga za za prava potrošača objavila da je jedan od kultnih restorana koji je bio prisiljen zatvoriti na Puškinovom trgu je otvoren neposredno prije pada Sovjetskog Saveza.

The Guardian izvještava da je u McDonalds restoranima u Rusiji gotovo uvijek gužva.

Tisuće ljudi je čekalo satima u redu da proba “Big Mack” kada je prvi restoran otvoren na Puškinovom trgu u 1990., događaj koji je postao simbol doba intenzivnih političkih i ekonomskih promjena.

Ruska reakcija na zatvaranje restorana na Twitteru je u velikoj mjeri bila zajedljiva, a jedan korisnik je istaknuo da je McDonalds bio službeni restoran Olimpijade u Sočiju.

Mislite li vi da treba zatvoriti McDonalds restorane u vašoj zemlji?

Ostavite svoj komentar na našoj FB stranici NOVI Svjetski Poredak
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Cijena nafte slabije kvalitete (Nort Dakota sour) iz američke države Sjeverna Dakota dostigla je negativnu vrijednost, budući da je kupac tražio od prodavača da mu doplati 0,5 dolara za barel, priopćio je Bloomberg

Ova marka nafte, koja je vrlo loše kvalitete, prije godinu dana koštala je 13,5 dolara za barel, dok je siječnja 2014. godine koštala čak 47,6 dolara.

Prema riječima zamjenika direktora konzalting tvrtke “Turner Mason” Johna Auersa, ukoliko prodavatelj dođe u situaciju da mora platiti kupcu da bi prodao određeni proizvod, jedino što mu preostaje jeste prestanak proizvodnje.

Iz tvrtke kažu da je od 2011. godine američka tvrtka “Anbridge” prestala da daje svoj cjevovod za prijevoz ove nafte, te je proizvođač morao koristiti cisterne i vlakove, što je drastično povećalo troškove.

U Sjevernoj Dakoti proizvodi se oko 15 tisuća barela dnevno.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Organska hrana u svijetu posljednjih godina postaje sve popularnija iako je na tržištu nerijetko oko tri puta skuplja od ostale. Budući da nove znanstvene studije pokazuju da nije toliko bolja da bi opravdala visoke cijene, postavlja se pitanje u čemu je stvar

Marijan Katalenić, voditelj odjela za zdravstvenu ispravnost hrane u HZJZ-u kaže da bi se odgovor na ovo pitanje mogao sažeti na sljedeće – ljudi vjeruju da je organska hrana zdravija i da je prirodnije uzgojena i stoga su je spremni skuplje plaćati, a onda je ključno osigurati im da je stvarno organska u svakom pogledu i smislu.

Dehumanizacija hrane i skupi placebo efekt

‘Europska unija je prije nekoliko godina provela istraživanje razlika između organski proizvedenih proizvoda i drugih vrsta hrane. Našla je da one nisu značajne. One postoje, ali se više očituju u mirisu i okusu proizvoda nego u njihovim nutritivnim svojstvima’.

Slične rezultate dala je velika studija objavljena 2009. u časopisu American Journal of Clinical Nutrition u kojoj je analizirano više od 50.000 izvješća te posebno 162 relevantna istraživanja. To je biološki gledano očekivano jer se u genetici organsko i konvencionalno uzgojeni sojevi ne moraju ni po čemu razlikovati.

Kada govorimo o proizvodnji hrane, treba znati da postoji organska proizvodnja, koja se radi prema posebnim uvjetima i tehnologijama. Zatim postoje organski proizvodi koji mogu ići na tržište, a koji, da bi se održali, mogu sadržavati i do 40 dozvoljenih prehrambenih aditiva te do 40 pomoćnih tvari koje omogućuju odvijanje tehnološkog procesa proizvodnje. Dakle njih ukupno oko 80. To uključuje sve proizvode poput organske čokolade, a ne samo voće i povrće.

Osim organske i konvencionalne proizvodnje postoji još i tzv. integralna proizvodnja. Razlika između integralne i konvencionalne jest ta da je u konvencionalnoj prinos na prvom mjestu, ona ne brine previše za okoliš, pesticidi često ostaju u tlu i na proizvodima, a agrotehnička sredstva se maksimalno koriste kako bi se dobio veći urod.

Integralna brižljivo dozira sve agense poput umjetnih gnojiva i pesticida. U takvoj proizvodnji količine pesticida u proizvodima ne prelaze dozvoljene, a u mnogima se oni nalaze samo u tragovima, mnogo manjima od dopuštenih. Najveći dio europskih proizvođača danas koristi integralnu proizvodnju.

‘Nutritivno nema velikih razlika između integralne i organske hrane. No treba imati na umu da je organska proizvodnja svojevrsna reakcija na dehumanizaciju proizvodnje hrane. U posljednjih nekoliko desetljeća golemi strojevi obrađuju goleme plantaže kako bi se povećao prinos i prihod.

Organska proizvodnja to nastoji promijeniti tako da pruža mogućnost i zadovoljstvo kupcu da zna da iza određenih proizvoda stoji konkretni proizvođač s imenom i prezimenom, odnosno da stoji proizvodnja u kojoj su uključene ljudske ruke i uložen trud. Kupac koji voli organske proizvode osjeća veće zadovoljstvo kada ih konzumira nego ako su oni ‘no name’. To je poznati placebo učinak. Kupac je uvjeren da je takav proizvod bolji i sigurno koristan njegovom zdravlju.

To je bit cijele priče. Ako postoji tržište za organske proizvode, onda organsku proizvodnju treba poticati. No prema zakonu o zaštiti proizvođača kupac mora iskreno biti informiran o tome što kupuje. Dakle, organska proizvodnja je u redu ako postoje kupci koji se osjećaju bolje kada je kupuju. No ona mora biti pod boljom kontrolom nego što je danas, ne može biti prepuštena stihijskim odlukama. Mora se kontrolirati kao i konvencionalna hrana i mora se dokazati kupcu da je to što kupuje baš organska hrana’, upozorio je Katalenić.

Ovaj koncept poznat je već desetljećima u medicini i u farmaceutskoj industriji. Njemu u prilog govore istraživanja koja su pokazala da je učinak placebo lijekova to veći što je pacijent snažnije uvjeren u njihovu vjerodostojnost i moć. Tako će primjerice placebo injekcija obične vode imati snažniji učinak od tablete, a tableta od kapi.

Na placebo efekt također utječe i cijena. Mada smo obično skloni cijenkanju, kada je u pitanju zdravlje, vrijedi princip da je placebo efekt to jači što je cijena viša. Primjerice, studija koju je proveo tim sa Stanford Business School utvrdila je da isti lijekovi protiv bolova imaju značajno veći učinak kada su skuplji.

Krivotvorenje hrane sve češće i u Hrvatskoj

Ukratko, važno je da se zadovoljstvo koje je kupac dobio skupo plaćajući organsku hranu ne naruši gubitkom povjerenja u proizvođače i proizvode. Nažalost, u svijetu trgovine hranom, čak i onom organskom, ima puno prevara. Zbog toga je važno jako dobro urediti kontrolu hrane.

‘Problem koji se javlja jest taj da će proizvođači organske hrane reći da su složene analize hrane previše skupe, odnosno da im one smanjuju dobit na tržištu jer u cijenu moraju uračunati i cijenu postupka. No treba okrenuti pilu naopako i postaviti pitanje kako će dokazati da su im proizvodi organski, ako ne dokažu da zadovoljavaju određene standarde.

Dakle, ne samo da bi resorno ministarstvo trebalo kontrolirati uvjete u kojima se proizvodi hrana i potvrditi da su oni zaista organski, nego bi također specijalizirane firme trebale kontrolirati određene parametre za koje se zna da se ne smiju naći u organskim proizvodima. Konačno firme koje kontroliraju urode koji se stavljaju na tržište moraju dati procjenu koliko je koji proizvođač proizveo. To ne može biti neograničeno.

Primjerice, ako netko ima jedan hektar površina, zna se da ne može imati tri puta veće količine prinosa s njih od uobičajenih. U protivnom osnovna računica pokazuje da nešto nije kako treba’, ističe naš stručnjak za kvalitetu hrane.

‘Proizvođači postižu i po tri puta veće cijene, a zarada im je dobra iako se žale da nije nikakva. Postoje ljudi koji žele kupovati takvu hranu, koji vjeruju da u njoj nema štetnih tvari te da će im ona pomoći da budu zdravi. Njima treba osigurati da znaju da uistinu kupuju organsku hranu uzgojenu prema svim standardima organske proizvodnje’.

Naš stručnjak ističe da potvrda da je neka hrana organska nikako ne podrazumijeva da će i jelo koje od nje napravimo biti zdravo.

‘Treba znati da priprema organske hrane sa sobom nosi potpuno isti rizik kao i priprema integralne jer će se u procesu obrade jednako stvarati štetni sastojci. Primjerice ako uzmete organski proizvedeno brašno i radite od njega razne proizvode, u konačnici ćete jednako dobiti akrilamid koji je potencijalno kancerogen. Ako pržite integralni krumpir dobit ćete jednako oleil amid kao i ako pržite organske krumpire’, upozorio je naš sugovornik koji je jedan od autora knjige ‘Kemijske i fizikalne opasnosti u hrani’.

Kao posebno veliki problem vidi krivotvorenje hrane koje sve više dolazi u fokus potrošača, medija i zakonodavaca u razvijenim zemljama.

‘O tome se dosta pisalo u SAD-u, a posljednjih godina i u Europi kada je otkriveno masovno krivotvorenje maslinovog ulja u tridesetak proizvodnih kapaciteta u Španjolskoj. Sada se ta priča razvija pa se u resornom ministarstvu problemu krivotvorenja hrane, uključujući i organsku, posvećuje sve veća pozornost’.
 
(tportal.hr/uredio:nsp)

Jeste li se ikada zapitali zašto su tako skupe kokice u kinu, boca vode u trgovinama u zračnoj luci ili zašto nam se čini da su u nekim supermarketima mlijeko i jaja gotovo skriveni. Ove, ali i neke druge stvari koje susrećemo svakodnevno, a o kojima nismo previše razmišljali, bit će vam manje čudne nakon što pročitate tekst u nastavku

Trgovačkih “caka” je mnogo, a mi vam donosimo šest neobičnih situacija koje su vam sigurno dobro poznate i koje vas znaju jako iznervirati.

Police s mlijekom na kraju trgovine

Police i hladnjaci s mlijekom i jajima smješteni na kraju trgovine vrlo su uobičajeni. Tako osmišljenom strategijom slaganja velikih šoping centara kupce se tjera da prođu pored mnoštva polica i bezbroj proizvoda te da posegnu i za ponekim kojeg nisu namjeravali staviti u košaricu. No, to nije jedini razlog zašto su namirnice koja trebamo gotovo svakodnevno “skrivene” na kraju trgovine.

Drugi razlog, mnogo je praktičniji. Naime, paketi s mlijekom koji se prodaju u velikim količinama su veliki i teški. Navodno su u mnogim trgovinama smješteni na ne lako dostupnim mjestima kupcima jer su te pozicije dostupne dostavnim vozilima. Na taj način trgovci smanjuju svoje troškove, a u konačnici onda i cijenu proizvoda.

Voda koja se prodaje ko zlato

Nova sigurnosna pravila u zračnim lukama, koja su uslijedila nakon terorističkih napada, ograničavaju količinu tekućine koju putnik može ponijeti sa sobom u zrakoplov. No, ta pravila ne ograničavaju unos tekućine koju putnici kupuju u trgovinama na aerodromu, a koja se nalaze nakon točke na kojoj se obavlja detaljni pregled putnika. Te su mjere prisilili brojne putnike diljem svijeta da jako skupo plaćaju vodu bez koje ne mogu tijekom leta. Putnici nemaju izbora, a u istoj poziciji su, tvrde i trgovci, i oni sami.

Trgovine u zračnim lukama su male i ograničenih kapaciteta. Dostava je komplicirana zbog ograničenog vremena u kojma se može provoditi, ali i činjenice da sva roba mora proći skeniranje. Sve to, naravno, iziskuje vrijeme ali i troškove, objasnio je jedan od trgovaca za Wall Street Journal prenosi Time.

Zašto su svježi pilići skuplji od pečenih?

Veliki trgovački centri prodaju gotove, pečene piliće čija je cijena u pravilu niža od onih sirovih, friških. S obzirom da postupak pečenja traje i košta, postavlja se pitanje zašto je onda pile pripremljeno za jelo jeftinije od onog kojeg kod kuće moramo kuhati.

Prema nekim tumačenjima trgovci na pečenim pilićima ne zarađuju ili čak gube, ali ih imaju jer kupci koji dođu po ručak inače ne bi ušli u trgovinu taj dan i nešto kupili. Druga pretpostavka je da ih prodaju po povoljnim cijenama onda kada je velika ponuda, a neki kažu da su mnogi pečeni pilići trebali završiti na otpadu, odnosno da ih ispeku prije nego li im istekne rok i budu na putu za smetlište. I onda kada se pečeni pilići ne prodaju, za razliku od sirovih, mogu se iskoristiti za salete od piletine, juhe ili neke druga jela.

Zašto cijene završavaju na 99?

Kupcima bi bilo mnogo jednostavnije da cijene završavaju na okruglo, primjerice, da nešto košta 12 kuna a ne 11,99 kuna. No, takve cijene nisu slučajno formirane, već imaju snažan psihološki utjecaj na potrošače. Na neki način tako formirane cijene obmanjuju kupce. Postoji i druga strana priče o cijenama koje imaju kraj na 99. Trgovci u Hrvatskoj rijetko kada vraćaju lipu ili dvije i taj način na godišnjoj razini zarade i do dva milijuna kuna.

Zašto zlatarnice ne stavljaju cijene?

Cijene u zlatarnicama, draguljarnicama i svim drugim vrstama trgovina u kojima se prodaje skupi nakit vrlo često na proizvodima nemaju istaknute cijene. Nije to slučajno. Riječ je o strategiji kojom se želi doći u razgovor s kupcem, naravno, da upita za cijenu a onda je na prodavaču da mu otkrije sve “tajne i prednosti” određenog komada nakita.

Zašto kokice u kinu koštaju tako puno?

Ekstremno visoke cijene kokica, ali i drugih grickalica i pića, prolaze jer je u kinima “zarobljena” publika trenutke uživanja spremna platiti. Javna je tajna da kino dvorane ne žive od ulaznica koje se teško prodaju danas, već od kokica i pića koje prodaju u kino dvoranama.

Na taj način tvrtke koje upravljaju kino dvoranama popravljaju svoje prihode koji, danas kada puno toga za gledanje dostupno na internetu, i nisu baš sjajni.

To je puno prihvatljiviji način za podizanje profitabilnosti od druge mogućnosti – podizanja cijena karata jer bi tada doveli u pitanje njihovu prodaju.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(net.hr,youtube/uredio:nsp)

Objava rata gotovinskom plaćanju se sve više rasplamsava. Najnoviji borac koji ulazi na teren jeste JP Morgan Chase, jedna od najvećih banaka u svijetu, koja je nedavno usvojila politiku zabrane upotrebe novca na odabranim tržištima, zabranjujući isplate novca s kreditnih kartica, hipoteka i kredita za automobile, ne odobravajući čuvanje pravog novca u sefovima

Drugim riječima, rat je prešao s riječi na djela.

Ovih 10 činjenica će vas natjerati da se naježite ukoliko cijenite slobodu i anonimnost:

1. Kenneth Rogoff (uvod u rad “Troškovi i koristi od postupnog ukidanja papirnatog novca”):

“Unatoč napretku u tehnologijama transakcija, papirni novac još uvijek čini značajan dio zalihe novca u mnogim državama. Međutim, on ima brojne mane. Prvo, može olakšati izbjegavanje poreza i sivu ekonomiju. Drugo, njegovo postojanje omogućuje nepostojanje kamatne stope”.

Drugim riječima, novac je izvor svog zla i mora biti uništen jer vlast ne može pratiit svaki njegov korak, a predstavlja i ograničavajući faktor za sposobnost središnjih banaka da nastave sa svojim eksperimentima s kamatnim stopama.

2. Odgovor glavnog ekonomiste Citigroup-a, William Buitera na izjavu monetarnog ekonomiste, Charlesa Gudharta da je ukidanje valute “šokantno iracionalno”.

“Moraju se usporediti ove posljedice i posljedice anonimnosti valute koja je prisutna u društvu. Iako je teško predstaviti prave dokaze, vrlo je vjerojatno da su siva ekonomija i kriminalna zajednica među najvećim korisnicima valute”.

Čini se da je ovo skrivena namjera iza čitave priče o zabrani novca: da se izbjegne osobna anonimnost.

3. Francuski ministar financija, Michelle Sapin, naveo je da su ubojstva u Charlie Hebdo posljedica toga što su ubojice mogle kupiti opasno oružje novcem.

On je ubrzo nakon toga najavio kontrolu kapitala i gotovinskih isplata manjih od 3.000 eura. “Takve radikalne protumjere su bile neophodne kako bismo se izborili protiv zlouporabe novca i anonimnosti u francuskoj ekonomiji”.

4. Guillermo de la Deheza, španjolski ekonomist, bivši visoki državni službenik i trenutni međunarodni savjetnik banaka Banco Santander i Goldman Sachs, već je ocrnio novac kao izvor svog zločina i zla, kada je 2007. godine napisao članak pod naslovom “Velika prednost svijeta bez novca”.

“Bez novca bismo živjeli u mnogo sigurnijem i manje nasilnom svijetu pošto bi ilegalne aktivnosti koje se pokreću novcem bile izbjegnute”.

Deheza smatra da bi novac trebao zamijeniti elektroničkim isplatama u kojima bi se svaki korak mogao pratiti.

5. Ekonomist i bivši američki državni ministar rada, Robert Reich, ne može sakriti svoju radost u intervjuu koji je dao za CBS News:

“Doći će vrijeme, iako ne znam točno kada, kada će fizički novac prestati postojati”.

6. David Volman, autor knjige “Smrt novca”, rekao je za CBS zašto je novac toliko nepraktičan:

“Svi misle da je uporaba novca jednostavna, brza i sigurna. Međutim, ona nije ništa od toga. Njegovo premještanje, čuvanje, osiguravanje, pregledavanje, uništavanje, redizajniranje i opskrbu – košta!”.

7. Osnivač davatelja mobilnih isplata Square, Jack Dorsi, izgleda da shvaća da vlast mora učiniti više od toga da samo ubiju novac. One moraju istaknuti alternativu:

“Mislim da postoji opća želja u američkoj kulturi da se pronađe nešto praktičnije i osobnije”.

Kao što smo svi svjesni, nema ništa manje osobno od novca. Mobilne isplate će uskoro riješiti taj problem.

8. Chris Skinner, autor knjige “Budućnost bankarstva i digitalnih banaka”, navodi da digitalni novac ne pruža samo osobniji pristup, već i doprinosi sigurnijem platnom sustavu, posebno nakon što su se pojavili biometrijski sustavi autentifikacije.

“Zamislite da je vaš platni mehanizam ugrađen u sat koji vam je dala banka. Sat posjeduje RFID ili NFC sposobnost, biometrijsko prepoznavanje i podržavaju ga postojeće infrastrukture za transakciju.

Tako kupac može otići u bilo koju prodavaonicu, mahne satom i pritisne prstom da bi isplatio svoj račun. Nema potrebe ni za karticom ni za novcem.

To je vizija budućnosti platnog sustava i skoro smo je dostigli. Već postoje brojni beskontaktni platni terminali koji funkcioniraju na prepoznavanju otiska prsta. Jedini preostali logični korak je da se uvedu biometrijski platni sustavi zasnovani na biometriji”.

Kao što kaže izreka: Možete napraviti novu šifru nebrojeno puta, ali biometriju samo jednom. Ima li nečega što vas zabrinjava vezano za ovo?

9. Zaklada Billa i Melinde Gates je dodala novi zaplet 2015. godine. Tehnologija je spremna, samo je pitanje vremena kada ćemo početi koristiti njene pogodnosti u svijetu bez privatnosti.

Postoji li bolje mjesto za provođenje ogromnog društvenog eksperimenta od subsaharske Afrike, gdje vladine i nevladine organizacije vrijedno rade s bankama i telekomunikacijskim tvrtkama kako bi zamijenile novac nekom mobilnom alternativom. Evo što se navodi u godišnjem pismu zaklade:

“Pošto postoji velika potražnja za bankarstvom među siromašnima i zato što bi siromašni mogli biti profitabilne mušterije, poduzetnici u državama u razvoju rade nešto uzbudljivo, što bi moglo vremenom se primijeniti i u razvijenim zemljama”.

Ono što fondacija ne spominje jest da je ona vrlo zainteresirana u mobilnu inicijativu novca u Africi i da se udružila sa Svjetskom bankom 2010. godine kako bi “poboljšala prikupljanje financijskih podataka” među siromašnima u Africi. Nameće se pitanje da li će Microsoft jednog dana imati koristi od svega toga.

10. Buiterov poslodavac, banka City, veliki igrač u afričkoj areni, nedavno je pokrenuo partnerstvo s USAID-om s ciljem ubrzavanja usvajanja mobilnog novca u zemljama u razvoju. Evo što su oni objavili:

“Proširenje usvajanja mobilnih financijskih rješenja je strategija ključna za ekonomski razvoj s potencijalom izazvati rast i povećati financijski pristup i sigurnost među siromašnim stanovništvom svijeta u razvoju. Cilj je da se ojačaju alternative sustava koji se temelji na novcu i koji je neučinkovit, skup i podložan korupciji”.

Kao rezultat tehnoloških napredaka i prioriteta novih generacija, moguće je da su dani fizičkog novca odbrojani. Međutim, postoji vrlo velika razlika između prirodne smrti i eutanazije.

Jasno je da se vrlo moćne vlasti, banke, korporacije i nevladine organizacije spremaju da usmrte novac, ali ne zato što to koristi nama, već zato što je od koristi njima.

Prepustiti ćemo vladi i financijskim institucijama i organizacijama koje su na sve moguće načine izdale naše povjerenje potpunu kontrolu nad svakom transakcijom. Posljedica svega toga će biti gubljenje individualne slobode i privatnosti.
 
(wolfstreet,webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

U svijetu je nastala nova religija, a njezin moto je “Kupujem, dakle postojim!”. Riječ konzumerizam dospjela je u naše krajeve preko engleske riječi consumerism, odnosno riječi consumer, a znači potrošač

Najveće vjerske blagdane prati svjetovna potrošačka groznica. Na sva zvona udara se po potrošačkom mentalitetu, a rijetko mu se tko može oduprijeti. Kunzumistička filozofija i konzumerizam posebno su naišli na kritiku pri udaru recesije, pada potrošačke moći i standarda.

Konzumerizam je nastao kao pokret samoorganiziranja potrošača i društvenih grupa nakon Drugog svjetskog rata u SAD-u radi opće zaštite potrošača. No kasnije taj se pokret razvio i u drugim razvijenim zemljama. Taj pojam tijekom vremena mijenja svoje značenje pa danas konzumerizam znači zagovaranje visoke potrošnje kao temelja zdrave ekonomije.

Konzumerizam je i stav prema kojem sreća pojedinca ovisi o posjedovanju materijalnih dobara. Rast bruto društvenog proizvoda nameće se kao glavno mjerilo ekonomskog stanja neke zemlje pa se na sve načine nastoji potaknuti potrošnja, a time potrošački mentalitet, konzumistička filozofija, kao način života koji se zadovoljava gomilanjem nepotrebnih materijalnih dobara, konzumerizam.

Riječ konzumerizam dospjela je u naše krajeve preko engleske riječi consumerism, odnosno riječi consumer, a znači potrošač. Kon (kao i ko i kom) na latinskom prvi je dio riječi, a znači zajedno, dok latinska riječ sumere znači uzeti. Konzumirati znači trošiti, jesti, popitI, a i brak se može konzumirati. Riječ konzum označava potrošnju, trgovinu, potrošačku zadrugu, a konzumacija je narudžba u ugostiteljstvu.

Konzumerizam je pojam kojim se opisuje stav prema kojemu sreća nekog pojedinca ovisi o konzumaciji dobara i usluga, odnosno posjedovanju materijalnih dobara. Odnosi se na pretjeranu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari.

U ekonomskoj znanosti, konzumerizam predstavlja ekonomske politike, kojima je cilj potaknuti potrošnju, odnosno stav prema kojem slobodan izbor potrošača treba diktirati ekonomsku strukturu društva.

Um individue više ne teži oponašanju bogatih, već ‘slavnih’ što znatno olakšava posao prodavačima kojima je dovoljno simulirati slavu preko svojih medijskih i društvenih alata. Borba protiv konzumerizma kroz godine stvorila je emociju između kupaca i protivnika, te je to danas postao otvoreni okršaj društvenih normi i ‘odmetnika’ putem etikete i odbacivanja.

Kupovina sama po sebi svrha

Kada se priča o ovom konceptu, on svakako nije novijeg datuma već datira još iz drevne Mezopotamije, a prve natruhe današnje prakse dolaze u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću u Velikoj Britaniji i Francuskoj gdje srednja klasa želi kopirati svoje idole na vladarskim funkcijama. Na taj način dobivamo prvu fuziju luksuza i mode, što rezultira ljudskom pomamom za štovanjem same kupovine, a ne više isključivo kupovine iz nužnosti.

Sirovine koje danas gotovo vladaju potražnjom mogu se vrlo lako povezati s ovisnošću, pa tako ne čudi kako je jedan od glavnih faktora konzumerizma šećer (čija se uporaba postotno povećala za tisuće postotnih jedinica kod prosječne osobe kroz svega par stoljeća), a tu su i duhan, čaj i kava. Jačanjem potražnje razvija se i društveni inženjering koji putem potrošačke groznice ispunjava unaprijed pripremljene trendove i zamisli.

Josiah Wedgewood kao kreator konzumerizma i mode

Male kvartovske trgovine propadaju zbog velikih trgovačkih centara, a tu ideju prvi započinje Robert Cecil još davne 1609. s ‘New Exchange’ centrom. Takva zdanja postaju društvena okupljališta, te istu ulogu oduzimaju sportskim ili kulturnim arenama. Bernard Mandeville je još 1714. zaključio kako ‘prosperitet države ovisi o sebičnim interesima kupca’. Degradacija estetike bila je zapravo ključna u početnim fazama razvoja konzumerizma.

Marketing je krajem osamnaestog stoljeća odigrao ključnu ulogu, stvarajući prve statusne simbole bez stvarne tržišne vrijednosti. Izumitelj Josiah Wedgewood uviđa da propagandne tehnike mogu manipulirati smjer prevladavajućih ukusa i preferenci kupaca, te na taj način ‘natjerati’ iste da kupuju upravo njegov proizvod. On je tako pionir mode i prvi ‘trendseter’, kao i prvi PR vlastite manufakture.

‘Upadljivo trošenje’ kao nova potrošačka paradigma

Industrijska revolucija označila je promjenu paradigme i kupci po prvi puta na jednom mjestu mogu kupiti gotovo sve što im treba, a puno češće – ne treba. Nova paradigma je kao cilj označila odmak od ustaljene prakse prema kojoj prosječan kupac Zapadnog svijeta gotovo 90% prihoda troši na hranu i život. Henry Ford je pokrenuo masovnu proizvodnju i kupovinu na veliko čime je započela nova era konzumerizma.

Cijena proizvoda je pala, količina rasla, kao i doseg na tržištu. Društveni inženjering u tridesetim godinama prošlog stoljeća razvija posebnu granu – konzumentski inženjering, a sve dolazi u fuziju s kapitalizmom i korporatizmom. Teoretičari razmatraju nužnost nepotrebne kupovine kao jedini daljnji razvoj društva u cjelini. Thorstein Veblen za takav društveni apsurd razvija termin ‘upadljivo trošenje’.

‘Kompleks manje vrijednosti’ započeo eru materijalizma

On je prvi zaključio kako se društvo van svake pameti odlučuje na uništavanje vlastitog standarda i komfora da bi kupili nešto luksuzno s prevelikom cijenom što im zapravo uopće nije niti potrebno. Smatrao je kako se to najčešće čini da bi se ljudi prezentirali u svijetlu iznad svog standarda što usko povezuje s ‘kompleksom manje vrijednosti’. Konačni razvoj u nekontrolirani konzumerizam dolazi devedesetih godina kada i obrazovni sustav pada u ralje potrošnje.

Tada po prvi puta većinski broj stanovnika odlazi na fakultete zbog ‘želje za bogatstvom’, a ne zbog razvoja. Razvoj materijalizma je tako postao snažniji od bilo kojeg drugog aspekta – društvo je po Madeline Levine doživjelo ‘potpuni odmak od društvenosti, spiritualnosti i zajedništva, naspram natjecateljskog duha, materijalizma i borbe za hijerarhiju’. Deformacija konzumerizma je danas došla do razine kada se isti okrenuo protiv prvotnog cilja – vlastitih kupaca.

Konzumerizam djeluje kao nametnuta društvena norma

Danas je način života visoke klase postao standard za sve, pa tako kupac prodaje, zadužuje se i troši u tolikoj mjeri da ulazi u dužničko ropstvo. Kupljena roba više nije cilj, nego društveni standard. Emulacija je stvorila psihološku želju oponašanja onih iznad sebe u društvu, pa se upravo emulaciju ponajviše koristi u propagandnim tehnikama. Um individualista više ne teži oponašanju bogatih, već ‘slavnih’ što znatno olakšava posao prodavačima kojima je dovoljno simulirati slavu preko svojih medijskih i društvenih alata.

Borba protiv konzumerizma kroz godine stvorila je emociju između kupaca i protivnika, te je to danas postao otvoreni okršaj društvenih normi i ‘odmetnika’ putem etikete i odbacivanja. Koncepti ‘jednostavnog života’, ‘ekokupovine’, ‘lokalne trgovine’ ili ‘razmjene dobara’ bivaju potisnuti od strane moćnih banaka i korporacija, a dodatno olakšavanje kupovine putem mikročipiranja i digitalne valute stvaraju ‘konzumentski fašizam’ čije se natruhe već vide, a posljedice bi mogle biti dalekosežne i sveprisutne.

U Hrvatskoj je konzumerizam kao takav došao iza raspada Jugoslavije, i nastupio u svoj svojoj snazi. Udario je građane u glavu i postao im je nova “religija”, no konzumerizam je samo nadomjestak za mentalno osakaćene ljude, koji nisu karakterno oformljeni i nemaju svoju ličnost i slobodno posebno kritičko razmišljanje. Hrvatsko društvo je pokleknulo u ropstvu konuzumerizma, i sve više ljudi je u dugovima i kreditima koje ne mogu otplaćivati. Hrvatskom kupcu se danas najlakše proda mačka u vreći, a on kupuje bez razmišljanja. Hrvati definitivno kupuju preskupe stvari koje im ne trebaju, novcem kojeg nemaju, da bi ipresionirali ljude koje ne vole.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com