Trajat će sve dok na zemaljskim satelitima ne budu fotografirali tragove “Apolovaca”

Početkom prosinca, znanstvenici su koristeći američku svemirsku letjelicu “Lunarni orbitalni izviđač» (Lunar Reconnaissance Orbiter – LRO), koja kruži oko Mjeseca, otkrili mjesto pada iskorištenog raketnog nosača, koji je upotrijebljen na Mjesecu u ekspediciji “Apollo 16″.

Na taj način se došlo do još jednog dokaza da program “Apollo” – nije fikcija. Ali, bez obzira na ovaj i ostale dokaze, debate o tome jesu li se Amerikanci spustili na Mjesec ili ne – ne stišavaju se ni danas.

Ne postoji ništa tajno, što neće postati javno. Jednom će objavljivanje dokumenata rasvijetliti tragediju u Dallasu i pomoći da se konačno stavi točka na raspave o atentatu na John Kennedyja, a ljudi koji se budu vratili na Mjesec će (nadam se) naći će na površini tragove prvih astronauta, zajedno s trgovima lunarnog modula i “bagija”, u kojima su se posade “Apolla” 15, 16 i 17 vozile po našem prirodnom satelitu.

Međutim, prvi koraci u tom pravcu su već učinjeni uz pomoć spomenutog LRO. Od 2009. do 2013. godine on je fotografirao mjesta slijetanja svih “Apolla” – počevši od 11-og do 17-og (s izuzetkom, naravno, “Apolla 13″, koji nije sletio na Mjesec).

Kamere LRO uočile su također i američki svemirski brod Surveyor 3, koji “sjedi” na Mjesecu od 1967. godine. Na svim slikama je jasno vidljiva ostavljena oprema na sivim mjesečevim ravnicama.

Detaljnija analiza fotografija dobivenih uz pomoć LRO, omogućila je da se na Mjesecu vide mjesta pada najmanje tri iskorištena nosača raketa “Saturn 5″, koji su služili za pokretanje “Apolla” 13, 14 i 16.

NASA je namjerno “bacila” ove nosače na Mjesec, kako bi – promatrajući kretanje seizmičkih valova od mjesta pada – analizirala strukturu njegovog tla. Mjerenja su vršena uz pomoć seizmičkih senzora, koje je na Mjesecu ostavila prethodna ekspedicija.

Međutim, skeptici mogu sve ovo tretirati kao samo “neizravne” dokaze, jer NASA je mogla i “ostaviti” nekakvu tehniku ​​na Mjesecu, ali gdje su nepobitni dokazi da su ljudi hodali po njemu?

Zato, sve dok profesionalni astronauti, kozmonauti ili kosmički turisti ne fotografiraju na Mjesecu tragove “Apolovaca” – morat ćemo iznositi argumente za i protiv toga, da li su Amerikanci tamo uopće i bili.

I odlučivati ​​- koji od njih su vjerodostojni, a koje možemo odbaciti kao pokušaj nekih ljudi sa bolno neispunjenim ambicijama da privuku pažnju na sebe.

Glasine o tome da je “Apollo” – prijevara, u kojoj je realno, u najboljem slučaju, bilo samo lansiranje nosača-rakete “Saturn 5″, krenule su se još prosinca 1968. godine, u vrijeme ljeta “Apolla 8″ oko Mjeseca.

Nizanje kampanja za demaskiranje “Apolla” počinje 1974. godine, sa izlaskom prve knjige na ovu temu pod nazivom “Mi nikada nismo letjeli na Mjesec: Troškovi prijevare iznose trideset milijardi”, koju su napisali Bill Kaysing i Randy Reid.

Pri čemu je Kaysing radio u tvrtki “Rocketdime”, gdje su proizvedeni motori za “Saturn 5″. Ova činjenica je davala posebnu težinu njegovom mišljenju.

Teorija krivotvorenja lunarnog programa SAD dobila je najživopisniji izraz u umjetničkom filmu “Kozorog-1″, snimljenom u istim tim Sjedinjenim Američkim Državama 1978. godine. On je govorio o tome kako je NASA uz pomoću specijalnih efekata falsificirala let. Istina, ne na Mjesec, već na Mars, ali aluzija je bila očita.

Stanley Kubrick

Malo ulja na vatru ovih pretpostavki dosuo je čuveni američki redatelj Stanley Kubrick – autor “Svemirske Odiseje – 2001″.

On je priznao da je po nalogu NASA imitirao u filmskom studiju neke potencijalne epizode aktivnosti astronauta na Mjesecu. Međutim, ovdje nije bilo nikakve zle namjere: NASA nije bila sigurna da će emisijati s površine Mjeseca imati dovoljno visoku kvalitetu, da bi gledatelji imali čistu predodžbu o tome što zapravo rade astronauti. Zato je agencija snimila na Zemlji ono što bi se trebalo dogoditi na Mjesecu.

U pokušaju da dokažu da je “Apollo” – velika laž, zagovornici ove teorije često prelaze sve granice. Tako je u rujnu 2002. godine neki Amerikanac Bart Sibrel nazvao Buzz Aldrina, drugog čovjeka koji je 21. srpnja 1969. kročio na Mjesecu odmah iza Neil Armstronga, “kukavicom” i “lažovom” u lice, zahtijevajući da se zakune na Bibliju da je zaista bio na Mjesecu. Sibrel je dobio odgovor u obliku izravnog udarac u vilicu, koji mu je kaubojski nanio sedamdesetdvogodišlji astronaut.

Usput budi rečeno, tužiteljstvo u Los Angelesu je odbilo podnijeti protiv Aldrina bilo kakvu optužnicu.

O reprezentativnosti argumenata raskrinkavanja “Apolla” najbolje govore ličnosti “Razotkrivači”. Jedan od njih je – Charles Johnson – predsjednik Međunarodnog istraživačkog društva ravne Zemlje.

Članovi ovog društva, koje postoji u Engleskoj i u Sjedinjenim Državama, ozbiljno tvrde da je naša planeta ravna, i temelje svoje znanstvene i filozofske teorije na ovoj “činjenici”. Svoj doprinos “opovrgavanju” “Apolla” su dali i ruski autori. Od njih je, možda, najpoznatiji Jurij Muhin, koji je napisao knjigu “Anti-Apollo: mjesečeva prijevara SAD”.

Jurij Muhin

U srpnju 2009. godine – u danima kada se obilježavalo četrdeset godina slijetanja “Apolla 11″ na Mjesec – NASA je bila primorana objaviti tužni rezultat trogodišnje potrage za originalnim video-materijalima. Navodno su slučajno izbrisani, kada je NASA reciklirala stare filmove i preko njih snimila telemetrijske podatke koji dolaze sa satelita. Štednja se u ovom slučaju agenciji nije isplatila.

NASA je uspjela samo malo “zasladiti tabletu”, rekavši da je predala na raspolaganje tvrtki koja se bavi restauracijom videozapisa, najbolju kopiju originalnih snimaka prvih koraka Armstronga i Aldrina po površini Mjeseca, kako bi ta tvrtka maksimalno približila ovu kopiju originalu.

Problem primjene ovih teorija na “Apollo” sigurno nije samo retorički. Kao što je primijetio američki povjesničar astronautike Craig Nelson, samo u pokretanju “Apolla” je sudjelovalo 300 stručnjaka, a unutar pilotskog programa NASA 1965. godine – na vrhuncu lunarnog programa – 400.000 ljudi, uključujući i izvođače radova. I to ne računajući 32 astronauta koji su se pripremali za program “Apollo”.

Od tog broja, 24 su letjela na Mjesec, a 12 od njih je izravno izašlo na njegovu površinu.

Istina, 1973. godine, već sljedeće godine, nakon što se na Zemlju s Mjeseca vratila posljednja posada – “Apolla 17″, broj zaposlenih u NASA se spustio na 200.000, ali ovo je i dalje bila vrlo impresivna brojka.

Da bi de tada sakrilo nešto, a onda se nastavilo skrivati do danas – bilo je neophodno natjerati sve te ljude na “zavjet šutnje”, istaknuo je Nelson.

Osim toga, bilo je neophodno “zatvoriti usta” milijunima ljudi, koji su gledali lansiranje. U zemlji kakva je SAD, gdje društvo, s jedne strane, vrši dovoljno strogu kontrolu nad vladom, a sa druge – na prvom mjestu na listi vrijednosti stavlja slobodu, u prvom redu slobodu govora (podsjećam da je upravo tisak faktički prisilio na ostavku predsjednika Richarda Nixona), tako nešto je u principu nemoguće.

Da li je Američka svemirska agencija nekad pokušala opovrgnuti nametljive glasine da je program “Apollo” – fikcija? Izravno – ne, ali je 1977. godine izdala neku vrstu “bijele knjige”, koja je sadržavala sve činjenice u vezi sa “Apolom”, uključujući i opis i analizu uzoraka tla i stijena donesenih s Mjeseca. 2000. godine.

NASA je također objavila statistički zbornik Richarda Orlofa pod nazivom “Apollo u brojkama”. 2004. godine, zbirka je dopunjena i reizdana.

A 2002. godine, agencija je dala čuvenom američkom povjesničaru osvajanja kosmosa Jamesu Öbergu, avans od 15 000 dolara za pisanje knjige – za opovrgavanje svih “antiapolovskih” teorija i spekulacija. Međutim, godinu dana kasnije agencija je povukla avans natrag, jer bi sama priprema takvog demantija značila da se NASA ozbiljno odnosi prema svakakvim apsurdnim fikcijama o programu “Apollo”. Međutim, Oberg je izjavio da će on svakako tu knjigu napisati.

Pobijati tvrdnje da Amerikanci nisu bili na Mjesecu, može se beskonačno dugo i potpuno besplodno. Jer, mnogi od onih koji “razotkrivaju” američki lunarni program, ne rade to zbog ljubavi prema istini, već iz želje da po svaku cijenu privući pažnju.

Da bi to postigli, koriste iskustvo Moskve iz poznate Krilovljeve basne. Stoga će svi argumenti koji idu u prilog realnosti “Apolla” jednostavno proći mimo njihovih ušiju.

Teško da bi takvi čuli i riječi astronauta Alekseja Leonova, koji se pripremao za let na Mjesec unutar sovjetskog lunarnog programa: “Jedan od najvažnijih neosprnih dokaza da su Amerikanci zaista bili na Mjesecu je čestitka koju je sovjetsko rukovodstvo uputilo rukovodstvu SAD povodom ove velike pobjede”.

Jer, da je Kremlj imao i najmanju sumnju da su astronauti NASA zaista sletjeli na Mjesec (a letove “Apolla” je pratio čitav kompleks sovjetskih promatračkih sustava), nema sumnje da bi SSSR učinio sve što je moguće da razotkrije “lažnu prirodu američkog imperijalizma” i na taj način u očima svijeta ostane neprikosnoveni kozmički lider.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(fakti.org/uredio:nsp)