Kina je u Venezueli poslala još jednu pošiljku humanitarne pomoći, tvrde izvješća, budući da podaci o praćenju leta i snimci sa terena pokazuju da je u pitanju teretni avion

Peking je u travnju u zemlju koju su pogodile američke sankcije poslao tone lijekova.

Zrakoplov Suparna Airlines (nekadašnji Yangtze River Express) navodno je napustio Šangaj u ponedjeljak, te se zaustavio u Madridu prije preleta Atlantika i dolaska na međunarodnu zračnu luku Maiquetía Simon Bolívar u Caracasu.

Zrakoplovna kompanija Suparna Airlines je osnovana je 2003. godine i druga je po veličini teretna zrakoplovna tvrtka u Kini nakon kompanije China Cargo Airlinesa.

Pedro Mario Burelli, bivši direktor tvrtke Petroleos de Venezuela, najprije je objavio vijest o pošiljci na Twitteru, objavivši sliku zaslona putanje leta sa web-stranice FlightRadar24. Prema internetskoj stranici za praćenje leta, zrakplov koji je uzletio u Šangaju, sletio je u Caracasu u 13:09 sati po lokalnom vremenu.

Neke nepotvrđene snimke zrakoplova također su se pojavile na Twitteru u ponedjeljak poslijepodne. Venezuelski novinar Oliver Fernández objavio je na Twitteru kako se zrakoplov iskrcao u zračnoj luci Simón Bolívar u ponedjeljak poslijepodne.

Prošlog mjeseca, Kina je odbacila tvrdnje da je poslala 120 vojnika i vojnu pomoć u Venezuelu zajedno s 65 tona lijekova nakon što se pojavila nepotvrđena fotografija kineske i venecuelanske vojske zajedno sa snimkom humanitarne pomoći koja je dostavljena Caracasu.

Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Geng Shuang izjavio je prošlog mjeseca kako se Peking protivi “vanjskom uplitanju” u venecuelansku krizu i odbacio izvješća o sudjelovanju kineske vojske. Shuang se zalće za rješenje ove krize kroz “mirni dijalog”.
 

Avión de carga B747, B-1340, de Yangtze River Express, está camino a Caracas. Viene de Shanghai con escala en Madrid. Llegará a Maiquetía a las 12:49 PM. ¿Ayuda humanitaria para la Venezuela “sin crisis humanitaria”? El lema es: Ayuda china si vale; ayuda gringa es invasión. pic.twitter.com/4bK5UsDeEK

— Pedro Mario Burelli (@pburelli) May 13, 2019

Venecuela koja je pogođena krizom ima oskudicu medicinskih potrepština – a situacija se samo pogoršala zbog nametnutih američkih sankcija koje se samo povećavaju.

Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa priznala je čelnika oporbe Juana Guaidoa kao “privremenog predsjednika” u siječnju i snažno se zalagala za rušenje demokratski izabranog predsjednika Nicolasa Madura, koristeći prijetnje vojnom invazijom i ekonomskim sankcijama za koje su stručnjaci rekli kako su protuzakonite i smrtonosne.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Novi-Svjetski-Poredak.com

Dok Trump okrivljuje nacije latinoameričkog “Sjevernog trokuta” zbog toga što nisu zaustavile ilegalnu migraciju prema SAD-u, Washington je uvelike pridonio uzrocima moderne političke i ekonomske krize koja iseljava ljude iz triju zemalja Latinske Amerike

Američki predsjednik Donald Trump naložio je da se svi programi pomoći za zemlje latinoameričkog “Sjevernog trokuta” prekinu zbog priljeva migranata u SAD.

Washington je često kritiziran zbog pogoršanja uvjeta koji prisiljavaju ljude na bijeg.

“Mi provodimo predsjednikove planove smjer i završavamo fiskalnu godinu 2017. i 2018 programa inozemne pomoći za Sjeverni trokut” – rekao je glasnogovornik State Departmenta medijima. “Predstavit ćemo ovo Kongresu kao dio tog procesa.”

Ranije je sam Trump novinarima izjavio kako je “završio isplate humanitarne pomoći Gvatemali, Hondurasu i El Salvadoru. Nema više novaca za te zemlje.” On je također optužio zemlje Srednje Amerike da ne provode ‘stvar za naš cilj.’

Predsjednik je također kritizirao na Twitteru što su ta tri naroda, zajedno s Meksikom, kriva za nuspjeh u zaustavljanju ilegalne imigracije prema SAD-u.

Također je zaprijetio da će sljedeći tjedan zatvoriti južnu granicu SAD-a ili barem “veliki dio granice”, dok će Demokrate kazniti za ono što je on nazvao “najslabijim imigracijskim zakonima u svijetu”.

Čini se da je taj potez bio iznenadan. Ranije ovog tjedna američka tajnica za Domovinsku sigurnost Kirstjen Nielsen posjetila je Meksiko i Honduras kako bi potpisala nove sporazume o partnerstvu.

U srijedu je američki državni tajnik Mike Pompeo, koji je naredio svom odjelu da djeluje u skladu s predsjednikovim uputama, kazao kako je Trump uputio njega i Nielsena da “razviju niz programa koji nagrađuju učinkovite rezultate dobrog vodstva, koje će nam donijeti dobre rezultate, i dovesti nas na mjesta gdje zapravo ostvarujemo rezultate.”

Predsjednikov je potez već doživio određeni otpor zakonodavaca. Senator Bob Menendez, glavni član Demokraske stranke u Odboru za vanjske poslove Senata, osudio je Trumpovu naredbu kao “bezobzirnu najavu” i pozvao i demokrate i republikance da je odbace, tvrdeći da američka humanitarna pomoć “unapređuje naše strateške interese i financira inicijative koje štite američke građane.”

Dok Trump okrivljuje nacije Sjevernog trokuta zbog toga što nisu zaustavile ilegalnu migraciju prema SAD-u, Washington je uvelike pridonio uzrocima moderne političke i ekonomske krize koja iseljava ljude iz triju zemalja Latinske Amerike.

Zadnjih stotinu godina SAD se nemilosrdno upliće u unutarnje poslove tih zemalja dok slijedi vlastite interese.

Godine 1954. SAD su pomogle vojnoj hunti da zbaci demokratski izabranog predsjednika Gvatemale, koji je tražio zemljišnu reformu koja bi favorizirala lokalno stanovništvo na račun američkih tvrtki koje su tamo imale financijske interese.

Ustanak protiv režima kojeg podupire SAD izazvao je krvavi građanski rat. U sljedećim godinama, SAD su dosljedno podržavale vojsku Gvatemale, unatoč tome što su bile svjesne svojih kršenja ljudskih prava.

Washington je u El Salvadoru podržao još jedan vojni režim. Situacija je također ušla u građanski rat 1980-ih, u kojem je Salvadorska vojska masovno ubijala svoje protivnike i civile. Međutim, Sjedinjene Države su nastavile sipati milijarde dolara u malu zemlju kako bi podržale lokalni režim.

U Hondurasu su američki biznisi opustošili nacionalno gospodarstvo i desetljećima pljačkali nacionalne resurse dok su jačali vojsku zemlje. Kontinuirane američke intervencije destabilizirale su regiju i omogućile organiziranom kriminalu da napreduje u vakuumu moći.

Sada, pogođene siromaštvom, kriminalom i korupcijom vlade koje podržavaju SAD, u zemljama “Sjevernog trokuta” postale su glavni izvor imigranata koji se žele preseliti u SAD.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Obraćajući se Vijeću sigurnosti UN-a, venecuelanski ministar vanjskih poslova Jorge Arreaza izjavio je da su kamioni koji navodno prevoze humanitarnu pomoć u Venecuelu također bili napunjeni čavlima i bodljikavom žicom, pokazujući fotografije zaplijenjene robe

Operacija pod vodstvom oporbe i potpomognuta od strane Amerike vozila je kamione s humanitarnom pomoći preko granice između Kolumbije i Venezuele. To je dovelo do nasilnih tučnjava u kojima je ozlijeđeno mnogo policajaca, a nekoliko kamiona je čak i zapaljeno.

Osuđujući neuspjelu isporuku “humanitarne pomoći” kao “dobro organiziranu operaciju kojom se krše zakoni teritorija Venezuele”, Arreaza je predstavio ono što je nazvao dokazima plana na čijem je čelu SAD, kao trojanskog konja čiji je cilj bio potaknuti državni udar.

“I da vam kažem, kad su kamioni pregledani, pokazalo se da u kamionima nije bilo samo hrane i lijekova, nego je bilo i opreme za podizanje barikada. Bilo je čavala, bodljikave žice i tako dalje i tako dalje. A to je ono što oporba koristi u Venezueli” – rekao je Arreaza pokazujući fotografije onoga što je izgledalo kao hrpe boljikave koja leži na zemlji.

Arreaza je rekao da Caracas također ima video-dokaz koji mogu vidjeti svi zainteresirani.

Pohvalivši reakciju venezuelanske vojske i policije u sprječavanju pokušaja krijumčarenja “humanitarne pomoći”, rekao je da je to “posljednje poglavlje državnog udara” koje “nije uspjelo”.

Arreaza je također “uništio” senatora Marka Rubia, koji je na Twitteru objavio izjave koje su žestoko promicale promjenu režima u Venezueli.

Rubio je objavio na Twitteru u nedjelju slike smaknutog libijskog vođe Muamera Gadafija prije linča od strane rulje oporbenih boraca koje je poduprla Amerika.

Arreaza je kazao kako je Rubioov otvoreni poziv na nasilje nespojiv s američkim vrijednostima, budući da se SAD ponosi činjenicom da je uzor demokracije.

Arreaza je kazao kako je Caracas spreman sjesti s bilo kojim predstavnikom kojeg oporba šalje, uključujući i samoproglašenog “privremenog predsjednika” kojeg je poduprla Amerika.

“Postoje izbori, ili možda postoje druga moguća rješenja.”

“Jeste li doista tako naivni da vjerujete da nećete biti sljedeći?” Sastanak Vijeća sigurnosti UN-a u utorak su SAD iskoristile kao priliku da zatraže više sankcija protiv Caracasa i podrže retoriku Guaida za promjenom režima.

Govoreći na sastanku Vijeća sugurnosti UN-a, američki specijalni izaslanik za Venezuelu, Elliott Abrams, pozvao je zemlje članice Vijeća sigurnosti UN-a da “razmotre koje resurse i alate moraju upotrijebiti kako bi pridonijeli venecuelanskoj demokraciji” i “vršiti pritisak na Madurov režim da mirno odstupi”.

Pogledajte izlaganje u Vijeću sigurnosti UN-a vezano za “humanitarnu” pomoć:

Novi-Svjetski-Poredak.com

Oporbeni političar Juan Guaido, koji se uz američku podršku proglasio predsjednikom Venecuele, može se suočiti s do 30 godina zatvora, kazao je sudac

U međuvremenu, SAD prijeti novim sankcijama protiv Caracasa kako bi prisilio promjenu režima u Venezueli.

Guaidov posjet Kolumbiji 22. veljače prekršio je zabranu putovanja koju je nametnuo vrhovni sud u Venezueli, izjavio je u utorak za Sputnik zamjenik suca Vrhovnog suda Juan Carlos Valdez.

“On je osoba koja se skriva od pravosuđa. Što se događa s bjeguncima koji ponovno ulaze u zemlju i koje pronađe vlast? Moraju ih uhvatiti i poslati u zatvor” – kazao je Valdez dodajući: “Guaido se može suočiti sa 30 godina zatvora.”

Državni tužitelji trenutačno analiziraju ponašanje Guaida zbog kršenja zakona i mogućih zločina, dodao je sudac.

Guaido je u petak prešao u Kolumbiju, navodno kako bi vodio “val građana” preko granice i prisilio vojsku i graničare lojalne vladi da dopuste ulazak “humanitarne pomoći” iz SAD-a. Međutim, nigdje ga se nije moglo vidjeti jer su se njegovi sljedbenici sukobili sa snagama sigurnosti. “Humanitarnoj pomoći” nije bio dopušten ulazak u zemlju.

Samoproglašeni predsjednik potom je otišao u Bogotu, gdje je nazočio sastanku skupine Lima u ponedjeljak koji je podržao pokušaj SAD-a da prisili venezuelanskog predsjednika Nicolasa Maduroa na ostavku.

Govoreći na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o situaciji u Venezueli, američki specijalni izaslanik Elliott Abrams najavio je kako će ovog tjedna biti doneseno još više sankcija protiv Caracas.

“Rekli smo da će se sankcije nastaviti i najavili smo jučer nove sankcije” – rekao je Abrams. “Bit će ih još, ovog tjedna bit će ih još, sljedećeg će tjedna biti još. Nastavit ćemo nametati sankcije visokim članovima režima i ljudima koji se bave njihovim financijskim poslovima.”

U međuvremenu, Guaido je rekao kolumbijskoj televiziji NTN24 da se namjerava vratiti u Venecuelu usprkos opasnosti od uhićenja.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Korporativni mainstream mediji tuguju za praznim policama i praznim stomacima u Venezueli, ali jesu li navodni nedostaci hrane zapravo stvarni?

Nakon obilaska trgovina u gradu Caracasu, Max Blumenthal je pronašao mnogo proizvoda za kupnju – čak i velik izbor pive.

“Police s namirnicama su prazne jer hrane ima sve manje” u Venezueli, vrišti britanski list Independent. Trgovine u zemlji ostaju otvorene, ali su “rijetko opskrbljene”, žali se britanski Guardian.

Čak i “osnovna roba”, kao što su četkice za zube, nisu dostupne za kupnju. “Gladni” Venezuelanci moraju birati između “mučenja ili gladi”, zaključuje dnevnik Bloomberg.

Pokrivenost vijestima iz Venezuele od strane Zapadnih mainstream medija ostavlja dojam da predsjednik Nicolas Maduro polako izgladnjuje vlastiti narod – pripovijest koju je novinar Max Blumenthal proglasio, nakon snimanja velikog supermarketa u Caracasu, TOTALNOM LAŽI.

Prodavaonica je ponudila širok izbor mesa, proizvoda i mliječnih proizvoda (iako nije bilo polumasnog grčkog jogurta, poniženja koje je vjerojatno rezultat Madurovih tiranskih načina, šali se Blumenthal. Ono što je najvažnije, craft pive – obilježja herojskog konzumerizma – se moglo naći i previše na odjelu za alkohol u supermarketu.

Blumenthal se također divio velikoj raznolikosti mirisnog toaletnog papira, šampona i toaletnih potrepština – tj. “osnovnih roba” koje prema “fake news” CNN-u, nigdje nema u Venezueli.

“Ovdje nema problema s distribucijom hrane ili problema sa nestašicom hrane”, zaključuje Blumenthal.

“Pitanje je da li je kupovna moć Venezuelanaca potpuno uništena, jer je njihova valuta toliko oslabljena hiperinflacijom, špekulacijama i poplavom dolara koje vlada ovdje ne može kontrolirati, kao i gomilanjem privatnih kapitalističkih elemenata koje podupire opozicija„.

Zabavno izvješćivanje ovog novinara sa terena dolazi usred napetog zastoja oko pokušaja SAD-a da isporuči ono što Washington opisuje kao humanitarnu pomoć Venezueli, unatoč željama venezuelanske vlade da to ne rade.

Juan Guaido, američka marioneta i “privremeni predsjednik” Venezuele, izjavio je u četvrtak kako će osobno otići na granicu zemlje s Kolumbijom kako bi primio pošiljku iz SAD-a, pozivajući vozače da pođu s njim i prkose graničarima koji sprječavaju isporuku.

Humanitarne organizacije su se distancirale od navodnog paketa pomoći, zbog optužbi da bi “humanitarna pomoć” mogla sadržavati vojnu opremu ili bi se mogla koristiti u političke svrhe.

Pogledajte “nestašicu i prazne trgovine” u Venezueli:

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

Novi-Svjetski-Poredak.com

Izrael će zamrznuti 122 milijuna eura koje je trebao doznačiti Palestinskoj samoupravi u znak prosvjeda protiv financijske pomoći koju potonja isplaćuje obiteljima palestinskih zatvorenika, priopćio je u nedjelju premijerov ured

Kako navode izraelske vlasti, taj iznos odgovara sredstvima koje je Palestinska samouprava u 2018. isplatila “teroristima u zatvorima, njihovim obiteljima i bivšim zatvorenicima”.

Izraelska vlada mora Palestinskoj samoupravi redovito doznačivati PDV i carinu koje naplaćuje na proizvode što ih uvoze Palestinci.

No u srpnju 2018. izraelski parlament je donio zakon o obustavi tih isplata u vrijednosti novčane pomoći koju Palestinska samouprava isplaćuje počiniteljima protuizraelskih napada i njihovim obiteljima.

Zakon nikad nije zaživio, ali je izraelski premijer Benjamin Netanyahu prošli tjedan najavio da će to učiniti pošto je Palestinac u Jeruzalemu ubio mladu Izraelku.

“Riječ je o važnom zakonu koji ćemo provoditi kao što sam obećao”, rekao je Netanyahu uoči donošenja odluke kabineta, navodi se u priopćenju iz njegova ureda.

Palestinska samouprava koju vodi Mahmud Abas isplaćuje novčanu pomoć obiteljima Palestinaca zatvorenih u Izraelu ovisno o kazni koju im je odredilo pravosuđe židovske države.

Mnogi Palestinci smatraju te zatvorenike junacima borbe protiv izraelske okupacije njihovih područja. Izrael je okupirao Zapadnu obalu i Jeruzalem 1967.

Predsjednik Abas je više puta isticao da je potpora obiteljima zatvorenika i “mučenicima” “nacionalna, humanitarna i društvena obveza koja se mora ispuniti bez obzira na izraelski i međunarodni pritisak”.

Izraelski čelnici smatraju da takva novčana pomoć potiče nasilje.

Ako ministar obrane objavi da je Palestinska samouprava prestala isplaćivati tu pomoć, kabinet može odlučiti da će djelomično ili u cijelosti doznačiti zadržani novac.

Izraelska “okupacijska vlada želi uništiti Palestinsku samoupravu zajedno s američkom administracijom Donalda Trumpa”, upozorio je u priopćenju Ahmed Majdalani, čelnik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), međunarodno priznatog subjekta koji zastupa Palestince.

(jutarnji.hr)

Rusija i Francuska će poslati svoj prvi zajendički rusko-EU humanitarni konvoj u Sirijsku istočnu Gutu

Isporučit će se sredstva za prvu pomoć i lijekove lokalnim bolnicama, priopćilo je rusko ministarstvo vanjskih poslova. Distribuciju pomoći će nadzirati Moskva.

Dvije će zemlje pokrenuti humanitarni projekt u Siriji za pružanje skrbi i lijekova za ljude u istočnoj Guati “koji još uvijek trebaju liječničku pomoć”, priopćilo je rusko ministarstvo vanjskih poslova, navodeći zajedničku komunikaciju temeljenu na dogovoru ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog francuskog kolege Emmanuel Macrona u svibnju ove godine.

To će biti prva zajednička humanitarna operacija u Siriji između Rusije i zapadnih zemalja.

Potpora humanitarne pomoći, će biti dostavljena u lokalnim bolnicama u Siriji preko arapskog Crvenog križa, i “uključivat će medicinsku opremu prve pomoći, tj. hitnu i traumatsku skrb, za 500 teško ranjenih ljudi, kao i osnovne lijekove za liječenje 15.000 lakih ozlijeda”.

Rusija će zrakoplovima pomoć isporučiti izravno iz Francuske za Siriju, a također će paziti na njihovo osiguranje na terenu. Konvoj će biti poslan u skladu s pravilima UN-a i humanitarnim pravom, priopćilo je Ministarstvo vanjskih poslova.

Od ključne je važnosti da Sirijci imaju veći pristup humanitarnoj pomoći, navodi se u priopćenju, prije nego što dodaju kako bi se pomoć trebala ravnomjerno i slobodno distribuirati diljem Sirije “gdje se moraju primjenjivati međunarodni humanitarni zakon”.

Kasnije su Putin i Macron raspravljali o humanitarnom naporu za Siriju tijekom telefonskog razgovora. Oni su se usredotočili na „humanitarni aspekt sirijskog pomirenja, uključujući i zajedničke francusko-ruske inicijative pružanja pomoći stanovništvu Istočne Gute” – rekao je Kremlj u priopćenju.

Istočna Guta koja leži u neposrednoj blizini Damaska, oslobodile su sirijske snage još u ožujku nakon gotovo sedam godina borbe na tom području. Vojska je također maknula blokadu glavne autoceste koja povezuje sirijski glavni grad sa ostatkom zemlje.

Bitka za istočnu Gutu je protjerala desetke tisuća civila, kao i brojne pobunjenike koji su bježali kroz humanitarne koridore u potrazi za sigurnošću. Dnevne humanitarne stanke započele su 27. veljače u sklopu napora Sirijske vojske i ruskih snaga da pomognu civilima – a kasnije i militantima – da pobjegnu iz borbene zone.

Ruska je vojska opetovano rekla da su militanti koristili civile kao ljudske štitove. Nakon oslobođenja, UN i druge humanitarne skupine, kao što je Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC), poslali su niz konvoja za pomoć kako bi pružili brigu onima koji su ostali na području istočne Gute.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Jedan španjolski sudac je izdao tjeralicu za izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, prema izvješćima lokalnih novina

Netanyahu i sedam drugih vladinih dužnosnika se suočavaju sa hitnim uhićenjem, ako kroče na Španjolsko tlo zbog njihovih ilegalnih pokušaja da zaustave humanitarnu pomoć koja je trebala doći do Palestinaca.

Prema portalu ‘Latin America Herald Tribune’, sudac Jose de la Mata je dao službeni nalog policiji da ga obavijeste ako gospodin Netanyahu kroči nogom na tlo Španjolske.

Drugi ljudi imenovani po ovom pitanju su bivši ministar obrane Ehud Barak, bivši ministar vanjskih poslova Avigdor Leiberman, bivši ministar strateških poslova Moshe Yaalon, bivši ministar unutarnjih poslova Eli Yishai, ministar (bez portfelja) Benny Begin i viceadmiral Maron Eliezer, koji je bio zadužen za operacije, piše Independent.co.uk.

Slučaj – koji je stavljen na čekanje od strane sudca de la Mate prošle godine – bio je protiv muškaraca koji su sudjelovali u napadu izraelskih snaga sigurnosti na brodove humanitarnog konvoja u 2010. godini, koji je pokušavao doći do Gaze.

Humanitarni brod Mavi Marmara, glavni civilni brod u floti koja se sastojala od šest brodova – je pokušao probiti izraelsku blokadu u Pojasu Gaze.

Šest humanitarnih brodova je nosilo oko 500 putnika, humanitarnu pomoć i građevinske materijale.

Izraelske obrambene snage su napale taj brod i ubile devet aktivista za ljudska prava. Deseti aktivist je umro kasnije tog mjeseca zbog rana zadobivenih u napadu.

Izraelski premijer i ostali dužnosnici se sada suočavaju sa optužbama u slučaju koji bi ponovo trebao biti otvoren.

Izraelski glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Emmanuel Nachshontold je rekao za Jeruzalem Post: „Mi smatramo da je to bila provokacija. Radimo sa španjolskim vlastima da bi otkazali sve optužbe. Nadamo se da će biti uskoro gotovo.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Trenutno se na stranicama USAID-a može naći više od 27 banaka koje imaju zaklade za potporu nevladinim organizacijama. Da, dobro ste čuli, banaka

Na primjer, Rabo Bank Foundation - radi na poboljšanju “života siromašnih i ugroženih skupina ljudi u zemljama u razvoju pružajući im priliku da žive pun i samostalan život.”

Triodos - vodeća britanska banka za socijalno poduzetništvo

Axis Bank Foundation (ABF) – održivi razvoj

Barclays Bank - rad za budućnost mladih u šest zemalja – Brazil, Egipat, Indija, Pakistan, Uganda i Zambija

Pojava svih glavnih društvenih  pokreta u obliku nevladinih udruga, tisuća njih,  bilo onih u „borbi“ za građanska prava, zaštitu okoliša, prava žena ili prava potrošača, prava LGTB zajednice, redom vremenski koincidira s usporednim padom tradicionalnh oblika političkog angažmana opće populacije, poput glasanja na izborima, aktivnog uključivanja stanovništva u rad političkih stranaka i posebice umanjenjem značaja radničkih sindikata čije članstvo je u stalnom opadanju.

Što su NVO?

Nevladine organizacije su, po definiciji, generalno prihvaćene organizacije koje nisu osnovane od strane vlada ili dogovorom između vlada.

Prema Haroldu Jacbsonu, autoru etabliranog teksta o međunarodnim organizacijama: „NVO  imaju redovne sastanke svojih predstavnika, onih članova koji stvaraju i donose odluke i stalnog osoblja.

Članstvo tih organizacija čine prvenstveno pojedinci i privatna udruženja, a ne državna. Oni stvaraju formalno etablirane mreže svojih asocijacija. NVO imaju širok spektar djelovanja koji uključuju humanitarnu pomoć, razvoj, ljudska  prava, mirotvorstvo i mnoga druga.“

NVO i Ujedinjeni Narodi 

Na službenim stranicama UN-a možemo pročitati pregršt informacija o važnoj ulozi nevladinih organizacija.

18. srpnja 1944. ni originalni “Američki privremeni prijedlozi za generalnu međunarodnu organizaciju”, niti prijedlog “Dumbarton Oaks”, kojeg predaju četiri velike sile – SAD, Velika Britanija, SSSR i Kina 7. listopada 1944, nisu sadržavali nikakvu referencu o ulozi nevladinih organizacija, već  samo o budućim specijaliziranim agencijama u sklopu sustava Uujedinjenih naroda.

Međutim, američka delegacija na konferenciji u San Franciscu kao savjetnike uključuje u rad i predstavnike 42 nacionalne organizacije .

Među njima su udruge iz područja rada, prava, poljoprivrede, ekonomije i obrazovanja, plus predstavnike udruga žena, crkve, branitelja i civilnih udruga.

Preporuka ovih savjetnika je da se ubuduće kao obvezna stavka predviđaju konzultacije između nevladinih organizacija i ECOSOC, te im omogućuje  važnu ulogu predstavljanju međunarodnih sindikata, što je dovelo do usvajnja članka 71. Povelje UN-a.

Članak 71. Povelje UN-a omogućuje gospodarskom i socijalnom vijeću „savjetovanje s nevladinim organizacijama u stvaranju odgovarajućih sporazuma, a koji su u domeni njihove kompetencije“.

Takvi sporazumi mogu biti doneseni u suradnji sa međunarodnim organizacijama kada je to potrebno, a nakon konzultacija s predstavnicima UN-a koji na određenoj stvari rade.

S povećanjem interesa NVO za savjetnički status pri UN-u 1993., ECOSOC traži da im se prava povećaju i napokon u lipnju 2004. generalni tajnik UN-a i tajnik Vijeća za civilno društvo iznose izvješće prema kojemu će UN više ulagati u partnerstvo

- produbljivati fokus u radu na razini države

- produbiti dijalog Vijeća sigurnosti i NVO

- produbljivati suradnju sa izabranim predstavnicima

No, pogledajmo kako to izgleda u praksi.

Zašto NVO? Kako američki donatori prigrljuju civilno društvo nakon Hladnog rata

Tijekom ’90-ih Amerika provodi najambicioznije napore u promoviranju demokracije i civilnog društva, naročito u Rusiji i ostalim postsovjetskim državama, ali i jugoistoku Europe. Američke privatne zaklade i američka vlada daju ogromne novčane potpore za stvaranje nevladinih organizacija u ciljanim zemljama, kao i za njihov daljnji rad.

Kao rezultat te pomoći stvoreno je doslovno na desetke tisuća postsovjetskih NVO i dobar dio istih se uzimaju kao mjerodavne, te prema njihovim procjenama SAD donose ocjenu o „stanju demokracije“ u navedenim državama.

Američka pomoć civilnom društvu počiva na dvjema temeljnim postavkama koje  se „uzimaju zdravo za gotovo“:

1) Civilno društvo se primarno utjelovljuje u NVO.

2) Civilno društvo je prethodnica demokracije, stoga su NVO nezamjenjivi alat u procesu „demokratizacije“.

Budući da se ove pretpostavke smatraju samodokazivima, kako u krugovima donatora, tako i u akademskoj literaturi, postoji i nekoliko opsežnih analiza o njihovim korijenima. Demokracija nedvojbeno seže daleko u povijest, ali ove dvije pretpostavke zasigurno ne, one bivaju potvrđene i pridaje im se status samodokazivih istina tek nakon Hladnog rata.

Točnije, zbivanja u ranim ’90-ima potvrđuju ove pretpostavke i ideja civilnog društva omogućuje stranim institucijama da uđu sa svojom „pomoći“ u svijet u koji u vrijeme Sovjetskog Saveza nisu imale pristupa.

Zašto su donatori operacionalizirali civilno društvo kroz profesionalne NVO? Uzmimo za primjer postsovjetsku regiju.

Razvoj ideje civilnog društva

Razvoj ove ideje je potaknut događajima ranih ’90-ih u Istočnoj Europi, na primjer, od strane intelektualaca poput Vaclav Havela u Čehoslovačkoj i Adama Michnika u Poljskoj koji prvi opisuju pad socijalizma u svojim zemljama kao “trijumf civilnog društva i njegove pobjede nad totalitarnim režimima”.

Ovakve interpretacije su zvonko odjeknule kog zapadne elite i zapadnim institucijama, koje su po padu Sovjetskog Saveza jedva dočekale ovakav rasplet događaja. Posebno SAD, koje su bile vječni oponent i najveći zagovaratelj antikomunizma i antitotalitarizma (kakvog li licemjerja op.a.).

Prema američkom diskursu, ideja „civilnog društva“, još uvijek vrlo općenita, u osnovi ovlašćuje građane naspram države i sadrži normativne pretpostavke o ekonomskoj i društvenoj organizaciji društva.

Središnja je tema “trijumf tržišta nad državom” ili “pobjeda kapitalizma i demokracije nad socijalizmom i totalitarizmom”.

Dvije dobro poznate izjave iz 1990-tih, od strane Lestera Salomona, profesora na John Hopkinss sveučilištu i direktora Centra za studije civilnog društva i Jessice Mathews, predsjednice instituta “Carnegie Endowment for International Peace”, možda najbolje opisuju srž ove teze:

„Svjedočimo upečatljivom uzletu u organiziranim volonterskim aktivnostima i stvaranju privatnih, neprofitnih i nevladinih organizacija. Opseg i doseg ovog fenomena je golem. Doista, mi smo usred globalne revolucije udruga koje se mogu dokazati kao značajne krajem dvadesetog stoljeća, baš kao što je bilo stvaranje nacionalne države krajem devetnaestog.  Uspon trećeg sektora nam pokazuje  kako je dugo tinjala kriza povjerenja u državu.“

“Završetak Hladnog rata je doveo do ne samo puke prilagodbe među državama, nego i nove preraspodjele moći među državama, tržištima i civilnim društvom. Nacionalne vlade nisu izgubile autonomiju u globaliziranom gospodarstvu. One dijele ovlasti u političkim, društvenim i sigurnosnim ulogama u srži suvereniteta, s tvrtkama, međunarodnim organizacijama, te mnoštvom skupina građana, poznatih kao nevladinim organizacijama (NVO). Stalna koncentracija moći u rukama države, koja je započela 1648., u Vestfaliji, svršena je, barem za neko vrijeme.“

Znakovito, ideja o civilnom društvu poklapa se sa kretanjima u intelektualnim krugovima u Sjedinjenim Američkim Državama. U ranim ’90-ima, djelo politologa Roberta Putnama je generiralo aktivnu raspravu o odnosu između društvenog kapitala, definiranog kao „društvene mreže i pripadajućih normi reciprociteta  i države američke demokracije.”

U nastavku u svojoj knjizi „Stvaranje američke demokracije“ gdje piše o građanskim običajima u Italiji, Putnam proširuje tvrdnju o povezanosti između društvenog kapitala i dugoročnog razvoja: više socijalnog kapitala dovodi do boljih ekonomskih rezultata i više demokratskog poretka.

Čak i povremeni pogled na internetske stranice Svjetske banke i promotivnu literaturu, pokazuje kako je istaknuti pojam društvenog kapitala, korišten unutar civilnog društva, postao sastavnim dijelom retorike u međunarodnom razvoju.

Upravo ideja civilnog društva je i dovela u prvi plan temu demokratizacije, koja je uvijek bila prisutna u američkoj vanjskoj politici i retorici. Prema riječima visokog američkog dužnosnika, vanjska politika SAD-a tijekom 20. stoljeća bila je usredotočena na “neprijateljsku viziju odnosa pojedinog građanina i države ili slobode u odnosu na tiraniju.”

Prema tome, dezintegracija Sovjetskog Saveza je doživljena kao pobjeda američke vizije.

Kao rezultat, na ušću više struja ideja, civilno društvo se pojavilo i prepoznato je kao sila par excellence koja simbolizira “slobodu, protu-etatizam i obranu demokracije”.

Kao što antropologinja Katherine Verdery navodi u svojoj poticajnoj knjizi iz 1996. “Što je socijalizam i što slijedi?”, simbolične snage civilnog društva proizlaze iz činjenice da je s “demokracijom”, “tržištem”, “privatizacijom” i drugim simbolima, “obilježen kraj socijalizma”.

U isto vrijeme, ideja o ograničavanju države je u političkom carstvu dopunjena politikom ekonomske pomoći s ciljem umanjivanja državnog udjela u  gospodarstvu. Ideja civilnog društva je iskorištena da se redefinira ono što je razdvajalo Zapad od ostatka svijeta.

Tijekom Hladnog rata se svijet dijelio na razvijene zemlje s jedne strane, te socijalističke i nerazvijene zemlje Trećeg svijeta na drugoj strani. Danas je podjeljen na “demokracije sa snažnim tržištem i civilnim društvom”, a s druge strane su “nedemokratske zemlje bivšeg Drugog i Trećeg svijeta, manjkave u jednom ili oba segmenta”. I nedemokratske i siromašne.

Skupa s drugima, donatori, privatne zaklade i bilateralne i multilateralne organizacije su prigrlili ovakvo tumačenje i do kraja ’90-ih oni vide civilno društvo kao način za promicanje širokih društvenih, političkih i ekonomskih poboljšanja.

Prihvaćanje narative civilnog društva je omogućilo stranim organizacijama za pomoć da učine dvije stvari, unaprijede paradigmu razvoja, koja je istekla s Hladnim ratom i ujedno uključe postsocijalističke zemlje u područje razvoja.

„Međunarodna pomoć“ više nije bila potrebna da bi se zauzdao Sovjetski Savez u njegovom utjecaju u postsocijalističkim zemljama, koje na kraju krajeva, nisu ni zaostajale u modernosti mjerenoj industrijalizacijom, urbanizacijom, emancipacijom žena ili pismenošću.

„Zapadna pomoć“ se kanalizira kroz angažman NVO, te u promicanju civilnog društva i demokracije. Donatori, ali i mnogi drugi, izjednačuju civilno društvo s nevladinim organizacijama, već sveprisutnim na Zapadu i u međunarodnom razvoju.

Američka Agencija za međunarodni razvoj USAID u svojem programskom priručniku „Strateški planovi“, navodi sljedeće: „Živo civilno društvo je suštinska komponenta vladavine demokracije“ i „agencija će koncentrirati svoju pomoć za razvoj civilnog društva preko nevladinih organizacija.“

Nakon što je apstraktni pojam civilnog društva napokon povezan s konkretnim i poznatim oblikom, donatori inozemne pomoći organiziraju skup o širenju stručnih nevladinih organizacija u velikim razmjerima, u početku u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu.

Organizira se preusmjeravanje isporuke razvojne pomoći od nevladinih aktera „kod kuće“ prema  nevladinim organizacijama u inostranstvu, kako bi se potaknuo brzi rast velikog broja NVO u zemljama primateljima, čime se dodatno osnažuje i legitimizira uloga nevladinih organizacija kao sastavne cjeline civilnog društva.

Američki donatori, uključujući i one privatne poput Otvorenog društva George Sorosa, igraju najistaknutiju ulogu u tom procesu, kao najraniji i najveći izvori pomoći civilnom društvu u postsocijalističkim zemljama. Sjećamo se njihovih aktivnosti u našim krajevima ranih devedesetih.

Zašto NVO?

Kao što pokazuju ranije navedeni citati Jessice Mathews i Lestera Salomona, civilno društvo, neprofitni sektor i NVO se tretiraju kao sinonimi od ranih ’90-ih. Što je to što je nevladine udruge učinilo toliko privlačnima donatorima? Kao što je već spomenuto, nevladine organizacije su već bile „sveprisutne“ u SAD-u i imale su svoje predisponirane donatore, već prema profilu djelovanja.

NVO su zapravo partneri donatora koji djeluju kao prijemosnica između interesa donatora i zemlje primatelja pomoći, a količina „pomoći“ koju će NVO primiti ovisi o tome što ima za ponuditi.

Naročito kada je donator organizacija poput USAID, koja je inkorporirala NVO u svoju razvojnu praksu, pa one moraju biti vrlo dobro organizirane i djelovati u skladu s interesima donatora i njihovih poslova.

Prvo, neophodno je definirati NVO. Profesionalne se nevladine organizacije sa zapadnim donatorima, npr., u bivšem Sovjetskom Savezu, prepoznaju po tome što su legalno prepoznate kao neprofitne organizacije. Nadalje, imaju stalno zaposleno i plaćeno osoblje, prikupljanje donacija je integralni dio njihovih operacija i svrhu svojeg djelovanja tumače predstavljanjem javnog interesa.

Ukratko, profesionalna nevladina organizacija je u stvarnosti formalna birokratska struktura. Kao što znamo iz duge linije socioloških istraživanja koja sežu do Maxa Webera, formalne birokratske organizacije uživaju legitimitet u zapadnim društvima. Dakle, naširoko su priznate i pretpostavlja se da ih društva u razvoju trebaju još i više.

Kada se govori o “izgradnji kapaciteta”, a to je uobičajeno u međunarodnom razvoju, govori se upravo o tome: zamjeni, nikako razmjeni, lokalnog znanja i iskustava s onim zapadnjačkog stila i njihovim formalnim organizacijama.

Čak i razvojni ekonomisti sada izrijekom navode kako razvoj “više nije prvenstveno proces akumulacije kapitala, nego proces organizacijske promjene”.

Ovo je jedan od razloga zašto NVO domaćim, kao i stranim donatorskim krugovima postaje inkarnacija civilnog društva, kako kod kuće, tako i u drugim zemljama.

Glavna aktivnost donatorskih organizacija, davanje novca (jer novac se nikada ne poklanja op.a.), usmjerava ih prema birokratskim strukturama sposobnim za obradu i daljnju distribuciju tih sredstava.

Stručne nevladine organizacije se stoga doživljava kao i legitimne i organizacijski prikladnim primateljima, ali samim time i promicateljima interesa donatora.

Istraživanja američke „filantropije“ pokazuju kako u odnosu na neformalne grupe profesionalne nevladine organizacije privlače lavovski udio donatorskih potpora .

I privatni i javni američki donatori favoriziraju stručne udruge naspram manje formalnih vrsta udruga. Ukratko, jednom kada su američki donatori prigrlili ideju civilnog društva, operacionalizirali su ga kroz profesionalne nevladine udruge iz dva glavna razloga. Prvo, NVO su profesionalne, birokratski odgovarajuće „produžene ruke“ donatora, a od ’90-ih postaju dominantni oblik i platforma za provođenje aktivnosti u interesu SAD-a i/ili krupnog kapitala.

Nadalje, a kao potvrda navedenog, vraćajući se u ’90-e, kada američki Kongres donosi odluku o „rezanju“ proračunskih sredstava za međunarodnu pomoć, jer više ne postoji „sovjetska prijetnja“, ali i zbog uznapredovale korupcije u zemljama primateljicama te pomoći, USAID je prisiljen s manje sredstava učiniti više. Tu je bilo i dvadesetak istočnoeuropskih zemalja koje „vape za pomoći“, pa je to dodatni poticaj okretanju NVO.

Dodatna korist, kako se pokazalo u očima Kongresa, najvažnije političke publike USAID-a, bila je što je  manje novca završilo u džepovima državnih službenika, a više u području “demokratski orijentiranog civilnog društva”.

Osim toga, USAID-u je lakše riješiti se eventualno neposlušne nevladine organizacije, nego korumpirane i neodgovorne vlade.

Još je jedan bitan faktor koji je bio presudan u povezivanju američkih donatora s predstavnicima nevladinih organizacija, a to je njihovo nepoznavanje bivših socijalističkih zemalja.

Kada donatori prvi puta stupaju nogom u Moskvu, organizacije postsovjetskog društva su im posve strane i nedokučive. Većina postojećih institucija su ili neprepoznatljive ili ideološki neprijateljski nastrojene zbog njihove povezanosti sa sovjetskom državom.

Tada donatori širenjem sebi poznatih organizacijskih oblika pripremaju teren i stvaraju organizacije koje im olakšavaju poslovanje i mogu primati donatorska sredstva.

Donatori potiču osnivanje stručnih nevladinih organizacija i privlače one postojeće na Zapadu, a koje su do tada bile upadljivo odsutne iz sovjetskog režima, jer društvu „domaćina“, mete „pomoći“ su, smatra se, uvijek potrebne nove institucije i sposobnosti. Dakle, nevladine organizacije postaju ključne za izgradnju civilnog društva u postsocijalističkim zemljama.

Zaključak

Američki donatori su prigrlili „civilno društvo“ u ranim ’90-ima, ali ne stoga što su NVO ustoličenje vrline same po sebi, već stoga što su poslužile kao simbolično sredstvo interpretacije radikalne promjene koju je izazvao raspad Sovjetskog Saveza ili Socijalističke Jugoslavije.

NVO su poslužile američkim i europskim donatorima i prilikom uspostave prikladnog institucionalnog okruženja radi lakšeg snalaženja u postsovjetskim i postsocijalističkim zemljama, koje je trebalo “preurediti”.

Također, u pitanju je i daleko širi zapadni konsenzus, donatori strane pomoći su odigrali ključnu ulogu u legitimiranju i svjetskoj proliferaciji udruga. Inozemna pomoć je najveća stvar koja se dogodila nevladinim organizacijama u proteklih petnaestak godina, a mi, kako bismo bolje razumjeli širenje nevladinih organizacija u bivšem Sovjetskom Savezu ili na ovim prostorima moramo obratiti daleko više pozornosti na utjecaj donatora.

Pomoć civilnom društvu na velikoj skali započela je upravo u Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom Savezu, te je susret donatora s postsocijalističkim društvima olakšan preko nevladinih udruga.

Donatori pokreću programe potpore stručnih nevladinih organizacija, jer se ti programi na ovaj ili onaj način, simbolično, organizacijski, ekonomski ili politički, podudaraju s njihovim interesima.

Razlozi zbog kojih pomoć stiže nikada nisu altruistički, posebno ne humani. Od ranih ’90-ih je američka pomoć civilnom društvu omogućila stvaranje desetaka tisuća nevladinih organizacija samo u Rusiji. Te iste nevladine organizacije i dalje ovise o zapadnom financiranju, a većina ima tek simboličnu domaću podršku.

Ako upitamo zapadnjake, čemu uopće NVO, njihov odgovor će biti: “Jer gajite postsocijalističku ostavštinu pasivne javnosti ili represivne države.”

To se često i rado koristi kao objašnjenje. No, da li je zaista tako? Možda je vrijeme da razmotrimo alternativno objašnjenje. Krenimo s pitanjem, koliko je zapadna pomoć vođena potrebama ili uopće karakteristikama i osobitostima društva koje prima pomoć i da li je u skladu s interesima primatelja?

Sljedeće pitanje koje se postavlja je, želimo li civilno društvo ili društvo čovječnosti? Što je iznjedrila “demokratizacija” našeg društva po mjeri Zapada?

Trenutna paradigma se temelji na pretpostavci da zemlje u razvoju trebaju usvojiti neoliberalne politike.

Pojam razvoja je otet od strane bogatih korporacija i koncept siromaštva depolitiziran i odvojen od strukturno ugrađenih odnosa moći.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Rusije – Marija Zaharova – posavjetovala je koaliciji koju u zračnim udarima po Iraku i Siriji predvode SAD da se “usredotoči na ciljeve koji nisu civilni i humanitarni objekti”

Na taj način je prokomentirala izjavu glasnogovornika State Departmenta, John Kirbyja, da SAD neće biti protiv ako se Rusija koncentrira na humanitarne isporuke Sirijcima, a ne na avio-udare po sirijskoj opoziciji.

Ova izjava je Zaharovoj dala priliku da ironično izjavi:

“Mi nećemo imati ništa protiv ako se Amerikanci skoncentriraju na uvježbavanje tehnike avio-udara i zahvaljujući tome prestanu bombardirati ‘svadbe i objekte Liječnika bez granica”.

Ona je istodobno ukazala Kirbyju da Rusija Siriji već pune četiri godine šalje humanitarnu pomoć, pa dodala:

“Problem je u tome što State Departman vidi samo ono u Siriji što sam izmisli. Sve je kao u slučaju Ukrajine: u kamionima s humanitarnom pomoći vidjeli su tenkove”.

Službena Moskva je istovremeno odreagirala i na izjavu francuskog ministra obrane, Jean-Yves Le Driana, da ga djelovanja ruske avijacije u Siriji još nisu uvjerila da je njezin prioritet borba protiv Islamske države.

Glasnogovornik Ministarstva obrane RF – general Igor Konašenkov – prvo je rekao da je Drianova izjava u Rusiji izazvala nedoumice i čuđenje, pa naglasio:

“Napominjemo gospodinu ministru da je glavni i jedini cilj operacije ruske avijacije u Siriji – uništenje najvećeg žarišta međunarodnog terorizma koji prošle godine zamalo nije progutao cijelu teritoriju države koja je članica Ujedinjenih naroda. Uostalom, efekti udara Zračno-kozmičkih snaga Rusije u Siriji mjere se i stotinama gradova i naselja koja je od tada oslobodila sirijska vojske i snage patriotske oporbe, a i sa 1000 četvornih kilometara sirijske zemlje oslobođene od terorista”.

Konašenkov je ovome još podvukao:

“Zato nemamo razloga da Francuze uvjeravamo u učinkovitost svojih avio-udara. Neka ih uvjeravaju oni koji su im obećali da će osvetiti francuske građane koji su poginuli 13. studenoga u Parizu.”
 
(fakti.org/uredio:NSP)