Politički dogovor Atene i Moskve o izgradnji dijela plinovoda “Turski tok” kroz Grčku spreman je da bude potpisan, izjavio je grčki ministar energetike Panagiotis Lafazanis

Grčka delegacija namjerava tijekom Međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu potpisati sporazum kojim će biti podržana izgradnja plinovoda kroz Grčku, rekao je Lafazanis.

Grčki premijer Alexis Tsipras bi se trebao tijekom foruma sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Ankara je već dobila instrukcije iz Rusije u svezi s kopnenim dijelom projekta plinovoda, izjavio je jučer turski ministar energetike Taner Yildiz.

Grčka zastava ispred slomljnog antičkog stupa na Akropoli

Grčka procijenila vrijednost nastavka “Turskog toka” do EU

Predloženo je da “Turski tok” bude dugačak 1.090 kilometara i da plinovod od Rusije do Turske ide preko Crnog mora, a radovi bi trebali početi u prosincu 2016. godine.

Turski ministar energetike je kazao da očekuje da planovi izgradnje jedne od četiri grane plinovoda budu dostupni ovog tjedna nakon završetka studije izvodljivosti.

“Kapacitet ovog ogranka ‘Turskog toka’ trebalo bi biti negdje oko 16 milijardi kubičnih metara plina”, rekao je Yildiz.

Projekt je dogovoren u prosincu 2014. godine, a procijenjeno je da godišnji kapacitet bude 63 milijardi kubičnih metara plina, od čega je 43 milijardi izdvojeno za Tursku.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21557"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Lavrov: “Rusija sumnja da je uzrok terorističkih napada u Makedoniji zaustavljanje planiranja Turskog toka koji bi trebao proći kroz tu zemlju, a potporu albanskim teroristima u vidu šutnje dala je, kako kažu Europska unija koja nije nikada oštro osudila ubijanje makedonskih policajaca!”

Da se iza svega krije Turski tok i da je EU cilj da se taj posao stopira, nagovijestio je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posjeti Srbiji.

Napadi u Kumanovu su dobro pripremljene terorističke akcije i EU ne treba da zauzima kukavički stav kao da je riječ o pojedinačnoj epizodi. Ovdje je možda riječ o mentalitetu konfrotacije, ali se usporedo stječe i dojam da se sve to događa zbog odbijanja Makedonije da uvede sankcije Rusiji, kao i spremnost Skopja da sudjeluje u projektu Turski tok – kaže Lavrov i dodaje:

Ne možemo izbjeći osjećaj da postoji neka veza – naglasio je Lavrov i pozvao Europsku uniju da podrži realizaciju Turskog toka koji bi omogućio jačanje energetske sigurnosti Europe.

Bruxelles ne misli da je ponašanje Albanaca problem, već se to tolerira

Terorizam u regiji mora biti osuđen, a do sada smo imali samo blaga priopćenja iz EU i drugih institucija. S teroristima ne mogu postojati dvije strane, ali netko to treba reći. Bruxelles ili ne shvaća ozbiljno Albaniju, ili ih podržava.

Europa nije samo sjeverni tok, Europa mora imati i južni tok. Bez obzira na to kako se to zove. Ne može ovaj dio Europe ostati slijepo crijevo kad je riječ o opskrbi plinom.

Pozadina oružanog sukoba koji se dogodio  u Makedoniji leži u borbi za energetsku i ekonomsku prevlast na Balkanu, piše Telegraf.rs.

Komentari poznavaoca prilika u našem okruženju su da EU pokušava svom snagom spriječiti izgradnju plinovoda, kako bi smanjila ovisnost od Rusije i na taj način se zaštitila od ruskog političkog utjecaja.

Makedonija, zemlja koja se nadala toliko željenoj plinifikaciji koju bi joj donijela izgradnja Južnog toka izvisila je kad je taj projekt na inicijativu EU otkazan.

Međutim, Makedonci su ponovno vidjeli šansu za sebe kad je Putin najavio novi, Turski tok, koji bi trebo prolaziti preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije, jer ih je to od nebitnih učinilo velikim igračima u cijeloj toj priči.

Iz Ambasade Rusije u Beogradu kažu za Telegraf.rs da je službeni stav Rusije o tome da li iza terorističkih napada u Kumanovu stoji težnja da se zaustavi Turski tijek rekao ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i da je to “amen”.

Ruske tajne službe iza kulisa: Počeo žestok zastupnički rat Rusije i SAD oko Makedonije

SAD i Rusija se trenutno natječu u novom Hladnom ratu, a najnoviji dio njihovog rivalstva jeste Makedonija.

SAD prati svoj klasični predložak za izazivanje kaosa i Obojene revolucije, a oči svijeta uprte u prosvjed koji se događa u Makedoniji od strane oporbenog čelnika Zorana Zaeva.

Ono što se trenutno događa u Makedoniji jeste upotreba već isprobanih američkih destabilizacijskih taktika koje su iskorištene u Siriji i Ukrajini.

Ono što povezuje Siriju, Ukrajinu i Makedoniju jeste da su to sve zastupnički ratovi između SAD i Rusije, pri čemu Washington ima ofanzivnu ulogu, a Rusija stabilizirajuću obrambenu ulogu.

Ukratko, SAD želi izazvati promjenu režima u odabranim državama, dok Rusija aktivno radi na tome da pomogne vlastima da se obrane od napada. Rusko-ukrajinska i rusko-sirijska strateška suradnja za vrijeme njihovih promjena režima je dobro poznata, ali u slučaju rusko-makednoskih odnosa, stvari su malo osjetljivije i uglavnom se odigravaju u sjeni. Zbog toga što je “službena” politika Makedonije takva da se želi pridružiti NATO-u i EU, njihova vlast i obavještajne službe ne mogu javno surađuivati s ruskim kolegama, te se zato sve odvija iza kulisa.

Iako neki možda u to sumnjaju, dokaza da Makedonija i Rusija surađuju ima. Uzmite samo u obzir da je Rusija podržala Makedoniju kada se dogodio teroristički napad u Gosincu, ali i to da je Rusija snažno osudila teroristički napad u Kumanovu i pokušaj Obojene revolucije od strane oporbenog čelnika Zaeva.

Makedonija je također jedna od rijetkih europskih država koja je poslala svog predsjednika u Moskvu na proslavu Dana Pobjede i koja nije uvela sankcije Rusiji.

Kada se sve sumira, može se uočiti da je Rusija proširila svoj utjecaj na makedonsku državu kao dio svog plana za Balkanski tijek, te se može uzeti zdravo za gotovo da njihove obavještajne službe surađuju po pitanju suprotstavljanja obojenoj revoluciji.

Predložak destabilizacije:

SAD su usavršile predložak za promjenu režima koji je sada i više nego očit u Makedoniji. Kada je država odabrana za napad, SAD pokušavaju izazvati obojena revoluciju kako bi promovirali “meku” destabilizaciju (koja po uzoru na Siriju i Ukrajinu može uključiti krvoproliće).

Ukoliko ova taktika ne uspije u tome da svrgne demokratski izabranu legitimnu vlast, SAD počinje primjenjivati ​​nekonvencionalni rat (terorizam i pobune) kako bi povećale pritisak uz nadu da će tako oboriti vlast. Posljednji scenarij je konvencionalna vojna intervencija, koja se primjenjuje samo ako su prethodne dvije faze bile neuspješne.

SAD su uspjele zbaciti ukrajinsku vlast putem Obojene revolucije, ali to nije prošlo u Siriji, zbog čega je čitava stvar prerasla u nekonvencionalni rat. Isto se sada događa i u Makedoniji.

SAD su namjerno oživjele jednu od najopasnijih terorističkih skupina na Balkanu – Oslobodilačku vojsku Kosova – kako bi pojačale etničku podjelu između albanskih i slovenskih Makedonaca i olakšale promjenu režima.

Ovdje se primjenjuje strategija dvostrukog tlaka, pri čemu se stvara “natjecanje” u tome tko će prije zbaciti vlast. Jedini razlog zašto se primjenjuje ovaj koncept i zašto Obojena revolucija još nije potisnuta jeste zato što je dobila podršku nezadovoljnih omladinskih grupa koje su izmanipulirane da se pridruže antivladinim prosvjedima.

Aajde vidjeti kako naša dva natjecatelja trenutno stoje:

Sirija, 2011.-danas

SAD su započele obojena revoluciju u Siriji u sklopu redova regionalnog kazališta po imenu “Arapsko proljeće”. Nakon što je revolucija potisnuta od strane patriotskog stanovništva, uslijedio je nekonvencionalni rat koji je podržan od strane turskih, izraelskih i jordanskih susjeda.

Trenutno je situacija u stagnaciji, a SAD i njihovi saveznici dovode sve više terorista, oružja i novca u konflikt dok Rusija oprema svog dugogodišnjeg saveznika u borbi protiv agresije.

Ukrajina, 2013.-2014.

Kao i u Siriji, SAD je započeo “Šarenu revoluciju” u Ukrajini protiv vlasti, ali ova je bila dosta uspješnija. Za samo par mjeseci, vlada je svrgnuta i uspostavljena je nova vlast u Kijevu, što predstavlja simboličnu američku pobjedu spram ruskih interesa.

Međutim, posljedično prisjedinjenje Krima i građanski rat u Donbas nas moraju navesti da se zapitamo da li je Washington zaista dobio ovu bitku ili konačna presuda tek slijedi.

Makedonija, 2015.-danas

Prateći svoj predložak, SAD je započeo “Šarenu revoluciju” u Makedoniji i sada pokušavaju uvesti i nekonvencionalni rat kako bi se što prije izazvala promjena režima. Rusija je u proteklih par mjeseci u više navrata proširivala svoje partnerstvo s Makedonijom, ali je pitanje da li će one surađivati ​​s ciljem da suzbiju Šarenu revoluciju.

Sva tri geopolitička konflikta u novom Hladnom ratu su usko ispreplitana s američkom energetskom strategijom u Euroaziji i voljom Washingtona da dominira ključnim tranzitnim cestama u ovoj regiji.

Sirija:

Predsjednik Bashar el Assad se složio da pokrene Prijateljski cjevovod s Iranom i Irakom s ciljem transportiranja zaljevskog plina na buržujsko europsko tržište. To se preklopilo s planovima Katara i Saudijske Arabije da naprave rivalski cjevovod koji će prolaziti kroz Jordan i Siriju do EU, isključujući Iran. Nakon što je predsjednik Assad odbacio ponudu zaljevskih monarhija radi dugogodišnjih saveznika u Iranu, donesena je odluka da se zbaci vlast i pokrenu Šarena revolucija i nekonvencionalni rat.

Prijateljski cjevovod nije napravljen, a silne prepreke koje se nalaze na njegovom putu ukazuju na to da neće ni biti napravljen u skorije vrijeme. Time EU ostaje u unipolarnoj sferi utjecaja SAD, pošto je Washington spriječio veliki multipolarni energetski izvor preko kojeg će izvoziti u njegov zastupnički blok. Sljedeći korak je bio da se neutralizira jedini neamerički energetski izvor koji hrani EU, Rusija, i to tako što će se okupirati jedan od najvažnijih geostrateških puteva.

Ukrajina:

U ovoj bitci, SAD je manevrirao kako bi ostvario kontrolu nad kritičnim cjevovodima koji prolaze kroz ukrajinski teritorij, znajući da će tako ostvariti utjecaj i nad EU i nad Rusijom. EU će tako postati ovisna od Amerike po pitanju zaliha, dok će ogromna količina novca u proračunu Rusije biti sasječena.

Iako je SAD uspio u tome da uspostavi kontrolu nad geostrateškim tranzitom u Ukrajini i u suzbijanju Južnog toka, one nisu očekivale da će se Rusija suprotstaviti ovim potezima preko Turskog / Balkanskog toka i ukidanja isporuke energije preko Ukrajine do 2019. godine. Jednim velikim potezom, Rusija je poništila geoenergetski uspjeh SAD u Kijevu.

Makedonija:

Kao izravna posljedica američkog rata u Ukrajini i ruske protumjere u vidu Turskog / Balkanskog toka, počeo je rat za Makedoniju. SAD je zacrtao da mora uništiti Turski / Balkanski tok po svaku cijenu.

Povrh svega toga, oni žele napraviti sve što mogu spriječiti ruski utjecaj na Balkanu, plašeći se da bi moglo doći do “multipolarnog prevrata” u strateški nestabilnoj regiji EU.

Prema geopolitici, Makedonija je usko grlo integracije s Balkanom, zbog čega se SAD i Rusija sada bore oko utjecaja na ovu državu.

Budućnost Balkana gotovo doslovno leži u Makedoniji, a fleksibilan stav prema unipolarnom i multipolarnom svijetu imat će veliki utjecaj na odnose između SAD i EU i Rusije i EU.

Svi konflikti u Euroaziji se na kraju svode na borbu između ekceptionalista i integracionalista, pri čemu prijašnjeg predstavlja Velika Albanija, a potonjeg države Balkanskog toka.

Rusija se sprema iskoristiti cjevovod kao odskočnu dasku za jačanje suradnje s državama kroz koje će tok prolaziti, što znači da je Balkanski tok više od fizičke infrastrukture i da predstavlja atraktivnu alternativu za eurointegracije i put ka multipolarnosti. Osvježavajući stav Moskve prema suverenitetu i neovisnosti njenih partnera se razlikuje od Washingtona i Bruxellesa, zbog čega je dobila veliku podršku u kratkom razdoblju.

Suočen s tako dobro prihvaćenim konkurentom, unipolarni svijet je odlučio sabotirati svog rivala, aktivirajući eksploziv u vidu Velike Albanije, koji bi mogao izazvati kaos u čitavomj regiji i poremetiti multipolarne integracije.

Predložak opiranja multipolarnog svijeta od postojećeg unipolarnog poretka se odvija diljem Euroazije, a u njemu sudjeluju i Rusija i Kina i Iran: Moskva planira izgradnju Balkanskog toka i Euroazijsku uniju; Teheran planira izgradnju Prijateljskog cjevovoda i cjevovoda koji vode u Indiju i u Pakistan, dok Kina pokušava aktivirati ekonomski Put svile i Pomorski put.

Ove tri civilizacije moraju djelovati zajedno kako bi pomogle jedna drugoj da ostvare svoje planove, jer se samo tako mogu suzbiti konvencionalne i asimetrične destabilizacije koje unipolarni svijet pokušava svuda uvesti.

Unipolarni i multipolarni svijet se ponovno sukobljava u Euroaziji, a epicentar tog sukoba je sada malena balkanska država Makedonija. Tamo se zahuktava zastupnički rat između SAD i Rusija koji prati šablonu konflikata u Siriji i Ukrajini.

Kao i u slučaju prethodna dva, SAD pokušavaju uspostaviti kontrolu nad ključnim energetskim putem, sprečavajući širenje multipolarnosti i pribjegavajući pritom obojenoj revoluciji i nekonvencionalnom ratu.

S druge strane, Rusija opet ima obrambenu ulogu, ponovo neizravno podržavajući opkoljenog partnera kako bi preživio unipolarni napad.

S obzirom na to kakvi su dugoročni strateški ulozi uključeni, treća runda geopolitičkog sukoba Rusije i SAD bi mogla biti najdramatičnija do sada.

Andrew Korybko (Russia Insider)
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21031"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Winston Churchill je jednom prilikom rekao “Osjećam se usamljeno kada nema rata”. Churchillov nasljednik – Carstvo kaosa – definitivno dijeli njegovo mišljenje. Ipak, neki od ratova carstva, poput onog u Ukrajini, ne idu u onom smjeru u kojem bi trebale

Također, pad carstva može naslutiti iz mnoštva poteza koji se prave s ciljem nastanka multipolarnog svijeta.

Zato nije ni čudno što SAD neprestano daju predviđanja po kojima će se Rusija raspasti, a Kina se pretvoriti u komunističku diktaturu. To su samo puste želje, a hegemoniji se bliži kraj.

Jedino što se u ovim predviđanjima nikako ne spominje jeste BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). Točno je da se BRICS suočava sa mnoštvom problema, ali i pored toga predstavlja najgoru noćnu moru za Kraljevstvo kaosa. Brazil je trenutno potpuno paraliziran, pogotovo zbog pokušaja smjene režima od strane Carstva kaosa, ali vremenom će se dići na noge.

Nema veze, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika su savršeno sposobne pokrenuti ključne promjene.

Nova razvojna banka BRICS-a (NDB) – ključna alternativa MMF-u koja omogućava zemljama u razvoju da se otarase dolara kao rezervne valute – postat će operativna do kraja godine.

BRICS će financirati infrastrukturu i održive razvojne projekte, ne samo u zemljama BRICS-a, veći i u svim zemljama u razvoju. BRICS će biti otvorena institucija, ali zemlje BRICS-a će zadržati 55% vlasti nad ovom bankom. Sve u svemu, ključna stvar je da će i zemlje u razvoju moći postaju partneri i dobivaju kredite.

Prokleti komunisti

Također se sprema jedan važan trilateralni sporazum. Indijski premijer Narendra Modi će otputovati u Kinu u svibnju, što predstavlja nevjerojatnu vijest za dvije države koje već dugo vode teritorijalne rasprave. Delhi želi profitirati od kineskog masovnog tržišta za ulaganje kapitala i izvoza, dok Peking želi profitirati od ogromnog indijskog tržišta i kvalitetne tehnologije.

Poznato je da je Peking već stavio ekonomsku pomoć Rusiji na raspolaganje u sklopu strateškog partnerstva između Pekinga i Moskve.

SAD već dugo pokušava maltretirati jugoistočnu Aziju, južnu Aziju i istočnu Aziju, kako bi čitava cjelina postala dio vazalstva Carstva kaosa. Međutim, sukobljavanje s Kinom nikad nije bilo dobar znak. Čak ni pokušaji naoružavanja Japana protiv Kine ne bi uspjeli ništa izvesti.

Izoliranje “komunističke diktature” prosto ne drži vodu. Uzmite samo u obzir nevjerojatno brzu željeznicu koja povezuje čitavu jugoistočnu Aziju, od Kunminga u provinciji Yunnan do Singapura. Tako nešto nikad ne bi nastalo da je u pitanju klijentska država Washingtona. Može se reći da je Kina odgovorna za procvat Azije u 21. stoljeću.

Naravno, Azija se još uvijek nije potpuno riješila Carstva kaosa, ali su njegovi dani kao hegemona nad Azijom odbrojani.

Kineska revolucija je otpočela 1999. godine. Sada se najmanje 7 od 10 najvećih luka na svijetu nalazi se u Kini (preostale su Singapur, Rotterdam u Nizozemskoj i Pusan ​​u Južnoj Koreji). Što se tiče Kine, ona je većinu svojih ciljeva ispunila, a neke je čak i ispunila i pretekla.

Banka Kine sve više pušta juan na slobodu da se bori protiv dolara, izbacujući velike količine dolara na tržište. Namještanje dolara više neće biti moguće. Naravno, druga u svijetu najveća ekonomija ne može biti vezana samo za jednu valutu. Peking to vrlo dobro zna i neće dozvoliti da dolar dalje utječe na gospodarstvo Kine.

Sykes-Picotov sporazum iznova

Odvija se i paralelan proces u jugozapadnoj Aziji, koji prilično podsjeća na Sykes-Picotov sporazum od prije sto godina.

Govorka se o tome da je novi Sykes u stvari Obama, a novi Picot je u stvari Putin. Nije baš tako. Zapravo, Carstvo kaosa se ponaša kao novi Sykes-Picot, izravno i neizravno namještajući “Veliki Bliski Istok”.

Bivši zapovjednik NATO-a, Wesley Clark, nedavno je “otkrio” ono što su svi već znali – da lažni kalifat ISIS financiraju “bliski saveznici SAD”, odnosno Saudijska Arabija, Katar, Turska i Izrael. Dodajte to na izjavu izraelskog ministra obrane, Moshe Jalon, koji je priznao da ISIS “ne predstavlja prijetnju po interese Izraela”.

Carstvo kaosa je bilo uporno u svojim težnjama da razori Irak, Siriju, a naročito Libiju. Pored svega toga, Saudijskom Arabijom sada upravlja kralj Salman, koji je bio bivši džihadistički regrut Abdula Rasula Sajafa, afganistanskog salafista koji je šefovao Osami bin Ladenu i Kalid Šeiku Muhamedu, koji je navodno osmislio 11 rujna.

Naravno, Carstvo kaosa ne pravi aukcije oko zemalja, ono ih razara sa zemljom, a mnoga razaranja će tek uslijediti, počevši od Ukrajine i provincije Xin Jianga.

U međuvremenu, Rusija i Kina će se nastaviti boriti za euroazijske integracije, jačajući Shangajsku organizaciju za suradnju (SCO) i međusobnu suradnju unutar BRICS-a, istovremeno oslabljujući siledžije kalifata.

 Koliko god Obamina administracija bila očajna u svojim pokušajima da se nuklearno obračuna s Iranom, Rusija i Kina su prve stigle do Teherana. Kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi, bio je u Teheranu prije dva tjedna, naglašavajući da je Iran jedan od “prioriteta vanjske politike” Kine i od velike “strateške važnosti”. Prije ili kasnije, Iran će također postati član SCO. Kina i Rusija inače već naveliko posluju s Iranom.

Berlin-Moskva-Peking?

Sada u čitavu priču ulazi i Njemačka.

Njemačka sada izvozi 50% svog BDP-a. Davne 1990. je izvozila samo 24%. Rast Njemačke je u prethodna dva desetljeća zasnovan isključivo na izvozu. Ukratko, u pitanju je ogromna ekonomija kojoj je pod hitno potrebno globalno tržište kako bi se raširila.

Njemački izvoz mijenja svoju adresu isporuke. Samo 40% izvoza, ako ne i manje, odlazi u zemlje EU. Pravi rast Njemačka može ostvariti samo uz Aziju. Dakle, Njemačka se u suštini udaljava od eurozone. To ne znači da će Njemačka odustati od eura. Tako nešto bi se smatralo izdajom “Europskog projekta”.

Upravo trgovina jeste razlog njemačke prepirke s Grčkom: ili će se Grčka prepustiti, ili će napustiti eurozonu. Njemačka želi održavati partnerstvo s Francuskom i dominirati istočnom Europom kao ekonomski satelit. Upravo zato se Grčka, Španjolska, Portugal i Italija suočavaju s njemačkim zidom beskompromisnosti. Toliko o europskim “integracijama”. Sve može, ali samo ako Njemačka diktira pravila.

Ono što se trenutno događa jest da se razotkriva dupli fijasko – Grčka + Ukrajina. Berlin je prilično manjkav europski hegemon koji se trenutno probudio, shvativši da će Amerika izazvati rat na istočnoj granici s Rusijom. Nije ni čudo što je Angela Merkel požurila u Moskvu da to spriječi.

Moskva je bila diplomatski pobjednik. Rusija je ponovno pobijedila kada se Turska, nakon uzaludnih pokušaja da se pridruži EU, konačno okrenula ka Euroaziji, ignorirajući NATO i jačajući odnose i sa Rusijom i sa Kinom.

To se dogodilo tako što je Moskva mudro zamijenila Južni tok za Turski tok, prilično blizu grčke granice. Također, Putin i grčki premijer Tsipras su napravili sporazum o proširenju cjevovoda do Grčke i južne Europe. Time Gazprom neće imati koristi samo od Turske, već i od Grčke.

Dakle, Njemačka mora prije ili kasnije početi logično razmišljati ukoliko misli održati svoju masovnu trgovinu. Jedini mogući odgovor jeste veća trgovina s Rusijom, Kinom i istočnom Azijom. Možda će sve to potrajati, uz mnoštvo prepreka na putu, ali Berlin-Moskva-Peking zona je definitivno neizbježna.

To nije nešto za što ćete čuti u američkim medijima.

Pepe Eskobar (RT)
 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile

Piše: William Engdahl (www.engdahl.oilgeopolitics.net)

Na površinu medijskog prostora izranjaju detalji novog, tajnog i nadasve stupidnog, saudijsko-američkog dogovora o Siriji te o takozvanom IS-u. U njemu je riječ o kontroli nafte i plina u cijeloj toj regiji te o slabljenju Rusije i Irana zbog saudijsko-arabijskog preplavljivanja svjetskog tržišta jeftinom naftom. Pojedinosti su dogovoreno u rujanskom susretu američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja i saudijskog kralja. Uzgredna posljedica: Rusija će biti još brže primorana okrenuti se istoku – Kini i Euroaziji.

Jedna od najneobičnijih anomalija nedavne NATO-ove akcije bombardiranja, navodno protiv ISIS-a ili IS-a ili ISIL-a ili Daasha, ovisno o vašim preferencijama, jest činjenica da cijena sirove nafte – unatoč ratu koji bjesni u području najbogatijem naftom na svijetu – stalno opada, i to dramatično. Od lipnja kada je ISIS iznenada osvojio naftom bogato područje Iraka oko Mosula i Kirkuka, referentna cijena sirove nafte po indeksu Brent pala je za približno 20%, sa 112 na oko 88 dolara. No, dnevna potražnja za naftom u svijetu nije pala za 20%. Potražnja za naftom u Kini nije pala 20%, niti su američke zalihe domaće nafte iz škriljevca narasle za 21%.

Događa se da dugogodišnji američki saveznik unutar OPEC-a, kraljevina Saudijska Arabije, preplavljuje tržište ekstremno diskontiranom naftom, pokrećući tako cjenovni rat unutar OPEC-a, dok isto čini i Iran, što dovodi do panike na tržištima naftnih ročnica. Diskontiranu naftu Saudijci plasiraju uglavnom u Aziji, najviše u Kini, njihovom glavnom azijskom kupcu, gdje svoju sirovu naftu navodno nude za pukih 50 do 60 dolara po barelu, a ne po dosadašnjoj cijeni od oko 100 dolara.

Ta saudijska financijska operacija diskontiranja je, prema svim naznakama, koordinirana s ratnom operacijom američkog ministarstva financija, preko njegovog Ureda za terorizam i financijsku analitiku, u suradnji s nekolicinom insajderskih igrača u Wall Streetu koji upravljaju trgovanjem naftnih derivata. Rezultat je panika na tržištu koja svakodnevno dobiva sve veći zamah. Kina je prilično zadovoljna što može kupovati jeftinu naftu, ali njeni bliski saveznici, Rusija i Iran, time su gadno pogođeni.

Dogovor

Prema Rashidu Abanmyju, predsjedniku saudijskoarabijskog Centra za naftnu problematiku i strateška očekivanja (iz Rijada), ovo dramatično rušenje cijena namjerno izazivaju Saudijci, najveći proizvođači nafte unutar OPEC-a. Javnosti je servirana priča da je glavni razlog tomu stjecanje novih tržišta na svjetskom tržištu gdje potražnja za naftom opada. No, stvarni je razlog, prema Abanmyju, vršenje pritiska na Iran zbog njegova nuklearnog programa, te na Rusiju, kako bi prestala podržavati Bashara al-Assada u Siriji.

Kada se uzmu u obzir financijski gubici ruske države u prodaji prirodnog plina Ukrajini te izgledni prekid tranzita ruskog plina (iniciran od strane SAD-a) na golemo EU tržište ove zime, dok se prikupljene zalihe plina u EU tope, pritisak na cijene nafte Moskvu će pogoditi dvostruko. Više od 50% prihoda ruske države potječe od izvozne prodaje nafte i plina.

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile. Ta strategija je slična postupanju SAD-a prema Saudijskoj Arabiji 1986., kada je preplavio svijet saudijskom naftom, rušeći cijenu na ispod 10 dolara za barel, i uništavajući privredu tadašnjeg sovjetskog saveznika Saddama Husseina u Iraku, a naposljetku, i sovjetsku privredu, utirući put raspadu Sovjetskog Saveza. Danas, SAD se nada da će urušavanje ruskih prihoda od nafte, u kombinaciji s odabranim oštrim sankcijama planiranim od strane Ureda za terorizam i financijsku analitiku (u sklopu američkog ministarstva obrane), dramatično oslabiti Putinovu golemu domaću podršku i stvoriti uvjete za njegovo konačno svrgavanje.

Američka makinacija osuđena je na propast iz brojnih razloga, među kojima je i to što je Putinova Rusija poduzela značajne strateške korake, zajedno s Kinom i drugim državama, da smanji svoju ovisnost o Zapadu. Ustvari, ovo korištenje nafte kao oružja samo ubrzava nedavne ruske poteze u pravcu fokusiranja njene ekonomske moći na nacionalne interese i smanjivanja ovisnosti o dolarskom sustavu. Ako dolar prestane biti valuta svjetske trgovine, osobito trgovine naftom, američko ministarstvo financija može očekivati financijsku katastrofu. Iz tog razloga Kerry-Abdullahov naftni rat nazivam krajnje stupidnom taktikom.

Tajni dogovor Kerryja i Abdullaha

Dana 11. rujna američki ministar vanjskih poslova Kerry susreo se sa saudijskim kraljem Abdullahom u njegovoj palači na Crvenom moru. Susretu je, na poziv kralja, prisustvovao i bivši direktor saudijske obavještajne službe princ Bandar. Tu je izmudrovan dogovor o saudijskoj podršci zračnim napadima protiv ISIS-a u Siriji, pod uvjetom da Washington podrži Saudijce u rušenju Assada, čvrstog saveznika Rusije i de facto Irana, kao prepreke planovima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zadobiju kontrolu nad nastajućim tržištem prirodnog plina u EU, čime bi se potkopala ruska unosna trgovina s EU. U izvještaju iz Wall Street Journala spomenuto je „višemjesečno pregovaranje Amerike i arapskih vođa, koji su se složili da trebaju surađivati u borbi protiv Islamske države, ali nisu konkretizirali kako bi to i kada trebalo učiniti.

Taj proces što se otegao dao je Saudijcima priliku da od SAD-a izmami svježu obvezu da će intenzivirati obučavanje pobunjenika za borbu protiv g. Assada, čiji odlazak sa scene Saudijci još uvijek smatraju svojim najvišim prioritetom.”

Prema saudijskom gledištu, rat se vodi između dva konkurentska davnašnja vektora islama. Saudijska Arabija, domicil svetih gradova Meke i Medine, deklarira svoju de facto superiornost u islamskom svijetu sunitskog islama. Forma saudijske sunitske denominacije je ultrakonzervativni vehabizam, nazvan po beduinskom islamskom fundamentalistu ili salafistu iz 18. stoljeća Muhammadu ibn Abd al-Wahhi. Talibani vuku korijene iz vehabizma, uz pomoć vjerske poduke financirane od strane Saudijske Arabije. Zaljevski Emirati i Kuvajt također se priklanjaju sunitskom vehabizmu Saudijaca, kao i katarski emir.

Iran, s druge strane, povijesno je središte manjeg ogranka islama – šijita. Većinu iračkog stanovništva od 61% čine šijiti. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pripadnik je pratećeg ogranka šijita, manjinske zajednice čiji se članovi nazivaju alavitima. Otprilike 23% Turaka također su alavitski muslimani. Sliku dodatno komplicira činjenica da je Saudijska Arabija povezana mostom s malom otočnom zemljom, Bahreinom, gdje čak 75% stanovništva čine šijiti, dok su članovi vladajuće obitelji Al-Khalifa suniti, čvrsto povezani sa Saudijskom Arabijom. Štoviše, u naftom najbogatijem saudijskom području prevladavaju šijitski muslimani koji rade na naftnim postrojenjima u Ras Tanuri.

Rat oko naftovoda i plinovoda

Ove povijesne rasjedne linije unutar islama, koje su bile u stanju mirovanja, dovedene su u stanje otvorenog rata, i to pokretanjem islamskog Svetog rata, znanog i kao Arapsko proljeće – u režiji američkog ministarstva vanjskih poslova i CIA-e. Vašingtonski neokonzervativci ušančeni unutar Obamine administracije u obliku duboke tajne mreže, i njihovi saveznički mediji poput Washington Posta, zagovarali su tajno američko podupiranje CIA-inog omiljenog projekta, poznatog kao Muslimansko bratstvo. Kao što detaljnije pišem u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Amerikas Heiliger Krieg (na njemačkom), još od početka 1950-ih CIA gaji veze s kultom smrti, terorističkim Muslimanskim bratstvom.

No, ako mapiramo resurse poznatih rezervi prirodnog plina u cijelom području Perzijskog zaljeva, motivi Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata (usmjeravani od strane Saudijske Arabije) u financiranju Assadovih protivnika milijardama dolara – uključujući i sunitski ISIS – postaju jasniji. Prirodni plin postao je favorizirani izvor „čiste energije” za 21. stoljeće, a EU je svjetsko tržište plina s najvećim rastom, što je bitan razlog da Washington želi prekinuti ovisnost EU o Gazpromu glede opskrbe plinom, kako bi oslabio Rusiju i zadržao kontrolu nad EU preko svojih lojalnih poslušnika tipa Katara.

Najveći poznati rezervoar prirodnog plina u svijetu leži u sredini Perzijskog zaljeva, sežući jednim krakom u teritorijalne vode Katara, a drugim u vode Irana. Iranski dio se naziva Sjeverni Pars. Godine 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisala je sporazum s Iranom o tome da će razvijati Sjeverni Pars i izgraditi LNG infrastrukturu kako bi taj plin dopremila u Kinu.

Katarska strana Perzijskog zaljeva pod nazivom Sjeverno polje sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, iza Rusije i Irana.

U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni energetski sporazum o plinovodu, što je uglavnom ostalo nezapaženo usred rata – vođenog od strane NATO-a, Saudijske Arabije i Katara – s ciljem svrgavanja Assada. Taj plinovod – koji bi prema procjenama trebao koštati 10 milijardi dolara a čija bi gradnja trajala tri godine – išao bi od iranske luke Assalouyeh blizu plinskog polja u Južnom Parsu (u Perzijskom zaljevu) do Damaska u Siriji preko iračkog teritorija. Ovim sporazumom Sirija bi postala središte sklapanja i proizvodnje, glede rezervi u Libanonu. To je geopolitički strateški prostor koji se geografski otvara po prvi put, protežući se od Irana do Iraka, Sirije i Libanona. Kako je to objasnio dopisnik Asia Timesa, Pepe Escobar: „Iransko-iračko-sirijski plinovod – ako se ikada izgradi – ojačao bi pretežito šijitsku osovinu, putem ekonomske, čelične pupčane vrpce.”

Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011., sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj sirijskoj regiji nedaleko Homsa. Gazprom bi, uz Assada na vlasti, bio značajan investitor ili zakupac novih plinskih polja u Siriji. Iran, u konačnici, planira proširiti taj plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU. Prema važećem sporazumu s Irakom, Sirija bi kupovala iranski plin iz iranskog dijela polja u južnom Parsu.

Katar, danas najveći izvoznik LNG-a, uglavnom u Aziju, želi isto EU tržište na koje su oko bacili Iran i Sirija. U tu svrhu izgradio bi plinovode do Mediterana. I zato mu je silno važno da se otarasi proiranskog Assada. Godine 2009. Katar je predložio Basharu al-Assadu da izgradi plinovod od katarskog Sjevernog polja, preko Sirije, do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom i Gazpromom. Tim odbijanjem, u kombinaciji s Iransko-Iračko-sirijskim sporazumom o plinovodu iz 2011., pokrenut je žestoki saudijsko-katarski napad na Assadovu moć te je započelo financiranje al-Qaedainih terorista, unovačenih džihadističkih fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šijitske ‘nevjernike’ za 100 dolara mjesečno i kalašnjikov. Vašingtonski neokonzervativni jastrebovi (ratni huškači) unutar i oko Obamine Bijele kuće, zajedno sa svojim saveznicima u desnom krilu Netanyahuove vlade, klicali su od veselja u svojim foteljama kada je Siriju nakon proljeća 2011. zahvatio plamen nereda.

Danas ratovi u Ukrajini i Siriji (raspireni od strane SAD-a) samo su dva fronta u istom strateškom ratu s ciljem slabljenja Rusije i Kine te slamanja svakog eventualnog opiranja američki kontroliranim snagama Novog svjetskog poretka. Na oba fronta strateški je cilj kontrola nad energetskim cjevovodima, ovaj put prvenstveno cjevovoda prirodnog plina – od Rusije do EU preko Ukrajine te od Irana i Sirije do EU preko Sirije. Prava svrha djelovanja ISIS-a (uz podršku od strane SAD-a i Izraela) jest nalaženje izgovora za bombardiranje Assadovih vitalnih silosa sa žitom i naftnih rafinerija kako bi se potkopala privreda, u pripremama za eliminaciju ruskog, kineskog i iranskog saveznika Bashara al-Assada, na način sličan eliminaciji Ghaddafija.

U jednom užem smislu, kako to vide vašingtonski neokonzervativci, onaj tko ima kontrolu nad Sirijom može imati kontrolu nad Bliskim istokom. A kontrolirajući Siriju, kapiju prema Aziji, on će držati ključ ruske kuće, kao i kineske, preko Puta svile.

Religijski ratovi su, povijesno gledano, najkrvaviji od svih ratova, a ni ovaj nije izuzetak, osobito kada su na kocki bilijarde dolara u vidu prihoda od nafte i plina. Zašto je tajni Kerry-Abdullahov dogovor o Siriji, zaključen 11. rujna, glupav? Zato što briljantni taktičari u Washingtonu i Riyadhu i Dohi, te donekle i u Ankari, nisu kadri sagledati međupovezanost svekolike pomutnje i razaranja koje potpiruju. Kao što nisu u stanju proviriti iznad svojih vizija o kontroli nad naftom i plinom kao osnovi svoje nezakonite moći. Na koncu konaca, siju sjeme vlastite propasti.
 
(nexus-svjetlost/uredio:nsp)

Ekonomskom ratu protiv Rusije pridružit se zemlje Južne Europe i Balkan, čija ekonomija već ovisi od njemačkih kredita

Jednostrani prekid projekta Južni tok među europskim birokratima izazvao je nedoumice. Politička elita EU toliko je navikla na potčinjenu poziciju Rusije da nije mogla dopustiti ni pomisao o suverenim ekonomskim rješenjima Moskve.

Posao od kontinentalnog značaja za trgovinu ruskim plinom odjednom je postao koristan za Tursku, koja se od potrošača pretvara u tranzitnu zemlju. Tursko gospodarstvo neće samo biti osigurana garantiranom isporukom već će osigurati proizvodnju i preradu izobilja dostupne energije. Sve to će u sljedećem koraku učiniti tursku robu konkurentnijom. Također, Turska i Rusija mogu trgovati u nacionalnim valutama, što će ih osigurati od burzovnih manipulacija cijenom plina.

Južna Europa – prvenstveno balkanske zemlje i Italija – sad će ne samo skuplje plaćati ruski plin već će biti u resursnoj ovisnosti od turskog tranzita. Paradoks je u tome da EU neće biti na gubitku zbog zatvaranja projekta Južni tok. Naprotiv, Njemačka, kontrolni akcionar “AD EU”, ostvarila je dobitke koji će u skorije vrijeme postati strateški.

STVARANJE UNUTRAŠNJIH KOLONIJA

Njemačka je svoje proizvođače i potrošače plina osigurala korištenjem Sjevernog toka. Trenutno je Njemačka jedina europska ekonomija koja je u stanju proizvesti sve od igle do znanstvene opreme, ali je i garantirano osigurana energijom izravno iz Rusije.

Za razliku od Njemačke, Južna Europa – Balkan, Španjolska, Portugal, Grčka i Italija su u dubokoj krizi. Regija već sad doživljava velike probleme u proizvodnji svih robnih skupina osim poljoprivrede, tekstilne i lake industrije. Jedini izuzetak je područje sjeverne Italije.

Zbog poskupljenja energetskih resursa, Južna Europa neće imati mogućnost za razvoj proizvodnje; industrija će i dalje opadati i neće biti konkurentna njemačkoj industriji. U novim uvjetima Njemačka za Južnu Europu utvrđuje status unutarnje trgovinske kolonije, koja je prisiljena od Njemačke uzima kredite da bi kupovala njemačku robu.

Ta kolonizatorska strategija usmjerena je na to da će prije ili kasnije zemlja koja traži te kredite bankrotirati, kao što se to već dogodilo s Grčkom. U tom slučaju kreditor naplaćuje dugove u nacionalnim aktivama. Na taj način postupno, korak po korak, financijski kapital Njemačke postaje vlasnik gospodarstva, infrastrukture i industrije Južne Europe. Ostavljajući nacionalnim elitama tek pravo na izdržavanje ovisnika od socijale, pravo da vješaju zastave i budu žrtveni jarci vlastitih građana.

KОNSЕNZUS GЕRМАNSKIH ЕLIТА

Financijskom kapitalu Njemačke neophodna je unutarnja kolonija u Južnoj Europi i zbog toga što je potrebna pomoć njenom industrijskom kapitalu nadoknaditi gubitke u ekonomskom ratu s Rusijom.

Danas je očit ozbiljan konflikt unutar njemačkih elita. Već je postao realnost raskol između financijskih elita, koje su orijentirane na uspostavu zone slobodne trgovine sa SAD, i industrijskih elita, koje su zainteresirane za mnogovektorsku trgovinu i promociju robe i tehnologija u Rusiji i Euroaziji. Raskol elita se manifestira čak i u Bundestagu, kada su na stranu industrijalaca stale socijalističke i socijaldemokratske partije.

Međutim, politička vlast u Njemačkoj se danas nalazi u rukama financijskog kapitala, koji nije zainteresiran za političku krizu u samoj Njemačkoj. Jer svaka kriza se može završiti gubitkom vlasti na narednim izborima. Ne treba zaboraviti da je Njemačka učinkovita parlamentarna država, jedinstvena u svijetu.

Pored toga, ne treba zanemariti tamošnje dobro organizirane i razgranate sindikate, koji, u slučaju smanjenja proizvodnje, prelaze u akciju i traže ostavke savezne vlade.

Gubitak ruskog i euroazijskog tržišta za njemačkog proizvođača moguće je kompenzirati samo na račun europskog potrošača. Zato će njemačkim gospodarstvenicima, u zamjenu za političku lojalnost, biti otvorena mogućnost osvajanja tržišta Balkana i Južne Europe. Paralelno s tim, financijski kapital će pokušati zaustaviti sindikalne pokrete i neće dozvoliti njihovu vezu s lijevim strankama i socijaldemokratima u Bundestagu.

ZАKLJUČCI ZА RUSIЈU I SАVЕZNIKЕ

Prvi ekonomski rat 21. stoljeća, kojeg nazivaju “sankcijama”, Rusiju i Njemačku odveo je na suprotstavljene strane. Vladajuća elita Njemačke napravila je svoj izbor – naivno je bilo i pretpostavljati da će napraviti euroazijski, a ne euroatlantski izbor.

Drugog rješenja nije moglo biti jer financijski kapital Njemačke i “AD EU” teže da sačuvaju veze i mogućnost da crpe kredit iz svjetskog emisijskog centra, koji se danas nalazi u “AD SAD”.

Zato će se prekid suradnje i financijskih veza između Rusije i Njemačke, a samim tim između Europe i Euroazije, ubuduće samo intenzivirati. Zato će se izdvojiti i ojačati zona slobodne trgovine, a samim tim i ekonomski savez Berlina i Washingtona. Formiranje jedinstvenog euroatlantskog tržišta, koje će biti osigurano američkim kreditima i njemačkom proizvodnjom – to je agenda za narednih 3-5 godina.

I više od toga, ekonomskom ratu protiv Rusije u skorije vrijeme će se pridružiti novi igrači: zemlje Južne Europe i Balkan, čija ekonomija već ovisi od njemačkih kredita, kao i kredita svih malih akcionara “AD EU”.

Ukoliko se nacionalne vlade budu suprotstavile, financijski kapital će njihova tržišta dovesti do bankrota po grčkom scenariju, a administracije će biti zamijenjene lojalnijim. Nakon toga će bankrotirane države biti predane njemačkom industrijskom kapitalu.

To je ekonomska realnost Europe i euroatlantskog teritorija na početku 21. stoljeća. Zato vladajuća elita u Moskvi treba shvatiti dvije proste činjenice:

“Besmisleno je tražiti saveznike među članovima “AD EU” osim u slučaju da neki od njih izađu iz EU i uspostave financijski suverenitet”

“Bez odlaska s vlasti financijskog kapitala u Njemačkoj ekonomski rat protiv Rusije neće završiti. Ukoliko se ovo ne shvati i ne postane temelj gospodarske i vanjske politike, u trećem koraku će financijski i industrijski kapital Njemačke i SAD kolonizirati ne samo Južnu Europu i Balkan već i samu Rusiju.”

Znači, nema izlaska iz krize za Balkan, dok gazda to ne želi!
 
(vestinet/uredio:nsp)

Washington vodi hibridni rat protiv Moskve. Ako i postoji bilo kakva sumnja povodom toga, sad bi trebalo biti razotkrivena. Geopolitika, znanost i tehnologija, špekulacije, financijska tržišta, informacijski tokovi, veliki poslovni konglomerati, inteligencija, masovne komunikacije, socijalni mediji, internet, popularna kultura, informativne mreže, međunarodne institucije, sankcije, auditorij, javno mnijenje, nacionalizam, razna vladina tijela i organizacije, civilizacijska konfrontacija, proxy ratovi, diplomacija, stvaranje međunarodnih alijansi, veliki poslovni ugovori, nevladine organizacije (NVO), ljudska prava, ugled, vojno osoblje, kapital, psihološke taktike – sve je to uključeno u taj hibridni (višestrani) rat

Na dnevnoj razini možemo vidjeti kako se ova borba odigrava u eteru ratnih kazališta Ukrajine i Bliskog Istoka, kroz izjave i optužbe diplomata, kao i u ekonomskoj sferi.

Također bi trebale biti prekinute rasprave i pitanja o tome je li ovo novi Hladni rat – posthladnoratovski hladni rat – ili se stari Hladni rat nikada nije ni završio. Hladnoratovski mentalitet nikad nije usahnuo u Washington Beltwayu. Iz perspektive ruskih dužnosnika, jasno je da SAD nikad nije zakopala svoje ratne sjekire i da jenastavila ofanzivu.

Raspad Varšavskog pakta, poraz Sovjeta i Istočnog bloka i gledanje kako se Sovjetski Savez demontira u 15 različitih republika nisu bili dovoljni za američke hladnoratovske jastrebove. Po njima, novoformirana Ruska Federacija morala je biti utišana.

Petro-politika također ima veliki udio u ovom hibridnom ratu. Nisu samo cijene energenata bile faktor borbe već i financijska tržišta i nacionalne valute. Umjetni pad cijena nafte, ostvaren preplavljivanja globalnog naftnog tržišta, sad je dodatno dobio na značaju opsadom ruske rublje. Sve ovo je dio nečega što izgleda kao ciljani dvosmjerni napad na Rusku Federaciju, koji ima za cilj smanjiti prihode Rusije kroz manipulaciju na tržištu putem ekonomskih sankcija i obaranja cijena.

To je ono što bismo nazvali “dupli uzdah” (američka uzrečica koja označava dvostruki problem, uglavnom financijske ili ekonomske prirode; prim. prev.). Dok SAD i njihovi saveznici, uključujući Australiju, Kanadu, Europsku uniju i Japan, ruskoj ekonomiji uvode sankcije, dogodili su se napadi na glavni izvor ruskih prihoda (energenti) i rusku nacionalnu valutu.

VALUTNI RATOVI I INFLACIJA

Cijena ruske rublje počela je opadati u prosincu 2014. kao posljedica ekonomskih pritisaka na Rusku Federaciju, pada cijene energenata i spekulativnih aktivnosti. “Sudeći po situaciji u zemlji, mi smo usred duboke valutne krize, one za koju čak i zaposleni u Centralnoj banci kažu da je nisu predviđali ni u najgorim noćnim morama”, komentira Vječeslav Terekov iz Interfaksa prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tijekom konferencije za novinare u Kremlju 18. prosinca.

Sam Putin je ovo priznao na pres-konferenciji. Odgovarajući Terekovu, Putin je objasnio da se “situacija promijenila pod utjecajem određenih vanjskih ekonomskih čimbenika, primarno cijena energetskih resursa, nafte, samim tim i plina također”.

Neki možda misle da je pad ruske rublje rezultat reakcije tržišta po njegovim pravilima, dok drugi koji priznaju da postoje tržišne manipulacije mogu sve prijelomiti i za sve okriviti rusku vladu i Vladimir Putina. Ovi procesi, međutim, bili su navođeni američkim makinacijama. To jednostavno nije rezultat samostalnog ponašanja tržišta ili politike Kremlja, već američkih ciljeva i politike koja svjesno cilja Rusiju s namjerom da je destabilizira i opustoši. Zbog toga je Putin na Terekovljevo pitanje odgovorio da je pad vrijednosti ruske rublje “očito izazvan prvenstveno vanjskim faktorima”.

Pomoćnik državnog tajnika SAD Victoria Nuland – supruga jednog od osnivača Projekta novog američkog stoljeća (PNAC) i neokonzervativnog odvjetnika imperije Rober Keygena – i pomoćnik američkog ministra financija Daniel Glazer u svibnju 2014. rekli su Odboru američkog predstavničkog doma za vanjske poslove da cilj američkih sankcija protiv Ruske Federacije nije samo nanošenje štete trgovinskim vezama Rusije i EU već i pokretanje gospodarske nestabilnosti u Rusiji, kao i kreiranje valutne nestabilnosti i inflacije. Drugim riječima, američka vlada ciljano je išla na devalvaciju ruske rublje i inflaciju u ruskoj ekonomiji najkasnije od svibnja 2014.

Izgleda da SAD pokušavaju manipulacijom navesti Kremlj da troši ruske resurse i fiskalne pričuve na borbu protiv inflacije rublje, koju je pokrenuo Washington. Kremlj, međutim, neće zagristi mamac i tako dozvoliti da bude upleten u crpljivanje deviznih rezervi, koje iznose približno 419 milijadi dolara – što vrijedi i za zlatne rezerve koje posjeduje Ruska Federacija, ili bilo koji vid ruskih rezervi koje vrijede približno 8,4 trilijuna rublji – samo da bi pokušao spriječiti pad vrijednosti nacionalne valute. S tim u vezi, držeći konferenciju za novinare, Putin je 18 prosinca izjavio da “Središnja banka ih ne namjerava sve (rezerve) spržiti bez ikakvog smisla, što je ispravno postupanje”. Putin je ovo ponovno naglasio odgovarajući na pitanje Vječeslava Tereka kada je rekao da ruska vlada i ruska Središnja banka “ne bi trebale da razdijele naše zlatne i devizne rezerve ili ih prosto spržiti na tržištu, već osigurati izvore kreditiranja”.

Kremlj razumije što Washington pokušava učiniti. Amerika s Rusijom ponavlja staru igru. Manipulacija cijenama energenata, devalvacija nacionalne valute, čak i američki pokušaji da uvuku Rusiju u konflikt s bratskom državom Ukrajinom – sve je to ponavljanje američke taktike korištene ranije, za vrijeme Hladnog rata, a i poslije 1991.

Primjerice, uvlačenje Rusije u Ukrajinu bilo bi ponavljanje taktike uvlačenja Sovjetskog Saveza u Afganistan, dok bi manipulacija cijenama energenata i valutnim tržištima bila paralela američke strategije korištene da se destabilizira bathistički (Bath partija je najvažnija politička stranka s panarapskom ideologijom, koja igra važnu ulogu još od 1950-tih; prim. prev.) Irak, Iran ili Sovjetski Savez tijekom afganistansko-sovjetskog i iransko-iračkog rata.

Umjesto pokušaja da zaustavi daljnji pad vrijednosti rublje, Kremlj se izgleda odlučio strateški investirati u ljudski kapital u Rusiji. Nacionalni rezervni fondovi Rusije biti će iskorišteni za diverzifikaciju državne ekonomije i učvršćivanje socijalnog i javnog sektora. Unatoč gospodarskom ratu protiv Rusije, baš to je razlog što su plaće – učitelja u školama, profesora u visokoškolskim ustanovama za znanost i razvoj, zaposlenih u institucijama kulture, doktora u bolnicama i klinikama, bolničara i medicinskih sestara – dakle najvažnijih sektora za razvijanje ljudskog kapitala i kapaciteta u Rusiji – sve redom podignute.

RUSKI MEDVJED I TURSKI SIVI VUK

Kremlj, međutim, na raspolaganju ima cijelu popis opcija za kontriranje američkoj ofanzivi protiv Rusije. Jedna od njih uključuje dodvoravanje Turskoj. Rusko približavanje Turcima uključivalo je udaljavanje od izgradnje plinovoda Južni Tok iz Rusije preko Crnog mora i Bugarske.

Putin je izjavio da je Rusija otkazala projekt Južni tok 1. prosinca. Umjesto projekta Južni Tok, stigla je zamjena u vidu plinovoda koji ide iz južne federalne županije Ruske Federacije kroz Crno more do Turske. Ovaj alternativni plinovod, koji je popularno nazvan “Turski tok”, uparuje ruskog energetskog giganta Gazprom s turskim Botasom. Pored toga, Gazprom će početi Turskoj davati popust na ruski plin, koji će se povećavati kako bude rastao intenzitet rusko-turske suradnje. Ugovor o prirodnom plinu između Ankare i Moskve stvara dobitnu situaciju i za tursku i za rusku stranu.

Ne samo da će Ankara dobiti popuste na opskrbu energentima već će Turski tok turskoj vladi dati ono za čime je čeznula godinama. Turski plinovod će Tursku učiniti važnim energetskim koridorom i tranzitnom čvorištem sa svim pripadajućim tranzitnim prihodima. U takvoj situaciji Turska postaje koridor za opskrbu energentima između dobavljača Rusije i potrošača u koje spadaju zemlje EU i drugi kupci s jugoistoka Europe. Ankara će steći dodatni utjecaj na Europsku uniju, što će joj donijeti novi argument prilikom pregovora s Europom jer će Europska unija – budući da će biti energetski posrednik – s Turskom se morati dogovarati.

Što se tiče Rusije, ona će otkazivanjem smanjiti rizike s kojima je bila suočena prilikom izgradnje projekta Južni tok. Moskva je mogla protratiti vrijeme i resurse gradeći Južni tok samo da bi na kraju vidjela da je projekt suspendiran ili opstruiran na Balkanu od Bruxellesa i Washingtona. Ako Europska unija zaista želi ruski prirodni plin, onda će plinovod Turski tok biti produžen iz Turske preko Grčke, pa do Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije i drugih europskih zemalja koje žele biti integrirane u ovaj energetski projekt.

Otkazivivanje Južnog toka također znači i da će biti jedan alternativni energetski koridor manje iz pravca Rusije ka Europskoj uniji, barem za neko vrijeme. Ovo ima pozitivne implikacije na dešavanja u Ukrajini, koja predstavlja važnu tranzitnu rutu za ruski plin koji ide ka EU. Da bi osigurala protok ruskog plina kroz ukrajinsku teritoriju, Europska unija će biti odlučnija u pritiscima na dužnosnike u Kijevu da okončaju konflikt na Istoku Ukrajine.

Na više načina se Turski tok može promatrati kao rekonfiguracija propalog plinovoda Nabucco. Ne samo da će Turski tijek osigurati blagonaklonost Turske i povećati ruski utjecaj na EU, za razliku od Nabucca, koji ga je trebao smanjiti, novi plinovod će također privoljeti Ankaru da svoje ekonomske i strateške interese više usklađuje s ruskim interesima. To je razloz zašto, govoreći o Nabuccu i borbi za uspostavu alternativnih energetskih koridora, ovaj autor u 2007. ističe da “stvaranje ovih energetskih koridora i mreža predstavlja mač s dvije oštrice. Ovi geostrateški zglobovi i energetske osovine mogu dovesti i do razmjene međusobnog utjecaja. Integracija u infrastrukturi vodi i ka ekonomskoj integraciji “.

Izgradnja Turskog Toka i jačanje rusko-turskih odnosa može pomoći čak i po pitanju smirivanja krvavog sirijskog konflikta. Ako iranski prirodni plin bude integriran u Turski plinovod putem još jednog energetskog koridora koji sa iranskog teritorija ulazi u Anadoliju, onda bi turski interesi bili još više usklađeni s interesima Moskve i Teherana. Turska će biti spašena od poraza svoje neootomanske politike i biti će sposobna da se povuče iz sirijske krize. Ovo će dopustiti Ankari da se prestroji na suradnju s dva najvažnija trgovinska partnera – Iranom i Rusijom.

Važnost iransko-turske i rusko-turske trgovine i energetskih veza su razlog što je Ankara imala razumijevanja za Rusiju i Iran i što nije dozvolila da politika i razmimoilaženja povodom sirijske krize stanu na put njihovih ekonomskih veza i poslovnih odnosa, dok je Washington pokušavao te odnose poremeti, kao što je učinio s vezama između Rusije i EU. Ankara, međutim, shvaća da bi, ako pusti politiku da poremeti njezine gospodarske veze s Iranom i Rusijom, i sama Turska bila oslabljena i da bi to dovelo do toga da izgubi svaki vid neovisnosti koji sada uživa.

Majstorski objavljujući ruski potez dok je bio u Ankari, Putin se također pobrinuo osigurati vruće unutarnje razgovore u EU. Neki bi ovo nazvali stavljanjem soli na ranu. Znajući da će profit i potencijalna dobit izazvati internu raspravu u Bugarskoj i EU, Putin se retorički zapitao hoće li Europska komisija Bugarskoj nadoknaditi troškove za gubitke.

 RUSKI MEDVJED I KINESKI ZMAJ

Očigledno je da su ruski biznis i trgovinske veze preusmjerene na Narodnu Republiku Kinu i Istočnu Aziju. Povodom kinesko-ruskog plinskog mega ugovora, ova autor ističe da ovo nije bio toliko ruski kontrapotez na američki ekonomski pritisak koliko je to bila stvarna dugoročna ruska strategija koja pokušava povećati trgovinske i druge veze s Istočnom Azijom. Vladimir Putin osobno također je potvrdio ovaj stav tijekom konferencije za novinare 18. prosinca, pominjući ranije kada je odbacio – kao i ovaj autor – dojam da je takozvani “ruski twist na Istok” najvećim dijelom povezan s krizom u Ukrajini.

Prema riječima predsjednika Putina, proces širenja poslovnih veza s Kinom i Istočnom Azijom “proizlazi iz globalnih ekonomskih procesa, jer Istok – to jest Azijsko-pacifička regija – pokazuje brži rast od ostatka svijeta”. Ako ovo nije dovoljno uvjerljivo da je zaokret ka Istočnoj Aziji već bio u planu za Rusiju, onda je Putin kategorički otklonio sve sumnje u nastavku spomenute na konferenciji 18. prosinca. Govoreći o kinesko-ruskom plinskom ugovoru i drugim ruskim projektima u Istočnoj Aziji, Putin je objasnio sljedeće: “Projekti na kojima radimo odavno su isplanirani, čak i prije posljednjih problema koji su se pojavili na međunarodnoj razini ili po pitanju ruske ekonomije. Mi jednostavno provodimo naše dugoročne planove u djela”.

Iz perspektive ruskog predsjedničkog savjetnika Sergeja Glazjeva, SAD vodi svoj hibridni rat protiv Rusije da bi u konačnici stale na put kineskim partnerima Moskve. U pronicljivom intervjuu Glazjev ukrajinskoj novinarki Aljone Berezovskoj – koja radi za filijalu Rasija Sevodnje, primarno fokusiranu na informacije u vezi s Ukrajinom – objašnjava osnove američkog neprijateljstva prema Rusiji: bankrot SAD, pad konkurentnosti na globalnim tržištima i washingtonska nemogućnost da u krajnjoj liniji spasi svoj financijski sustav servisirajući strani dug ili privlačeći dovoljno investicija da bi uspostavila neku vrstu inovativnog ekonomskog probitka – sve su to razlozi zbog kojih Washington srlja na Rusku Federaciju. Prema Glazjevljevim riječima, SAD želi “novi svjetski rat”. Drugim riječima, Americi treba konflikt i konfrontacija. To je razlog zašto se održava ukrajinska kriza u Europi.

Sergej Glazjev samo ponavlja neke točke iz intervjua od par mjeseci prije toga, zatim u članku od 23. rujna pisanom za magazin Rusija u globalnim pitanjima”, koji sponzorira ruski Savjet za međunarodne poslove, think-tank koji su 2010. osnovali ruski ministar vanjskih poslova i ruski ministar obrazovanja, i američkog magazina Foreign afears”, koji objavljuje Savjet za inozemne poslove SAD.

U tom članku Glazjev dodaje da Washingtonov europski izazov upućen Rusiji može na kraju koristiti Kinezima jer će borba oslabiti SAD, Rusiju i Europsku uniju, što će Kini donijeti prednost. Smisao objašnjavanja svega ovoga je da se kaže da Rusija želi izbalansirano strateško partnerstvo s Kinom. Osobno Glazjev Berezovskoj u tom intervjuu čak govori da Rusija želi obostrano korisne odnose s Kinom, koji ograničavaju mogućnost podčinjavanja Moskve Pekingu.

Bez ikakve sumnje, SAD želi prekinuti strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve. Dugoročna strategija Moskve o kinesko-ruskoj suradnji pružila je Ruskoj Federaciji visok stupanj ekonomske i strateške sigurnosti od ekonomskog rata koji se vodi protiv ruske nacionalne ekonomije. Washington ipak pokušava obvezati Kineze da ne pružaju ruku Rusiji, koja je pod ekonomskim napadom. U ovom kontekstu pad cijena na tržištu energenata također može biti usmjeren na stvaranje trenja između Pekinga i Moskve. Jednim dijelom, manipulacija na tržištima energenata i pad cijena mogu dovesti do slabljenja i narušavanja kinesko-ruskih odnosa tako što će prisiliti Kineze da poduzmu korake koji bi stavili mrlju na njihove odlične odnose s ruskim partnerima. Valutni rat protiv ruske rublje može također biti usmjeren u tom pravcu. Drugim riječima, Washington se možda nada da će Kina postati dovoljno pohlepna i kratkovidna i pokušati ostvariti prednost iz pada cijena na energetskim tržištima i devalvacije ruske valute.

Što god da su namjere Washingtona, svaki ekonomski korak koji SAD poduzmu protiv Rusije će na kraju nanijeti štetu i američkoj ekonomiji. Također, vrlo je mala šansa da su “mandarinci” (naziv za Kineze izveden iz naziva mandarinskog dijalekta na kojem govori preko 730 milijuna ljudi, prim. prev.) nesvjesni šta SAD vjerojatno pokušavaju učiniti. Kinezi su svjesni da je Kina, a ne Rusija, krajnji američki cilj.

EKONOMSKI TERORIZAM: ARGENTINA I LEŠINARI

SAD vodi ekonomski rat protiv Rusije i njene državne ekonomije koji je u punom zamahu. U krajnjoj liniji, svi Rusi su kolektivna meta. Ekonomske sankcije ne predstavljaju ništa drugo nego rat. Da se kriza u Ukrajini nije desila, bio bi pronađen drugi razlog za napad na Rusiju.

Pomoćnik američkog državnog tajnika Victoria Nuland i pomoćnik ministra Financija Daniel Glazer čak su u svibnju 2014. rekli Odboru za inozemne poslove američkog Zastupničkog doma da je krajnji cilj američkih ekonomskih sankcija protiv Rusije učiniti ruski narod toliko jadnim i očajnim da on na kraju eventualno zahtijeva da se Kremlj preda SAD i sprovede “političku promjenu”.

“Politička promjena” može značiti svašta, ali ono na što se najvjerojatnije misli je smjena režima u Moskvi. Ustvari, cilj SAD izgleda da uopće nije usmjeren na vršenje pritiska na rusku vladu da promijeni svoj vanjskopolitički kurs, već na iniciranje promjene režima u Moskvi i potpuno obogaljenje Ruske Federacije kroz poticanje unutarnjih podjela. To je razlog što karte podijeljene Rusije distribuira Radio Slobodna Europa.

Sudeći po predsjedničkom savjetniku Sergeju Glazjev, Washington “pokušava uništiti i oslabiti Rusiju, što će izazvati njenu fragmentaciju, jer oni trebaju ovu teritoriju i žele uspostaviti kontrolu nad ovim kompletnim prostorom”. “Ponudili smo suradnju od Lisabona do Vladivostoka, budući da, u nastojanju da održe njihovou geopolitičku premoć nad Kinom, postoji potreba za kontrolom tog prostora”, navodi on, naglašavajući da SAD žele gospodariti, a da nisu zainteresirane za suradnju.

Aludirajući na riječi bivšeg američkog visokog diplomate Meldin Albright da je Rusija nepravedno obdarena ogromnom teritorijom i resursima, Putin je također govorio na sličan način 18. prosinca na konferenciji za novinare, objašnjavajući kako SAD žele podijeliti Rusiju i steći kontrolu nad obilnim prirodnim resursima koji se nalaze na njenom teritoriju.

Nije ni čudo da u 2014. rekordni broj ruskih građana ima negativan stav o odnosima između njihove zemlje i SAD. Anketa koju je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pokazala je da 39% posto ruskih ispitanika vidi odnose sa SAD kao “uglavnom loše”, a 27% kao “vrlo loše”. Ovo znači da 66% posto ruskih ispitanika ima negativan stav po pitanju odnosa s Washingtonom. To je rezultat istraživanja na razini cijele Ruske Federacije. Štoviše, ovo je najveći porast negativne percepcije o SAD još od 2008, kada je Amerika podržala gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija u ratu koji je Tbilsi vodio protiv Rusije i odcijepljene republike Južne Osetije; 40% posto je tadašnje odnose vidjelo kao “uglavnom loše”, a 25% posto Rusa je u tom razdoblje odnose vidjelo kao “vrlo loše”.

Rusija može tretira ekonomski rat koji se vodi protiv njezine nacionalne ekonomije i njenog građanstva kao “ekonomski terorizam”. Ako ruske banke i financijske institucije budu oslabljene s ciljem da se stvori financijski kolaps u Ruskoj Federaciji, Moskva može uvesti pomoćne fiskalne mjere svojim bankama i financijskom sektoru, koje mogu stvoriti ekonomske šokove u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi.

Govoreći hipotetički, Rusija ima mnogo opcija za financijsku defanzivu ili kontraofanzivu koje se mogu usporediti sa taktikom spaljene zemlje koju je primijenila protiv zapadnoeuropskih osvajača tijekom Napoleonovih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata. Ako ruske banke i institucije ne plate ili odlože plaćanje svojih derivatnih dugova i to opravdaju ekonomskim ratom i ekonomskim terorizmom, dogodit će se financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike. Ovaj scenarij ima neke paralele s koracima koje je Argentina povukla da bi izbjegla lešinarske fondove.

Valutni rat će se na kraju okrenuti protiv Washingtona i Wall Streeta. Energetski rat će također promijeniti smjer. Već sada Kremlj je jasno naznačio da će, zajedno s drugim zemljama, uzvratiti Americi na valutnim tržištima kroz odgovor koji će neutralizirati američke financijske manipulacije i petrodolara. Riječima Sergeja Glazjeva, Moskva razmišlja o “sustavnom i sveobuhvatnom” odgovoru “usmjerenom na iznošenje na vidjelo i stavljanje točke na političku dominaciju SAD i, što je najvažnije, podrivanju američke vojno-političke moći bazirane na printanju bezvrijednog dolara kao svjetske valute.”

Njihovo rješenje uključuje stvaranje “koalicije jakih zemalja koje zagovaraju stabilnost – u suštini globalnu antiratnu koaliciju s pozitivnim planom za preuređenje međunarodne financijske i gospodarske arhitekture na principima obostrane koristi, poštenja i poštovanja nacionalnog suvereniteta”.

Nadolazeći vijek neće biti “Američko stoljeće” kao što neokonzervativci u Washingtonu misle. Biti će “euroazijsko stoljeće”. Washington preuzima veći teret nego što može ponijeti. To može biti razlog zbog čega je američka vlada objavila kraj sankcijama protiv Kube i razlog zbog čega se SAD trude obnoviti trgovinske veze s Iranom. Unatoč ovome, arhitektura poslijeratnog (misli se na Drugi svjetski rat; prim. prev.) svijeta ili, ako hoćete, arhitektura svjetskog poretka nastalog nakon 1945. godine, sada je u samrtnoj postelji i možemo je smatrati okončanom. To je ono na što Kremlj i glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov misle kada kažu.
 
(web-tribune.com/uredio i preveo:nsp)

Reakcija na otkazivanje Južnog toka je vrlo zanimljiva i zahtjeva pažljivo objašnjavanje

Da bi se razumjelo što se dogodilo, potrebno je prisjetiti se rusko-europskih odnosa iz devedesetih godina.

Ukratko, tada je vladala pretpostavka da će Rusija postati veliki dobavljač energije i sirovina u Europu. To je bio europski razdoblje “pomame za plinom” jer su se ruske zalihe Europi činile neiscrpne i neograničene. Upravo ruski plin je Europi omogućio da napusti industriju ugljena i sasiječe emisiju ugljičnog dioksida, pritom utječući na sve ostale da učine isto.

Međutim, Europljani nisu očekivali da Rusija dobavlja energiju

Oni su prije željeli energiju da iz Rusije crpe zapadne energetske tvrtke. To je predložak koji je zastupljen svuda u svijetu. EU ovo naziva “energetskom sigurnošću” – eufemizmom za ekstrakciju energije iz drugih država pomoću svojih kompanija.

Do toga nikada nije došlo. Iako je ruska naftna industrija privatizirana, uglavnom je ostala u rukama Rusije. Nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine, trend ka privatizaciji naftne industrije se preokrenuo. Jedan od glavnih razloga gnjeva Zapada zbog uhićenja Kodorovskog, zatvaranja Yukos-a i prijenosa te imovine u vlasništvo državne tvrtke Rosneft bilo je upravo preokretanje ovog trenda privatizacije.

U industriji plina ovaj proces privatizacije zapravo nikada nije ni počeo. Gazprom je nastavio kontrolirati izvoz plina, održavajući svoj ​​položaj jedinog državnog izvoznika plina. Otkad je Putin došao na vlast, položaj Gazprom-a se učvrstio.

Većina gnjeva koji postoji prema Putinu od strane Zapada može se objasniti ozlojeđenošću Europe i Zapada zbog odbijanja ruske vlade da raskine ruski monopol energije i “otvori” svoju energetsku industriju zapadnim tvrtkama. Mnogi navodi o korupciji koji se odnose na Putina i njegovo protivljenje “otvaranju” ruske energetske industrije i razbijanje privatizacije Gazprom-a i Rosneft-a. Ako se detaljno ispitaju specifični navodi o korupciji protiv Putina, sve postaje očigledno.

Gazprom je, upravo zbog toga što do njegove privatizacije i razbijanja energetskog monopola nije nikad došlo, naišao na silne kritike europskih mušterija.

Kada se Europljani žale zbog svoje ovisnosti od Rusije, oni u stvari izražavaju svoju ozlojađenost što svi moraju kupiti plin od jedne ruske državne kompaija (Gazprom-a) umjesto da kupuju od svojih tvrtki koje bi radile u Rusiji.

Ozlojađenost i pretjerana samouvjerenost leže iza ponovljenih europskih pokušaja da donose zakone o energetskim pitanjima na način koji bi osigurao “otvaranje” energetske industrije.

Prvi pokušaj je bila takozvana Energetska povelja, koju je Rusija potpisala, ali ju je na kraju odbila ratificirati. Posljednji pokušaj EU je takozvani “Treći paket energije”.

Normalno je da su svi ti pokušaji usmjereni na Gazprom

To je sve podloga za konflikt oko Južnog toka. Vlasti EU su inzistirale da se Južni tok pridržava Trećeg paketa energije čak iako je Treći paket energije donesen nakon što je donesen nacrt sporazuma o Južnom toku.

Povinuti se Trećem paketu energije značilo bi da, iako bi Gazprom dobavljao plin, on ne bi posjedovao niti kontrolirao cjevovod kroz koji bi plin prolazio.

Da se Gazprom složio s tim, priznala bi se kontrola EU nad njegovim operacijama. To bi sve na kraju pridonijelo zahtjevima za mijenjanje strukture energetske industrije u samoj Rusiji.

Ono što se upravo dogodilo jest da su Rusi dali negativan odgovor. Umjesto da nastave s projektom, pokoravajući se europskim zahtjevima kao što su Europljani očekivali, Rusi su se na potpuno zaprepaštenje svih povukli iz projekta.

Odluka je bila potpuno neočekivana. U ovom trenutku vlada bijes u jugoistočnoj Europi pošto nije obaviještena o ovoj odluci unaprijed. Nekoliko političara u jugoistočnoj Europi (osobito u Bugarskoj) se nadaju da je u pitanju samo ruski blef (ali nije) i da će se projekt moći spasiti.

Evo zašto je Južni tok važan za države jugoistočne Europe i europsku ekonomiju uopće

Sve jugoistočne države Europe su u lošem stanju. Za njih je Južni tok bio vitalan projekt za ulaganje u infrastrukturu, osiguravajući njihovu energetsku budućnost. Također, obećane provizije za tranzit bi donosile velike količine strane valute.

Problem je što je EU suštinski ovisna o ruskom plinu. Već se naveliko priča o alternativnim zalihi. Međutim, ne postoje nijedne alternativne zalihe koje bi zamijenile ruski plin.

Započeti su i hrabri pregovori o uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a koji bi zamijenio ruski plin. Ne samo da je taj plin mnogo skuplji od ruskog, već je i malo vjerojatno da će biti dostupan u neophodnim količinama. SAD je potrošač koji će najvjerojatnije svu energiju potrošiti na sebe i teško da će im ostati ukapljenog plina za izvoz u Europu, osobito u većim količinama. Također, ne postoje ustanove koje bi se time bavile, a malo je vjerojatno i da će se pojaviti u skorije vrijeme.

Ostali izvori plina su u najmanju ruku problematični. Proizvodnja plina iz Sjevernog mora je u padu. Uvoz plina iz sjeverne Afrike ili Arapskog zaljeva teško da će biti dostupan u neophodnoj količini. Plin iz Irana nije dostupan iz političkih razloga. Čak i ako postane dostupan, vjerojatnije je da će se Iranci, kao i Rusi, se okrenuti ka istoku, prema Kini i Indiji.
Zbog očiglednih zemljopisnih razloga, Rusija je najlogičniji ekonomski izvor europskog plina. Sve alternative nose sa sobom ekonomske i političke cijene koje su neprihvatljive.

Poteškoće EU u nalaženju alterantivnih izvora plina su okrutno obelodanile nakon debakla takozvanog projekta Nabucco cjevovoda koji bi dobavljao plin u Europu iz Kavkaza i središnje Azije. Iako se o tome pričalo godinama, na kraju od toga nije ispalo ništa jer nije ekonomski isplativo.

U međuvremenu, dok Europa pregovara o nabavama, Rusija pravi sporazume

Rusija je sklopila ključan sporazum s Iranom o razmjeni iranske nafte za ruska industrijska dobra. Rusija se također složila uložiti veću količinu novca u iransku nuklearnu industriju. Ako se sankcije prema Iranu i ukinu, Rusi će naveliko preteći Europljane. Rusija se također složila s ogromnim sporazumom o isporuci plina Turskoj. Pored ovih sporazuma o plinu, tu su i ona dva veća sporazuma s Kinom koja prethodno navedene bacaju u sjenu.

Ruski energetski resursi jesu ogromni, ali ne i neograničeni. Drugi sporazum s Kinom i novi sporazum s Turskom preusmjeravaju u ove države plin koji je prethodno označen za isporuku u Europu. Turski sporazum je maltene zamijenio Južni tok.

Ovi sporazumi pokazuju da je Rusija napravila stratešku odluku ove godine, preusmerivši svoju energiju iz Europe. Posljedice po Europu koje će uslijediti će biti jezive. Europa će veliki gubitak energije moći nadoknaditi samo kupnjom energije po većoj cijeni.

Ruski sporazumi s Kinom i Turskom su iskritizirani, pa čak i ismijani jer im je Rusija ponudila plin po nižoj cijeni od one koju je plaćala Europa.

Međutim, razlika u cijeni nije toliko velika koliko zapravo kažu

Preusmjeravajući plin u Kinu, Rusija je ekonomsku povezanost sa državom koju sada smatra svojim ključnim strateškim saveznikom, a koji ima najveću i najbrže rastuću ekonomiju na svijetu. Preusmjeravajući plin u Tursku, Rusija je učvrstila partnerstvo s Turskom pri čemu je ona sada postala njezin najveći trgovinski partner.

Turska je ključni potencijalni savezik Rusije jer učvršćuje položaj Rusije na Kavkazu i Crnom moru. U pitanju je i država s vrlo brzo rastućom ekonomijom, koja se u posljednje dva desetljeća poprilično distancirala od EU ​​i Zapada.

Preusmjeravajući plin iz Europe, Rusija je napustila tržište sa stagnirajućom ekonomijom koje je pritom i neprijateljski nastrojeno. Nije čudo da se Rusija odrekla partnera od koje samo dobiva prijetnje i moralne kritike, pa čak i sankcije. Nijedan posao ne može funkcionirati u takvim uvjetima.

Južni tok je zapravo započet zbog stalne zloupotrebe položaja Ukrajine kao tranzitne države. Upravo zato je i EU prihvatila taj projekt. Europi u suštini treba put koji zaobilazi Ukrajinu.

Prijatelji Ukrajine u Washingtonu i Bruxellesu ni u jednom momentu nisu bili oduševljeni ovom činjenicom i konstantno su lobirali protiv Južnog toka.

Poanta je u tome da je Rusija ta koja je ugasila Južni tok kada je dobila opciju da nastavi uz prihvaćanje uvjeta Europe. Drugim riječima. Rusi smatraju problem Ukrajine kao tranzitne države manjim zlom od uvjeta koje EU zahtijeva od Južnog toka.

Bile bi potrebne godine da se izgradi Južni tok, te njegovo otkazivanje trenutno ne utječe na ukrajinsku krizu. Rusija je odlučila da joj se isplati otkazati projekt jer vidi budućnost u prodavanju energije Kini i Turskoj, ali i drugim državama u Aziji. Za Rusiju je Južni tok izgubio poantu.

Tko je na kraju stradao zbog otkazivanja Južnog toka? Tu je prvo korumpirana i nesposobna vlada Bugarske. Kako se Bugarska potrudila izgraditi Južni tok, iako je donesen Treći paket energije, on bi već bio gotov. Došlo bi, naravno do negodovanja u EU, ali Bugarska bi prosto slijedila svoje nacionalne interese.

Umjesto da se okrene ka svom povijesnom savezniku, Rusiji, Bugarska je propustila svoju priliku i sada će ruski plin teći kroz državu najvećeg povijesnog neprijatelja Bugarske, Tursku.

Bugari nisu jedini koji su podržali europski paket protiv Rusije, to su uradile i druge države EU koje imaju povijesne odnose s Rusijom. Grčka je prošle godine odbila prodati svoju tvrtku koja proizvodi prirodni plin Gazprom-u jer se EU usprotivila, iako je Gazprom ponudio bolju cijenu.

Političari EU se nose tom pogrešnom mišlju da mogu donositi odluke koje provociraju Ruse i uvode im sankcije koliko god žele, a da im Rusija ne smije odgovoriti. Kada Rusija to odjednom učini, dolazi do zaprepaštenja i komentara kako se Rusija ponaša “agresivno”.

U srpnju se EU dosjetila napasti rusku naftnu industriju tako što će sankcionirati izvoz tehnologije za bušenje nafte u Rusiju. Taj pokušaj nije uspio jer su i Rusija i države s kojima ona trguje (uključujući Kinu i Južnu Koreju) potpuno sposobne same proizvesti tu tehologiju.

Svojim sporazumima s Kinom, Turskom i Iranom, Rusija je zadala katastrofalan udarac energetskoj budućnosti EU. Za par godina, Europljani će shvatiti da sve ima svoju cijenu. Otkazivanjem Južnog toka, Rusija je uvela Europi najučinkovitije sankcije koje smo vidjeli ove godine.
 

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19384"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]