Bivši američki predsjednik Jimmy Carter izjavio je u nedjelju kako bi Isus odobrio pobačaje da je danas još živ

Govoreći o svojoj verziji kršćanstva, gospodin Carter je rekao da vjeruje kako je Isus Krist bio vatreni zagovornik izbora.

Na pitanje o homoseksualnom braku, on je odgovorio da “nemam problema s tim. Mislim da bi svatko trebao imati pravo vjenčati se bez obzira na njihov spol”.

Što se tiče misli o tome da li bi Isus odobrio homoseksualni brak, Carter je odgovorio: “Nema stihova u Svetom pismu”, no dodao je, “Vjerujem da bi Isus odobrio brak homoseksualaca.”

“Mislim da bi Isus poticao svaku ljubavnu vezu, jer je on bio iskren i nije radio štetu nikome drugome, i ne vidim zašto bi homoseksualni brak štetio bilo kome drugome” – rekao je.

39. predsjednik je dodao opomenu glede vjerske slobode i prava na “odustajanje od istospolnog braka”.

“Jedina stvar ispod koje bih podvukao crtu”, rekao je, jest “da ne bih u vladi koja može prisiliti lokalnu crkvenu zajednicu na provođenje homoseksualnih brakova ako to oni ne žele. Ali to dovje bi trebali biti u mogućnosti otići u lokalnu sudnicu ili drugu crkvu i vjenčati se.”

Gospodin Carter je rekao da se uvijek borio sa pobačajem, jer ne vjeruje da bi Isus odobrio većinu pobačaja.

“Imao sam problem s pobačajem. Ovo je dugo vremena moj problem” – rekao je.

“Teško mi je vjerovati da bi Isus odobrio pobačaj osim ako je to zbog silovanja ili incesta ili ako je majčin život bio u opasnosti. S tim razmišljanjima sam se borio” – rekao je.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Bivši američki predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir Jimmy Carter je osudio predsjednika inozemnu i domaću politiku predsjenika Trumpa, ističući kako je u SAD-u vlast vodi „oligarhija više nego demokracijia”

Carter želi da Trump potpiše mirovni ugovor sa Sjevernom Korejom i riješi Izrael-Palestinu problem.

Trideset deveti predsjednik SAD – demokrat Jimmy Carter – nazvao je današnji politički sustav u svojoj zemlji oligarhijom.

Dakle: one koji cijelom svijetu “prodaju” i nameću “demokraciju”. I još mu se sa svojom “izuzetnošću” penju na glavu.

Sam Carter – kome su sada 92 godine i najstariji je živi bivši predsjednik Sjedinjenih Država – sa ovim upozorenjem je istupio u svom “Carter Centru” u Atlanti, u Georgiji.

Svoju poziciju je objasnio ovako: “Novac igra sve veću ulogu u političkom životu SAD. Zato naša zemlja i jeste sve više oligarhija, a ne demokracija “.

Donald Trumpu i sadašnjem državnom rukovodstvu u SAD poručio je:

“Čuvajte mir, širite ljudska prava i govorite istinu!”

Osvrnuo se i na krizu na Korejskom poluotoku i otvoreno poručio Trampu:

“Ja bih odmah, bez oklijevanja, otpremio izaslanika Washingtona u Pyongyang, ako već ne bih tamo krenuo sam. U Sjevernoj Koreji sam bio tri puta. Pyongyang, po mom mišljenju, traži jamstva da ga Sjedinjene Države neće napasti, a administracija predsjednika Trumpa ide na konfrontaciju”.

Carter je na istu temu odmah dodao:

“Dok ne porazgovaramo s vrhom Sjeverne Koreje i ne pokažemo da se prema tim ljudima odnosimo s uvažavanjem i kao prema ljudima, čini mi se da nikakvog progresa neće biti”.

Carter je na čelu Amerike bio od 1977. do 1981. godine.

Nobelovu nagradu za mir dobio je 2002. godine.

Carter je jedini predsjednik SAD koji je tu nagradu dobio poslije napuštanja Bijele kuće.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kada je Donald Trump postao predsjednik, naslijedio je i užarenu geopolitičku situaciju u Ukrajini, Sjevernoj Koreji, Siriji, Afganistanu i na Baltiku, a dobio je u ruke najmoćniji vojni stroj koji postoji na svijetu – oružane snage SAD-a i njihov arsenal nuklearnih bojevih glava

Napad na aerodrom sirijske vojske, za koji se sumnja kako je bio ishodište kemijskog napada na civile, pokazao je kako se Trump “ne libi upotrijebiti silu kada mu se to učini potrebnim, a njegovo razmještanje raketnih razarača i nosača aviona u blizini Sjeverne Koreje novo je otvaranje fronte što bi moglo završiti kobno po čitav svijet, prenosi Jutarnji list, pozivajući se na analizu časopisa Foreign Policy.

Kada bi, u najcrnjem scenariju, međunarodni odnosi spali na najnižu točku i kada bi u smjeru SAD-a počeli letjeti interkontinentalni balistički projektili s nuklearnim bojevim glavama iz smjera Rusije ili Kine, što bi učinio Trump i američka vlada?

Unatoč stalnoj prijetnji od nuklearnog napada za vrijeme Hladnog rata, SAD desetljećima nije imao izvedivi plan ‘kako osigurati djelovanje izvršne vlasti u slučaju napada’, piše ugledni časopis Foreign Policy.

Tek je američki predsjednik Jimmy Carter u kasnim 70-im godinama prošlog stoljeća primijetio kako nigdje u službenim procedurama ne postoje odgovori na neka od ključnih pitanja: ako izvršna vlast može preživjeti nuklearni rat, što bi točno radila nakon? Kako identificirati preživjelog nasljednika predsjedničke pozicije? Tko bi ga identificirao? Kako bi ispunili tri glavne funkcije predsjednika: biti čelnik izvršne vlasti, čelnik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga?

Svakom svoj bunker

Prije nego što se Carter primio stvaranja novih planova, s kojih je ovih dana skinuta oznaka tajnosti, situacija je bila dosta zabrinjavajuća. Od svake federalne agencije očekivalo se da izgradi vlastiti podzemni bunker u kojem bi njezini dužnosnici mogli biti zaštićeni od nuklearnog rata, no agencije tu obavezu nisu preozbiljno shvatile.

U slučaju napada, čelnici združenog stožera naredili bi 60 dužnosnika izvršne vlasti premještanje na jednu od nekoliko sigurnih lokacija, od kojih je primarna bila smještena na planini Mount Weather u saveznoj državi Virginiji. No vojska i zrakoplovstvo su imali dovoljno dodijeljenih helikoptera samo za prevesti trećinu tog broja dužnosnika.

Nova agencija

Nuklearna skloništa – izgrađena tijekom 50-ih godina – trebalo je redom obnoviti. Nisu postojale nikakve procedure za evakuaciju većeg dijela populacije. Vojne vježbe ignorirale su mogući scenarij nuklearnog napada. Carter je naredio objedinjavanje nacionalnog programa civilne zaštite, s ciljem da se osigura preživljavanje 80 posto stanovnika u slučaju napada.

U 1979. godini osnovao je Saveznu agenciju za izvanredne situacije (FEMA). Nova agencija preuzela je odgovornost za nadgledanje civilne zaštite, sigurnih lokacija za preseljenje i stvaranje nužnih zaliha za slučaj rata. Istovremeno, Carter je preuzeo i najteži izazov – razradu mehanizma koji bi osigurao nasljednicima predsjednika izdavanje naredbi za nuklearni rat, za vrijeme i nakon nuklearnog napada.

Kodna imena nasljednika

Prema prvom planu, Ured za vojsku Bijele kuće dodijelio je svim dužnosnicima u redu nasljeđivanja predsjedničkih ovlasti kodna imena, koja su trebali izreći preživjelim dužnosnicima Pentagona. Ubrzo su problemi s ovim planom postali bolno očiti – u slučaju da sovjetski projektili lete prema SAD-u, nitko se ne bi trudio temeljito provjeriti identitet osoba koje se javljaju. A što bi se dogodilo ako bi udar pogodio sam Pentagon?

Sljedeći je plan bio osmišljen kako bi pružio fleksibilniji i decentralizirani način za očuvanje izvršne vlasti. Pripremiti pet ‘međuagencijskih timova’ od po 50 ljudi svaki, koji bi u slučaju izvanrednih situacija bili razmješteni na neku od sigurnih lokacija, kojih bi bilo nekoliko stotina, gdje bi mogli obavljati sve funkcije izvršne vlasti.

Njihova prva zadaća bila bi pronaći pravog predsjednika – najviše rangiranog preživjelog državnog dužnosnika. Detalji su i danas tajna, ali uključuju uporabu čipova za praćenje, čije bi signale pratila FEMA i Nacionalni centar vojnog zapovjedništva.

Vođenje nuklearnog rata

Svaki tim imao bi dovoljno treniranog osoblja koje bi pružilo aktualnom predsjedniku podršku u izvršavanju sve tri ključne zadaće predsjednika: vrhovni zapovjednik, čelnik države, čelnik vlade. Komunicirali bi s drugim timovima i s preživjelim elementima Pentagona, kako bi izvršavali planove za nuklearni rat. Primali bi obavještajne podatke i izvješća o razmjerima uništavanja. Bili bi u kontaktu s državnim i lokalnim vlastima.

Svaki od timova i lokacija osmišljen je tako da može djelovati punih šest mjeseci bez vanjske podrške. U Carterovim planovima nalaze se i uputstva kako ponovno oformiti Kongres, kako mobilizirati sve nacionalne resurse, te kako uspostaviti sustav civilnih rezervista. Većina Carterovih planova danas je još uvijek pod oznakom tajnosti, ali mnoge je detalje moguće potvrditi iz povezanih izvora.

Sateliti za komunikacije

Foreign Policy podsjeća kako je CIA ubrzo nakon donošenja Carterovih planova osnovala tajni Ured za obavještajnu podršku u izvanrednim situacijama, koji priprema tročlane timove za slanje na sigurne lokacije.

Iz proračunskih dokumenata vidljivo je kako su i druge savezne agencije povećale proračune kako bi obučile i opremile timove za podršku predsjedničkim nasljednicima. Pentagon je testirao mobilne zapovjedne centre. Ratno zrakoplovstvo je dodijelilo komunikacijske sposobnosti novijim satelitima namijenjene samo za osiguranje nastavka rada vlade.

Poznato je i da je predsjednik Ronald Reagan bio nezadovoljan Carterovim planovima, jer je vjerovao da nije moguće osigurati preživljavanje Ureda predsjednika. Jedan od njegovih najbližih savjetnika, Thomas Reed, uvjerio ga je da ne napusti Carterov sustav, već da ga doradi.

Planovi su sigurno napredovali od tada do danas, no drže se u najstrožoj tajnosti, iz jasnih razloga. U slučaju nuklearnog napada na Sjedinjene Države, gotovo je sigurno da bi se osigurao kontinuitet vladavine i Ureda predsjednika. Jedino je pitanje bi li bilo moguće osigurati i preživljavanje samog Donalda Trumpa.
 
(jutarnji.hr)

“New York Times” je objavio da američka Središnja obavještajna agencija i Saudijska Arabija surađuju već dugi niz godina

Bivši američki diplomat za Sputnjik News kaže da je CIA tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća regrutirala borce iz Saudijske Arabije, izdavala im vize, slala ih u SAD na obuku, a zatim na ratišta u Jugoslaviju, Irak, Libiju i Siriju.

Saudijska Arabija je desetljećima opskrbljivala SAD novcem i čuvala njihove tajne kada je Washington ulazio u daleke konflikte. Ponekad su države zajedno radile, ponekad su Saudijci “jednostavno ispisivali čekove za tajne operacije Amerikanaca”.

To otkriće “New York Timesa” daje dodatnu težinu navodima bivšeg šefa odjela za vize američke ambasade u gradu Jedi, Mike Springman koji je u Saudijskoj Arabiji radio od 1987. do 1989. godine.

On je u svojoj knjizi iznio detalje o tome kako je CIA tijekom 80-ih godina trenirala muslimanske operativce da se bore protiv sovjetske invazije.

Kasnije je, kako navodi, CIA prebacila te operativce iz Afganistana na Balkan, a potom u Irak, Libiju i Siriju, zahvaljujući ilegalnim vizama koje su im dale Sjedinjene Države. Ti obučeni borci, potpomognuti Amerikom, formirali su organizaciju, kasnije poznatu kao Al Kaida.

“Znam, bio sam tamo”

Springman je u ekskluzivnom intervjuu za Sputnjik podijelio svoje iskustvo, objašnjavajući kako je izdavanje američkih viza teroristima flagrantno kršenje američkog zakona.

“Znam, bio sam tamo, izdavao sam vize”, rekao je Springman za Sputnjik.

“Jednog dana tadašnji šef CIA me je zaustavio dok sam prolazio hodnikom konzulata i zamolio me da izdam vizu jednom od njegovih agenata, Irancu čija obitelj drži trgovinu orijentalnih tepiha”, prisjeća se Springman.

“Mike, neka sve izgleda dobro, potreban nam je u Washingtonu”, poručio mu je tadašnji šef CIA.

Springman je također napomenuo da je imao svakodnevne borbe s tadašnjim generalnim konzulom i još nekoliko drugih dužnosnika CIA koji su zahtijevali izdavanje viza za ljude koji bi po zakonu bili odbijeni.

On kaže da je na kraju shvatio da je jedina dužnost konzularnog odjela u Jedi bila osigurati vize agentima CIA, odnosno strancima koje su regrutirali američki časnici.

“Na moje veliko zaprepaštenje, kasnije sam saznao da su ljudi koji su aplicirali za vize bili regruti za rat u Afganistanu protiv oružanih snaga Sovjetskog Saveza, da bi kasnije obučeni u Americi, odlazili na druga ratišta u Jugoslaviju, Irak, Libiju, Siriju”, rekao je Springman.

Viza za “slijepog šeika”

Ovaj bivši diplomat kaže da je isto tako bio i “konzularni službenik CIA” u Kartumu u Sudanu, u odjelu koje je izdalo turističku vizu šeiku Omaru Abdel Rahmanu, koji je kasnije povezivan s podmetanjem bombe u podzemnoj garaži Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku 1993. godine.

“Slijepi šeik” je već bio na terorističkoj listi State Departmenta kada mu je izdana viza, a u SAD je ušao 1990. godine preko Saudijske Arabije, Pakistana i Sudana.

On je rekao i da je svojim pretpostavljenima prenio da je, prema američkom zakonu, nelegalno izdavanje putovnica i viza federalni prekršaj, koji se kažnjava do 10 godina zatvora i novčanom kaznom od 250.000 dolara. Maksimalna zatvorska kazna je povećana na 15 godina, ukoliko je počinjeno kazneno djelo povezano s trgovinom drogom, odnosno na 20 godina, ako je povezano s terorizmom.

“To nije bio skup raznih prijevara u vezi s vizama, kao što sam nekada mislio, već nešto mnogo ozbiljnije. To su bile vize za teroristički projekt podešen da regrutira i obuči (u Americi) ubojice, ratne zločince, kršioce ljudskih prava u Afganistanu protiv Sovjetskog saveza. Ti ljudi postali su kasnije osnivači Al Kaide”, ističe on.

“Bivši predsjednik Jimmy Carter i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski započeli su kampanju okupljanja tih razbojnika, angažirajući ih za izvršenje raznih napada, po mogućnosti protiv sovjetskih vojnika”, dodao je on.

Skitnice

Međutim, kako kaže, Saudijci i drugi regionalni “džihad igrači” nisu željeli te “skitnice” na njihovom tlu, jer su se plašili da bi novostečene vještine mogli iskoristiti za promjenu režima u svojoj zemlji.

To objašnjava činjenicu zašto je mnogo njih poslano u SAD, u neki od 52 centra za obuku, od kojih je najvažniji onaj u Brooklynu, u New Yorku.

Tijekom dvogodišnjeg boravka u gradu Jedi, Springman se, kako kaže, stalno prepirao sa obavještajcima i osobljem koji su vodili američki konzulat.

“To su bili ljudi koji su bili obučeni za regrutiranje onih koji su se nekada nazivali mudžahedinima, koji su kasnije postali članovi Al Kaide, da bi danas bili transformirani u ISIS. Vidio sam sve to, ali nisam prepoznao njihove početke u Jedi. Svi smo svjedoci njihovog kasnijeg razvoja, kao i toga što se događa kada obavještajne službe kontroliraju vanjsku politiku i diplomaciju. Ljude koje su okupljali pomogli su u raspadu Jugoslavije, uništenju Iraka, kolapsu Libije i razbijanju Sirije”, kaže bivši diplomat.

Springman je proteklih 20 godina kod najviših razina vlasti protestirao zbog prakse nezakonitog izdavanja viza, ali je opstruiran. Za to vrijeme je, kako kaže, arapsko-afganistanska legija, koju je CIA stvorila kako bi potkopala Sovjetski Savez, maksimalno ojačala.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)

Izbori bi spasili Assadov obraz, a mogli su se dogovori da odsluži još jedan mandat, ako ga dobije, ali ne više od toga

Zbigniew Brzezinski, arhitekt “podijeli pa vladaj” Sirijskog programa i Obamin savjetnik, je sudjelovao u intervjuu sa nekadašnjim savjetnikom za sigurnost Jimmy Carter-a, a danas savjetnikom i punomoćnikom u Centru za Strateške i Međunarodne studije i višim znanstvenim suradnikom u Školi za napredne međunarodne studije Sveučilišta John Hopkins. Intervju je vodio Jakob Hailbrun, urednik TNI.

Prošlo je pet godina od početka Obamine administracije, i sada vi navodite da se Zapad angažirao u “masovnoj propagandi”. Da li se Obama toliko miješa u sirijski problem zato što je preslab da bi se odupro status quo-u? Što se dogodilo s Obamom koji nas je doveo do ovdje?

Ne mogu sad voditi neku psihoanalizu ili neku reviziju povijesti. On očito ima težak problem na plećima, sa svim misterioznim aspektima koje taj problem uključuje.

Pogledajte samo tajming. Krajem 2011. izbija sirijski problem, uzrokovan sušom i aktivnostima dvije poznate autokracije na Bliskom Istoku – Katara i Saudijske Arabije. On odjednom najavljuje da Assad mora otići, bez bilo kakve pripreme za tako nešto. Onda, u proljeće 2012 u izbornoj godini kod nas, CIA, koja je pod vodstvom generala Petraeusa, organizira široku akciju pomoći Kataru i Saudijcima i čini sve što može kako bi oni uspostavili kontakt s Turcima.

Da li je to bila strateška odluka? Zašto smo odjednom odlučili da Sirija mora biti destabilizirana, a njena vlada svrgnuta? Da li je to objašnjeno američkom narodu? Zatim, krajem 2012. godine, ravnoteža snaga se mijenja na štetu pobunjenika i postaje jasno da nisu baš svi ti pobunjenici “demokrati”. I zato se cijela politika prema Siriji preispituje. Mislim da se takve stvari moraju preispitati kako bi bilo više razumijevanja za američku politiku.

Povijesno gledano, mi smo često pomagali pobunjeničke pokrete: Nikaragva, Afganistan i Angola, na primjer. Ako ste neokonzervativac ili liberal, vi ćete reći kako je cijelo to pomaganje u cilju rušenja diktatora. Što onda fali intervenciji iz humanitarnih razloga?

U principu nema ništa loše s tim motivom. Ali ja mislim da se mora procijeniti rizik prije svake akcije.

U Nikaragvi je taj rizik bio toliko mali zbog dominantne pozicije Amerike, a također nije bilo značajnih neprijatelja izvana. U Afganistanu smo mislili da će Pakistan biti problem, ali smo to morali obaviti zbog 11. rujna. Ali, govoreći isključivo u svoje ime, ja jesam savjetovao (bivšeg ministra obrane Donald Rumsfeld-a kada su mu i mnogi savjetovali da upadne u Afganistan. Moj savjet je bio da upadne tamo, uništiti talibane, i zatim ode.

Mislim da je problem sa Sirijom njen potencijalno destabilizirajući učinak na Jordan i Libanon, koji su ranjivi, a postoji i mogućnost da će Irak postati dio većih sunitsko-šiitskih sukoba, i to bi mogao biti veliki udar i na nas i na Irance. Mislim da su ulozi veći, da je situacija prilično nepredvidiva i vrlo je osjetljiva na suzbijanje američke moći u Siriji.

Da li smo mi, zapravo, svjedoci zakašnjele lančane reakcije? San neokonzervativaca, kada su ušli u Irak, je bio stvoriti domino efekt na cijelom Bliskom Istoku, u kojem bi se režimi obarali jedan za drugim. Da li je ovo sablasna realizacije te težnje?

Istina, to bi i mogao biti slučaj. Oni se nadaju da će na neki način nadoknaditi u Siriji ono što su izgubili u Iraku.

Ali mislim da moramo imati na umu da je situacija u regiji nestabilnija nego za vrijeme invazije na Irak. Taj stav dijele i segmenti izraelske desnice jer svi izraelski strateški principi najbolje funkcioniraju ako su svi njezini susjedi destabilizirani.

Smatram da je to dugoročna formula za katastrofu po Izrael jer bi nusprodukt toga, ako bi se to dogodilo, bila eliminacija američkog utjecaja u regiji, i tada bi Izrael bio prepušten samom sebi. Ne mislim da je to dobro za Izrael, i – za mene još važnije, gledano iz američke perspektive – to nije dobro za nas.

Spomenuli ste, mislim na MSNBC, mogućnost održavanja međunarodne konferencije. Mislite li da je to još uvijek održiv pristup, da bi Amerika trebala biti uvjerena da napravi kompromis sa Kinom, Rusijom i drugim silama kako bi se postiglo mirno rješenje u ovom građanskom ratu?

Ako bismo rješavali problem samo s Rusima – što mislim da bismo i morali jer su oni djelomično uključeni – i također moramo i sa Francuskom i Britanijom, koje su nekadašnje kolonijalne sile na tim prostorima i koje su prilično omražene.

Šanse za takve pregovore ne bi bile realne kao što bi bile s Indijom, Kinom i Japanom, koji su se već zalagali za stabilni Bliski Istok. Te zemlje bi možda mogle kumulativno pomoći da se stvori kompromis u kojem, bar službeno, ne bi bilo pobjednika, ali bi taj kompromis mogao donijeti nešto što se predlaže već više od godinu dana.

Naime, trebalo bi postojati neka vrsta međunarodno financiranih izbora u Siriji, na kojima bi se mogao svatko kandidirati, i to bi spasilo Assadov obraz, ali bi opet moglo doći do dogovora da odsluži još jedan mandat, ako ga dobije, ali ne više od toga.

Koliko je to realno? Obama je jasno stavio da znanja da nije oduševljen slanjem oružja pobunjenicima. Koliko je to zaista realno? Da li možda idemo u pravcu veće američke intervencije?

Bojim se naginjemo ka neefikasnoj američkoj intervenciji, što je još gore. Postoje situacije u kojima intervencija nije najbolja, ali nije ni najgora od svih mogućih opcija. Ali ono o čemu vi pričate jeste povećanje pomoći antiasadovskim snagama, koje su neučinkovite.

U principu, to bi štetilo našem kredibilitetu. U najgorem slučaju, to bi ubrzalo pobjedu svih onih grupacija koje su neprijateljski nastrojene prema nama više nego što je to Assad ikad bio. Još uvijek ne znam zašto smo zaključili te 2011. ili 2012. izborne godine da Asad treba otići.

Vaš odgovor vezan za Izrael je krajnje fascinantan. Mislite li da će, ako regija doživi preokret, smanjenjem američkog utjecaja Izrael to vidjeti kao priliku da se konsolidira ili će čak radikalizirati svoje poteze kada Jordan bude u plamenu?

Da, razumijem na što ciljate. Kratkoročno gledano, mislim da bi došlo do toga da se Izrael pretvori u tvrđavu. Ali bi prije svega bilo krvoproliće, gdje bi i Izrael doživio gubitke. Ali bi tamošnja desnica na to gledala kao na način preživljavanja.

Ali, dugoročno gledano, neprijateljski nastrojena regija ne možete držati, čak ni da ste Izrael, koji ima nuklearno naoružanje.

Izraelu bi se desilo ono što se nama dogodilo u nekim ratovima, mada u manjem obujmu. Mučite ih, izgladnjujte ih, demoralizirate ih, prouzrokujte “odljev mozgova”, a zatim i kataklizmu koju ne bismo mogli predvidjeti u ovoj fazi, jer ne znamo kakav će biti odnos snaga.

S druge strane, Iran je u susjedstvu. On će biti nuklearno osposobljen. A, čak i da pretpostavimo da ih Izrael sabotira, što je s Pakistanom i drugima? Ideja da jaka i vrlo motivirana država ali sa šest milijuna ljudi, kontrolira cijelu regiju je pust san.

Pretpostavljam da je moje posljednje pitanje sljedeće: vi ste sada u nekoj vrsti opozicije trenutno. Dominantan glas u medijima iz redova intelektualaca je liberalno / neokonzervativni jezgra, koje poziva na akciju u Siriji temelju emocija. Da li mislite da je, čak i poslije debakla u Iraku, debata o vanjsko-političkim pitanjima krajnje loša?

(Smijeh) Mislim da odgovor na to pitanje znate bolje od mene, ali ću vam ponuditi neku novu perspektivu.

Amerika je vrlo motivirana i dobra zemlja. Vođena je dobrim motivima. Ali je također zemlja s ekstremno letargičnim razumijevanjem za svjetska pitanja, i još uvijek se smatra da Amerika svuda treba prevladati, ako treba i silom.

Smatram da je dosta složena situacija, a rješenja nude ili demagozi ili ljudi koji su nedovoljno pametni da predlože nešto smisleno; to je nešto što ljudi ne mogu razumjeti. Eventualno bismo imali ogroman regionalni rat, gdje bismo imali više neprijatelja nego što nas trenutno Arapi mrze. I to bi bila katastrofa za nas. Ali to nije perspektiva prosječnog Amerikanca, koji ne čita puno o dešavanjima u svijetu. Ovo je zemlja ugodnih osjećaja, ali u njoj ne postoji nikakvo znanje o vanjskom svijetu.
 
 
izvor: standard.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15015"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Svijet je na rubu ekonomskog kolapsa. Veliki industrijski giganti otpuštaju radnike. Banke neukaljane stogodišnjom tradicijom proglašavaju bankrot. Pred bankrotom su i mnoge do jučer prosperitetne industrijske države koje više ne mogu otplaćivati ​​ogromne inozemne kredite.

Irska, Island, Grčka, Portugal, Cipar, Italija, Španjolska, SAD … Mirovinski i investicijski fondovi propadaju. Tvornice se zatvaraju. Jučerašnji bogataši su prisiljeni kopati po kantama za smeće, ne bi li se prehranili. Valovi očaja milijuna ljudi koji ostaju bez posla i prihoda, rezultiraju ogromnim porastom broja samoubojstava. U takvoj atmosferi, okrenuti samo sebi i vlastitom opstanku, ljudi ne razmišljaju mnogo o drugim stvarima. Političke manipulacije i desetljetna šuškanja o Novom Svjetskom Poretku se zaboravljaju, a jedino važno postaje kako preživjeti.

Ništa nije slučajno

Da li je globalna kriza slučajnost, posljedica neumjerenosti, ljudske gluposti i pogrešnih procjena? Možda, ali kako to da se sličan scenarij ponavlja uvijek na isti način, s istim posljedicama?

Ako se, međutim, prisjetimo knjige povjesničara i nekadašnjeg obavještajca MI6 doktora John Coleman-a, Hijerarhija zavjerenika: priča o Komitetu 300 (Conspirators ‘Hierachy: The Story of The Committee of 300) objavljene još 90-tih godina, globalna kriza polako počinje dobivati ​​smisao .

Dr. John Coleman koji već godinama istražuje povijest obavještajnih agencija, u uvodu svoje knjige kaže: “Dok sam radio kao profesionalni oficir tajne službe, često sam imao pristup krajnje povjerljivim dokumentima. Tijekom službe u Angoli u zapadnoj Africi gdje sam se bavio političkim istraživanjima, vidio sam niz strogo povjerljivih dokumenata s neuobičajeno očiglednim sadržajem.

Ljut i ogorčen, krenuo sam putem sa koga više nisam skretao, s ciljem da otkrijem koja je to sila koja kontrolira Britansku i američku vladu i njima upravlja. Dobro sam poznavao tajna društva poput Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, Vijeća za vanjske poslove, grupe Bilderberg, cionista, masona, boljševizam, Rozenkrojcera i njihovih podružnica. Kao časnik tajne službe, pa i kao student, u Britanskom muzeju u Londonu sam ih sve detaljno proučio, baš kao i veći broj drugih poddruštava za koja sam vjerovao da su dobro poznata Amerikancima.

Ali kada sam se 1969. vratio u SAD, otkrio sam da su društva kao Rimski klub, Njemački fond Maršal, Fondacija Čini, Okrugli sto, Fabijanisti, Venecijansko crno plemstvo, Klubovi pakla, Red Svetog Jovana Jerusalimskog, i mnoga druga, potpuno nepoznata u Americi. Ili su, ako su i bili poznati, ljudi malo znali o njihovoj pravoj ulozi. Malo ili gotovo ništa … Tijekom 1969. i 1970 odlučio sam da takvo stanje urediti, objavljujući biltene i kazete. Prilično me je iznenadilo kada sam poslije toga otkrio koliki broj ljudi olako citira imena tih društava, kao da su im ona poznata od samog osnutka. Iako nisu bili upućeni u temu, odbijali su da navedu izvor tih novootkrivenih podataka. U tom trenutku me je utješila pomisao da je imitiranje najiskreniji oblik laskanja.

Uporan, nastavio sam svoja istraživanja unatoč ozbiljnim pritiscima, napadima na suprugu i mene, financijskim gubicima, neprekidnom uznemiravanju, prijetnjama i klevetama – ukratko, unatoč dobro osmišljenom i provedenom programu čiji je cilj bila moja diskreditacija, a sve pod patronatom državnih agenata i doušnika uključenih u mrežu “kršćanskih desničara”, “Pokreta za identitet” i desničarskih “patriotskih” grupa. Ovi agenti su radili i još rade skrivajući se iza maske snažnog otpora judaizmu kao najvećem neprijatelju – bar oni žele mi tako mislimo. Ti agenti doušnici rade pod rukovodstvom i patronatom jedne skupine homoseksualaca, koje religiozni i konzertvativni ljudi diljem SAD cijene i poštuju.

Njihov program kleveta, laži, mržnje i dezinformacija o meni i onome što radim se nastavlja nesmanjenom žestinom. Otišli su čak tako daleko, da u posljednje vrijeme moj rad pripisuju drugim autorima. Ipak su svi njihovi pokušaji ostali bez očekivanih rezultata. Ja ću nastaviti da se bavim svojim istraživanjima sve dok ne skinem masku s lica cijele tajne paralelne vlade visokih krugova koja upravlja Velikom Britanijom i SAD.”

Na vidnom mjestu

John Coleman je 30. travnja 1981. objavio članak u kome se prvi put u SAD spominje postojanje Rimskog kluba kao subverzivnog tijela tajne vlade Novog Svjetskog Poretka – Komiteta 300. Podsjetio je čitatelje na paralelu s upozorenjem koje je njemačka vlada objavila kada se dokopala tajnih planova Iluminta. Institucija pod imenom Komitet 300 koji ima dosad 40 poznatih ogranaka i koji je vrhovno zapovedno tijelo koje vlada svijetom već najmanje 100 godina je, kaže Coleman, uobličena u obliku Međunarodnog suda pravde u Hagu.

“Otvorena zavjera protiv Boga i čovjeka, koja uključuje porobljavanje većine ljudi koji opstanu na ovoj zemlji pošto ih snađu ratovi, kuga, masovna ubojstva, nije baš dobro skrivena. U obavještajnim krugovima agente uče da se tajna može najbolje sakriti ako to što želiš da sakriješ postaviš na vidno mjesto. Evo primjera koji govori u prilog toj činjenici: kada je 1938. Njemačka je željela sakriti svoj ​​novi borbeni zrakoplov Messerschmitt, prikazala ga je u Parizu na tadašnjoj izložbi zrakoplovstva. Dok su tajni agenti i špijuni tragali za podacima po rupama u stablima i iza razmrdanih cigala u zidovima, informacija koju su željeli im se smijala u lice.

Paralelne tajna vlada svijeta ne radi u vlažnim podrumima i tajnim prostorijama u podzemlju. Ona sebe stavlja u prvi plan, u Bijelu Kuću, u Kongres, u Downing Street broj 10 i Britanski Paralment. Ti su ljudi svima pred očima. Ti ljudi služe svjetskoj vladi – Novom Svjetskom Poretku. ”

Komitet 300, poznat i pod nazivom Olimpijci, po Coleman-u ne skriva lica svojih članova. “Jeste li ikada vidjeli kraljicu Elizabetu II kako otvara sjednicu Britanskog parlamenta? Tada ste, u punom smislu, vidjeli predsjednicu Komiteta 300! Da li set ikada gledali čin preuzimanja dužnosti predsjednika SAD? Tada ste u krupnom planu vidjeli još jednog člana Komiteta 300. Problem je samo u percepciji. Tko su zavjerenici koji služe silnom i svemoćnom Komitetu 300?

Naši bolje informirani građani su svjesni da zavjera postoji i da su njena imena različlita: Iluminati, masoni, Okrugli stol, Milnerova grupa … Takvim građanima Vijeće za vanjske poslove i Trilateralna komisija predstavljaju veći dio onoga što im se ne sviđa kada je riječ o unutarnjoj i vanjskoj politici. Neki čak znaju da Okrugli sto, preko britanskog veleposlanika u Washingtonu, ima veliki utjecaj na politiku SAD. Problem je pronaći prave, čvrste dokaze o izdajničkim aktivnostima članova te nevidljive vlade.

Višak stanovništva

Komitet 300 je odavno donio odluku da svijet mora biti manji, znatno manji i bolji. Previše “beskorisnih usta” troši prirodna bogatstva koja nisu neiscrpna, zato ih treba eliminirati. Industrijski razvoj utječe na porast stanovništva. Zato je potrebno potkopati Božju zapovijed ljudima da se množe i naseljavaju zemlju. Otuda su neophodni: napad na kršćanstvo, postupan ali siguran raspad industrijskih država-nacija, uništenje stotina milijuna ljudi koje Komitet 300 naziva “viškom stanovništva” i eliminacija bilo kojeg državnika koji se usudi stati na put globalnog plana Komiteta 300. ”

Dr. John Coleman navodi 21 cilj koje su sebi postavili Iluminati i Komitet 300, ljudi iz sjene koji vladaju svijetom i kroje sudbinu država i nacija:

1. Uspostavljanje Jedne svjetske vlade / Novog Svjetskog Poretka gdje su crkva i monetarni sustav ujedinjeni pod njihovom kontrolom. Jedna svjetska vlada je počela formirati svoju crkvu 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća, shvativši da potreba za religijskim vjerovanjem, utkana u svijest čovječanstva, mora imati svoju vanjsku manifestaciju. Stoga su stvorili “crkvu” koja će kanalistai to vjerovanje na način kako to njima odgovara.

2. Potpuno uništiti svaki nacionalni identitet i nacionalni ponos. To je primarni cilj koji se mora ostvariti ukoliko žele koncept Jedne svjetske vlade uspješno funkcionira.

3. Obesmisliti i potpuno uništiti religiju, posebno kršćansku religiju, uz izuzetak već spomenute njihove “crkve”.

4. Uspostaviti kontrolu nad svakom osobom pomoću kontrole uma i onoga što je Zbigniew Brzezinski nazvao tehnotronik, koja će stvoriti ljudske robote i sustav terora nezamislivih razmjera.

5. Okončati industrijalizaciju i produkciju električne energije iz nuklearnih elektrana u okviru onoga što nazivaju “postindustrijsko društvo nultog razvoja”. Kompjuteri i servisna industrija su prihvatljivi. Ono što ostane od američke industrije će biti prebačeno u zemlje kao što je Meksiko, gdje postoji obilje jeftine robovske radne snage. Kako smo već vidjeli 1993. godine, ovaj cilj je postao realna činjenica proglašenjem NAFTA – Sjevernoameričkog ugovora o slobodnoj trgovini. Nezaposleni u SAD će, s početkom industrijskog uništenja postati ili opijumski ili kokainski ovisnici, ili će postati samo obična statistika u procesu eliminacije viška populacije.

6. Ohrabrivati ​​uporabu droge i na kraju je legalizirati, a pornografiju proglasiti “oblikom umjetnosti” koja će postati široko prihvaćena i krajnje uobičajena.

7. Depopulacija velikih gradova prema planu koji je svojevremno smislio režim Pol Pot-a u Kambodži. Potove genocidne planove je osmislila jedna amricki istraživačka zaklada, inače dio Rimskog kluba, a nadgladao ih je Tomas Enders, visokopozicionarani dužnosnik State Departmenta.

8. Spriječavanje svakog znanstvenog razvoja, osim onoga koji ide u korist Iluminatima. Posebna meta je nuklearna energija koja se koristi u mirnodopske svrhe. Komitetu 300 posebno su omraženi eksperimenti iz oblasti fuzije, koje iluminatski mediji stoga u javnosti podvrgavaju podsmjehu i preziru. Razvijanje fuzijskog procesa bi oduvao koncept Iluminata o “ograničenim prirodnim resursima” pravo kroz prozor. Fuzijska baklja, pravilno korištena, mogla bi stvoriti neograničene i pri tom slobodne prirodne resurse, čak i od najobičnijih tvari.

Primjena fuzijske baklje bi doprinijela boljitku čovječanstva na način koji šira javnost još uvijek nije shvatila. Čovjek treba jasno razumjeti zašto je nuklearna energija tako omražena u jednom dijelu svijeta i zašto je lažni pokret “za očuvanje okoliša” čije je osnivač i financijer Rimski klub, krenuo u rat protiv nuklearne energije. Uz nuklearnu energiju koja daje obilje jeftine električne energije, zemlje Trećeg svijeta postupno bi postale neovisne od američke pomoći i pretvorile bi se u suverene i neovisne države. Električna energija iz nuklearnih izvora je pravi ključ pomoću koga bi zemlje Trećeg svijeta izašle iz zaostalosti, stanja u kome, po zapovijedi Komiteta 300, morali ostati.

Manja pomoć znači manji nadzor MMF-a (Međunarodni monetarni fond) nad prirodnim bogatstvom neke zemlje. Upravo je ova zamisao – da bi zemlje u razvoju mogle uzmu svoju sudbinu u vlastite ruke, nezamisliva Rimskom klubu i njegovom nalogodavcu, Komitetu 300.

9. Da se do 2050. godine, ograničenim ratovima u naprednijim državama, izgladnjivanjem i bolestima u državama Trećeg svijeta, izazove smrt tri milijarde ljudi koji se smatraju “beskorisnim ustima”. Komitet 300 (Iluminati) je angažirao Cyrus Vence-a da napiše kako provesti takav genocid. Venceov rad je objavljen pod naslovom Globalni izvještaj 2000, a prihvatili su ga i odobrili za primjenu u ime američke vlade tadašnji predsjednik SAD Jimmy Carter i državni tajnik Edwin Maski. Po preporuci ovog Izvještaja, do 2050. godine će populacija SAD biti smanjena za 100 milijuna ljudi.

10. Oslabiti moralno tkivo nacija i demoralizirati radnike iz radničke klase stvaranjem masovne nezaposlenosti. Kako se poslovi gube i nestaju zahvaljujući politici postindustrijskog nultog rasta koju je osmislio Rimski klub, izvješće predviđa demoralizaciju i obeshrabrenost radnika koji rezultiraju masovnom odavanju alkoholu i drogama. Mlade treba ohrabrivati ​​putem rock glazbe i droga da se bune protiv postojećeg stanja, na taj način podrivajući i konačno uništavajući obiteljsku zajednicu. U tom smislu, Komitet 300 je angažirao Institut Tavistok koji će pripremiti plan kako postići ovaj cilj. Tavistok je naredio istraživačkom odjelu Stanforda da pod rukovodstvom profesora Willis Harmona obavi posao. Njihov rad je kasnije postao poznat pod imenom Zavjera Vodenjak.

11. Ljude diljem svijeta spriječiti da sami odlučuju o svojoj sudbini izazivanjem krize za krizom, a zatim “rješavanjem” tih kriza. Time će se nacije demoralizovati i zbuniti do te mjere suočeni s previše izbora, da će upasti u masovnu apatiju. U slučaju SAD, agencija za upravljanje krizama već uveliko radi. Ona se službeno zove Federalna agencija za krizne situacije (FEMA), čiji je postojanje prvi put zabilježeno 1980. (Opće je poznato da je FEMA obavila katastrofalno svoj ​​zadatak nakon udara uragana Katrina i uništenja New Orleans-a, kada su stotine tisuća ljudi bile prepuštene sami sebi. A možda je to i bio cilj …)

12. Stvoriti nove kultove i nastaviti s poticanjem kultova koji već funkcioniraju, gdje su uključeni gangsteri sa glazbene scene kakvi su Rolling Stonesi (gangsterska skupina koju posebno favorizira Europsko Crno Plemstvo) i sve rok grupe koje je stvorio Institut Tavistok, počevši od Beatlesa pa nadalje.

13. Nastaviti s jačanjem kulta kršćanskog fundamentalizma koji je započeo sluga britanske Istočnoindijske kopanije Darby, što će se zloupotrijebiti za jačanje Izraela i uvjeravanja Židova u istinitost mita o “izabranom narodu” kao i za izvlačenje novca. Kršćanski fundamentalisti bi donirali ogromne sume novca, vjerujući da ih daju u religiozne svrhe u cilju daljeg jačanja kršćanstva.

14. Dodatno pojačati širenje religioznih kultova kakvi su Muslimansko bratstvo, Muslimanski fundamentalizam, Siki … Provoditi istovremeno eksperimente kontrole uma kakve su primjenjivali Jim Jones (vođa kulta Hram naroda koji je naredio masovno samoubistsvo članova kulta) i Samov Sin (masovni ubojica koji je vervao da je Sotonin sin). Ništa ne znači činjenica da je pokojnog Homeini-ja, imama koji je zbacio iranskog šaha stvorila britanska vojna obavještajna služba MI6. Detaljni plan o uspostavljanju Homeinijeve šerijatske vlasti u Iranu je korak po korak provela američka vlada.

15. Širiti ideje o “vjerskoj slobodi” po svijetu kako bi se potkopale postojeće religije, osobito kršćanstvo. Ovo je počelo s “Jezuitskom teologijom oslobođenja” kojom je okončana vladavina obitelji Somoza u Nikaragvi, a zatim se nastavilo uništavanjem El Salvadora i ratom koji je je trajao više od četvrt stoljeća. Revolucionarne aktivnosti su pokrenute i u Kostariki i Hondurasu zahvaljujući jezuitima. Veliku medijsku pozornost je svojevremno privuklo ubojstvo četiri časne sestre Misije Meri Nol (misija je, inače, aktivno angažirana u širenju komunizma i takozvane teologije oslobođenja) u El Salvadoru. Četiri časne sestre su bile subverzivni komunistički agenti, a salvadorske vlada je prikupila obimne i vjerodostojne dokaze o njihovim aktivnostima. Američki mediji su, međutim, potpuno ignorirali ove dokumente koji govore o ulozi časnih sestara u podrivanju legitimne vlasti u zemlji. Ni jedan riječ o tome nije objavljena. Pripadnice Misije Meri Nol su, inače, prisutne u mnogim zemljama, a odigrale su vodeće uloge u širenju komunizma u Rodeziji, Mozambiku, Angoli i Južnoj Africi.

16. Izazvati totalni kolaps svjetskih gospodarstava i pokrenuti totalni politički kaos.

17. Preuzeti kontrolu nad vanjskom i unutarnjom politikom SAD.

18. Pružiti najveću podršku nadnacionalnim institucijama kakve su UN, Međunarodni monetarni fond, Banka za međunarodno poravnanje, Svjetski sud i, koliko god je to moguće, smanjiti učinkovitost lokalnih institucija postepenim uvlačenjem istih pod okrilje UN-a.

19. Prodrijeti u svaku vladu diljem svijeta i raditi unutar nje kako bi se uništio suvereni integritet nacije koju ona predstavlja.

20. Organizirati svjetsku terorističku organizaciju i pregovarati s teroristima kad god se dogode terorističke aktivnosti. Sjetimo se da je upravo Bettino Craxi uvjerio talijansku i američku vladu da pregovaraju s teroristima Crvenih Brigada koji su kidnapovali talijanskog premijera Alda Mora i američkog generala Dozijera. Kao dodatak, Dozijeru je striktno naređeno da ne govori nikome o tome što mu se dogodilo. Ako prekrši naređenje, postati će samo još jedan primjer kako se postupa s neposlušnicima kakvi su bili Aldo Moro, Ali Buto i general Zia ul Hak, s kojima se obračunao Henry Kissinger.

Jer, dva prva cilja Komiteta 300 bili su Italija i Pakistan. Pokojni talijanski predsjednik vlade Aldo Moro, bio je prvi državnik koji se odupro nultoj stopi rasta i planiranom smanjenju broja stanovnika njegove zemlje, čime je na sebe navukao gnjev Rimskog kluba koji je od Olimpijaca (Komitet 300) dobio zadatak provesti spomenutu politiku. Tijekom istražnog procesa 1982. godine, u Rimu, bliski Morov prijatelj je svjedočio da je pokojnom predsjedniku talijanske vlade prijetio agent Kraljevskog Instituta za međunarodne poslove koji je bio član Komiteta 300, a istovremeno i američki ministar vanjskih poslova – Henry Kissinger.

Aldu Mora su 1978. godine oteli pripadnici Crvenih Brigada i kasnije su ga ubili. Na suđenju je nekoliko članova ove organizacije potvrdilo da im je poznata činjenica da je u Morov ubojstvo bio upleten netko iz visokih američkih političkih krugova. Kada je prijetio Aldi Moru, Kissinger sigurno nije sprovodio američku vanjsku politiku, nego je radio prema zapovijedima Rimskg kluba – tijela koje je potčinjeno Komitetu 300 i koje se bavi vanjskom politikom.

Svjedočenje Morovog prijatelja je odjeknulo u sudnici poput bombe, a prenijela ga je talijanski tisak. Ipak, ni jedna riječ o tome nije prenijeta u američkim medijima, bilo da je riječ o radiju, televiziji ili novinama. Činjenica da je talijanski predsjednik vlade Aldo Moro desetljećima bio vodeći političar, da je otet u sred bijela dana u proljeće 1978 da su mu svi tjelohranitelji hladnokrvno ubijeni nije smatrana viješću vrijednom objavljivanja, čak ni uz podatak da je u tom zločinu sudjelovao sam Kissinger! Ili je tišina nametnuta upravo zbog Kissingerove umiješanosti? Morov smrću uklonjena je prepreka destabilizaciji Italije, a istovremeno, kao što danas znamo, omogućeno provođenje zavereničkih planova za Bliski istok – Zaljevskog rata koji je započeo 14 godina poslije ovog ubojstva.

Kissingerova uloga u destabilizaciji SAD kroz tri rata – bliskoistočnog, korejskog i vijetnamskog, dobro je poznata, kao i njegova uloga u zalivskom ratu, u kome su vojnici SAD djelovali kao plaćenici Komiteta 300 kako bi Kuvajt vratili pod nadzor Komiteta 300 iu isto vrijeme Irak pretvorili u primjer malim zemljama da ne bi došle u napast da odlučuju o vlastitoj sudbini. Kissinger je prijetio i Ali Butu, predsjedniku suverene države Pakistan. Butov grijeh je bio u tome što je zagovarao nabavu nuklearnog oružja za svoju zemlju. Buta je 1979. pravno uništio predsjednik Ministarstva za vanjske poslove Pakistana, general Zia ul Hak. Nekoliko godina kasnije, general je i sam platio životom, pošto se umiješao u rat koji je bjesnio u Afganistanu. Njegov zrakoplov je pogođen niskofrekventnim električnim pulsom odmah po uzlijetanju, poslije čega se srušio. Provodeći naređenje Komiteta 300 i eliminiđući generala ul. Haka, Rimski klub je bez ikakve grižnje savjesti žrtvovao i živote brojnih američkih alužbenika koji su bili u istom avionu.

21. Preuzeti kontrolu nad obrazovanjem u Americi, s namjerom i svrhom da se ono potpuno uništi.

Sve gore od goreg

“Rimski klub je vrhovna zaverenička organizacija, brak između anglo-američkih financijera i starih europskih obitelji crnog plemstva, posebno londonskog, venecijanskog i genosvkog plemstva. Ključ uspješne kontrole svijeta je njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza i upravljanje recesinama i krizama. Komitet 300 potiče socijalne nemire na svjetskom nivou, poslije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za predstojeće ozbiljnije stanje.

Čini se da Komitet veliki dio svojih važnih odluka koje se tiču čovječanstva temelji na filozofiji poljskog aristokrate Felix Dzerzhinsky-og, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad stoke. Kao blizak prjatelj britanskog tajnog agenta Sidney Riley-a (Riley mu je, u stvari bio kontrolor tijekom prvih godina boljševičke revolucije), često se povjeravao Rajliju u pijanom stanju. Tijekom jedne pijanke je rekao Reileyu: “Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog druga da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno.”

Knjiga dr. John Colemana je objavljena 90-tih godina. Od tada do danas se svijetu dogodilo mnogo toga što ide u prilog njegovim tvrdnjama o ciljevima tajne svjetske vlade. Dovoljno je samo prelistati svjetsku i domaću tisak.

“Prirodne” katastrofe haraju planetom, uništavajući poljoprivredne resurse i donoseći glad i očaj. Učestale havarije na nuklearnim elektranama, počevši od Černobila do Japana. Porast sumnjivih epidemija novih smrtonosnih bolesti u zemljama Trećeg svijeta. Etiopija kao najdrastičniji slučaj izgladnjivanja jedne zemlje. Geopolitički kaos na Bliskom istoku, Južnoj Americi, u Africi, na Balkanu. Urušavanje europske i američke industrije. Nezamislivi porast nezaposlenosti. Sveopća apatija i degradacija sustava moralnih normi. Razaranje obiteljskih vrijednosti. Brisanje nacionalnog identiteta europskih država u korist anacionalnih “europskih vrijednosti”. Slom financijskih institucija. Zatiranje i mijenjanje povijesnih činjenica. Kontrola prirodnog bogatstva država diljem svijeta od strane multinacionalnih kompanija. Nametanje nesigurnosti i straha kao načina kontrole stanovništva. Ispiranje mozgova ljudima bljutavim TV porukama i njihovo pretvaranje u kodirane i uvjetovane ljudske robote. Smrt tisuća i tisuća nesvjesnih žrtava. Zastrašivanje potencijalnim katastrofama i “predstojećim smakom svijeta”. Planeta u kaosu, u kome samo najbogatiji opstaju.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(treceoko.novosti.rs, knjiga John Colemana,The Story of The Committee of 300/uredio: nsp)

Mnogi ljudi ne vjeruju da zavjere postoje. Moj interes za zavjere se pojavio kad sam se uvjerio da one postoje na primjeru uništenja moje domovine Jugoslavije.

Svjetski mediji su prikazali destrukciju Jugoslavije kao unutarnji konflikt među jugoslavenskim narodima ali to je bila samo fasada. Suština raspada Jugoslavije je ležala u kolonizaciji države. Zapadne republike Slovenija i Hrvatska su 1990. godine na izborima birale partije koje podržavaju kapitalizam.

U Srbiji su na izborima su pobijedili komunisti koji su i prije vladali. Poslije toga Srbija je kočila prozapadne reforme u Jugoslaviji. Tada sam primijetio da su zapadni političari i mediji podržavali prozapadno orijentirane republike i optuživali Srbe za probleme u kojima se Jugoslavija našla.

Takva pristranost je bila rezultat zavjere koja je imala za cilj posvađati narode i oslabiti ih politički i ekonomski. To se i dogodilo. Poslije toga konspiratori su zavladati nad teritorijem bivše Jugoslavije i jeftino preuzeli resurse koje su svi narodi Jugoslavije stvarali. O uzrocima raspada Jugoslavije sam detaljno pisao u članku “Moj dug Jugoslaviji”.

Ljudi uviđaju da se u svijetu događaju nepravde. Mnoga sredstva javnog informiranja optužuju korporacije da vladaju svijetom i čine nepravdu, ali ne optužuju ljude koji vladaju uz pomoć korporacija. Mediji tako prihvaćaju da se ništa protiv tih vladara ne može učiniti. Nositelji konspiracije vole takve članke jer šire apatiju u društvu. Ja sam uvidio da su optužbe protiv korporacija beskorisne i da je potrebno pronaći ljude koji vuku korist od vladavine nad korporacijama da bi ih bilo moguće zaustaviti.

Prije jedno deset godina sam se pitao tko to ima tako veliku moć da može uništiti Jugoslaviju? Istraživanjem sam došao do zaključka da svi putovi vode prema porodici Rothschild iako je ona vrlo neeksponirana. Obitelj Rothschild tajno vlada zapadnim svijetom tako da je nitko za to ne može optužiti.

Nitko je ne može smijeniti s vlasti. Nije li to cilj zavjere? U to vrijeme sam primijetio da mnogi religiozni ljudi vjeruju da dolazi sudnji dan pa su nagađali tko bi mogao biti Antikrist? Sumnjali su i George Soros-a , princa Charlesa, čak i Papu. Pokušao sam iskoristiti interes kršćana pa sam u članku “Da li je Antikrist stigao?” objavljenom 2003 godine ukazao da bi Jacob Rothschild mogao biti Antikrist.

Obitelj Rothschild je još u devetnaestom stoljeću postala uvjerljivo najbogatija porodica svijeta i zasigurno je imala apetite da zavlada cijelim svijetom. Poučena praksom da su vladari najčešće nepopularni i da tu činjenicu mogu platiti i glavom, oni su odlučili da se povuku s javne scene i da zavladaju svijetom tajno. Oni kriju svoju moć iza velike hijerarhijske strukture agenata koji ih zastupaju u vlasništvu nad najvećim svjetskim kompanijama. To vlasništvo uključuje najveće banke, najprofitabilnije kompanije i najutjecajnije medije.

Jedan od značajnih agenata obitelji Rothschild je George Soros . Prikazujući sebe kao “velikog dobrotvora” pomagao je reforme u Istočnoj Europi poklonivši tim zemljama oko milijardu dolara kroz njegovu organizaciju “Otvoreno društvo”. Naziv koji je dao svojoj organizaciji je u najmanju ruku vrlo bezobrazan jer je on jedan od istaknutih članova najzatvorenijeg društva. On je pirat koji je zbog vlastite pohlepe unesrećio mnoge zemlje i narode. O tome je pisao William Endahl u članku: The Secret Financial Network Behind “Wizard” George Soros . Članak prikazuje i vezu Soros-Rothschild.

Možete li vi ljudi koji ne vjerujete u urote, odgovoriti zašto je Soros poklonio milijardu dolara zemljama Istočne Europe? Ja ću vam odgovoriti. To nije bio poklon već velika prijevara pomoću koje su agenti tajne organizacije obitelji Rothschild prisvojili bogatstva zemalja Istočne Europe. Dokaza nemam. Ali ako vi ljudi mislite da je pirat Soros poklonio milijardu dolara zemljama Istočne Europe da bi dozvolio bilo kome da se tamo obogati onda je zavjera Rothschilda jako uspješno formirala način na koji razmišljate.

Soros je uz pomoć donacija u zemljama Istočne Europe propagirao kapitalizam kao idealan sustav i korumpirao je političare. To je omogućilo drugim agentima Rothschilda da jeftino otkupe državno vlasništvo tih zemalja. Tako je uložena milijarda zaradila bilione dolara. Samo se tako može ispravno tumačiti Sorosa “filantropija”. To je bio organizirani kriminal. Obogatili su se i poneki domaći ljudi koji vode Rothschildove tvrtke u tim zemljama ali oni su uglavnom samo agenti koji rade za proviziju.

Rothschildi odlučuju o tome za koga će ljudi glasovati na izborima ulaganjem velike količine novca u političke stranke koje im više odgovaraju i njihovom promocijom pomoću medija koje imaju pod kontrolom. Ali njima nije ni važno tko će pobijediti jer oni preko svojih agenata financiraju sve utjecajne partije u svijetu koje slijede njihove interese. Tako osiguravaju da će politika koja njima odgovara biti prihvaćena gdje god je prihvaćena liberalna demokracija u svijetu. Na nedavnim izborima za predsjednika SAD obje dominantne stranke su potrošile po milijardu dolara. Bilo je i drugih kandidata za predsjednika države, ali Amerikanci čak nisu znali da oni postoje. Gdje je tu demokracija?

Vrlo rijetko se događa da se stvari ne odvijaju onako kako su Rothschildi zamislili. Ali događa se. Srbi su primjerice 10 godina pružali otpor Rothschildima u napadu na Jugoslaviju. Zato su Rothschildi odlučili da izvrše oružanu agresiju na Jugoslaviju uz pomoć NATO saveza. Predsjednik Clinton se suprotstavljao toj namjeri shvativši da bi ta agresija bila čisti kriminal. Onda su mu agenti Rothschilda namjestili slučaj Lewinsky i ucenili su ga da će ga smijeniti s položaja ako ne naredi agresiju na Jugoslaviju. Clintonu je naravno bila draža njegova pozicija nego životi tisuća ljudi pa je naredio napad na Jugoslaviju. Odmah poslije njegovog pristanka slučaj Lewinsky je potpuno zaboravljen. Pogledajte kronologiju tih zbivanja CNN-a .

Da bi spriječili svaki otpor budućeg predsjednika SAD, Rothschildi su izabrali čovjeka koji je bio potpuno na njihovoj liniji – George Bush-a mlađeg. Ja bih rekao da je on bio i previše na njihovoj liniji pa je nanio veliku štetu Americi. Postoji jedna teorija zavjere koja tvrdi da je Bushova vlada izvela napad na nebodere blizance u New York-u 11.rujna.2001. da bi dobila izgovor za napade na Irak i Afganistan, zemlje bogatih rudama. Siguran sam da predsjednik Bush nije o tome ništa znao jer je bio iznenađen i vrlo je nespretno reagirao kada je čuo da su zrakoplovi udarili u Svjetski trgovački centar. Ali mnoge teorije zavjere su puštene u optjecaj koje tvrde da je američka vlada postavila eksploziv u Svjetskom trgovačkom centru. Pronađeni su čak stručnjaci koji tvrde da je zgrada broj 7 porušena eksplozivom. To nije točno.

Čelična konstrukcija je jako osjetljiva na poremećaje naprezanja. Ako joj samo jedan stup popusti uslijed velike temperature zgrada će pasti na isti način kao i da je porušena eksplozivom. Neuvjerljivi teorije zavjere stvaraju suprotan efekt pa ljudi odbacuju teorije zavjere kao neostvarive u današnjem “razvijenom demokratskom društvu”. I to je dio zavjere Rothschild-a. Mediji danas namjerno indoktriniraju ljude pogrešnim informacijama i plitkim vrijednostima jer dezinformirani i glupavi ljudi su poslušni i ne pružaju otpor.

Sa druge strane prave konspiracije nitko ne istražuje. Američki general, Wesley Clark je u emisiji Democracy Now od 2007/2/3, izjavio da je Pentagon odmah poslije 9-11 planirao napad na Afganistan, Irak, Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran. Nije li to dovoljan dokaz da zavjera postoji?

Izjava generala američke vojske nije probudila nikakav interes američkog pravosuđa niti medija. Zašto?

Zato što su i američko pravosuđe i mediji pod kontrolom obitelji Rothschild. Ako fizički napadnete nekog čovjeka vi ćete najvjerojatnije završiti u zatvoru, ako napadnete Irak i Afganistan, pobijete stotine tisuća ljudi da bi opljačkali njihove resurse ništa vam se neće dogoditi. Ne može to tako. Obzirom da sam jako dobro upućen kako je izvršena agresija na Jugoslaviju, u kriminalnoj agresiji na Irak i Afganistan sam prepoznao rukopis obitelji Rothschild.

Da bi smanjio nezadovoljstvo ljudi u SAD uzrokovanim lošom politikom Georgea Busha mlađeg, Rothschildi su uz pomoć svog agenta Davida Rockefellera odabrali humanog i inteligentnog Barack Obam-u za predsjednika. On je kao humani čovjek privukao američku ljevicu i pokušao odstraniti probleme koje je desno orijentirani Bush izgradio u Americi. Ali on nije ni približno dovoljno jak da bi u tome mogao uspjeti. Obama je upravo uoči nominacije za predsjednika SAD diplomirao pravo na Harvardu. Osobe koje završe studij moraju biti poslušni sljedbenici autoriteta inače ne bi mogli završiti studije. Rothschildi su znali da mogu relativno lako manipulirati mladog Obamu i zato su ga izabrali.

Rothschildi su od uzornog studenta prava koji vjeruje da je svatko nevin dok sud ne dokaže da je kriv, napravili kriminalca i ubojicu. Obama je potpisao nalog za ubojstvo Osama Bin Laden-a i tako je pljunuo na vlastitu diplomu. Zašto je to učinio? On je pao pod pritiskom medija i službenika američke vlade koji ga okružuju, koji su svi do jednoga pod kontrolom Rothschilda jer u suprotnom ne bi mogli biti na poziciji koju drže. Mene nitko nije uvjerio da Osama Bin Laden ima ikakve veze s terorističkim akcijama koje mu se pripisuju. Ako ste primijetili sve najteže optužbe medija su dokazano samo stavljanjem njegove slike na televiziji. Moguće je da je ubojstvo bilo zatvaranje usta čovjeka koji je nepravedno optužen od strane Rothschilda.

Amerika pod pritiskom Rothschilda ubija ljude po svijetu pod izgovorom da tako širi demokraciju i ljudska prava. To je laž, tu se radi samo o pokoravanju neposlušnih zemalja. Obama svakodnevno šalje u Afganistan bespilotne letjelice koje ubijaju ljude. To je terorizam. Možete li zamisliti afganistanske bespilotne letjelice koje lete iznad SAD i ubijaju ljude zato što Amerika nije demokratska država?

Ostali predsjednici država “razvijenog” zapada su također korumpirani ili nesposobni zato što drugačiji ljudi nemaju pristup do takvih pozicija. Rothschildi su osnovali Bilderberg grupu. To je privatna organizacija u kojoj se otvoreno regrutiraju i ideološki usmjeravaju lideri zapadnog svijeta. Zato ne čudi da su predsjednici Velike Britanije, Francuske, Italije, Turske nedavno prihvatili pobunjenike u Siriji kao legalne predstavnike vlasti. To je kriminal. Te pobunjenike je tajno kreirala porodica Rothschild sa ciljem da zavlada Sirijom. Tako obitelj Rothschild mijenja neposlušnu vlast neovisnih država. Tako nastavljaju nasilno otimanje svih resursa ovog svijeta koje nemaju pod kontrolom.

Ja sam prije nekoliko godina na televiziji vidio izraelskog premijera Netanyahua koji je rekao na engleskom jeziku: “Ništa ne brinite mi kontroliramo američku vladu” . Jedan inteligentan čovjek sebi ne može dopustiti takvu arogantnu izjavu ukoliko proces porobljavanja američkog društva nije završen. Netanyahu ipak nije rekao istinu jer ne kontrolira Izrael Američku vladu već obitelj Rothschild. Rothschildi kontroliraju i američki parlament preko organizacije AIPAC (The American Israel Public Affairs Committee). Ako im se neki senator ili predstavnik naroda suprotstavi on više neće biti političar jer će ga moć koju AIPAC posjeduje smijeniti i to političari znaju. Amerika je kolonija .

Savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD, Jimmy Cartera, Zbigniew Brzezinski je nedavno izjavio:

“Ne mislim da postoji obveza SAD da kao glupa mula slijedi sve što god Izraelci čine. Ja mislim da SAD imaju pravo na svoju vlastitu nacionalnu sigurnosnu politiku. “Čitajući ove retke imam dojam da taj čovjek, koji je bio na visokoj funkciji u SAD, ne zna da je SAD kolonija.

Rothschildi također kontroliraju i pravosudne organe zapadnih zemalja. Oni su uspostavili međunarodni sud u Haagu kako bi sudili narodima koji im se suprotstave. Taj sud je kriminal za sebe i sramota današnjeg društva. James Bissett bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji tvrdi da George Soros, agent obitelji Rothschild, financira Međunarodni sud u Haagu. Jacob Rothschild bi trebao biti optužen za zlo koje čini ali to naravno nije moguće sa korumpiranim sudstvom. Osim toga nitko ne zna da je on odgovoran i zato neometeno čini zlo u svijetu.

Ukratko, moć korumpira i dokle god bude postojala moć nad ljudima postojaće i korupcija. Ja sam u svojoj knjizi “Humanizam” predložio ukidanje moći čovjeka nad čovjekom. To je jedini način da se izgradi dobra budućnost čovječanstva, ali takav sustav moćni i korumpirani ljudi ne prihvaćaju. Ostali su u tolikoj mjeri indoktrinirani sustavom obrazovanja i medijima da ne prepoznaju blagodeti sustava koji sam predložio.

Konspiracija je zahvatila i znanost. Negdje početkom ove godine sam gledao video zapis sa konferencije “Instituta za nov način ekonomskog razmišljanja”. U tom zapisu je George Soros pozvao sve ekonomske škole, uključujući marksističku, pridonijeti nalaženju izlaza iz gospodarske krize.

Poziv nije iskren jer da jest, oni bi analizirali moje ekonomske ideje koje sam im ponudio ali to im ne pada na pamet. Ali zašto Soros poziva markiste kada zna da su oni najveći neprijatelji kapitalizma? Tada sam shvatio da se oni ne plaše marksista. Vjerojatno 1/2 profesora sociologije na Zapadu su marksisti. Oni otvoreno predaju marksističku filozofiju po sveučilištima što nikako ne bi bilo moguće da marksizam na bilo koji način može ugroziti kapitalizam. Ja sam duboko uvjeren da Rothschildi svjesnom manipulacijom stavljaju marksistički orijentirane profesore na pogrešan put. Na taj način su smanjili mogućnost nastanka dobrog lijevog društvenog sustava koji bi mogao pobijediti kapitalizam.

Ta zavjera je uspostavljena odavno. Navodno se Lenjin vratio iz progonstva u Rusiju s koferima punim novca. Razlog? Ruski Car Nikolaj Romanov se zamjerio Rothschildima zato što je dao potporu američkoj vladi u sukobu sa engleskom bankom. Osim toga ruski Car je navodno otplatio dug međunarodnim bankarima i nije se želio dalje zaduživati ​​što je bilo dovoljno da Rothschildi financiraju revoluciju. Upravo se isto događa Siriji. To je moguće samo zato što nikome ne pada na pamet da iza svega toga stoji obitelj Rothschild. Oni ostvaruju svoje interese pomoću zločina zato što ih nitko ne može povezati s tim zločinima.

Rothschildi su nametnuli sustav obrazovanja koji zaglupljuje ljude, osobito autoritete. U svom posljednjem članku “Homoseksualnost” sam prikazao kako Rothschildi podržavaju znanstvenike koji razvijaju besmislene teorije. Nakon toga studenti moraju prihvatiti takve teorije ukoliko žele položiti ispite. Tako se proizvode nesposobni intelektualci. Tako Rothschildi proizvode nemoćne i beskorisne znanosti. Znanstvenici duboko indoktrinirani pogrešnim znanjem ne mogu unaprijediti svijet niti shvatiti i prihvatiti napredne ideje. Zato svijet ne može naprijed.

Zavjera je zahvatila i proizvodnju hrane. U članku “Epilog” napisao sam da postoje indicije prema kojima obitelj Rothschild svjesno truje ljude hranom kako bi proizveli hranu jeftinije, i više zaposlili zdravstvenu i farmaceutsku industriju nad kojom također imaju kontrolu. Nadalje, zdravstvena i farmaceutska industrija se ne trude dovoljno iskreno izliječiti ljude jer zdravi ljudi ne troše novac na liječenje. Postoje indicije da Rothschildi svjesno truju ljude hranom da bi smanjili populaciju planete zemlje. William Endahl je u svojoj knjizi “Sjeme uništenja” napisao da je širenje genetski modificiranih usjeva i hrane danas toliko uhvatilo maha po cijelome svijetu da ga se može i mora proglasiti “genocidom, zločinom protiv čovječnosti”.

Zavjera Rothschilda je zahvatila svaku poru današnjeg društva. Ona nije poznata javnosti zato što je potpuno skrivena. Moguće je da samo Jacob Rothschild ima uvid u cijelu zavjeru. Ja vjerujem da njegova žena misli da je on samo uspješan poslovan čovjek. Čak ni njegov sin Nathaniel donedavno nije znao koliko mu je otac moćan. Kad je saznao da će naslijediti njegovu moć, odjednom je od neodgovornog pustolova nekim čudom postao jako uspješan “samostalan” biznismen. Naravno uži krug njegove obitelji je najvjerojatnije upućen u zavjeru kao i još nekoliko članova drugih obitelji, uključujući naravno David Rockefeller-a koji vlada u ime Rothschilda nad Sjedinjenim Američkim Državama. U hijerarhiji ispod njih nitko, ponavljam baš nitko, vjerujem čak ni Soros, ne zna koliko je Jacob Rothschild stvarno moćan. Zato zavjera i ostaje neotkrivena.

Kako smo tkrili koliko je Jacob Rothschild moćan? Negdje na prelasku tisućljeća smo postali uvjereni da Rothschildi vladaju zapadnim svijetom proučavajući dokumente preko interneta. Mnogi dokumenti kao i rodoslovlje obitelji Rothschild ukazuju da londonski ogranak upravlja cijelom obitelji. Mnoštvo izjava, članaka i dokumenata ukazuju da je Jacob šef londonskog ogranka. Iz toga proizlazi da je Jacob Rothschild tajni vladar svijeta. I on najviše odgovara toj ulozi kao povučen čovjek poznat najviše po ljubavi prema umjetninama i cvijeću. Tu sliku je naravno izgradio zato da nitko ne bi mogao pomisliti da bi on mogao biti vođa svjetske zavjere. Nemamo čvrste dokaze protiv Jacob Rothschild-aa zato jer ih je nemoguće sakupiti bez pomoći državne vlasti. Državne vlasti su korumpirane, nesposobne ili preplašene moći korporacija i ne pada im na pamet da traže dokaze i optuže Jacob Rothschild-a. Situacija u svijetu je sve lošija i zato sam se odlučio djelovati.
 

 
 
(izvor: skajvok3r.blogspot.com,youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12453"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Zbigniew Brzezinski je istaknuti američki politolog i državni dužnosnik, autor globalne strategije antikomunizma, teorije tehnotrone ere i koncepcije američke hegemonije novog tipa.

Od 1977. do 1981.godine bio je u timu predsjednika Jimmy Carter-a i smatrao se apologetom politike “jastrebova”. Glavni politički događaji u vrijeme njegovog službovanja bili su normalizacija odnosa sa Kinom, potpisivanje Sporazuma START 2, gubitak Irana, početak demokratskih reformi u Istočnoj Europi, akcentiranje ljudskih prava u vanjskoj politici SAD i vojna podrška afganistanskim mudžahedinima.

Danas je Brzezinski konzultant Centra za strateška i međunarodna istraživanja (Center for Strategic and International Studies) i profesor američke vanjske politike u Školi suvremenih međunarodnih istraživanja Pola Nitcea-a (School of Area and International Studies) pri Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu. Također je član savjeta direktora Nacionalne potpore demokraciji (National Endowment for Democracy) i član organizacije Freedom House.

INTERVJU

Da li sadašnja kriza mijenja svijet?

- Nesumnjivo. Živimo u stoljeću kada se mijenja nešto principijelno.

U ovom stoljeću ili u ovoj godini?

- U jednoj godini ne. Ali u ovom stoljeću – svakako. Važno je da se bliži kraju dominacija Zapada u svijetu, koja traje 500-600 godina. Sada se svijet u političkom smislu probudio. Većina čovječanstva nije se zanimala niti interesirala za politiku sve do Francuske revolucije, koja je probudila političke figure i nacionalna osjećanja u Europi. Potom se to proširilo praktično na cijeli svijet, koji je u posljednjih pola stoljeća postao politički svjestan.

Ta svijest je vrlo raznolika i sve aktivnija, u sve većoj mjeri ona nastaje iz frustracije, nesigurnosti, nezadovoljstva, osjećaja nepravde. Ta negativna osjećanja usmjerena su uglavnom prema Zapadu, naročito prema Americi, koja je u mnogome bila savjest svijeta, da bi tijekom posljednjeg desetljeća postala objekt opće mržnje. To je vrlo opasno: ako bi sada Amerika izgubila vodeću ulogu u svijetu, ni jedna država ne bi mogla zauzeti njeno mjesto. Kada sam radio u Bijeloj kući, najveća opasnost prijetila je od započinjanja nuklearnog rata. Mi smo to svakodnevno imali na umu. U roku od 28 minuta mogla se razviti kriza, koja bi za samo šest sati usmrtila između 80 i 120 milijuna ljudi.

Za početak.

- U tijeku jednog dana! Sada takve opasnosti nema. Ali postoji nesigurnost u stabilnost svijeta, odnos političkih snaga i ulogu Zapada. Veliki dio tog politički probuđenog svijeta negativno ocjenjuje ulogu Zapada. Kolonijalizam, imperijalizam, eksploatacija – to su suštinske komponente povijesnih likova koji prevladavaju u svijetu.

Taj proces raste još od 60-ih godina.

- Dekolonizacija je građena u značajnoj mjeri na rastućoj mržnji prema “bijelom čovjeku”. Međutim, širenje te mržnje bilo je ograničeno jer je odnos snaga bio u korist Zapada. Sada se to mijenja. Udio Zapada u svjetskom BDP se radikalno smanjuje. Mijenja se kulturni i vojni balans.

Hoćemo li mi doživjeti smjenu tih uloga?

- Vojna ravnoteža se mijenja najsporije. Vojni proračun Amerike veći je nego svih drugih država svijeta zajedno.

Kako u ovim vremenima ona to još može sebi dopustiti?

- Superiornost je ogromna i to će trajati još dugo. Americi ne prijeti ni jedan krupniji unutarnji rat. Ali joj pritom prijete sitni ratovi, koji su veoma skupi u financijskom i moralnom pogledu. To slabi Ameriku i mijenja situaciju. TTo je evolucija, povijesni proces.

Kako će se odvijati taj proces?

- Mnogo zavisi od toga hoće li Obama uspjeti da promijeni ulogu Amerike u svijetu i hoće li se Europska Unija i dalje ujedinjavati ili će krenuti u suprotnom pravcu. Vrlo mnogo ovisi o tome hoće li se Kina i dalje razvijati prethodnom dinamikom, vrijednom divljenja. I hoće li Indija, Indonezija i Brazil ponoviti kinesko čudo. Mi to, naravno, ne znamo. Ali je sve moguće. Mi se nalazimo na početku nekakve nove ere.

Kakve ere?

- Ja nisam prorok. Bavim se time što ilustriram scenarije i odgovaram na pitanje kako bi u takvoj situaciji trebala reagirati Amerika.

I, kako bi trebalo reagirati?

- Odobravam principe politike Baracka Obame. Ako on uspije pogurati Ameriku u drugom pravcu u unutarnjoj i vanjskoj politici, ona će imati potencijal koji je neophodan za to da još nekoliko desetljeća nastavi igrati ključnu ulogu u svijetu. Ali, ako to ne uspije, promjene će krenuti ubrzanom dinamikom i one mogu biti zaista dramatične.

Nas, naravno, najviše interesira budućnost Europe. Ovdje je pitanje Rusije ključno. Nedavno ste u intervjuu “Rzeczpospolita” u optimističkom duhu govorili o promjenama koje se tamo događaju. Charles Kaplan otvoreno poziva da se Rusija primi u NATO. Da li se to može smjestiti u glavu?

- Što se Rusije tiče, ja sam optimist, pošto sam pesimist u odnosu na samu Rusiju.

A to znači?

- Pesimist sam glede toga da će Rusija uspjeti dosegnuti svoje prethodne imperijalne ciljeve. Rusija sada nema takav potencijal. To postaje očito kada gledate gospodarsku, demografsku i znanstvenu statistiku, da ne govorim o geopolitičkom okruženju. Na istoku i na jugu Rusije pojavljuju se snažne napučene azijske države. Rusija nema izbora. Ona mora ići na stranu Zapada. A i u interesu Zapada je da ona krene u tom pravcu.

I da uđe u NATO?

- Tu se postavlja pitanje što je značajnije, prisustvo Rusije u NATO, odnosno faktičko uništenje Alijanse, ili postupno jačanje veza Rusije s NATO, što ga može pojačati, a da se ništa pritom ne pokvari.

Što imate u vidu kada govorite o uništenju Alijanse?

- NATO je savez sa širokom vojnom suradnjom. Sve zemlje članice imaju međusobni pristup vojnim planovima svake od njih. Da li bi Rusija pristala američki časnici sjede u Moskvi i razgledaju njezine planove? Da li bi Amerika pristala na takvo prisustvo Rusa u Bruxellesu ili Washingtonu? To su nepromišljene ideje.

A sa Njemačkom to ide?

- Nijemci su bili nokautirani i uvjereni da su sami krivi za svoje stanje. Rusija još nema takav odnos prema staljinizmu. Ali se to mijenja. Kod mlade generacije Rusa pojavljuje se shvaćanje da bi Rusija trebala učiniti izbor i da bi taj izbor trebao biti u korist Zapada. Takav je povijesni proces. Ali na njegove rezultate trebalo bi pričekati.

A tko će ih od nas dočekati?

- Mnogi. Mislim da će u toku 20-25 godina taj proces promijeniti shvaćanje suštine Rusije.

U posljednjem broju “Foreign Affairs” (CFR), koji je prije nekoliko godina doživljavan kao knjiga bajki, Richard Rosencrance opisuje projekt europsko-američkog ekonomskog saveza po uzoru na Europsku Uniju. Da li je to realno?

- U ovom trenutku ne. Ali kakva će biti budućnost Zapada ako se to ne dogodi?

Kakva?

- Naša superiornost, koja slabi, može biti podržana jedino dubljom, diljem i dinamičnijom suradnjom Europe i Amerike.  To bi koristilo objema.

Može li se tada pojaviti Euroamerika?

- Govorimo o društvima koja imaju mnogo zajedničkog: demokraciju, tržište, kršćanstvo. Njihova bliskost se može produbljivati ​​ako u tom pravcu budu usmjereni svjesni politički potezi. Ono što je uspjelo Europi predstavlja veliko dostignuće iako ima povoda za žaljenje što taj proces nije krenuo dalje i što je vjerojatno to ujedno i posljednji potez.

To je sporno pitanje. Neki smatraju da kriza dezintegrira EU, drugi opet misle suprotno.

- Narednih 5-10 godina će biti, najvjerojatnije, vrijeme dezintegracije. Ali svjesni smo da će Europa pokušati promijeni taj vektor. To zahtijeva napore i vodstvo. U Americi takvo vodstvo postoji. Mogućnosti predsjednika su ograničene, ali on može progurati svoje ideje. U Europi je situacija složenija, tamo nema izrazitijeg političkog vodstva. Ali, kada Europljani shvate da se kreću u smjeru dezintegracije, oni će se početi supostavljati tome.

Vidite li opasnost da će se Europa raspasti, da će euro pući i da ćemo se vratiti u Europu brojnih velikih i malih država?

- Mišljenja sam da se to neće dogoditi. Ali dobro je što se danas govori o tom riziku jer bi se inače nešto slično moglo dogoditi. A to bi bilo vrlo opasno. Naročito ako bi istovremeno oslabila Amerika jer u perspektivi narednog povijesnog razdoblja, odnosno u sljedećih 20-40 godina, ne vidim zemlju koja bi mogla stabilizirati svijet onako kako je to činila Amerika. Kriza Amerike će postati svjetska kriza.

I kako bi izgledala takva kriza?

- Potpuni kaos, konflikti, ekonomska kriza, sveprisutne igre na političkom ili religioznom planu. U raznim regijama svijeta sve bi to bilo različito.

Neki govore da se kaos već pojačava. Ka Palestini plove brodovi “Flote Slobode”, ima ljudskih žrtava, izraelske vlasti odlučno osuđuju tu akciju. Vlasti Turske također odlučno osuđuju reakciju Izraela. Turska je prva zemlja NATO koja je stupila u tako oštar i otvoren sukob s Izraelom. Ruši li se to arhitektura NATO?

- To je simptom bolesti Zapada u odnosu na konflikt na Bliskom Istoku, koji ne traje tek jednu deceniju. Također se pojačavaju proturječnosti između zapadnog svijeta i Izraela, što je, naravno, opasno za Izrael. Prema tome, Izrael bi trebao biti oprezniji. Ranije su propustili nekoliko brodova u Gazu. A ovaj brod je bilo moguće zaustaviti, recimo, ako se blokiraju njegove elise, a da se pritom ne dovedu u opasnost životi ljudi.

Zašto to Izrael nije uradio?

- Mislim da je tu sve bilo loše promišljeno. Ta akcija je planirana sa vojnog, a ne s političkog aspekta. Moguće je da je to proizvod prekomjerne orijentacije u pravcu rješavanja konflikta uz uporabu sile, pošto u židovskoj zajednici raste osjećanje opasnosti. To je razumljivo, ali to ne doprinosi kompromisima.

Ako je, kako vi kažete, ključ za Bliski Istok u rukama Obame, onda je važno pitanje kakvo je njegovo polje za manevriranje. Vi ste nekada pisali u “Foreign Affers” o snazi ​​izraelskog lobija u Americi.

- Radi se ne samo o snazi ​​lobija nego i o specifičnosti. Židovsko nasljeđe u Americi u većini je liberalno i demokratsko. Na posljednjim izborima oko 70 posto njih glasovalo je za Obamu. Pritom politički i financijski utjecajna židovska elita je konzervativnija i zapravo se identificira više sa izraelskim desničarima nego s ljevičarima. To je suština. Židovski lobi ima veliki politički utjecaj na Kongres jer američki politički život se u značajnoj mjeri oslanja na privatne donacije. Manja skupina, kao, primjerice, Armenci, možgu zahvaljujući tome dobiti veći politički utjecaj. Poljski lobi također je nekada imao snažan utjecaj, jer su u pojedinim državama bile vrlo snažne poljske grupacije koje su se aktivno bavile pitanjem neovisnosti Poljske. Sada je to prošlost i poljski lobi više ne doznačava financijska sredstva.

Obama je iz Chicaga – mjesta najveće koncentracije Poljaka.

- Politički utjecaj sada nisu glasovi, već pare u predizbornoj kampanji. Politika je skupa stvar. Ali, bez obzira na sve, ako predsjednik odluči krenuti u nekom pravcu, onda sama njegova aktivnost na Kongres čini veliki utjecaj.

Kakvu igru ​​može sada voditi Obama u vezi s krizom oko blokade Gaze?

- Pitanje Gaze neće se riješiti ako se ne riješi problem palestinske države. Tu je prosto neophodno miješanje izvana, odnosno iz Amerike. To znači da bi trebalo ponuditi nekakvu formulu na temelju koje bi se odvijao pregovarački proces. U principu je riječ o četiri točke. Prvo, Palestinci bi trebali odustati od prava na povratak, isto kao što se Nijemci nisu mogli vratiti u Gdanjsk ili Wroclaw.

Postoji još i demografski aspekt: ​​za četvrt stoljeća u Izraelu može biti više Arapa nego Židova.

- To se može dogoditi već za desetljeće. Međutim, bilo kako bilo, Palestinci ne mogu računati na pravo na povratak jer Izraelci na to neće pristati. Druga točka za Izraelce je složena: oni bi trebali shvatiti da stabilnog mira i sloge neće biti ako ne bude postojala prijestolnica palestinske države u istočnom Jeruzalemu. To je simbolično i vizualno pitanje: sa svakog mjesta palestinske zapadne obale rijeke Jordan vide se zlatne kupole džamije Skala. To je važan simbol arapskog prisustva u Jeruzalemu, u kome još uvijek živi 300 tisuća Arapa. Treće, potrebna je razmjena teritorija kako bi se granica dovela u sklad s naseljima. I, četvrto, neophodna je demilitarizacija palestinskog teritorija i razmještanje vojske SAD ili NATO na obali Jordana.

Što Obama može učiniti u tom smjeru?

- On može to pitanje staviti na dnevni red. Može, primjerice, u Vijeću sigurnosti UN oglasiti uvjete o kojima sam govorio. Ti uvjeti se razmatraju u Americi. Europska Unija i najmanje 95 posto zemalja svijeta odmah će ih podržati. To bi značilo započinjanje procesa pomirenja. Na obje strane bio bi učinjen moralni pritisak da se prihvate ti uvjeti.

Zašto Obama to još nije učinio?

- Zato što se on bavi ozbiljnom unutarnjom krizom u Americi. To nije bilo samo curenje nafte u Meksičkom zaljevu. Cjelokupni američki financijski sustav zahtijeva reforme, proračunski sustav i obrazovanje također. Obama dobro osjeća što bi Amerika trebala čini u svijetu i drži taj pravac, ali, po svoj prilici, od 12 sati rada on svjetskim problemima posvećuje najviše dva.

Bilo bi dovoljno kada bi dao važnu izjavu.

- Ovdje je potrebno mnogo više: mobilizacija i međunarodna koordinacija.

Koji su u toj novoj situaciji poljski interesi?

- Isti kao i prije. Prvo, što je moguće tijesnija veza s Europom. Varšava je zainteresirana da Europa bude integrirana i da se Poljska u nju uključi što je moguće snažnije. To u prvom redu zahtijeva dobre odnose s Njemačkom pošto je ona za Poljsku predstavlja vrata u Europu. To je geografska činjenica koja se ne smije ignorirati. Na sreću, Poljska je ne ignorira. Drugo, principijelno je važno da se održavaju saveznički odnosi s Amerikom. To je važno za Poljsku i doprinosi vezama Amerike s Europom. Osim toga, važno je stvoriti nešto poput centralnoeuropskog lobija u EU. Države srednje Europe u Europskoj Uniji imaju isto glasova koliko i Njemačka. Organizacija takve koalicije pod prešutnim patronatom Poljske, bez postavljanja sebe za njenog šefa, u suradnji s Rumunjskom, baltičkim zemljama, Mađarskom i Češkom, unutar Europe bi stvorilo utjecajnu skupinu. Ali toga još nema iako takve tendencije postoje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11316"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Neovisno o tome koliko je autentično pismo koje je sredinom 70-ih Titu uputio bivši ministar Ivan Gošnjak, pa čak i ako sam Tito nije bio mason, neporecivo je da su pripadnici masonskog pokreta i te kako utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji

Tito, ja znam da ćeš mi zamjeriti što s mojim smjenjivanjem povezujem i Marka (Aleksandra Rankovića), koji je prije devet godina prošao gore od mene. Samo nas nekoliko, Ti, Lazar Koliševski, Josip Kopinić, Koča Popović, Jovanka Broz i ja znamo zašto si naprasno otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje laž… Razlog smjenjivanja Marka, druže Tito, Ti to dobro znaš, jest njegovo izvješće o masonima u Jugoslaviji, odnosno konstatacija i tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom.”

Ove retke navodno je polovinom sedamdesetih napisao Ivan Gošnjak, Hrvat, nakon što je smijenjen s mjesta ministra obrane i načelnika generalštaba Titove Jugoslavije. Gošnjak u pismu traži susret “u četiri oka”, odgovore na dvadesetak pitanja i Titu jasno daje do znanja da je upravo spominjanje njegova imena u izvješću, koje su “sastavili najbolji Rankovićevi obavještajci”, u kontekstu s masonima, dovelo do toga da Tito “politički ubije” Rankovića.

Gošnjak podsjeća na 1961. godinu, kada je Tito bio na svojem “putu mira” po afričkim zemljama i kada je, navodno, došlo do sukoba između Jovanke Broz i Lazara Koliševskog, koji je, kako u pismu tvrdi Gošnjak, spriječio Tita da ide na skupštinu masona koju je priredio marokanski suveren, odnosno kralj koji je, prema Gošnjaku, bio veliki meštar masonske lože. Pismo nikada nije došlo do Tita, jer kako u knjizi “Posljednja Titova ispovijest” tvrdi njezin autor, hrvatski novinar i publicist Vjenceslav Cenčić, koji je prvi objelodanio ovo pismo što nudi nove priloge za upoznavanje jednog dijela političke povijesti Titove Jugoslavije, na pismu stoji napomena Edvarda Kardelja, ili Stane Dolanca, da ga ne treba dati Titu “jer je star i bolestan”.

O tome je s Gošnjakom trebala razgovarati posebna komisija. Navodno su ispod ove napomene stajali potpisi Kardelja, Bakarića, Dolanca, Stambolića, Ljubičića i Jovanke Broz. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Povjesničar prof. dr. Ranko Končar sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma, a jednako tako i Zoran D. Nenezić, jedan od najboljih poznavatelja masonerije, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”. Bora Krivokapić, novinar i publicist, zna reći ne samo za ovo pismo, nego i za niz drugih dokumenata u Cenčićevoj knjizi, da su “originali falsifikata”.

Povjesničar Končar ne vjeruje da je Kardelj, iako utjecajan, imao tolikog utjecaja da bi mogao zabraniti da pismo stigne do Broza. Nenezić postavlja pitanje gdje je faksimil pisma, koji se 12 godina nakon objavljivanja u Cenčićevoj knjizi nije pojavio, a do sada se nisu oglasili ni sastavljači izvješća, “Rankovićevi obavještajci”, kojih sigurno još ima među živima. U neku ruku može se razumjeti ogorčenost Ivana Gošnjaka, ako je napisao pismo, jer su upravo on i Ranković u vrijeme poslije rata bili najodaniji Brozu, a on ih se grubo riješio. Toliko su mu bili odani da ih je Vladimir Dedijer nazvao u svojim pisanjima o Brozu i njegovu vremenu “policijskim psima na Titovu lancu”. Bili su i dio Titova najintimnijega kruga, jer su i Gošnjak i Ranković bili kumovi na vjenčanju Broza i Jovanke 1952. godine, upriličenom u vili “Dunavka” pokraj Iloka. Osim ovih sumnji, ostaju i povijesne činjenice.

Prisluškivanja je bilo, i to ne samo Tita te njegovih i Jovankinih odaja, ali razlozi tog velikog obračuna i smjena Rankovića na Brijunskom plenumu prvenstveno su bili politički, zbog drukčijega gledanja na ustrojstvo jugoslavenske federacije, plus Rankovićev nacionalizam. Ostaje, ipak, bez obzira na vjerodostojnost pisma i izrečenoga u njemu, intriga vezana uz masone i pitanje koliko su slobodni zidari, odnosno taj “red iz sjene”, utjecali na politička kretanja u bivšoj Jugoslaviji i poslije. To je teško objektivno dokučiti upravo zbog zatvorenosti masona, zbog čega im se ponekad pripisuje i ono što nisu učinili. Za Josipa Broza jedni tvrde da je bio mason, a drugi da nije, i pri tome ni jedna ni druga strana nemaju valjane dokaze za svoje tvrdnje. Nema sumnje da je bio okružen masonima i da su oni mogli u određenim situacijama imati utjecaja na njega ili su svojim individualnim masonskim kontaktima utjecali na tijek ovdašnje povijesti.

Najbolji primjeri za to su Miroslav Krleža, koji je bio Titov prijatelj i mason, kao i Ivan Ribar, mason, koji je bio predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata i parlamenta Jugoslavije. Jedan od najvećih utjecaja na Broza, prema tvrdnjama onih koji se bave izučavanjem masonerije, imao je Winston Churchill, koji je bio viđeniji engleski mason. Prema jednima je upravo Churchill, za kojega je Broz čak izjavljivao da mu je “duhovni otac”, i “doveo Broza na vlast”.

Tu se spominje Churchillova zamisao da Tita “gurne” među vođe nesvrstanih u trenutku kad je “Zapad ocijenio da države trećega svijeta klize prema Rusiji”, pišu ovi autori. U famoznom pismu Gošnjak još spominje da su “Rankovićevi obavještajci” utvrdili kako su masoni nesumnjiva politička i duhovna elita bivše Jugoslavije, preko osoba poput Kardelja, Bakarića (pod tajnim imenom Kupferstein), braće Dizdarević, Vidmara, Krleže, Grge Novaka, dr. Savića, Koče Popovića, Antuna Augustinčića, dr. Kocbeka, Ivana Ribara, Oskara Daviča, Džemala Bijedića, Milovana Đilasa, Pavla Gregorića, Jovana Hristića, Miloša Crnjanskog, Vase Čubrilovića, Antonija Isakovića, Mladena Ivekovića, Ivana Politea, Srđana Price, Smodlake, Mike Tripala, Milana Bartoša, Gustava Krkleca, Krešimira Baranovića, pa čak i čuvenog pokojnog sportskog komentatora Hrvoja Macanovića i drugih.

Nenezić piše da su se mnogi masoni odmah nakon Drugog svjetskog rata priključili “novoj” Jugoslaviji i radili na njezinu priznanju i stvaranju ugleda. Tako se od hrvatskih slobodnih zidara spominje da su se novoj vlasti “stavili na uslugu”, među ostalima, i dr. Andrija Štampar, dr. Marko Kostrenčić, dr. Miroslav Musulin, Marino Tartalja, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, dr. Josip Badalić, dr. Petar Skok, Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i drugi. Sa srpske strane novoj su se vlasti priključili, među ostalima, dr. Viktor Novak, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Veljko Petrović, Aleksandar Belić, dr. Siniša Tasovac i drugi. Masonima se pripisuje nesumnjiv utjecaj na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i razbijanje Jugoslavije.
Velika Jugoslavenska loža uz “blagoslov” Slobodana Miloševića ponovno je registrirana početkom devedesetih, uz pomoć njemačke Velike lože. To što se to dogodilo godinu dana prije agresije na Hrvatsku dalo je povoda za neke tvrdnje u Hrvatskoj kako “masoni potiču agresiju”. Sa srpske strane upirao se prst u hrvatske slobodne zidare i “put prema separatizmu” te razbijanju Jugoslavije. Nenezić upozorava i na to da je “svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija”.

Citirajući dio teksta izvjesnog F. Zellera, objavljenog 1974. u Parizu, izdvaja dio u kojem se spominje Miko Tripalo, koji se sa skupinom hrvatskih intelektualaca masona povezao s inozemnom masonerijom.

“Oni su preko nekih znanstvenih aktivnosti oko JAZU-a još od kraja šezdesetih godina bili povezani sa slobodnim zidarima u inozemstvu, koji su pružali svaku potporu nacionalističko-separatističkim strujama u Hrvatskoj.”

U masonskim dokumentima pronađeno je i ono što je pretočeno u život.

U jednom takvom dokumentu, koji je pronašao Zoran Nenezić i predočio ga javnosti, piše i sljedeće: “I prije nego komunistima dođe kraj, Srbi trebaju blagovremeno zauzeti pozicije kako nam sutra drugi ne bi krojili kapu. Više se ne smije dozvoliti da između Hrvatske i Srbije bude uspostavljena povijesna granica. Tu treba fiksirati etničku granicu, pa onda iseljavati Srbe iz Hrvatske u Srbiju, a Hrvate iz Srbije u Hrvatsku. Jer, danas nema zajedničkih interesa.”

Bijele rukavice i drugi ‘dokazi’

Argumenti da Tito nije bio mason bili su vezani uz poslijeratno razdoblje, u kojem je masonerija nestala s jugoslavenske političke scene. Zagovornici tvrdnji da je Tito bio mason izvukli su “argumente” poput njegovih bijelih rukavica, masonske prepoznatljivosti, koje je nosio na summitima nesvrstanih. Ili, podsjećali su na to da je pokopan ispod bijele obrađene ploče, ispod kakve su pokopani i neki od poznatih masona, poput Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Titov sprovod, po zagovornicima teze da je pripadao masonima, bio je “pravi masonski ritual”, a oni bolje upućeni pronašli su još jedan bitan detalj. Kažu da je mnogima promaknulo da je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter na Titov pokop, umjesto svojih suradnika, poslao svoju ostarjelu majku. U tome su neki, poput Zorana Lj. Nikolića, publicista, prepoznali Carterov intimni čin, jer masoni sebe u svojoj simbolici tretiraju kao “djecu udovice”.

Od suđenja Stepincu do bombardiranja SRJ

Da su i masoni “obični ljudi”, potvrdio je svojim primjerom Ivo Andrić. Njemu se u jednom razdoblju života svidjela supruga Gustava Krkleca, a šuška se da je između njih “nešto i bilo”. No, Andrić je zbog toga isključen iz beogradske masonske lože “Istina”. Svojim privatnim vezama masoni su ponekad utjecali na pojedine događaje. Viktor Novak, poznati autor “Magnum Crimena”, preko svojih masonskih veza u svijetu skrenuo je pozornost inozemnoj javnosti na komunistički proces protiv kardinala Alojzija Stepinca. Masoni su, navodno, svojim utjecajem spriječili da 9. ožujka 1991. godine, za prvih velikih prosvjeda srpske oporbe, dođe do kaosa na beogradskim ulicama.

U tome je važnu ulogu odigrao književnik Borisav Pekić. Isto tako, masonima se pripisuje da su 5. listopada 2000., za vrijeme svrgavanja Miloševića, spriječili krvoproliće. Velika loža Jugoslavije preko američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, koji je također mason, uspjela je ishoditi kod Miloševića da se Vuka Draškovića i njegovu suprugu, koje je zatočio, pusti iz zatvora i omogući im se liječenje u Francuskoj. Preko svojih masonskih veza u Francuskoj srpski su masoni navodno uspjeli spasiti beogradske mostove za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine. J.P.
 

 
 
(slobodnadalmacija.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9345"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]