Pariz je bio zagovornik svih intervencija NATO saveza i jedan od ključnih aktera u svrgavanju Sadama Husseina, Muammara Gaddafija, Ben Alija u Tunisu, Mubaraka u Egiptu i sada Bashar Al-Assada u Siriji

Kako piše Le Figaro, kod jednog od terorista koji je počinio napade u Parizu je pronađena sirijska putovnica koja glasi na ime Ahmeda Almuhameda rođenog 1990. godine.

Europska unija ga je registrirala kada je stigao u Grčku, odakle je Ahmed Almuhamed u zapadnu Europu stigao preko Srbije i Hrvatske, gdje je bio u kampu u Opatovcu kao izbjeglica.

Američka televizija CBS prenosi da bi njegova putovnica mogla biti falsifikat, a američki izvori tvrde da digitalni kod na njoj ne odgovara originalnim sirijskim putovnicama, dok fotografija ne odgovara imenu koje piše na dokumentu.

Mediji su potom objavili imena još dvojice bombaša-samoubojica odgovornih za seriju terorističkih napada u Parizu koji su odnijeli 129 života.

Među samoubojicama se nalazi i Ismail Omar Mostefai (29), francuski državljanin čiji su otac i brat privedeni u policiju. Njegovo ime je na svojoj Facebook stranici objavio zastupnik francuskog parlamenta i gradonačelnik Chartresa, Jean-Pierre Gorges, koji kaže da je terorista živio u Chartresu od 2012. godine.

Od tri napadača kojima se zna identitet, jedan je bio državljanin Sirije, drugi Francuz, a kod trećeg tijela je pronađena egipatska putovnica.

O trećem teroristi, Abdulakbaku B., kojeg spominje list Le Figaro, za sada nema nikakvih informacija, a ranije je priopćeno da su trojica od 8 terorista bili stanovnici belgijskog grada Molenbeka, a svjedoci tvrde da je jedno od vozila terorista imalo belgijske tablice, prenosi Sputnik.

Omar Ismail Mostefai, poznat francuskoj policiji kao sitni kriminalac, a čiji je identitet potvrđen pomoću otiska pronađenog prsta na mjestu napada, ali je isto tako poznato da bio je blizak radikalnom islamu, ali “nikada nije bio povezan s terorizmom”. Prilično čudno za mladića od 29 godina da bude poznat kao “radikalni islamist”, da francuska policija priznaje “da su napadači na prvi pogled izgledali iskusni i dobro obučeni”, te da nekoliko godina ne bude predmetom šire istrage ili praćenja.

Istina, napadači su pazili i na to, jer francuska policija preslušavši njihove telefonske razgovore nakon terorističkog napada u Parizu nije pronašla informacije o sudionicima ili pomagačima.

Nama je posebno važna informacija o vlasniku sirijske putovnice, koju su potvrdili i Grci, a koji prošao je preko “Balkanske rute”, a 8. listopada je registriran u Opatovcu u Hrvatskoj.

Grčki ministar Nikos Toskas je izjavio da je osoba sa sirijskom putovnicom, a koja je osumnjičena za terorističke napade u Francuskoj, stigla 3. listopada na grčki otok Leros i propušten je “jer za njega nije bilo nikakvog alarma”, dakle, sigurnosno nije bio označen od Interpola kao sumnjiv.

Iako se pretpostavlja da su svi napadači europski državljani, dvije strane putovnice, sirijska i egipatska, mogu u Europi napraviti pravu pomutnju, jer bi to značilo da se Ahmed Almuhamed, koji je u Europu došao kao izbjeglica, nakon samo mjesec i pol dana odlučio na počinjenje terorističkog djela.

Sve navedeno je još uvijek u sferi nagađanja, ali nema sumnje da među stotinama tisuća ljudi koji dolaze sa šireg područja Bliskog istoka i sjevera Afrike ima i onih koji su u Siriji i Iraku sudjelovali u borbama u redovima islamističkih terorističkih skupina.

Na to se upozorava već dulje vrijeme, ali sigurnosne službe gotovo svih zemalja kao da jedva čekaju da se riješe mase migranata i da ih propuste u druge zemlje. Konačni rezultat ove sulude imigrantske politike je tragični epilog u Parizu.

“Koliko mrtvih još treba da zapadni lideri razumiju da nam nisu bili neprijatelji Sadam i Gaddafi, kao ni danas Assad?”

Iako su mediji to prešutjeli, treba podsjetiti na izjavu gradonačelnika Chartresa, Jean-Pierra Gorgesa, koji je identificirao napadača Ismaila Omara Mostefaia, a koji kaže sljedeće:

“Francuska se dokazala kao zemlja ljudskih prava, ali ovaj užas jasno pokazuje da naši lideri, osim u svojim govorima, nisu sposobni osigurati sigurnost Francuza u vlastitoj zemlji. Teroristi su, kao i oni u siječnju, govorili tečnim francuskim. Oni su bili Francuzi, barem neki od njih. Problem, dakle, leži ovdje. Svatko to zna, samo ne političari koji još uvijek raspravljaju i vode ideološke sporove. Jedan terorista je imao sirijsku putovnicu, a u Grčkoj je registriran “migrant” ili “izbjeglica”. Sad će se o tome raspravljati, ali ne o tome da ne možemo kontrolirati niti tisuće francuskih radikaliziranih državljana. Što je dobro u tome da mi idemo bacati bombe po Siriji? To je skupo, a štiti li nas uopće? Sasvim suprotno, jer tima imamo manje novca za unutarnju borbu, što uzrokuje odmazdu naših protivnika. Zapitajte se zašto su prvo odlučili udariti na francuski teritorij? Ipak su naši lideri nakon Sadama Husseina, nakon Gaddafija, Bashara Al-Assada označili kao glavnog neprijatelja i to bez ikakvih dokaza. Isti lideri nakon što su podržali pokolje u inozemstvu u ime Republike nisu bili sposobni zaštiti naš narod. Ideja Europe umire ubrzanim tempom zbog svojih pogrešaka. Do kada? Koliko će im smrti još trebati da to razumiju?”

Zastupnik u francuskom parlamentu i gradonačelnik Chartresa, Jean Pierre Gorges, je apsolutno u pravu. Službeni Pariz je bio zagovornik svih intervencija NATO saveza i jedan od ključnih aktera u svrgavanju Sadama Husseina, Muammara Gaddafija, Ben Alija u Tunisu, Mubaraka u Egiptu i sada Bashara Al-Assada u Siriji.

Što je Pariz dobio? Ništa osim terora. Istina je da prije svega treba djelovati unutar vlastitih granica. Proaktivno, ne samo represivno. No, još jedan detalj treba spomenuti kada pričamo o Francuskoj. Naime, ta je zemlja uz Njemačku pripremila veliku dobrodošlicu imigrantima, a prilikom njihovog dočeka se jasno vidjela koreografija sa simbolom globalnog kalifata pod vodstvom “Muslimanskog bratstva” i zastava takozvane “Slobodne sirijske vojske”, koja postoji još samo u govorima francuskih i drugih lidera koji i dalje ustraju na svrgavanju Assada. Svi dokazi s bojišta u Siriji govore kako se radi o islamističkim ekstremistima, koji se razlikuju samo po tome hoće li nevine civile i zarobljene neprijateljske vojnike ubiti odmah i “bezbolno” ili će ih srednjovjekovnim metodama mrcvariti do smrti.

Nitko u Francuskoj, posebice tajne službe, nije uložio dovoljno truda da se pokušaju prepoznati, locirati i spriječiti teroristi da ostvare svoj naum.

Doduše, kako navodi hrvatski novinar Drago Pilsel, od napada na redakciju tjednika Charlie Hebdo i market Hiper Cacher, koji su za sobom ostavili 17 mrtvih, policija u Francuskoj je u posljednji tren spriječila čak 8 atentata koji su imali ili bili zamišljeni tako da prouzroče veliku štetu. Posljednji spriječeni atentat je trebao biti 29. listopada kada je mladić u Toulonu zaklao svog šefa i planirao dići u zrak plinsko postrojenje. Velika je akcija bila kada je u vlaku Bruxelles – Pariz uhićen Marokanac Ayoub El Khazzani koji je sa suradnicima imao kod sebe veliki arsenal i planirao pokolj sličan onome od sinoć, itd, itd.

Policija je registrirala čak 2 000 francuskih građana koji se u Siriji ili Iraku bore u redovima tzv. “Islamske države”, od kojih se možda čak i do 500 vratilo u domovinu. Francuska policija je pazila na oko 5 000 sumnjivih adresa i imala u registru 1 733 potencijalnih terorista, ali priznaje da ih nije bila u stanju pratiti 24 sata dnevno. U protekle 2,5 godine je čak 326 građana uhićeno u vezi terorističkih planova. Broj francuskih građana spremnih za borbu na strani tzv. “Islamske države” je porastao za 212% u posljednjih godinu dana. S druge strane postoji i veliki otpor protiv zakona koji bi policiji dao pravo da slobodno provjerava račune građane.

Kako se čini, sve je ovo bilo nedovoljno. Možda zbog nedovoljnih resursa ili zakonskih prepreka. Međutim, činjenica je da su francuska policija i tajne službe zakazali.

Izvrsna poznavateljica prilika u Rusiji koja je doktorirala na Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov, Jelena Jurišić, jučer je na svom Facebook profilu napisala “kako ne treba izmišljati toplu vodu i iskustvo treba preuzeti od Rusa”.

“U Rusiji sve te događaje (kao što su bili koncert u Parizu i prijateljska nogometna utakmica Francuska-Njemačka op.a.) osigurava policija, a ne zaštitari, koja stoji na ulazima metroa, željezničkih kolodvora, aerodroma, itd. Rendgenskim uređajima se provjerava sadržaj prtljage, pa čak i ručne,a svi prolaze kroz posebna vrata za pregled putnika, pa ako se bombaški napad i dogodi, to bude baš na tim kontrolnim punktovima, kao što je bilo prije koju godinu na aerodromu Domodjedovo u Moskvi ili željezničkom kolodvoru u Volgogradu”, piše Jelena Jurišić.

S druge strane je u emisiji zagrebačkog “Radija 101″ stručnjak za sigurnost Mate Laušić naglasio “kako su napadači upravo izabrali mjesta koja nisu uobičajene mete terorističkih napada, za razliku od napada na podzemnu željeznicu Londonu 2005. ili željeznički kolodvor u Madridu 2004. godine”. Međutim, napadi u Parizu govore kako se kao meta potencijalnog napada više ne može isključiti nijedan cilj.

Zapadne obavještajne službe su u stanju spriječiti terorističke napade samo u filmovima

Ovu je tvrdnju u svojoj kolumni iznio ruski ekspert Evgenij Krutikov. On kaže kako se nakon najvećeg, smionog i dobro planiranog terorističkog napada u povijesti Francuske nameću dva pitanja: tko su “počinitelji” i zašto su sigurnosne službe zakazale.

Mediji su već puni teorije zavjere, ali to su samo nagađanja i problem se krije u činjenici da tajne službe desetljećima imaju naviku da koketiraju s “klijentima” iz terorističkih skupina, nemajući pojma s kim u stvarnosti posluju.

Prva stvar koja slijedi nakon ovakvih strašnih terorističkih napada su šok i suze. Potom dolazi val teorija zavjere, koje ponekad prelaze u sferu znanstvene fantastike.

Tada, s malim zakašnjenjem, počinje “stručna analiza”. No, budući da su emocije i teorije zavjere zauzele prvo mjesto, jasno je da je stručna analiza pod pritiskom raznih iskrivljenih procjena.

Teorije zavjere su već tu, a emocije još više, jer zapadna Europa još nije vidjela nešto toliko frustrirajuće.

Svaki put kada se dogodi nešto slično, analitičarima i komentatorima je zajednička tvrdnja: “Tajna služba je sve morala znati unaprijed, jer je to njena glavna zadaća, odnosno da spriječi teror u fazi formiranja” i kako “se napad može unaprijed spriječiti samo kroz ulazak u samu terorističku organizaciju”. Često se za ovakve operacije regrutiraju bivši teroristi, koji u praksi stvaraju deformirane, paralelne, lažne i fiktivne terorističke skupine kojima je zadaća presresti velike “naredbe” i “zadatke”.

Neke od ovih jednostavnih tehnika su naučili artikulirati i stručnjaci koji su sugovornici novinara u prva 24 sata nakon terorističkih napada. Najgore je što u svemu ovom ima puno istine. Smatra se da to treba učiniti i mnogi zaista aktivno koriste ovu taktiku. Rezultat ovakve borbe protiv terorizma je da većina zapadnih obavještajnih službi vodi fascinantnu intelektualnu igru bez vidljivih rezultata, jasno definiranih zadataka i gotovo bez ikakve šanse za pobjedu. Dugo vremena, čak desetljeća, zna proći dok se ne dođe do stvarnih vođa i uhićenja glavnih terorističkih ćelija ili njihove likvidacije.

Sudbina Osama Bin Ladena je izuzetak koji samo potvrđuje pravilo, dok popunjenost Guantanama i aktivnosti obavještajnih službi sami po sebi imaju vrlo neizravan odnos, a i sam rezultat je neizvjestan.

Uz pomoć terorističkih skupina, kojima su uvijek upravljale iste obavještajne službe, ostvaruju se razni korisni i taktički ciljevi, od protjerivanja sovjetske vojske iz Afganistana do likvidacije Gaddafija ili rušenja Assada. Te su skupine korisne za realizaciju dugoročnih planova i podjarmljivanja naroda diljem svijeta, a onda se misli da se međunarodni terorizam može eliminirati iznutra.

Problem ovdje je da ova strategija podrazumijeva koketiranje s “klijentima” i s njima se ulazi u takav zamršeni odnos koji je na svim razinama nesiguran. To je vrlo sofisticiran sustav od pet, sedam, deset organizacija koje se ne poznaju međusobno, a svaka sljedeća je još tajnovitija od prethodne. Postoji nekoliko paralelnih lanaca prijenosa informacija. U tom svijetu djeluju dvostruki i trostruki agenti, bez stida ili savjesti, pa čak i bez jasne biografije.

Infiltracije, prikrivene operacije, financiranje putem sveučilišta i knjižare i žene bez kojih se ništa ne može. To je sofisticirani svijet ljudi koji su bili prisiljeni staviti u službu najnegativnije odlike svojih karaktera. Svi oni su završili tako duboko involvirani da su izmislili svoj vlastiti svijet u kojem postoji samo jedna strana – ona tamna.

Zapadne službe su se desetljećima navikle oslanjati na slične podanike u inozemstvu, nekako vjerujući da se različite skupine sklone terorizmu ipak mogu kontrolirati. Ali ljudi su takvi da se vole otimati kontroli i sve se na kraju pretvorilo i u jasno strukturiran kanibalistički vrijednosni sustav u njihovoj glavi kojim nitko ne upravlja. U stvari, ovdje na primarnoj razini nije jasno tko koga kontrolira i tko vodi igru i mijenja pravila. A što ako se cijeli sustav, koji je stvaran desetljećima, ustrojilo kao mehanizam višestruke međusobne prijevare i samozavaravanja?

Svijet obavještajne zajednice se odavno pretvorio u paralelni svemir, tako da sve ove igre “infiltriranih” agenata koji bi trebali upozoriti na predstojeće terorističke napade nije ništa više nego bajka prikladna za rane tridesete. Obični “lajtmotiv” za holivudske scenariste.

S druge strane imamo samo “krovnu” organizaciju fanatika, izgrađenu na jednostavnom principu “ćelija spavača” i primitivnu vertikalnu kontrolu koju su koristili socijalisti i anarhisti u atentatima na ruske careve, nastavlja Evgenij Krutikov.

Prije ere sofisticiranog oružja i mobilne komunikacije su se ponekad mogle proturiti šifrirane poruke, čak s programima koji su bili dostupni srednjoškolcima. Međutim, načini komunikacije i koordinacija današnjih terorista su jednako primitivno kao i njihova ideologija i koriste se starim pravilom prema kojem je najjednostavnije metode najteže otkriti. Dokaz za to je i da se “presretnu” mladež čak regrutira preko Facebooka.

Dakle, cijeli sustav globalnog prisluškivanja vrijedan milijarde dolara je otišao dođavola, jer se naredba: “Vozite se bulevarom Voltaire, od sjevera do juga i ubijajte sve nevjernike redom!” ne daje mobilnim telefonom izravno povezanim sa satelitom NSA.

To će “odabranom mučeniku” reći uz blagoslov njegov “imam” ili će naredbu dobiti na salveti u kafiću, a dat će mu je skupo odjeven čovjek, možda kirurg, možda odvjetnik “istočnog podrijetla” i neokaljanog ugleda. Komadić papira će kasnije biti bačen u Senu i sve to dok cijela orbita s najnovijim dostignućima u svemirskoj industriji kruži iznad napadača.

Ništa od svega toga neće pomoći, sve dok se ne prestane igrati opasna igra s ljudima koji imaju bitno različite vrijednosti u njihovim glavama i koji se zapadnim agentima u potpuno izmišljenom svijetu složenih obavještajnih struktura često smiju u lice.

Usput, da bi vidjeli pakao poput ovog u Parizu nije trebalo dugo vremena. Iz tajnih kampova Afganistanu ili područja koja kontrolira ISIL nije nikakav problem doći u Europu. Nažalost, duboka kriza je zapadne obavještajne zajednice pretvorila u skupe igračke, obvezni atribut država koje drže do svog “ugleda”. Tek sada se ispostavilo da u rukama imaju “igračku s pogreškom” i nemoguće je reprogramirati.

Kada se u ime “humanizma” hrani fašizam

Odavno smo trebali nešto naučiti, još od vremena vladara koji su sebe nazivali božjim sinovima do suvremenih despota koji povlađuju masama, da je manipulacija javnog mnijenja uvijek bila u službi vlasti. Iskorištavanje onih koji rade samo da bi uspjeli preživjeti i političko ugnjetavanje većine od strane privilegiranih ne može postojati bez velikih obmana. Glavni mediji su danas učinkovitiji nego ikad u povijesti i neprestano nas zasipaju klišejima kako borbu protiv zlih bradatih terorista vojske zapadnih zemalja vode u Africi i na Bliskom istoku, a tamo su nam se pridružili “naši najbolji saveznici” i drugim besmislicama.

Nedavno je manipulacija bila u službi prihvata “migranata” koji su riskirali svoje živote kako bo dotrčali u Europu i zapadnu fatamorganu. Priče o migrantima su se besramno umanjivale na suosjećajan diskurs o lešu djeteta na plaži u Turskoj. Naravno, nekako se na odgovarajući mora primiti imigrante, legalno ili ne, a Francuska je u tome daleko od primjera, posebno ako vidimo , ulice od Pariza do Calaisa. Ali svaki narod ima temeljno pravo da kontrolira svoju budućnost, čak i onu demografsku, a razvijene zemlje Europe to čine između humanističkih i demagoških govora.

Lažu i skrivaju glavni uzrok kaosa koji je stvorio milijune izbjeglica na Mediteranu, a to su vojne intervencije, diplomatska i financijska potpora teroristima glavnih zapadnih sila, Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Turske i fundamentalističkih petro-monarhija iz Perzijskog zaljeva, Saudijske Arabije i Katara.

Od početka ovog stoljeća, potaknuti zajedničkom željom da preoblikuju sjever Afrike i Bliski istok u svoju korist, ratom su uništene nacionalne države Iraka (Bush) i Libije (Sarkozy), te se organiziralo i financiralo separatiste i naoružale su se plemenske vođe za pokretanje rata protiv Sirije.

Ove posljednje nisu mogli pobijediti, ali je na ruševinama uništenih gradova stvoreno islamističko čudovište imena “Islamska država” koje se potpuno otelo kontroli. Nakon toga odjednom vidimo milijune sirijskih izbjeglica koji bježe, ali onaj tko danas glumi vatrogasca je zapravo piroman!

Lažu i ne žele priznati da je ovaj nagli priliv “migranata” u Europi namjerno organizirala Turska, čiji islamistički predsjednik Erdogan jedan od stupova NATO saveza i šalje oružje i borce da podrivaju Siriju već punih 15 godina, tvrdi François Arzalier u som osvrtu za Histoire et Societé.

Tko bi mogao biti tako naivan da povjeruje da deseci tisuća muškaraca, žena i djece dolaze svaki tjedan iz turskih luka, plove u iznajmljenim krijumčarskim barkama po povoljnoj cijeni, a da ih turske obavještajne službe, jednih od najbolje organiziranih u svijetu, ne mogu vidjeti?

Oni lažu i kad ukazuju na “veliko srce” i velikodušnost kancelarke Merkel prema “migrantima”, dok ona u stvari govori u ime njemačkih poslodavaca, među najbogatijima u svijetu zahvaljujući činjenici da tamo rade potplaćeni imigranti iz Poljske i Bugarske. Oni vide ovaj priljev “migranata” preko Mediterana vide samo kao još jeftiniju radnu snagu od one iz Varšave i Budimpešte.

Humanističkim govorima na kontroliranim medijima se pogađaju najosjetljivija srca, tako da oni koji su odgovorni za sve itekako mogu biti zadovoljni. Tijekom rasprava o “migrantima” u organizaciji “Festivala humanosti” (Festival dell’Humanité), jedini predstavnik francuskog Ljevičarskog fronta, eurozastupnik M.C. Vergiat, ograničio se na humanističke floskule i bez oklijevanja pohvalio zadovoljne oportuniste buržujske “ljevice” koje je pozvao da podrže kancelarku Merkel “koja je napokon pokrenula stvari na bolje”.

M.W. Birkwald, dužnosnik njemačke stranke Die Linke, rekao je kako je najozbiljnije razgovarao s “velikim njemačkim poslodavcima i kapitalistima koji se žale da nedostatak radne snage i demografski pad, a izbjeglice u prosjeku imaju 26 godina, što je populacija koja interesira njemačke tvrtke”.

Lažni moralisti su neprestano ukazivali na negodovanje Mađarske, Grčke i Poljske zbog ove poplave konkurentskih radnika, tako da političari i poduzetnici Njemačke odlučili da treba destabilizirati vazalske istočnoeuropske i balkanske zemlje.

Lažu i kada skrivaju činjenicu da stotine tisuća “migranata” ne bi odjednom krenuli ka Europi da nisu bili ohrabreni zapadnim agencijama i medijima, budući da su godinama živjeli u Siriji, Libanonu, pa čak i Turskoj, a da europske lidere nimalo nije pogađala njihova sudbina.

Ovo je neočekivani poklon ekstremnoj ksenofobnoj desnici koja se probija u vrh vlasti u većini istočnih i srednjoeuropskih država, pa i Grčkoj i Francuskoj.

Kada manipulacija dobrim osjećajima dođe do te razine da prijevara graniči s neznanjem, možemo i moramo se pitati tko od toga ima koristi i tko sve to organizira.

Od početka XXI stoljeća zapadni imperijalizam organizira kaos na štetu nacionalnih država u Africi i na Bliskom istoku, a danas to čini u Europi, od Ukrajine do Grčke, a svi ćemo postati žrtve ako nam se razum i interes ne probude iz zimskog sna prije pada u ponor.

Teroristički napadi u Parizu su odnijeli 129 života i ako to nije dovoljno da se probudimo iz ovog zimskog sna u kojeg su zapali naš razum i interesi, onda i ne zaslužujemo bolje.

FOTO – Doček imigranata u Parizu s prepoznatljivom zastavom “Slobodne sirijske vojske” i “žuto-crnom rukom”, inače simbolom globalnog kalifata “Muslimanskg bratstva”:

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Kreditne i debitne kartice odavno su zamijenile gotovinu koja je i dalje najsigurniji oblik plaćanja. Bez obzira na sustave zaštite sve češće dolazi do zlouporabe kartica

Osim njihove fizičke krađe događaju se i krađe podataka s kartice na internetu ili uz pomoć elektronskih uređaja koje kriminalci postavljaju na bankomatima i drugim uređajima.

Pogledajte na kojim mjestima ne biste trebali koristiti kreditne i debitne kartice

#1. Bankomati udaljeni od banke. Stručnjaci preporučuju da po mogućnosti koristite samo bankomate koji se nalaze uz banke ili u njihovoj neposrednoj blizini jer su oni udaljeniji na izoliranim mjestima mamac za kriminalce. U njih je lakše postavljati uređaje za krađu podataka jer nisu pod stalnim nadzorom.

“Stručnjaci preporučuju da po mogućnosti koristite samo bankomate koji se nalaze uz banke ili u njihovoj neposrednoj blizini jer su oni udaljeniji na izoliranim mjestima mamac za kriminalce.”

#2. Ulične stanice za punjenje mobitela. Kada putujete u inozemstvo možete naići na kioske u kojima možete napuniti bateriju mobitela.

U nekim gradovima ova usluga je besplatna, ali tamo gdje nije morate je platiti kreditnom karticom. Budite oprezni jer su ove stanice za punjenje česta meta kriminalaca. Osim što mogu ukrasti podatke s kartice, poznato je da mogu skinuti i podatke s vašeg mobitela.

#3. Desktop i mobilne aplikacije. Budite oprezni kod kupovine izvan svoje službene trgovine s aplikacijama ili službenog programa. Sigurno ste već imali prilike vidjeti pop-up prozore koji vas traže da uplatite određenu svotu novca kako biste uklonili virus ili otključali svoje dokumente, ali ne nasjedajte na takve zahtjeve jer je u pitanju prevara.

#4. Neprovjerene online stranice za kupovinu. Možda ste pomislili kako to već znate, ali ne šteti ponoviti koliko je opasno ostavljati podatke o svojoj kartici na stranicama čiju sigurnost prethodno niste provjerili.
 

 
(dnevnik.hr,youtube/uredio:nsp)

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)

DOBA NADGLEDANJA! Povucimo paralelu – u nacističkoj njemačkoj se još u školama učilo da djeca moraju špijunirati mamu i tatu. I općenito ljudima se govorilo da će više vrijediti ako špijuniraju susjede, poznanike, te prijave bilo kakav kriminal vlastima i policiji. Primjer, ako je čista njemica imala seksualni odnos sa Židovom, ona je bila izvrgnuta ruglu u lokalnim njemačkim novinama. Iste te stvari se danas nameću i provode polako i tiho, u Americi. Usporedba USA i Nacističke njemačke.

Za  cijenu 1$ dolar komad, manager prodaje Mike Silmi kaže da rasproda svako izdanje koje on nosi. “Magazin je velika stvar u zajednici, mislim ljudi ga vole, a ja prodam prilično puno njih”, rekao je Silmi.

Ali nije svatko fan tog časopisa. Rachel Gary iz Ocale misli da je to invazija na privatnost. Ona kaže da samo zato što je netko uhićen nužno ne znači da si kriv i da je kriminalac. “Ja stvarno ne mislim da takve stvari treba staviti u javnost, da budem iskren s vama”, rekla je ona.

“Ako želite ići na internet i to pogledati, to je u redu, ali da se prodaje takav magazin u trgovinama, to baš i nije u redu”. Sve informacije navedene u časopisu su javne. Da biste pronašli informacije koje se nalaze u njemu, sve što je potrebno je malo strpljenja i računalo.

“To je slobodna informacija, ali dečko je sjajan”, rekao je Silmi. “Mislim, on je došao s idejom i s njom je zaradio nešto novca i to je izvrstan magazin. Vidio sam mnogo mojih klijenata tamo, puno njih. To je dobro znati tko šeće kroz vaša vrata.” izjavio je manager prodaje.

Oko 6.000 časopisa se proda svaki tjedan. Tvorac Busted Magazina ne želi biti objavljen zbog straha od odmazde. On kaže da je vidio potrebu i znao da bi je mogao ispuniti. “Vidio sam dosta ljudi koji su htjeli čitati svoje lokalne novine, samo kako bi saznali tko je uhićen ili je  upao  u nevolji nedavno”, kazao je kreator magazina. “To vam daje ideju o tome tko je napravio zločin, pa čak i to tko bi ponovo mogao napraviti kriminalno djelo.”
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
 
(activistpost/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7996"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]