Ukupna zaduženost u svijetu lani je dosegnula nove rekorde

Sredinom prošle godine svi sektori – od države, preko tvrtki, pa do stanovništva – ukupno su, prema novoj analizi McKinsey Global Institutea (MGI), analitičke ruke konzultantske tvrtke McKinsey, dugovali, kada se isključe fluktuacije tečajeva, nevjerojatnih 169 bilijuna američkih dolara, ili 236 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) svijeta u cjelini.

Prezaduženi su, može se reći, svi i svuda u svijetu. To je, tvrde ekonomisti, ponajprije posljedica velike likvidnosti i ere jeftinog novca, mjera kojima su države pokušavale pobijediti najtežu ekonomsku krizu od završetka Drugoga svjetskog rata. U tome su i uspjele. No, iako je kriza završila, nastavile su provoditi istu politiku, pa je novac i danas razmjerno jeftin i dostupan.

Ono u čemu najveće svjetske ekonomije nisu uspjele je želja da se smanji zaduženost. Naime, dugovi u svijetu od 2008. kontinuirano rastu. Primjerice, još 2007. godine ukupni su dugovi svih sektora u svijetu, prema podacima iz studije, iznosili 97 bilijuna USD, ili 207 posto svjetskoga BDP-a.

Umjesto da se smanjuju, dugovi su se do sredine prošle godine znatno povećali, upozoravaju u MGI-ju. Tračak optimizma u cijeloj priči je taj što dugovi od 2014. ipak rastu znatno sporije.

Novo zaduživanje

Velik dio “zasluga” za rast svjetskoga duga stručnjaci pripisuju državama. Slično tvrde i domaći analitičari, koji ističu da su države iskoristile eru jeftinog i dostupnog novca kako bi se dodatno zaduživale i time pokrivale manjkove u državnim blagajnama, umjesto da su se okrenule reformama, koje bi im omogućile stvaranje dugoročno održivih fiskalnih pozicija.

- Većina zemalja u svijetu nije provela reforme nužne za jačanje konkurentnosti gospodarstava, već su se okrenule novom zaduživanju. Može se reći da je novac supstituirao nužne promjene – ističe Željko Lovrinčević iz zagrebačkoga Ekonomskog instituta.

- Države u svijetu, uz rijetke izuzetke, nisu provele značajnije reforme, nego su iskoristile razdoblje jeftinog novca kako bi se dalje zaduživale – kaže i Hrvoje Stojić, makroekonomist Addiko banke.

Ipak, netočno bi bilo sav krimen za eksploziju duga u svijetu pripisivati samo državama. Javni je dug, doduše, značajna karika u lancu ukupnih zaduženja, ali ne i jedina. Jedan od glavnih okidača rasta duga u posljednjih desetak godina su i kompanije.

U studiji MGI-ja “Rastući korporativni dug: opasnost ili obećanje?”, primjerice, ističe se da su se brojne kompanije od završetka krize okrenule zaduživanju izdavanjem korporativnih obveznica, budući da su poslovne banke uvelike zavrnule financijsku pipu prema njima. Danas je gotovo petina ukupnog duga kompanija u svijetu u obveznicama, ili gotovo dvostruko više nego 2007., ističe se u studiji.

Pumpanje korporativnog duga ponajviše dolazi iz zemalja u razvoju, posebno iz Kine. Rast korporativnog duga u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta u velikoj je mjeri povezan s jačanjem kineskoga građevinskog sektora, ocjenjuju u MGI-ju.

Konačno, ne treba zanemariti ni dugove kućanstava, koji u svijetu također rastu, iako sporijom dinamikom od dugova država i kompanija. Primjerice, ukupni dugovi stanovništva su sredinom prošle godine, kada se isključe fluktuacije tečajeva, iznosili oko 43 bilijuna USD, dok su 2007. iznosili oko 31 bilijun USD.

Iako se radi o sporijem rastu u odnosu na dugove država i poduzeća, ni taj rast nije zanemariv u kreiranju slike o zaduženosti suvremenog svijeta. Ovdje valja naglasiti, upozorava dio ekonomista, i da na dinamiku i iznose zaduženja stanovništva uvelike utječu promjene na tržištu rada u svijetu.

To se prije svega odnosi na sve veću zastupljenost prekarnoga rada, što smanjuje manevarski prostor za zaduživanje građana. S druge strane, i građani sve češće pribjegavaju refinanciranju postojećih kreditnih obveza.

Svjetske trendove u prezaduženosti donekle prati i Hrvatska. Ipak, s obzirom na dugotrajnu recesiju kroz koju je prošla, te na deklarirani cilj priključenja eurozoni, što podrazumijeva i fiskalnu prilagodbu, kretanja u nas djelomično su drukčija.

Prethodno je razdoblje u nas, naime, uglavnom bilo u znaku razduživanja sektora tvrtki i stanovništva, dok je država tijekom krize povećavala svoj dug. Novim je zaduženjima, kao i druge zemlje, nadomještala neprovođenje reformi.

Oporavak

No, posljednjih godina razina javnoga duga u nas pada. Prema podacima HNB-a, dug opće države u 2007. je iznosio 37,2 posto BDP-a, 2014. dosegnuo je 84 posto BDP-a, a nakon je uslijedio pad pa smo prošlu godinu zaključili s vrijednošću javnoga duga od 77,5 posto BDP-a.

Oporavak bilježi i kreditiranje stanovništva, kao i poduzeća. Prema podacima HNB-a, koje su obradili analitičari Raiffeisena, ukupni krediti stanovništvu u svibnju su premašili vrijednost od 121 milijardu kuna, što je njihova najviša razina od siječnja 2016. godine, dok su ukupni krediti poduzećima za obrtna sredstva i investicije, ističu analitičari Raiffeisena, krajem svibnja premašili iznos od 65 milijardi kuna.

Velika zaduženost u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, povezana je i s nizom rizika. Najveći je, upozoravaju ekonomisti, mogućnost rasta kamatnih stopa, što bi i javne i osobne financije, kao i bilance poduzeća, moglo ponovno baciti na koljena.

- Svaki rast kamatnih stopa bit će problematičan za prezadužene države – upozorava Lovrinčević.

Ipak, valja reći kako ni Lovrinčević ni Stojić ne očekuju da bi kamate u Europi značajnije trebale početi rasti još barem godinu do godinu i pol.

Stručnjaci MGI-ja rizik vide i u prevelikom iznosu korporativnih obveznica koji se nalazi u kategoriji “financijskog smeća”. Unatoč tome, nitko od naših sugovornika ne usuđuje se prognozirati što bi se u budućnosti moglo događati. Živimo, kažu, u potpuno novoj globalnoj ekonomskoj situaciji.

- Ovo je potpuno novi globalni ambijent, situacija u kojoj svijet još nije bio. Velike su količine novca, a kamatne stope su niske. Može iznenaditi da tako velike količine novca nisu izazvale veliku inflaciju, no to se može objasniti promjenama u svijetu energetike, u kojem nafta više nije ono što je nekad bila, te globalizacijom – zaključuje Lovrinčević.
 
(novac.jutarnji.hr)

“U trenutku kada mi je banka rekla da moram platiti kamatu na moj depozit, ja sam uzeo svojih 50.000 eura ili koliko god i stavio pod moj jastuk ili ću kupit sef i držati novac unutra”, rekao je Dagmar Metzger 53-godišnji poduzetnik u Münchenu

“Neki od klijenata koje smo informirali odabralo je alternativna ulaganja, a ostali su preselili svoj novac u druge banke”, kažu u toj banci.

Mala kooperativna banka u bavarskim Aplama prekršila je tabuu u Njemačkoj, odlučivši zaračunavati svojim bogatim klijentima držanje gotovine na računima slijedom negativnih kamatnih stopa na depozite koje je uvela Europska središnja banka (ECB).

Raiffeisenbank Gmund na idiličnom Tegernsee jezeru, odredištu brojnih bogatih glumaca i sportskih zvijezda, zaračunavat će klijentima od rujna 0,4 posto na depozite po viđenju za iznose iznad 100.000 eura.

Nekoliko njemačkih banaka dosad je prebacilo trošak negativne kamatne stope na depozite ECB-a na velike komercijalne klijente poput kompanija i institucionalnih investitora, no zaračunavanje naknade malim klijentima korak je koji dosad nije bio učinjen.

Tako kooperativna banka Skatbank primjenjuje negativne kamatne stope na depozite iznad pola milijuna eura od 2014., dok ekološki zajmodavac – GLS banka – također dio kooperativnog sustava, traži od klijenata “solidarni doprinos” kako bi nadoknadila trošak negativne kamatne stope.

Raiffeisenbank Gmund je jedna od najmanjih kooperativnih banaka u Njemačkoj, sa svega šest poslovnica i ukupnom imovinom od tek 145 milijuna eura. Ima značajne depozite, od kojih je tek dio preliven u zajmove.

Bavarsko GVB udruženje kooperativnih banaka, koje ima 269 banaka članica, poduprlo je takav potez Gmunda. “ECB-ova ekstremna monetarna politika kreira značajne troškove svim bankama. Kao posljednje utočište, one razmatraju načine da nadoknade troškove držanja depozita”, izjavio je glasnogovornik GVB-a.

ECB je uveo negativnu kamatnu stopu na depozite u pokušaju da ohrabri banke da kreditiraju i tako stimuliraju europsko gospodarstvo, koje i dalje trpi posljedice od financijske krize. Banke, pak, traže načine kako da ohrabre investitore da svoju gotovinu preusmjere u druge financijske proizvode.

Njemačko udruženje kooperativnih banaka BVR, pak, ne očekuje da se takva praksa proširi i na ostale banke. “Ne vjerujemo da će se u bankarskom poslovanju s građanima u Njemačkoj proširiti primjena negativnih kamatnih stopa, zbog intenzivne konkurencije na njemačkom bankarskom tržištu”, kažu u BVR-u.

Čak ni u Gmundu veliki dio klijenata nije time pogođen. Banka je poslala pisma na adrese manje od 140 klijenata, koji zajedno imaju manje od 40 milijuna eura u depozitima, obavještavajući ih o svojoj namjeri, koja je već imala učinka.

“Neki od klijenata koje smo informirali odabralo je alternativna ulaganja, a ostali su preselili svoj novac u druge banke”, kažu u toj banci.

“U trenutku kada mi je banka rekla da moram platiti kamatu na moj depozit, ja sam uzeo svojih 50.000 eura ili koliko god i stavio pod moj jastuk i kupit ću sef i držati novac unutra”, rekao je Dagmar Metzger 53-godišnji poduzetnik u Münchenu …

“Plaćanje za čuvanje je “apsurdno”, rekao je Marlene Marek, 58, vlasnik bistroa u Frankfurtu. “Radije bih povukao svoj novac i skrio ga kod kuće, ili ga držao u sefu radije nego u banci.”

Središnji bankarski sustav je nezasitan zvijer. Nisu zadovoljni primajući bilijune od poreznih obveznika kroz kvantitativno olakšavanje, oni i dalje kopaju kako bi pronašli načine da “opelješe” građane.
 
(poslovni.hr)

Jedini svjetski bilijunaš je upozorio i na ekonomske rizike koji proizlaze iz globalne geopolitičke situacije, navodeći Brexit, američke predsjedničke izbore i usporeni ekonomski rast Kine

Niske kamatne stope, niski prinosi državnih obveznica i kvantitativno olakšanje dio su najvećeg financijskog eksperimenta u povijesti svijeta, a posljedice tog eksperimenta su nepredvidljive, kazao je šef RIT Capital Partnersa, lord Jacob Rothschild.

“Period od šest mjeseci koji smo proučili pokazuje kako centralne banke provode najveći eksperiment u monetarnoj politici u povijesti svijeta.

Nalazimo se u neistraženim okolnostima – nemoguće je predvidjeti utjecaj niskih kamatnih stopa, niskih prinosa državnih obveznica i velikog kvantitativnog olakšanja”, piše Rothschild klijentima svoje kompanije u najnovijem polugodišnjem financijskom izvještaju.

Rothschild je upozorio kako je takva politika već dovela do velikog rasta tržišta dionica te kako su američke dionice ostvarile trostruki rast od 2008. godine, kako su investicije porasle i kako je volatilnost ostala niska.

Međutim, realni sektor ekonomije nije ostvario takav profit, Rothschild upozorava kako je rast u tom sektoru “anemičan”, kako je “potražnja slaba” te kako je “deflacija prisutna u mnogim dijelovima razvijenog svijeta”.

Milijarder je upozorio i na ekonomske rizike koji proizlaze iz globalne geopolitičke situacije, navodeći Brexit, američke predsjedničke izbore i usporeni ekonomski rast Kine kao neke od faktora neizvjesnosti.

Kad nas ovakvi bankari upozoravaju, znači da nešto spremaju. Vrijeme će pokazati.
 
(index.hr)

Negativne referentne kamatne stope i kvantitativno popuštanje smatraju se ‘nuklearnim’ opcijama u kontekstu monetarne politike

Riječ je o alatima centralnih banaka kako bi usmjeravale financijska kretanja i ponašanje poslovnih banaka.

Nakon što su prošli tjedan Bank of Japan i njezin guverner Haruhiko Kuroda iznenadili svijet najavom kako ulaze u negativno područje referentnih kamatnih stopa, sa 0,1 na minus 0,1 posto, što se uz kvantitativno popuštanje također smatra ”nuklearnom” opcijom u kontekstu monetarne politike, otvaraju se brojna druga pitanja na koja treba pokušati odgovoriti načinom koji je svakome razumljiv.

Što su to ”kvantitativno popuštanje” i ”negativne referentne kamatne stope” i zašto ih se naziva ”nuklearnim” opcijama?

Riječ je o alatima koje na raspolaganju imaju centralne banke kako bi monetarnom politikom, koja je pod njihovom ingerencijom, usmjeravale financijska kretanja i ponašanje poslovnih banaka u željenom smjeru koji propagira svaka centralna banka ovoga svijeta: prema stabilnosti cijena i ciljanoj inflacija od 2 posto godišnje, kako bi realna ekonomija mogla normalno funkcionirati. Mnogi se pitaju, a što će nam inflacija?

Svatko zna kako do inflacije dolazi: štampanjem novog novca ili kreditnom ekspanzijom zbog bankarstva djelimičnih rezervi u kojem poslovne banke kreiraju novi novac doslovce ni iz čega, i to prosječan čovjek percipira kao nešto loše.

I jest loše, jer je inflacija skriveni porez koji novac u vašem džepu čini svake godine sve manje i manje vrijednim, a i vaša kupovna moć se smanjuje.

Ali kako bi lopovski bankarski sustav djelimične rezerve, čiji su i centralne banke sastavni dio, mogao opstati, nužno je stalno povećavati količinu novca u opticaju kako bi se imale čime servisirati kreditne obveze, jer u opticaj ne ulazi glavnica plus kamata, već samo glavnica. A kamatu, da bi se kotač i dalje vrtio, treba odnekud platiti.

Noćne more bankara u punom zamahu

Dakle, ako ljudi i tvrtke iz nekog razloga prestanu dizati nove kredite, dolazi do kreditne kontrakcije, pa sve veći broj ljudi i tvrtki nemaju iz čega vratiti kredite koje su ranije podigli.

Kada se nema iz čega vratiti kredit, a i vrapci na grani znaju da čak i u najprosperitetnijim godinama to ne može svatko, jer je inflacija bila nedostatna ili čak izostala, dolazi do pojave noćne more za bankare, koja se zove – deflacija: smanjenje količine novca u opticaju. Realno gospodarstvo tada neminovno ulazi u začarani krug problema i sve teže servisira svoje kreditne obveze, pa posljedično i porezna baza postaje sve nestabilnija i padaju proračunski prihodi države.

Padanjem proračunskih prihoda država se još više zadužuje, pa treba još više poreza naplatiti i naravno da je ekonomskim parazitima, što političari jesu, najlakše izmisliti nove poreze kako bi kupili tuđim radom mir u kući i uveli mjere štednje kako bi svojim glasačima po milijunti puta prekršili obećanje da će pod njihovom vlašću procvjetati ruže svakome od njih, ili prodati još to malo što je preostalo državnog, tj. našeg vlasništva, i to što se brže prodati može, po mogućnosti prije negoli narod napokon shvati da je banda nekakvih slatkorječivih demagoga i parazita prodala nešto što nije njihovo, a da ih nisu ni pitali smiju li to uraditi.

I gdje smo sada? Bankarstvo djelimične rezerve ima svoja ograničenja, jer kreditna ekspanzija koja osigurava likvidnost sustava ne može ići u beskonačnost. Ta kritična točka je izgleda dosegnuta i centralne banke su stoga krenule u akciju.

Prvo su srezale referentne kamatne stope na povijesno najniže razine, kako bi financijskim institucijama bilo jeftinije kod njih se zaduživati.

Taj se balon brzo ispuhao, pa je odlučeno upumpati svježi novac u sustav, budući je realna ekonomija nakon velike krize 2008. godine gotovo na čitavom planetu u predinfarktnom stanju, jer je u sustavu počelo nedostajati novca za servisiranje kreditnih obveza.

Ispalili su tada centralni bankari prvu nuklearnu opciju naziva – kvantitativno popuštanje, uz klimavu priču kako će to potaknuti ekonomski oporavak. Znaju da ne djeluje, ali ipak to rade. Zašto? Jer nemaju izbora.

Mogu samo tim postupcima pomaknuti raspad svog lopovskog sustava malo u budućnost. Japanci pokušavaju još od 2001. godine kvantitativnim popuštanjem, i nikako im ne uspijeva pobjeći od mršavog ekonomskog rasta, stagnacije i pada.

Teoretski, kvantitativno popuštanje zaista bi trebalo potaknuti ekonomski rast. Teorija kaže da centralna banka treba odštampati novi novac kojim će otkupiti obveznice financijskih institucija ili samih država, kako bi ih učinile likvidnima.

Sposobnima, ili makar sposobnijima da servisiraju svoje obveze. Slijedeće što bi se trebalo dogoditi, je padanje kamatnih stopa na kredite koje nude financijske institucije, jer sada imaju višak likvidnosti, što bi trebalo razveseliti narod i tvrtke u toj mjeri da će u čoporima nahrupiti u banke po kredite koji su, kako je pojašnjeno ranije, nužni da bi se kotač lopovskog bankarskog sustava djelimične rezerve nastavio okretati.

Novi krediti s nižim kamatama trebali bi potaknuti veću potrošnju i nove investicije u realnu ekonomiju, čime će se otvoriti nova radna mjesta i posljedično – potaknuti novi ekonomski boom. Ključna je riječ – teoretski.

Kako kvantitativno popuštanje djeluje u stvarnom svijetu? Prvi korak je isti – štampanje novca i otkup obveznica, a već na drugom koraku dolazi do kratkog spoja. Naime, ako ste bili prisiljeni štampati novac, prethodno ste već srezali kamatne stope pa one nemaju puno prostora ići dolje.

A oni kojima bi se novi krediti trebali ponuditi nose veći rizik da kredit neće moći vraćati jer je gospodarstvo na makro razini već u problemima, pa kamate umjesto da padnu, rastu, posebice za tvrtke.

Stoga novac od kvantitativnog popuštanja uglavnom ostaje u financijskim institucijama. Preplavljene su njime i tržište vrijednosnim papirima posljedično cvjeta, gurajući cijene dionica nebu pod oblake.

Burzovni indeksi skaču u zeleno kao nikada do tada, bogati ljudi potaknuti tim rastom sve više i više novca ulažu u vrijednosne papire i postaju još bogatiji, pa se još više novca počinje vrtjeti na burzama. A u međuvremenu, u realnoj ekonomiji – kaos.

Svega 8 posto od novog novca koji je ušao u sustav završio je tamo gdje je izvorno trebao završiti, pa se gospodarstvo bori za dah poput utopljenika, dok mešetari na burzama zbrajaju koliko su milijardi zaradili.

U međuvremenu, sveukupan je dug porastao za gotovo 50 posto, jer su se države mogle jeftino zaduživati, a državama nikada dosta. Pedeset posto! U samo sedam, osam godina. Tko će taj novac vratiti i odakle?

I eto noćne more bankara u punom zamahu. Deflacija ruši sve pred sobom poput tsunamija, a pametne bankarske glave ne mogu shvatiti odakle se deflacija stvorila uz te silne tisuće milijardi koje su upumpali u sustav u pokušaju da potaknu upravo suprotno – inflaciju.

Što sad uraditi, pitaju se bankari centralnih banaka? Idemo ispucati još jednu nuklearnu opciju: negativne referentne kamatne stope, da financijskim institucijama bude preskupo plaćati nama kazne za novac i vrijednosne papire koje su parkirale kod nas. To će ih natjerati da počnu posuđivati novac i potaknut ćemo inflaciju.

A kome će se dati krediti? Generalno gledajući, svakome za koga se može sa sigurnošću utvrditi da ima puls. Tako je, dragi čitatelji, došlo do kreacije najvećeg financijskog balona duga u povijesti čovječanstva koji će prsnuti prije ili poslije.

Nastavak vrtnje

Nuspojave ovakve monetarne politike s vremenom postaju destruktivne, ne samo za realnu ekonomiju, već i za investitore na burzama vrijednosnih papira, jer burze prije ili kasnije usklađuju vrijednost papira kojima se na njima trguje, sa stvarnim stanjem u realnoj ekonomiji.

Procjene kažu kako su ovog trenutka papiri na burzama još uvijek 40-50 posto iznad cijene koju bi trebali imati kada bi bili u skladu s fundamentalnim ekonomskim pokazateljima, pa nije niti čudno da su burze u postojanom padu posljednjih tjedana, i to oštrom padu s daleko više crvenih, nego zelenih dana.

Jeste li znali da trenutno čak četvrtina vrijednosti svih državnih obveznica na svijetu, što je u ovom trenutku 5,5 tisuća milijardi dolara, ima negativan prinos? To znači da investitori imaju čast plaćati za privilegije što su ih svojedobno kupili i danas doslovce plaćaju državama za to što imaju njihove obveznice u svojem portfelju. Fantastično ulaganje, zar ne – gdje platite da nešto kupite, a potom još plaćate zato što imate to što ste kupili.

Više od jedne petine svjetskog BDP-a stvaraju države čije obveznice danas nose negativan prinos. Među njima su primjerice Njemačka, Japan, Francuska, Italija, Švicarska i još neka zvučna imena.

Jedini koji su dovoljno blesavi da ulože u takve obveznice su oni koji imaju direktan interes da se kotač nastavi vrtjeti, a to su centralne banke, čak i po cijenu neminovnog gubitka.

Hoćemo li uskoro saznati, je li moguće da neka centralna banka – bankrotira? Možda i neće, jer ostala im je još jedna nuklearna opcija za ispucati – takozvani novac iz helikoptera, kojeg bi štampali i davali svakome tko ima puls potpuno besplatno, kako bi se bankarski kotač nastavio vrtjeti.

U Švicarskoj će se 6. lipnja održati referendum na kojem će se odlučiti hoće li se svakome iznad 18 godina, bio zaposlen ili ne, ako ima prebivalište u Švicarskoj i pripadajući puls, mjesečno, bez ikakvih obveza, isplaćivati 2500 franaka, a djeci 625 franaka. Živi bili pa vidjeli!

A što kada bankari ostanu bez municije?
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Pad vrijednost roba je djelomično rezultat politike američkog “Sustava Federalnih Rezervi” (FED). Cijene nafte su počele padati gotovo istog dana kada je dolar počeo svoj brzi uspon u lipnju prošle godine, prenosi Financijski Vjesnik

Potom je u 2015. godini dolar počeo slabiti, a sve kako bi se osnažio upitan američki gospodarski rast. U međuvremenu je nafti i dalje padala cijena i to zbog dogovora s Iranom i odluke OPEC-a da zadrži razinu proizvodnje iznad dogovorene kvote.

Istovremeno američke naftne zalihe dosežu povijesno visoku razinu, a taj se trend ubrzao u drugoj polovici prošle godine, čime se dodatno povećavao pritisak na tržište.

Međutim, početna iskra je vjerojatno povezana s promjenom politike FED-a. Osnovni cilj politike takozvanog “kvantitativnog popuštanja” (Quantitative Easing) je za FED bio utjecaj na vrijednost imovine, to jest, kamatne stope bi trebale biti niske, a vrijednost dionica visoka.

Mnogi stručnjaci su mišljenja da je ideja da kontrolor izravno ili neizravno utječe na vrijednost robe loša i da će FED vjerojatno podići kamatne stope u prosincu

Naime, sada FED mora podići kamatne stope, ali to će dovesti do pada cijena ostale imovine. S druge strane je dodatno proširiti “kvantitativno popuštanje” naprosto nemoguće.

Stav američkog Kongresa i Bijele kuće u raspravi oko proračuna je da će to također značiti podizanje stropa duga u 2016. godini, ali i da nitko neće moći ograničiti izdatke zbog njegovog stalnog porasta.

U međuvremenu se povećava pritisak na dolar. MMF će vjerojatno uključiti kineski juan na košarici valuta “posebnog prava vučenja” (Special Drawing Rights), što će juanu omogućiti da u budućnosti postane rezervna valuta.

U isto vrijeme, mnoge zemlje izvoznice sirovina, kao što je Saudijska Arabija, prisiljene su prodavati svoju imovinu denominiranu u dolarima kako bi popunile rupe u proračunu.

Nije iznenađujuće što je Fed promijenio kurs. S jedne strane, jak dolar čini uvoznu robu jeftinijom za potrošače, što je vrlo važno uoči predsjedničkih izbora. No, s druge strane, jak dolar se može učinkovitije nositi s prijetnjom gospodarske ekspanzije juana.

Čak i mali interes ulagača prema juanu bi doveo do pada vrijednosti dolara. Sudeći po činjenici da kineska vlada razmatra liberalizaciju tržišta kapitala, uključivanje juana u košaricu valuta Međunarodnog monetarnog fonda je neizbježno.

Dakle, ako se FED odluči na novi krug “kvantitativnog popuštanja” (QE), to će samo doprinijeti slabljenju dolara.

Novo “kvantitativno popuštanje” će zaustaviti trend pada vrijednosti robe koji je počeo prošlog ljeta i život će biti skuplji za veliki dio biračkog tijela u Sjedinjenim Država, čime će se utjecati broj glasova koji su itekako važni za ovu vladu.

Dakle, FED sada mora birati između vršenja dugoročnog pritiska na kamatne stope i negativnih učinaka jakog dolara na korporativni profit i rasta inflacije, što je s druge strane loše za biračko tijelo.

Svjetska banka: Devalvacija je otvorila nove mogućnosti za Rusiju

S druge strane, Rusija svojom monetarnom politkom, iako su neki predviđali kolaps ruskog gospodarstva zbog nametnutih sankcija, konačno ostvaruje sve ono što je zapostavljala desetljećima i počela modernizirati i sektore gospodarstva koji nisu vezani za naftu i plin. Naime, što zbog niskih cijena nafte i jakog dolara je došlo je do devalvacije rublje, ali je taj trend ruskim tvrtkama otvorio nove mogućnosti na svjetskom tržištu. Prema glavnoj ekonomistici Svjetske banke za Rusiju, Birgit Hunsley, oznaka “Made in Rusija” će uskoro postati popularna u cijelom svijetu.

“Devalvacija rublje stvara puno zanimljivih mogućnosti za rusko gospodarstvo. Po prvi put u deset godina, “Made in Rusija” bi mogao ponovno postati globalni brand. Slaba rublja je otvorila značajne prilike za neke ruske industrije. Izvoz je počeo rasti, što je zauzvrat pridonijelo priljevu investicija”, izjavu Birgit Hunsley prenosi Brookings Institut.

Hunsley napominje da je Rusija značajno povećala izvoz u zemlje izvan Zajednice Nezavisnih Država. U prvoj polovici ove godine je ukupni izvoz povećan za 1,7%.

Prema njezinim riječima, pozitivni utjecaj devalvacije rublje ne završava ovdje i zbog slabljenja nacionalne valute su neki sektori uspjeli značajno poboljšati svoju konkurentnost.

Hunsley također napominje da su brojnim sektorima ruske ekonomije zbog poboljšanja konkurentnosti na svjetskom tržištu potrebna dodatna ulaganja.

U već u nekoliko sektora je zabilježen značajan priljev ulaganja. U prvoj polovici 2015. je volumen ulaganja u ruskoj kemijskoj industriji porastao za 23,1%, a tvrtke za proizvodnju električne opreme su imale porast investicija od 30,7%. Prema mišljenju stručnjaka, ako se dotok investicija poveća, ruski naftni sektor će također u vrlo kratkom roku povećati volumen izvoza.

Puno toga ovisi o napretku u provedbi strukturnih reformi. Dugoročni program koji se provodi od strane ruske vlade je zbog izvješća korporacije Doing Business nedavno kao uspješan priznala i Svjetska banka.

Rusija je poboljšala svoj položaj na ljestvici Svjetske banke i Međunarodne financijske korporacije (IFC) Doing Business koji mjere uvjete poslovanja u zemlji. Ove godine je Rusija bila na korak do 50. mjesta, gdje se popela nakon “nekih uredbi” predsjednika.

Na konferenciji za novinare je glavna ekonomistica Svjetske banke za Rusiju, Birgit Hunsley, rekla i da najnovije gospodarske prognoze za Rusiju sugeriraju da će BDP te zemlje ove godine zabilježiti u recesiju od nekih 3,8%, ali da će u sljedećoj godini zbog navedenih trendova rusko gospodarstvo zabilježiti recesiju od 0,6%.

Brojke Međunarodnog monetarnog fonda su malo povoljnije i za 2015. se pad ruskog BDP-a prognozira po stopi od 3,4%, a za 2016. godinu od tek 0,2%, prenosi FT Global Markets.

Sve u svemu, projekcije su u skladu s onima koje daju ruske vlasti. Središnja banka Rusije je priopćila da je ove godine u zemlji očekuje recesija od 3,9-4,4% BDP-a, a 2016. od 0,5 do 1,0%. Ranije je rusko Ministarstvo za ekonomski razvoj umanjilo svoju projekciju pada BDP-a za 2015. godinu s 3,6% na 3,3%.

Sudeći prema navedenim izvješćima iz tri različita izvora, jaka rublja bi u ovom trenutku prekinula pozitivan trend u ruskom gospodarstvu i povećala negativne učinke sankcija nametnutih Moskvi od strane Zapada zbog krize u Ukrajini.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

LENJIN JE ZA CIJELO STOLJEĆE UORANIO SA IZRICANJEM SMRTNE PRESUDE KAPITALIZMU, ALI …

Puno puta sam pisao da je svjetski kapitalizam ušao u novu i posljednju fazu svog razvoja.

Prije skoro 100 godina (1916. godine), Vladimir Lenjin (Uljanov) je napisao knjigu “Imperijalizam, kao najviši stadij kapitalizma”. U njoj je konstatirao da je krajem 19. – početkom 20. stoljeća kapitalizam postao monopolistički i da je takav kapitalizam posljednji stadij u razvoju ove društveno-ekonomske formacije.

Klasik je malo požurio s izricanjem smrtne presude kapitalizmu.

Čovječanstvo je moralo pričekati cijelo stoljeće dok, konačno, nismo postali svjedoci smrtnih konvulzija kapitalizma.

Izvana gledano, sve izgleda prozaično. Svijet kapitala je ušao u fazu nultih i negativnih kamatnih stopa. I to nisu neke “privremene teškoće”, već nova održiva karakteristika ekonomije.

Kapitalizam je model, u kojem je najviši, krajnji cilj ekonomskih aktera – profit. U vidu industrijskog ili trgovačkog prihoda, kreditnog postotka. Profit osigurava povećanje kapitala, on postaje, po riječima klasika marksizma, “samopovratna vrijednost”.

Dakle, s takvom “samopovratnošću” kapitala je završeno. Počelo je njegovo “propadanje”.

Jezgra kapitalističkog modela su banke s njihovim kreditnim stopama. U bankarskom sektoru se može pratiti jedinstvena metamorfoza kamatnih stopa.

Moderna banka je depozitno-kreditna organizacija. Ona privlači novčana sredstava na depozit po određenoj kamati i izdaje kredite opet s određenom kamatom. Nakon financijske krize 2007-2009. godine svijet je bio svjedok masovne pojave smanjivanja depozitnih kamata. Trend je otišao toliko daleko da su u nekim zemljama i u nekim bankama depozitne kamate (ne samo realne, već i nominalne) prešle u negativnu zonu.

Prije svega, negativne kamatne stope na depozite počele su uspostavljaju središnje banke.

Prva je ovo uradila Centralna banka Švedske. Nju je pratilo nekoliko europskih središnjih banaka. U lipnju prošle godine Europska središnja banka (ECB) je snizila depozitnu stopu sa 0 do minus 0,10. Ovakve akcije središnjih banaka objašnjene su time da su monetarne vlasti nastojale prevazići ekonomsku stagnaciju, da natjeraju komercijalne banke da kreditiraju gospodarstvo, a ne da se učaure u “mirnoj depozitnoj luci”,

Nakon nekog vremena, epidemija negativnih kamatnih stopa na depozite počela se širiti i na privatne komercijalne banke.

Prve su s tom praksom počele švicarske banke. Doduše, treba priznati da su i u prošlosti neke od njih naplaćivale klijentima za stavljanje novca na depozit. To je bila naknada za “usluge” čuvanja povjerljivosti. To je bila vrlo tražena “usluga”, s obzirom da je u Švicarsku stizao novac vrlo sumnjivog porijekla. Danas je bankarska tajnost u Švicarskoj skoro potpuno eliminirana. Dakle, negativne kamatne stope na depozite danas ne predstavljaju naknadu za delikatnu bankarsku “uslugu” kupcu. Već su one diktirane ekonomskim uvjetima bankarskog poslovanja.

Treba naglasiti da monetarne vlasti u Švicarskoj potiču ovakvu kamatnu politiku svojih banaka, jer ona odvraća doticanje slobodnog kapitala u ovu zemlju iz cijele Europe.

Novac je postao maltene besplatan

Financijska i ekonomska nestabilnost u Europskoj uniji povećava investicijsku atraktivnost Švicarske (unatoč činjenici da je u njoj eliminirana bankarska tajnost). Međutim, veliki priljev novca u Švicarskoj naglo povećava tečaj švicarskog franka, a to stvara velike probleme gospodarstvu te države. U Švicarskoj je došlo do paradoksalne situacije u kojoj se banke štite od priljeva klijenata uz pomoć negativne kamatne stope na depozite.

Da, to je švicarska specifičnost, rekao bi netko. Ali, evo iu susjednoj Njemačkoj veliki broj banaka je najavio negativne kamatne stope na depozite. Kako se ovo može objasniti?

Negativna kamatna stopa na depozite je – prinudna mjera, jer su bankama naglo “opali” prihodi od realne operacija. Posebno od kredita. Za sada, do negativnih kamatnih stopa na kredite nije još uvijek došlo, ali pozitivne vrijednosti u nekim slučajevima su se smanjile do 2-3%. Novac je postao maltene besplatan. A u nekim zemljama, u kojima postoji i najmanja inflacija, realne kamatne stope (kuponska stopa korigirane za promjene u kupovnoj moći novca) prešle su u negativnu zonu.

U ovako teškoj situaciji, bankama nije isplativo da se bave svojim tradicionalnim depozitno-kreditnim aktivnostima. One prelaze na financijska tržišta, prenoseći težište svojih realne operacija sa kreditranje na investicije. Ali pod “investicijama” se zapravo kriju banalne spekulacije sa svim vrstama financijskih instrumenata. Međutim, i na financijskim tržištima za špekulante dolaze teška vremena.

U Europi su se tijekom posljednje dvije-tri godine, pojavile velike količine državnih dužničkih vrijednosnih papira s negativnim postotkom. Špekulanti, naravno, pokušavaju igrati i sa takvim “kartama”, ali ova igra je krajnje neobična i ne donosi basnoslovne profite. A gubici se, s druge strane, dešavaju sve češće.

Međutim, fenomen nultih i negativnih kamatnih stopa uglavnom je primjetan u zemljama “zlatne milijarde”. Tamo smanjenju kamatnih stopa na depozite, kredite i financijske instrumente veoma doprinose monetarne vlasti, koje provode politiku “kvantitativnih olakšica”. Jednostavno govoreći, središnje banke su pokrenule “tiskarski stroj”, kontinuirano upumpavajući u gospodarstvo ogromne količine novca. Došlo je do “hiperprodukcije” novca. A pri “hiperprodukciji” bilo kakve robe njena cijena pada. Novac u tom smislu, nije iznimka.

Međutim, na periferiji svjetskog kapitalizma središnjim bankama je najstrože zabranjeno da se bave “kvantitativnim olakšicama”. Njima je naređeno baš suprotno – da se bave “kvantitativnim zatezanjem”. Prostije rečeno, smanjenjem novčane mase.

Zato na periferiji svjetskog kapitalizma, kamatne stope ostaju (još uvijek) na visokoj razini.

Za svjetske zelenaše s Wall Streeta, londonskog Cityja i iz drugih bankarskih centara, zemlje periferije svjetskog kapitalizma su “žila kucavica”. Tu se oni i dalje osjećaju kao klasični novčani kapitalisti. Međutim, prije ili kasnije epidemija negativnih kamatnih stopa doprijet će i do periferije svjetskog kapitalizma.

Postoje naznake, da je već i doprla.

Tijekom ove godine, kapital je počeo prelaziti sa periferije svjetskog kapitalizma u zemlje “zlatne milijarde”. Prvenstveno, u SAD.

Prema podacima Instituta međunarodnih financija u III kvartalu 2015. godine, investitori su prodali imovinu u zemljama u razvoju u iznosu od 40 milijardi dolara i uveli te milijarde u zonu “zlatne milijarde”. Ovo je najgori kvartalni pokazatelj odljeva kapitala od 2008. godine.

Ajkule kapitalističkog biznisa su oglodali zemlje “trećeg svijeta” i vraćaju se u svoje jazbine

Najnovije ankete tvrtka sa periferije svjetskog kapitalizma, kako navodi najnoviji broju The Economist, pokazuju da u više od 20% tvrtki kamatne isplate prvazilaze njihov prihod prije oporezivanja.

Prema drugim izvorima, u mnogim zemljama “trećeg svijeta” neto profit (tj. Profit nakon oporezivanja) korporativnog sektora je jednak troškovima servisiranja vanjskih dugova. Korporativni dug u zemljama u razvoju je peterostruko povećan tijekom proteklog desetljeća i sada iznosi 18 bilijuna dolara, ili više od 70% BDP-a, primjećuje britanski časopis The Economist.

Kako objasniti ovaj fenomen odljeva kapitala s periferije svjetskog kapitalizma?

Po svemu sudeći, baza u vidu korporativnog profita za održavanje visokih kamatnih stopa u ovim zonama se ubrzano smanjuje.

Fenomen kretanja kapitala u zonu “zlatne milijarde”, u mirne luke s nultim ili čak negativnim kamatnim stopama se djelomično može objasniti činjenicom da je vrijeme takozvanih “pasioniranih” kapitalista odavno prošlo.

Sada se susrećemo s vrlo čudnim kapitalistima koji biraju sigurnost i žrtvuju profit.

Svojevremeno je klasik marksizma pisao:

“Osigurajte 10 posto profita, i kapital će pristati na svaku primjenu, za 20 posto, on oživljava, za 50 posto spreman je sam sebi slomiti vrat, za 100 posto, on gazi po svim ljudskim zakonima, za 300 posto nema tog kriminala na koji on ne bi riskirao, pa makar i uz prijetnju vješalima”.

Ove riječi ne pripadaju Marksu, već Thomas Joseph Daninu, klasik je njega samo citirao. Ali u svakom slučaju, ove riječi precizno opisuju duh kapitalizma.

Današnji kapitalizam je, međutim, drugačiji.

Početkom ove godine Jacob Rothschild, predsjednik i glavni dioničar investicijskog fonda RIT Capital Partners, objavio je godišnji izvještaj o rezultatima fonda u 2014. godini. U njemu je priznao da će u narednim godinama glavni cilj biznisa biti ne povećanje kapitala, već njegovo očuvanje. Smisao njegovih riječi je: moraju se preživjeti teška vremena, a onda se ponovno vratiti uobičajenoj i omiljenoj aktivosti (povećanju kapitala).

Bojim se da ću razočarati Rothschilda: povratka u prošlost neće biti. I preporučujem mu da pročita “Kapital”, u kojem klasik formulira zakon – tendenciju profitne stope ka snižavanju.

Cijelih pola stoljeća kamatna stopa se smanjivala, danas je ona već na razini “patosa”. Ukupni kapital se neće povećavati, jer je realni rast BDP-a završen. Počinje teško vrijeme “preraspodjele” ostataka kapitala. Većina kapitalista, lišenih svake “pasioniranost”, će tražiti utočište negdje drugdje. Čak i u financijskim instrumentima s negativnom kamatnom stopom.

Sredinom rujna najavljen je sastanak upravnog odbora Federalnih rezervi SAD. Svi su s nestrpljenjem čekali to zasjedanje, jer je na njemu trebalo biti riješeno sudbonosno pitanje: podići ili ne podići diskontnu stopu FED-a? Drugim riječima, vratiti se u dane klasičnog kapitalizma s kamatnom stopom ili produžiti “kamatni raspust”?

Federalne rezerve su odlučile: produžiti “kamatni raspust”

Činovnici FED-a morali su birati između “lošeg” i “vrlo lošeg”. Sudeći po donesenoj odluci, “lošim” su smatrali zadržavanje kamatne stope blizu nule. A “vrlo lošim” – njezino povećanje. Jer novac više neće biti besplatan, a to može dovesti američku ekonomiju u “spiralu” sa nepredvidivim ekonomskim, socijalnim i političkim posljedicama.

Zemlje periferiji svjetskog kapitalizma su također odahnule. Jer čak i povećanje diskontne stope FED-a na razinu od 1-2% bi za njih bilo katastrofa: počeo bi masovan egzodus kapitala “u obećanu zemlju” to jest u financijsko-bankarski sustav Sjedinjenih Američkih Država.

Znamo izreku: “Ne postoji ništa trajnije od onog što je privremeno”. Programi “kvantitativnog popuštanja” u SAD (a kasnije i u ostalim zapadnim zemljama) bili su objavljeni kao “privremeni”. Međutim, Zapad nije u stanju od njih odustati.

Nedavno je Ministarstvo financija SAD najavilo da će kamatna stopa na američke državne obveznice biti ustanovljena “na nulu”. Ovo je važan događaj koji ukazuje na to da neće biti povratka na stari kapitalizam.

Klasici marksizma-lenjinizma su govorili da će se u procesu kapitalističke akumulacije profitna stopa (kamatna stopa, kao glavni oblik prihoda) neumoljivo smanjivati. I to će neminovno dovesti do “smrti” kapitalizma. S ovim se možemo složiti. Istina, moramo dodati da klasici nisu ni sanjali da se kamatna stopa može spustiti ispod nule. Negativne kamatne stope nam sugeriraju da se kapitalizam pretvorio u leš. Ali, istovremeno, iz nekog razloga, nitko nema hrabrosti da proglasi njegovu smrt.

Govoreći o antagonističkim kontradikcijama kapitalizma, klasici su napravili “željezni” zaključak da će socijalizam zamijeniti kapitalizam. Međutim, s ovim se ne mogu u potpunosti složiti.

Nikakvog “željeznog” determinizma u povijesti nema i ne može ga biti. “Gospodari novca” shvaćaju da je, egzistirajući nekoliko stoljeća kapitalistički model ekonomije i društva, zastario. I “planski” pripremaju čovječanstvo za prelazak na drugačiji model, u kojem će oni ostati gospodari, ali ovaj put ne novca, već cijelog svijeta kao skupa prirodnih resursa, materijalnih proizvodnih snaga i svih ljudi na planeti.

Pri čemu, moć nad ljudima treba odnositi na njihove umove.

Bez razumijevanja ovih tektonskih procesa u globalnom kapitalizmu teško je razumjeti mnoga sadašnja dešavanja u svijetu: pojavu Islamske države, rat na Bliskom i Srednjem Istoku, “seobu naroda” u Europu, “demokratsku revoluciju” u Ukrajini itd. Sve su ovo elementi divovskog projekta za transformaciju propalog kapitalizma u drugu društveno-ekonomsku formaciju, koju možemo nazvati “novi robovlasnički sustav”.

Suprotstaviti se novom ropstvu je moguće samo u slučaju, ako se shvati kakvi su planovi sadašnjih “gospodara novca”.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Lloyd Blankfein, tajkun, predsjednik uprave i CEO Goldman Sachs-a, razljutio je američku javnost rekavši da bi ‘Amerikanci trebali kasnije u mirovinu uz manje povlastice tijekom radnog vijeka’.

Lloyd Blankfein, tajkun, predsjednik uprave i CEO Goldman Sachs-a, razljutio je američku javnost rekavši da bi ‘Amerikanci trebali kasnije u mirovinu uz manje povlastice tijekom radnog vijeka’.

‘Povlastice moraju biti umjerene i stabilne’

Što bi zapravo takva izjava značila? Kako je već ranije govorio da bi ‘vremenski rok za umirovljenje trebalo produžiti’, a ‘povlastice smanjiti, sukladno inflacijama’, nije preteško pretpostaviti o čemu se radi. Blankfein kao ‘problem’ navodi socijalno i mirovinsko osiguranje koje je očito trn u oku bankama te bi isti rješavao na način da jednostavno produži radni vijek i onemogući povišice, kao i bilo kakve nagrade i povlastice za radničku klasu.

Socijalno osiguranje ne omogućava pravo neke osobe da ima veću mirovinu ukoliko se odluči za tridesetogodišnji radni vijek umjesto trenutnih dvadeset i pet godina. Isto tako, veliki broj ljudi bude preko trideset godina u mirovini – izjavio je čelnik Goldman Sachs-a, nakon žestokih medijskih tekstova na vlastiti račun. Dodao je i da bi ‘određene povlastice trebale doći u raspravu, zbog prilagodbi radi inflacije, te postati umjerenije i stabilne’. Pod ovim posljednjim misli da bi trebale biti povećavane po manjem postotku i rjeđe.

Gomila netočnih podataka

Ovo je, sudeći prema analitičarima, još jedan dokaz da manjina bogatih koja je kreirala krizu želi istu prebaciti na leđa srednje i radne klase. Inače, Blankfein je samo u prošloj godini dobio 16 milijuna dolara povlastica i bonusa dok u dionicama Goldman Sachs-a ima gotovo 210 milijuna dolara. Zanimljivo, s druge strane mu smeta da pojedini radnik dobije do 1.000 dolara bonusa za dobar rad.

Također, nije jasno zašto je kao prosjek umirovljenja naveo ’25 godina radnog staža’. Takav podatak bi značio odlazak u mirovinu u četrdesetima, a to svakako nije slučaj niti istinit podatak. Ukoliko pak veliki broj ljudi bude tridesetak godina u mirovini to bi značilo kako dožive preko devedeset godina, što također nije slučaj jer je prosjek SAD-a starost od 78 godina.

U studenom 2011, Blankfein je naveden na # 43. mjestu liste svjetski najmoćnijih ljudi prema časopisu Forbes

U studenom 2009, izjavio je u intervjuu, kao bankar: “Ja radim Božje djelo.”

Bloomberg: GS kriv za propast Grčke

Goldman Sachs srušio je Grčku i na tome zaradio, na temelju kredita još iz 2001. GS je Grcima tada posudio 2.8 milijardi eura, a Grčka je na sam dan posudbe već bila dužna 600 milijuna eura više.

Do 2005. cijena transakcije, tj. derivativa, koja je zamaskirala posudbu i za koju je Goldman Sachs tražio da se ne uspoređuje s cijenama sličnih paketa na tržištu, narasla je na 5,1 milijardu eura, piše Bloomberg. Transakcija između Goldman Sachsa i grčke vlade sastojala se od zamjene duga izraženom u dolarima i jenima u euro služeći se starim deviznim tečajem.

Drugi mehanizam ugovora kojem je cilj trebao biti smanjenje duga bile su zamjene kamatnih stopa (s fiksnih na nefiksne i obratno) pri vraćanju novca, kako bi već odgovaralo ugovorenim stranama. Problem je što je Goldman Sachs zbog velikog iznosa i kompliciranosti ugovora Grčkoj naplatio daleko veće trgovačke provizije nego je to slučaj na tržištu.

Rezultat je bio da je Grčka morala vraćati 400 milijuna eura godišnje do 2019. godine. Kasnije je dug restrukturiran i vraćanje produženo do 2037. godine. Koliki će točno biti krajnji profit Goldman Sachsa, ne može se još utvrditi zbog fluktuacija tržišta, no već znamo koji je bio grčki – bankrot.
 

 
 
(dnevno.hr, wikipedia.com, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11720"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]