Za razliku od 37 drama, njegov privatni život puno je manje poznat

Pisac William Shakespeare preminuo je 1616. godine, a kako je prošlo točno 400 godina od njegove smrti na međunarodnoj kulturnoj sceni ova godina posvećena je njemu i njegovim djelima.

Mnogi kazališni i operni festivali upravo će Romea i Juliju, Macbetha i Hamleta uvrstiti u svoje programe, a to neće zaobići ni, recimo, 67. Dubrovačke ljetne igre gdje će se prikazivati Hamlet.

No, osim njegovih djela te crtica iz njegovog života u kojima stoji da je imao sedmero braće i sestara, da je sa osam godina starijom suprugom imao troje djece te da je u svom životu napisao 37 drama, postoje i neke manje poznate činjenice o slavnom spisatelju. Recimo, da je volio pušiti marihuanu iz svoje lule ili da su se u njegovom kazalištu, osim predstava, izvodile borbe pasa i medvjeda.

Bio je biseksualac

Shakespearova sekusualnost bila je tema brojnih akademskih diskusija. Iako je Shakespeare bio oženjen s Anne Hathaway te je s njom imao troje djece, 126 njegovih soneta upućeni su mladiću kojeg naziva Fair Youth (lijepi mladić). Kako tvrde neki stručnjaci, jezik tih poema može se interpretirati kao seksualni te sugerira kako je postojala seksualna veza između spisatelja i mladića. Neki pak tvrde kako su ti stihovi demonstracija platonske ljubavi i divljenja.

Volio je marihuanu i kokain

Znanstvenici su analizom Shakespearovih lula pronaši tragove kokaina i marihuane. Povjesničari vjeruju kako je Shakespeare koristio ove supstance kako bi se nosio sa stresom te našao inspiraciju.

Možda je bio katolik (u tajnosti)

Shakespearov rođak Edward Arden bio je umiješan u pokušaj ubojstva kraljice Elizabete I. Njegov zet John Somerville imao je plan ubiti kraljicu, a ovaj mu je pomagao. Somerville je uhvaćen prije nego što je svoj plan proveo u djelo.

Tad je izjavio kako je na to nagovorio Arden, za kojeg je u isto vrijeme otkriveno kako je u protestantskoj Engleskoj zapravo bio katolik u tajnosti, a neki tvrde da je to bio i Shakespeare. Inače, Arden je proglašen krivim te je smaknut u prosincu 1583. godine, njegova glava je nabijena na šiljak na London Bridgeu.

Netko je iz groba ukrao njegovu lubanju

Na njegov grob uklesano je prokletstvo. Točnije, piše: ‘Proklet bio onaj tko makne moje kosti’. Zanimljivo je da je, iako je u to vrijeme bila standardna praksa da se iskopaju tijela iz starih grobova kako bi se napravilo mjesta za nove preminule, njegov grob ostao netaknut stotinama godina.

Sve dok arheolozi 2016. godine nisu napravili neinvazivno istraživanje koje je dovelo do iznenađujućeg otkrića, Shakespearova lubanja je nestala. Najvjerojatnije je ukradena iz plitkog groba od strane lovaca na trofeje u 18. stoljeću.

Možda je imao dijete u aferi s udatom gospođom

Možda je imao izvanbračnog sina, a mnogi su spekulirali kako je on bio pjesnik Sir William Davenant. Naime, Shakespeare je bio redoviti posjetitelj jedne taverne u Oxfordu, a navodno je bio blizak vlasnikovoj supruzi Jane Davenant.

Kad je Jane rodila 1606. godine, Shakespeare je postao dječakov kum, a kako je Davenant odrastao pokazujući literarni talent usporediv sa samim Shakespearom, sumnje okoline su rasle, a mladi pjesnik nikad nije opovrgnuo govorkanja da mu je Shakespeare otac.

Izmislio tisuće novih riječi

Upravo njemu se pripisuje gotovo 3 tisuće riječi i fraza u engleskom jeziku, a je li on zaista izmislio sve te riječi ili su njegovi radovi bili prvi postojeći pismeni zapisi o njima, do danas ostaje misterija.

Lingvisti su procjenili kako se njegov vokabular sastojao od 17 do 29 tisuća riječi što je usporedivo s prosječnim govornikom engleskog jezika danas. Uz autore Biblije, Shakespeare je trenutačno najcitiraniji autor na engleskom jeziku.

Neizravno je uzrokovao avionsku nesreću

Tijekom 1890. godine literarni entuzijast Eugene Schieffelin pokušao je Ameriku upoznati sa svim vrstama ptica pjevica iz Shakespearovih drama, uključujući i čvorke. Zahvaljujući Schieffelinu, za samo 50 godina, u Americi je bilo oko 200 milijuna čvoraka (koji danas žive na području od Aljaske do Floride).

Nažalost, njegov projekt je imao i tragične posljedice. U listopadu 1960. godine avion koji je polijetao s bostonskog aerodroma naletio je na jato od 10 tisuća čvoraka koji su zagušili motore i izazvali pad aviona. U nesreći je život izgubilo 62 ljudi.

U kazalištu dopuštao borbe pasa i medvjeda

Shakespearovo Globe kazalište nije se koristilo samo kako bi se u njemu održavale predstave već i se koristilo i za borbe između pasa i zatočenih medvjeda, a publika je plaćala da gleda tko će pobijediti.

Kad je jednom prilikom posjetio kazalište, pisac Thomas Platter je bio šokiran što je zatekao 120 pasa i 12 velikih medvjeda (od kojih je jedan bio slijep), a svi su bili zatvoreni iza pozornice kazališta.

Njegov autogram vrijedi 5 milijuna dolara

Shakespeare je vrlo rijetko dva puta na isti način pisao svoje prezime, a podaci koji postoje pokazuju više od 80 različitih načina uključujući i William Shaksp, Wm Shakspe te Willm Shakspere.

Zanimljivo je kako danas ni nema dokumenata na kojima svoje ime piše William Shakespeare, kako ga mi znamo. Taj način pisanja dolazi iz originalnog zbornika njegovih drama, koji je objavljen sedam godina nakon njegove smrti (1623. godine). Bez obzira na varijacije pisanja, autentični Shakespearov autogram trenutačno se procjenjuje na 5 milijuna dolara.

Shakespeare je bio samo pseudonim nekog pisca?

Tijekom 1785. godine Oxfordski učenjak James Wilmot sugerirao je da je Shakespearovo poznavanje prava i povijesti nekonzistentno s odrastanjem kakvo bi imao sin jednog obrtnika koji pravi rukavice u malom engleskom gradu. Otad se u oko 5 tisuća knjiga diskutiralo je li Shakespeare zapravo bio nečiji pseudonim.

Točnije, brojni učenjaci lamentirali su o tome tko bi mogao biti ‘pravi autor’ tih djela. Recimo, Edward de Vere ili pak Earl of Oxford, koji je imao iskustvo u politici i pravu te je čak i živio u Italiji gdje se odvijaju radnje Shakeseparovih djela.

No, kako nema dokaza koji bi potkrijepili ovu teoriju, kao protuargument se daje činjenica da je de Vere preminuo 1604. godine, prije nego što su Kralj Lear i Macbeth napisani.
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

“Moja kći je u školi bila izložena sustavnom zlostavljanju, ismijavanju i brutalnom vrijeđanju, njeni vršnjaci su ju čak prozvali sotonom, a sve to samo zato što nije išla u crkvu…”

Dok, ovih dana, gledam kako nova, vladajuća garnitura u Hrvatskoj, uz blagoslov, molitve i svetu vodu „pušta u pogon“ nove ministre, u meni se, kao majci, ponovo budi osjećaj mučnine, nelagode, nesigurnosti i straha.

Pitam se hoće li sada, s povratkom crkve na scenu, i neki novi klinci, koji ne idu u crkvu i na vjeronauk, prolaziti istu onu ponižavajuću torturu kakvu je prošlo moje dijete u vrijeme zatucanosti i nekulture koje nam se ponovno vraća”, kaže za Index profesorica povijesti Davorka Semenić.

Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, strah ove zagrebačke intelektualke dijele i mnogi drugi roditelji čija su djeca izložena prijeziru i maltretiranju vršnjaka, samo zato što ne idu na vjeronauk i u crkvu.

Iako su našu sugovornicu mnogi, u svojim glavama, već nakon prvih par pročitanih rečenica zasigurno etiketirati kao komunjaru, jogo-nosatalgičarku ili Srpkinju, Davorka nije ništa od navedenog. Odgojena je u katoličkoj obitelji, pohađala je vjeronauk, vjenčala se u crkvi, no ona je, prije svega, intelektualka, kozmopolit i žena širokih vidika. Stoga je upravo tako odlučila odgajati i svoju kćer, no pokazalo se da je cijena te odluke u Hrvatskoj vrlo visoka.

“Odgojena sam u katoličkom duhu i od svoje pete godine sam pohađala vjeronauk te sam bila prva generacija prvopričesnika u novozagrebačkoj crkvi u izgradnji. Tih sedamdesetih godina samo nas 4 djevojčice iz razreda smo, jednom tjedno, išle na vjeronauk. U školi zbog toga nismo imale problema. Sjećam se samo jedne neugodne situacije kada me je moja učiteljica, u drugom razredu, prozvala na ploču, pred svima je tada rekla da idem u crkvu te je zatražila da na papir napišem imena ostale djece koja također idu u crkvu.

Tada sam po prvi put primijetila podrugljive poglede nekolicine mojih vršnjaka iz razreda. No, moji roditelji nisu mirno prešli preko toga, te se učiteljica ispričala i povukla, a to što se dogodilo nije utjecalo niti na moj uspjeh u školi, niti na učiteljičino ponašanje prema meni. Nikada poslije toga nisam više doživjela neugodnost jer idem u crkvu. O tome se jednostavno nije pričalo jer je to tada bila privatna stvar, baš kao što bi i danas odluka o pripadnosti bilo kojoj konfesiji trebala biti privatna stvar svakog pojedinca”, kaže Davorka.

A onda su došle ’90-te…..

“Moj dečko je s fakulteta, onako u  trapericama i tenisicama, otišao u rat. Hrvat je, ali nije kršten i njegovi nisu išli u Crkvu, no smatrao je da je u redu da se vjenčamo u Crkvi. Iako postoji mogućnost vjenčanja katolika s pripadnikom neke druge konfesije, on nije bio pripadnik niti jedne konfesije te se ispostavilo da su stvari mnogo složenije.

Moj se dečko morao krstiti, a da bi to mogao, inzistirali su na šestomjesečnom pohađanju vjeronauka i sve to usred rata kada on nije znao ni hoće li se živ vratiti s fronta. Tada mi se Crkva prvi put jako zamjerila te smo odlučili ’91 sklopiti građanski brak.

U međuvremenu smo od zagrebačke nadbiskupije izvadili dozvolu koja je potrebna za vjenčanje katolika i ne katolika te smo se ’94. vjenčali na Trsatu, kod mog bivšeg vjeroučitelja“, prisjeća se Davorka svih peripetija s glomaznom i tromom crkvenom birokracijom, s kojom su se problemi nastavili i kada im se rodila kći.

“Kada smo htjeli krstiti kćer, u istoj onoj Crkvi Sv. Križa u koju sam ja, kao dijete, išla na vjeronauk, župnik je, upisujući podatke o roditeljima, upisao da je otac Hrvat, a potom je, automatski, želio upisati i da je katolik. Usprotivila sam se, rekavši da to nije točno, nakon čega smo se porječkali te me on ljutito upitao kako smo se uopće i vjenčali u Crkvi. Kćer smo, na posljetku, krstili u drugoj crkvi“, prisjeća se Davorka.

“Hodali su za njom od škole do kuće vičući joj Sotono!”

“Dok je moja kći pohađala vrtić, sve je bilo u redu, do dana kada smo se vratili s ljetovanja i kada me neugodno iznenadio ogroman križ na zidu, koji je sezao od poda do stropa. Vjernik sam, no nikako ne podržavam takve vanjske manifestacije vjere pri kojima se ne vodi računa da su u vrtićkoj grupi ili u razredu i djeca ateista, agnostika i pripadnika drugih vjerskih skupina. Iako sam katolik, smatram da vjerskim simbolima nije mjesto ni u školi, ni u vrtiću, kao ni u bilo kojoj javnoj ustanovi“, kaže Zagrepčanka.

Kada je njena kći krenula u školu, učiteljica je, već prvog dana, sve roditelje pitala tko od djece neće pohađati školski vjeronauk.

“Obzirom da živimo u jednom prigradskom naselju, gdje su svi, osim mog muža, oduvijek išli u crkvu, ispostavilo se da samo naša kći ne bi išla na vjeronauk te smo, samo zato da ju ne izdvajamo, pristali da i ona pohađa satove vjeronauka u školi.

No, u trećem razredu osnovne škole, kada se djeca pripremaju za Prvu pričest, školski vjeronauk odjednom više nije bio dovoljan, nego je naša kći trebala ići i na vjeronauk u crkvu te na nedjeljnu misu i to zajedno s nama roditeljima. Takve metode prisile nam nisu bile prihvatljive te smo odustali i od vjeronauka i od pričesti i od misa”, kaže majka djevojčice kojoj se od tog trenutka život uvelike promijenio. Prva reakcija krenula je, kako kaže, od učiteljice, a za njom su se, kako to obično biva, povela i djeca iz razreda.

“Učiteljica je bila vidno zaprepaštena time što nismo pristali na sve veće zahtjeve crkve. S vremena na vrijeme, ponešto je zajedljivo prokomentirala, no činilo nam se da sve to nije tako strašno, sve dok djeca iz razreda nisu počela izbjegavati našu kćer. Od škole do kuće trebalo joj je oko 20 minuta hoda, a njeni su dojučerašnji prijatelji iz razreda cijelim tim putem hodali iza nje i vikali joj Sotono!”, prisjeća se Zagrepčanka.

Na pitanje jesu li ona i suprug tada reagirali na te otvorene provokacije upućene njihovom djetetu, odgovara – ne, na žalost nismo, ali samo zato što tada nismo znali što sve naša kći proživljava, jer je ona, u strahu da će se sve dodatno zakomplicirati, o svemu tome šutjela.

“A što si očekivala kada imaš nekrsta u kući?”

“Što je sve u školi proživljavala i kakve je uvrede svakodnevno slušala, ispričala mi je tek u šestom razredu. Tada su iz vjeronauka učili o križarskim ratovima te je vjeroučiteljica ustvrdila da su muslimani za sve krivi, a moje ju je dijete, vidno uzrujano, upitalo, “A što je s inkvizicijom”.

Druga djeca iz razreda su ju blijedo gledala jer nikada nisu ni čula za inkviziciju, a vjeroučiteljica je odbrusila da nije ni vrijeme ni mjesto za takvu raspravu. Nakon što mi se kći povjerila, u nekoliko sam navrata pitala djecu iz njenog razreda što ih to uče na vjeronauku kada su tako okrutni jedni prema drugima. Šutjeli su, nisu mi znali odgovoriti, no na roditeljskom sastanku me pak mama jednog djeteta vrlo bezobrazno i prostački upitala što sam očekivala kad imam nekrsta u kući”, priča Davorka.

Prisjeća se i kako je njena kći u sedmom razredu na kontrolnom iz vjeronauka jedina dobila ocjenu odličan. Dok su njeni vršnjaci, koji su redovito išli u crkvu, na pitanje “Što čini pravog vjernika?”, odgovorili “Redovita molitva i odlasci u crkvu”, djevojčica, koju su u razredu zvali sotona, je napisala – „Pravim vjernikom čovjeka čini dobrota prema drugim živim bićima!”.

“Mi se, kao obitelj, doista trudimo razumjeti različitosti i biti tolerantni prema svima. Upravo stoga, u kućnoj biblioteci, imamo gomilu najrazličitijih knjiga, među kojima su i one vjerske, jer smatra da je stvar opće kulture pročitati ih, u prvom redu, kao književna djela. Kako nam je u zbirci vjerskih knjiga nedostajao samo Kuran, pronašli smo ga na Interliberu te ga je naša kći dobila na poklon.

No, kada su to saznali njeni vršnjaci s fakulteta, izvrijeđali su ju tvrdeći da pravi katolik to nikada ne bi kupio. Sebe su, dakako, smatrali tim „pravim“ katolicima jer se redovno prekriže pred svakom crkvom, a istovremeno se nikada u tramvaju nisu ustali kako bi prepustili mjesto starijima, bolesnima ili majci s djetetom. Iako nisu pokazali da im smeta to što moja kći čita i Kuran, profesori na fakultetu ne čine apsolutno ništa da smanje taj otrovni animozitet među mladim ljudima”, kaže profesorica iz Zagreba.

Nakon svih neugodnosti koje je od djetinjstva proživljavala, njena je kći, kada joj je bilo 16, ipak odabrala ići na prvu pričest i krizmu. Nakon svega što su proživjeli Davorka i njen suprug su danas ponosni što je, i unatoč pritiscima okoline, njihova kći izrasla u pametnu, mladu djevojku koja misli svojom glavom.

Pravobraniteljica za djecu : Nastavnici i vjeroučitelji dužni su raditi na suzbijanju takvog nasilja!

“Ako su djeca koja ne pohađaju nastavu vjeronauka izložena etiketiranju, omalovažavanju i vrijeđanju od strane druge djece, tad je na djelu vršnjačko verbalno nasilje ili čak psihičko zlostavljanje ako se takvi postupci ponavljaju. U takvim situacijama škola treba primijeniti protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima.

Osim poduzimanja mjera kada do nasilja dođe, najvažnija obveza škole je provođenje preventivnih aktivnosti u sprečavanju nasilja. Čak i ako je riječ o rijetkim, povremenim provokacijama usmjerenim protiv djece koja nisu izabrala izborni predmet vjeronauk, osoblje škole ne bi smjelo ignorirati takve pojave već je dužno raditi na suzbijanju takvog nasilnog ponašanja poučavati djecu toleranciji i prihvaćanju različitosti. To je zadaća i vjeroučitelja i svih drugih nastavnika i djelatnika škole te je odgovornost ravnatelja škole”, kaže za Index Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu.

Naglašava da je u slučaju vršnjačkoga nasilja koje ima diskriminatorna obilježja svakako učinkovitije da škola edukacijom iz područja građanskog odgoja djecu pouči o poštovanju različitosti i o oblicima diskriminacije koji su kažnjivi. Pravobraniteljica za djecu je još 2012. godine, uočivši da radnici u odgojno-obrazovnom sustavu često ne prepoznaju različite oblike i pojave diskriminacije, uputila preporuku Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te Agenciji za odgoj i obrazovanje da se u programe stručnih osposobljavanja i usavršavanja uvrste teme o pojavama diskriminacije, zabrani diskriminacije i primjeni antidiskriminacijskog zakonodavstva.

Ovu preporuku pravobraniteljica je ponavljala više puta u sklopu preporuka koje uobičajeno upućuje MZOS-u na početku svake školske godine. Osim stručnog usavršavanja preporučila je i pružanje dodatne stručne podrške odgojno-obrazovnim radnicima na razvijanju tolerantnih odnosa između djece pripadnika nacionalnih manjina i djece pripadnika većinske nacionalnosti, osobito u školama u višeetničkim sredinama.
 
(index.hr/uredio:NSP)

Iako su mnogi pozdravili ovu objavu, mrgodno na nju gledaju konzervativci u Crkvi koji bi sve to strpali pod tepih te žrtve koje pitaju zašto je čekao do sada

Dokumenti objavljeni na stranicama datiraju od 1966. godine do danas, a riječ je priznanjima seksualnog maltretiranja, pismima i optužbama. Velika većina imena žrtava zlostavljanja su zacrnjena. Američki mediji pišu kako je riječ o mučnim i šokantnima dokumentima u kojima se otkrivaju detalji zlostavljanja djece od strane svećenika.

Kardinal Francis Eugene George (77), nadbiskup u Chicagu, odlučio je “očistiti ormare od kosturâ” prije svoga skorog odlaska u mirovinu (nasljednik Blase Joseph Čupić imenovan je 20. rujna, ali će biti ustoličen 18. studenoga). Kardinal George je na mrežnu stranicu svoje nadbiskupije ( http://docinfo.archchicago.org/ ) bez ikakve prisile dao “iskrcati” više od 15.000 stranica dokumenata koji se odnose na 36 svećenika, od reda optuživanih za spolno maltretiranje malodobnika, barem jednom, pod uvjetom da je optužba bila potkrijepljena dokazima.

Dakle, očišćenih od onih svećenika koji bi eventualno bili samo žrtve kleveta. Ali svećenicima koji su s razlogom optuženi (i uglavnom zabašureni) objavljen je cijeli fascikl: sva pisma upućena njima, sva pisma od njih zaprimljena – i sve optužbe na njihov račun, neke sročene desetljećima nakon napastovanja, kad je žrtva smogla snage shvatiti da nije ona krivac, a neke odmah nakon nekoliko dana (kako su obično reagirale bijesne i očajne majke).

Početna stranica dokumenta s imenima svećenika

Neka imena (osobito žrtava) zacrnjena su, radi zaštite privatnosti. Neki su svećenici izostavljeni (npr. o. Edward Maloney, čiji su dokumenti pošteđeni objavljivanja jer to je bio dio njegove pogodbe s javnim tužiocem). Ali i ono što se čita mjestimice je i mučno i grozno.

Moralna bijeda

Posrijedi su dokumenti od 1966. do 2013., dakle kada su nadbiskupi bili i Georgeovi prethodnici kardinali Cody i Bernardin.

Ima tu svega: kopija službenih dopisa otipkanih strojopisom, bilježaka ili pisama tintom, cedulja. I cijelo more jada i moralne bijede svećenika koji se nisu ustručavali ni u samoj sakristiji skinuti do gola pred raspelom i pohotno drpati 8-godišnjeg dječaka, na sam Badnji dan, kao što je učinio Daniel McCormack, optužen za napastovanje ukupno trojice malodobnika. U Fernandelovim filmovima o don Camillu raspelo je govorilo, a u Chicagu (i još kojegdje, na žalost) ostajalo je nijemo, jer nema drugoga glasa ako ne odjekuje u duši vjernika. Jadni Krist. Jadna djeca.

Nadbiskupija u Chicagu već je isplatila više od 130 milijuna dolara (više od 100 milijuna eura) u nagodbama sa žrtvama svećenika pedofila.

Već ranije, u siječnju, kardinal George je objavio oko 6000 stranica dokumenata o 30 svećenika pedofila, ali tada to nije bila njegova slobodna volja, nego obaveza koju je preuzeo nagodbom sa chicaškim tužiocem Jeffom Andersonom.

Ovaj put je kardinal – barem sada – odlučio izložiti svoju savjest, napisavši na Mreži i ovo: “Ne možemo izmijeniti prošlost, ali se nadamo da možemo ponovo izgraditi povjerenje kroz pošten i otvoren dijalog”. I dodao: “Spolno zlostavljanje djece je zločin i grijeh”.

Shematski prikaz zločina svećenika u kojem uz ime stoji i vremenski period kada su se zločini događali

Na žalost, to nije bilo shvaćeno, ili barem primijenjeno, dok sudovi u Americi (a tek zatim u Irskoj, Njemačkoj, Poljskoj, čak i u Italiji) nisu počeli kažnjavati svećenike zločince, ponegdje i njihove biskupe zbog zataškavanja, i dok nisu – osobito u Sjedinjenim Državama – udarili katoličke dijeceze nesmiljeno po džepu, ondje gdje se oprost ne dobiva tek pokorom i molitvom, nego materijalnom štetom, tolikom da se probudila i savjest.

Ljudsko licemjerje

Nevjerojatna isprepletenost prijekora, licemjerja i zataškavanja izrazito je vidljiva, na primjer, iz fascikla o. Gregoryja Millera, koji je pun pohvalnih pisama kojima je praćeno njegovo napredovanje u nadbiskupijskoj hijerarhiji, ali i brojnih prijekora. Tako se na jednoj od stranica njegova dosjea ( http://docinfo.archchicago.org/static/pdfs/docs/miller_gary_m-aoc_017852-018126.pdf ) nalazi sažet opis kako je o. Miller

“u svom stanu u rektoratu naveo XX-a da skine svoju odjeću; i o. Miller je skinuo svoju odjeću i stekao erekciju; o. Miller je svojom rukom pomilovao XX-ovu nogu dvaput, onda je položio svoju ruku na XX-ov trbuh i počeo je pomicati prema njegovu genitalnom području…”.

Ostatak je izostavila arhidijeceza, očito smatrajući da je i ovaj opis dovoljan i da ne treba draškati eventualni pedofilski voajerizam čitalaca dokumenta koji je postao javan. Iako je još 2004. u njegov dosje unesena opaska o nepodobnu ponašanju s malodobnicima, ipak je kancelar
Nadbiskupije Jimmy Lago 2008. uputio pismo u Jolliet u Illinoisu informirajući (zapravo: dezinformirajući) tamošnjeg župnika da na ručun o. Millera nema nikakvih optužbi za nepodobno ponašanje, odnosno, u drugom pismu, da je “osoba dobroga moralnog karaktera i reputacije”. Mašallah! Tek 2012. je Milleru zabranjeno da ostane nasamo s osobom mlađom od 18 godina i da ulazi u školu. A prve optužbe na njegov račun datiraju iz školske 1972.-1973. godine dok je bio kapelan u župi South Byron.

Tek je 2012. Miller pitao, neobaviješten ispovjednik, a “što je to spolno zlostavljanje” i izrazio čuđenje što to mogu biti “i druge radnje, a ne samo penetracija”. Kao da mu je Clinton bio kateheta.

Nisu dečkići nego curice bile mete oca predatora Williama Lupa (“lupo” je vuk na talijanskome, a mjesnim crvenkapicama šuma se, neočekivano, otvarala u župi). Otac Lupo je optužen da se ukazao posve gol u krevetu 14-godišnjoj djevojčici, a djelomično obnažen drugim dvjema tinejdžericama blizu svog tuša pored spavaonice, te da se kroz otprilike šest godina “strastveno grlio i ljubio” s najmanje trima adolescenticama.

Ugodno s korisnim je spajao o. Joseph Savage ( http://docinfo.archchicago.org/static/pdfs/docs/savage_joseph_e-aoc_019941-020099.pdf – opet nomen est omen: na engleskome njegovo prezime znači: Divljak). Dečke je ne samo silovao (u smislu da ih je navodio na radnje izjednačene kazneno sa silovanjem, jer nisu bili ni u dobi ni u situaciji da samostalno odlučuju o stupanju u spolne odnose), nego ih je slao u pljačku po obližnjim episkopalnim (tj. anglikanskim) crkvama odakle su mu donosili oltarske i ine dragocjenosti. Ne, nije suspendiran, nego je distribuirajući Presvetoga dočekao i zlatnu misu dok mu je nadbiskup bio kardinal John Patrick Cody.

Udar na Krista

Uostalom, koga zanimaju ostali podaci – slobodan mu je pristup na Internet.

Kardinala Georgea sada neki na sva usta hvale, jer je širom otvorio vrata arhiva i izložio javnosti podatke. Malo ih je, uistinu, koji su se usudili to učiniti.

Ima, naravno, i onih koji mu tu njegovu odluku vrlo otvoreno zamjeraju. S jedne strane to su tzv. tradicionalisti, koji smatraju da svaki takav otkriven skandal umanjuje prestiž i samoga Krista, ne samo Njegove Svete Crkve (iako je apsolutno bogohulno povezivati Isusa i njegove riječi sa svinjarijama i zločinima počinjenima u njegovo ime ili pod okriljem njegove Crkve, kao što je jasno i odrešito, uz dlaku nekim uplašenim kardinalima, pa i svome nasljedniku, rekao sv. Ivan Pavao II. o Pepelnici za Velikog jubileja Svete 2000. godine). Oni insistiraju da se prljavo rublje pere u familiji, a da se javnosti, i vjerničkoj i inoj, smije pokazivati samo blistava fasada, na ponos vjernih i na zavist svih ostalih.

S druge strane to su same žrtve i njihove udruge. David Clohessy, ravnatelj Mreže preživjelih žrtava svećeničkih spolnih zlostavljanja (SNAP), prigovara da su sva ta obavještenja morala biti objavljena godinama ranije, da su se i kardinal George i ostala njegova braća u biskupstvu morala koncentrirati prvenstveno na žrtve i njihovu zaštitu i rehabilitaciju (kao što je u svim prilikama govorio vidno potreseni papa Benedikt XVI.), a ne prvenstveno na reputaciju i izbjegavanje sudskih tužbi.

Pranje prljavih gaća

Uostalom, papa Frane je već prošle godine u svibnju, tek što je stupio na dužnost, imenovao posebno ad hoc Povjerenstvo za zaštitu malodobnih, te je i u toj stvari, kao i u mnogo čemu inome, izrazito i uporno insistirao na otvorenosti i javnosti, što razjaruje pobornike zatvorenih vrata i internog “pranja prljavih gaća”.

Kardinal George je imenovao posebnog savjetnika za slučajeve zlostavljanja Johna O’Malleyja, koji je Associated Pressu izjavio da je kardinal nadbiskup htio da sve bude objavljeno dok je on još na dužnosti.

“Zanovijetala” kažu da je bilo bolje da je to učinio netom je stupio na dužnost, 1997., a ne sada kada je napušta.

Što se tiče Hrvatskog zakona…. pogledajte u VIDEU:
 

 

 
(jutarnji, index, youtube.com/uredio: nsp)

Sve je počelo kada ju je policija prostrijelila za vrijeme nemirnih prosvjeda. Nakon što se probudila u bolnici odlučuje radikalno promijeniti vlastiti život. Čini zaokret od 180 stupnjeva, ostavlja po strani svoj politički servilizam i grješan život te se posvećuje traženju istinskog dobra za žene i djecu.

Djed katolik

Rođena je u sasvim običnoj ekvadorskoj obitelji. Vjera im se sastojala uglavnom od odlazaka na nedjeljnu misu. Iznimka je bio njezin djed koji je živio autentičnim kršćanskim životom. Dok je Amparo već bila u adolescentskoj dobi i na putu ka ateizmu, jednom joj je prilikom djed rekao riječi koje neće nikada zaboraviti. Ušli su u jednu crkvu i ispred Gospine slike joj je kazao: “Pogledaj je u oči. Ona je jedina koja će te spasiti i dovesti k vjeri.” Na tome je i ostalo. Nakon toga njezin bi se život mogao opisati kao slobodan pad. Bila je izbačena iz gimnazije zbog fizičkog napada na časnu sestru.

Revolucija i ljevica

Bile su to 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća i društvene ponude koje je Amparo pronašla van Crkve bile su marksistička teologija oslobođenja, feministički pokret i pokret za pravo pobačaja, Che Guevara, pokret za emancipaciju Indijanaca tzv. indigenizam, itd. Svim tim idejama posvetila se dušom i tijelom. Amparo se moglo sresti na različitim mjestima: od oružanih sukoba do antivladinih prosvjeda za tzv. reproduktivna prava žena, tj. promičući kontracepcijska sredstva i pobačaj.

U Španjolskoj postaje još radikalnija

Pošto se politička situacija u Ekvadoru zakomplicirala, otac ju šalje u Španjolsku na studij socijalne pedagogije. Tamo dolazi do sveučilišne diplome, ali se i politički radikalizira stupajući u kontakte s ostalim revolucijskim, ateističkim i anticrkvenim pokretima.

Povratkom u Ekvador njezina se feministička i ljevičarska vizija savršeno poklopila s UN-ovom politikom u Latinskoj Americi. Zahvaljujući tome i svome obrazovanju preuzima odgovornost za provedbu programa UNFPA (Populacijski fond UN-a) za Ekvador koji na raspolaganju ima milijune dolara za provedbu programa koji se protive natalitetu, tj. koji se provode u korist pobačaja i kontracepcije.

Opis posla: ‘uništiti vjeru katolicima’

“Komunističke i socijalističke grupe znaju kako je Katolička crkva jedina institucija koja može slomiti njihove laži”, pojasnila je Amparo međunarodnoj katoličkoj televiziji EWTN te nastavlja: “Da bi ih se diskreditiralo, prvo tražiš argumente kojima bi se mogla uništiti slaba vjera katolika. Pratiš vijesti ili istražiš život svećenika koji ne živi svoj život u milosti Božjoj. To razglasiš i objaviš u medijima. Ono što treba prešutjeti jest to da je 60% karitativnih djela u Ekvadoru u rukama Crkve.“

Oštetiti Crkvu iznutra

Veliki problem svećenika je njihova samoća, stoga smo tražili napuštene svećenike i govorili im da ako Bog postoji zašto dopušta siromaštvo. Jedini je način revolucija. Ujedinite se s nama i mi ćemo vam pomoći. Bilo je svećenika koji bi popustili misleći kako će tako imati grupu koja će im pomagati, podržavati ih, koja bi bila s njima. Ponekad bi svećenicima i časnim sestrama davali novac za obnovu i poboljšanje njihovih obrazovnih centara, ali pod uvjetom da nam u svojim školama dopuste poučavati o “spolnom i reproduktivnom zdravlju”.

Još dalje od Boga

Kod Amparo se ispunila Chestertonova misao koja glasi: „Kada se napusti vjera u Boga, odmah se počne vjerovati u bilo što“. Iako uronjena u ateizam, tražila je bilo kakav tračak duhovnosti u u proricanju iz karata, reikiju, jogi… Navodi: „Pošto je život posvećen idejama današnje (op.pr.) ljevice, grješan život ne možeš osloboditi od posljedica grijeha. To je duhovna smrt. To je poput malenih saveza sa Sotonom koje on ne propušta naplatiti.

Netko mi je tada preporučio tzv. unutarnja čišćenja. Imala sam vlastite mantre koje bih mogla prevesti kao Ja pripadam Sotoni. Mantre sam napravila u SAD-u gdje sam čak i djecu dovela kod šamana koji je bio učitelj Univerzalne religije.“

Iako Bog nije daleko…

Jednom  je prilikom u jednoj kršćanskoj zajednici Amparo izazvala Boga tako da je napala jednu gospođu koja je molila držeći Gospinu sliku. Izbezumivši se počela ju je vrijeđati nazivajući je luđakinjom. Završilo je tako da je istrgnula i poderala Gospinu sliku koju je sirota žena držala u ruci. Njezina prepotencija revolucionarke nikome nije davala previše izbora, pa tako ni njoj. Ubrzo nakon tog događaja bliži se sljedeći korak prema njezinu obraćenju.

Ranjena policijskim metkom

Sudjelovala je u svakovrsnim antivladinim prosvjedima i sukobima, često mobilizirajući domoroce i potičući ih da dolaze naoružani kopljima. Na jednom od takvih prosvjeda policija je protiv prosvjednika koristila bojevo streljivo gdje je jedan od metaka završio u Amparinu tijelu. Nakon toga jedino čega se sjeća bila je prisutnost supruga s djecom s jedne strane, a s druge neobjašnjiv mir. “Nisam se bojala umrijeti”, kaže Amparo te dodaje: “Sve oko mene bila je radost, užitak, mir…“ Kroz sve to čula je glas koji joj je pjevao.

“Tada sam vidjela čudesne oči. Vidjela sam ljubav. Bijahu to Gospine oči. Gospina slika. Vidjela sam je kao petnaestogodišnjakinju odjevenu u bijelo.”

Dok je krvarila jedino što je osjećala bilo je mir, radost…. Tada joj je Gospa rekla: ”Malena moja, ja te ljubim.” Zamolila ju je da napusti sve što je do tada slijedila i da počne slijediti Njezina Sina. Amparo je također iza Gospe primijetila jednog starijeg gospodina. Bio je to njezin djed.

Čak je i suprug pomislio da je poludjela

Kada se probudila sve je ispripovjedila mužu Javieru. Pomislio je da je poludjela i to ne bez razloga, ipak je do tada bila uvjereni ateist, protukatolički militant…

Odmah su je odveli na ispitivanje kod new age “učitelja, psihologa i eksperata” koji su je počeli uvjeravati kako je to iskustvo samo plod halucinacija i posljedica ranjavanja. “Ipak, nitko me nije mogao uvjeriti da to nije bilo od Boga.”

Ispovijed

“Prvo što sam trebala bio je svećenik. Imala sam potrebu za ispovijedanjem. Molila sam Boga da ne umrem i da ne odem u pakao. Ispovijedala sam sve grijehe. Bilo ih je zastrašujućih.”

Bila je to nova životna dionica i trebalo je krenuti ispočetka i sve učiniti dobro. „Prva stvar koju sam učinila bila je naučiti voljeti Isusa, voljeti svećenike, ljubiti Crkvu, sakramente.” Amparo se osjećala prljavo i u isto vrijeme pozvana na novu revoluciju: “Jedino što mijenja svijet je Bog. Ja nisam dostojna. Tako je velika ljubav Božja…”

Suprugovo obraćenje

Amparo je molila i pozivala muža da se obrati. Tijekom vremena, Javier, revolucionar poput nje, počinje mijenjati svoj život. Iskustvo odricanja od dotadašnjih životnih uvjerenja moralo je biti dramatično samo po sebi. Amparo pojašnjava: “Suprug je prihvatio vjeru u Boga i Djevicu Mariju, ali ne i u sakramente. Srećom, Bog nam je na put poslao jednog svetog svećenika. Na kraju se ispovjedio. Ta je ispovijed trajala više od dva sata. Po izlasku iz ispovjedaonice osjećao je kao da je zbacio sa sebe teret težak stotine kilograma.”

Sada je trebalo razotkriti UN-ove laži !!!

Obraćenje kod mnogih često bude dugotrajno i s puno etapa. Amparo je bila na putu, ali se još uvijek nije sasvim odrekla grijeha, jer im je UN-ova plaća bila potrebna za pokrivanje obiteljskih troškova.

Stvari su se pokrenule kada ju je jedna prijateljica tražila informaciju o piluli za dan poslije za čiji je uvoz i distribuciju u Ekvador bila odgovorna Amparo kao dužnosnica Ujedinjenih naroda. UN je u tu zemlju uvezao preko 400.000 doza tog abortivnog sredstva. Amparo svjedoči o ogromnom biznisu koji se tu obrće: “UN iz New Yorka prodaje UNFPA-u (Populacijskom fondu UN-a) iz Ekvadora dozu po 0.25 $, a mi smo ih preprodavali između 9 i 14 $.

Aktivisti za prava nerođene djece tužili su UN sudu i to suđenje dobili. U presudi je pisalo da UN mora priznati kako to nisu kontracepcijska sredstva nego sredstva za pobačaj koja služe kada kontracepcija zakaže. Konačnu odluku za punim obraćenjem donijela je za vrijeme tog suđenja koje je UN izgubio. “Kada smo na sud nosili neke informacije jedan mi je novinar postavio pitanje koje sam ja doživjela kao da me je Bog upitao - Jesi li sa mnom ili sa Sotonom? Novinar me je upitao koje je moje mišljenje o piluli za dan poslije. Naravno, ja sam i dalje radila za UN i bila sam dužna podržavati organizacije koje promiču pobačaj. U tom trenutku sam shvatila da moram reći istinu i prestati lagati samoj sebi. Bilo bi nedosljedno biti katolik, a ipak, zbog novca, i dalje podupirati organizaciju koja ide protiv mojih vrijednosti. Naravno, rekla sam istinu i UN mi je dao otkaz.”

Što se nalazi iza UN-a?

Iza UN-ovih projekata, iza lijepih riječi koje koriste kada govore o tzv. reproduktivnom zdravlju, u stvarnosti se nalazi promicanje pobačaja i kontracepcijskih sredstava. To im je jedini cilj u Latinskoj Americi.

U razgovoru za katoličku televizijsku kuću Amparo tvrdi kako se u knjizi “Tijelo, bubnjevi i otisci” (autorice: Zaida Betancourt i Marcia Elena Álvarez, izdanje UN-a) promiče seks među djecom starijom od deset godina. U toj se knjizi također tvrdi kako roditelji ne bi trebali biti informirani o seksualnom obrazovanju svoje djece, da škola učenicima treba distribuirati kontracepcijska sredstva bez znanja i suglasnosti roditelja, i da ako su nastavnik ili liječnik obavijestili roditelje da im djeca koriste kontracepciju, da bi takvi učitelji ili liječnici trebali dobiti otkaz zbog kršenja profesionalne diskrecije koja bi trebala biti između njih i djece koja koriste takva sredstva.

Amparo i mnogi drugi prijavljuju posao u kojem se ništa ne prepušta slučaju: promiču se spolni odnosi među djecom i adolescentima prodajući im prezervative. Kada oni zakažu onda im se ponudi pilula za dan poslije ili pobačaj. Pošto iza pobačaja ostanu ljudski ostaci, oni se koriste za eksperimentiranje ili se iz njih izvlače neke tvari koje se potom koriste za kreme, šampone itd. Kompletan biznis.

A sada u bitku za život

Stvarnost koja ju je zatekla bila je teža nego što je mislila. Kao obitelj izgubili su mnogo. Morali su se odreći mnogih stvari na koje su dotad bili navikli. Ali kako Amparo tvrdi: “Bilo je prekrasno sa suprugom pronaći Božju ljubav i odbaciti zablude o svećenicima, Gospi, Crkvi, koje smo do tad imali.

Amparo Medina i Javier Salazar roditelji su troje djece. Ona je izvršni direktor organizacije Accion Provida Ecuador. Savjetuje i surađuje s drugim sličnim organizacijama.

Sada se bori za obitelj, žene i djecu, ali polazeći od istine o čovjeku kao cjelovitom biću, a ne kao do nedavno promatrajući čovjeka kroz gospodarsko poslovanje.

Prijetnje smrću

Započela je novim pristupom, ali ovaj put ne bez opasnosti. Amparo su počele pristizati prijetnje smrću. Jednom je prilikom primila paket u kojem je bio mrtvi štakor s porukom na kojoj je pisalo: “Smrt borcima protiv abortusa! Sjeti se da nesretni slučajevi postoje! Sjeti se koliko je smrti u ovoj zemlji izazvanih posljedicama nesretnog slučaja! Stop homofobnoj kampanji! Smrt izdajnicima! Revolucija ili smrt!”

Time ne uspijevaju zaplašiti Amparo. I dalje nastavlja s borbom jer zna da joj je povjerena prilika za obranu tisuća (nerođenih op.pr.) života.
 
(bitno.net/uredio:nsp)

Londonska Velika loža utemeljena je 1717., prva francuska loža osnovana je 1725., a već 1742. conte Sigismund Gondola (Gundulić) bio je prvi hrvatski plemić koji je postao mason i koji je imenovan meštrom slobodne zidarske lože u Beču.

Kada se francuski liječnik i slobodni zidar Brasson 1754. doselio na Brač, a potom 1754. u Glini osnovana prva loža slobodnih zidara na tlu Hrvatske, masonerija se nezaustavljivo počela širiti po Hrvatskoj. I tako to traje već više od dva i pol stoljeća, piše Branko Šömen u nedavno objavljenoj knjizi “Mudrost”, prvom dijelu sveobuhvatne trilogije o povijesti slobodnih zidara na ovdašnjim prostorima.

Za Branka Šömena slobodno zidarstvo je izrazito pozitivno, svojevrsni put ka prosvjetljenju i traženju pravednosti bez monopola na vjeru. Ovakav stav ne iznenađuje – Šömen je bivši mason, i kako sam kaže, iz Velike lože Jugoslavije izbačen je zbog političkih neslaganja. U razgovoru za Jutarnji, Šömen je objasnio kako je “Mudrost” prvi dio trilogije “Mudrost, Snaga i Ljepota”, koju je pisao dvadeset godina, skupljao dokumentaciju po arhivima, knjižnicama i ložama, listao stare, slobodnozidarske revije Šestar; Neimar, Glasnik, i pročitao stotine knjiga, koje su pisale o slobodnom zidarstvu.

“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.

Negativna mišljenja

Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.

U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.

Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.

Filozofija masona

Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.

Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.

Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.

Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”

Neprijatelji Crkve

Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.

Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Slučaj Franje Tuđmana

Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.

Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.

Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12586"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata