Godinu su završili porukom kako znaju da su na najboljem putu, pravac neće mijenjati, jest da se baš ne mogu pohvaliti brzinom u provedbi reformi, ali uskoro će sigurno biti bolje …

S takvim nekakvim nebuloznim riječima hrvatski je premijer zaključio još jednu groznu godinu, kapriciozno autističan u uvjerenju da nikakvi stručnjaci nisu dio njegova svijeta, odbijajući čak i najminimalniju, tako nužnu, rekonstrukciju svoje vlade, pa zadovoljno odjahao na zaslužene praznike.

A dolje, na terenu, ostale su muke svakodnevice, brojka nezaposlenih upravo je prešla 360 tisuća, dok svježi podaci Eurostata kazuju da, uz Grčku, baš Hrvatska ima najmanji postotak radno aktivnog stanovništva, to jest najveći broj nezaposlenih mladih, obrazovanih ljudi.

Uzroci hrvatskog socijalnog rasapa, poznato je, potječu iz kobnih, cikličkih valova deindustrijalizacije zemlje, politički programiranih uništavanja velikih poduzeća, tekstilne, drvne, brodograđevne industrije, što je tisuće građana ostavilo bez posla i egzistencije, i za to naravno nije kriva ova koalicijska Vlada, niti se samo njoj smije na dušu stavljati fakat da je Hrvatska postala državom koja više ne poznaje kategoriju rada kao organizirane djelatnosti.

Što onda za posljedicu ima posvemašnji nedostatak sigurnosti, solidarnosti ili želje za vlastitim napretkom, pa je rezultat dehumanizirana država, u kojoj se radi tek sezonski, budući da su nekadašnji brodograditelji, inženjeri i profesorice, zajedno sa svojom nezaposlenom, fakultetski obrazovanom djecom, postali konobari, sobarice, iznajmljivači apartmana u koje ljeti pretvaraju vlastite stanove.

Takva je situacija izrodila opću zapuštenost, prezir prema obrazovanju, repatrijarhalnost društva i obitelji, i naravno opasnu radikalizaciju društvenih odnosa. Ali sve su te činjenice bile na stolu kada su socijaldemokrati preuzeli vlast, pa ipak sada na polovici svoga mandata upravo se oni iskazuju kao ekipa koja će zabiti zadnji čavao u hrvatski lijes.

Ako naime i nisu krivci za početke društvene, gospodarske, kulturne devastacije države, svakako jesu za još veće produbljivanje krize i za potpuno egoistično otuđenje od onoga što se “tamo dolje” doista zbiva. Stoga Hrvatska danas nije samo duboko ideološki podjeljena država, nego još gore, država koja funkcionira kao bastard komunističke i divlje neoliberalne prakse, s prevladavajućim konceptom upravljanja državom, gradom ili selom, kao vlastitim poduzećem, o kojemu, međutim, ne brinu sposobni i stručni, nego partiji odani i poslušni kadrovi.

Tako je u dvije godine vladajuća koalicija uspjela stvoriti hijerarhijsku piramidu vladavine isključivo “svojih” ljudi, to jest partijskih kadrova u svim ustanovama, stručnjacima je ulaz strogo zabranjen, a sve što u takvom konceptu vladanja strši, kritizira, poziva se na demokraciju i slobodu govora, totalitarnim se metodama, kao gnojni čir, prostački odstranjuje.

Zadesilo je to mnoge, a ovih dana i još jednu poznatiju članicu SDP – a, koja se usudila Vladi javno zamjeriti prekomjerno trošenje, kupnje skupih limuzina, nevoljkost u provođenju reformi, klijentelističko zapošljavanje, nedemokratsku partijsku praksu.

Istina ju je koštala grubog izbacivanja iz stranke, podmuklim javnim glasovanjem, a prijeki sud partijskog vodstva onemogućio joj je svaku obranu i time ponovno pokazao sličnost s ljutim opozicijskim protivnicima koji su upravo po identičnom modelu iz redova konzervativne, desne partije izbacili bivšu premijerku Jadranku Kosor samo zbog toga jer se založila za javnu upotrebu ćirilice.

I baš taj totalitarni um čini stalno od Hrvatske zemlju u kojoj je apsolutna odanost vodstvu ove ili one stranke, svejedno, jedina trenutna djelatnost, a budući da se stranački klijentelizam iscrpljuje u potrazi isključivo za partijskim moljcima, nije čudo da se nerijetko pretvara u pravu grotesku. Kao u Splitu, naprimjer, gdje je novi gradonačeknik, iz redova vladajuće stranke, samo nastavio tradiciju kadroviranja legendarnog političkog mafijaša Željka Keruma, pa u sva gradska poduzeća postavio svoje ljude, ogromni birokratski aparat u gradskoj upravi još nadopunio s “onima koji su s nama dobili izbore”, i na koncu kadrovski obnovio i čitav niz kulturnih institucija.

Duhovit neki čovjek koji je kao vrhunskog kulturnog direktora za upravljanje velikom knjižnicom prepoznao u jednom 23-godišnjaku, koji je kao svoje biografske reference naveo da je radio kao “bellboy” i “ramp assistent” u nekom hotelu, pa prao automobilska stakla na benzinskim pumpama … i najvažnije, da obnaša funkciju predsjednika Foruma mladih SDP – a, ili je u Multimedijalni kulturni centar imenovan montažer PVC – stolarije, ali član socijaldemokratske partije, u Etnografski muzej ubačena je šankerica iz jednog kafića, itd. . , itd. .

Stoga nije da se ova Vlada nema čime pohvaliti. Ako ništa, partijska je kontaminacija doista uspješno obavljena od vrha do dna, i kao da gledamo film koji se toliko ponavlja da je već postao dosadan. OK, može se možda izaći iz kina , ali teško je vjerovati da će se u tako ustrojenoj državi uskoro producirati neki drukčiji, bolji film.

Iako građani Hrvatske, nespremni negiraju krizu, koja im se već odbija od glavu, oni “kradu Bogu dane” čekajući toliko očekivani kraj kriza, koja nikako da završi. Poput Titanika, tone 23 godine mlado društvo koje je mislilo da će nakon osamostaljivanja teći med i mlijeko. Hrvati bi trebali kao mlada samostalna nacija razmišljati poput krilatice “Nadaj se najboljem, budi spreman za najgore”, ali daleko od toga…
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16331"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Je li slučaj “Pašk Kačinari” iskra koja će U Hrvatskoj zapaliti revoluciju protiv bankarske mafije? Kačinari naime tvrdi da banke građane kamatare novcem čije je porijeklo više nego zapanjujuće, vjerovali ili ne – novcem kojeg su prethodno ukrale od tih istih građana.

Pašk Kačinarij uspio se probiti i do samog predsjednika ove zemlje – na sastanku ‘zviždača’ s Ivom Josipovićem, iznio je dokaze da Republika Hrvatska nikome ni lipu nije dužna. Posljedice pljačke Hrvatske tijekom pretvorbe i privatizacije u velikoj mjeri utječu na današnju financijsku impotenciju zemlje. Nije teško pretpostaviti, cijela ova priča navodi na to da su Hrvatska narodna banka i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske generatori kako ekonomske krize, tako i one moralnog karaktera, no koliko je i kakvih dokaza o kriminalnim aktivnostima bankstera uopće moguće prikupiti?

Inače, pljačka svih pljački u kojoj je sudjelovao i on – Marijan Hanžeković, tvrdnja je zbog koje je potonji podigao tužbu protiv Pašk Kačinarija. U sudnici u kojoj će na kraju pravdu proglasiti sudac Zorislav Kaleb, konačno ćemo ugledati rasplet velike bankarske pljačke Hrvatske, ili će bankarski lobi pljačku nad pljačkama uspjeti još dublje zataškati?

Po Kačinariju, istina je ta da su Marijan Hanžeković, Franjo Luković i Jakša Barbić dio same vrhuške bankarskog lobija koja umjesto pravne države i neovisnog sudstva iz sjene u potaji vlada Lijepom našom. Svoje tumačenje da su rat u bivšoj Jugoslaviji namjestili bankari kako bi pokrali narodnu imovinu, te da su Marijan Hanžeković, Franjo Luković i Jakša Barbić sastavni dio bande kojoj je ta pljačka nažalost i pošla za rukom – Kačinari potkrepljuje brojnim dokumentima.

Jurica Žitko, osnivač organizacije “Inicijativa 9″, jedan je od onih koji se trudi Pašku Kačinariju pružiti što veću potporu, između ostalog i pokretanjem prosvjeda. Uvjeren da velika pljačka Balkana i Hrvatske nije teorija zavjere već afera u kojoj za sve ono što tvrdi da se dogodilo Kačinari ima i pismeni dokaz, Jurica Žitko je izjavio da se ne boji Hanžekovića te da će i on osobno na sudu ponoviti Paškove tvrdnje da je taj čovjek učestvovao u pljački nad svim pljačkama Hrvatske.

No tko je uopće Pašk Kačinari? Opširnije u intervjuu na temu “pretvorba – privatizacija – bankarska mafija” kojeg je taj zagrebački zlatar dao za medij Dnevno.hr.

Vaša tvrdnja da Hrvatska nikome ne duguje ni kune, već da je lopovi kamatare ukradenim novcem, izazvala je dosta pozornosti. Možete li tu tezu pojasniti?

Već jedanaest godina istražujem način na koji su ‘privatizirane’ hrvatske banke i hrvatska poduzeća. Za to vrijeme prikupio sam cjelovitu dokumentaciju iz koje se vidi da je Hrvatska doista pokradena za oko 47, 5 milijardi eura koliko otprilike iznosi hrvatski dug, što znači da Hrvatska nikome ne duguje ništa. Hrvatska se počela pljačkati još 1976. godine, kada su pojedinci osnovali banke u inozemstvu kako bi tamo, umjesto u Narodnu banku Jugoslavije, mogli pohranjivati devize. Zagrebačka banka tada je također osnovala kćeri banke (LHB International Handelsbank AG Frankfurt; Banque Franco Yugoslavie, Paris; Adria Bank AG, Wien; Anglo Yugoslav Ltd., London; The Development Bank of Zambia, Lusaka) izvan Hrvatske, uz pomoć kojih su kasnije pokrali Zagrebačku banku i poduzeća koja su osnovala tu banku. Nakon što su ovladali Zagrebačkom bankom protuzakonito su izmijenili vlasničku strukturu brisanjem iz knjige dioničara dionice pravih vlasnika banke, i to njih preko tisuću i dvije stotine. Ljudi koji su nezakonito preuzeli Zagrebačku banku opljačkali su i Grad Zagreb. Ta pljačka još traje. Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke. Posjedujem dokumentaciju o tome. Pokraden je i spis koji je držala Ninoslava Zeković, koja je zadužena za imovinu Grada Zagreba. Pred Gradskim uredom za imovinsko-pravne poslove sam pokrenuo postupak ukazavši na činjenice da je Grad Zagreb temeljni osnivač Zagrebačke banke, jer je osnivač Gradske Štedionice od 1914. god., pa samim tim Gradu pripadaju dionice ZABE. To je prijavljeno i DORH-u, no oni šute. Kaznenu prijavu protiv tada čelnih ljudi ZABE Ive Hanžeković – Živković, Marijana Hanžekovića, Jakše Barbića, Franje Lukovića i drugih podnio sam 6. svibnja 2008. zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Ta prijava od tada stoji u USKOK-u, a ista niti je odbačena niti se po njoj radi, što je dokaz da je zaštitnik sveukupnog kriminala u Hrvatskoj upravo Mladen Bajić, zajedno s Dinkom Cvitanom.

Govorite li o slučaju u kojem je sud presudio da je Zagrebačka banka u vlasništvu države Hrvatske, da bi se DORH, suprotno svakoj logici i zdravom razumu, kasnije žalio na tu presudu?

Točno. Pričamo, dakle, o državi koja će ući u EU, a u kojoj se događaju ovakvi skandali. Primjerice sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Amira Hadžić presudila je da je Republika Hrvatska suvlasnik ZABE, a sve na osnovu dokumentacije koju je imala u spisu. Međutim DORH protivno svojoj osnovnoj zadaći da zastupa interese Republike Hrvatske, protiv spomenute presude ulaže žalbu i time šteti nacionalnim i državnim interesima Republike Hrvatske, a što je dokaz da Hrvatskom ne vlada pravna država i neovisnost sudstva, već bankarski lobi na čelu kojeg su Franjo Luković, Marijan Hanžeković, Jakša Barbić i ljudi koji su pokrali 1300 poduzeća koja su bila osnivači Zagrebačke banke, no kojima su dionice ukradene. Kako? Oni su bili čelni ljudi u tim poduzećima i oni su prikrili dionice. Zato govorim da se Hrvatska kamatari novcem koji je ukraden i koji se sada nalazi u Deutsche trust bank u Albanian street u New Yorku. Ta je banka kupovala dionice Zagrebačke banke za nekoga odavde, a sve to imam dokumentirano.

Tko sprječava raspetljavanje tog slučaja?

Kada se netko u Hrvatskoj počne raspitivati o tome, onda se pojavljuje Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke, s najavom da će kupiti državne obveznice koje se prodaju po enormnoj cijeni. Na taj način on kontrolira i drži u šaci hrvatsku državu. Imam ovdje potpise ljudi koji su tražili raščišćavanje te situacije. To je Stjepan Mesić koji je to činio kontinuirano od 2002. godine, to je Luka Bebić, a to je i Ivo Sanader. On je nastradao upravo zato jer je tražio da se ispita kriminal u Zagrebačkoj banci i zato se tako zamjerio Franji Lukoviću i ljudima koji su opljačkali Hrvatsku. Ne kažem da Sanader nema učešća u pljački, jer to nisam istraživao. No dokumenti koje posjedujem potvrđuju da je u dva navrata 2004. godine poslao DORH-u i na druge adrese zahtjev da se ispitaju nezakonitosti u Zagrebačkoj banci i da se pokrenu kazneni postupci protiv pojedinih djelatnika ZABE, no nitko nije reagirao. Sanader je zbog toga postao smetnja.

Zašto hrvatska javnost o tome vrlo malo zna?

Bankari su zakupili medijske prostore, pa su građani koji plaćaju RTV pretplatu osuđeni na ono što im se servira. A servira im se ZABA devedeset sekundi. Zagrebačka banka je zakupila medijski prostor, vjerojatno uz pomoć odvjetnika Hanžekovića koji ujedno nad tisućama građana pokreće ovrhe radi neplaćanja HRT pretplate. Zbog te silne nepravde hrvatski građani ne mogu čuti istinu na javnoj televizi koja se tiče ZABE i kriminalnih radnji unutar bankarskog lobija. Ovdje živim od 1959. godine pa sve to shvaćam i vidim jer gledam s druge pozicije – pomalo sa strane. Hrvatskom je građaninu najteže jer se počeo razočaravati u naciju i u domoljublje. Kada bude progledao, bojim se da će biti kasno, jer ja i meni slični ne mogu doprijeti do medijskog prostora na HRT-u.

Koliko dugo već upozoravate na mutne radnje oko privatizacije Zagrebačke i ostalih banaka?

Jedanaest godina to istražujem, a prvi je o tome pisao Gordan Malić u Globusu, no on je tada bio spriječen da napiše objektivan tekst. U to vrijeme bio sam u Italiji i predavao papire u Unicreditu. Zagrebačka banka nije u vlasništvu Unicredita. Jer da jest, onda bi Unicredito dao garanciju za ZABU da podupre gradnju autoceste u Crnoj Gori. S obzirom da nisu mogli dati tu garanciju te da Jadranka Kosor također nije pristala dati garanciju, propao je posao od tri milijarde, a što nitko u medijima do danas ne problematizira.

Je li moguće danas poništiti pretvorbu i privatizaciju Zagrebačke banke kao i 95 posto protuzakonito privatiziranih hrvatskih tvrtki? Kako bi se to moglo učiniti?

Naravno da je moguće, ali uz odgovornu i savjesnu vlast i vladavinu prava, koja neće štititi bankarski lobi i voditi se ciljevima interesnih skupina. Važno je otvoriti medije jer medijski prostor ne smije biti blokiran zbog istine i ljudi koji žele ovom društvu dobro.

Zašto glavni državni odvjetnik, prema vašem mišljenju, štiti pretvorbenu pljačku? Ima li i on svoje prste u tome?

Mladen Bajić ima sve poluge kojima može razriješiti kriminal, a ja i drugi koji imamo dokumentaciju i želimo pripomoći smo marginalizirani. U više navrata osobno sam i preko odvjetnika podnosio prijave Državnom odvjetništvu, no na žalost po njima nije postupano. Na Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, u predmetu K-DO-2303/04 koji je adaktiran još 8. lipnja 2004. godine, u njega i nadalje ulažu sve novopristigle kaznene prijave u vezi sa Zagrebačkom bankom d. d., te se ne donose nikakve državnoodvjetničke odluke koje je to tijelo dužno donijeti, već se po predmetima ne radi ništa.

Kaznena prijava protiv Franje Lukovića, Jakše Barbića, Ive Hanžeković – Živković, Igora Tepšića i drugih zbog više kaznenih djela podnesena je 6. svibnja 2008. godine, a zavedena je u USKOK–ovom predmetu pod poslovnim brojem UKR-759/08, da bi iz potpuno nepoznatih razloga 15. svibnja 2008. predmet bio ustupljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku pod poslovnim brojem KR-DO- 326/08, a u kojem do danas nije ništa učinjeno usprkos mnogobrojnim požurnicama i traženjima. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u predmetu KR-DO- 909/09, povodom prijave da je pronađena neuknjižena imovina Republike Hrvatske, odnosno da je protupravno prisvojena imovina Republike Hrvatske u kapital Zagrebačke banke d.d. prilikom usklađivanja banke iz društvenog vlasništva u dioničko društvo, do danas nije učinjeno ništa! Sami onda zaključite kakva je uloga Bajića u svemu tome! Moram ovdje istaknuti da sam njemu osobno dostavljao požurnice i molbe da se po tim predmetima radi, no on očito ne misli da su ti predmeti važni ili iz nekih drugih pobuda ništa ne čini.

Zbog čega Bajića onda podržavaju baš sve političke opcije?

Zato što on podržava sve opcije i štiti ih, jer je očito osoba koja se ne želi uhvatiti u koštac sa spornim situacijama. Čini mi se da jedino Ranko Ostojić ide na sve opcije i treba ga pustiti da radi. Policija je tražila od Državnog odvjetništva da im odobri da idu istraživati pronađenu imovinu Zagrebačke banke, no DORH nije dao suglasnost. Ništa se ne može raditi bez suglasnosti Mladena Bajića. Nakon svega, pitam se štiti li ga bankarski lobi.

Štiti li bankarski lobi i Ivu Josipovića?

Njega ne štiti jer im je on glavna smetnja. Josipović je inicirao donošenje promjena Ustava koje ne idu na ruku bankarskom lobiju. Donio je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije te o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Zbog toga je postao smetnja tom lobiju. Prisjetit ću vas na televizijsku emisiju u kojoj su se oštro sukobili Josipović i Hanžeković, a u kojoj je na vidjelo izašlo da upravo Josipović želi problematizirati krupni kriminal i nezastarijevanje istog, dok se Hanžeković tome oštro protivio.

Kakva je u svemu tome uloga guvernera Rohatinskog?

Mislim da je pod snažnim utjecajem bankarskog lobija koji vlada Hrvatskom te da je Hrvatsku narodnu banku pretvorio u instituciju koja ne izvršava svoje zakonske ovlasti. To govorim zato jer o tome posjedujem dokumente, a tiču se upravo HNB-a koji nije izvršio nadzor nad Zagrebačkom bankom iako je to od njega traženo. Kad su početkom devedesetih tiskani prvi hrvatski dinari, nisu dovezeni i deponirani u Hrvatsku narodnu banku, već u Zagrebačku banku. Hrvatska narodna banka nije se ni razdužila kod Jugoslavije s jugo dinarima, zbog čega nije teško zaključiti da je bankarski lobi Jugoslavije, odnosno jugo-tehno menadžerski sloj, zajedno s hrvatskim tehno menadžerima itekako umiješan u brojne kriminalne radnje.

Tvrdite da su rat izazvali bankari i tehnokrati kako bi mogli opljačkati bivšu društvenu imovinu. Možete li tu tvrdnju rastumačiti?

Poznato je da je Tito htio napraviti radničko dioničarstvo, no to nije svidjelo Rusima, zbog čega je napravio kompromis pa je dao tvornice radnicima. A to što oni nisu znali to iskoristiti, već su usmjereni u nacionalizam, drugo je pitanje. Ciljano usmjeravanje na nacionalizam počelo je još 1981. godine. Velik natalitet Albanaca smetao je nekom i netko je to iskoristio kao povod za dogovoreni rat iza kojeg se dogodila pljačka društvenog bogatstva o kojoj govorim. Ni mnogi Albanci nisu svjesni da i među njima ima učesnika u ovoj dogovorenoj pljački. Do danas nisu raščišćeni svi računi. Jugobanka je nestala u čitavoj Jugoslaviji i van Europe postoji samo jedno njezino sjedište koje se nalazi u New Yorku, gdje je prema procjenama skriveno četiri milijarde dolara. Rat su, dakle, izazvale tehnomenadžerske strukture. Jer nije jednako voditi politiku ili biti navođen da vodiš takvu politiku. Žalosno je da su ljudi koji su krvarili i patili danas opljačkani i obespravljeni.

Što ste vi sve, u kratkim crtama, pronašli istražujući kriminal oko Zagrebačke banke?

Otkrio sam da hrvatske banke nisu unijele svoje nekretnine u osnivački kapital i prikazale to da ne bi uvukli državu u vlasničku strukturu. To je najvažnije otkriće, a mislim da su to napravile sve banke u Jugoslaviji. Drugo, kad su usklađivali banke, nisu unijeli dopunu osnivačkog kapitala koju su trebali prijaviti Trgovačkom sudu. U Hrvatskoj je osim Zagrebačke banke na taj način pokradena i Pliva, T-mobile, Tvornice duhana, jer su oni sjedili u povezanim društvima. Zagrebačka banka, osim toga, ima vlasništvo nad zgradama i stanovima koji su imali hipoteke od Gradske štedionice do 1958. godine, ali je Sabor 2008. godine donio odluku da sve to ne postoji i da se briše…

Kakav je konkretno vaš interes oko ZABE?

Dioničar sam kojemu nisu dali pripadajuće dionice već su ih uništili, a ja sam im ušao u trag kroz cjelovitu dokumentaciju koju posjedujem i koja je dokaz da mi duguju preko stotinu milijuna eura. Pitanje nalaznine tih dionica se tiče i Srbije i Kosova, no najviše Hrvatske i Grada Zagreba. Hrvatska s tom nalazninom i procesuiranjem te nalaznine dolazi do situacije da više nije dužna nikome ništa! Ali Hrvatska se još krade. To vam je kao kad netko provali u ogroman prostor pa mu treba dugo vremena da sve ukrade. Plijen se još uvijek iznosi van.

Hoćete li ostati aktivni u politici te kako objašnjavate slab rezultat Saveza za promjene na proteklim izborima?

Marinko Filipović, koji poznaje Ivana Pernara, zamolio me da se uključim u Savez za promjene. U posljednja tri tjedna kampanje uključio sam se ispred nacionalnih manjina. Na moju odluku utjecalo je i to što je u Italiji pao Berlusconi, koji je bio vanjski čep koji nije dozvoljavao raščišćavanje kriminala oko Zagrebačke banke, dok je unutarnji čep svo vrijeme Mladen Bajić. Kad ga hrvatski narod smijeni, kriminal će se moći istražiti i tada će se vidjeti da Hrvatska nikome ništa ne duguje. Spreman sam odgovarati ako mi netko dokaže suprotno. Podastrijet ću dokumente koji to dokazuju. Kroz politiku ću pokušati iznjedriti ove interese.

Zašto vas, Ivana Pernara, Sulejmana Tabakovića, profesora Slavka Kulića, kao i sve ostale koji govore o pogrešnoj monetarnoj politici i velikoj bankarskoj pljački, mediji baš i ne vole?

Bankarski lobi kontrolira medije jer se boji revolta i bunta naroda. Zato svaku od spomenutih osoba pokušavaju u javnosti diskreditirati i prema svakom destruktivno djeluju. Prema Pernaru su nastupili vrlo agresivno. Meni ne mogu ništa jer sa 62 godine i s iskustvom koje imam u trgovini, bankarstvu i ekonomiji, ne nasjedam na provokacije i ne obazirem se na diskreditacije.

Je li moguće bez podrške medija preokrenuti stvari u Hrvatskoj?

Nije moguće jer su sindikati kao i braniteljske udruge razjedinjeni. Spremam se, stoga, nazvati Ninoslava Pavića, vlasnika Europa press holdinga i pitati ga hoće li otvarati prave teme, a pritom mislim hoće li otvoriti prostor u kojem će se čuti i druga strana koja će prozvati kriminal i kriminalce.

Je li opasno govoriti to što vi govorite, odnosno upirati prstom u ljude u koje vi upirete?

Naravno da je opasno. Ali govoriti istinu ili ogovarati nekoga nije jedno te isto. Vjernik sam (rimokatolik) i radi istine sam spreman i umrijeti. No, za one koji bi eventualno naručili moju likvidaciju, takav rasplet ne bi bio dobar. Zna se tko bi imao prste u tome…

Na što ste mislili kada ste rekli da postoji spisak onih koji trebaju ‘otići’ ako vi ‘odete’?

Neće valjda morati ‘otići’ ovaj što čisti ulicu, ako ja ‘odem’. Znam tko stoji iza svega i tko je imao prste u krađi koju želim rasvijetliti jer je svatko ostavio svoj otisak u tome. Odvjetnik Marijan Hanžeković je ostavio otisak, njegova bivša supruga Iva Hanžeković – Živković je ostavila otisak, akademik Jakša Barbić je ostavio otisak, Franjo Luković također. Nisam napao Crkvu ni Hrvatsku, već ljude koji su ukrali. Da sam Hrvat i s ovakvom glavom i sa svojim stavom, to bih riješio u roku od dva tjedna. Onda ne bih bio etiketiran. Za sve što govorim imam argumente i pisane dokumente. Ako kažem da je Sanader tražio da se raščisti pitanje Zagrebačke banke, onda znači da imam argumente za tu tvrdnju. Je li on igrao dvostruku igru, to ne znam, ali znam da se drugi put sukobio s Lukovićem kada ga je tijekom 2008. godine pozvao da smanji kamatu te kada je zaprijetio da će u suprotnom u Zagrebačku banku poslati inspekciju. Imam razloga vjerovati da ga je to stajalo političke karijere. Uvjeren sam da je progon protiv njega inicirao bankarski lobi. Nije isto je li netko ukrao deset milijuna ili 47 milijardi. Pitam vas, stoga, što je tu veći problem i koga bi prvo trebalo istražiti?

Tko stoji iza vas, odnosno tko vas podupire i štiti, kada se usuđujete ovakve stvari javno govoriti?

Štiti me najprije Bog, a ima i drugih koji me štite. Bilo bi suludo kada bih javno rekao tko me sve štiti. Za mene se zna da nisam lopov niti prevarant, da sam poduzetnik i obrtnik od 1972. godine, da imam 62 godine, da sam tvrdoglav i da se ne bojim reći istinu. Ali kad nešto pričam, uvijek za to imam argumente. Svjestan sam da činjenice koje iznosim otvaraju mnoge probleme. No Hrvatska se mora suočiti s istinom, a ova istina će mnoge zaboljeti.
 

 
izvor:cromalternativemoney.org
 
povezani članci: Luković i ZABA na tajne račune prebacili milijarde maraka stare devizne štednje
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9579"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

U kojem god obliku, s kakvim god licem, masivni tornado će nas pogoditi i mi samo želimo biti spremni, tako otprilike glasi sukus razmišljanja Preppers-a i sve većeg broja Amerikanaca koji se pripremaju za konačni kraj civilizacije kakvu poznajemo…

[notification type="success"] Preppers eng. – termin “prepper” ili “prepping”, označava ljude ili radnju pripremanja za najgori mogući scenario, nadajući se najboljem [/notification]

Kada Patty Tegeler pogleda kroz prozor svog doma u jugozapadnoj Virginiji, koji gleda na ‘Apalači gorje’, ona vidi probleme na horizontu, piše Reuters.

- Svašta se može dogoditi, i to u treptaju oka. Čvrsto vjerujem kako moramo biti pripremljeni, priča Tegeler koja je samo jedna od pripadnica rastuće subkulture u Americi, nazvane ‘Preppers’, što bi u slobodnom prijevodu značilo ‘pripremači’. Neke od njih gura strah od prijetećeg društvenog kolapsa, druge brine terorizam, a mnogi imaju nejasnu i neodređenu zabrinutost kako serija prirodnih katastrofa vodi ka svojevrsnoj kataklizmi okoliša. Ovakve subkulture prate tragove koje su prvotno u 60-im godinama 20. stoljeća ostavili hipiji organizirajući komune kako bi se separirali od materijalističkog društva.

‘Preppersi’ se, međutim, ne brinu ni o kakvim vladama. Tegeler je 57-godišnjakinja koja je svoj dom u ruralnoj Virginiji pretvorila u ‘centar za preživljavanje’ s velikim generatorom, prenosivim grijačima, spremnicima za vodu i dvogodišnjom zalihom smrznute i suhe hrane koju joj je za prošli rođendan poklonila njena sestra. Ona tvrdi kako bi u svome domu mogla preživjeti neodređeno razdoblje te kako bi hitna situacija mogla stići vrlo skoro. – Mislim da će se kompletna ekonomija potpuno raspasti.

Ovakav stav s ‘Preppersima ‘dijeli i radio voditelj Glenn Beck koji svojim slušateljima često poručuje da ‘nikada nije kasno pripremiti se za kraj svijeta kakvog poznajemo’.

- Nažalost, uzevši u obzir sve veću kompleksnost i krhkost modernog tehnološkog društva, šanse za društveni kolaps povećavaju se svake godine. Pogledajmo kamatne kaskade, marže, kolapse tržišta dionicama, banke i njihovu njegu valuta, masovne prosvjede na ulicama i pobune. Najgori mogući scenarij bio bi treći svjetski rat, masovna inflacija i valutni kolaps, za Reuters priča bivši vojni časnik s dugogodišnjim radom u špijunaži, James Wesley Rawles, čiji ‘Survival Blog’ je svojevrsna biblija svih Preppersa, kao i njegove fiktivne i one malo manje fiktivne knjige o smaku svijeta poput ‘How To Survive the End of the World as We Know It’ (Kako preživjeti kraj svijeta kakvog poznajemo).

‘Puno ljudi ima osjećaj u trbuhu da je nešto gadno pošlo krivo’

Cathy Gutierrez, stručnjakinja na području vjerovanja o smaku svijeta sa ‘Sweet Briar Collegea’ u Virginji tvrdi kako su patnja i strah temelji za ovakva vjerovanja te kako sve skupa nije neprirodno u situacijama ekonomskih recesija i zabrinutosti rastućim nacionalnim dugom.

- Uzevši u obzir našu trenutnu ovisnost o električnim mrežama poput interneta i stvari nad kojima obični čovjek nema nikakvu kontrolu, postoji osjećaj da bi scenarij kolapsa vrlo lako mogao stupiti na snagu, s vjerovanjem da se kraj bliži te da je sve izvan naše kontrole, rekla je Gutierrez usporedivši najveće tehnološke razvoje prošlog desetljeća s revolucijom 1830-ih i 1840-ih koja je stvorila ‘Milerite’, ekvivalent Preppersima iz 19. stoljeća. Sljedbenici karizmatičnog Josepha Millera prodali su sve i pripremili se 1844. godine na drugi dolazak Isusa Krista.

Mnogi današnji Preppersi inspiraciju vuku s interneta upijajući informacije sa stranica poput one kakvu uređuje odvjetnik Michael T. Snider koji iz svog doma u sjevernom Idahu, SAD-u, piše blog ‘The Economic Collapse’.

- Moderni Preppersi različiti su od svojih prethodnika. Danas možda živite pokraj jednog, a da to ni ne znate. Oni svoje sobe pretvaraju u smočnice i vikendima pohađaju tečajeve za preživljavanje, priča Snider te dodaje:

- Puno ljudi ima osjećaj u trbuhu da je nešto gadno pošlo krivo, no to ne znači da razumiju što se događa. Velik broj Amerikanaca osjeća da dolazi masivna ekonomska oluja i žele za nju biti spremni, rekao je Snider koji se poput ostalih Preppersa boji kraja velike ekonomije SAD-a te ističe kako su milijuni Amerikanaca na bonovima za hranu i kako mnogi Amerikanci žive u siromaštvu.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
/>
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7134"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Hrvatski su biskupi pozvali vjernike Katoličke crkve da glasaju za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Karte su na stolu. Katolička crkva i Papa, sada je to i slijepcu jasno, nije kršćanska crkva. To je crkva za bogate, institucija za zgrtanje nekretnina na grbači „siromašnih duhom“ i – nedvojbeno se trude to posebno podcrtati – jedan od vrlo glasnih propagandnih ureda Europske unije.  

Katolička crkva, a da to njeni vjernici nipošto nisu htjeli, doživljava početak svoga konačnog moralnog i duhovnog pada. Jer, samo je rijetkima ta organizacija još uvijek simbol širenja Isusove radosne vijesti i duhovno pribježište od svjetovnih zala. Onima koji drže uzde te organizacije prioretiti su ipak ponešto drukčiji. „Novac, novac, i još novca!“ – to je provjerena katolička deviza kojoj u najnovije doba pridodaju još i potrebu ulaska ne samo Hrvatske, nego čitave balkanske regije, u Europsku uniju. I sam papa je, recimo, na sastanku s Josipovićem 9. X. 2010. naglasio upravo to. Zašto to katolički vođe (sad već posve otvoreno) čine?

 Neprijeporno (i uz to vrlo uporno i već pomalno zamorno) klerikalno zagovaranje Europske unije

Ima ljudi koji su još donedavno rimskog biskupa promatrali kao svog dobronamjernog duhovnog vođu i vjerskog poglavara. Ali rimski je pontifeks duboko uvrijedio dobrohotni hrvatski katolički puk poručujući mu, prigodom svog dolaska u Hrvatsku, da glasa za Europsku uniju. Papa je istaknuo kako bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada“. Zašto poglavar rimske crkve namjerno miješa Europu i Europsku uniju kao da bi te dvije pojave imale što zajedničko? I zašto papa  toliko želi da (i) Hrvatska uđe u EU? Ne bi li bila primjerenija njegova skrb za svakog vjernika da uđe u Kraljevstvo nebesko, a ne u Europsku uniju? Kad je točno Crkva počela zanemarivati Kraljevstvo nebesko na uštrb Unije? I posjećuju li katolički vjernici još uvijek katoličku (što inače u prijevodu znači: opću), ili zapravo neku Europskounijsku crkvu?

U dvojbi o istinskim namjerama i ciljevima neke organizacije, najbolje je pogledati plodove koje donosi, pa tek onda razmisliti treba li joj vjerovati. To je teško učiniti ako toj organizaciji unaprijed poklonimo svoje povjerenje. No, kome i uz obilje dokaza krljušti nikako da spadnu s očiju, taj ima pravo vjerovati što mu drago, pa makar to bilo i ono što mu servira takva organizacija. A što se same crkve tiče, — zapazivši začuđujuću sklonost te organizacije Europskoj uniji uz njezinu neprijepornu sklonost gomilanju enormnih materijalnih dobara, kad netko ne bi znao da se radi o crkvi mogao bi pomisliti da je zapravo riječ o korporaciji.

Na žalost, mora se konstatirati da su sve ove posljednje akcije papske crkve u posvemašnjem skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno „poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije.“ Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija sad već gotovo posve neprikrivene ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka.

Najnoviji apel hrvatskih biskupa da Hrvatska, kao dio Europe, mora biti u Uniji te izravan i nedvosmislen poziv svim vjernicima te vjerske zajednice da glasaju za ulazak u Europsku uniju tek je odjek navedenog svečanog apela s vrha katoličke organizacije, sa same „Petrove stolice“ iz Rima. Hrvatski biskupi, to je potpuno jasno, vežu svog lipsalog konja gdje im gazda kaže.

Ti su biskupi, naime, uputili 9. studenoga 2011. poruku hrvatskim vjernicima i biračima povodom predstojećih parlamentarnih izbora, a tekst su predstavili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Marin Srakić i pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve dr. Gordan Črpić.

No, pačajući se u politiku i izbore, biskupi nisu propustili priliku ni „pojasniti“ svojim vjernicima što trebaju zaokružiti na referendumu o ulasku Hrvatske u EU. Bez ikakvih nejasnoća, jasno su poručili vjernicima da izađu na referendum o EU i da zaokruže „da“.

Tako dakle. Može li ikome biti imalo nejasno što su time rekli? Nedvojbeno su se založili za izdajništvo i podvrgavanje čitave jedne države (ovaj put na žalost one u kojoj živimo) jednoj nedemokratskoj federaciji s parlamentom koji ne donosi zakone i predsjednikom kojeg ne bira narod. Što je još gore, budući da je naoko riječ o pobožnim ljudima (a biskupi bi to u idealnom svijetu trebali biti, premda u ovom očito nisu), zapravo su se založili za jednu ne baš pretjerano kršćansku federaciju. Zašto bi tako „pobožni“ klerici kao što su hrvatski biskupi uopće poželjeli takvo što?

Zašto elitistički klubovi ne dopuštaju ljudima da misle svojom glavom?

Ni papa, kao ni ostatak oligarhije (što političke, što vjerske), ni u jednom trenutku ne dopušta da narod, recimo, odluči nešto drugo – da ne uđe u Europsku uniju. A, kako pokazuju rezultati najnovijeg unijskog istraživanja javnog mnijenja, Eurobarometra br. 75, narod bi mogao odlučiti upravo to. I što onda?

Ulazak Hrvatske u EU predstavlja se, kao i uvijek kad o njemu u okviru propagandno-indoktrinacijske kampanje pričaju pripadnici udružene oligarhije, kao već svršen čin. Papa je, da podsjetimo, pri svojemu zadnjem posjetu Hrvatskoj vrlo jasno istaknuo: „O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedincu, tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti“. I za papu je (pa onda i za hrvatske biskupe), kao i za Jadranku Kosor, posve nepojmljivo da bi možda narod mogao htjeti ostati izvan EU.

Nije ništa novo da udružena vjersko-politička oligarhija ima usklađen zajednički stav o neminovnosti utrpavanja Hrvatske u zlosretnu europsku federaciju. Utjecajni i moćni „velikodostojnici“ svih boja, — od komunista do katolika, i iz raznih sinekura – od bankara do gospodarstvenika, od medijskih mogula do naftaša, od političara do crkvenjaka – nevjerojatno se dobro slažu oko nekih globalnih, strateških zajedničkih ciljeva.

Njihove su ideološke, političke i ine razlike posve nepremostive, no čini se da ipak postoji nešto što ih, na određenoj razini veže. Postoji, kako se vidi, određena skupina ciljeva koji su im zajednički, bez obzira na stranačku, vjersku ili ideološku pripadnost. A Europska je unija nesumnjivo jedan od važnijih takvih ciljeva.

Ni papska crkva ni hrvatska oligarhija (oba entiteta predstavljaju klubove elite) ne dopuštaju nikakvu drugu mogućnost – osim one koja Hrvatsku i njene građane utrpava u nedemokratsku federaciju znanu kao Europska unija? (Misli li netko da Europska unija slučajno nije nedemokratska federacija – neka pregleda temelje ustrojstva te organizacije na našoj podstranici EU-danas, pa će mu krljušti odmah spasti s očiju.)

Neka organizacija može biti tako uporna u svom zagovoru određenog cilja samo ako od njega ima izvjesne koristi. Pa kakve koristi ta crkva (koja je evanđelje zamijenila Europskom unijom) i ta oligarhija (koja je dobrobit građana isto zamijenila Europskom unijom) ima od toga?

Na to pitanje ima samo jedan odgovor: sve su te organizacije i strukture samo dio jednog većeg, globalnog plana, čiji se obrisi neporecivo ocrtavaju na horizontu: dio jednoga novog svjetskog poretka. Što bi ostalo od njihova autoriteta kad bi dopustili ljudima da misle svojom glavom? Uz to, svi navedeni čimbenici od Novoga svjetskog poretka očekuju korist – u prvom redu materijalne prirode. A kad znamo s kim imamo posla, zar nam je u tome išta čudno?

Put prema dolje

Kao što smo već više puta upozoravali, potezi globalnih aktera u tom su smislu posve jasni i nedvojbeni već duže vrijeme. Što radi Unija? Njeni su odličnici odlučili istražiti mogućnost promjene Lisabonskog ugovora (temeljni konstitucionalni akt Unije) kako bi se pojačalo upravljanje eurozonom, posebice u pogledu jačanja proračunske discipline. Cilj je produbiti ekonomsku uniju i pojačati proračunsku disciplinu, ili, drugim riječima, Unija je jasno odlučila stegnuti omču oko vrata svojih „zemalja članica“.

Koji je konačni cilj? Bez ikakve sumnje, to je posvemašnja centralizacija i kontrola visokokorporativnog društva kroz uspostavljanje jedne svjetske vlade, jedne središnje banke, jedne valute i jedne vojske.

To je ideja koja se ne nudi od jučer, nego je zasađena u same temelje Unije. Jer, još je Jean Monnet, kralj konjaka i jedan od „otaca Europe“, svojedobno izjavio: “Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.”  Kako bi političko-vjerska oligarhija voljela taj „svijet sutrašnjice“ organizirati?

Paralelno s tim procesom, jačaju i pozivi za „konačnim rješenjem“ svjetskih financijskih pitanja – uspostavom jedne svjetske središnje banke i jedne svjetske vlade. Tim se pozivima nedavno priključio i sam papa! Naime, papsko Vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je, nema tome dugo, predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. Ali kakvu reformu? Reformu u kojoj bi se uspostavila vlast koja bi na “demokratski” način odlučivala i kažnjavala “u skladu s pravom”, a Svjetska bi banka postala središnjom svjetskom bankom. Eto kakva je to reforma! I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i Novoga svjetskog poretka.

I politička i gospodarska i crkvena oligarhija na svom su zajedničkom putu upravo nevjerojatno netolerantni – ne toleriraju nikakva druga razmišljenja. Primjedbe se ne prihvaćaju. A teško je, doista, biti tolerantan prema takvoj netolerantnosti.

Katoličko euroevanđelje, razotkrivanje i konačni pad

U tom smislu, nije uopće čudan poziv hrvatskih biskupa (koji predstavljaju vjersku oligarhiju u vazalskom odnosu naspram rimskog pontifeksa) vjernicima tzv. „crkve u Hrvata“ da glasaju za Europsku uniju na predstojećem referendumu. Isto tako nije čudno što je i hrvatska politička oligarhija (vazali briselskih vladara) uputila i upućuje građanima Hrvatske poziv posve istovjetnog sadržaja. Još to i besramno reklamira na televiziji prilično indolentnim spotovima.

U gadno se kolo uplela i politička i vjerska oligarhija. Na što to pozivaju ljude? Kamo ih to guraju? U zlosretnu organizaciju Novoga svjetskog poretka, nedemokratsku federaciju u kojoj parlament ne donosi zakone, u kojoj parlamentarni zastupnici ne zastupaju zemlju iz koje dolaze (odnosno „zemlju koju najbolje poznaju“, kako je zovu) nego nadnacionalne unijske partije kojima pripadaju; u kojoj i do 85% unutrašnjeg pravnog poretka pojedine zemlje-članice čine unijske norme na donošenje kojih građani unijskih zemalja nemaju nikakva utjecaja, jer je jedini ovlašteni predlagač neizabrana Europska komisija; u kojoj su poticaji za poljoprivredu ekstremno nepravedno raspoređeni među članicama; u kojoj građani uz financiranje vlastitih birokrata trebaju namaknuti i  1.147.885.101.616 eura godišnje za namirivanje onih unijskih; u kojoj – već je to i vrapcima na grani jasno – ne teče med i mlijeko nego krv i suze zbog besplodnih prosvjeda protiv neoliberalizma i korporatizma; u kojoj građani služe samo kao bankomati za utaživanje neumoljive gladi za novcem šačice bogataša i bankara…

To je ta dobrobit građana koju propagira politička oligarhija! I to je to „evanđelje“ koje naviješta Katolička crkva. To nije nikakva dobrobit, a ni evanđelje Isusa Krista, to je unijsko „euroevanđelje“ u kojem se „eurospasenje“ nudi samo povlaštenima. Za sve ostale to je dolina suza.

I politička oligarhija i papska crkva idu u jasnom smjeru: prema dolje. Pritom, kad bi to još uopće mogli, zastidjeli bi se.

Sve se vrti oko enormnog profita te šačice privilegiranih sakupljača vrhnja. A tome se nerijetko pridružuju i takozvani „ekonomski stručnjaci“ i „financijski eksperti“. Što nam pak oni preporučuju? „Bolne rezove“! Otpuštanja desetaka tisuća ljudi! Smanjenje minimalne plaće! Produljenje radnog vijeka do iznemoglosti! Smanjenje svih mirovina iznad 3.000 kuna! Još samo čekamo da netko (u svrhu „izlaska iz krize“) predloži da se sve ljude nesposobne za rad, te umirovljenike, kao potpuno neproduktivne i nesvrhovite – lijepo utamani plinom.

Zašto bi, dovraga, građani uopće morali „vraćati“ novac koji su političari prokockali ili pokrali? Čemu „dokapitalizirati“ banke? Čemu „nužni i bolni rezovi“ i dugotrajno razdoblje stagnacije nakon kojeg će možda biti bolje? Čemu odricanja uvijek na jednoj strani (i baš nikad na strani onih koji imaju svega preko svake mjere)? Zašto tako? Zašto Unija uporno ide baš tim surovim neoliberalnim putem i zašto joj političari, korporatisti i biskupi u tome svesrdno pomažu i podržavaju je iz dana u dan, čak toliko da je to već degutantno gledati i slušati? Svatko tko takvo što podržava, pa bio on i biskup ili papa ili čitava crkva ili „ekonomski stručnjak“ ili političar ili politička stranka, — u dubokom je moralnom i duhovnom padu. Ne crveni se u licu, a trebao bi.

Tko se još nije probudio, zbilja mu je vrijeme da to učini. Prije nego što ga politička, gospodarska i vjerska oligarija nagovori da je u njegovu najboljem interesu da si namakne štrik oko vrata, dobro ga zategne, prebaci preko visoke grede i stane na klimavu stolicu. Jer Europska je unija upravo to.

Vrijeme je buđenja i vrijeme je da oni koji su to doista zaslužili dožive svoj konačni pad. S obzirom da to očito sami ne žele, možda bi bilo dobro da im nenasilnom nesuradnjom u tome svesrdno pomognemo. Pozdrav Papa

autor NSP, preneseno sa europskaunija.yolasite.com