Građani u Njemačkoj imat će uskoro više razloga za ulaganje u kvadrate svoga doma kada banke ponude negativne kamate na stambene kredite

Budući vlasnici kuća i stanova u Njemačkoj imat će razloga za ulaganje u kvadrate svoga doma. Naime, nekoliko njemačkih banaka planira u skoroj budućnosti ponuditi stambene kredite s negativnom kamatnom stopom.

Što znači da će korisnici kredita u konačnici, računajući i glavnicu i kamatu, platiti banci manje nego što su kreditom primili za kupnju svoje nekretnine.

Penali na depozite banaka

Naime, Europska središnja banka (ECB) pojačala je penale na depozite banaka, odnosno na sredstva koja nisu “puštena u optjecaj”. Trenutačno imati neiskorišten novac na računu za banke je prilično skupa igra, odnosno radije ga daju krajnjim klijentima po gotovo nultoj ili čak negativnoj kamati nego da plaćaju skuplje penale središnjoj bankarskoj instituciji. Drugim riječima, banke sada, barem u Njemačkoj, planiraju igrati po modelu jeftino dam samo da sve prodam (plasiram).

Prema nekim procjenama, klijent koji digne kredit od 200.000 eura na 10 godina vratio bi banci pri zatvaranju duga tisuću eura manje, odnosno negativna kamatna stopa trenutačno bi bila pola postotnog poena. Uzme li klijent kredit na 20 godina, kamatna stopa bila bi ravna nuli. Iznos ukupnog povrata bio bi jednak iznosu koji je podignut na početku kredita. Tek s kreditima na rok od trideset godina banka bi nešto zarađivala, i to simboličnih pola posto na ukupnu vrijednost plasiranog novca.

“Riječ je tu o puno široj slici koju njemačka država provodi zajedno s bankama, ne samo o penalima Europske središnje banke. Zbog trgovinskog rata sa SAD-om, ali i zbog sve većeg razvitka i veće proizvodnje, Kina sve manje uvozi i okreće se domaćoj proizvodnji. Upravo zbog toga njemačko gospodarstvo počelo je usporavati, prije nekog vremena počele su i najave nove recesije, a ovo su posebne mjere kako bi se taj pad usporio i preokrenuo….

… Njemačka sada počinje ulagati u obnovu i građevinu kako bi stvorila dodatne poslove njemačkim tvrtkama. Uz obnovu infrastrukture, ide se i na povećanje potrošnje, odnosno na jačanje sektora građevine, a to se ostvaruje upravo ovakvim mjerama” – kaže hrvatski ekonomist dr. Ljubo Jurčić.

Sličan potez s negativnim kamatnim stopama na stambene kredite prije nešto više od mjesec dana počela je provoditi i treća po veličini danska banka Jyske bank. Po istom modelu, za desetogodišnje stambene kredite odobravaju negativnu kamatnu stopu od -0,5 posto. Uz to, klijentima koji deponiraju novac u banku Jyske bank uvela je nultu kamatu, odnosno klijenti ne zarađuju držeći novac na računima banke.

Novac je danas u svijetu jeftin kao nikada u povijesti, a za to su najzaslužniji guverner eurozone na odlasku Mario Draghi koji je da bi spasio države dužnice poput Grčke, Italije, Španjolske… išao u rušenje kamatnih stopa i tiskao novac za otkup njihovih državnih obveznica. Draghiju se pridružio i američki FED koji je također srušio kamate na povijesno najniže razine. Te su mjere dobre za dužnike, ali su noćna mora za štediše jer se više ne isplati davati novac u banku na štednju.

Trend uzima maha

Švicarska je u tom smislu otišla i korak dalje. Jedna je velika švicarska banka prije nekog vremena najavila da će klijentima obračunavati naknadu u iznosu od 0,6 posto na deponirane iznose veće od pola milijuna eura.

“Naravno, ni jedna banka ne želi gubiti na poslovanju, a sve to što se trenutačno događa na tržištu novca bilo je prije nezamislivo. Sve banke sada nastoje plasirati što je moguće više novca koji imaju na raspolaganju, pa se krediti nude na sve moguće načine” – kaže danski ekonomski analitičar Jan Hoegh.

Iako takav pristup uzima sve više maha diljem Europske unije, vrlo je upitno hoće li se takva situacija preslikati i na hrvatsko novčarsko tržište na kojemu su i inače kamatne stope na stambene, ali i na komercijalne kredite, znatno veće nego u ostalim zemljama EU.

“Hrvatska bi imala mogućnost pokrenuti slične mjere, ali velika većina političara, koji u krajnjem slučaju trebaju sudjelovati u kreiranju monetarne politike, ili ne razumiju o čemu se radi ili ne žele takve procese. U svakom slučaju, kako Hrvatska ima HNB, odnosno središnju banku, bilo bi moguće poduzeti takve mjere, a korist bi bila višestruka. Dodatno bi se potaknula proizvodnja, odnosno građevinska industrija u Hrvatskoj” – kaže dr. Jurčić.

(vecernji.hr)

Globalistički milijarder George Soros obećao je britanskoj javnosti da će Brexit biti poništen i obrnut u idućih nekoliko godina, aludirajući da namjerava prisiliti vladu da zanemari i odbaci referendum o EU

Prema Sorosu, Britanija će upravo ući u razdoblje financijskog i društvenog nemira ogromne magniteude, a Brexit će biti jedina održiva opcija za poboljšanje stanja.

„Trenutak istine se brzo približava”, rekao je Soros.

„Činjenica je da je Brexit “lose-lose” opcija, koja šteti i Velikoj Britaniji i Europskoj uniji. On se ne može poništiti, ali ljudi mogu promijeniti svoje mišljenje.”

Britanska ekonomija vrijedna 2.5 bilijuna dolara pokazala je otpornost od prošlogodišnjeg referenduma iako je funta pala 25 centi u odnosu na dolar u satima neposredno nakon referenduma.

No, Britanija je došla do toga da kao jedna od najbrže rastućih ekonomija u grupi od sedam vodećih ekonomskih naroda Europe u 2016., je sada najsporija u razdoblju početkom 2017, kao i pad vrijednosti funte nakon što je referendum Brexit potaknuo inflaciju i smanjio potrošnju.

Kombinacija dizanja cijena i usporavanja rasta plaća predstavlja izazov i za Banku Engleske i njezine zakonodavce, od kojih je većina glasala prošlog tjedna za podizanje kamatne stope radi zaustavljanja inflacije.

Soros je rekao da je Banka podcijenila utjecaj inflacije i sada ju sustižu problemi.

„Kućanstva će shvatiti da njihov životni standard pada, a oni će morati prilagoditi svoje navike potrošnje”, rekao je Soros.

„Da stvar bude gora, oni će također shvatiti da su postali prezaduženi i oni će morati vratiti svoje dugove.”

Britanija ima manje od dvije godine da dogovori uvjete razvoda i obrise budućeg odnosa prije nego što namjerava napustiti EU krajem ožujka 2019.

Obje strane trebaju napraviti sporazum o nastavku trgovine koja teče između najvećeg svjetskog trgovinskog bloka i petog po veličini svjetskog gospodarstva.

Soros je rekao da ako premijerka Theresa May želi ostati na vlasti, ona će morati promijeniti svoj pristup i voditi računa o mladim ljudima koji žele pronaći dobro plaćen posao.

Trebala bi, rekao je Soros, nastojati zadržati Britaniju na jedinstvenom tržištu EU-a sa kojeg se Velika Britanija pokušala izvući.

„Proces razvoda će trajati najmanje pet godina, a za to vrijeme novi izbori će se održati”, rekao je Soros.

“Ako sve dobro prođe, dvije strane će se željeti ponovo vjenčati, čak i prije nego što su se razveli.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

OVE JESENI SU SOROS, BAFET I OSTALI “CRVENI MRAVI” OSJETILI PODRHTAVANJE FINANCIJSKOG TLA

Što se događa u svjetskoj ekonomiji?

Na prvi pogled, ništa posebno. Nikakvog ekonomskog pada, o kojem iz nekog razloga nema ni na vidiku. Globalna ekonomija raste, mada sporije nego prije 10-15 godina, ali ipak raste. Prema podacima MMF-a, svjetski BDP porastao je za 3,1 posto u 2015. godini.

Fond predviđa sličan rast i za2016. godinu.

Međutim, idila je samo prividna: daleko od toga da je sve idealno u “kućanstvu” naše planete. Ja bih usporedio trenutnu situaciju u svjetskoj ekonomiji s razdobljem prije potresa, kada se javljaju čudne pojave u ionosferi, mijenja se razina podzemnih voda u bunarima i temperatura tla, povećava se koncentraciju radona i vodika, javlja se slabo podrhtavanje zemlje – ukazujući na Armagedon koji se priprema.

Isto je sada primjetno i u globalnoj ekonomiji. U njezinim različitim segmentima događa se mnogo šta neobično, čudno, moglo bi se reći i zastrašujuće. Prisutne su potpuno nove pojave, koje nemaju presedana u povijesti. Ali najstrašnija je kombinacija mnogobrojnih negativnih faktora – kako novih, tako i starih.

Oštro je usporen tempo rasta svjetske trgovine. Ako prije krize 2008-2009. ona rasla dva puta brže od globalnog BDP-a, sada, u posljednjih 6 godina, stopa rasta obujma izvozno-uvoznih operacija je čak pala niže od rasta BDP-a (oko 3% godišnje).

Osim toga, u 2015. godini, prema podacima WTO, međunarodna trgovina u dolarima smanjena je za 13% (u daljnjem tekstu je kvartalna dinamika svjetskog robnog izvoza u postocima).

U prvoj polovici 2016. godine taj trend je nastavljen. Prema podacima OECD , države iz “skupine dvadeset”, na koje otpada 80% svjetske proizvodnje, smanjile su izvoz za 4,2 posto, a uvoz – za 4,6 posto.

Istovremeno, u većini razvijenih zemalja postoji iznimno niska inflacija (u 2015. godini u prosjeku 0,5% godišnje), što ukazuje na slabu potražnju potrošača.

Unatoč sporom rastu BDP-a, postoji ubrzan rast stranih direktnih investicija (SDI). U izvještaju JUNKTAD “World investment report 2016.” Navodi se da su strane direktne investicije u 2015. povećane u odnosu na 2014. godinu za 38% – do 1.76 bilijuna dolara. Žestoko se promijenio geografski pravac investicija: ako je 2013. i 2014. godine više od polovice SDI odlazilo u zemlje u razvoju i njihove gospodarstva u tranziciji, onda 2015. godine glavni dio investicija završava na Zapadu.

Opseg SDI, koji je završio u razvijenim zemaljama je udvostručen – do 962 milijardi dolara (55% ukupnih globalnih investicija), a u zemljama u razvoju – porastao je samo 9% – do 765 milijardi dolara (43,5 posto svih SDI). Naročito značajno su porasle strane investicije u SAD (za 250%, do 380 milijardi dolara) i Europu (65%, do 504 milijardi dolara).

Međutim, ono što je zanimljivo: neki značajan pozitivan utjecaj na dinamiku BDP-a zapadnih zemalja ovaj ogroman priljev investicija nije imao. U SAD 2015. godine BDP je porastao za samo 2,6 posto, a u zemljama eurozone – 1,9 posto. 2016 godine također se prognozira spori rast – 1,4% u Sjedinjenim Američkim Državama, u eurozoni – 1,5 posto.

Smanjivanje međunarodne trgovine i masovni priljev na Zapad se događa u kontekstu oštrog pada profita državnih obveznica razvijenih zemalja.

Prema podacima istraživačkog centra BNY Mellon, prosječan prinos na osnovu obveznica SAD, Japana, Njemačke i Velike Britanije s rokom dospijeća od 10 godina pao je na povijesni minimum od 0,69%. Prinos na najpopularnije među investitorima desetogodišnje državne obveznice SAD (US Treasuries) u srpnju-rujnu kolebao se na najnižoj razini od od 2000. godine, 1,5-1,7%.

Samo od ožujka do rujna ove godine, prinos na 10-ogodišnje njemačke i američke obveznice pao je za 25-30 baznih bodova (0.2-0.3%), dok je prinos na iste obveznice Velike Britanije – pao za 90 baznih bodova (0,9 %).

Štoviše, pojavio se fenomen bez presedana – državne obveznice mnogih industrijski razvijenih zemljama su pale u zonu negativnih prinosa. Od rujna 2016. u ovu kategoriju su ušle državne obveznice 14 zapadnih zemalja, uključujući Njemačku, Dansku, Španjolsku, Italiju, Nizozemsku, Francusku, Švedsku, Švicarsku i Japan. Prema podacima OECD, sada skoro 35% državnih obveznica zemalja-članica ove organicije ukupne vrijednosti 14 bilijuna dolara imaju negativan prinos. Sljedeći državne obveznice – u zonu negativnog prinosa počele su ulaziti i korporativne obveznice zapadnih kompanija, kao što su Nestlé i Shell .

Pad prinosa je rezultat “super meke” monetarne politike središnjih banaka zapadnih zemalja, koje su kao rezultat globalne krize 2008-2009 počele kupuju “loše dugove” privatnih kompanija i banaka i da im dodjeljuju jeftine kredite, kako bi se spriječio kolaps bankarskog sustava i stimulirao gospodarski rast.

SAD su smanjile kamatnu stopu na nulu krajem 2008. godine, Japan – 2012. godine. Nakon njih 2015. godine, politiku “kvantitativnog popuštanja” usvojila je i Europska središnja banka. Nakon 2008. godine, središnje banke zapadnih zemalja skoro 650 puta su smanjile kamatne stope.

Politika “kvantitativnog popuštanja”, s druge strane, dovela je do neviđenog porasta javnog duga razvijenih zemalja. Po procjenama MMF-a, za posljednjih 6 godina on je udvostručen: 2008. godine, suvereni dug je iznosio 53% BDP-a, 2012. 80% BDP-a i, konačno, u sadašnje vrijeme iznosi 100% BDP-a – što je najvišu razinu od Drugog svjetskog rata.

Za 8 godina vladavine predsjednika Obame američki državni dug porastao za 8,7 bilijuna dolara ili 81% – sa 10,7 bilijuna dolara do 19,4 bilijuna, dok je u prethodnom desteljeću porastao – samo 4,1 bilijun (s 6,6 do 10,7 bilijuna dolara).

Po prvi put državni dug je premašio BDP države (17,95 bilijuna 2015. godine). Ukupni dugovi nefinancijskog sektora SAD dosegnuli su “rekordni” – razinu od 275% BDP-a. Ovaj razina duga (300% BDP-a) zabilježen je u SAD u mirnodopskim uvjetima samo jednom – 1929. godine, neposredno prije početka Velike depresije.

U cijelom svijetu dugovi nefinancijskog sektora su udvostručeni od početka stoljeća i dosegnuli su 152 bilijuna dolara. Po podacima konzultantske tvrtke McKinsey, od trenutka početka financijske krize 2007-2008. godine globalni dugovi (državni, korporativni i zaduženost kućanstava) porasli su na 200 bilijuna dolara ili 250% od svjetskog BDP-a (73,5 bilijuna dolara po tekućim procjenama Svjetske banke).

U nedavnom osvrtu OECD od lipnju 2016. godine “Economic Outlook of June 2016″ stručnjaci ove organizacije su upozorili, da globalna ekonomija može upasti u “zamku usporenog rasta”. U takvoj zamci se već četvrt stoljeća nalazi japanska ekonomija (BDP Japana u posljednjih 10 godina raste u prosjeku 0,5% godišnje), i nikakve vladine mjere još uvijek ne supevajuda izvuku Japan iz ove rupe.

Bivši američki ministar financija Lawrence Summers je čak iznio teoriju “vjekovne stagnacije”, o kojoj se aktivno raspravlja u američkim akademskim krugovima.

* * *

Sve ovo pokazuje da se u globalnoj ekonomija nakupila značajna količina disbalansa, deformacija i disproporcija. Ovo djeluje kao kretanje tektonskih ploča koje stvaraju stres u litosferi, što na kraju dovodi do pucanja zemljine kore, potresa i razaranja.

Svaki analitičar, koji pokušava pronaći glavni uzrok ovih problema u globalnoj ekonomiji, ne može a da ne dođe do jednostavnog zaključka: mnogobrojne i opasne strukturne disproporcije, koje ugrožavaju stabilnost globalne ekonomije, nastale su kao razultat brzog razvoja financijskog sektora na Zapadu.

Financijski sektor, koji samo predstavlja kanal preraspodjele materijalnih bogatstva, pretjerano se otuđio od proizvodnih sektora gospodarstva, koje ta dobra (robe i usluge) stvaraju – industrije, poljoprivrede, građevinarstva, transporta, itd. Ukupna aktiva globalnog financijskog sustava dostigla je gigantsku sumu od 306 bilijuna dolara, što je 4 puta više od svjetskog BDP-a.

Komercijalni financijski sektor na Zapadu vrtoglavo raste i diverzificirati se. Oštro je porastao broj i vrijednost trgovanja vrijednosnicama – akcijama, obveznicama, mjenicama, hipotekarnim i depozitnim potvrdama i njihovimproizvodima – derivatima, futuresima, opcijama i swapovima.

Po procjeni američkog analitičara financijskih tržišta J. Andersona, ukupan obim opticaja dionica i obveznica, nominiranih u četiri glavne zapadne valute (dolar, euro, funta i japanski jen) iznosio dolarskom ekvivalentu 111 bilijuna, što 3,3 puta nadilazi obim BDP navedene tri zemlje i EU (34.23 bilijuna dolara), i skoro 1,5 puta je viši od obujma svjetskog BDP-a. Prema ocjeni nekih analitičara, ovih derivata je izdano na više od 500 biliona dolara, što je sedam i kusur puta više od obujma svjetskog BDP-a.

U suštini, trenutno imamo posla sa sustavnom, dugoročnom, sporo krećućom krizom hiperprodukcije financijskih instrumenata.

Ali istovremeno na Zapadu je počeo naglo rasti novi segment komercijalnog financijskog sektora – takozvano “bankarstvo iz sjene” (ili sivo bankarstvo), koje uključuje mnogobrojne zapadne nebankarske financijske posrednike, koji ne potpadaju pod bankarsko zakonodavstvo, – fondovi tržišta novca, poverilačka tvrtke, otvoreni zajednički fondovi, tvrtke specijalizirane za investicije u nekretnine, hedge-fondovi i drugi. U utrci za profitom, mnogi investitori su ušli u strukture “bankarstva u sjeni”.

Od 306 bilijuna dolara ukupne aktive globalnog financijskog sustava, po podacima Vijeća za financijsku stabilnost, aktiva tradicionalnih banaka iznosi 140 bilijuna dolara, osiguravajućih društva i mirovinskih fondova – 55 bilijuna dolara, a “bankarstva u sjeni” iznosi 75 bilijuna dolalara. Više od 80% aktive “bankarstvau sjeni” otpada na SAD, EU i Veliku Britaniju.

Kao što je navedeno u posljednjem izvještaju Vijeća za financijsku stabilnost, na upravljanje privatnim financijsko-kreditnim organizacijamana bazi povjerenja data su sredstva institucionalnih i individualnih investitora u iznosu od 76 bilijuna dolara. Od tog broja, 37 bilijuna jeskoncentrisano u otvorene investicijske fondove i 3 bilijuna – uhedge-fondovima, koji pripadaju “bankarstvu iz sjene” i obavljaju poslove s vrijednosnim papirima u automatskom režimu uz pomoć posebnih računalnih programa. Ove strukture stvaraju efekt “stampeda”, paničnog ponašanja investitora i brzog premeštanja ogromnih masa kapitala iz jedne u drugu aktivu.

Upravo djelovanje financijskih špekulanata “ljulja” brod svjetske ekonomije. Oni napuhavaju mnogobrojne “mjehure” i stvaraju bezbrojne “piramide”, koje periodičnopucaju i ruše se. Najlukaviji, snalažljiviji i uspešaniji od njih, kao što su Soros i Buffett, uspijevaju iskoče u posljednjem trenutku uz dobro parče u džepu. A ostali … Kao što reče F. Niche “jao slabijem” i “zgazi onog tko je pao”.

* * *

Političko rukovodstvo zapadnih zemalja ne želi obuzdati privatne financijske špekulante. Ono nije izvuklo odgovarajuće zaključke iz onoga što se dogodilo 2008-2009. godine, pa samim tim, svjetsku ekonomiju očekuju novi potresi. Nitko ne zna kada – sutra ili za nekoliko godina – i na kojem tržištu će početi novi val globalne krize, ali nitko ne sumnja da će ona početi.

Globalna kriza, primjerice, mogla bi početi bankrotstvom jedne od glavnih međunarodnih financijskih institucija, kao što se dogodilo 2008. godine, kada je kolabirala američka investicijska banka Lehman Brothers. Trenutno, stručnjaci MMF-a smatraju “problematičnom” svaku četvrtu banku u razvijenim zemljama, s imovinom od oko 11,7 bilijuna dolara. Među najvećim (“sistemski važnim”) bankama, čiji kolaps “može izazovati znatnu štetu financijskom sustavu na globalnoj razini” spadaju – njemačka Deutsche Bank , engleska HSBC i švicarska Credit Suisse .

Posebno teška situacija je u Deutsche Bank, čije su dionice od početka 2016. pale 2 puta. Njezin američki ogranak dvije uzastopne godine ne prolazi stres-test američkih Federalnih rezervi, kojim se utvrđuje stupanj pouzdanosti financijskih institucija.

Američko ministarstvo pravde je podnijelo ovojbanci računna 14 milijardi dolara zbog manipulacija s hipotekarnim vrijednosnica prije krize 2008. godine. Prošlu 2015. godinubanka je završila s gubitkom od 6,8 milijardi dolara. Neto dobit za 2. kvartal pala je za 98% (do 20 milijuna eura). Primjetan je nagli porast razine dugova (dužničkog nagomilavanja) odnos aktive prema dioničarskom kapitalu dosegnuo je 40 (kod Lehman Brothers prije bankrota ovaj idikator je iznosio 30.7).

Većina financijskih analitičara objašnjava trenutnu situaciju time, da se banka “zaigrala” na tržištu izvedenih financijskih instrumenata: bruto pozicija Deutsche Bank u derivatima se procjenjuje na 42 bilijuna eura, što nadilazi BDP SAD i EU zajedno. Prema izvještajima njemačkih medija vlada Njemačke priprema plan za ozdravljenje banke, ali ako on ne da rezultata, nastupit “domino efekt”, jer jevećina europskih banaka tijesno povezana s Deutsche Bank .

U slučaju brankrota Deutsche Bank , krize će prije svega zahvatiti, prirodno, financijski sistem Grčke, ali ne samo njega. Prema podacima Europske središnje banke, “na rubu kolapsa” balansira bankarski sustav Italije, i treba mu vrlo malo pasti u provaliju.

“Problematični” dugovi u aktivi talijanskih banaka, po službenim procjenama, dosegnuli su 200 milijardi eura, što predstavlja 12% BDP-a ove zemlje, a prema procjenama neovisnih američkih financijskih analitičara, mnogo više – 360 milijardi eura (21% BDP-a Italije). Pri čemu su mogućnost talijanske vlade za financijsku podršku komercijalnim bankama vrlo ograničene: javni dug dosegnuo 133% BDP-a (u Europi veći razina duga ima samo Grčka).

Također ne treba isključiti mogućnost da globalna kriza ponovno počne s američkog financijskog tržišta, gdje su se špekulanti očito “zaigrali”.

Trenutno je primjetan novi nalet kapitalizacije: ako je u prvom kvartalu 2016. godine indeks iznosio 1:19, onda u drugom iznosi već – 1:20. Ove vrijednosti ukazuju na to, da se burza “pregrijava” i da se kolaps može dogoditi u svakom trenutku.

U principu, “mjehuri” se pojavljuju u skoro svim segmentima tržišta. Kada će pući, i povući sa sobom globalnu ekonomiju – pitanje je vremena.

Naravno, nadajmo se da će “velika dvadesetorka” uspjeti uskladiti nastali disbalans, smanjiti napetost i spriječiti nekontrolirani razvoj događaja, međutim niska učinkovitost djelatnosti ove grupe ne odiše optimizom.

Najuspješniji financijski špekulanti nekim životinjskim instinktom već osjećaju primicanje kolapsa i brže bolje su izašli iz rizičnih financijskih instrumenata i prešli u najpouzdanije, kojima se tradicionalno smatraju državne obveznice zapadnih zemalja. Upravo zato potražnja za državnim obveznicama Njemačke, Danske, Švicarske i drugih zapadnih zemalja s negativnim prinosom raste, unatoč činjenici da kupac ne samo da ne dobiva profit od svojih investicija, već naprotiv, plaća izdavatelju za samu mogućnost da posjeduje takve vrijednosnice.

* * *

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, japanski znanstvenici-entomolozi primijetili su neobično ponašanje insekata prije potresa i vulkanskih erupcija.

U jesen 2016. godine, Soros, Buffett i ostali “crveni mravi” osjetili su podrhtavanje zemlje i brže bolje pobjegli s planine Fudžijama …
 
(fakti.org)

Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug. Međutim, poslije rata SAD su postale najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata koncentrirale su 70% svjetskih rezervi zlata

SAD su svjetski lider u području financija, ali su Kinezi već prestigli Amerikance po obimu BDP. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih” novčanica.

Pobjedom u trećem svjetskom ratu, SAD bi se oslobodile dugova: jednostavno bi iz svog bilance otpisale kredite zemalja koje odrede kao krivce za otpočinjanje rata. Štoviše, Amerika može okrivljavanjem “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini: emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih da dokaže njihovo legalno porijeklo

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe. Nastat će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina)

Dolar formalno sada ima dobru poziciju. Udio američkog dolara u operacijama na deviznom tržištu iznosi oko 87%, dok je udio eura znatno manji.

Problem je u tome što SAD kao svjetski lider u području financija više nije lider u području realne ekonomije. Udio SAD u svjetskom BDP iznosi oko 20%. Kinezi su već prestigli Amerikance po obimu BDP, a pri tom u operacijama na deviznom tržištu juan sudjeluje nešto malo više od 2%.

Disproporcija bila je primjetna već krajem XIX – početkom XX stoljeća. Prema obujmu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tada su SAD dospjele na prvo mjesto i potisnule Veliku Britaniju.

Ali, funta ostala je, kao i ranije, svjetska valuta i da bi je svrgnuli s prijestolja i na njega postavili dolar svjetski bankari su priredili dva svjetska rata.

Nije isključeno da će vlasnicima tiskarske strojeve Sustava federalnih rezervi SAD radi očuvanja vladajućeg položaja “zelenog” biti potrebni i dioničari sustava federalnih rezervi imaju nekoliko razloga za otpočinjanje rata.

Više nema racionalnih ekonomskih stimulansa za dobivanje američke valute. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”.

Takva “roba” može se plasirati samo na jedan način – silom, i glavno pokriće dolara postale su Oružane snage SAD-a.

Libijski lider Moamer Gadafi ubijen je samo zbog toga što je u obračunima za naftu prešao s dolara na euro i planirao prijeći na zlatni dinar.

SAD se uopće nisu okomile na Iran zbog nuklearnog programa, već zbog odustajanja od korištenja dolara.

Vlasnicima tiskarskih strojeva potrebne su operacije za destabilizaciju situacije u različitim dijelovima svijeta radi učvršćivanja tečaja dolara. Kada se i u Europi i u Aziji odvijaju ratna djelovanje onda se, bez obzira na ekonomsku degradaciju, Sjeverna Amerika se pretvara u umjetni “otok stabilnosti”.

Novac iz čitavog svijeta “juri” u SAD povećavajući tečaj dolara. Hrpa dolara osigurava Sjedinjenim Državama jeftin uvoz i omogućuje da po čitavom svijetu jeftino kupuju prirodne resurse, poduzeća, nekretnine.

Na kraju, veliki rat pomoći će SAD riješiti vlastite ekonomske probleme od kojih je jedan od najakutnijih – sve veći državni dug. U kolovozu 2014. taj dug je iznosio 107% BDP. Dok je u SAD punim kapacitetom radila tiskarski stroj i kamatne stope bile niske, njegovo servisiranje nije stvaralo teškoće.

Međutim, emisija dolara se smanjuje, stope će rasti, a troškovi za servisiranje državnog duga mogu dostići polovicu proračuna te zemlje.U takvoj situaciji, vladajući krugovi SAD mogu se prisjetiti povijesti.

Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug.

Međutim, poslije rata SAD su postale najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata koncentrirale su 70% svjetskih rezervi zlata.

Pobjedom u trećem svjetskom ratu SAD također mogu osloboditi dugova: jednostavno iz svog bilance otpišu kredite zemalja koje odrede da su krive zbog otpočinjanja rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini za anuliranje dugova, na primjer, emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dokazati njihovo legalno porijeklo.

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastat će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina). Ne treba zaboraviti da između dioničara FED-a nema uzajamne suglasnosti.

Tu se bore dva moćna klana – Rokckefelleri i Rothschildi, od kojih su prvi bankarski i naftni magnati, upravo ona strana rata koja želi na sve načine očuvati dominaciju dolara. Nasljeđe drugih je – zlato. Oni su izgubili dio svojih pozicija tijekom 1970-ih godina kada je nafta povezana s dolarom i žele se revanširati.

Rothschildi žele vratiti zlatni standard i da juan postane “zlatan”. Ali, njima bi sasvim odgovarala i varijanta multivalutnih zona koje su postojale do Drugog svjetskog rata. Kao jedinica za razmjenu između zona najvjerojatnije bi se koristilo zlato.
 
(Fakti.org)

Predsjednički kandidat je opet protiv sustava i elite, te obećava i poziva na reviziju FED-a. Bankari su ostali šokirani

FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.

Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska i Švedska od 17. stoljeća), ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano koliko god je to moguće.(wikipedia)

TRUMP POZIVA NA ONO ŠTO U POVIJESTI NIJE VIĐENO

Republikanski kandidati za Bijelu kuću, rekao je da je važna revizija FED, pa čak je i prozvao svojeg suparnika, senatora Ted Cruza, za preskakanje glasovanja senatora Rand Paula o “Reviziji FED-a”, prijedloga koji je nastao još u siječnju

“Vrlo je važno da se učini revizija federalnih rezervi, a ipak Ted Cruz je propustio glasovanje o nacrtu zakona kojim bi se to omogućilo”, izjavio je Trump na Twitteru.

Sada se čini da Trumps želi pozvati na veću transparentnost monetarne politike i odluka iz FED-a, koja je krajnje potrebna zbog sposobnosti središnje banke i stvaranje ekonomskih balona i stvaranje depresija kroz beskrajno štampanje novca poznato kao “kvantitativno olakšavanje” koje samo vodi do masovne inflacije i konačnog uništenja dolara.

Drugim riječima, dok se Bernie Sanders žali da “bogati” uništavaju gospodarstvo, to je zapravo FED i Trump cilja na FED.

“DJa se slažem svim srcem da je američko gospodarstvo u ozbiljnoj nevolji, to nije zbog pohlepe “milijardera”, rekao je dr Bill Anderson, austrijski ekonomist i znanstvenik Mises Instituta.

“To je zato što američka vlada, putem Federalnih Rezervi stvara ono što je David Stockman [bivši Reaganov ekonomist] nazvao ‘kasino ekonomija’ koji je supstituirala realno gospodarstvo s kamatnim stopama na kojima se odražavaju stvarni gospodarski temelji, sa trgovanjem državnim dugom i monetarnom manipulacijom. “
 

It is so important to audit The Federal Reserve, and yet Ted Cruz missed the vote on the bill that would allow this to be done.

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) Veljača 22, 2016

 

 
(preveo:NSP)

Cijena zlata je jučer imala najveći rast u jednom danu još od 2011. godine nakon sve zabrinutijih prijetnji globalne recesije i utjecaja na banke

Nakon pada cijene koji traje već četiri i pol godine, cijena zlata od početka godine gotovo neprestano raste. U trenutku pisanja analize cijena po unci iznosi 1245 USD što je približno 15 posto iznad cijene sa početka godine.

Razlozi rasta cijene

Najvažniji razlog rasta cijena zlata je panika na kineskoj burzi koja se nakratko proširila na ostatak svijeta. Budući da zlato glasi za jedno od sigurnih utočišta u nesigurnim vremenima, strah od usporavanja kineskog gospodarstva je uzrokovao rast potražnje što je dovelo do rasta cijene.

Drugi razlog je špekulacija da će, radi sporijeg od očekivanog gospodarskog rasta na globalnoj razini, američka centralna banka kamatne stope podizati sporijim tempom nego se donedavno očekivalo. Naime, rast kamatnih stopa u SAD-u tradicionalno smanjuje interes za posjedovanje zlata koje ne nosi nikakav prinos za razliku od štednje u banci ili držanja obveznica.

Dio investitora i špekulanata smatra da će, ukoliko kamatne stope budu rasle sporije od očekivanja, doći do privremenog rasta cijene na kojem će se moći profitirati radi čega već sada kupuju zlato i podižu mu cijenu.

Još jedan argument za rast cijene zlata je masovna potražnja za zlatom od strane država kao što su Kina, Rusija i Njemačka. Kina i Rusija već godinama kupuju velike količine zlata kako bi diverzificirale rezerve centralnih banaka, dok Njemačka svoje postojeće rezerve želi vratiti iz iznozemstva. Naime, Njemačka većinu svojih zaliha drži u trezorima u New Yorku, Londonu i Parizu te je nedavno odlučila veći postotak zaliha nastaviti čuvati u Frankfurtu. U tijeku 2015. godine iz New Yorka je vraćeno nešto manje od 100 tona, a iz Pariza 110 tona zlata.

Hoće li cijena nastaviti rasti?

Analitičari Admiral Marketsa smatraju da je trenutni rast cijene privremen i da će se padajući trend u tijeku godine nastaviti. Vjerojatnost globalne recesije u bliskoj budućnosti je za sada vrlo niska pa je kupnja zlata na temelju straha neopravdana.

Kada su u pitanju kamatne stope u SAD-u, moguće je da će rasti nešto sporije nego se očekivalo prije nekoliko mjeseci, no i dalje će rasti te povećavati razliku u prinosu između instrumenata koji donose kamatu i zlata, što će doprinositi interesu za prodaju zlata.

Rast kamatnih stopa će vjerojatno dovesti do nastavka jačanja američkog dolara u odnosu na većinu ostalih valuta na svijetu, što znači da će u većini zemalja na svijetu trebati izdvojiti veći iznos lokalne valute da bi se kupila ista količina zlata. Dakle, jačanje dolara će indirektno podići cijenu zlata i utjecati na smanjivanje potražnje.

Za sada je nastavak pada cijene zlata izgledniji od značajnijeg rasta i postoji realna vjerojatnost da će u tijeku godine cijena zlata barem na kratko pasti na ispod 1000 USD po unci.

Prema podacima WGC-a, potražnja za zlatom počela je rasti u četvrtom tromjesečju prošle godine. Naime, potražnja je na godišnjoj razini rasla četiri posto na 1117,7 tona. Inače, potražnja za cijelu prošlu godinu od 4212 tona praktički je stagnirala u odnosu na 2014. godinu.

Potražnja krajem prošle godine ponajviše se zahvaljuje kupnji središnjih banaka koja je porasla za četvrtinu. Najviše je kupovala ruska središnja banka, čak 60 tona.

Statistika otkriva da je Banka Rusije lani ukupno kupila 200 tona zlata. Alistair Hewitt, voditelj analize tržišta u WGC-u, očekuje da će se ruske kupnje nastaviti. “Ulagači, a posebice institucionalni investitori sve su zabrinutiji prijetnjom globalne recesije i kako će to utjecati na bankovni sustav”, tvrdi Hewitt, a prenosi britanski Telegraph.

Dodaje kako su samo u siječnju ove godine burzovno utrživi fondovi (ETF) vezani na zlato kupili dodatne 54 tone zlata. Za usporedbu, lani su ETF-ovi prodali 133 tone zlata. Za dio potražnje krajem prošle godine zaslužni su i kineski kupci koji su kupnju povećali za 25 posto. Najplemenitijim metalom trenutno se trguje po 1240 dolara za uncu što je najviša cijena u proteklih osam mjeseci. Samo tijekom ove godine cijena je ojačala 13 posto što je najbolji početak godine za ulagače.
 
(index.hr,poslovni.hr/uredio:NSP)

AMERIČKA I MNOGE DRUGE EKONOMIJE MORAT ĆE PROĆI I KROZ POŽAR DEFLACIJE

Slabljenje rublje je posljedica širih događaja koji se događaju u svjetskom financijskom sustavu.

Oluja počinje, previranja koja su do sada bila skrivena od očiju šire publike iza papirnatih paravana bankarskih izvještaja počinju izbijati na površinu.

Jučer se obistinila treća točka prosinačkog predviđanja: indeks S & P nije se jednostavno spustio ispod minimuma iz kolovoza, već čak niže i od minimuma iz jeseni 2014. godine, kada je u svjetlu širenja Ebole groznica počela zahvatati još i financijska tržišta.

S&P se zatvorio na razini 1.859 bodova – posljednji put indeks je bio toliko nisko u travnju 2014-te. Štoviše, tijekom trgovanja indeks je padao još niže: da je burza prestala sa radom sredinom dana, bilo bi probijeno i travanjsko dno.

Nećemo trošiti vaše vrijeme na nabrajanje svježih naslovnih stranica zapadanih medija, radoznali će ih lako naći i pročitati sami. Samo ukratko: svi predviđaju daljnji pad i “medvjeđe tržište”, i to ne samo u SAD, već i u cijelom svijetu, počevši od Europe.

Za svaki slučaj, podsjećamo glavno predviđanje:

1. Američke Federalne rezerve će povećavati stopu (dogodilo se, 16. prosinca Federalne rezerve su povećale stopu).

2. Na burzama počinju panika i previranje (tako je i bilo).

3. Burze padaju niže od minimuma iz kolovoza (prije neki dan su burze probile dno).

4. Federalne rezerve prebacuju u rikverc i vraćaju stopu natrag (čekamo).

Sada, kada je svima postalo jasno da američko gospodarstvo nije bilo spremno za povećanje referentne stope, Federalne rezerve nemaju neki izbor. Ili da ostave sve onako kako jeste – i da osude gospodarstvo na deflacijsko stezanje – ili uključe NIRP (Negative Interest Rate Policy), kako bi dolarskom financijskom sustavu dali još nekoliko mjeseci života.

Naravno, za sada o negativnim stopama tek počinje stidljivo da se priča naglas, jer su Federalne rezerve sasvim nedavno tvrdile da će u 2016. godini referentna stopa samo rasti … međutim, analitičari daju toliko mračna predviđanja budućnosti, da će činovnicima iz Federalnih rezervi biti veoma teško preuzeti odgovornost za deflacijski kolaps.

Za ilustraciju, pozvat ću se na kanadskog ekonomistu William Whitea, koji je poznat po tome što je uspio predvidjeti krizu iz 2008. godine. Mister White smatra da se planeta u posljednjih osam godina tako zaglibila u dugovima, da poslije pucanja kreditnih mjehura nikome neće biti do smijeha.

A kako se razvijaju dužničke krize te vrste?

Tvrtke koje se nakupe nenaplativih dugova počinju bankrotirati. Organizacije povezane s takvim tvrtkama također počinju trpiti gubitke: netko ne dobiva već plaćenu robu, neko ne dobiva novac za isporučeni materijal, nekome ne vraćaju novac koji je posudio.

Jedan veliki bankrot povlači za sobom cijeli lanac drugih – isto kao kad jedna domina počne rušiti susjednu. Uskoro se ispostavi da je svima potreban novac da bi vratili kredite, i svi su spremni jeftino dati svoju robu, samo da bi dobili malo keša odmah.

Počinje deflacija: cijene padaju, pošto nitko nema novac da bi kupovao bilo što čak ni po niskim deflacijskim cijenama. Naglo raste potražnja za valutom u kojoj su nominirani dugovi, to jest, u našem slučaju, za dolarima.

Tijekom posljednje godine, prilično se odmaklo u podvodnom dijelu deflacijske spirale, jeftina nafta i skupi dolar su jasni pokazatelji početka pada. Međutim, sve je to za sada cvijeće, pravo veselje će početi tek nakon što se svjetski burzovni indeksi stropoštaju i planetu zapljusne val velikih stečajeva, kao što je bilo 2008. godine.

Da li će Rusija imati dovoljno čvrstine proći kroz tu oluju s razumnim gubicima?

Mislim da hoće. Kao prvo, pretpostavljam da će Federalne rezerve SAD pokušati izbjeći deflacijski pad pomoću uključivanja NIRP, politike negativnih kamatnih stopa.

NIRP će dati i Rusiji još nekoliko mjeseci da se pripremi za neizbježno, tijekom tog razdoblja ćemo uživati ​​u jačoj rublji i skupljoj nafti. Na izlasku iz NIRP ćemo, vjerojatno, vidjeti dolarsku hiperinflaciju, koju će svjetska trgovina preživjeti relativno lako.

Međutim, čak i ako Federalne rezerve budu sjedile skrštenih ruku i šutke promatrale buktanje plamena deflacijskog požara, položaj Rusije će još uvijek biti prilično stabilan.

Imamo značajne rezerve, naša ovisnost o uvozu se ozbiljno smanjila u posljednjih 15 godina – imamo sve resurse pričekati da prođe tih nekoliko mjeseci tijekom kojih će dolar biti deficitarna i izuzetno skupa valuta.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

UPOZORENJE PRIPADNIKA “BANKARSKOG BRATSTVA” KOJI JE NAJAVIO PRETHODNU SVJETSKU KRIZU

“Svjetski financijski sustav postao je prijeteće nestabilan, svijet čeka lavina stečajeva, koja će provjeriti čvrstinu socijalne i političke stabilnosti”, izjavio je za The Telegraph predsjednik promatračkog komiteta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i bivši glavni ekonomist Banke za međunarodna poravnanja (BIS) William White uoči ekonomskog foruma u Davosu.

“Dugovi (kako privatni, tako i suvereni) u posljednjih osam godina nastavljaju rasti, i dostigli su takav razinu u svakom dijelu svijeta, da mogu nanijeti ozbiljnu štetu” – izjavio je taj ekonomist.

“Mnogi od tih dugova nikada neće biti vraćeni.”

Po Whiteovim riječima, situacija je još gora nego uoči svjetske ekonomske krize 2007. godine.

“Pitanje je samo da li ćemo moći pogledati istini u oči i organizirano reagirati na to što nas čeka, ili će pak reakcija biti kaotična” – istakao je on.

Po mišljenju Whitea, europski zajmodavci će morati suočiti s velikim “šišanjem” (smanjenjem iznosa duga zajmoprimaca). Između ostalog, europske banke su već priznale da postoje neservisirani krediti od bilijun dolara.

Po njegovim riječima, neke banke su previše otvorene za tržišta u razvoju i gotovo sigurno produžavaju “beznadne kredite”, što se ne objavljuje.

Upravo su tržišta u razvoju, prema Whiteovom mišljenju, važan dio problema, iako su ona bila i dio rješenja poslije bankrota banke Lehman Brothers, zbog koje je svjetska financijska kriza prešla u svoju najtežu fazu 2008. godine.

Zbog kvantitavinog ublažavanja i nultih kamatnih stopa, izazvanih situacijom s Lehman Brothers, na tim tržištima su nastali “kreditni mjehuri”. Sada su njihova dugovanja, po riječima kanadskog ekonomiste, dostigla “neviđene razmjere”.

The Telegraph ističe da Whiteove prognoze imaju “posebnu težinu”, pošto je on bio jedan od malobrojnih predstavnika “središnjeg bankarskog bratstva”, koji je u razdoblju od 2005.-2008. godine jasno i glasno govorio o mogućem krahu zapadnog financijskog sustava.

White u intervjuu The Telegraph nije precizirao što je konkretno katalizator sljedeće krize, ali je istaknuo devalvaciju juana u Kini, koja, smatra on, može “pusti metastaze”.

Puno više od toga možete pogledati u filmu “Big Short”, razotkrivanje krize stambenih kredita 2008. godine.
 

 
(fakti.org/uredio:NSP)

Rusija je upravo poduzela značajne korake ka razbijanju trenutnog monopola cijenom nafte koji drži Wall Street

Ti koraci su dio dugoročne strategije raspodjele ruske ekonomije i njenog značajnog izvoza, nafte, od američkog dolara koji predstavlja Ahilovu petu ruske ekonomije.

Rusko ministarstvo energetike je krajem studenog izjavilo da će započeti test-trgovinu novog ruskog naftnog standarda. Iako se to možda ne čini kao velika stvar, može biti vrlo velika stvar ako bude uspješna, a nema razloga da ne bude.

Prema novom planu, ruska nafta će se prodavati za rublje a ne za dolare, što je dio procesa dedolarizacije koji su Rusija, Kina i još mnoge druge države započele.

Nafta je najveća roba na svijetu koja se prodaje u dolarima, a banke Wall Streeta upravo zahvaljujući tome uspijevaju kontrolirati svjetsku cijenu nafte.

Za SAD je ključno da se nafta prodaje za dolare kako bi se održavala potražnja za dolarom u svjetskim bankama. Status dolara kao svjetske rezervne valute jedan od dva stupa američke hegemonije. Drugi stup jeste vojna superiornost.

Pošto sve nacije moraju imati dolare da bi uvozile naftu i neku drugu robu, država poput Rusije ili Kine mora ulagati prihode u dolarima u vidu američkih obveznica pošto je euro suviše rizičan.

Vodeća uloga dolara kao rezervne valute još od kolovoza 1971. godine, kada se dolar prestao podržavati zlatom, omogućila je vladi SAD da vodi naizgled beskonačni deficit u proračunu bez potrebe da brine o kamatnim stopama i kreditima.

To je omogućilo Washingtonu da napravi rekordni federalni dug od 18,6 trilijuna dolara bez puno brige. Danas odnos duga vlade SAD i BDP-a iznosi 111%.

Kada je George Bush preuzeo ured, a prije nego što je velika količina novca potrošena na Afganistan i Irak, odnos duga vlade SAD i BDP-a je bio upola manji, odnosno 55%. Washington smatra da dug nije važan jer će države poput Rusije, Kine, Japana, Indije i Njemačke otkupiti američki dug svojim viškom prihoda u dolarima.

Dolar kao svjetska rezervna valuta predstavlja strateški prioritet za Washington i Wall Street i usko je povezan s određivanjem cijene nafte u svijetu.

Negdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska cijena nafte je određivana pravom ponudom i potražnjom. Onda je Goldman Sachs odlučio otkupiti manje posredništvo G. Arona u Wall Streetu sa željom da transformira način trgovine naftom.

Zatim se pojavila “papirnata nafta”, odnosno ugovori o nafti nezavisni od fizički postojane nafte kojima su velike banke bolje manipulirale. Tada je započela transformacija trgovine naftom.

Nakon podizanja cijene nafte 1973. godine od strane OPEC-a za 400% u roku od nekoliko mjeseci i nakon Jom Kipur rata u listopadu iste godine, američka Riznica je poslala izaslanika u Rijad u Saudijskoj Arabiji.

Pomoćnik tajnika Riznice SAD, Jack F. Bennett, poslan je 1975. godine u Saudijsku Arabiju kako bi potpisao sporazum sa saudijskom monarhijom po kom će se sva nafta OPEC-a prodavati u dolarima, a ne u japanskim jenima ili njemačkim markama.

Saudijci su zauzvrat dobili vojne jamstva i opremu, a nafta se i dan-danas prodaje u dolarima dok Wall Street podešava cijenu nafte.

Danas se cijena ruskog izvoza nafte određuje prema standardu u Londonu i New Yorku. Međutim, to će se značajno promijeniti ako Rusija uvede novi standard koji će biti denomiran u rubljama.

Rusija je najveći proizvođač nafte na svijetu, te je uspostavljanje ruskog standarda neovisnog od dolara prilično značajno. Rusija je u 2013. godini proizvodila 10,5 milijuna barela nafte na dan, nešto više od Saudijske Arabije.

Pošto se u Rusiji uglavnom koristi prirodni plin, Rusija izvozi 75% svoje nafte. Europa je najveći kupac ruske nafte, kupujući 3,5 milijuna barela dnevno, što predstavlja 80% ukupnog ruskog izvoza.

Najveće mušterije su Njemačka, Nizozemska i Poljska. Pored Rusije, naftu u Europu izvoze Saudijska Arabija (890.000 barela na dan), Nigerija (810.000 barela na dan), Kazahstan (580.000 barela na dan) i Libija (560.000 barela na dan). Jasno je iz brojki da je Rusija najveći izvoznik nafte u Europu.

Ruski potez za prebacivanje valute za izvoz nafte iz dolara u rublju je značajan potez za smanjenje ovisnosti svih država od dolara. Kina, drugi najveći uvoznik nafte na svijetu, također planira uvođenje svog standarda koji će biti denominirane u kineskim juanima.

Rusija, Kina i druge ekonomije u razvoju poduzimaju mjere za smanjenje ovisnosti od američkog dolara, odnosno vrše dedolarizaciju. Pošto je nafta roba kojom se najviše trguje u svijetu, najbolje je početi odatle.

Ukoliko bi dedolarizacija bila uspješna, američki vojno-industrijski kompleks bi ostao bez sredstava za financiranje svojih pothvata., tj. ne bi se više toliko ratova moglo financirati.

Možda će tada konačno novac poreznika SAD početi se upotrebljava za nešto korisno, kao što je ponovna izgradnja osnovne ekonomske infrastrukture SAD. Oko trećina većih puteva u SAD je u lošem stanju.

Samo dvije od četrnaest većih luka na istočnoj strani može primiti ogromne tovarne brodove koji će uskoro početi pristizati proširenim Panamskim kanalom.

Trošenje na ovu osnovnu infrastrukturu bi bilo ekonomičan izvor poslova i pravih prihoda od poreza za SAD. Ulaganje u infrastrukturu ima znatan efekt za stvaranje novih tržišta.

Dramatičan odlazak dolara kao svjetske rezervne valute bi mogao znatno poremetiti ravnotežu u svijetu. Možda će to biti i dobro?
 
(William Engdahl (NEO),webtribune.rs/uredio:NSP)

Da bismo došli do odgovora tko je bio najbogatiji čovjek ikada, pokušat ćemo računati i uspoređivati prihode iz prošlosti i iz sadašnjosti. To naravno nije lako jer ne postoji tečaj koji može pretvoriti rimski novac u dolare, primjerice.

Štoviše, kako uspoređujemo kupovnu moć? U dalekoj povijesti, usluge su bile relativno jeftine jer su bile niske plaće, a danas, u bogatim zemljama, vrlo skupe.

Da bi vam bilo malo jasnije, objasnit ćemo vam šta znači jednaka kupovna moć. Ako ponesemo u trgovinu određenu sumu novca, neka to bude X rimskih sestertiusa, i kupimo određenu vrstu roba i usluga, to isto bismo mogli učiniti ili kupiti za Y američkih dolara danas.

Ali promijenile su se i vrste usluga I naravno, roba. I zbog toga, smo ograničili paket na robu koja je postojala i tada, a i sada.

Dolazimo do toga, da je najrazumniji pristup uspoređivanja bogastva ljudi, u nekoliko povijesnih razdoblja, da ih smjestimo u isti povijesni konteks, izmjerimo njihove ekonomske moći, u pogledu njihove sposobnosti da kupe ljudski rad, u to vrijeme, i mjesto.

Adam Smith je napisao, prije više od 200 godina: “Osoba će biti bogata, odnosno siromašna po količini rada s kojom je u stanju da zapovijeda”

Najprikladnije mjesto za početak odgovora na ovo pitanje je drevni Rim.

Njihova ekonomija je bila uspješna, za to vrijeme vrlo moderna, i što je najvažnije, štampali su novac.

Postoje podaci da su u Rimu postojali ekstremno bogati individualci. Za naš pokušaj usporedbe, uzećemo tri osobe iz klasičnog rimskog doba.

Prvi je Marcus Crassus, koji je bio basnoslovno bogat trijumvir, i njegovo bogastvo je procijenjeno na oko 200 milijuna sestertiusa (rimski novac),  50.godina prije nove ere BC.

Drugi je Car Oktavijan August, čije je imperijalno kućanstvo zajedno s njegovim bogastvom procijenjeno na 250 milijuna sestertiusa, 14.godina prije nove ere BC.

I treći, ali ne manje važan je Marcus Antonius Palas. Smatra se da je njegovo enormno bogastvo procijenjeno na oko 300 milijuna sestertiusa, 52.godina prije nove ere BC.

Normalna kamatna stopa, za to vrijeme je bila 6 % posto. Iz tog razloga, taj period se zvao “zlatno rimsko doba”.

Prvo ćemo uzeti Crassusa za usporedbu. Sa 200 milijuna sestertiusa i prosječnu godišnju kamatnu stopu od 6 % posto, njegov godišnji prihod bi mogao biti procijenjen na 12 milijuna sestertiusa. Znači, Crassus-ov prihod je bio jednak godišnjim primanjima od oko 32.000 ljudi.

Dozvolite mi sada da napravim istu komparaciju u sadašnjosti. Uradit ćemo isto obrazloženje na tri američke ikone bogastva.

Andrew Carnegie je 1901. godine kupio tvornicu čelika, i njegov udio je bio 225 milijuna dolara. Primjenjujući istu kamatnu stopu iz rimskog doba, od 6 % posto, a koristeći američki bruto osobni dohodak po glavi stanovnika, dolazimo do zaključka da je Carnegiev prihod premašio Crassus-a. Dolazimo do zaključka da je Carnegie, sa svojim godišnjim prihodima mogao kupiti rad od 48.000 ljudi.

Drugi je, Rockefeller čije bogastvo je bilo na vrhuncu 1937.godine, i iznosilo je 1.4 milijardu dolara. Sa svojim godišnjim prihodima mogao je kupiti rad za 116 tisuća ljudi u Americi. Po ovim proračunima, Rockefeller je bio četiri puta bogatiji od Crassus-a, i više od duplo od Carnegie-a.

Kako Bill Gates prolazi u ovoj vrsti usporedbe? Bogastvo našeg trećeg čovjeka za usporedbu, koje je objavljeno 2005.godine, iznosilo je 50 milijardi dolara. Njegovi godišnji prihodi su 3 milijarde dolara, i sa njima može kupiti 75.000 radnika. Ovaj proračun ga stavlja na poziciju između Carnegie-a i Rockefeller-a, ali znatno iznad “siromašnog” Crasus-a.

Da li ste primijetili da u svim ovim kalkulacijama, njihovo bogastvo ostaje netaknuto. Oni jednostavno koriste svoj godišnji prihod ili prinos od svog bogastva za kupnju ljudskog rada.

Ali ova kalkulacija ostavlja otvoreno pitanje. Kako tretirati milijardere poput rusa Mihail Kodorovski i meksikanca Carlos Slim-a? Njihova bogastva, ako možemo tako da se izrazimo su “globalna” i “nacionalna”.

U vrijeme kada je bio najbogatiji čovjek u Rusiji, Kodorovski je bio procijenjen na 24 milijarde dolara. Bez dodirivanja niti jedne pare od svog bogastva i samo od jednog godišnjeg prihoda, mogao je kupiti vojsku od četvrt milijuna ljudi. Mihail je bio bogatiji, a potencijalno i moćniji od Rockefellera. Zamislite da je on pregovarao na “državnoj razini”, s Amerikom i Kinom, o izgradnji novog plinovoda i naftovoda. Jedan čovjek!

2009. godine, bogastvo Carlos Slim-a je procijenjeno na više od 53 milijarde dolara. Koristeći isti proračun, vidjet ćemo da Slim može kupiti 440 tisuća Meksikanaca. Na lokalnoj razini, Carlos Slim je najbogatiji od svih!

Možemo li sada reći tko je bio najbogatiji čovjek na svijetu?

Vjerojatno je bio Rockefeller. On je bio u stanju da komandira sa najvećim brojem radnih jedinica u tada najbogatijoj zemlji na svijetu.

Još jedna stvar, kada bogati odluče igrati političke igre u svojim zemljama, čak i ako su te zemlje siromašne, kao Rusija i Meksiko, tada njihova moć može prevladati čak i najmoćnijeg u sustavu globalno bogatih.

Najbogatiji ljudi u Americi u povijesti

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata