Samo čudovište može narediti i baciti atomsku bombu na jedan grad i na civile i gledati posljedice užasa nakon toga. Samo jedan narod u povijesti je to napravio, američki narod

Svega nekoliko tjedana prije no što su Sjedinjene Američke Države iskoristile najsnažnije oružje koje je čovjek ikada napravio, Nagasaki se uopće nije nalazio na popisu gradova – potencijalnih meta za bacanje atomske bombe.

Na njegovom se mjestu na popisu nalazio negdašnji japanski glavni grad – Kyoto.

Popis gradova meta načinilo je vijeće američkih generala, vojnih dužnosnika i znanstvenika. Kyoto, u kojemu se nalazi više od 2000 budističkih hramova i šintoističkih svetišta, među kojima je čak 17 lokacija na popisu UNESCO-ove svjetske kulturne baštine, nalazio se na samom vrhu te liste.

Meta je urbano industrijsko područje s populacijom od milijun stanovnika – opisivali su Kyoto na sastancima spomenutog vijeća.

Uz to, članovi vijeća smatrali su kako će stanovnici Kyota ‘prije cijeniti značaj atomske bombe kao nove tehnologije’.

Kyoto je vojska vidjela kao idealnu metu jer tijekom Drugog svjetskog rata uopće nije bombardiran, stoga su brojna industrijska postrojenja imperijalnog Japana bila preseljena tamo. To je uključivalo i neke od ključnih tvornica – objašnjava Alex Wellerstein, povjesničar znanosti na njujorškom Stevens institutu tehnologije.

Američki znanstvenici u vijeću također su preferirali baciti bombu na Kyoto zbog brojnih sveučilišta i mislili su kako će stanovnici shvatiti da atomska bomba nije ‘još jedno oružje’, već da se radi o točki prekretnice u ljudskoj povijesti, dodaje Wellerstein.

Međutim, početkom lipnja 1945., američki ministar rata Henry Stimson naređuje da se Kyoto skine s liste meta. Smatrao je da je grad od prevelike kulturne važnosti i da nije vojna meta.

Kyoto

Vojska se teško mirila s micanjem Kyota pa su ga neprekidno vraćali na popis sve do kraja srpnja kada je Stimson otišao direktno tadašnjem američkom predsjedniku Harry S. Trumanu – ističe Wellerstein.

Nakon rasprave s predsjednikom, Stimson je u svoj dnevnik pod datum 24. srpnja 1945. zapisao da je Truman ‘bio vrlo sklon njegovu prijedlogu’, računajući da bi ogorčenje nakon uništenja toliko kulturnih vrijednosti učinilo poslijeratno pomirenje s Japanom i njegovo svrstavanje na američku stranu nemogućim te da bi se cijelo područje okrenulo Sovjetima.

Napetosti koje su kasnije dovele do Hladnog rata već su se ‘kuhale’ i zadnja stvar koju su Amerikanci htjeli u tom trenutku je ojačati komunistički utjecaj u Aziji.

I tako je na listu umjesto Kyota došao Nagasaki. Međutim, ni Hirošima ni Nagasaki nisu bili prave vojne mete.

Kako znamo danas, stotine tisuća civila među kojima su bili i žene i djeca su ubijeni. I dok je Kyoto tada zaista bio, i danas jest, grad poznat po svojoj kulturi, drugi gradovi su također imali vrijednu imovinu.

To upućuje na mogućnost da je Stimson zapravo Kyoto s liste htio skinuti iz nekih privatnih razloga – navodi Wellerstein.

Poznato je kako je Stimson više puta posjetio Kyoto tijekom 1920-ih kada je bio upravitelj Filipina, tada pod američkom kontrolom. Neki povjesničari ističu da je taj grad bio i destinacija njegova medenog mjeseca te da je bio veliki ljubitelj japanske kulture. S druge strane, upravo je Stimson stajao iza masovnog progona američkih građana japanskog porijekla i njihova slanja u logore. Tvrdio je da su ‘njihove rasne karakteristike takve da ih nikada nećemo razumjeti ili im moći vjerovati.’

To je djelomično bio jedan od razloga zašto je potpuno druga osoba u poslijeratnim desetljećima pobirala zasluge za spašavanje Kyota.

Bilo je općeprihvaćeno kako je američki arheolog i povjesničar umjetnosti Langdon Warner, a ne kontroverzni ministar rata, bio taj koji je savjetovao američke vlasti da ne bombardiraju kulturne vrijednosti, među kojima je bio i Kyoto. Štoviše, u Kyotu i Kamakuri, još jednoj potencijalnoj nuklearnoj meti, Warneru su podigli spomenike.

U svojoj knjizi iz 1995. godine ‘Bacite atomsku bombu na Kyoto’, japanski povjesničar Morio Yoshida navodi da je Warner slavljen kao spasitelj japanske kulturne imovine kao dio američke poslijeratne propagande.

Tijekom američke okupacije Japana nakon rata, tema atomskih bombi bila je podvrgnuta cenzuri i postala je društveni tabu – pojašnjava Wellerstein.

No, ne samo da Truman zapravo nije nimalo mario za japanske kulturne vrijednosti, ‘Zemlju izlazećeg sunca’ opisao je kao ‘strašno okrutnu i neciviliziranu naciju’ nazivajući Japance ‘zvijerima’ koje nisu zaslužile ni čast ni suosjećanje zbog njihova napada na američki Pearl Harbour.

Upravo su takva mišljenja rezultirala nagađanjem da su Amerikanci bacili atomske bombe na Japan, a ne Njemačku, zbog – rasizma. Bacanje bombe na bijelo stanovništvo moglo je u to vrijeme predstavljati veći tabu od bombardiranja Japanaca.

Danas predsjednika Trumana u jednakoj mjeri i slave i kritiziraju zbog bacanja atomskih bombi. Inače, povjesničari navode kako je ‘zeleno svjetlo’ za korištenje atomskog oružja dao tek nakon 3. kolovoza, a da su prije toga sve detalje pripremali njegovi podređeni, dok on u cijeli postupak i detalje nije bio pretjerano uključen.

Profesor Wellerstein tvrdi da postoji dokument koji dokazuje da je Truman ostao zatečen devastacijom koju je napravila prva bomba, ‘Little boy’, posebice brojkom ubijenih žena i djece, kao i posljedicama druge i snažnije bombe, ‘Fat Man’, koja je pogodila Nagasaki tri dana kasnije.

‘Gljiva’ atomskog oblaka nad Nagasakijem

Odluka o drugom gradu došla je od generala Leslieja Grovesa, vojnog ravnatelja projekta atomske bombe, koji je predsjedao ranije spomenutim vijećem i izgubio bitku da Kyoto ostane na vrlu liste meta. U svome pismu 19. srpnja 1945. piše da je atomsku bombu na Japanu želio iskoristiti najmanje dva, a najviše četiri puta.

Dakle, na današnji dan prije 70 godina, umjesto tisuća hramova i svetišta, u plamenu su završili stanovnici Nagasakija, grada koji uopće nije bio na početnoj listi meta. Štoviše, nije bio ni primarna meta Fat Boya. Naime, nepovoljni vremenski uvjeti iznad drugog ciljanog grada Kokure natjerali su pilote da promijene lokaciju bacanja atomske bombe.

U neku ruku, bilo bi perverzno danas tvrditi da je Henry Stimson spasitelj Kyota, s obzirom da su dvije atomske bombe ipak bačene i ostavile su nesagledive posljedice na ljudske živote i globalne odnose.

Inače, još je jedna bomba bila planirana za bacanje. Trebalo se to dogoditi 19. kolovoza, ali Japan se predao četiri dana ranije. Treća meta, vjeruje se, bio je Tokio, točnije Careva palača.

Unatoč patnji i strahu koji su preživjeli, potpuno je uobičajeno da mnogi Japanci danas tvrde kako su atomske bombe bile potrebne za okončanje rata. Međutim, pitanje je bi li tako gledali na svoju sudbinu da su umjesto Nagasakija i Hirošime, s lica zemlje zbrisani Kyoto i Tokio…

Nagasaki se nakon 70 godina sjeća druge atomske bombe

TOKIO, 9. kolovoza 2015. (Hina/AFP) – Tri dana nakon Hirošime, Nagasaki se u nedjelju prisjetio atomskog napada koji je prije 70 godina sravnio sa zemljom taj grad na zapadu Japana i pobio oko 74.000 ljudi.

Dana 9. kolovoza 1945. u 11,02 sati u eksploziji atomske bombe bačene na Nagasaki uništeno je 80 posto zgrada, među kojima i glasovita katedrala Urakami.

U nedjelju u isto vrijeme (4,02 sata po srednjoeuropskome vremenu) stanovnici su minutom šutnje odali počast žrtvama i oglasila su se zvona po čitavome gradu poznatom po velikoj kršćanskoj zajednici.

Bomba “Debeljko” trebala je biti bačena na Kokuru, sjeverno od Nagasakija, gdje je bila velika tvornica oružja. No zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta američki bombarder B-29 morao je promijeniti metu.

“Pozivam mlade da slušaju što im to govore stariji i razmišljaju što mogu učiniti za mir”, rekao je gradonačelnik Nagasakija Tomihisa Taue pred 6700 ljudi, među kojima su bili japanski premijer Shinzo Abe, američka veleposlanica u Japanu Caroline Kennedy i izaslanici iz 75 zemalja.

Usto je pozvao “američkog predsjednika (Baracka) Obamu i predstavnike zemalja koje posjeduju atomsko oružje” da dođu u Nagasaki.

Japanski premijer Shinzo Abe polaže vijenac

Premijer Shinzo Abe je, kao i u četvrtak u Hirošimi, opetovao spremnost Japana da se zauzima za nuklearno razoružanje i za neširenje nuklearnog oružja.

“Ponovo ističem spremnost Japana, jedine zemlje koja je pretrpjela udar atomske bombe, da predvodi svjetski pokret protiv atomskog oružja”, rekao je, nabrojavši nekoliko međunarodnih skupova na kojima će, obećao je, prenijeti tu poruku.

Tri dana prije Nagasakija, prva atomska bomba “Mališan” bačena na Hiromšimu odnijela je 140.000 života. Ta će dva bombardiranja američkih snaga nagnati Japan da 15. kolovoza 1945. položi oružje, što je označilo kraj rata na Pacifiku.

Zbog radijacije i teških bolesti koje su se razvile, broj ljudi koji su umrli od posljedica dviju atomskih bombi je u kolovozu 2014. dosegao brojku od 450.000, od kojih je 292.325 žrtava iz Hirošime, a 165.409 iz Nagasakija.
 

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)