Dio stanovništva negira postojanja ebole pa čak i do ekstrema prema kojem medicinsko osoblje namjerno ubija stanovništvo kako bi se došlo do njihovih organa

U godini dana od pojave ebole u Kongu je umrlo više od 1700 osoba. Kongo se do sada manje-više uspješno nosio s prethodnih devet epidemija ove bolesti, ali u ovom trenutku ima poteškoća u kontroliranju epidemije.

Poteškoće u kontroli širenja bolesti vezane su za ratne sukobe prisutne u istočnom dijelu Konga, ali i u neshvaćanju i pogrešnom tumačenju bolesti od strane lokalnog stanovništva, javlja BBC.

Medicinsko osoblje izloženo nasilju

Medicinsko osoblje se mora nositi s raznim zabludama o ovoj bolesti koje idu toliko daleko da dio stanovništva negira postojanja ebole pa čak i do ekstrema prema kojem medicinsko osoblje namjerno ubija stanovništvo kako bi se došlo do njihovih organa.

Iz ovakvih stavova proizlazi i nasilje. Uslijed pogrešnog tumačenja bolesti dosta je zahtjeva kojima se traži zatvaranje postojećih klinika.

Dr. Richard Kojan, član humanitarne zdravstvene organizacije Alima koja omogućava besplatno liječenje, kaže da su neki od liječnika ubijeni u Kongu i da to ima negativne učinke na borbu protiv ove bolesti.

Medicinsko osoblje ne samo da se ovdje mora nositi s epidemijom nego istovremeno i educirati stanovništvo kako bi prihvatilo liječenje i stvorilo točniju sliku ove bolesti.

Sustav alarmiranja unutar zajednica

Dr. Harouna Djingarey iz Svjetske zdravstvene organizacije kaže da pokušavaju organizirati sustav u kojem bi zajednice unutar sebe pronašle osobu odgovornu za prijavljivanje svake osobe koja pokazuje simptome bolesti.

Početno uvođenje ovakvog sustava alarmiranja unutar samih zajednica za sada je smanjilo broj nasilnih ispada prema liječnicima.

Mnogi od izliječenih nisu vjerovali da će se ikada oporaviti. Kada se netko izliječi, obavezno se organizira slavlje.

Stanovništvo koje je unatoč predrasudama došlo na liječenje pridonosi prihvaćanju tretmana od strane medinskih djelatnika te širi dobar glas o ovakvim klinikama naglašavajući da im je u njima bila osigurana dobra skrb koja im je pomogla da se izliječe.

Svaki put kada pacijent kod kojega se potvrdi da je pozitivan na virus ebole dođe u kliniku mora ujedno doći i tim koji će dekontaminirati cjelokupni prostor – ulaz u objekt, sam objekta, namještaj i drugo.

Zapravo, dok god stanovništvo nije dovoljno obrazovano, medicinsko osoblje se ne može opustiti i posvetiti samo liječenju epidemije nego mora djelovati i na obrazovnoj razini i podizanju svijesti.

(index.hr)

Po peti put u povijesti, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je proglasila globalno zdravstveno hitno stanje, ovaj put kao odgovor na epidemiju ebole koja nastavlja uništavati Demokratsku Republiku Kongo

Prema službenim podacima, oko 2.500 ljudi već je zaraženo samo ovaj put – a neke od ovih zaraženih osoba možda su ušle u Sjedinjene Države, budući da vlada uvozi “izbjeglice” iz Konga kroz San Antonio i Teksas i distribuira ih preko zemlje.

Poznati poligon za eksperimentiranje biološkim oružjem, Afrika je mjesto gdje epidemije ebole često počinju.

Ali te epidemije obično ostaju unutar Afrike, zbog čega zdravstveni djelatnici sada počinju paničariti zbog izgleda da bi mogla nastati globalna pandemija.

Unatoč proglašenju epidemije ebole globalnom krizom, generalni direktor WHO-a dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus ju je prestao klasificirati kao “međunarodnu” hitnu zdravstvenu krizu – što znači da će bolest ostati u Kongu, unatoč tome što i dalje predstavlja prijetnju za ostatak svijeta.

Međutim, gdje se ebola širi, još uvijek se može pretpostaviti, budući da kongoanski migranti nastavljaju ulaziti u Sjedinjene Države preko Teksasa, prijeteći životima i slobodi američkih građana koji nikada nisu ni glasali za takvu invaziju.

Ono što znamo jest da je najmanje 1700 ljudi umrlo do sada zbog posljednje epidemije ebole, koja je nedavno otkrivena u gradu Gomi, u kojem živi oko dva milijuna ljudi.

“To je još uvijek regionalna kriza i ni na koji način nije globalna prijetnja” – ističe predsjedavajući WHO-a za hitne slučajeve na Sveučilištu u Zurichu u Švicarskoj.

Nemojte se zavaravati: Izbijanje epidemije u Africi su praktični napori za stvaranje globalne pandemije

Ostale četiri globalne zdravstvene krize koje je proglasila Svjetska zdravstvena organizacija uključuju onu u 2016. vezanu za epidemiju virusa Zika, drugu u 2014. vezanu za ebolu u zapadnoj Africi, te još jednu te iste godine za ponovno izbijanje epidemije dječje paralize u nekolicini zemalja i naravno, zloglasne epidemije gripe iz 2009. godine.

Ova najnovija deklaracija dolazi otprilike godinu dana nakon što je Ebola prvi put pogodila Kongo i počela se brzo širiti, unatoč naporima da se to zaustavi.

Ghebreyesus kaže kako je to najgora moguća bolest koja utječe na jedno od najopasnijih područja na svijetu i da bi se mogla nastaviti i do 2020. godine.

Trenutno traje druga po redu najveća epidemija ebole u povijesti u usporedbi s onom iz 2014.-2015. godine, za koju se kaže da je zarazila gotovo 29.000 ljudi, što je rezultiralo sa više od 11.000 smrtnih slučajeva.

Ono što je zanimljivo u svezi s tim epidemijama je da se često pojavljuju zajedno s pozivima “elite” za bolju “kontrolu stanovništva”, što je upravo ono što se dogodilo prije nekoliko godina kada je epidemija kuge započela nedugo nakon što je princ William javno izjavio da se provode “hitni” napori za depopulaciju koji “su neophodni za spas svijeta”.

Globalisti zapravo stvaraju, a zatim pretvaraju u oružje te smrtonosne bolesti kao čin medicinskog genocida protiv svjetskih “beskorisnih ljudi koji samo žderu”, što očito uključuje crnce u Africi.

Vidite, “elita” zapravo ne misli da su crnački važni, a budući da crnci u Africi ne mogu glasovati na izborima gdje “elita” ima vlast, oni su lake mete za eliminaciju.

“Program prikrivene depopulacije vodi Svjetska zdravstvena organizacija koja protiv Afrikanaca usmjerava radnje s ciljem istrebljenja putem kemikalija za neplodnost koje se primjenjuju pod krinkom “cjepiva”.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Prošlog tjedna je pedesetak nevladinih organizacija, među kojima su Liječnici bez granica (MSF) i Liječnici svijeta, uputilo poziv za donošenje “snažne” rezolucije

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) najavila je jučer po završetku godišnjeg zasjedanja da kreće u veliku kampanju cijepljenja protiv kolere na istoku Demokratske Republike Kongo, podsjetivši da ebola nije bila jedina epidemija u toj zemlji, a prihvatila je i rezoluciju za veću transparentnost na tržištu lijekova.

“Više od 800.000 ljudi cijepit će se protiv kolere u Sjevernom Kivuu, na istoku DRK-a, u okviru velike kampanje oralnog cijepljenja koja počinje danas” (ponedjeljak), navodi se u zajedničkom priopćenju WHO-a i Globalnog saveza za cjepivo i imunizaciju (Gavi).

“Više od 10.000 slučajeva kolere prijavljeno je u toj zemlji od siječnja 2019., od kojih je 240 završilo smrću.”

WHO je nadalje objavio da je od 80.000 sumnjivih slučajeva ospica više od 1400 imalo smrtni ishod od početka 2019.”, a početkom svibnja u pokrajini Kasai prijavljen je slučaj poliovirusa tipa 2 koji je u optjecaju.

“Više od dva milijuna ljudi nedavno je cijepljeno u RDK u okviru kampanje suzbijanja ospica u 72 zdravstvena sektora”, rekao je Seth Berkley, izvršni direktor Gavija, prenosi se u priopćenju.

“Više od 400.000 ljudi još se treba cijepiti u okviru te kampanje”, dodao je.

WHO je također objavio da bi Afrika mogla biti proglašena slobodnom od epidemije “divljeg” poliomijelitisa (dječje paralize) početkom iduće godine ako se soj viđen prije tri godine u Nigeriji ne pojavi ponovno, prenosi agencija Reuters.

Svi nedavni slučajevi oboljenja u Africi bili su izazvani cjepivom, što se događa u područjima niske procijepljenosti i zbog loših sanitetskih uvjeta jer cijepljeni ljudi izbacuju virus i tako ugrožavaju one koji nisu bili cijepljeni.

Nema lijeka za dječju paralizu koja napada živčani sustav i može izazvati nepovratnu paralizu u roku od nekoliko sati od infekcije. Najranjivija su djeca mlađa od pet godina.

Veća transparentnost na tržištu lijekova

Zemlje članice WHO-a u utorak su prihvatile rezoluciju u kojoj traže veću transparentnost na tržištu lijekova, ali je konačni tekst uvelike ublažen nakon dugih pregovora.

Zagovornici rezolucije uspjeli su u završnom tekstu zadržati načelo transparentnosti cijena pozivajući zemlje da “donesu prikladne mjere za javnu razmjenu informacija o neto cijenama”.

Prošlog tjedna je pedesetak nevladinih organizacija, među kojima su Liječnici bez granica (MSF) i Liječnici svijeta, uputilo poziv za donošenje “snažne” rezolucije.

Voditeljica kampanje MSF-a za dostupnost lijekova Gaelle Krikorian ocijenila je u utorak da je ova rezolucija “prvi korak”, ali da on “nije dovoljan”.

WHO je usto ocijenio da takozvano sagorijevanje (burn-out) nije bolest, nego “pojava povezana s radnim mjestom”, rekao je glasnogovornik, tumačeći obavijest koju je dan ranije objavila UN-ova specijalizirana agencija.

Burn-out nije priznat kao bolest

WHO je u ponedjeljak objavio da je sagorijevanje ili iscrpljivanje na radnom mjestu (burn-out) ušlo u njegovu novu Međunarodnu klasifikaciju bolesti koja je temelj za utvrđivanje zdravstvenih trendova i statistika.

No u utorak je glasnogovornik dao pojašnjenje rekavši da je sagorijevanje zapravo već bilo navedeno u ranijoj klasifikaciji u poglavlju “Čimbenici koji utječu na zdravlje”.

“To znači da se sagorijevanje ne shvaća kao medicinski pojam, nego više kao pojava povezana s radnim mjestom”, navodi organizacija u obavijesti za medije.

(index.hr)

Američki predsjednik Donald Trump u petak je objavio da je američka vojska poslana u Gabon zbog straha od mogućih nasilnih prosvjeda u Demokratskoj Republici Kongo, nakon tamošnjih predsjedničkih izbora

U pismu kongresnicima Trump je otkrio kako su prvi od ukupno 80 pripadnika vojske stigli u tu afričku državu u srijedu kako bi zaštitili američke građane i diplomatske institucije u Kinshasi, prijestolnici Konga, u slučaju izbijanja nasilja. Kinshasa se nalazi nekoliko stotina kilometara od Gabona.

Kazao je kako će “oni tamo ostati dok sigurnosna situacija u DR Kongu ne postane takva da njihova prisutnost više nije potrebna” i dodao kako će biti poslano još vojnika “ako će to biti nužno”.

Izborna komisija te afričke države iznimno bogate rudom trebala bi u nedjelju objaviti privremene rezultate izbora, no upozorila je da bi moglo biti kašnjenja zbog sporog pristizanja glasačkih listića.

Promatrači i oporba tvrde da su izbori bili neregularni, dok vlada kaže kako su bili pravedni i da su prošli bez problema.

Vladajuća koalicija predsjednika Josepha Kabile podržava Emmanuela Ramazanija Shadaryja kojeg je izabrao sam dosadašnji čelnik.

Međunarodna zajednica strahuje da bi sporni rezultati izbora mogli uzrokovati nemire, kao što je bio slučaj nakon glasovanja 2006. i 2011. godine.

(jutarnji.hr)

U srijedu je više od 4000 doza eksperimentalnog cjepiva stiglo u zemlju, a uskoro ih se očekuje još

Epidemija ebole u Kongu proširila se sa sela na grad, izazivajući strah da će bolest biti teško kontrolirati, prenosi u četvrtak BBC.

Ministar zdravstva Oly Ilunga Kalenga potvrdio je slučaj u Mbandaki, gradu od milijun stanovnika oko 130 km od područja gdje su početkom svibnja zabilježeni prvi slučajevi.

Grad je veliko prometno čvorište s vezama prema glavnom gradu Kinšasu.

Prema službenim podacima, dosad je zaraženo 42 ljudi, a 23 ih je umrlo.

Potvrđeni, vjerojatni i sumnjivi slučajevi ebole prijavljeni su u tri zone u provinciji Equateur, objavila je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Medicinsko osoblje identificiralo je 430 ljudi koji su možda bili u kontaktu s bolešću i pokušava ući u trag više od 4000 kontakata s oboljelima.

U srijedu je više od 4000 doza eksperimentalnog cjepiva stiglo u zemlju, a uskoro ih se očekuje još.

Cjepivo farmaceutske tvrtke Merck nije licencirano, ali se pokazalo uspješno u ograničenim ispitivanjima tijekom epidemije ebole u zapadnoj Africi.

Mora se čuvati na temperaturi između -60 i -80 stupnjeva Celzija. Opskrba strujom u Kongu je nepouzdana.
 
(dnevno.hr)

Washington je izgleda prilično histeričan zbog sve većeg utjecaja Pekinga u Africi

Kina počinje igrati “prvu violinu” na kontinentu ulažući u svoju infrastrukturu, priopćio je za američki autor i povjesničar Gerald Horne.

Američki državni tajnik Rex Tillerson započeo je svoju afričku turneju sa upozorenjem da zemlja može “izgubiti kontrolu nad vlastitom infrastrukturom” ili “izgubiti suverenitet” prihvaćanjem zajmova iz Kine.

Tillerson je govorio u glavnom gradu Etiopije, glavnom primatelju kineske pomoći.

Horne je rekao da Washington ima razloga biti zabrinut zbog igranja “druge violine” u Kini. “Postoji strah u SAD-u da će prije ili kasnije kinesko gospodarstvo, ako to već nije, biti veće od američkog gospodarstva koje će imati monumentalan utjecaj na ravnotežu snaga globalno i strateški” – rekao je Horne.

Povjesničar vjeruje da doista postoji neka vrsta američke histerije o inicijativi “One Belt One Road”, koju je nedavno promovirala Kina. Otkrivena od strane predsjednika Xi Jinpinga još 2013. godine, ambiciozan projekt nastoji proširiti kinesku trgovinu diljem svijeta.

U početku je cilj bio povezivanje Kine sa jugoistočnom i središnjom Azijom, Bliskim istokom i Europom morskim putem, a kasnije se razvio i na istočnu Afriku. U ovom kontekstu, Kina ulaže 3,2 milijarde dolara u željezničku mrežu Kenije, dok SAD daje toj zemlji 100 milijuna dolara godišnje “sigurnosne pomoći”.

Sjedinjene Države su vodeći donator pomoći u Africi, ali Kina je nadmašila SAD kao trgovački partner u 2009., upumpavajući milijarde u infrastrukturne projekte. Kina je time postala najveći kreator radnih mjesta na afričkom kontinentu u manje od dva desetljeća.

Prema nedavnom članku kineskog veleposlanika u Velikoj Britaniji, Liu Xiaomingu, Kina je “pomogla ili financirala izgradnju preko 5.000 km željezničke pruge i cesta, izgradila je više od 200 škola i gotovo 100 bolnica i obučila više od 160.000 profesionalnih radnika u Africi”

Valja napomenuti da su Afrikanci zabrinuti što će se dogoditi kada Kina zadovolji svoj primarni interes, što je naravno, dobivanje sirovina kontinenta poput nafte, drveta i minerala. To je ono što kolonijalne imperijalističke zemlje poput Amerike rade već stoljećima.

Horne objašnjava da dok Kina “nastoji ugoditi i naglasiti civilne projekte”, SAD stavlja naglasak na borbu protiv terorizma.

Tillersonova druga stanica bila je Džibuti, gdje se nalazi američka vojna baza Camp Lemonnier. “Naglasak na takozvani terorizam ima ne-tako-skriveni plan”, rekao je Horne objašnjavajući kako je “SAD u stanju izgraditi odnose sa afričkim vojnicima.”

Stoga, ako režim dođe na vlast u nekoj afričkoj naciji koja se nekako protumačila neprijateljskom prema američkim interesima, prethodni odnos sa afričkom vojskom pod krinkom terorizma olakšat će vojni udar ili još gore” – rekao je.

Ipak, Peking također igra igru i na sigurnosnom polju. Kina će pomoći u borbi protiv vrućeg pitanja u Africi, kao što su terorizam, piratstvo i prirodne katastrofe, rekao je ministar vanjskih poslova Wang Yi na konferenciji za novinare u četvrtak.

“Afrika se suočava sa dva glavna zadatka: očavanje svojeg mira i sigurnosti i poticanje razvoja” – dodao je Wang.

Odgovarajući na retoriku američkih predsjednika Wang je rekao da “Kina je protiv nasilničkog ponašanja prema malim državama od strane velikih”.

Osim sukoba s Kinom, Tillersonov posjet Africi zasjenjen je vlastitim zapisima Washingtona o kontinentu. Horne objašnjava kako su stoljeća eksploatacije crnog roblja, potpora apartheidu u Južnoj Africi i nedavnih primjedbi predsjednika Donalda Trumpa o “sh*thole zemljama” obilježili posjet tajnika.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U sve više nerazvijenih zemalja koje imaju neke strateške interese, dolaze na vlast predsjednici postavljeni od strane Zapada i Amerike. Takva zemlja obično nakon toga zapada u kaos

Portal WikiLeaks friško je objavio dokumente koji svjedoče o tome da je privremeni lider Brazila Michel Temer prošlosti surađivao s obavještajnom službom i vojskom SAD-a.

Iako nema osnova za pretpostavku da je dolazak Temera na vlast povezan s ovim podacima, WikiLeaks nas navodi da sjetimo drugih primjera umiješanosti političara u suradnju s CIA.

Iran

Nakon što je 15. ožujka 1951. godine iranski parlament usvojio zakon o nacionalizaciji naftne industrije u zemlji, a pokušaji da se problem riješi pregovorima propali, američki državni tajnik John Dulles i bivši šef CIA Walter Smith razradili su plan o svrgavanju premijera zemlje Mohameda Mosadika i dovođenja na vlast bivšeg ministra unutarnjih poslova Fazlola Zahedija. Operacija je dobila naziv “Ajax”.

Mosadik je ipak uspio saznati za njega, pa je odlučio da ga preduhitri, namjeravajući udaljiti šaha Rezu Pahlavija s vlasti. Uspio je u tome, ali su izbili masovni neredi, u čijoj su organizaciji, prema nekim podacima, također sudjelovali agenti CIA. Na stranu prosvjednika stali su vojnici lojalni šahu.

Rezidenciju Mosadika napali su tenkovi, prisiljavajući premijera dati ostavku. Nekoliko dana kasnije Pahlavi se vratio u Iran. Uspio je ostati na vlasti još gotovo 25 godina. Vladar je svrgnut 1979. godine nakon Islamske revolucije.

Gvatemala

U Gvatemali je 1944. godine nakon revolucije na vlast došla vlada koja je namjeravala voditi politiku nezavisnu od Washingtona. Dopušten je rad Radničke partije Gvatemale, što je u Americi dovelo do strahovanja od jačanja komunističkog raspoloženja u Latinskoj Americi.

Nacionalizirano je poljoprivredno zemljište, a jedan od najvećih posjednika u to vrijeme bila je američka “United fruit company”. To je također izazvalo nezadovoljstvo u Washingtonu.

Nakon pokušaja da se izvrši pritisak na novu vladu, CIA je 1952. godine pripremila plan državnog prevrata u zemlji. Za to je bio odgovoran zamjenik direktora uprave Frank Wisner.

Prema planu, u Hondurasu je formirana “antikomunistička vladajuća hunta”, u koju su ušli Carlos Salazar i budući predsjednik države Castillo Armas. Na teritoriju srednjeg Hondurasa formirani su naoružani odredi čije su borce pripremali suradnici CIA, kao i američki vojni kadrovi.

Nasilna etapa operacije počela je 1954. godine. Ustanike su podržavali brodovi SAD koji su blokirali priobalje Gvatemale. Avioni bez oznaka su bacali propagandne letke. Oružane formacije su 18. lipnja prešle granicu Gvatemale i Hondurasa. Ustanici su izveli uspješnu ofenzivu. Rezultat borbi bio je dolazak Armasa na vlast početkom kolovoza. On je u zemlji uveo represiju protiv socijalista i komunista.

Kongo

Nakon prvih izbora nakon proglašenja neovisnosti 1960. godine u Kongu je premijer postao Patrice Lumumba, koji je razvijao odnose sa socijalističkim blokom. To je izazvalo nezadovoljstvo u Washingtonu. Prema nekim podacima, planovi o uklanjanju Lumumbe s vlasti počela je kovati CIA.

U rujnu je pukovnik Mobutu organizirao državni prevrat, u kojem je Lumumba svrgnut, a kasnije ubijen. Okolnosti njegove smrti nisu do kraja poznate. Britanski Telegraph je 2013. godine objavio podatke o tome da je ubojstvo Lumumbe organizirala suradnici britanske obavještajne službe Dafna Park.

Panama

Nije uvijek bila riječ o potpori oružanim prevratima. Neki lideri su jednostavno snabdijevali CIA-u neophodnim informacijama. Čelnik Paname od 1983. do 1989. Manuel Noriega je od kraja pedesetih aktivno surađivao s američkom obavještajnom službom. U Washingtonu su 1988. otkrili da je Norijega umiješan u narko-biznis. Zbog toga je svrgnut u operaciji “Just Cause” koju je, ironijom sudbine, organizirao Washington.

Liberija

Suradnjom s američkom obavještajnom službom može pohvaliti i bivši čelnik Liberije Charles Taylor. List Boston glob objavio je 2012. materijal zasnovan na razgovoru s ekspertima i bivšim obavještajcima, u kojem je navedeno da su od početka osamdesetih Pentagon i agenti CIA radili s Taylorom.

U zatvorenim arhivima, prema njihovim tvrdnjama, čuva se najmanje 48 dokumenata koji su na neki način povezani s liberijskom predsjednikom. Pretpostavlja se da je Taylor, pored ostalog, informirao Washington o libijskom čelniku Moameru Gadafiju.

Brazil

Nedavno su objavljene informacije o vezama novog vršitelja dužnosti predsjednika Brazila Michel Temera s američkom obavještajnom službom.

Prvo elektronsko pismo objavljeno na sajtu WikiLeaksa Temer je uputio iz brazilskog grada Sao Paola u Miami, u stožer zapovjedništva američkih oružanih snaga u zoni Središnje i Južne Amerike. U tom pismu Temer opisuje političku situaciju u Brazilu 2006. godine, u razdoblju kada je predsjednik bio Lula da Silva.

U pismu se spominje Temerov susret s predstavnicima američkog veleposlanstva, tijekom koje je s njima podijelio svoje viđenje političke situacije u zemlji. Drugo pismo datirano je 21. lipnja 2006. U njemu se spominje Temerov sastanak s američkim diplomatima u veleposlanstvu SAD u brazilskoj prijestolnici. Na sastanku je ponovno bilo riječi o političkoj situaciji u zemlji.
 
(sputniknews.com)

Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava “Amnesty International”, zajedno s organizacijom “Afterwatch”, pripremila je izvješće u kojem se navodi da bi vodeći proizvođači elektronike “Apple”, “Sony” i “Samsung” mogli koristiti komponente u čijoj je proizvodnji korišten dječji rad

U izvješću koje je objavljeno na zvaničnom sajtu “Amnesty Internationala” navodi se da najveći dio kobalta koji koriste proizvođači elektroničkih uređaja potječe iz Demokratske Republike Kongo i središnje Afrike, gdje su djeca u dobi od sedam godina prinuđena na težak rad u rudnicima kobalta.

“Raskošni izlozi trgovina i reklamnih tvrtka za napredne tehnologije u značajnom stupnju duguju djeci koja nose vreće s rudom i rudarima koji rade u tunelima koje su samostalno kopali, riskirajući svoje zdravlje”, piše u izvještaju stručnjaka za pitanja ljudskih prava i biznisa organizacije Mark Dameto.

U istraživanju “Amnesty Internationala” navodi se da nakupci kobalta kupuju na području Demokratske Republike Kongo, gdje je široko rasprostranjeno korištenje dječjeg rada, i preprodaju ga kompaniji “Kongo Dongfang Mining”, kćeri kompaniji kineskog metalurškog giganta “Huajou Cobalt”.

Tamo se kobalt prerađuje i prodaje trima proizvođačima komponenata za baterije i akumulatore u Kini, odakle oni stižu u “Apple”, “Microsoft”, “Samsung”, “Sony”, “Daimler” i “Volkswagen”.

Organizacija priopćava da u rudnicima Konga radi na tisuće djece, i po 12 sati dnevno.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Dobro pogledajte čovjeka na slici. Znate li tko je to?

Većina ljudi nije čula za njega, ali trebalo bi znati. Kada vidite njegovo lice ili čujete njegovo ime trebalo bi da osjetite nelagodu u trbuhu kao kad čitate o Mussoliniju ili Hitleru ili vidite neku od njihovih slika. Vidite, on je ubio više od 10 milijuna ljudi u Kongu.

Njegovo ime je kralj Leopold II od Belgije.

Leopold II., belgijski kralj (Bruxelles, 9. IV. 1835 – Laeken, 17. XII. 1909). Naslijedio oca Leopolda I. 1865. Sačuvao je neutralnost Belgije u Francusko-pruskom ratu 1870–71. Uz potporu parlamenta ojačao je belgijsku vojsku i obranu Belgije sagradivši utvrde u Namuru i Liègeu. Osnaživši položaj Belgije u Europi, interes je usmjerio na Afriku, ponajprije djelovanjem svoje kompanije Association Internationale du Congo, osnovane 1879.

Posjed te kompanije na Berlinskoj konferenciji 1884–85. bio je pretvoren u Neovisnu Državu Kongo pod njegovim suverenitetom. Tijekom njegove vladavine provodio se u Kongu surovi režim eksploatacije i ponižavanja (osobito sakaćenja ruku) urođenika, što je dovelo do niza prosvjeda svjetskih političkih i kulturnih krugova, među ostalim američkog predsjednika Theodore Roosevelta (1906) i pokreta Congo Reform Association od 1904., kojega su podržavali M. Twain, J. Conrad i A. C. Doyle. Pod pritiskom belgijske, europske i svjetske javnosti, Leopold II. bio je 1908. prisiljen ustupiti Neovisnu Državu Kongo belgijskoj državi.
On je bio “vlasnik” Konga tijekom svoje vladavine kao ustavni monarh Belgije. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja kolonizacije Azije i Afrike, skrasio se u Kongu. Kupio ga je i porobio sve ljude, pretvarajući cijelu zemlju u svoju osobnu plantažu robova.

Prerušio je svoje poslovne transakcije kao “dobrotvorne” i “znanstvene” napore pod zastavom Međunarodnog afričkog društva. On je koristio robovski rad izvući resurse Konga i usluge. Njegova vladavina bila je provedena putem radnih kampova (logora), sakaćenja tijela, egzekucija, mučenja i privatne vojske.

Većina nas, ne znamo točan postotak, ali bojimo se da je izuzetno visok, nije učila o njemu u školi. U medijima se ne čuje za njega. On nije dio širokog narativa ugnjetavanja (koji uključuje stvari kao što je holokaust tijekom Drugog svjetskog rata). On je dio duge povijesti kolonijalizma, imperijalizma, ropstva i genocida u Africi o kom nas nisu učili u školi.

Mark Twain napisao je satiru o Leopoldu pod nazivom “Monolog Kralja Leopolda; obrana njegove vladavine Konga ”, gdje ismijava kraljevu obranu svoje vladavine terora, uglavnom kroz Leopoldove vlastite riječi. Ima čak 49 stranica. I treba razmisliti zašto smo svi čitali u školi Huckleberry Finn i Tom Sawyera, ali ne i Kralja Leopolda. Je li to slučajnost? Sa točke gledišta Odjela za obrazovanje diljem cijelog svijeta, Afrikanci nemaju povijest.

Postoji stranica na Wikipediji pod nazivom “Genocidi u povijesti”. Međutim, genocid u Kongu nije uključen, ali se ipak spominje. Ono što se sada zove Demokratska Republika Kongo spomenuta je kao referenca rat u Kongu (Veliki afrički rat) gdje su obje strane multinacionalnih sukoba lovili Bambenga i pojeli ga. Kanibalizam i ropstvo su užasno zlo koje mora biti upisano u povijest, ali bijelac koji je pretvorio Kongo u svoj ​​osobni koncentracioni logor i ubio 10 do 15 milijuna ljudi nije ušao u povijest ni na Wikipediji.

Kada ubijete 10 milijuna Afrikanaca, niste se zvali “Hitler“. Vaše ime ne simbolizira životnu inkarnaciju zla. Vaše ime i slika ne proizvodi strah, mržnju i tugu. Vaše žrtve nisu razgovarale o tome i vaše ime nije ni zapamćeno.

Naravno, nije Leopold bio jedini izvor zla u Kongu. Imao je generale i vojnike koji su izvršavali njegove zapovijedi i provodili zakone. To je bio sustav. Ne govori se o tome što je kapitalizam učinio u Africi, sve privilegije koje su bogati bijelci dobili iz ovog genocida su skriveni.

Žrtve imperijalizma su nevidljive.
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)