Plaćenici su se predstavljali kao liječnici kako bi zarazili crne Južnoafrikance sa HIV-om te kako bi “uništili” crnu rasu i stvorili bijelačku većinu u Južnoj Africi, prema šokantnom priznanju bivšeg plaćenika

Južnoafrička Republika sada ima jednu od najgorih epidemija HIV-a na svijetu, sa 7,1 milijuna ljudi, ili nešto manje od 19% stanovništva, koji žive s tim virusom. Crno stanovništvo u Južnoj Africi je nesrazmjerno zahvaćeno ovom bolešću, piše Guardian.

Tvrdnje da su bijeli plaćenici aktivno širili AIDS u južnoj Africi osamdesetih i devedesetih godina objevljene su u dokumentarcu “Cold Case Hammarskjold” koji je ove godine premijerno prikazan na filmskom festivalu Sundance.

Te tvrdnje je iznio Alexander Jones, koji je godinama radio kao obavještajni časnik u Južnoafričkom institutu za pomorska istraživanja (SAIMR), prije tri desetljeća, kada je organizirao državne udare i druga nasilja diljem Afrike.

Jones tvrdi da je vođa SAIMR-a Keith Maxwell imao “rasističku, apokaliptičnu opsjednutost HIV-om / AIDS-om”, a skupina je imala namjeru stvoriti bjelačku većinu među stanovništvom u Južnoj Africi i susjednim zemljama tako da izbriše crnu rasu.

Keith Maxwell se navodno predstavljao kao liječnik dok je vodio klinike u siromašnim, uglavnom crnačkim četvrtima u području Johannesburga, što mu je dalo mogućnost da provede svoje ubilačke pokuse.

“Koji je najlakši način dobiti zamorca, nego kada živite u apartheidskom sustavu?” – kaže Jones u filmu.

“Crnci nemaju prava, trebaju liječenje. Dolazi bijeli ‘filantrop’ i kaže: ‘Znate, otvorit ću klinike i liječiti ću vas.’ U međuvremenu je on zapravo vuk vuk u ovčjoj koži.”

Keith Maxwell je pisao o “kugi” za koju se nadao da će uništiti crnu populaciju, zacementirati vladavinu bijelaca i vratiti konzervativne vjerske običaje, prema dokumentima koje su prikupili filmaši.

Znak na ordinaciji “Dokotela [liječnik] Maxwell” još uvijek visi ispred ureda u gradu Putfontein gdje se mještani sjećaju poštovanog čovjeka koji je doslovno imao monopol na zdravstvo na tom području.

Nudio je čudne tretmane. uključujući stavljanje pacijenatau “cijevi”, za koje je rekao da su mu dopustili da vidi unutar njihovih tijela. Također je davao “lažne injekcije”, rekao je Ibrahim Karolia, koji je vodio trgovinu preko puta.

Svaki interes koji je Maxwell pokazao u Aidsu u javnosti bio je dobronamjeran. Claude Newbury, liječnik koji je bio pobačaja i koji je poznavao vođu plaćenika, potvrdio je da Maxwell nema medicinske kvalifikacije, ali je opisao provedenu humanitarnu pomoć. “Bio je protiv genocida i pokušavao je otkriti lijek za HIV” – rekao je Newbury filmašima.

Čini se da dokumenti koje su prikupili tvorci filma pokazuju da su se Maxwellovi privatni stavovi jako razlikovali od njegovih javnih stavova. Radovi sugeriraju njegov jezovit užitak u dolasku epidemije AIDS-a.

Ono što je manje jasno je da li je imao stručnost ili sredstva za provedbu svojih košmarnih vizija. Jones, bivši član SAIMR-a, tvrdi da jest.

“Bili smo uključeni u projektu u Mozambiku, šireći virus AIDS-a kroz obične bolesti” – kaže on.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

Novi-Svjetski-Poredak.com

Nasilni napadi na bijele poljoprivrednike u Južnoj Africi su već postali svakodnevni, kaže Paul Toohey, novinar iz australskog Daily Telegrapha koji je izvijestio iz te zemlje

Prošlog mjeseca je parlament u Južnoj Africi glasovalo kako bi omogućio eksproprijaciju (oduzimanje) zemljišta bijelom stanovništvu bez naknade.

To je uslijedilo nakon što je novi predsjednik Južne Afrike Cyril Ramaphosa obećao da će vratiti zemljišta u vlasništvu bijelih farmera crnim državljanima zemlje. Tvrdio je da je zemlja “oduzeta pod kolonijalizmom i aparthejdom”.

“Normalno je u Južnoj Africi da budete napadnuti na farmi” – rekao je novinaru 39-godišnji poljoprivrednik Berdus Henrico.

Berdus i njegova 51-godišnja partnerica Estelle Nieuwenhuys napadnuti su u pokrajini Limpopo. Poljoprivrednik ima tri rane od metka – dva u ramenu i jedan u licu od metka koji je izašao na vratu.

“Uzeli su moj lovački pištolj, pušku, dva mobitela, naš DVD player, naš televizor” – rekao je Berdus, dodavši da se Estella molila glasno, molivši ih da prestanu.

“Oni žele novac i žele oružje. Žele da ljude odu sa zemlje kako bi mogli nastaviti kako oni žele. Oni to žele ovdje, kao što je to bilo u Zimbabveu prije nekoliko godina, kada su sve bijelce tjerali da prepuste svoju zemlju.”

Prema AfriForumu-u, skupini koja je bila osnovana da bi privukla pozornost javnosti o stanju poljoprivrednika u 2017. godini zabilježila je rekordna 404 napada farmere, četiri puta više od broja zabilježenog u zemlji prije deset godina. Očekuje se da će brojke za 2018. biti vrlo lako rekordne, čak i iznad prošlogodišnjih brojeva.

AfriForum pokušava surađivati​s policijom i vladom da podigne svijest građana.

Statistika organizacije pokazuje da je broj komercijalnih poljoprivrednika u Južnoj Africi smanjen s više od 60.000 na 35.000 tijekom posljednja dva desetljeća. Više od 60 posto žrtava koje su napadnute na farmi bilo je staro više od 50 godina.

Novinar Cameron je objasnio da vlada smatra da su napadi na farmi “normalni” zločin.

“Okrutnost koja ide ruku pod ruku sa farmerskim napadima je nesrazmjerna u usporedbi s drugim zločinom” – kazao je. “Gradski zločin može trajati 10 minuta, ali na farmama ljudi mogu biti mučeni do devet sati.”

U zemlji je nešto poput ratnog stanja, prema Cameronu. “Ova zemlja je uništena. Mi smo psihički uništeni” – rekao je.

Južnoafrička Republika ima populaciju od preko 50 milijuna ljudi. Prema vladinoj reviziji iz 2017. godine, bijelci posjeduju 72 posto poljoprivrednih površina.

Vođa južnoafričke radikalne marksističke oporbene stranke Julius Malema nedavno je rekao da gradonačelnika Port Elizabetha treba ukloniti jer je bijel.

“Moramo presjeći grlo bjelini”, rekao je Malema.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Novi predsjednik Južne Afrike, Cyril Ramaphosa, obećao je vratiti zemljišta crnim državljanima zemlje, koja su u vlasništvu bijelih farmera još od 17. stoljeća

Vlada planira ubrzati preraspodjelu zemljišta putem eksproprijacije bez naknade.

“Eksproprijacija zemljišta bez naknade je predviđena kao jedna od mjera koju ćemo koristiti za ubrzavanje preraspodjele zemlje na crne južnofrikance” – izjavio je Ramaphosa, koji je preuzeo dužnost predsjednika prošli tjedan kao nasljednik Jacoba Zume.

Milijunaš i bivši biznismen Ramaphosa obećao je da operacije eksproprijacije zemlje neće biti plan “razbiti i zgrabiti” i obećao da će ispravno postupati s tim problemom, dodajući kako ljudi “moraju vidjeti taj proces kao priliku”.

“Nitko ne kaže da zemlja mora biti oduzeta od naših ljudi”, rekao je, “naprotiv, to je način kako možemo osigurati da naši ljudi imaju pravičan pristup zemljištu i sigurnost zakupa. Moramo vidjeti ovaj proces ubrzane preraspodjele zemljišta kao priliku, a ne kao prijetnju” – dodao je tijekom govora u parlamentu u utorak.

Takav drastičan potez ne bi oštetio poljoprivredu ili gospodarstvo zemlje, obećao je južnoafrički predsjednik.

“Provest ćemo ga s odgovornošću. Mi ćemo to riješiti na način koji neće naškoditi našem gospodarstvu, on neće štetiti poljoprivrednoj proizvodnji” , kazao je.

Više od dva desetljeća nakon kraja apartheida 1990-ih, vladajuća stranka Afričke nacionalne kongresne stranke (ANC) pod pritiskom je te se suočava s rasnim razlikama u vlasništvu zemlje u Južnoj Africi. U zemlji koja ima više od 50 milijuna ljudi, bijelci posjeduju najveći dio zemlje.

Prema nedavnoj studiji, crni južnoafrički narod čine 79 posto stanovništva, ali izravno posjeduju samo 1,2 posto ruralne zemlje.

U međuvremenu, bijeli stanovnici Južne Afrike, koji čine 9 posto stanovništva zemlje, izravno posjeduju 23,6 posto svoje ruralne zemlje, i 11,4 posto zemljišta u gradovima, prema izvješću Land Audita.

Sličan program preraspodjele zemljišta izvršio je tadašnji predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe krajem 1990-ih i početkom 2000. godine. Tisuće bijelih seljaka bilo je prisiljeno otići sa njihovih poljoprivrednih zemljišta.

Međutim, proizvodnja hrane je pala je bez doprinosa iskusnih poljoprivrednika, a gospodarstvo Zimbabvea pretrpjelo je masivan pad.

Godine 2010. Guardian je izvijestio da je Mugabe koristio zemljišnu reformu kako bi nagradio svoje saveznike, a ne obične crne građane Zimbabvea.

Godine 2016. Mugabe je potpisao uredbu kojom će se strane tvrtke suočiti s zatvaranjem ukoliko ne prodaju ili odustanu od od 51 posto svojih dionica.

Govoreći o preraspodjeli zemljišta u svojoj zemlji, Ramaphosa je rekao da “u rješavanju ove složene teme” Južna Afrika ne bi “napravila pogreške koje su drugi učinili”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Aktivisti organizacije PETA putovali su u Južnoafričku Republiku kako bi snimili nikad-prije-viđene snimke unutar najveće tvrtke za klanje mladih nojeva u svijetu

Istražitelji su snimili kako radnici u tvornici dovode prestravljene nojevi u kaveze za omamljivanje, nakon čega im se reže grlo.

U videu je snimljena menadžerica tvornice kako govori o tome otkuda dolazi koža za proizvodnju superskupih ženskih torbica.

“Nikada vam neće reći otkuda dolazi koža od koje se radi torbica. Ali mi smo ti koji snabdjevamo tvornice za proizvodnju luksuznih ženskih torbica”, rekla je ona u videu.

Ove klaonice opskrbljunu najboljom nojevom kožeom brandove poput Hermès, Prada, Louis Vuitton, Prada i druge vodeće europske modne kuće.

Perje, od kojih su neka iščupana iz nojeve kože dok su bili pri punoj svijesti, se koriste u kostimima za Moulin Rouge i na festivalima kao što je onaj u Brazilu – karneval u Riju.

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Bivši agent CIA konačno je potvrdio ono u što je cijeli svijet sumnjao – američka agencija stajala je iza uhićenja Nelsona Mendele i njegovog 27-godišnjeg robijanja

Dva tjedna prije nego što je “pokajnik” 88-godišnji špijun CIA Donald Rickard umro, ispovjedio se filmskom redatelju Johnu Irvinu i potvrdio je da je vrh agencija stajao iza uhićenja Mandele, navodi “Sunday Times”.

Rickard je branio akciju uhićenja najtraženijeg čovjeka Južne Afrike 1962. obrazlažući da je bilo neophodno uhititi “najopasnijeg svjetskog komunistu izvan Sovjetskog Saveza”.

Rickard, koji je službeno radio kao američki vicekonzul u južnoafričkom gradu Durbanu, rekao je da je Mandela bio na putu za Natal, putujući između Johanseburga i Durbana.

“Saznao sam kad i kako Mandela putuje i bio sam uključen u njegovo uhićenje”, rekao je Rikard, prenosi “France 24″.

Bivši špijun nije objasnio odakle je dobio informaciju, ali je rekao da vjeruje da je Mandela bio “potpuno pod kontrolom Sovjetskog Saveza, komunistička igračka” i da je pokušao potaknuti narod Natala na masovnu pobunu protiv režima aparthejda.

“Natal je ključao u to vrijeme i Mandela je mogao izazvati rat. Ako bi ojačale sovjetske snage, Sjedinjene Države bi se morale umiješati i stvari su mogle da otići dovraga”, rekao je Rickard.

“Bili smo na rubu u to vrijeme i tome se moralo stati na kraj, što je značilo da Mandela mora biti uhićen i ja sam stavio točku na tu situaciju”, dodao je on.

Nakon uhićenja, Mandela je proveo gotovo 28 godina u zatvoru prije nego što je postao prvi južnoafrički predsjednik nakon aparthejda 1994. i jedan od najcjenjenijih boraca za ljudska prava u povijesti.

Redatelj Irvin pokušava rekonstruirati posljednje mjesece uoči Mandelinog uhićenja u biografskom filmu “Mandelin pištolj”, koji bi trebao imati svoju pretpremijeru na Canneskom festivalu.

Aktivista Ryan Shapiro pokrenuo je u SAD legalnu akciju protiv FBI, CIA i Agencije za nacionalnu sigurnost 2014. godine zbog izbjegavanja ovih agencija da dostave javnosti vladine dokumente iz razdoblja uhićenja Mandele, u skladu sa zahtjevom po Dekretu o slobodi informiranja.

U ožujku ove godine sudac prekršajnog suda presudio je protiv zahtjeva CIA da se odbije zahtjev za otvaranje dokumenta.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com)

Nedavno je Standard&Poor brazilskim državnim obveznicama odredio rejting ‘smeća’. U međuvremenu, Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku

Skupa s drugim zemljama BRICS-a – Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom, Brazil je još ljetos “upućivao izazov svjetskom financijskom poretku” (Al Jazeera Amerika), “gradio alternativni globalni poredak” (The Huffington Post) i “prekidao dominaciju zapadnih velesila” (RT.com).

No, prošle je srijede bonitetna agencija Standard & Poor’s obveznicama brazilske države odredila rejting “smeća”, što znači da ta zemlja proživljava “krupnu nesigurnost i da je izložena pogubnim poslovnim, financijskim ili ekonomskim prilikama koje bi mogle prouzročiti njezinu nesposobnost da ispunjava svoje financijske obveze”. Time se Brazil priključio Rusiji (a i Hrvatskoj, Bugarskoj, Indoneziji, Turskoj…) koja je u rang “smeća” dospjela još potkraj siječnja ove godine.

Ljetos je, naime, postala operativna Nova razvojna banka (NDB, sa sjedištem u Šangaju) koju je sa sto milijardi dolara kapitala BRICS osnovao “kako bi uspostavio konkurenciju Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, multilateralnim institucijama kojima dominiraju SAD i Europa”.

Niti tri mjeseca poslije Rusija velikom brzinom troši državne zalihe, kineski rast se usporava, a Brazil se nalazi na korak od “bankrota”. Kako se to moglo dogoditi?

Najavljuju li ta zbivanja neke opasne promjene u globalnoj ekonomiji? Je li srozavanje Brazila, sedme po snazi svjetske ekonomije sa 200 milijuna stanovnika, u “smeće” samo početak nekog većeg svjetskog ekonomskog i političkog potresa?

Nije riječ samo o BRICS-u, premda bi već i njegova ekonomska veličina bila dovoljna za zabrinutost. Većina “ekonomija u nastajanju” (eng. emerging) i “zemalja u razvoju” (eng. developing), koje se snažno oslanjaju na izvoz sirovina, hrane i energenata, našla se naglo u velikim problemima: prodaja u inozemstvu im se smanjila, cijene njihove robe su potonule, valute im brzo gube vrijednost, pogodila ih je deflacija, državni im proračuni propadaju u deficite, a cijena zaduživanja astronomski raste. Prinos na brazilske državne obveznice uoči degradacije bio je gotovo 15 posto!

Najveći neposredni krivci za takvo stanje su “jaki” dolar i usporavanje rasta Kine, zemlje koja kupuje i troši i do polovice najznačajnijih svjetskih burzovnih roba. Fundamentalni uzrok najnovije krize zemalja u razvoju je, međutim, nastanak ekonomske strukture preosjetljive i neotporne na vanjske i domaće šokove. Veliku ulogu u tome odigrao je donedavno “slabi” dolar.

Proteklih šest-sedam godina novac je zemljama u razvoju doticao i zahvaljujući američkoj ekspanzivnoj monetarnoj politici kojom se Amerika izvlačila iz vlastite Velike recesije. Dolara je bilo u izobilju i po simboličnoj cijeni pa su ga poduzetnici i špekulanti uzimali i ulagali u zemlje u razvoju, točnije u ono čime su one raspolagale, a to su prirodni resursi.

Kupovali su se rudnici, naftna i plinska polja, dionice i obveznice, masovno ulagalo u infrastrukturu, potrebnu i nepotrebnu. Investiranje je preraslo u preinvestiranje. U međuvremenu se Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku.

Danas se vidi da Brazil i druge zemlje u razvoju nisu iskoristile dolarsku bonancu da bi svoje privrede učinile zrelijima i raznovrsnijima. “Ukopale su se u prirodne resurse, propustile su razviti i druge vještine svoje radne snage. Nisu povećale produktivnost, nisu poboljšale svoj ljudski kapital i razvile mreže znanja, a vlade su u svojim proračunima nagomilale socijalne troškove koje je teško financirati jednom kada se njihove ekonomije ukoče”, ocijenio je sjajni američki analitičar John M. Mason. A sada dolare treba vraćati.

Brazil je pritom zemlja s najvećim dolarskim obvezama na svijetu. Njezine tvrtke i država prodale su, prema Bloombergu, dolarskih obveznica za oko 160 milijardi dolara. S više od sto milijardi slijede Koreja, Indonezija i Čile. Argentina je na oko 80 milijardi dolara, a po 50-ak milijardi su emitirale Kina, Malezija, Kazahstan, Peru, Kolumbija, Filipini. No, to je tek manji dio njihovih ukupnih dugova.

Brazil prema Economistovu “globalnom barometru” ima ukupni javni dug od 1774 milijarde dolara, koji će se do kraja ove godine popeti na 69 posto njegova BDP-a, što je vrlo slično javnom dugu od 70 posto BDP-a Portorika, zemlje koja je u lipnju proglasila ogluhu na svojih 70 milijardi dolara duga.

Od BRICS-a i Indija ima javni dug od 1500 milijardi dolara ili 54 posto BDP-a, dok je javni dug Rusije zanemariv, samo osam posto BDP-a. No, dug je popis zemalja s javnim dugom većim od sto posto BDP-a.

Od onih koje ne spadaju u najrazvijenije tu su Cipar, Irska, Portugal, Jamajka, Libanon, Grčka. Sve su te zemlje nagomilale državni dug suprotstavljajući se Velikoj recesiji (spašavajući svoje banke i nastojeći slom privatne potrošnje nadoknaditi javnom) i investirajući jeftine i obilate dolare i eure, no danas bi ispuhivanje njihova dužničkog balona moglo svijet odvesti u najveću ekonomsku krizu ikada.

Pouke su već odavna dobro znane, ali uvijek jednako uzaludne. Kad zemlju zadesi slom izvoznih prihoda, ona shvati koliko joj je bilo glupo zanemarivati jačanje domaće privatne potražnje. Kad ne može vraćati inozemne dugove, shvati da joj je bilo puno pametnije zaduživati se u vlastitoj valuti. Kad dolar ojača pa cijena nafte padne, požali što se toliko oslanjala na prirodne resurse. No, sve se te pouke za desetak godina zaborave pa kriza zakuca na vrata uvijek iznova šokantnom pravilnošću.
 

 
(telegraf.rs/uredio:nsp)

Winston Churchill je jednom prilikom rekao “Osjećam se usamljeno kada nema rata”. Churchillov nasljednik – Carstvo kaosa – definitivno dijeli njegovo mišljenje. Ipak, neki od ratova carstva, poput onog u Ukrajini, ne idu u onom smjeru u kojem bi trebale

Također, pad carstva može naslutiti iz mnoštva poteza koji se prave s ciljem nastanka multipolarnog svijeta.

Zato nije ni čudno što SAD neprestano daju predviđanja po kojima će se Rusija raspasti, a Kina se pretvoriti u komunističku diktaturu. To su samo puste želje, a hegemoniji se bliži kraj.

Jedino što se u ovim predviđanjima nikako ne spominje jeste BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). Točno je da se BRICS suočava sa mnoštvom problema, ali i pored toga predstavlja najgoru noćnu moru za Kraljevstvo kaosa. Brazil je trenutno potpuno paraliziran, pogotovo zbog pokušaja smjene režima od strane Carstva kaosa, ali vremenom će se dići na noge.

Nema veze, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika su savršeno sposobne pokrenuti ključne promjene.

Nova razvojna banka BRICS-a (NDB) – ključna alternativa MMF-u koja omogućava zemljama u razvoju da se otarase dolara kao rezervne valute – postat će operativna do kraja godine.

BRICS će financirati infrastrukturu i održive razvojne projekte, ne samo u zemljama BRICS-a, veći i u svim zemljama u razvoju. BRICS će biti otvorena institucija, ali zemlje BRICS-a će zadržati 55% vlasti nad ovom bankom. Sve u svemu, ključna stvar je da će i zemlje u razvoju moći postaju partneri i dobivaju kredite.

Prokleti komunisti

Također se sprema jedan važan trilateralni sporazum. Indijski premijer Narendra Modi će otputovati u Kinu u svibnju, što predstavlja nevjerojatnu vijest za dvije države koje već dugo vode teritorijalne rasprave. Delhi želi profitirati od kineskog masovnog tržišta za ulaganje kapitala i izvoza, dok Peking želi profitirati od ogromnog indijskog tržišta i kvalitetne tehnologije.

Poznato je da je Peking već stavio ekonomsku pomoć Rusiji na raspolaganje u sklopu strateškog partnerstva između Pekinga i Moskve.

SAD već dugo pokušava maltretirati jugoistočnu Aziju, južnu Aziju i istočnu Aziju, kako bi čitava cjelina postala dio vazalstva Carstva kaosa. Međutim, sukobljavanje s Kinom nikad nije bilo dobar znak. Čak ni pokušaji naoružavanja Japana protiv Kine ne bi uspjeli ništa izvesti.

Izoliranje “komunističke diktature” prosto ne drži vodu. Uzmite samo u obzir nevjerojatno brzu željeznicu koja povezuje čitavu jugoistočnu Aziju, od Kunminga u provinciji Yunnan do Singapura. Tako nešto nikad ne bi nastalo da je u pitanju klijentska država Washingtona. Može se reći da je Kina odgovorna za procvat Azije u 21. stoljeću.

Naravno, Azija se još uvijek nije potpuno riješila Carstva kaosa, ali su njegovi dani kao hegemona nad Azijom odbrojani.

Kineska revolucija je otpočela 1999. godine. Sada se najmanje 7 od 10 najvećih luka na svijetu nalazi se u Kini (preostale su Singapur, Rotterdam u Nizozemskoj i Pusan ​​u Južnoj Koreji). Što se tiče Kine, ona je većinu svojih ciljeva ispunila, a neke je čak i ispunila i pretekla.

Banka Kine sve više pušta juan na slobodu da se bori protiv dolara, izbacujući velike količine dolara na tržište. Namještanje dolara više neće biti moguće. Naravno, druga u svijetu najveća ekonomija ne može biti vezana samo za jednu valutu. Peking to vrlo dobro zna i neće dozvoliti da dolar dalje utječe na gospodarstvo Kine.

Sykes-Picotov sporazum iznova

Odvija se i paralelan proces u jugozapadnoj Aziji, koji prilično podsjeća na Sykes-Picotov sporazum od prije sto godina.

Govorka se o tome da je novi Sykes u stvari Obama, a novi Picot je u stvari Putin. Nije baš tako. Zapravo, Carstvo kaosa se ponaša kao novi Sykes-Picot, izravno i neizravno namještajući “Veliki Bliski Istok”.

Bivši zapovjednik NATO-a, Wesley Clark, nedavno je “otkrio” ono što su svi već znali – da lažni kalifat ISIS financiraju “bliski saveznici SAD”, odnosno Saudijska Arabija, Katar, Turska i Izrael. Dodajte to na izjavu izraelskog ministra obrane, Moshe Jalon, koji je priznao da ISIS “ne predstavlja prijetnju po interese Izraela”.

Carstvo kaosa je bilo uporno u svojim težnjama da razori Irak, Siriju, a naročito Libiju. Pored svega toga, Saudijskom Arabijom sada upravlja kralj Salman, koji je bio bivši džihadistički regrut Abdula Rasula Sajafa, afganistanskog salafista koji je šefovao Osami bin Ladenu i Kalid Šeiku Muhamedu, koji je navodno osmislio 11 rujna.

Naravno, Carstvo kaosa ne pravi aukcije oko zemalja, ono ih razara sa zemljom, a mnoga razaranja će tek uslijediti, počevši od Ukrajine i provincije Xin Jianga.

U međuvremenu, Rusija i Kina će se nastaviti boriti za euroazijske integracije, jačajući Shangajsku organizaciju za suradnju (SCO) i međusobnu suradnju unutar BRICS-a, istovremeno oslabljujući siledžije kalifata.

 Koliko god Obamina administracija bila očajna u svojim pokušajima da se nuklearno obračuna s Iranom, Rusija i Kina su prve stigle do Teherana. Kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi, bio je u Teheranu prije dva tjedna, naglašavajući da je Iran jedan od “prioriteta vanjske politike” Kine i od velike “strateške važnosti”. Prije ili kasnije, Iran će također postati član SCO. Kina i Rusija inače već naveliko posluju s Iranom.

Berlin-Moskva-Peking?

Sada u čitavu priču ulazi i Njemačka.

Njemačka sada izvozi 50% svog BDP-a. Davne 1990. je izvozila samo 24%. Rast Njemačke je u prethodna dva desetljeća zasnovan isključivo na izvozu. Ukratko, u pitanju je ogromna ekonomija kojoj je pod hitno potrebno globalno tržište kako bi se raširila.

Njemački izvoz mijenja svoju adresu isporuke. Samo 40% izvoza, ako ne i manje, odlazi u zemlje EU. Pravi rast Njemačka može ostvariti samo uz Aziju. Dakle, Njemačka se u suštini udaljava od eurozone. To ne znači da će Njemačka odustati od eura. Tako nešto bi se smatralo izdajom “Europskog projekta”.

Upravo trgovina jeste razlog njemačke prepirke s Grčkom: ili će se Grčka prepustiti, ili će napustiti eurozonu. Njemačka želi održavati partnerstvo s Francuskom i dominirati istočnom Europom kao ekonomski satelit. Upravo zato se Grčka, Španjolska, Portugal i Italija suočavaju s njemačkim zidom beskompromisnosti. Toliko o europskim “integracijama”. Sve može, ali samo ako Njemačka diktira pravila.

Ono što se trenutno događa jest da se razotkriva dupli fijasko – Grčka + Ukrajina. Berlin je prilično manjkav europski hegemon koji se trenutno probudio, shvativši da će Amerika izazvati rat na istočnoj granici s Rusijom. Nije ni čudo što je Angela Merkel požurila u Moskvu da to spriječi.

Moskva je bila diplomatski pobjednik. Rusija je ponovno pobijedila kada se Turska, nakon uzaludnih pokušaja da se pridruži EU, konačno okrenula ka Euroaziji, ignorirajući NATO i jačajući odnose i sa Rusijom i sa Kinom.

To se dogodilo tako što je Moskva mudro zamijenila Južni tok za Turski tok, prilično blizu grčke granice. Također, Putin i grčki premijer Tsipras su napravili sporazum o proširenju cjevovoda do Grčke i južne Europe. Time Gazprom neće imati koristi samo od Turske, već i od Grčke.

Dakle, Njemačka mora prije ili kasnije početi logično razmišljati ukoliko misli održati svoju masovnu trgovinu. Jedini mogući odgovor jeste veća trgovina s Rusijom, Kinom i istočnom Azijom. Možda će sve to potrajati, uz mnoštvo prepreka na putu, ali Berlin-Moskva-Peking zona je definitivno neizbježna.

To nije nešto za što ćete čuti u američkim medijima.

Pepe Eskobar (RT)
 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Lani smo uvozili iz 125 zemalja, uglavnom je riječ o razvijenim europskim zemljama?

S obzirom da Hrvatska nema niti jednog metra plodne zemlje, nema ljudi koji bi uzgajali hranu, nema volje za uzgajanje hrane, nema bliske susjede od kojih bi uvozila koliko-toliko provjereno zdravu hranu, odlučili se uvoziti hranu iz ni više ni manje skoro 70% svjetskih država.

Sva ta hrana niti je podložna analizama (ako državne inspekcije uopće znaju kako napraviti analizu na GMO hranu) niti nema novaca za sve te analize. Znači, hranu koju jedu Hrvati je zdravstveno ispravna, ali pitanje da li je genetski ispravna?!

Gdje su većina GMO usjeva uzgaja?

Prvih deset zemalja koji sade GMO usjeve je povećala više od 1 milijuna hektara u 2011: SAD (69 milijuna hektara), Brazil (30,3 milijuna), Argentina (23,7 milijuna), Indija (10,6 milijuna), Kanada (10,4 milijuna), Kina ( 3,9 milijuna), Paragvaj (2,8 milijuna), Pakistan (2,6 milijuna), Južna Afrika (2,3 milijuna) i Urugvaj (1,3 milijuna).

Brazil, na primjer, je dramatično proširio svoju sadnju GM usjeva. U sezoni 2010-2011, više od tri četvrtine zemlje koji se koristi u brazilu za sadnju soje su zasadili GMO sjeme soje, a to se predvidilo porastom za 13% u sezoni 2011/2012.

GMO hrana u Hrvatskoj

Od parole o spajanju zelene i plave Hrvatske prema kojoj je trebalo osigurati trpeze pune domaće hrane, pogotovo u turističkoj sezoni, nije ostalo gotovo ništa. Jer, u prošloj smo godini imali jedan jedini prehrambeni proizvod koji smo više izvozili nego uvozili – marmeladu!

U prvom tromjesečju ove godine u plusu je i izvoz pića, alkohola i octa. Izvezeno je tako 94.054 tone pića ili dvaput više nego lani u istom razdoblju te žitarica, kojih je izvezeno više od 103 tone, a uvezeno 32 tone, prenosi Slobodna Dalmacija.

Svi ostali prehrambeni proizvodi uvoze se u neusporedivo većim količinama nego što se izvoze. Primjerice, lani smo uvezli preko 29.000 tona krumpira, a izvezli samo tri.

Roba koju mi izvozimo u pravilu je prvoklasna jer drugačiju ne možemo ni prodati na europskom tržištu, ali ona koju uvozimo vrlo često nije takva. Puno je tu smeća koje se nije moglo nigdje prodati pa se našlo na policama naših trgovačkih lanaca. Evo, uzmite samo jabuke, na deklaraciji ne piše kad su ubrane.

Uvozimo jabuke iz hladnjača stare godinu dana, čija je nutritivna vrijednost nula, nemaju ni okusa ni mirisa, a one koje mi izvozimo moraju biti sočne i taj čas ubrane.

Pogledajte samo smrznuto meso. Na njemu piše rok trajanja, ali ne i kad je i zaklano. Sve što je starije od šest mjeseci i što se ne može prodati u razvijenim zemljama EU-a naći ćete na našim policama. To nije otrovno, ali svakako nije svježe ni zdravo – žali se Matija Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore.

U godinu dana otkako smo članica Europske unije povećali smo uvoz za 240 milijuna dolara. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, u prva tri mjeseca ove godine uvezeno je poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 685.619.138 dolara, a izvoz je bio težak 377.957.922 dolara.

Meso i klaonički proizvodi financijski su najveća stavka u uvozu hrane. Najviše svinjetine uvozimo iz Nizozemske (5300 tona) i Njemačke (2170 tona), a lani smo uvezli čak iz dalekog Brazila 325 tona smrznutoga goveđeg vrata i plećke.

Zamrznuto meso uvozimo sa svih strana, od susjednih Slovenije, Italije, Austrije, Mađarske, preko Španjolske, Francuske, Poljske, Rumunjske, Litve, Kine, SAD-a, Novog Zelanda, Australije, Urugvaja….

Janjetinu najviše uvozimo iz Makedonije (501 tona), Bugarske (489 tona) i Rumunjske (395 tona), a 17 tona smrznute janjetine stiglo je s Novog Zelanda. Kokošje meso uvozimo također iz cijelog svijeta, najviše od Mađara, Poljaka i Slovenaca, a 5320 tona smrznutih pilića doputovalo je i iz dalekog Brazila.

Iz Belgije, Francuske, Italije i Nizozemske uvozimo žablje batake, iz Italije, Njemačke i Španjolske šparoge, dok su gljive uvoz iz Italije ili Mađarske.

Zanimljivo je svakako da konzervirane masline osim iz Italije, uvozimo i iz zemalja u kojima one ne uspijevaju, ali zato imaju razvijenu prerađivačku industriju, kao što su Češka, Slovačka i Velika Britanija.

Lani smo uvozili iz 125 zemalja, uglavnom je riječ o razvijenim europskim zemljama kao što su Nizozemska, Danska i Njemačke, ali ima i onih dalekih poput Vijetnama, Ugande, Zimbabvea, Barbadosa, Brazila, Perua, Novog Zelanda, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Australije.

Iz Brazila uvozimo kokosov orah, soju, palmino ulje, šećer žvakaće gume, bombone, šljive, duhan…, iz Novog Zelanda zamrznutu ovčetinu, janjetinu, škarpine, lignje, med, iz Perua lignje, grašak, grah, sardine, inćune, sipe, šećer iz šećerne trske. Indijski oraščići, kava, papar, riža, tuna, prženi bademi, pistacije i ananas stižu nam iz Vijetnama.Iz Ujedinjenih Arapskih Emirata uglavnom uvozimo začine – papar, cimet, kardamon, sjeme kumina, đumbir, anis, a iz Irana kurkumu. Grah uvozimo iz Kirgistana, Perua, Urugvaja, Argentine, SAD-a i Kanada, a najviše iz Kine. (većinom GMO grah s obzirom na zemlju podrijetla !!!)

Dvostruko više nego što ih izvozimo, uvozimo crveni luk, češnjak i poriluk. Lani smo ih uvezli 17.637 tona, a izvezli 819 tona. Kapulu najviše uvozimo iz Austrije (preko 7000 tona) i Nizozemske (5500 tona), a bijeli i crveni kupus te krastavce iz susjedne BIH i Makedonije.

Uvozimo 1800 tona češnjaka, a glavni izvoznik jeftinog češnjaka je Kina. Makar kineski češnjak ni po okusu ni po mirisu nije ni sjena šarcu iz Ljubitovice, kao ni onome i zadarskog zaleđa, cijena diktira njegov uvoz.

I s češnjakom je kao i s drugim voćem i povrćem. Nemamo dovoljno kapaciteta ni hladnjača da u njima čuvano naš urod, kao ni kvalitetnog otkupa jer raznim trgovačkim lobijima više odgovara jeftin uvoz. Izvozimo prvoklasno, a uvozimo bofl.

Ako glave na Markovu trgu ne shvate da je proizvodnja hrane strateški interes svake države, pa tako i naše, bez obzira na to što smo sad članica EU-a, ostat ćemo bez proizvodnje i biti ovisni o jeftinom uvozu jer drugu skuplju i kvalitetniju hranu naši građani ne mogu platiti – objašnjava Brlošić za Slobodnu Dalmaciju.

Poražavajuće brojke

686 milijuna dolara – uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u prva tri mjeseca

378 milijuna dolara – izvoz u prva tri mjeseca

29.000 tona krumpira – lani uvezeno

1800 tona češnjaka uvezeno, pretežito kineskog

5320 tona smrznutih pilića iz Brazila

125 zemalja prodalo nam je hranu lani

Svakome 30 kg stranog povrća

Svaki je građanin u prosjeku lani pojeo 29,7 kilograma povrća i 43,5 kilograma voća iz uvoza. Uvoznih jabuka i krušaka pojeli smo 6,4 kilograma po stanovniku, a platili smo ih oko 19,5 milijuna dolara ili 39 posto više nego godinu prije.

Goveđeg mesa uvezli smo 20 posto više u 2013. nego u 2012. godini, mesa peradi 23 posto više, a svinjetine 27 posto više u odnosu na 2012.
 
(jutarnji/uredio: nsp)

FIFA je samo nekoliko sati prije početka svjetskog prvenstva u nogometu osjetila potrebu da popravi svoj ​​imidž.

Ova organizacije postala je simbol jednog mafijaškog sustava, što su nedavno pokazala i otkrića Sunday Timesa. Reputacija uništena. Predsjednik Joseph Blatter nazvao je nedavna izvješća “rasističkim”.

Njegovo odjel za odnose s javnošću se trenutno umjesto korupcijom bavi financijama i distribuira priopćenje na tri strane. Uvod: “Dio kritike je opravdan.” Onda slijedi devet pitanja i devet odgovora, koji bi trebalo “da isprave nedoumice i razjasne nesporazume”.

Iz priopćenja proizlazi da FIFA nije odgovorna za prisilna iseljenja na mjestima održavanja svjetskog prvenstva, niti za uklanjanje uličnih prodavača. “Investicije u ulice, aerodrome i sustave komunikacija su dugoročno isplative za Brazil”, tvrdi Fifa i odbacuje odgovornost za proteste zbog smanjivanja osnovnih socijalnih usluga poput obrazovanja i zdravstva.

Fifa, iako drakonski provodi vlastita pravila, izigrava nevinašce – organizaciju za bolji svijet vjernu ambicioznom moto: “Za svijet”.

To je prethodnih godina izgledalo sasvim dugačije, naročito kada su njeni funkcioneri izigravali poštenjačine poput skandaloznog generalnog tajnika Jérôme Valckea, koga je Blatter 2006. privremeno otpustio zbog prevare i davanja netočnih informacija Fifinim sponzorima.

Valcke je poznat po tome što je objašnjavao da važe samo ona pravila koja su upisana u zakone svjetskog prvenstva u nogometu i predložio da bi Brazilce trebalo šutnuti u stražnjicu kako bi završili stadione na vrijeme.

Jednom je rekao da je organiziranje mega događaja daleko lakša u diktaturama nego u demokracijama.

“Brazil je do sada potrošio 15 milijardi dolara na organizaciju prvenstva”, objašnjavaju FIFA. Operacionalnu troškovi iznose dvije milijarde dolara i Fifa tvrdi da je sama pokrila ovu sumu. Tijekom tekućeg poslovnog ciklusa Fifa će najvjerojatnije ostvariti prihode od oko 5,2 milijarde dolara, od kojih će dvije milijarde otići na troškove prvenstva u Brazilu u koje su uključene nagrada svakoj reprezentaciji koja se plasirala, premije, troškovi priprema svih timova i naknade klubovima za koje igrači nastupaju.

Sa druge strane, čitav neoperativni proračun sa svim infrastrukturnim mjerama financiraju isključivo Brazilski porezni obveznici. Prema posljednjim izračunima riječ je o iznosu od 13 milijardi dolara. Fifa kaže “da nitko nije tjerao Brazilce izgraditi 12 potpuno novih stadiona ili ih luksuzno renoviraju”.

To je čak i točno. Fifa određuje najmanju veličinu stadiona, ali bi se zadovoljila i sa 8 do 10 arena. Bivši predsjednik Brazila Lula je bio taj koji je za “šampionat svih šampionata” naredio izgradnju i potpunu rekonstrukciju 12 stadiona, pokrenuvši time džinovski stroj za rasipanje državnog novca.

Pojedini stadioni, kao onaj u Manausu, po završetku prvenstva se više neće upotrebljavati i biće ostavljeni da propadaju. Unatoč tome, predsjednica Brazila Dilma Rouseff optužila je Fifu za eksploziju troškova organizacije prvenstva.

Međutim, za FIFA-u, njene direktore i njihove rođake, svjetsko prvenstvo u Brazilu će se u svakom slučaju ispostaviti kao vrlo profitabilan događaj. Izgradnju stadiona u Brazilu, kao i u Južnoj Africi, nadgledao je švicarski arhitekt Charles Botta. On je muže šefice Blatter ureda i direktorice Fifa Christine Salzman-Botta, koja je kći Blatterovog prijatelja iz djetinjstva Walter Salzman.

Za prodaju TV prava, produkciju TV signala, a djelomično i za prodaju ulaznica nadležna je tvrtka Infront Sports & Media. Njen direktor je Phillipe Blatter, nećak predsjednika Fifa. Botta, Salzman, Blatter – sve ostaje u obitelji.

Strogi FIFA-in general Valcke je u proljeće 2007, nakon što ga je Blatter otpustio, za šestocifrenu sumu postao savjetnik svog pajtaša ogrezlog u korupciji i tadašnjeg predsjednika nogometnog saveza Brazila i člana Fifinog izvršnog odbora Ricardo Teixeira. Valckea je poslije ovog kraljevski plaćenog odmora Blatter ponovno zaposlio.

Valckeov sin Sébastien radi u organizaciji svjetskog prvenstva u Brazilu kao “pomoćni generalni koordinator” Marakana stadiona u Riju. Samo je Teixeira morao napustiti svoju funkciju poslije sudski dokazane milijunske korupcije i zbog pritiska Dilme Rouseff, ali zato njegova kći Joanna zarađuje 37.000 eura mjesečno kao direktorica organizacijskog komiteta svjetskog prvenstva.

Blatter je na Fifinom kongresu održanom neposredno pred početak svjetskog prvenstva najavio bonuse za 209 nacionalnih nogometnih saveza: svaki savez dobiva dodatnih 750.000 dolara uz godišnje redovite uplate u visini od 250.000 dolara. Svaka konfederacija može očekivati ​​novih sedam milijuna dolara. Sunday Times je nedavno otkrio da je izvršni odbor tajnom odlukom udvostručio svoje zarade: prema novim pravilima svaki od 25 članova izvršnog odbora zarađuje godišnje 200.000 dolara i paušalnu naknadu troškova od 700 dolara dnevno za vrijeme koje funkcioneri provedu u Brazilu.

U svom “pokajničkom spisu” FIFA objašnjava da je “neprofitna organizacija”. Preciznije je da je Fifa, iako je organizirana kao koncern i aktivna na tržištu kapitala, registrirana kao udruga u Švicarskoj, što je prilično čudno. Kao holding različitih društava ovo super-udruženje iz Zuricha ne plaća porez na prihod. TV prava i sponzorski ugovori, koji se mjere desecima milijardi dolara, prijavljeni su kao usluge namijenjene izvozu i kao takve oslobođene su poreza na promet. Isto pravila se primjenjuju i na Međunarodni olimpijski odbor sa sjedištem u Lausanni.

FIFA i MOO su zapravo globalne franšizing tvrtke, ali kao udruga ne podliježu švicarskim zakonima za sprečavanje korupcije i pranja novca. To bi se trebalo uskoro promijeniti, jer je švicarska vlada poslije mnogo godina i brojnih korupcijskih skandala predložila izmjene antikorupcijskih zakona.

Oba ova udruženja uživaju u švicarskoj idili. MOO tijekom četverogodišnjeg ciklusa 2013-2016. očekuje prihode od 5,2 milijardi dolara, baš kao i FIFA. FIFA je 31. prosinca 2013. prijavila rezerve u visini od 1.432 milijarde dolara, a MOO od 932 milijuna.

Što god da se dogodi u Brazilu tijekom svjetskog prvenstva u nogometu 2014. i olimpijskih igara 2016, oba sportska giganta će vjerojatno uvećati svoje rezereve za troznamenkaste milijunske sume.
 
 
(pescanik/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17946"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Nakon 11. rujna 2001, CIA je pokrenula program “izvanredne predaje i pritvaranja” kako bi obradila osumnjičene za terorizam. Problem Agencije, je bio da je htjela pritvarati i ispitivati ​​strane osumnjičenike bez da ih se dovodi u Sjedinjene Države ili da ih se teretiti sa bilo kakvim zločinom.

Njihovo rješenje je bilo da se osumnjičeni potajno premjesti u drugu zemlju. Ponekad bi to značilo u tajni CIA zatvor u mjestima kao što su Tajland ili Rumunjska, gdje bi CIA trebala ispitivati osumnjičenika. Ponekad bi to značilo da ga predaju suosjećajanoj vlasti – neke od njih mogu biti vrlo neugodne, ili mogu provesti vlastito “ispitivanje”.

CIA Program Predaje i Pritvaranja je gotov, ali je njezin djelokrug još uvijek zavijen u nekom misterija.

Izvješće u PDF pod nazivom GLOBALNA TORTURA, izdana od strane Open Society Foundation (Fondacija Otvorenog Društva – odobrena i financirana od strane George Soros-a sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja i politike, promicanje demokratske vlasti, ljudskih prava, i ekonomske, legalne, i socijalne reforme – ref. Wikipedia.org), baca novo svjetlo u šokantnoj mjeri. Prema izvješću, 54 strane vlade na neki način surađuju u programu. Neki od tih država imaju brutalnu diktaturu na vlasti, a samo nekoliko njih su iskreni američki protivnici.

Njihovo sudjelovanje je provedeno u nekoliko oblika. Neki, poput Poljske i Litve, dopuštaju da CIA vodi tajne zatvore u svojim zemljama. Mnoge bliskoistočne zemlje, zemlje središnje Azije i Europe predaju zatočenike CIA Agenciji, od kojih neke zemlje hvataju i zatvaraju zatočenike u ime Agencije. Druge države, osobito na Bliskom istoku, ispituju zatočenike u ime Agencije, kao što je Jordan, koji je prihvatio nekoliko Pakistanaca. Neke od njih, kao što su Grčka i Španjolska, dozvoljavaju letove povezane sa programom CIA-e i program čak koristi njihove zračne luke.

Evo što izvješće Open Society Foundation-a ima za reći o zapanjujućem globalnom sudjelovanju u programu CIA-e, uključujući i potpuni popis zemalja:

Izvješće također pokazuje da čak 54 stranih vlada navodno sudjeluje u tim operacijama na različite načine, uključujući pružanje pomoći i udomljavanje CIA zatvora na njihovim područjima, pritvaranje, ispitivanje, mučenja i zlostavljanje pojedinaca, pomaganje u zarobljavanju i transportu zatočenika; dopuštaju korištenje svojeg domaćeg zračnog prostora i zračnih luka za tajne letove koji prevoze zatočenike, pružajući logistiku koja vodi do tajnog pritvaranja i torture pojedinaca, i ispitivanje pojedinaca koji se tajno  drže u pritvoru drugih vlada. Strane vlade također još uvijek nisu uspjele zaštititi zatočenike od tajnog pritvaranja i torture na svojim područjima i provesti učinkovite istrage u svezi agencije i dužnosnika koji su sudjelovali u tim operacijama.

U 54 zemalja koje su utvrđene u ovom izvješću obuhvaćaju kontinente Afrike, Azije, Australije, Europe i Sjeverne Amerike, a uključuju: Afganistan, Albanija, Alžir, Australija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Džibuti, Egipat, Etiopija, Finska, Gambija, Gruzija, Njemačka, Grčka, Hong Kong, Island, Indonezija, Iran, Irska, Italija, Jordan, Kenija, Libija, Litva, Makedonija, Malavi, Malezija, Mauritanija , Maroko, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Saudijska Arabija, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Šri Lanka, Švedska, Sirija, Tajland, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen i Zimbabve.

Bili smo znatiželjni najviše u svezi sudjelovanja dviju vlada koji su protivnici Sjedinjenih Američkih Država: od Irana i Sirije. Jasno je da, u oba slučaja, to je bila kalkulacija neprijatelj neprijatelja. Iran i Sirija su i neprijatelji s al-Qaedom, te su se borili protiv sunitskog islamističkog ekstremizma (sirijska vlada je sekularna, iranska je Shia). Evo izvješća poglavlja o Iranu:

Iran je bio uključen u zarobljavanju i prijenosu pojedinaca podvrgnuti CIA tajnom pritvoru. U ožujku 2002, iranska vlada privodi petnaest osoba vlasti u Afganistanu, koji su pak predali deset od tih pojedinaca američkoj vladi. Najmanje šest tih pritvorenika su ostali u američkom pritvoru držani u tajnim CIA zatvorima u Afganistanu. 

Iranska predaja odoba se dogodila kao dio razmjene zatočenika. Budući da se predaja dogodila ubrzo nakon američke invazije na Afganistan, Iran je bio svjestan da će Sjedinjene Države imaju efektivnu kontrolu nad svim zatočenicima predanim afganistanskoj vlasti.

Nema poznatih sudskih slučajeva ili istraga u Iranu koji se odnose na sudjelovanje u CIA Programu Predaje i Pritvaranja.

Poglavlje o Siriji je uznemirujuće. Vladini zapisi govore o strašnom zloporabi je procurila na vidjelo jer  je ustanak 2011. postao građanski rat, s više Sirijaca koji su bili podvrgnuti – i govoriili o tome – režim mučenja koji zvuči kao da je iz nekog drugog stoljeća. Prema članku iz 2005. godine od strane New Yorker-a Jane Mayer, navodi se u izvješću, Sirija je bila jedan od “najčešćih destinacija za predaju osumnjičenika”. Vladine snage, su prema izvješću držale neke američko-predviđene zatočenike u zatvoru poznatom pod nazivom “Grob” koji je poznat po zatvorskim ćelijama veličine lijesa, te ih podvrgavali “mučenju koje je uključivalo stolicu koja se koristi za protezanje kralježnice (“njemački stolica”) i premlaćivanja.”

PRAVA ISTINA O METODAMA CIA-e Sumnjivce zvjerski mučili, dio horor programa bila i RH?

Javnosti je dostupan samo sažetak izvješća američkog Senata, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti što se može objaviti .

Američki je senat 9. prosinca 2014. napokon objavio dugo očekivano izvješće o metodama kojima se nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. koristila središnja obavještajna agencija CIA. Sažetak izvješća obavještajnog odbora Senata navodi kako je CIA izvršava “brutalna” ispitivanja osumnjičenika za terorizam u godinama nakon napada 11. rujna. Također, senatski odbor je zaključio da je CIA obmanula Amerikance u pogledu učinkovitosti “pojačanog ispitivanja”.

Ispitivanja su loše provođena i informacije koje su tako prikupljene bile su nepouzdane. Cjelovito senatsko izvješće koje se proteže na više od šest tisuća stranica ostaje povjerljivo, ali je javnosti dostupan sažetak na nešto više od 480 stranica, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti oko toga što se može objaviti. Sastavili su ga demokratski članovi odbora.

Američki predsjednik Barack Obama obustavio je CIA-in program ispitivanja dolaskom na vlast 2009. godine, te je rekao da su te tehnike predstavljale mučenje zatvorenika, odnosno “torturu”. ‘Ove su metode značajno naštetile američkom ugledu u svijetu i zbog toga nam je teže gurati naše interese kod saveznika i partnera’, izjavio je, komentirajući danas objavljeni sažetak.

Najmanje 119 zatočenika prošlo je kroz program CIA-e “Privedi, zatvori, ispitaj”, trećina njih bila je podvrgnuta torturama, a čak je 26 mučenih bilo zatočeno zbog zamjene identiteta ili pogrešnih obavještajnih informacija. Među metodama mučenja posebno se ističe simulirano utapanje, jedan od najstrašnijih oblika torture, zatim izlaganje niskim temperaturama, šamaranje, zatvaranje u skučene prostorije, uskraćivanje sna, prijetnje seksualnim zlostavljanjem ili nasilna rehidracija i hranjenje kroz anus.

Organizator terorističkog napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000., al-Qaidin operativac Abdel Rahman al Nashiri, našao se pod prijetnjom da će biti mučen električnom bušilicom, ali to se na sreću nije dogodilo, stoji u izvješću.

Braneći svog tadašnjeg lidera Georgea W. Busha, republikanci u Senatu danas tvrde da su sve korištene metode dovele do hvatanja ključnih bjegunaca, među njima i Osame bin Ladena.

Hrvatska je među 54 zemalja svijeta koje su sudjelovale u brutalnom programu CIA-e, kako je navedeno 2013. u izvještaju Otvorenog društva

U 480 stranica sažetka navodi se kako niti u jednom slučaju takve tehnike ispitivanja nisu dovele do prikupljanja informacija o neposrednim terorističkim prijetnjama.

Nadalje, niti jedan od dvadeset slučajeva “uspjeha” u borbi protiv terorizma koji su pripisivani tehnikama ispitivanja nije doveo do podataka koji bi inače bili nedohvatljivi obavještajcima.

Izvješće navodi da je CIA zavarala političare i javnost tako što je davala netočne informacije kako bi pridobila dozvolu za korištenje svojih tehnika. CIA je također lažno tvrdila da niti jedan senator nije imao prigovora na program ispitivanja.

Najmanje 26 pa do 119 poznatih pritvorenika tokom trajanja zloglasnog CIA-inog programa bilo je neopravdano zatočeno, a mnogi od njih su bili zatočeni mjesecima duže nego što je trebalo.

CIA je zatočenike prisilno držala u budnom stanju čak i po 180 sati, a često su pritom osumnjičenici morali stajati ili boraviti u bolnim položajima. Gušenje vodom (“waterboarding”) bilo je, navodi se u izvješću, fizički štetno za pritvorenike, koji su se pritom grčili i povraćali.
 

 
(washingtonpost.com,jutarnji.hr,youtube.com/uredio: nsp)