Vlast SAD-a je ukinula embargo na dio dokumenata istrage o ubojstvu John Kennedyja. Ipak, treba napomenuti da je arhiva i dalje potpuno nedostupna — najvažnije informacije se i dalje klasificiraju kao „tajna“

Atentat na predsjednika SAD Johna Fitzgeralda Kennedyja je izvršen u Dallasu 22. studenog 1963.

Na Kennedyja su u 12:30 po lokalnom vremenu, dok se u predsjedničkoj limuzini sa spuštenim krovom vozio po ulicama grada, ispaljena tri hica iz puške, od kojih su ga dva pogodila te od čega je nedugo potom umro.

Nekoliko sati kasnije je bivši marinac Lee Harvey Oswald uhapšen, a potom i optužen za atentat. Oswald je tvrdio da je nedužan, ali to nije imao prilike dokazati pred sudom, jer je dva dana kasnije u policijskoj stanici pred TV-kamerama ubijen od strane Jacka Rubyja, vlasnika noćnog kluba povezanog sa organiziranim kriminalom.

Ipak, iz onoga što je dato na uvid javnosti, vrijedi istaknuti 5 važnih činjenica:

#1. Lyndon Baines Johnson, 36. američki predsednik, bio je član Ku Klux Klana.

#2. Britanski reporter je dobio informacije o pokušaju atentata 25 minuta prije same pucnjave.

#3. Istraga je pokazala da je u atentatu učestvovalo više od jednog ubojice (pucača).

#4. Sloboda govora — CIA je angažirala više od 40 novinara koji su objavljivali lažne vijesti o istrazi.

#5. Dvadeset osmog rujna 1963. godine Lee Harvey Oswald se sastao sa konzulom Valerijem Kostikovom u Ambasadi SSSR-a u Meksiku.
 
(sputniknews.com)

“OLIGARHIJA JE VEĆ IZABRALA HILLARY CLINTON, NJEZINI SURADNICI UVELIKO ZALAZE U BIJELU KUĆU”, KAŽE PAUL CRAIG ROBERTS

Postaje sve očitije da je američka oligarhija proglasila Hillary Clinton kao novog predsjednika Sjedinjenih Država.

Zato su njezini suradnici već počeli zalaziti u kabinete Bijele kuće, a budući da se to događa prije nego što su predsjednički izbori održani – to je signal da će sami izbori biti krivotvoreni.

Donald Trump je izjavio da neće priznati rezultate izbora ako budu krivotvoreni. Novinari su se odmah obrušili na njega, optužujući ga da “diskreditira američku demokraciju”, da “narušava američke tradicije” i da će krenuti “protiv volje naroda”.

Međutim, u suštini je krivotvorenje izbornih rezultata “američka tradicija”.

Izbori se u SAD falsificiraju na državnoj, federalnoj i lokalnoj razini.

Gradonačelnik Chicaga – Richard Daily – ukrao je glasove John Kennedyju, a Vrhovni sud SAD je ukrao glasove u korist Ala Gora na izborima održanim 2000-te godine.

Javna tajna je bilo nepodudaranje rezultata dobivenih anketiranjem onih koji su izlazili s biračkih mjesta i onoga što su pokazali šifrirani kompjuteri.

Pokret za prava crnaca borio se protiv krivotvorenja izbora tijekom nekoliko desetljeća. Crncima nisu dozvoljavali ni da se registriraju radi glasovanja, a ako su i dozvoljavali – u mjestima gdje žive bilo premalo biračkih mjesta.

Međutim, crnci koje su na strani Clintonove osudili su Trumpovu izjavu o problematičnim rezultatima izbora u SAD.

Podmitljivi novinari demoniziraju Trampa zato što oni znaju da će izbori biti namješteni i da je neophodno da prikriju njihovo krivotvorenje.

Uostalom, ne treba vjerovati ni informacijama da Hillary vodi u izbornoj utrci. Falsificiraju se i rejtinzi, a to se čini s namjerom da se kod Trumpovih pristalica ubije želja da uopće izađu na birališta i glasuju.
 
(fakti.org)

USAID DJELUJE U 100 ZEMALJA DILJEM SVIJETA, A 2014. JE IMALA PRORAČUN OD 40 MILIJARDI DOLARA

Američka agencija za međunarodni razvoj ( SAID) – najstarija od svih struktura utjecaja – nastala je po nalogu John Kennedyja 1961. godine i pozicionirala se kao neovisna (od koga neovisna?) Agencija federalne vlade. Odgovorna je za nevojnu američku pomoć drugim zemljama.

Administratora Agencije i njegovog zamjenika imenuje predsjednik SAD uz suglasnost Senata i u koordinaciji s državnim tajnikom SAD.

Agencija djeluje u više od 100 zemalja diljem svijeta. Za financiranje programa ove organizacije svake godine se izdvaja oko 1% federalnog proračuna SAD, što je 2014. godine iznosilo gotovo 40 milijardi dolara – dovoljno novca da se mnogo šta razvije.

U Rusiji USAID djeluje od 1992. godine. Za dva desetljeća rada u Rusiji, ukupna suma svih projekata agencija službeno iznosi oko 2,7 milijardi američkih dolara.

Partneri USAID u Rusiji “za razvoj gospodarstva i demokracije” bilo je 57 organizacija, između ostalih – Moskovska Helsinška grupa, Institut za ekonomsku politiku Jegor Gajdar, Golos, Memorijal i drugi.

U rujnu 2012. godine rukovodstvo Ruske Federacije je donijelo odluku o prekidu aktivnosti USAID na teritoriju svoje zemlje. Ovo je opravdano činjenicom da “znak rada predstavnika Agencije u našoj zemlji nerijetko ne odgovara navedenim ciljevima promoviranja razvoja bilateralne humanitarne suradnje. Još konkretnije: da je riječ o pokušajima da se dodjeljivanjem donacija utječe na političke procese, uključujući izbore na različitim razinama i na institucije civilnog društva. Ozbiljna pitanja pratila su aktivnosti Agencije u ruskim regijama, osobito na Sjevernom Kavkazu “.

Prema službenim podacima, koji se nalaze na sajtu USAID, “pomoć” ove NVO se svodila, prije svega, na neposredan utjecaj na razradu Ustava Rusije, prvog dijela Građanskog zakonika, Poreznog zakona, kao i na usvajanje Zemljišnog zakonika Rusije 2001. godine, koji je omogućio kupovinu, prodaju i posjedovanje zemlje.

U razdoblju od 2001. do 2008. godine, Agencija je aktivno sudjelovala u pripremi i kontroli provođenja reforme pravosuđa, a da ne govorimo već o formiranju medijskog sadržaja, o uspostavi sustava pripreme i prekvalifikacije kadrova u najrazličitijim humanitarnim sferama, uključujući i sustav javne uprave.

Samo ove činjenice su dovoljne da se aktivnosti ove organizacije ocijene kao podrivanje temelja ruske državnosti.

Nameće se i drugo pitanje: zašto je Agenciji dozvoljeno da tako dugo i tako produktivno djeluje u Rusiji?

Što se tiče ocjene Bijele kuće i rezultata aktivnosti USAID, SAD se – po riječima Viktorije Nuland – “veoma ponose onim što je Agencija postigla u Rusiji tijekom protekla dva desetljeća”.

Očigledno je da poseban razlog za ponos predstavljaju uspjesi u formiranju razgranatog sustava agentskog utjecaja, u preformatiranje svijesti ne samo realne sudionika u velikom broju ruskih NVO, već i u provođenju niza tajnih i subverzivnih operacija.

Ovim aktivnostima u Agenciji se bavi ured za tranzicijske inicijative (The Office of Transition Initiatives, OTI .

U USAID su razvijena četiri kriterija, na temelju kojih se bira zemlja-meta:

1. Da li je određena zemlja važna sa stanovišta američkih nacionalnih interesa. Ako je, OTI koristi sve raspoložive resurse kako bi maksimalno promovirala američke vanjsko-političke interese u toj zemlji.

2. Postoje li i kakve su mogućnosti utjecaja? U ovom slučaju govori se o utjecaju na ključne političke figure, koje se snažno podržavaju u reformi socijalnog sustava zemlje-mete.

3. Da li je neophodno sudjelovanje OTI u promicanju američkih interesa? OTI koristi svoje resurse samo u onim slučajevima, kada aktivnosti drugih (ne) vladinih struktura SAD nisu dovoljne ili ne dovode do željenih rezultata.

4. Da li je operativna situacija u zemlji-meti dovoljno stabilna za djelovanje OTI? Zemlja bi trebala biti relativno stabilna da bi se osoblje Agencije moglo slobodno kretati po njenoj teritoriji i da bi moglo vršiti kontrolu nad aktivnostima koje financira OTI .

Među zemljama koje su u ovom trenutku od posebnog značaja za promoviranje nacionalnih interesa SAD i ulaze u sferu djelatnosti OTI , ubrajaju se Afganistan, Venezuela, Haiti, Honduras, Kenija, Kirgistan, Obala Bjelokosti, Kuba, Libanon, Libija, Pakistan, Tunis i Šri -Lanka.

Postojanje ovog popisa nikako ne znači da USAID u drugim zemljama ne realizira nacionalne interese SAD. Međutim, u nabrojanim zemalja govorimo o mogućnosti provođenja subverzivnih operacija, o kojima se ne obavještava čak ni Kongres SAD, a troškovi provođenja operacija OTI maskiraju se drugim stavkama proračuna Agencije.

Osim toga, kao što su primijetili mnogi istraživači, većina zapadnih nevladinih organizacija je blisko povezana s obavještajnim službama zemalja iz kojih dolaze.

Što se tiče USAID, mnogi agenti CIA u inozemstvu često djeluju upravo pod njezinim pokrićem. U principu, postojanje NVO omogućuje otvoreno, legalno bavljenje obavještajnim aktivnostima.

Dovoljno je pogledati politiku donacija niza zapadnih struktura, da bi se shvatilo koja informacija interesira nalogodavce.

Među donacijama često se mogu naći prijedlozi za istraživanje blogosfere, socijalne, etničke i vjerske strukture ovog ili onog regiona, rodnih karakteristika, sfere interesa mladih, socijalne strukture političke klase, razine odanosti vlasti, političke kulture, karakteristika političke socijalizacije, itd.

Ogroman je broj struktura soft powera koje se na ovaj ili onaj način bave “promicanjem demokracije”, formiranjem “demokratskih vrijednosti” i “atraktivnosti” SAD i EU. Zaista – postoji cijela legija.

Među najutjecajnijim su: RAND Corporation, Institut Santa-Fe, Freedom House, Zaklada Ford, MacArthur, Carnegie, Soros i drugi.
 
(fakti.org)

Riječ je o jednoj od najluđih teorija zavjere iz Hladnog rata, a dokumentarac o navodnom YU svemirskom programu uskoro će imati svjetsku premijeru

Na filmskom festivalu Tribeca u New Yorku u travnju svoju svjetsku premijeru imat će film “Houston, we have a problem” slovenskog filmaša Žige Virca koji se bavi jednom od najveće teorije zavjera Hladnog rata – je li Jugoslavija imala svemirski program kojeg je Tito prodao Amerikancima, nakon čega su Amerikanci uspjeli sletjeti na Mjesec?

U najavi filma priča kaže da je Jugoslavija svoj program razvila na temelju tajnih dnevnika uglednoga slovenskog znanstvenika i svemirskog pionira Hermana Potočnika, koji su navodno otkriveni 1947. godine, a svemirski je program uspostavljen već iduće godine.

Krajem 1960. godine SAD je saznao za jugoslavenski svemirski program, a u ožujku 1961. godine, tvrde autori, Jugoslavija ga je prodala Amerikancima. U svibnju iste godine, dakle samo dva mjeseca nakon toga, tadašnji je predsjednik John Kennedy najavio odlazak na Mjesec. U traileru se može čuti glas čovjeka koji je o tome sve znao kako govori da je “falsificirao skice i uljepšavao rezultate testnog lansiranja”.

Detalji ove nevjerojatne priče, za koju su mnogi do sada rekli da za nju nema dokaza, a NASA godinama tvrdila da nije istina da je Kennedy od Tita kupio bilo što slično, idu ovako.

Tito je 1961. godine prodao jugoslavenski svemirski program Amerikancima koji je tajno razvijan u objektu ‘505’ – podzemnom aerodromu Željava kod Bihaća.

Zahvaljujući ovom velikom ‘poklonu’ Amerikanci su poslali prvog čovjeka na Mjesec, Jugoslavija je postala odmah poslije toga najprosperitetnija kumunistička država, a Josip Broz Tito je postao pravi playboy i jedan od najuglednijih svjetskih lidera. Najveća tajna hladnog rata između SSSR-a i SAD, desetljećima je ostala skrivena u jednoj od najtajanstvenijih vojnih baza u tadašnje vrijeme – aerodromu ‘Željava’ nedaleko od Bihaća, vrlo blizu granice Hrvatske i BiH.

Željava je, prema toj priči, bila najveći podzmeni svemirski centar u Europi, a navodno su se tamo čak i izrađivale rakete za SAD, dok su Tito i Jovanka, opet navodno, redovito posjećivali središte NASA-e u Houstonu.

Bill Barry, NASA-in povjesničar, već je jednom demantirao ovu priču, te je kazao da čak i da je istina da je Kennedy od Jugoslavije kupio svemirski program, Amerika nikada ne bi dozvolila da se sazna da im je u slijetanju na Mjesec pomogla tehnologija proizvedena izvan Amerike.

Za nešto više od mjesec dana film (inače prva HBO-ova produkcija u ovom dijelu Europe) o ovoj možda i najluđoj priči iz bivše Jugoslavije bit će predstavljen svjetskoj javnosti, a trailer završava riječima Richarda Nixona: “Zbrisat ćemo te jugoslavenske kurvine sinove s lica zemlje. Mislim to ozbiljno.”
 

 
(express.hr/uredio:NSP)

Iako se čini da je Rusiji svejedno tko će biti novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, jer od njega malo toga ovisi, ipak je vrlo važno tko će zamijeniti Baracka Obamu, piše za RIA Novosti filozof Vladimir Lepehin

Sjedinjene Države su, sudeći po svemu, jedina država na svijetu koju su osnovali krupni zemljoposjednici, industrijalci i bankari. Osnivači SAD uspjeli su stvoriti principijelno novi sustav upravljanja državom, u kojem imovinu, vlast i ideologiju ne kontroliraju kraljevske dinastije i crkva nego oligarsi, objašnjava Lepehin.

Tijekom cijele američke povijesti, podsjeća autor, tko god da je bio u vladajućoj klasi i tko god da je biran za predsjednika te zemlje, pravi upravljači države bili su upravo krupni bogataši.

Ipak, propusnica u njihove zatvorene klubove nikada nisu bile samo razmjere imovine nego i vjernost svojoj kasti.

“Razumljivo je da ova kasta ne može dopustiti da se na poziciji lidera države pojavi političar koji nije pod njezinom kontrolom. A otkud bi drugo on u Americi uopće i mogao doći kad je cijeli politički sustav odozdo prema vrhu od početka ustrojen tako da je bez ozbiljne financijske potpore spomenutih zatvorenih klubova (uvjetno nazvanih ‘republikanski’ i ‘demokratski’) nemoguće postati čak i obični kongresmen?”, pita se autor.

Očito je, piše Lepehin, da u takvom sustavu vlast mjesto predsjednika SAD predstavlja samo dekoraciju. Istinsku politiku ove zemlje ne oličava šef Bijele kuće nego državni aparat koji je apsolutno lojalan establišmentu i američkim vrijednostima. Zadatak tog aparata je i kontrola nad samim predsjednikom i njegovim potezima, napominje autor.

Lepehin navodi da su u 20. stoljeću postojala samo dva izuzetka, u kojima su američki predsjednici bili manje ili više nezavisni.

Prvi je bio Franklin Roosevelt, koji je u uvjetima ekonomske katastrofe 1933. i potom Drugog svjetskog rata dobio “Carte blanche” za samostalno djelovanje.

Drugi je, napominje autor, bio John Kennedy, demokrata koji za razliku od Roosevelta nije imao mandat od oligarha i koji je samim tim bio neprihvatljiv za američki sustav vlasti, ne samo u redovima republikanaca nego i među vlastitim demokratima.

Surovo udaljavanje Johna, a potom i Roberta Kennedyja postalo je temelj za sve ostale Amerikance koji su kasnije težili ući u veliku politiku države. I pravila ove politike do sada nitko nije narušavao, uključujući Baracka Obamu, navodi autor.

Zbog čega je Hillary opasna , a Donald Trump interesantan

“Treba odati priznanje Baracku Obami. On je zauzeo predsjedničku poziciju imajući nekakve ideje, a pokušao je čak i realizirati neke od njih “, piše Lepehin, navodeći kao primjer njegov program reformi zdravstvene zaštite i obrazovanja.

Obama je, međutim, kao i njegovi prethodnici, morao suočiti s činjenicom da je realiziranje bilo kakvih, makar i neznatnih ideja, u Americi nemoguće bez podrške establišmenta.

“Pretpostavljam, ipak, da je američki predsjednik sivim eminencijama koje su blokirale njegove ideje odgovorio time što je sabotirao nekoliko njihovih zahtjeva. On je izašao u susret oligarhijskim lobistima u vezi s Libijom i Sirijom, ali je ‘podigao ručnu’ na pozive da ‘žestoko odgovori’ Rusiji za Gruziju, Krim i Donbas. Potpisao je odluku o produžavanju sankcija Rusiji, ali po svojoj prilici bez posebnog zadovoljstva”, kaže Lepehin.

Mnogi Obamu nazivaju “američkim Gorbačovom” zbog njegove nedosljednosti i neodlučnosti.

“S moje točke gledišta, Obama će ući u povijest kao predsjednik koji je pokušao u američku politiku unesti nešto svoje i pozitivno, za razliku, uzgred, od cinične Hillary Clinton koja jurca ka vlasti”, piše Lepehin.

U svjetlu svega ovoga nesumnjivo interesiranje izaziva kandidatura Donalda Trumpa – čovjeka koji je, kako se tvrdi u njegovim reklamnim spotovima, sam sebe napravio, kao i lijevog demokrate Bernija Sandersa, koji se zalaže za borbu protiv terorista u savezu s Rusijom, smatra autor.

Prema njegovom mišljenju, kao milijarder i samim tim čovjek neovisan od sebi sličnih, Trump može uništiti obiteljsku vezu sa strukturama iz sjene i njihovim marionetama na mjestu šefa države. “Moguće je da bi tu vezu mogao poljuljati i Sanders”, misli Lepehin, ali je skeptičan prema mogućnosti da se to zaista i dogodi.

Vladajućoj klasi Amerike potreban je predsjednik-upravljač. Ali problem je u tome što u toj klasi više nema jedinstva kakvog je bilo ranije. Bankari su se konačno otuđili i izdjelili u posebnu, nadnacionalnu kastu, i samim tim su proturječnosti republikanskog i demokratskog kluba unutar američkog establišmenta izašle na strateški nivo, objašnjava autor.

Danas se republikanci ne zadovoljavaju demonstracijom političke korektnosti biranjem žene na mjesto šefa države. U uvjetima erozije američkog identiteta, potreban im je stabilan i konzervativan predsjednik.

Bankarima je, naprotiv, potreban takav šef Bijele kuće koji bi oličavao novi nadnacionalni identitet. Takav je Afroamerikanac Obama, takva će, vjerojatno, biti i Hillary Clinton.

Moguće je da su predsjednički izbori 2016. godine prva u povijesti SAD općenacionalna izborna kampanja u kojoj vladajuća klasa nema usuglašene stavove, zaključuje Lepehin.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Svaki predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama imaju svoju romantičnu stranu

Novi početak, nada u bolje sutra i oživljavanje nacije koja je, kao po pravilu, pred smjenu u Ovalnom kabinetu nekako istrošena i umorna od razdoblja pod komandom odlazećeg predsjednika.

Pogled na svijet kroz ružičaste naočale u izbornoj godini nekako je postala tradicija Amerikanaca, koji svake četiri godine ispunjeni optimizmom i njihovim čuvenim, u holivudskim filmovima najbolje oličenim nacionalnim ponosom.

Povijest pokazuje da su se velike promjene na čelu SAD-a dešavale u poslijeratnim razdobljima. Tako je 1960 pobijedio možda i jedan od najboljih američkih predsjednika John Kennedy, koji je zemlju istrgao iz vojničkog stiska Dwight Eisenhowera i uveo je u novu, svjetliju budućnost.

Osamdesetih godina na čelo dolazi Ronald Reagan, koji svojom holivudskom karizmom briše sramnu Nixonovu ostavštinu u vidu besmislenog vijetnamskog rata i afere “Watergate”.

Kada je došla ta, za SAD povijesna 2008. godina, a sa njom i prvi crni predsjednik Barack Obama, Amerikanci su vjerovali u novu, ljepšu i čistiju stranicu života nakon rušenja nebodera blizanaca i sumanutog i profiterskog rata na Bliskom Istoku pod dirigentskom palicom George Busha.

Strah prije nade

Ipak, svi ti novi izbori pored već spomenute nade i optimizma, u pozadini su donosili pravu poruku – strah.

Jer, sjetimo se da je Kennedy maksimalno iskoristio hladnoratovsku tenziju i fobiju od SSSR-a, a predizborna kampanja obilovala mu je propagandom koja je ukazivala da “SAD već zaostaju za Sovjetima, i da je zato Americi potrebna promjena”.

Poseban efekt imala je sada već čuvena izmišljotina o “raketnom jazu” između SSSR-a i SAD-a.

Reagan je, s druge strane, kampanju bazirao na ljudskim pravima i prije svega izjednačavanju prava bijelaca i Afroamerikanaca.

I na kraju, Obama je svoju pobjedničku kampanju bazirao na ruševinama koje je ostavila svjetska ekonomska kriza, i pričom o “potpunom urušavanju gospodarstva koje prijeti SAD”.

Sva trojica gore spomenutih predsjednika prifitirala su na onome što je politički teoretičar Richard Hofstadter sredinom šezdesetih upečatljivo opisao kao “paranoični stil u američkoj politici”.

“Američka politika nerijetko je bila arena ljutitih umova”, pisao je Hofstadter još 1964. godine, a ta njegova mudra zabilješka potpuno se može primijeniti i danas.

Danas, kao i tada, američke izbore dobiva onaj tko bolje zaplaši stanovništvo. Kako se predsjednički izbori približavaju, neizbježno rastu strah i nervoza.

Jer, SAD su sve, samo ne u onoj idiličnoj situaciji kao nekada. Brojni vanjskopolitički promašaji, nekoliko ratova započetih nepostojećim, odnosno lažnim argumentima, kao i jalova borba protiv ISIS-a poprilično su narušile reputaciju “svjetskog policajca”, kako kritičari vole nazivati Ameriku.

Pored toga, tu je i ono najbolnije: Rusija je praktično preuzela dirigentsku palicu na Bliskom Istoku, a Vladimir Putin djeluje moćnije u odnosu na Barack Obamu.

Srednja klasa sve manja

SAD su status “zemlje snova” stekle jer je svatko imao priliku napredovati i zaradi za pristojan život. Međutim, danas situacija ne izgleda sjajno. Srednja klasa, glavni temelj američkog društva, poslije mnogo godina više ne čini većinu. Najnovije istraživanje Instituta “Pew” to i dokazuje.

Dok je 1971. godine srednja klasa činila čak 61 postotak američkog stanovništva, danas blagu većinu imaju niža srednja klasa i najsiromašniji, dok je postotak milijardera porastao.

Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, a to je sve samo ne dobro za jednu državu. Srednja klasa polahko klizi prema dolje, u skupinu siromašnih. Svaki peti čovjek u Americi danas živi na granici egzistencije, u usporedbi s 16 posto 1970. godine.

Crna bilanca masovnih ubojstava u SAD-u premašio brojku od 12.000

Strah na kojem je najviše profitirala administracija George Busha postaje sve veći kako godine prolaze. Pored ISIS-a, tu su i pucnjava u kalifornijskom San Bernandinu, dva masakra u Parizu, kao i brojne prijetnje širom Europe.

Ugledni “New York Times” pravio je istraživanje koje je pokazalo neugodne rezultate: Amerikanci se danas više plaše terorizma nego 11. rujna. Čak 44 posto Amerikanaca reklo da je “očekuje teroristički napad na tlu svoje zemlje u narednih nekoliko mjeseci”.

Kontrola oružja je također jedno od gorućih pitanja, s obzirom da je broj masovnih ubojstava u 2014. premašio brojku od 350 incidenata.

U tim napadima ubijene su čak 12.223 osobe, a ranjeno 24.722. Zabrinjava činjenica da su se čak 62 incidenta dogodila u školama, kao i da je stradao veliki broj Afroamerikanaca.

Povjerenje u institucije je na rekordnom minimumu.

Institut “Galup” napravio je sveobuhvatno istraživanje administrativnog aparata SAD i povjerenja koje građani u njega imaju. Rezultati su poražavajući:

- Kongres: 4%

- Bijela kuća: 16%

- Vrhovni sud: 14%

- Državne škole: 12%

- Banke: 12%

- Sindikati: 12%

- Pravosudni sustav: 9%

- Tisak: 10%

- Televizija: 10%

Populizam cvjeta

Jedno ime: Donald Trump. Čovjek koji poziva na otimanje nafte od drugih država, zabranu ulaska muslimana u SAD kao i deportaciju “silovatelja Meksikanaca” slobodno se kandidira za predsjednika i što je najgore, ima veliku podršku.

Činjenica je da je je autsajder ukoliko se nađe u konkurenciji s Hillary Clinton, ali sama činjenica da je prvi favorit republikanaca, čiji je bivši predsjednik (Bush) razorio pola Bliskog Istoka, djeluje alarmantno.

Tko god da pobijedi, sve su prilike da će i ova predsjednička kampanja u SAD obilovati onim hofstadterovim “paranoičnim stilom” i propagandom straha.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Trajat će sve dok na zemaljskim satelitima ne budu fotografirali tragove “Apolovaca”

Početkom prosinca, znanstvenici su koristeći američku svemirsku letjelicu “Lunarni orbitalni izviđač» (Lunar Reconnaissance Orbiter – LRO), koja kruži oko Mjeseca, otkrili mjesto pada iskorištenog raketnog nosača, koji je upotrijebljen na Mjesecu u ekspediciji “Apollo 16″.

Na taj način se došlo do još jednog dokaza da program “Apollo” – nije fikcija. Ali, bez obzira na ovaj i ostale dokaze, debate o tome jesu li se Amerikanci spustili na Mjesec ili ne – ne stišavaju se ni danas.

Ne postoji ništa tajno, što neće postati javno. Jednom će objavljivanje dokumenata rasvijetliti tragediju u Dallasu i pomoći da se konačno stavi točka na raspave o atentatu na John Kennedyja, a ljudi koji se budu vratili na Mjesec će (nadam se) naći će na površini tragove prvih astronauta, zajedno s trgovima lunarnog modula i “bagija”, u kojima su se posade “Apolla” 15, 16 i 17 vozile po našem prirodnom satelitu.

Međutim, prvi koraci u tom pravcu su već učinjeni uz pomoć spomenutog LRO. Od 2009. do 2013. godine on je fotografirao mjesta slijetanja svih “Apolla” – počevši od 11-og do 17-og (s izuzetkom, naravno, “Apolla 13″, koji nije sletio na Mjesec).

Kamere LRO uočile su također i američki svemirski brod Surveyor 3, koji “sjedi” na Mjesecu od 1967. godine. Na svim slikama je jasno vidljiva ostavljena oprema na sivim mjesečevim ravnicama.

Detaljnija analiza fotografija dobivenih uz pomoć LRO, omogućila je da se na Mjesecu vide mjesta pada najmanje tri iskorištena nosača raketa “Saturn 5″, koji su služili za pokretanje “Apolla” 13, 14 i 16.

NASA je namjerno “bacila” ove nosače na Mjesec, kako bi – promatrajući kretanje seizmičkih valova od mjesta pada – analizirala strukturu njegovog tla. Mjerenja su vršena uz pomoć seizmičkih senzora, koje je na Mjesecu ostavila prethodna ekspedicija.

Međutim, skeptici mogu sve ovo tretirati kao samo “neizravne” dokaze, jer NASA je mogla i “ostaviti” nekakvu tehniku ​​na Mjesecu, ali gdje su nepobitni dokazi da su ljudi hodali po njemu?

Zato, sve dok profesionalni astronauti, kozmonauti ili kosmički turisti ne fotografiraju na Mjesecu tragove “Apolovaca” – morat ćemo iznositi argumente za i protiv toga, da li su Amerikanci tamo uopće i bili.

I odlučivati ​​- koji od njih su vjerodostojni, a koje možemo odbaciti kao pokušaj nekih ljudi sa bolno neispunjenim ambicijama da privuku pažnju na sebe.

Glasine o tome da je “Apollo” – prijevara, u kojoj je realno, u najboljem slučaju, bilo samo lansiranje nosača-rakete “Saturn 5″, krenule su se još prosinca 1968. godine, u vrijeme ljeta “Apolla 8″ oko Mjeseca.

Nizanje kampanja za demaskiranje “Apolla” počinje 1974. godine, sa izlaskom prve knjige na ovu temu pod nazivom “Mi nikada nismo letjeli na Mjesec: Troškovi prijevare iznose trideset milijardi”, koju su napisali Bill Kaysing i Randy Reid.

Pri čemu je Kaysing radio u tvrtki “Rocketdime”, gdje su proizvedeni motori za “Saturn 5″. Ova činjenica je davala posebnu težinu njegovom mišljenju.

Teorija krivotvorenja lunarnog programa SAD dobila je najživopisniji izraz u umjetničkom filmu “Kozorog-1″, snimljenom u istim tim Sjedinjenim Američkim Državama 1978. godine. On je govorio o tome kako je NASA uz pomoću specijalnih efekata falsificirala let. Istina, ne na Mjesec, već na Mars, ali aluzija je bila očita.

Stanley Kubrick

Malo ulja na vatru ovih pretpostavki dosuo je čuveni američki redatelj Stanley Kubrick – autor “Svemirske Odiseje – 2001″.

On je priznao da je po nalogu NASA imitirao u filmskom studiju neke potencijalne epizode aktivnosti astronauta na Mjesecu. Međutim, ovdje nije bilo nikakve zle namjere: NASA nije bila sigurna da će emisijati s površine Mjeseca imati dovoljno visoku kvalitetu, da bi gledatelji imali čistu predodžbu o tome što zapravo rade astronauti. Zato je agencija snimila na Zemlji ono što bi se trebalo dogoditi na Mjesecu.

U pokušaju da dokažu da je “Apollo” – velika laž, zagovornici ove teorije često prelaze sve granice. Tako je u rujnu 2002. godine neki Amerikanac Bart Sibrel nazvao Buzz Aldrina, drugog čovjeka koji je 21. srpnja 1969. kročio na Mjesecu odmah iza Neil Armstronga, “kukavicom” i “lažovom” u lice, zahtijevajući da se zakune na Bibliju da je zaista bio na Mjesecu. Sibrel je dobio odgovor u obliku izravnog udarac u vilicu, koji mu je kaubojski nanio sedamdesetdvogodišlji astronaut.

Usput budi rečeno, tužiteljstvo u Los Angelesu je odbilo podnijeti protiv Aldrina bilo kakvu optužnicu.

O reprezentativnosti argumenata raskrinkavanja “Apolla” najbolje govore ličnosti “Razotkrivači”. Jedan od njih je – Charles Johnson – predsjednik Međunarodnog istraživačkog društva ravne Zemlje.

Članovi ovog društva, koje postoji u Engleskoj i u Sjedinjenim Državama, ozbiljno tvrde da je naša planeta ravna, i temelje svoje znanstvene i filozofske teorije na ovoj “činjenici”. Svoj doprinos “opovrgavanju” “Apolla” su dali i ruski autori. Od njih je, možda, najpoznatiji Jurij Muhin, koji je napisao knjigu “Anti-Apollo: mjesečeva prijevara SAD”.

Jurij Muhin

U srpnju 2009. godine – u danima kada se obilježavalo četrdeset godina slijetanja “Apolla 11″ na Mjesec – NASA je bila primorana objaviti tužni rezultat trogodišnje potrage za originalnim video-materijalima. Navodno su slučajno izbrisani, kada je NASA reciklirala stare filmove i preko njih snimila telemetrijske podatke koji dolaze sa satelita. Štednja se u ovom slučaju agenciji nije isplatila.

NASA je uspjela samo malo “zasladiti tabletu”, rekavši da je predala na raspolaganje tvrtki koja se bavi restauracijom videozapisa, najbolju kopiju originalnih snimaka prvih koraka Armstronga i Aldrina po površini Mjeseca, kako bi ta tvrtka maksimalno približila ovu kopiju originalu.

Problem primjene ovih teorija na “Apollo” sigurno nije samo retorički. Kao što je primijetio američki povjesničar astronautike Craig Nelson, samo u pokretanju “Apolla” je sudjelovalo 300 stručnjaka, a unutar pilotskog programa NASA 1965. godine – na vrhuncu lunarnog programa – 400.000 ljudi, uključujući i izvođače radova. I to ne računajući 32 astronauta koji su se pripremali za program “Apollo”.

Od tog broja, 24 su letjela na Mjesec, a 12 od njih je izravno izašlo na njegovu površinu.

Istina, 1973. godine, već sljedeće godine, nakon što se na Zemlju s Mjeseca vratila posljednja posada – “Apolla 17″, broj zaposlenih u NASA se spustio na 200.000, ali ovo je i dalje bila vrlo impresivna brojka.

Da bi de tada sakrilo nešto, a onda se nastavilo skrivati do danas – bilo je neophodno natjerati sve te ljude na “zavjet šutnje”, istaknuo je Nelson.

Osim toga, bilo je neophodno “zatvoriti usta” milijunima ljudi, koji su gledali lansiranje. U zemlji kakva je SAD, gdje društvo, s jedne strane, vrši dovoljno strogu kontrolu nad vladom, a sa druge – na prvom mjestu na listi vrijednosti stavlja slobodu, u prvom redu slobodu govora (podsjećam da je upravo tisak faktički prisilio na ostavku predsjednika Richarda Nixona), tako nešto je u principu nemoguće.

Da li je Američka svemirska agencija nekad pokušala opovrgnuti nametljive glasine da je program “Apollo” – fikcija? Izravno – ne, ali je 1977. godine izdala neku vrstu “bijele knjige”, koja je sadržavala sve činjenice u vezi sa “Apolom”, uključujući i opis i analizu uzoraka tla i stijena donesenih s Mjeseca. 2000. godine.

NASA je također objavila statistički zbornik Richarda Orlofa pod nazivom “Apollo u brojkama”. 2004. godine, zbirka je dopunjena i reizdana.

A 2002. godine, agencija je dala čuvenom američkom povjesničaru osvajanja kosmosa Jamesu Öbergu, avans od 15 000 dolara za pisanje knjige – za opovrgavanje svih “antiapolovskih” teorija i spekulacija. Međutim, godinu dana kasnije agencija je povukla avans natrag, jer bi sama priprema takvog demantija značila da se NASA ozbiljno odnosi prema svakakvim apsurdnim fikcijama o programu “Apollo”. Međutim, Oberg je izjavio da će on svakako tu knjigu napisati.

Pobijati tvrdnje da Amerikanci nisu bili na Mjesecu, može se beskonačno dugo i potpuno besplodno. Jer, mnogi od onih koji “razotkrivaju” američki lunarni program, ne rade to zbog ljubavi prema istini, već iz želje da po svaku cijenu privući pažnju.

Da bi to postigli, koriste iskustvo Moskve iz poznate Krilovljeve basne. Stoga će svi argumenti koji idu u prilog realnosti “Apolla” jednostavno proći mimo njihovih ušiju.

Teško da bi takvi čuli i riječi astronauta Alekseja Leonova, koji se pripremao za let na Mjesec unutar sovjetskog lunarnog programa: “Jedan od najvažnijih neosprnih dokaza da su Amerikanci zaista bili na Mjesecu je čestitka koju je sovjetsko rukovodstvo uputilo rukovodstvu SAD povodom ove velike pobjede”.

Jer, da je Kremlj imao i najmanju sumnju da su astronauti NASA zaista sletjeli na Mjesec (a letove “Apolla” je pratio čitav kompleks sovjetskih promatračkih sustava), nema sumnje da bi SSSR učinio sve što je moguće da razotkrije “lažnu prirodu američkog imperijalizma” i na taj način u očima svijeta ostane neprikosnoveni kozmički lider.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(fakti.org/uredio:nsp)

Približivanje godišnjice smrti nekadašnjeg američkog predsjednika John Kennedyja, koji je ubijen u atentatu 22. studenog 1963. godine, ponovo otvara novu seriju teorija zavjere kako je nastradao i tko je umiješan u taj zločin

Bivši savjetnik Richard Nixona, Roger Stone (61), u svojoj knjizi “Čovjek koji je ubio Kennedyja” optužuje Kennedyjevog nasljednika, tadašnjeg potpredsjednika Lyndon Johnsona, da je organizirao ubojstvo predsjednika u Dallasu prije 50 godina.

Stone se poziva na razgovore koje je pred Nixonov smrt vodio s njim. “Johnson ga je ubio, a onda je kao novi predsjednik iskoristio moć koju je dobio da sve to zataška”, tvrdi on.

Stone navodi da je Johnson, pored organizacije ubojstva Kennedyja, naredio i ubojstva još najmanje šest ljudi, uključujući i tadašnjeg dužnosnika tajništva za poljoprivredu, koji je prema njegovim riječima, istraživao vezu jednog Johnsonovog savjetnika i njegove biseksualne sestre.

“Prije ubojstva Kennedyja, Johnson je bio na kraju svoje karijere. Doslovno pred zatvorom. Znao je da je predsjednik pred odlazak iz Washingtona rekao da će ga “šutnuti” i da na mjesto potpredsjednika postavi guvernera Sjeverne Karoline Terryja Sanforda”, kaže Stone za Daily Beast.

Bivši Nixonov savjetnik ističe da su se predsjednik Kennedy i njegov brat, tadašnji državni tužitelj Bobi Kennedy, prema Johnsonu ponašali kao prema smeću.

Kao glavni argument za svoje tvrdnje, on navodi razgovore s Nixonom. “Rekao mi je: i Johnson i ja smo željeli biti predsjednici, ali je razlika u tome što ja ne bih ubio zbog toga”, prenio je Stone navodne Nixonove riječi.

Kada ga je upitao da kaže tko misli da stoji iza ubojstva, Nixon mu je samo odgovorio: “Teksas”.

Johnson i guverner Teksasa John Konali organizirali su kolonu i isplanirali kenedijevu posjetu Dallasu, tijekom koje je Lee Harvey Oswald s prozora zgrade ustrijelio predsjednika, tvrdi Stone. Stone navodi da postoji dokumentacija koja povezuje Nixona i Johnsona s Jack Rubija, koji je ubio Osvalda u holu policijske postaje u Dallasu, ubrzo nakon atentata na Kennedyja.

Profesor Teksas Tech sveučilišta i jedan od boljih poznavatelja svih teorija zavjere o ubojstvu Kennedyja, Sean Cunningham, međutim kaže da nema dokaza koji bi ukazivali na sudjelovanje Lyndona Johnsona. On ipak dodaje da ima logike da se Kennedyev nasljednik suočio s mnogim pitanjima vezanim za to ubojstvo.

“Johnson je meta teorija zavjere i iz liberalnih i konzervativnih krugova, zato što je teško uperiti prst u nekog drugog, a ne u onog tko će učiniti sve da bude izabran na dužnost predsjednika”, rekao je teksaški profesor.

On je ukazao i da ne treba zaboraviti da je Johnson bio predsjednik tijekom čijeg mandata je ubijen još jedan Kennedy, kao i borci za prava crnaca Martin Luther King i Malcolm X, a došlo je i do eskalacije rata u Vijetnamu. Knjigu Roger Stonea o ubojstvu Kennedyja na jesen će izdati nezavisna izdavačka kuća iz New Yorka “Skyhors pablishing “, a kako sam autor kaže, tijekom promocije knjige namjerava jedan od skupova organizirati u Austinu u Teksasu, ispred Johnsonove predsjedničke knjižnice.

Stone je radio u Nixonovom Odboru za reizbor predsjednika 1972. godine, kasnije i u Niksonovoj administraciji, a danas je zagovornik legalizacije marihuane i istospolnih brakova.
 

 
(e-novine,youtube/uredio:nsp)

Iako je, kako je naveo, glumica bila jedina žena koju je ubio, Hodges ni u jednom trenutku nije pokazao žaljenje zbog zločina koji je počinio

Bivši časnik CIA Norman Hodges (78) otkrio je na samrtničkoj postelji u bolnici jednu od najvećih tajni današnjice. Ovaj vremešni starac navodi kako je godinama bio ‘čistač’ CIA-e. Ležeći u jednoj američkoj bolnici Hodges je priznao kako je od 1959. do 1972. godine likvidirao sve osobe za koje je CIA (Američka obavještajna agencija) smatrala da predstavljaju opasnost za sigurnost Ujedinjenih američkih država.

On je tako nakon pola stoljeća stavio točku na brojne teorije o smrti čuvene glumice i ljubavnice John Kennedyja – Marilyn Monroe.

Naime, Hodges je na samrtničkoj postelji u jednoj bolnici u državi Virginia priznao da je po naredbi američke vlade smrtonosnom injekcijom ubio Marilyn Monroe.

Iako je, kako je naveo, glumica bila jedina žena koju je ubio, Hodges ni u jednom trenutku nije pokazao žaljenje zbog zločina koji je počinio. Kao razlog za to naveo je to što postoje brojni dokazi da je Marilyn bila u ljubavnoj vezi ne samo s Kennedyjem, već i sa Fidel Castrom.

Starac tvrdi kako je u karijeri likvidirao 37 osoba, no jedno ubojstvo mu je ostalo u pamćenju. Navodi kako je dobio nalog da ubije američku divu Marilyn Monroe. Hodges je naveo kako je Marilyn Monroe bila jedina žena koju je likvidirao.

”Nadređeni Jimmy Hayworth mi je rekao da ona mora umrijeti, ali da to mora izgledati kao samoubojstvo ili predoziranje. Ja sam slušao zapovjedi”, kazao je Hodges.

“Mogla je prenesti strateške informacije komunistima, a to se moralo spriječiti”, rekao je on. On je posvjedočio da je oko jedan sat u noći 5. kolovoza 1962. godine CIA izdala nalog za glumičinu likvidaciju. Ušao je u sobu glumice i napravio joj injekciju u kojoj su bili sedativi pomiješani s barbituratima, što je dovelo do smrti čuvene MM. Naveo je kako je to američku divu na mjestu usmrtio.

Osim što je odgovoran za smrt čuvene glumice, Hodges je, kako je rekao, između 1959. i 1972. godine je počinio 37 ubojstava, koja su naredile američke vlasti.

Hodges je istaknuo i da je on bio vođa skupine od pet profesionalaca, koje je podučavao da “posao” odradeiti tako da sve izgleda kao nesretan slučaj. Među žrtvama takozvane “petice” bili su politički aktivisti, novinari, sindikalni lideri, znanstvenici i umjetnici.

Kako je ovaj bivši časnik CIA priznao, ubio je sve one koji bi mogli predstavljati prijetnju sigurnosti SAD, a naređenja je primao od svog pretpostavljenog, bojnika Jamesa Haywortha.

Portal World News Daily Report objavio je ovu priču, oni su, naime, poznati po tome da objavljuju izmišljene i šaljive priče. No, ova vijest se na internetu pojavila uoči objave knjige dvojice novinara koji također tvrde da je glumica ubijena. Novinari navode da je ubojstvo naručio Bobby Kennedy kako bi zataškao seks-skandal jer je Marilyn spavala i s Johnom i s Robert Kennedyjem.

Ovo priznanje je podiglo veliku prašinu u javnosti. Odmah je uslijedila istraga, a Hodges se u bolnici nalazio pod pojačanim policijskim nadzorom.

Podsjetimo, do sada su se u javnosti pojavljivale brojne verzije i teorije o ubojstvu čuvene glumice, a jedna od posljednjih bila je da ju je poslije burne svađe jastukom ugušio Robert Kennedy, brat tadašnjeg predsjednika Amerike Johna Kennedyja.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

Ono što se do tada službeno osporavalo i činilo se da nikada neće biti potvrđeno, dogodilo se kada je američka Središnja obavještajna agencija (CIA), u srpnju 1995, iznenada odlučila da skine veo tajne s eksperimenata koji su od 1972. obavljani na Sveučilištu Stanford

Eksperimenti su provedeni u Menlo Parku u Kaliforniji, a imali su za cilj da utvrde što se krije iza fenomena tzv. “Viđenja na daljinu” i da li on može se na bilo koji način iskoristi za potrebe obavještajne službe.

Sa svoje strane, predsjednik Bill Clinton izdao je naredbu naslovljenu kao “Povjerljiva informacija od interesa za nacionalnu sigurnost”. U njoj se navodi, između ostalog, da su se “u skorije vrijeme dogodile dramatične promjene koje omogućuju otvaranje prema javnosti, ali da sve prijetnje kojima je izložena nacionalna sigurnost još nisu otklonjene”. Komentatori su ovu naredbu prvog čovjeka Amerike uglavnom okarakterizirali kao “punu fraza”, pa tako i odjeljak u kojem se kaže: “Ako postoji značajna sumnja da informacije ne trebaju biti povjerljive, one to i neće biti. U nekim iznimnim slučajevima javno zanimanje za objelodanjivanjem može prevagnuti i one će biti objavljene”.

Fizičar Harold Puthof, koji je sa svojim kolegom Russellom Târgu bio na čelu momčadi eksperimentatora, sam je iznio da je pokušaje “viđenja na daljinu” CIA pomogla sa 50.000 dolara, a da su njeni službenici, uključujući i Johna Makmahona, tada šefa Tehničkog servisa i kasnije pomoćnika ravnatelja Agencije, bili uvelike prisutni prilikom eksperimenata. Nakon afere Watergate i unutarnjih kritika programa, CIA se odrekla sponzorstva, a preuzele su ga Zračne snage pod vodstvom Dalea E. Grafa, analitičara u Odjelu za stranu tehnologiju.

Povijest interesa obavještajnih službi za parapsihološke eksperimente, međutim, mnogo je duža i počinje davno prije 70-ih godina, praktički još za vrijeme Drugog svjetskog rata, nastavljajući se tijekom rata u Koreji, a odnosila se, pored ostalog, na primjenu hipnoze kao i barbiturata i marihuane prilikom ispitivanja zarobljenika. CIA je već tada uveliko istraživala razne načine postizanja kontrole uma, čak i uz upotrebu kirurških zahvata na mozgu!

Posthipnotičko programiranje

Hladnoratovska utrka u naoružanju podrazumijevala je i uporne pokušaje da se telepatija iskoristi kao način da se dođe do povjerljivih informacija koje neprijateljska strana brižljivo krije, i tu su jednako SAD i Sovjetski savez nastojali da, daleko od očiju javnosti ili u eksperimentima koji su prividno imali drugi karakter i nisu se izravno odnosili na obavještajno djelovanje, postignu toliko željenu prednost.

Istovremeno, hipnoza, droge i lobotomija, posebno ili u kombinaciji, bili su sredstva kojima se tragalo za famoznim “serumom istine” pod čijim djelovanjem nijedan od stranih agenata i špijuna ništa neće moći sakriti pred ispitivačima. S druge strane, eksperimenti s elektrošokovima, LSD-om, ketaminom i psilocibinom, kao i unošenje u podsvijest povjerljivih informacija tijekom promijenjenog stanja svijesti, bili su sračunati da stvore “superagenta”, koji u slučaju da bude podvrgnut ispitivanju od strane neprijatelja, zahvaljujući blokadi u podsvijesti, neće biti u stanju otkriti nikakve kompromitirajuće podatke!

Jedan od upečatljivih slučajeva “kontrole uma”, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća odnosio se na poznatu manekenku Candy Jones, čije je pravo ime bilo Jessica Arlene Wilcox. U knjizi “Kontrola CIA nad Candy Jones” autor Donald Bein prenosi brojne sate razgovora s manekenkom i njezinim suprugom, koji otkrivaju kako je provođen sustavni program da se stvori alternativna ličnost i manipulira njome, tako da osoba čak i nije svjesna kakve sve tajne informacije posjeduje i na koji način ih prenosi tamo gdje ih njihovi kreatori upućuju. Tako je i Candy Jones, i ne znajući, bila špijun visokog ranga, zahvaljujući posthipnotičkim komandama. Pretpostavlja se da je sličan model upravljanja osobnošću i navođenjem izvršiti naredbe kojima je ona “programirana” bio primijenjen i u slučaju Lee Harvey Oswalda, atentatora na John Fitzgerald Kennedyja 1963. godine u Dallasu, Sirhan Sirhan koji je 1968. ubio Robert Kennedy-a, i u još nekim slučajevima.

Telepatija pod morem

Među glasinama da su CIA i američka mornarica umiješane u pokušaje da se ostvari telepatska veza s posadom podmornice dok se ona nalazi pod vodom, najpoznatija je ona o “Nautilus”, prvoj nuklearnoj podmornici koja je porinuta u more u siječnju 1954. godine. Otkrivanje neprijateljskih plovila i komunikacija sa svojima, u situaciji kada nije moguće ostvariti radio-vezu i kada su oni praktički odsječeni od svijeta i prepušteni sami sebi, makar i na paranormalan način, činilo se da je tada bila od prvorazrednog značaja. Toga su bili svjesni i Sovjeti kada je godinu dana kasnije “Nautilus” nestao u morskim dubinama, još uvijek funkcionalan zahvaljujući nuklearnoj energiji, ne isplovljava mjesecima, pa čak i godinama, što je Ruse dovodilo do očajanja, jer nisu imali predstavu gdje bi se ova podmornica crne boje i nevidljiva za radarske znakove mogla nalaziti.

Afera je izbila u ljeto 1958, kada je jedna britanska transantarktička ekspedicija pokušavala prijeći Polarni krug. Prema tajnom projektu američke mornarice, pod nazivom “Sunčev sjaj”, “Nautilus” je 23. srpnja isplovio iz Pearl Harbora i zaputio se prema Beringovom tjesnacu, da bi se približio sovjetskoj obali samo na nekoliko kilometara. Već 3. kolovoza mornarički zapovjednik William R. Anderson objavio je da je plovilo stiglo na sjeverni pol. Sovjeti, koji su imali informaciju o sličnom pokušaju “Nautilusa” u rujnu prethodne godine, kada je u ledu slomio periskop, pitali su se kako je ovoga puta ostvarena radio veza sa zapovjedništvom, dok se podmornica nalazila pod debelim slojem leda? Naime, tamo se nisu mogle postaviti bove na kojima bi se nalazili transmisijski radio uređaji.

Odgovor je dao francuski magazin “Konstelacija” naredne 1959. godine u članku pod naslovom “Prijenos misli – novo ratno oružje”, čiji je autor tvrdio da je, počevši od 25. srpnja, s posadom “Nautilusa” izveden uspješan telepatski eksperiment, kojim je rukovodio Joseph B. Rajn, direktor Parapsihološke laboratorije na Duke Sveučilištu. Prijenos misli bio strogo kontroliran i trajao je 16 dana, pošiljatelj je bio student Duke Sveučilišta u Darhamu pod imenom “Smith”, i on se za to vrijeme nalazio u Westinghausovom laboratoriju u Marylandu. Za primanje poruka pomoću Zenerovih karti na podmornici je bio “zadužen” mornarički poručnik nazvan “Jones”, i on je dobivao vizualne dojmove s kopna. U “Nautilusu” vođa projekta bio je pukovnik William H. Bowers, direktor Biološkog odjela Istraživačkog instituta zračnih snaga, a izvještaj o uspješno izvedenom eksperimentu poslan je osobno predsjedniku Dwight D Eisenhoweru.

Mornarica je, naravno, sve to demantirala, ali je u “Journalu” koji je izdavao Rajn već bio objavljen mali tekst o “dotaciji” koja je dana laboratoriju od strane mornarice. Mnogo godina kasnije Joseph Pratt, jedan od ključnih ljudi eksperimenta, čija je povezanost s CIA bila izvan svake sumnje, okarakterizirao je priču o “Nautilusu” kao prijevaru, ali – bez argumenata.

Zanimljivo je što se za to vrijeme događalo u Sovjetskom savezu. Najprije je Gleb Anfilov, urednik časopisa “Znanje-sila” postavio pitanje što će sovjetska znanost učiniti kako bi odgovorila na američke telepatske prijetnje!? Ovo je bilo utoliko čudnije zato što je sovjetska enciklopedija u izdanju iz 1956. godine okarakterizirala telepatiju kao “antiznanstvenu idealističku fikciju”, a ova zemlja službeno nije imala parapsihologa.

Slučaj sa “Nautilusom” doprinio je da se sovjetska gledišta značajno modificiraju, jer su sva istraživanja na tom polju do tada bila u rukama doktora Leonid Vasiljeva i on je zaključio da je ovaj eksperiment pokazao “da je moguće komunicirati telepatijom ispod površine mora i kroz metalni oklop podmornice”. Kako je Vasiljev bio direktor Odjela za psihologiju na Lenjingradskom sveučilištu i dobitnik Lenjinove nagrade, mogao je sebi dopustiti i sljedeću izjavu: “Mada se parapsihologija ne uklapa u već poznatu nauku, dijalektički materijalizam je neće odbaciti ili ignorirati. Ako odbacimo rezultate eksperimenta, mi reafirmiramo idealizam i tako pomažemo jačanje korijena praznovjerja”. Uz tvrdnju doktora Leonid Vasiljeva da će “otkriće energije koja stoji iza telepatije biti jednako važno kao i otkriće atomske energije”, u SSSR-u je počela nova era istraživanja ekstrasenzorske percepcije.

Stresovi proširuju svijest

Upletenost američkih obavještajnih službi, CIA i DIA, kao i vojnih obavještajaca u istraživanje paranormalnih aktivnosti, i pored dugogodišnjeg negiranja bilo kakvih veza s ovakvom vrstom eksperimenata, vremenom je tu i tamo ugledala svjetlost dana.

U ožujku 1996, list “Armija novog doba” objavio je članak u kojem, pored ostalog, navodi: “U posljednjih deset do petnaest godina veliki broj vojnih kadrova, većina od njih na značajnim pozicijama u Vojnoj obavještajnoj službi, pokazao je interes i rukovodio programima ili projektima koji su ispitivali paranormalne aktivnosti i sposobnosti.

Nekoliko vladinih studija posvećenih povećanju ljudskih sposobnosti napravljeno je za to vrijeme. Mnoga moderna istraživanja u parapsihologiji teže podrže ideju kako je proširena percepcija nasljeđe iz davne prošlosti, kada je nastala zbog potrebe za preživljavanjem. Ovo potvrđuju brojne epizode takve vrste koje se dešavaju prilikom raznih katastrofa ili traumatičnih događaja. Proučavanje djelovanja sibirskih i eskimskih šamana također pokazuje da razvoj ESP ili sličnih njima šamanskih moći nastaje prilikom ranjavanja, izloženosti hladnoći ili tijekom izolacije. Tendencija ka podvajanju ličnosti također se događa kod šamanskih iskušenja, što je u suprotnosti s iskustvima većine vračeva u tropskim predjelima, koji nastoje steći svoje moći uz pomoć narkotika za mijenjanje svijesti”.

U nastavku, autor spominje da je vijetnamski način ratovanja, vođen u stresnom borbenom okruženju, zbog stalne opasnosti od neprijateljskih zasjeda, rezultirao velikim brojem izvještaja njegovih sudionika o izoštrenoj percepciji i svjesnosti. To se manifestiralo otkrivanjem zasjeda i karakterističnih gerilskih zamki u džunglama – prije nego što bi one postale vidljive. Naslućivali su prisutnost neprijateljskih vojnika bez ikakvog vidljivog znaka o njima, a dešavale su se i vremenske dilatacije tijekom kojih se mogao vidjeti metak kako polako leti prema svojoj meti, tako da postoje čak izvještaji o vojnicima koji su ga uspjeli izbjeći skokom s njegove putanje!

Doktor Ian Wickramaseker sa Medicinske škole Istočna Virginia proučavao je ekspanziju senzorskih sposobnosti za vrijeme trauma koje su dovodile do vremenskih dilatacija, a, također i efekte deprivacije ličnosti na hipnotičku osjetljivost jedne mlade žene. John Gitinger, psiholog u CIA, povezan s Ljudskim ekološkim društvom, koje predstavlja ogranak ove obavještajne službe, priznao je u nedavnom članku u listu “Američke vijesti i svjetski izvještaji” da ima saznanja o eksperimentima na razvijanju ekstrasenzorskih sposobnosti uz pomoć davanja električnih šokova osobama koje su pružale netočne odgovore.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(treceoko, youtube/uredio: nsp)