Prema riječima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Venezuela se suočava s jednom od najgorih hiperinflacijskih kriza u modernoj povijesti, jer je žrtva “ekonomskog rata” kojeg vode Sjedinjene Države

Očekuje se da će se gospodarstvo ove zemlje smanjiti za 18 posto ove godine uslijed pada proizvodnje nafte – treću godinu za redom sa dvoznamenkastim padom i tri boda lošije od projiciranih vrijednosti u svibnju.

“Predviđamo povećanje inflacije na 1.000.000 posto do kraja 2018. godine kako bi signalizirali da je situacija u Venezueli slična onoj u Njemačkoj 1923. ili Zimbabveu krajem 2000.” – rekao je Alejandro Werner, šef Odjela za zapadnu hemisferu MMF-a.

Također je ukazao na “ekonomske poremećaje”, uključujući tiskanje novca kojim se financira vlada.

“Očekujemo da će vlada i dalje nastaviti sa širim fiskalnim deficitima koji se u cijelosti financiraju ekspanzijom baznog novca koji će i dalje poticati i ubrzati inflaciju, jer potražnja za novcem i dalje pada” – rekao je Werner.

Danas je milijun venezuelanskih bolivara vrijedno nešto više od 8 dolara.

Prema riječima Wernera, činjenica da su desetci tisuća građana Venezuele pobjegli iz zemlje kako bi izbjegli krizu, to će utjecat na susjedna gospodarstva.

Podaci OPEC-a ukazuju kako je venezuelanska proizvodnja nafte pala na novu 30-godišnju najnižu razinu od 1,5 milijuna barela dnevno u lipnju, iako zemlja ima najveće zalihe sirove nafte na svijetu. Venezuela ostvaruje 96 posto prihoda kroz prodaju nafte.

Predsjednik Nicolas Maduro izjavio je kako je zemlja žrtva “ekonomskog rata” kojeg vode Sjedinjene Države.

U veljači je pokrenuo tzv. digitalnu valutu pod nazivom “Petro” koja ima podlogu u konkretnoj imovini – nafti Venezuele i drugim prirodnim resursima.

Virtualna valuta je pokrenuta eksplicitno zbog zaobilaženja američkih sankcija protiv državne naftne tvrtke PDVSA. Maduro je također najavio još jednu virtulnu valutu, ‘petro oro’, koja će imati podlobu u plemenitim metalima zemlje.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ideja da je trgovinski rat između SAD-a i Kine dobar za dolar je potpuna glupost, kaže investitor Peter Schiff

On vjeruje da će američki dolar sam od sebe deprecirati.

“Razmišljanje je sada ovakvo u našoj zemlji – barem kada je u pitanju trgovina – da će dolar imati koristi od trgovinskog rata, što mislim da je pogrešno. Mislim da je to jednako krivi koncept da će dolar imati koristi od većeg proračunskog deficita„ – rekao je Schiff.

Prema Schiffu, dok se može smatrati da trgovinski rat ili američki proračunski deficit mogu stvoriti dolarski deficit koji će poduprijeti zeleni novac (dolar), u stvarnosti svijet će biti preplavljen američkom valutom.

“Razmišljanje je takvo u Americi da će to apsorbirati sve dolare u inozemstvu i bit će nedostatak dolara, što je potpuna glupost.”

On objašnjava kako će pretjerana količina dolara biti osigurana od strane američkih trezorskih obveznica.

“Imate riznicu, imate dolar, mislim, koja je razlika između obveznice i dolara?”

“Znate, zapravo i nema razlike. Ne idete u dućan i kupujete nešto sa obveznicama, ali oni mogu, mogu ju unovčiti i kupiti nešto. Pa čak i da Federalne Rezerve smanje bilancu, američka će vlada širiti svoju bilancu. “

Schiff kaže kako će opskrba dolarima rasti i rasti, potražnja za američkom valutom može pasti, dok američka Federalna banka neće moći zaustaviti slabljenje dolara.

“Na kraju, što će se dogoditi, to će biti potražnja za tim dolarima koja će se raspasti, a ne opskrba. A kad potražnja za dolarima propadne, onda se cijena dolara ruši. Dobivate ogromnu inflaciju. To je ono što dolazi.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Hrvatski ekonomist Gojko Drljača iznio je mračnu viziju razvoja ekonomije u Hrvatskoj

Pišući o skandalu „Agrokor“, Drljača kaže da je kombinacija osobne pohlepe pojedinaca i nesmotrenosti političara pokrenula lavinu novog populizma, čiji su nositelji vodeće stranke HDZ i SDP.

„Prognoziram da ćemo u roku od 2 do 4 godine gledati pokušaj formiranja prve prave populističke vlade, nešto slično onome što upravo s pažnjom pratimo u Italiji, samo primitivnije i opasnije. I to iz dva razloga — prvo, naši populisti su gori od talijanskih, a hrvatske državne institucije su puno slabije od onih sa Apeninskog poluostrva. Posljedica će biti to da će Hrvatska postati najsiromašnija članica EU, i dugo ostati na začelju, osim ako se ne ’spasimo‘ hitnim prijemom Srbije u obitelj europskih nacija. Kako napredujemo, u roku od 5 do 10 godina stići će nas i prestići čak i ta Srbija“ – cinično zaključuje Drljača.

Analitičar kaže da to što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović podržala premijera Andreja Plenkovića predstavlja kontinuitet čudnog hrvatskog državništva.

Drljaču je na sve podsjetila izjava Kolinde Grabar-Kitarović kojom je pokušala opravdati kupovinu vojnih zrakoplova starih 30 godina:

„I ja bih najradije kupila ’mercedes‘, ali si onda ne mogu priuštiti hranu i mnoge druge stvari“.

„Kad sam čuo tu izjavu, upitao sam se zbog čega smo onda kupili ’mercedese‘ stare 30 godina, ako nemamo ni za hranu ni za druge stvari? Po čemu je to, ako nemamo za hranu, bolje kupiti staru kramu s ’nišanom‘ na haubi od, recimo, kupovine novije i skromnije ’škode oktavije‘ koja će, bar, sigurno voziti još deset godina?“ – pita se Drljača.

On smatra da je hrvatska predsjednica ovom izjavom pokušala zamutiti činjenicu da je Hrvatska pala na nivo „bijedne afričke državice koja, naravno, nema za moderne avione pa mudro kupuje leteće krntije“.

„Venecuelizacija je, bojim se, naš put — pad standarda, nemaština, nestašice, hiperinflacija… Odmah nakon sljedećih izbora. U mraku Balkana sljedit ćemo Albaniju kao svjetli primjer. Zašto sam tako siguran? Pa nitko ozbiljan se neće više upustiti u pokušaj upravljanja ovom zemljom“.

Nitko nije ni primijetio da jedan od najuspješnijih poduzetnika pokušava javnost dozvati pameti, ali nitko ne čuje. Citirat ću ipak za kraj u ovom napadu očaja te Tedeschijeve, molećive apele, ali potpuno je jasno da niti njegovi vapaji ni na koji način više ne mogu upaliti:

“Ovu dramu kojoj svjedočimo nije zakuhala ni Vlada, ni mailovi, ni savjetnici, nego neodgovorna i neprofesionalna uprava… Prestali smo govoriti o tome tko je stvorio rupu od dvije milijarde eura. Jučer sam čuo jednog saborskog zastupnika iz oporbe koji je rekao pola milijarde nečega, kuna, eura. Iako nisam siguran da zna izbrojiti do 20. Gospodin očito ima potrebu govoriti bez razumijevanja sadržaja, i to je najveći problem našeg društva”.

Tedeschi je zaboravio reći da ozbiljnih problema s razumijevanjem sadržaja imaju i oni koji raspolažu s nekoliko desetaka savjetnika i cijelom vojskom državnih službenika koji rade za njih: i predsjednik i predsjednica.

Analizu je kratko završio ovim riječima: „Jao, dakle, nama“.

Hrvatska na samom dnu ljestvice konkurentnosti, od nas lošije samo Mongolija i Venezuela

Hrvatska je po konkurentnosti u 2018. godini pala za dva mjesta u odnosu na godinu ranije te se sada nalazi na 61. mjestu među 63 države u svijetu, pokazuje najnoviji IMD-ov godišnjak svjetske konkuretnosti.

Od Hrvatske su, prema konkurentnosti, tek dvije zemlje svijeta lošije – Mongolija i Venezuela. Hrvatska je na šezdeset i prvom mjestu, što je pad od dva mjesta u odnosu na prošlu godinu.

Rezultati su to najnovijeg IMD-ovog godišnjaka svjetske konkuretnosti. SAD, Hong Kong i Singapur na vrhu su ljestvice zemalja koje dobro upravljaju svojim resursima i kompetencijama.
 
(sputniknews.com,dnevnik.hr)

Niska inflacija nije uvijek dobra za gospodarstvo. Međutim, za Rusiju, čija ekonomija je dominirala kroz visoki porast inflacije nakon raspada Sovjetskog Saveza, to je dobar znak

Inflacija u Rusiji sada iznosi 2,18 posto, i po prvi put je niža od inflacije u SAD-u, koja je trenutno 2,2 posto.

Ovo je još jedan mali rekord za Rusiju. Tijekom 2017. potrošačke cijene porasle su za samo 2,5 posto. U 2016. godini zabilježen je rast od 5,4 posto. Tako da je inflacija više nego prepolovljena u nekoliko godina.

Takva niska inflacija je bez presedana za Rusiju. Gotovo četvrt stoljeća gospodarstvo je proživljavalo mnogo veće stope rasta potrošačkih cijena.

Devedesetih godina prošlog stoljeća došlo je do hiperinflacije tipične za najsiromašnije zemlje: 1992. godine 2509 posto, 1993. godine 840 posto, a 1994. godine 215 posto.

Situacija se poboljšala tek 2000. godine, kada su cijene porasle za 20 posto. Posljednji put inflacija u Rusiji je bila dvoznamenkasta 2015. godine – 12,91 posto. I ove godine, inflacija se približila razini od samo 2 posto, polovica cilja središnje banke Rusije od 4 posto godišnje.

Analitičari kažu da je to dobro za realnu ekonomiju i potrošače.

“Niska stopa inflacije koristi proizvođačima: pri stabilnim cijenama, oni ne moraju ponovno razmotrati troškove, a troškovi proizvodnje se ne mijenjaju” – izjavila je Anna Kokoreva, zamjenik ravnatelja analitičkog odjela Alpari, kako je citirao RIA Novosti.

Niska inflacija također dovodi do smanjenja ključne stope od strane središnje banke, što dovodi do jeftinijih hipoteka i zajmova kako za poslove tako i za potrošače. Hipoteke su stagnirale u Rusiji zbog gospodarske krize, ali bolje ponude banaka postupno oživljavaju bolestan gospodarski sektor.

Maloprodaja je također imala koristi od niske inflacije. Godine 2017. rast je bio 1,2 posto nakon pada od 5 i 10 posto u prethodne dvije godine.

Međutim, kada je inflacija niska, gospodarstvo se također suočava s rizikom od deflacije. Deflacija je kada kupovna moć novca raste, a cijene dobara i usluga postupno se smanjuju. Ključni rizik od deflacije je usporavanje gospodarskog rasta s kasnijom stagnacijom.

“Izuzetno je teško izaći iz ove zamke. Japan nije uspio nadvladati deflaciju, koja je znatno ometala njezino gospodarstvo već četvrt stoljeća. Europa se suočava sa istim problemom” – izjavio analitičar tvrtke Finam Aleksey Korenev za RIA Novosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Zbogom euro! Nakon Brexita za Europsku uniju stiže novi šamar, ovaj put iz Praga i to neposredno nakon razočaravajućeg summita EU u Rimu

Dok su svi europski lideri i eurobirokrati iz Bruxellesa pratili kampanju i francuske izbore, strahujući od pobjede Marine Le Pen, koja je također pobornica izlaska iz eurozone, udarac je neočekivano došao iz Češke.

Narodna banka Češke je odlučila da nacionalnu valutu, krunu, odvoji od eura. Gotovo stalna referentna stopa od 27 čeških kruna za jedan euro, koja je bila na snazi tri godine, napuštena je.

Stručnjaci iz financijskog sektora i analitičari su uznemireni, jer to vide kao prvi korak male, ali visoko industrijalizirane Češke ka odustajanju od ranije deklariranog cilja i pridruživanju jedinstvenoj europskoj valuti.

Na primjer, Slovačka, koja je zajedno s Česima tvorila jedinstvenu državu i mirno se razišla s padom komunizma, dio je eurozone. Podsjetimo da je su kao Čehoslovačka ove dvije zemlje do nacističke invazije 1938. godine bile tehnološki među najnaprednijim i jedno od glavnih svjetskih gospodarstava.

No, Prag je donio ovu odluku kako bi se spriječilo da doznake i ulaganja Čeha koji žive u inozemstvu postani preskupi i da se ne poveća stopa inflacije, koja trenutno iznosi 2,5% godišnje, koju treba sniziti ispod granice od 2%.

Sada je Narodna banka Češke izabrala manje zlo i potpuno se oslobodila bilo kakve reference na euro.

Odluka ima dvojnu pozadinu. Prvo su predstojeći izbori iduće jeseni, čiji ishod je neizvjestan i premijer Bohuslav Sobotka, koji je najavio ostavku, želi popraviti rejting, a drugi razlog je što je u posljednjih nekoliko godina češka kruna bila na meti međunarodnih špekulanata.

Uglavnom špekulativni hedge fondovi su uložili 65 milijardi dolara na revalorizaciju češke valute, prisiljavajući Narodnu banku u Pragu na intervencije na tržištu. Te su aktivnosti dovele do potresa u tekućem proračunu i zbog udara na češke rezerve se Narodna banka zemlje odlučila na ekstremne mjere.

Odluka Praga podsjeća financijska tržišta na izbor Švicarske, koja čak nije ni članica EU, a koja je u siječnju 2015. godine švicarski franak oslobodila od veza s eurom. Izbor Švicarske je doveo do međunarodnog financijskog potresa i uzrokovao najveću deprecijaciju eura u povijesti.

“Czexit“, ili odvajanje krune od eura, imat će ograničene posljedice. U trenutku odluke je u odnosu na češku valutu euro oslabio, ali je u odnosu na dolar ostao stabilan.

No, stručnjaci su podijeljeni oko velikog pitanja. Može li odluka male i industrijalizirane zemlje u srednjoročnom razdoblju imati političke posljedice na cijelu središnju Europu?

Obzirom da se do nedavno vrijednost krune isključivo vezala za euro, Češka je pretrpjela gubitak rezervi, Prag nije vidio drugog izbora i jedina alternativa je bila masovna prodaja rezervi ili ubrzani ulazak u eurozonu, što je scenarij kojeg u Češkoj očito žele izbjeći.

Osim toga, jedinstvena europska valuta, posebno u Višegradskoj skupini koju čine Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska, izgleda sve manje atraktivna.

U Pragu i drugdje na istoku Europe čak i sama EU u očima mnogih političara i birača izgleda kao daleki i neučinkoviti birokratski entitet, koji predstavlja potencijalnu opasnost po nacionalni suverenitet, a Češka se nakon pola stoljeća dominacije Sovjetskog Saveza njega ne želi odreći.

Češka se pokazala kao primjer da najviša financijska institucija zemlje ima autonomiju i može naći najbolji model za očuvanje suvereniteta, a njega nema bez monetarnog, te da baš i nije nužno bezglavo žuriti u eurozonu.
 
(logicno.com)

Venezuela je zemlja s najvećim rezervama nafte u svijetu, i umjesto da u njoj vlada blagostanje, zapala je u duboku recesiju i političku krizu

Pored deficita hrane i lijekova, čestih restrikcija električne energije i najveće inflacije u svijetu, ovu zemlju zahvatio je val protuvladinih demonstracija na kojima oporba već više od mjesec dana svakodnevno zahtijeva odlazak predsjednika Nicolasa Madura i raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora. Krvavi sukobi demonstranata i policije odnijeli su više od 20 života.

Kako je zemlja sa takvim predispozicijama došla do prosjačkog štapa i ruba građanskog rata? Bivši veleposlanik u više zemalja Latinske Amerike i profesor Fakulteta za poslovne studije D. Vasić objašnjava da je nafta, iako najveće bogatstvo Venezuele, istovremeno i njezino najveće prokletstvo.

“Koliko god da je nafta bila dragocjena za tu zemlju, toliko je na neki način i dovela u situaciju da od nje bude ovisna, jer je u posljednjih 50 godina u Venezueli razvijan samo kompleks naftne i plinske industrije, dok su svi drugi sektori zanemareni. Strane kompanije i banke nisu ulagale u druge privredne sektore niti reinvestirali kapital ostvaren u toj zemlji, već su ga iznosile van. Pritom, preko polovice prihoda u proračun ove zemlje sliva se upravo od nafte, dok se 90 posto nafte i plina koja se eksploatira u Venezueli izvozi u SAD “, kaže Vasić.

On dodaje da je Venezuela od 1950. do 1980. godine, u razdoblju dok je eksploatacija nafte bila najveća, imala izuzetno visoke stope rasta. Međutim, pad cijena nafte i plina na svjetskom tržištu doveo je do posljedica koje su se odrazile na cijelo društvo, a višedesetljetni  jednostrani industrijski razvoj Venezuele uzeo je svoj danak.

“Trenutno u Venezueli djeluje preko 500 američkih tvrtki, a one tamo nisu bez razloga. Ogromna inflacija ide naruku velikim poduzećima zbog postojanja crnog tečaja, a s njim i mogućnosti ostvarivanja enormnih zarada. Također, izuzetno nizak standard doveo je do toga da je i radna snaga izuzetno jeftina, što stranim kompanijama koje tamo posluju također omogućuje ogromne zarade”.

Venezuela se nalazi pod velikim pritiskom Sjedinjenih Država i predstavlja posljednju, nesavladivu prepreku za režim u Washingtonu.

“Sa Kubom su se odnosi postupno počeli otopljavati, ali s Venezuelom to nije slučaj. Interesi Amerike su mnogo više vezani za Venezuelu, što potvrđuje i enorman uvoz nafte i plina iz zemlje u SAD. Maduro smeta Washingtonu jer provodi politiku svog prethodnika Huga Chaveza, čiji je prvi potez svojevremeno bio izvršiti nacionalizaciju naftne industrije, čime je pogodio interese vodećih zapadnih tvrtki.

Maduro danas sprečava američke tvrtke da u Venezueli ostvare onoliki profit koji bi željeli, između ostalog i velikim porezima na dobit stranih kompanija”.

Da je Venezuela sustavno uništavana, smatra i Aleksandar Čičin, dekan Fakulteta za ekonomiju i društvene znanosti na Ruskoj privrednoj akademiji. On za Sputnjik kaže da je to politika koja traje mnogo godina.

“Iako Obama nije bio previše ratoboran, ipak su nedobronamjernu i izolacionističku politiku prema Venezueli godinama provodile neke članice Organizacije američkih država. Potpuno je jasno da su zapravo SAD okrenule male države Srednja Amerika protiv Venezuele.

U vrijeme Huga Chaveza, Venezuela je ove države opskrbljivala naftom po vrlo niskim cijenama. Primjerice, Kostarika, Honduras i Salvador su se dobro odnosili prema Venezueli i podržavali je unutar Organizacije američkih država. Ali SAD su stalno radile na tome da se ove male države okrenu protiv Venezuele i to se na kraju i dogodilo”, napominje Čičin.

Očito je, da Amerikanci utječu na situaciju u Venezueli.

“Sjetimo se samo njihovog utjecaja na djelovanje dvije najveće trgovačke organizacije Latinske Amerike – UNASUR i Mercosur. Tržište ovih organizacija čini 75 posto bruto nacionalnog dohotka čitavog južnoameričkog kontinenta. Kada je trebalo da Venezuela postane predsjedavajuća država organizacije Mercosur, to pravo su joj oduzeli, pod izgovorom da vlasti u Venezueli ne poštuju ljudska prava i da joj se zato oduzima predsjedavajuća funkcija. Ovo nije ništa drugo do politika dvostrukih standarda”, ističe Čičin.

Kako kaže, pored objektivnih faktora u urušavanju Venecuele, poput pada cijene nafte, postoji i američko miješanje u unutarnje poslove te zemlje.

“Glavni akter u ovom smislu je Enrique Kapriles, koji se dva puta kandidirao za predsjednika i dva puta izgubio. On ne krije svoju proameričku orijentaciju i to da bi u slučaju njegove pobjede on doveo američke investitore u Venezuelu. Osim njega tu je i Leopold Lopez, koji je sad u zatvoru i njemu je oduzeto pravo sudjelovati u političkom životu zemlje u narednih 15 godina. Ali on je ozbiljna politička figura, jedan od čelnika oporbe, koji također uživa otvorenu potporu Amerike”.

Prije nekoliko dana Nicolas Maduro najavio je da će njegova zemlja istupiti iz Organizacije američkih država, jer je savjet tog tijela odlučio sazvati ministarski sastanak zbog krize u Venecueli. To je još jedan pokazatelj da je Caracas trn u oku Washingtona.

“Kada se tako nešto događalo u Brazilu, s velikim sukobima i žrtvama, a ne tako davno i u Meksiku, Organizacija američkih država nije inicirala nikakav sastanak niti je razmišljala o tome da osudi događaje u tim zemljama. Dakle, očigledna je politika dvostrukih mjerila i jasno je da Venezuela ostaje visoko na meti Sjedinjenih Američkih Država”.
 
(sputniknews.com)

Dugo tinjajuća socijalna napetost u Meksiku prijeti eksplozijom naroda dok neoliberalne reforme pogoršavaju životni standard i potiču hiperinflaciju

Svjetski mediji uglavnom su ostali nijem o stanju u Meksiku, čak i na činjenicu da su građanski nemiri zatvorili američko-meksičku granicu u San Diegu, Kalifornija, nekoliko puta u posljednjih tjedan dana.

Tjedan prosvjeda u Meksiku protiv povećanja cijena goriva su praćeni pljačkama i nemirima sa dosad 6 ubijenih osoba, okupljanjima tisuća osoba u cijeloj zemlji, a među policajcima ima ozlijeđenih.

Protesti pod nazoivom “Gasolinazo” u Meksiku zbog rasta cijene goriva za više od 20 posto doveli su do više od 400 uhićenja, 250 opljačkanih trgovina, i šest smrtnih slučajeva.

Ceste su blokirane, granice zatvorene, a vladine zgrade su zatvorene. Prosvjedi su i dalje relativno mirni, sve u svemu, osim nekoliko izoliranih nasilnih djela za koje aktivisti okrivljuju državne infiltratore.

Nekoliko vijesti mainstream medija koje su izvijestile o situaciji krive za kaos poskupljenje cijene goriva, ali ne ispituju nekoliko drugih čimbenika koji su pritom doveli Meksiko na rubu revolucije.

Narko-država, ili kako meksički aktivisti kažu, “el narko-gobiero” je izraz koji se koristi za opisivanje otvorene korupciju između meksičke vlade i kartela.

Narko-država je bila na naslovnicama u zadnje vrijeme zbog otmica i pretpostavljenih ubojstava 43 Ayotzinapa učenika u gradu Iguala, Guerrero, u 2014. Taj događa je bio izvor kontinuiranih protuvladinih prosvjeda od tada.

Neoliberalna politika je napustila radničku klasu

Svečani zakon “slobodne trgovine” NAFTA iz 1994. koju je potpisao Bill Clinton, napravio je velike promjene gospodarskog krajolika SAD-a i Meksika. Poljoprivrednici, davno bitan faktor u Meksiku kao i seljačko stočarsko gospodarstvo, bili su izbrisani zbog niske cijene kukuruza subvencionirane od strane američke vlade, koji je odmah poplavio meksičko tržište nakon što je potpisan Clintonov zakon o partnerstvu NAFTA.

Možda je najveći pokretač tekućeg građanskog prevrata u Meksiku inflacija koja je trenutno izvan kontrole u kombinaciji s vrijednostima pesosa koje dosežu rekordno niske razine.

Meksički radnici su već financijski uništeni minimalnim plaćama koje se kreću do četiri dolara dnevno. Cijene hrane, koje su bile u porastu prije povećanja cijena goriva, porasle su još više zbog povezanosti sa cijenama goriva.

U Meksiku, trenutno traje “ekvivalent minimalne plaće od 12 dana da bi napunili rezervar goriva. U SAD-u za to treba ‘sedam sati”.

Javni troškovi prijevoza će vjerojatno rasti s cijenama goriva. Rastuće cijene nafte će staviti pritisak na ostatak meksičke ekonomije dok će radnici trošiti više novca na gorivo, a manje na robu široke potrošnje.

Opći osjećaj bespomoćnosti u lice korupcije narko-države i ekonomske nesigurnosti neće proći i sa sljedećim izborima ili protestima, a nejednakost bogatstva u zemlji ne može ništa izliječiti.

Meksiko je zreo za revoluciju. Bilo da se pokrene odmah uzrokovana poskupljenje goriva i velikom inflacijom, ili će se dogoditi u bliskoj budućnosti, ona dolazi – i mi trebali razgovarati o tome.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Oni koji pokušavaju izolirati Rusiju nisu dovoljno motorizirani ni da obiđu njene granice niti za to imaju dovoljno benzina, poručio je ruski predsjednik Vladimir Putin

Putin je zapadnim novinarima rekao da je Rusiju nemoguće izolirati od ostatka svijeta zbog njene veličine i mjesta u globalnoj ekonomiji.

Tijekom nedavnog Investicijskog foruma “Rusija zove!”, Putin je ocijenio da “bilo kakva ograničenja u sferi ekonomije koja se uvode iz političkih pobuda nanose štetu svima”.

On je priznao da ruska ekonomija osjeća negativan utjecaj zapadnih sankcija, “prije svega u ograničavanju izvoza tehnologija”.

Putin, međutim, ističe da je provedena “uspješna makroekonomska stabilizacija” ruske ekonomije, koja se, prije svega, odražava u uspješnim mjerama Centralne banke usmjerenim na smanjenje inflacije.

Ruski predsjednik je rekao da će u 2016. godini inflacija dostići najnižu razinu u novijoj povijesti Rusije – spustit će se ispod šest posto.

Putin ističe smanjenu volatilnost nacionalne valute i povećanje deviznih rezervi Centralne banke, koje sada iznose 400 milijardi dolara.

Prvog siječnja ove godine rezerve su iznosile 368 milijardi dolara – precizirao je ruski lider.

Čisti “priljev” stranih investicija u nefinancijski sektor Rusije tijekom prvih osam mjeseci 2016. godine utrostručen je i sada iznosi 3,8 milijardi dolara, a čisti “odljev” kapitala je pet puta manji – iznosi 9,6 milijardi dolara, dok je u istom razdoblju prošle godine iznosio 48 milijardi dolara.

Putin smatra da za rusku Vladu veliki izazov predstavlja “optimizacija proračuna i povećanje njegove učinkovitosti”.

Proračun za 2017. godinu pripremljen je s planiranim deficitom od tri posto, što je prihvatljivo čak i za vodeće ekonomije svijeta – napominje ruski lider.
 
(vestinet.rs)

Venecuela ima velika nalazišta nafte koju je bivši predsjednik Chavez čuvao, no on je preminuo i njegov sustav je završio. Čini se da i njima treba malo Američke demokracije. Svi znamo što slijedi dalje

Ponosno lice revolucionarnog heroja Simona Bolivara promatra prolaznike s bunta novčanica koje su strpane u kartonsku kutiju na podu supermarketa, ujedno i mjenjačnice, u malom venezuelanskom gradiću pokraj granice s Brazilom.

Razlog za to leži u činjenici da naprosto nema dovoljno prostora da se sline novčanice spreme na drugo, prikladnije mjesto. Naime, najveći apoen od 100 bolivara danas vrijedi jedva 10 američkih centi, iako bi prema službenom tečaju Narodne banke trebao vrijediti 100 puta više, dakle 10 dolara.

Opisom simbola nekad moćne ekonomije Venezuele novinar Guardiana Jonathan Watts započinje veliku priču o toj državi, koja se danas nalazi na rubu potpunog kolapsa. U grubim crtama ćemo prenijeti tekst koji je napisao nakon obilaska Venezuele.

Venezuela je zemlja s najvećim dokazanim naftnim rezervama na svijetu, koje se procjenjuju na oko 300 milijardi barela (jedan barel je 159 litara), što je za 30 milijardi barela više nego što ima Saudijska Arabija (doduše, venezuelanska sirova nafta je uglavnom teška i nepogodnija za preradu od one saudijske). Logikom ogromnih količina nafte, Venezuela bi trebala biti barem umjereno uspješna, ako ne i izrazito prosperitetna zemlja.

No, to nije slučaj. U prošloj je godini BDP te latinoameričke države iznosio oko 185 milijardi dolara (podaci MMF-a), to jest 8.500 dolara po stanovniku, što ih čini 71. najbogatijom zemljom na svijetu. No, njihova se ekonomija nalazi usred velikog pada, za koji se očekuje da će biti oko 5.7 posto BDP-a ove godine, s još gorim prognozama za budućnost. Štoviše, prema nekim procjenama, gospodarstvo Venezuele sažima se najbrže na svijetu.

Državu također muči druga najviša stopa ubojstava na svijetu, inflacija koja ide prema stopi od čak 1000% te sve alarmantniji nedostaci hrane i lijekova, što je najsiromašnije stanovnike, od njih 31.5 milijuna koliko ih Venezuela ukupno ima, gurnulo na rub humanitarne katastrofe.

Kako bi dobio bolju sliku stanja u državi, novinar Watts je proputovao 1000 kilometara od pograničnih gradova u Amazoni do glavnog grada Caracasa.

Bezvrijedna valuta bolivar

Svoj je put započeo u gradiću Santa Elena de Uairen koji se nekad smatrao nerazvijenim mjestom Bogu iza leđa, ali danas je relativno sigurno i prosperitetno utočište od zločina i kaosa u ostatku države.

Zbog male udaljenosti od Brazila hrane ima sasvim dovoljno, a preko granice se naveliko trguje brašnom. Prije samo dva mjeseca to nije bilo moguće zbog visokih uvoznih carina Venezuele, ali kako ih je vlast u međuvremenu iz očaja uklonila, sada nemali broj ljudi dolazi iz Brazila kako bi kupili rižu ili špagete po niskim cijenama.

Zbog nepouzdanosti telekomunikacijske mreže, u ovom se gradiću kartice ne koriste kao sredstvo plaćanja, nego isključivo gotovina. Također, zbog ogromne hiperinflacije kakva u Južnoj Americi nije viđena od Brazila i Argentine tijekom 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, to predstavlja svojevrsni logistički problem. Da bi obavili šoping, stanovnici ovog kraja svoj novac nose u vrećama ili torbama:

- Kada idem na tržnicu, moram nositi ogromnu torbu punu novaca od koje me bole leđa – kaže upraviteljica lokalnog hotela Carmen Ramirez, dok njezina prijateljica, odvjetnica Wanda Wojtowitcz dodaje:

- Ja nosim putnu torbu punu novaca, jer u moju osobnu torbicu naprosto ne stane. Kad ljudi idu u banku da bi stavili novac u štednju, nose ga u torbama.

José Manuel Puente, profesor na Institutu za višu administraciju, procjenjuje da je novac toliko izgubio na vrijednosti da je trošak papira, tinte i tiska oko 20% veći nego što je vrijednost same novčanice:

- Novčanice ne vrijede ni onoliko koliko koštaju. To je smijurija, ali tako stvari stoje – kaže Puente.

Nafta jeftinija od vode

Glavni razlog zbog kojeg je gospodarstvo Venezuele u takvom ponoru je tendencija vlasti da subvencionira prodaju cijelog niza namirnica i drugih proizvoda ispod njihove proizvodne cijene. Takvo ponašanje im je godinama omogućio izvoz nafte o kojem je cijela država ovisna.

Sve je počelo 1999. s dolaskom na vlast Huga Chaveza koji je petrodolarima subvencionirao osnovne namirnice kao što su riža, šećer, lijekovi i toaletni papir. Što se tiče cijene benzina, ona je i prije Chaveza bila na nama nezamislivo malim razinama – npr., Watts navodi da je litru visoko kvalitetnog benzina plaćao manje od jednog centa (oko 7 lipa), a put od 1400 kilometara prešao za trošak od jednog dolara.

Ova se cijena benzina održala usprkos hiperinflaciji, smanjenim prihodima vlasti i globalnom tržištu nafte, ali to ne važi za ostatak privrede. Iako je Chavezov potez bio altruističan u naravi te je omogućio milijunima ljudi da se izdignu iz siromaštva, on je obeshrabrio mnoge proizvođače (koji naprosto nisu mogli zarađivati) i stvorio sustav izuzetno ovisan o proizvodnji i prodaji nafte.

I prije Chavezove smrti 2013. godine crno tržište je bujalo u Venezueli, a dolaskom na vlast njegova nasljednika, bivšeg vozača autobusa Nicolasa Madura, osiguran je i nastavak Chavezove socijalno osjetljive, ali ekonomski pogubne politike. Naime, 2014. godine cijena sirove nafte pala je za gotovo 60 posto, a Venezuela je bila u krizi prije nego što su znali što ih je snašlo.

Taksist iz regije Gran Sabana José Lopez i sam je zbunjen dvojakim posljedicama Chavezove i Madurove politike:

- Svoj Chevrolet kupio sam zahvaljujući povoljnim kreditima koje je vlast omogućila – kaže lojalni chavista, ali priznaje da stvari nisu bajne.

- Sve je krenulo na gore pred kraj Chavezova života, a pod Madurom je stanje tek postalo loše – kaže Lopez.

Polja nafte zjape prazna

Novinar Watts je na svojem putu posjetio i saveznu državu Anzoátegui, u kojoj se nalaze najveće naftne rafinerije i tvornice aluminija u Venezueli. Nekad snažne tvrtke, danas su gotovo sve bankrotirale.

Državna naftna kompanija PDVSA jedva opstaje, budući da je proizvodnju u samo dvije godine smanjila s 2.7 milijuna barela dnevno na sadašnjih 450.000, a mnogi samo čekaju kada će i oni bankrotirati. Kada se tome pridoda činjenica da svaki barel vrijedi znatno manje na svjetskom tržištu nego je to bio slučaj prije dvije godine, sasvim je jasna ogromna rupa u državnim financijama.

Poljoprivreda je pogođena još i gore. Između 2012. i 2015. godine proizvodnja brašna pala je za 80%, mesa za 40% i povrća za 18%. U posljednjih se godinu dana sigurno nije oporavila, što svjedoče i ogromna područja obradive i plodne zemlje s minimalnom količinom zasađenih žitarica ili povrća, piše Watts. Nekad je država petrodolarima mogla nadoknaditi ovaj manjak, ali danas ima jedva da bi otplatila dugove, iz već opisanih razloga pada cijena nafte.

Nije da u supermarketima hrane nema, ali ona je vrlo jednolična – kilometri i kilometri polica na kojima su papirnati ručnici ‘Royal brand’, pivo ‘Zulia’, sardine ‘Lina’ i ‘Heinzov’ umak za špagete. No, brašna ili riže teško će se naći, a špagete ponekad.

- Ako i nađete rižu, ona je brazilska, dakle skuplja. Cijene riže i brašna u proteklim su se mjesecima gotovo udvostručile, ali moja plaća je tek minimalno rasla. Sve nam je teže i teže – rekao je jedan od kupaca u dućanu Anselmo Suárez.

Dijeta Maduro

Upravo to je i najveći problem Venezuele – dok cijene rastu, plaće se jedva pomiču s mjesta pa su proizvodi poput piva postali luksuz – potražnja je manja čak 75 posto nego što je bila prije dvije godine. Hrane u većim količinama ima samo ako plaćate stranom valutom, što je za četvrtinu populacije koja mjesečno ne zarađuje ni državni minimalac od 22.500 bolivara (18 dolara), nemoguće. Oni se i dalje oslanjanju na subvencionirane lijekove, higijenske potrepštine i brašno, ali toga više nema dovoljno za sve.

U gradu Barceloni blizu karipske obale, liječnici iz bolnice Luis Razetti su predočili ozbiljnost situacije:

- Nekada smo o pothranjenosti čitali samo u medicinskim udžbenicima, a sada imamo slučajeve poput onih u Africi. Situacija je mnogo gora nego što je bila prošle godine – rekli su doktori koji su željeli ostati anonimni.

Štoviše, stanovništvo je toliko obuhvaćeno nedostatkom kalorija, da već kruži vic o tome da svi mršave zbog “Madurove dijete”, nazvane po aktualnom čelniku države. Iako situacija nije drastično loša kao u nekim afričkim zemljama ili Sjevernoj Koreji, u Venezueli je prosječan stanovnik u proteklih pet mjeseci izgubio između 5 i 15 kilograma prema podacima fundacije Benoga.

- Nalazimo se između krize i izvanredne situacije. Zbog nedostatka lijekova i hrane te povećanja nasilja, današnja generacija umrijet će mlađa nego njihovi roditelji – kazao je Pablo Hernandez iz spomenute fundacije.

Situacija je vjerojatno najlošija u glavnom gradu Caracasu. Protekle godine Caracas je postao poprište ogromnih redova pred dućanima, pobuna i masovnih demonstracija protiv vlasti i za nju. Oduvijek opasan, prošle je godine postao svjetska prijestolnica zločina, u kojoj je na 100.000 stanovnika ubijeno njih 120. Samo u rujnu ubijene su rekordne 474 osobe u gradu koji broji oko tri i pol milijuna ljudi (oko pet milijuna ako se računa metropolitansko područje).

Prošlog je mjeseca preko milijun ljudi izašlo na ulice tražeći Madurovu ostavku, što će se opet, prema nekim najavama, ponoviti u srijedu. Opozicija je skupila potreban broj potpisa da se raspiše referendum na kojem će se odlučiti o Madurovom opozivu, a ankete pokazuju da je potpora predsjedniku u javnosti jedva 15%. No, on je prošli tjedan jasno naznačio da mu ni provedba referenduma ni lokalni izbori koji bi trebali biti održani u studenom, nisu prioritet.

Teško je vjerovati da je Madurova pozicija dugoročno održiva. Zemlja mu doslovno puca po šavovima, u glavnom gradu je vojni zapovjednik zadužen za raspodjelu hrane, a korupcija, koja dosad jedva da je i spomenuta u ovom tekstu (a prema nekima je zaslužna za epohalnu pljačku zarade od nafte koja se mjeri u desecima milijardi dolara), i dalje parazitski nagriza ono malo što je narodu preostalo.

Kao zadnje poniženje Venezueli, nakon godina poboljšanja uvjeta života pod Chavezom, sada su siromašniji nego su bili kada je osebujni lijevi radikal došao na vlast 1999. godine.
 
(jutarnji.hr)

Milijuni ustali protiv socijalizma

Anti-socijalistički prosvjednici preplavili su gravni grad Venezuele u jednom od najvećih masovnih prosvjeda protiv predsjednika Nicolas Madura u više od deset godina njegove vladavine – i jedan od najvećih prosvjeda u povijesti svijeta.

Stotine tisuće pobornika opozicije izašle su na ulice glavnog grada Venezuele, Caracasa, odjeveni u bijelo i uzvikujući “ova će vlada pasti”, prosvjedujući protiv vladavine predsjednika Nicolasa Madura.

Riječ je o vjerojatno najvećem masovnom prosvjedu protiv vladajućih socijalista u više od jednog desetljeća. Prosvjednici su zauzeli ulice Caracasa od amazonske džungle do zapadnih Anda.

Opozicijska koalicija Demokratsko jedinstvo procijenila da je u demonstracijama na kojima se tražio referendum o opozivu Madura sudjelovalo najmanje milijun ljudi.

“Srušit ćemo Madura”, rekla je pedesetogodišnja Naty Gutierrez, koja je na prosvjed stigla iz 75 kilometara udaljenog Maracaya za što joj je trebalo tri sata duže zbog prometnica koje je blokirala vojska.

“Pobijedit ćemo glad, kriminal, inflaciju i korupciju. Nisu učinili ništa u 17 godina. Njihovo vrijeme je završilo”, dodala je Gutierrez, okružena tisućama ljudi opremljenim zastavama i natpisima.

Opozicija se nada da će ove demonstracije dokazati da su u većini, čime će se stvoriti pritisak na Madura i državno izborno povjerenstvo da dopuste referendum o njegovom vladanju kojeg ustav dopušta nakon što prođe polovica predsjedničkog mandata.
 

Revolution Rising: Colossal Protests Rock Socialist Venezuela https://t.co/wUPWIZZBtW @DRUDGE #tcot #altright @mises pic.twitter.com/ALyNySnKEa

— Kit Daniels (@KitDaniels1776) 2. rujna 2016.

 
(index.hr,infowars.com)