Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom 2018. godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a u jesen ih ima već 1944. Razliku je ova zemlja nakupovala u samo tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumačilo pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran. Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata.

Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi. Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve. Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina! Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina? O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a.

#Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva. Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao.

#Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u. Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama. No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!” On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara.

Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez.

“Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija. U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij.

“Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni. Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila.

“Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD.

Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata. Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima. Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo. No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo.

U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića. Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag.

U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader. Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata.

Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura. Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.

(express.hr)

Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom ove godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a danas ih ima već 1944.

Razliku je ova zemlja nakupovala u protekla tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumači pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran.

Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata. Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi.

Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve.

Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina!

Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina?

O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a. Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva.

Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao. Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u.

Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama.

No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!”

On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara.

Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara. Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu.

No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez. “Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija.

U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij. “Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni.

Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila. “Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD. Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata.

Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima.

Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo.

No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo. U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića.

Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag. U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader.

Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata. Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura.

Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.
 
(express.hr)

Premijer Andrej Plenković i guverner HNB-a dogovorili su se da će koordinirati politike oko ulaska u eurozonu jer je to najsigurnija opcija ako se vodi briga o dugoročnoj stabilnosti Hrvatske

Već nekoliko godina traje burna politička i ekonomska rasprava kojim smjerom treba ići hrvatska monetarna politika.

Pod pritiskom vrlo negativnih iskustava s kreditima vezanima uz švicarski franak posljednjih godina posebnu snagu dobili su poprilično populistički zahtjevi za punu kunizaciju kreditnog poslovanja, a taj je trend ekspanzivnom politikom pomalo počela podržavati i Hrvatska narodna banka (HNB).

Prema informacijama dostupnima Jutarnjem listu, na samom početku ove godine Vlada RH i centralna banka usuglasilie su se da bi cilj zajedničke strategije ipak trebalo biti što brže uvođenje eura.

Drugim riječima, premijer Andrej Plenković i guverner HNB-a dogovorili su se da će koordinirati politike oko ulaska u eurozonu jer je to najsigurnija opcija ako se vodi briga o dugoročnoj stabilnosti Hrvatske.

Uz to, doznajemo da će administracija Andreja Plenkovića kao strateški političko-interesni cilj imati i ulazak u okvire Schengenskog sporazuma. Prvi je dojam da bi uz obećani gospodarski rast, uvođenje eura i ulazak u Schengen mogli postati ključne misije Andreja Plenkovića i njegova tima, a možda, ako uspije, i njegova glavna politička ostavština.

S obzirom na to da se za ulazak u eurozonu mora zadovoljiti cijeli niz kriterija, jasno je da će dogovor Vlade i HNB-a predodrediti cijeli niz javnih politika. Osim grupice zagovornika kunizacije poslovanja među ekonomistima i nekolicine gorljivijih saborskih zastupnika, nova euro-agenda Plenkovića i Vujčića trebala bi bez problema dobiti široku javnu podršku.

U principu, u današnjoj eurozoni čak ni najveći kritičari postojećih odnosa tretiraju euro kao vrijednost i postignuće. Primjerice, Grcima niti u jednom trenutku nije padalo na pamet napustiti eurozonu, baš kao što se čini da to neće pasti na pamet ni euroskepticima u Italiji jer 68 posto Talijana podržava euro kao nacionalnu valutu te nikako nisu sretni kad se spominje povratak liri, piše Jutarnji list.

Na neki način, zahvaljujući politici HNB-a, Hrvatska je kroz kunu već dulje vrijeme vezana uz euro te su u kreditnom sustavu problemi eksplodirali prvenstveno zbog kredita vezanih uz franak. Na svojevrsnu vezanost odnosno usmjerenost prema euru, ukazuje i odlučnost stanovništva da pretežito štedi u eurima, a što je predstavlja i ključnu prepreku nastavku procesa kunizacije kreditnog poslovanja.

Iako se trenutačno čini da je kunizaciji kreditnog poslovanja krenulo poprilično dobro jer su kunski plasmani domaćim sektorima kumulativno u razdoblju od početka 2013. do rujna 2106. povećani za 25,9 milijardi kuna, tj. velikih 37,5 posto, dok su devizni plasmani smanjeni za 29,9 milijardi kuna ili -17,3 posto, za nastavak takvog trenda relativno brzo trebali bi značajno početi padati devizni depoziti građana, a nije baš izvjesno da će bilo tko od političara uspjeti nagovoriti štediše da svoje eure zamijene za kune.

To što su u istom razdoblju 2103. – 2016. kunski krediti građanima narasli čak 18,7 milijardi kuna, dok su devizni krediti smanjeni za 22,7 milijardi, zapravo ukazuje na to da naši građani iskazuju vrlo veliku averziju prema valutnom riziku kod kredita, pa je vrlo suspektno zbog čega bi bili skloni takvom istom valutnom riziku kad bi se odlučili na štednju u kunama umjesto u eurima.

To što rast kunskog kreditiranja bilježi dvoznamenkaste stope rasta još od sredine 2014. zapravo još ne znači nikakvu pobjedu kunizacije jer se radi o relativno niskim ukupnim iznosima u odnosu na eurske. Iako se nacija eurski razduživala, do kraja 2012., udio kunskih plasmana je sa 27 posto narastao na tek 40 posto u rujnu 2016. te se bliži svojem limitu jer se može očekivati i usporavanje snažnog rasta kunskih izvora banaka koji sada čine 31,9 posto ukupnih izvora te se već vidi nerazmjer između kunskih plasmana i kunskih izvora.

Pri tome valja naglasiti da je HNB u svojim analizama primijetio da je “…glavni izvor povećanja udjela kuna u ukupnim izvorima rast depozitnog novca (kunska sredstva na tekućim računima i žiroračunima), dok kod štednih i oročenih depozita nema promjena u valutnoj strukturi, što znači da su ovi depoziti i nadalje dominantno u eurima.

Rast depozitnog novca zapravo odražava preferenciju klijenata ka držanju likvidnije financijske imovine u uvjetima pada pasivnih kamatnih stopa banaka…”

Dakle, uopće ne možemo reći da su hrvatski građani, kad je štednja u pitanju, izgubili povjerenje u euro. Upravo suprotno – štediše više vjeruju kuni. Kao dužnici hrvatski se građani se de facto klade da će kuna oslabiti, a kao štediše vjeruju da će euro sačuvati vrijednost njihove ušteđevine.

Stoga se odluka da se javne politike prilagode uvođenju eura i Schengenu čine vrlo razumne. Forsiranje kunizacije, sudeći prema povijesnim iskustvima, moglo bi uvesti građane, tvrtke i banke u izrazite valutne i inflatorne rizike.

A kako će vam biti nakon uvođenja euro? Pitajte građane država koje su uvele euro. Većina njih poput Portugala, Italije, Grčke je bankrotirala ili ih je pogodio veliki val inflacije valute kao npr. Poljsku i pad životnog standarda. Nemojte ostati nepripremljeni kada dođe konverzija. Spremite se!
 

https://www.novi-svjetski-poredak.com/2017/01/09/stize-bankrot-oprostite-se-od-kune-euro-stize-na-velika-vrata-kada-sto-brze/

 
(slobodnadalmacija.hr)

Još jedan povijesni govor Ivana Pernara o novčarskoj politici, Hrvatskoj narodnoj banci, kreditima u švicarcima, i to sve u lice guvernera Hrvatske narodne banke

“Vi ste zapravo o monetarnoj politici najmanje odlučivali. Postavlja se pitanje jeste li neovisni u svojem radu. Naravno da niste. Vi morate raditi što vam kažu, a odgovara im da budete umočeni u nezakonitost. A znate zašto gospodine Vujčić? Zato jer vas onda mogu držati za onu stvar. Ako se otrgneš, ako nećeš raditi ono što ti kažemo, evo imamo DORH, i to su te metode kojima se vlada našom državom”, poručio je Pernar guverneru

“Gospodine Vujčić, vi morate provoditi politiku koju nameće EU, a oni za uzvrat nama vežu ruke tako da vas ne možemo smijeniti. Smatram da se HNB mora vratiti u službu države.”

“Mi središnju banku nemamo, narod njome ne upravlja, njome narod ne vlada. Znamo kakav statut donosi Europska središnja banka, što oni dozvole-ne dozvole, oni sve odlučuju. Znači da hrvatski narod ne odlučuje o ničemu niti putem svojih predstvnika, posredno i neposredno.”

“Ako googlate na internetu pojam “Novi svjetski proredak” možete naći ovo… Novi svjetski poredak je teorija zavjere koja tvrdi da mala skupina međunarodnih elite manipulira i kotrolira vlade, industrije i medijske organizacije širom svijeta, s ciljem povećanja moći, utjecaja i bogatstva, a primarni alat kojim se koriste je središnji bankarski sustav. Kao i u hrvatskom slučaju – HNB”, naglasio je zastupnik Pernar u izlaganju.

“Dragi gospodine Vujčić, dio ljudi ulaze u povijest kao prolazne ličnosti kojih se nitko više neće sjećati za tjedan dana. Vi imate priliku nestati u ropotarnici povijesti kao i bivši premijer Orešković koja će otići na kraju svojeg mandata, ali možete ući u povijest kao osoba koja je razotkrila urotu”.

“Vidite gospodine Vujčić, vi ste samo potrošna roba, onog trena kada se stvore problemi svi će uprijet prstom u vas i reći ‘On je za sve kriv’, a znamo da vi niste za sve krivi i da ste vi radili samo ono što vam je bilo zapovijeđeno.”

“Budući da sam zagovornik onoga što se naziva ‘teorijom zavjere’, a to nije teorija jer vi znate da se kreditna kriza mogla predvidjeti, moglo se predvidjeti da će rasti švicarski franak, znači svi događaji koji su se događali oko nas su se mogli predvidjeti.”

“G. Vujčić, nama je ovdje dobro, nama 151 zastpuniku, međutim na kraju ćemo žrtve te urote biti samo mi. Zašto? Zato jer svi ljudi koji ne sudjeluju u zavjeri, automatski se nalaze na listi za odstrijel, znači njih se može žrtvovati u bilo kojem trenutku, a oni koji sudjeluju u zavjeri, npr. koji su članovi tajnih društava, nekih masonskih loža.. itd. oni misle da su zaštićeni.”

“Međutim do kada su zaštićeni? Do onog trenutka kada se za njih kaže da znaju previše. I kada previše znate, a niste više potrebni tada će vaša glava letiti kao i ljudima koje čeka deložacija!”, rekao je Pernar.

Ostatak ovog iskrenog izlaganja pogledajte u videu:
 

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Njemački ekonomski stručnjaci na više mjesta najavljuju da će Hrvatska završiti kao Grčka ako ne započne ozbiljne reforme, a kako stvari stoje sa novom Vladom, Grčkoj smo sve bliže, a Švicarskoj sve dalje

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko govorio je uoči početka izborne kampanje o “dolini suza” kroz koju Hrvatska mora proći na putu u gospodarski oporavak, predsjednik SDP-a Zoran Milanović tu je “dolinu suza” koristio kako bi uplašio birače i primamio ih na drugu stranu, u “Hrvatsku (koja) raste”, no sudeći prema dugo očekivanom dokumentu uglednog njemačkog ekonomskog instituta IFO  ipak novu hrvatsku Vladu očekuje prolazak kroz jednu dolinu: Nijemci je nazivaju “dolinom političke smrti”.

“Strukturne reforme bit će bolne u kratkom roku, i vodit će u potencijalnu ‘dolinu političke smrti’”, piše u dokumentu Instituta IFO u koji je Večernji list imao detaljan uvid uoči njegove javne objave sljedećeg tjedna, ali Hrvatska treba “hrabro vodstvo s dovoljno sposobnosti državništva da se suoči s neizbježnom dolinom političke smrti”.

“Jedino tako”, nastavlja se u dokumentu Ifo-a, “zemlja će se konačno, nakon sedam iscrpljujućih godina, uzdići iz svoga pada”. Na ukupno 330-ak stranica, njemački ekonomski analitičari iz Instituta Ifo, od kojih je HDZ preko svoje Zaklade državnog zavjeta naručio izradu reformskog programa za Hrvatsku, razlažu reforme koje se mogu podijeliti u sedam grupa: od makroekonomskih reformi do reforme javne uprave.

IFO predlaže smanjenje plaća u javnoj upravi, suzbijanje sive ekonomije, aktiviranje radno neaktivnog stanovništva, lakše otpuštanje i zapošljavanje novih radnika… Siva ekonomija posebno je pogubna u situacijama kad, primjerice, osoba koja prima naknadu za nezaposlene ili je otišla u prijevremenu mirovinu istodobno radi na crno. Nijemci predlažu da se za takve ljude, primjerice, uvede radna obveza u kojoj će morati nekoliko sati dnevno ili tjedno sudjelovati u programu javnih radova.

Reformski program pun je detalja, no prva i najvažnija reforma koju zagovara Ifo je postupna, kontrolirana devalvacija kune za 7 posto realno, odnosno 13 posto nominalno tijekom sljedećih 7 do 13 godina. Hrvatska je nekonkurentna, što njemački ekonomski stručnjaci dočaravaju podatkom o tome da su ključni hrvatski izvozni proizvodi skuplji za prosječno 7 posto od istih takvih proizvoda iz Poljske, i devalvacija je “način na koji se može obnoviti konkurentnost”, piše u dokumentu. “Predlažemo li Hrvatskoj novi tečajni režim? Ne. Posljednjih godina, HNB je već prihvatila 0,5-postotnu godišnju devalvaciju kune prije interveniranja.

“Naša je preporuka samo blago povećanje brzine devalvacije na način da se smanji intenzitet HNB-ove intervencije”, piše u IFO-ovom reformskom programu za Hrvatsku, čiji su glavni autori Oliver Falck i Siegfried Schoenherr.

Devalvacija kune je osjetljivo pitanje i mnogi su u Hrvatskoj, uključujući i guvernera HNB-a Borisa Vujčića, ranije obrazlagali da bi to dovelo do toga da se razdoblja visoke devalvacije izmijenjuju s razdobljima s visoke inflacije (kao u SFRJ), no dokument iz Instituta IFO navodi: “Ne raditi ništa ili nedovoljno raditi po pitanju konkurentnosti jednostavno nije opcija. Grčka je vrlo plastičan primjer gdje završi zemlja koja ne uspije obnoviti konkurentnost…”.

Njemački ekonomski stručnjaci na više mjesta najavljuju da će Hrvatska završiti kao Grčka ako ne započne ozbiljne reforme. Još jedan argument protivnika devalvacije kune leži u tome što bi svi dužnici s kreditima u stranoj valuti bili na gubitku. IFO to ne skriva: “Istina je da bi vanjska devalvacija dovela do negativnih učinaka na platnu bilancu, posebno za hrvatsku vladu i za nefinancijske tvrtke.

Kućanstva bi u cjelini bolje prošla (jer kućanstva imaju depozite u eurima u većem ukupnom iznosu nego zajmove u eurima, op.a.), ali dobit i gubici kućanstava bili bi nejednako distribuirani između bogatijih i siromašnijih”, navodi se u analizi Instituta IFO.

Drugim riječima, devalvacija kune stvorila bi gubitke za sve osim za privatne bogataše koji imaju štednju u eurima. “Ali kad je devalvacija postupna, ti negativni učinci mogu biti izglađeni”, navodi Ifo. Inače, u prvoj rečenici Ifo naglašava da je reformski program, iako izrađen po narudžbi HDZ-a, “striktno neutralan, utemeljen na čvrstim ekonomskim principima i ni na koji način nije povezan s političkim programima stranaka”.

Prema poznatom hrvatskom sociologu i ekonomisti, Hrvatsku dno čeka tek 2020. godine na kraju HDZ-ovog mandata. Pogledajte video:
 

 
(vecernji.hr/uredio:NSP)

Da li ćemo svi postali robovi dužnika u švicarcima koji će svojim akcijama srušiti i devalvirati kunu? Vidjet ćemo uskoro

Jutarnji list u posjedu je dokumenta datiranog na ponedjeljak, 7. rujna, u kojem se Hrvatska narodna banka službeno očituje ministru financija Borisu Lalovcu o njegovu rješenju za dužnike u švicarskim francima, a u kojem, pojednostavljeno prepričano, piše da bi od Vladine akcije moglo biti više štete nego koristi.

S obzirom na to da su se do sada vrlo nepristrano izjašnjavali o tom rješenju za ‘švicarce’, pomalo šokira koliko je Mišljenje HNB-a, koje potpisuje guverner Boris Vujčić, kritično prema planu konverzije kredita u francima u kredite u eurima koji vladajuća koalicija želi što prije izglasati u Saboru.

Ukratko, u HNB-u procjenjuju da bi Vladin model konverzije mogao uzrokovati vrlo ozbiljnu financijsku i makroekonomsku nestabilnost.

U tom dopisu guverner Vujčić najavljuje vrlo ozbiljne posljedice ako se Vlada odluči za provedbu najavljenog modela rješavanje ‘slučaja franak’.

U cijelom dopisu posebno je zanimljiv dio u kojem se objašnjava zašto bi od najavljene akcije država imala više štete nego koristi. U dopisu HNB-a, naime, piše: ‘Gubitak međunarodnih pričuva nepovoljno utječe na adekvatnost međunarodnih pričuva i stvara dodatni rizik za deviznu likvidnost, a posredno i za stabilnost tečaja kune i kreditni rejting Hrvatske’.

To bi konzekventno dovelo do, upozorava HNB, težeg zaduživanja RH na međunarodnom tržištu.

Službeno očitovanje HNB-a upućeno Vladi RH temeljem prijedloga izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama koje je potpisao guverner Boris Vujčić

OVO SU 13 NAJBITNIJIH ZAKLJUČAKA KOJI PROIZLAZE IZ DOKUMENTA KOJE JE POTPISAO GUVERNER HNB-a BORIS VUJČIĆ, I POSLAO GA MINISTRU FINANCIJA BORISU LALOVCU:

1. Moguće slabljenje tečaja kune prema euru
2. Gubitak međunarodnih pričuva rizik za deviznu likvidnost
3. Percepcija povećanog kreditnog rizika u bankama
4. Opasnost da se povise kamatne stope na kredite
5. Mogućnost narušavanja povjerenja štediša i kreditora u banke zbog iskazanih gubitaka
6. Moguć odljev depozita u gotovinu i u inozemstvo
7. Kaskadni proces: narušavanje povjerenja u monetarni i financijski sustav
8. Najranjiviji dužnici i dalje će imati problema u otplati kredita
9. Profitirat će kućanstva i osobe koji su kreditirali svoju gospodarsku aktivnost
10. Dužnici u francima bolje će proći od onih koji su dizali kredite u kunama
11. Upitna ustavnost cijelog paketa zakona
12. Treba izbjeći retroaktivnu primjenu predloženih mjera
13. Nisu provedene konzultacije s ECB-om
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Utrka za zlatom u svijetu traje već stotinama godina. Zlato donosi stabilnost ekonomije, jačinu valute i dobru gospodarsku poziciju na međunarodnom planu. Države s najvećim zlatnim rezervama u svijetu su SAD, Njemačka, Italija, Francuska i Kina. Zlatnim rezervama mogu se pohvaliti i zemlje u regiji, no ne i Hrvatska koja je zlatne poluge naslijeđene nakon raspada Jugoslavije, jednostavno prodala

Hrvatska narodna banka u mandatu guvernera Željka Rohatinskog prodala je zlatne rezerve koje je Hrvatska naslijedila raspadom SFRJ.

Odluka Hrvatske narodne banke o prodaji zlata izaziva kontroverze u javnosti jer, osim što gotovo sve zemlje u svijetu drže određenu količinu zlata kao rezervu, prodaja se odvijala 2001. godine. kada je cijena bila prilično niska, te je od tada cijena zlata višestruko porasla. Cijena zlata u vrijeme kada ga je HNB prodavala kretala se oko 280 dolara za uncu, dok je danas vrijednost oko 1200 dokara.

U odgovoru na zastupničko pitanje, saborskog zastupnika Gorana Marića, Vlada je otkrila detalje tih transakcija.

HNB “naslijedila” i prodala više od 13 tona zlata

Kako se navodi u odgovoru Vlade, Sredinom travnja 2001. godine, Republika Hrvatska je nakon postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS), postala vlasnica 13,127 tona zlata koje je, knjiženo je po njegovoj tržišnoj vrijednosti na dan priljeva, tj. 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od USD 114.939.321,71, odnosno 272,35 dolara po unci.

Dio tog zlata bio je pohranjen u fizičkom obliku u Švicarskoj narodnoj banci, dok se dio nalazio na računima “nealociranog zlata” tj. onog kojim se trguje u nematerijalnom obliku.

“Budući da zlato na gore navedenim računima (po viđenju) ne nosi nikakav prinos Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a kontaktirala je Swiss National Bank, BIS i Bank of England, te komercijalne banke (Credit Suisse FB, UBS, Deutsche bank i Rabobank) s namjerom plasiranja zlata u kratkoročne depozite. Kako se tržište depozita zlata nalazi u Londonu, zlato locirano u New Yorku i Bernu premješteno je u London, te se zajedno sa zlatom lociranim u Londonu deponiralo kod BIS-a na rok od 2 mjeseca. Na taj je način po dospijeću depozita svo zlato HNB trebalo biti locirano u Londonu”, navodi se u odgovoru Vlade zastupniku Goranu Mariću.

Iz Vlade navode da su depoziti u zlatu plasirani su u dva navrata po ukupno tri iznosa, sa istim datumom dospijeća, 25. rujna 2001. godine. Prvo je dan depozit sa računa u Londonu, a zbog potrebne najave izvršenja transakcije zlato sa računa u Bernu i New Yorku imalo je datum namirenja 3 radna dana kasnije. Kamata na plasirane zlatne depozite obračunata je u dolarima po cijeni koja je bila aktualna na dan ugovaranja transakcija 20. srpnja 2001. godine, 268,10 dolara za uncu, a po dospijeću je isplaćena na dolarski račun HNB na FED-u.

Iz Vlade prodaju međunarodnih pričuva pojašnjavaju time što HNB tada nije bio zaštićen u slučaju pada cijene, te da je nemoguće predvitjeti kretanje cijene zlata, dok se kod instrumenata s fiksnim prinosom može procijeniti dobit u budućem razdoblju.

HNB-u zlato prerizično i nepredvidivo, a zarada se ne može uplatiti uhljebima u proračun

“Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata iz portfelja međunarodnih pričuva sa “forward” valutom 25. rujan 2001. godine, kada su dospijevali depoziti deponirani kod BIS-a. Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a je, uz prethodnu analizu, predložila da se za donji limit prodaje postavi cijena od 276 dolara po unci. Ta je cijena osiguravala prinos u razdoblju držanja zlata od preko 5 posto, što je, s obzirom na kamate dolarskog tržišta novca koje su se u tom razdoblju nalazile na razini nižoj od 4 posto, predstavljalo zadovoljavajući prinos. Uz to je potrebno naglasiti da portfelj HNB nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata. Naime, cijena zlata ima volatilnost bitno veću od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan. Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema”, navodi se u odgovoru Vlade.

Posebno je zanimljivo objašnjenje da se dobit ostvarena porastom cijene zlata ne može uplatiti u proračun, već ide direktno u kapital HNB-a.

“Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun”, navodi se u odgovoru Vlade.

Zlato je prodano s datumom 25. rujna 2001. godine, a prodajna cijena je iznosila 277,78 dolara za uncu.

Ivan Šuker (HDZ) kao ministar financija prodao zlata za 31 milijun dolara

Osim toga, Hrvatskoj je u procesu sukcesije, temeljem dokumenata potpisanih u lipnju 2004. i svibnju 2005. godine, pripao i 23-postotni udio u zlatu koje je bilo pohranjeno kod središnje banke Francuske i poslovne banke Credit Suisse, Zurich. To zlato je, kako navodi Vlada prodano po nalogu Ministarstva financija, u čijoj je ingerenciji raspolaganje imovinom bivše SFRJ, a na čijem čelu je tada bio Ivan Šuker.

“Prodaja zlata obavljena je 29. studenoga 2005. godine i to: 42.494,396 unci zlata prodano je za 21.058.097,94 USD po cijeni od 495,55 USD te 20.350,758 unci za 10.096.011,04 USD po cijeni 496,1 USD. Prodajom tog zlata Republika Hrvatska ostvarila je ukupno 31.154.108,98 USD.”, navode iz Vlade.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.

Tko se može pohvaliti s najviše rezervi zlata na svijetu?

Prema listi koju je objavio Svjetski savjet za zlato, od zemalja u bližem susjedstvu najbolje stoji Srbija, koja se sa 16,6 tona zlatnih rezervi nalazi na 62. mjestu, Makedonija s 6,8 tona zlata zauzima 77. poziciju, dok je Slovenija 90. s 3,2 tone. Bosna i Hercegovina na 93. je mjestu s tri tone zlata na listi od sto zemalja rangiranih prema količini rezervi tog plemenita metala.

Međutim, na listi nema Crne Gore ni Hrvatske, koja je svoje zlato prodala još prije desetak godina.

‘Republika Hrvatska je u Bruxellesu 10. travnja 2001. potpisala Dodatak Ugovoru o pitanjima sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ pohranjene u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. Prema tom ugovoru, Hrvatskoj je pripalo 28,49 posto sredstava bivše SFRJ na računima u BIS-u, na temelju čega je Hrvatska postala vlasnicom 8,32 milijuna američkih dolara u devizama i 13,127 tona zlata u polugama. Zlato je prodano u dva navrata BIS-u.

Prinos na ukupnu prodanu količinu zlata dobivenu na osnovi sukcesije (13,127 tona, tj. 422.027,985 unci) od 13. travnja do 25. rujna iznosio je 7,44 posto na godišnjoj razini’, pojašnjeno je prije nekoliko godina iz Ureda za odnose s javnošću HNB-a.

Ovisno o izvoru i računicama te promjenama cijene zlata na tržištu, Hrvatska je prije više od 10 godina došla u posjed zlata vrijednog između 135 i 168 milijuna eura. Nakon prodaje zlata BIS-u, Hrvatska više nema zlatne rezerve. Prema mišljenju pojedinih stručnjaka, zlato smo prodali u najgore vrijeme, kada je njegova cijena na tržištu bila gotovo najniža u proteklih 10 godina. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. godinu, priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijun dolara.

Špekulira se pak da je spornom prodajom, nakon koje je cijena zlata rasla, ostvaren profit od svega nekoliko milijuna dolara te da je do danas propuštena zarada od približno 480 milijuna dolara.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.
 
(index.hr,tportal.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Švicarska Nacionalna banka (SNB) poslala je val panike kroz financijsko tržište 15. siječnja 2015. godine, kada je najavila da se švicarski franak više neće podešavati prema euru

Šok je porastao još više kada su najavili da, ne samo što će nastaviti s politikom NIRP (Politika negativne kamatne stope), već će zapravo krasti više novca od štediša spuštanjem negativne kamatne stope s -0,25 na -0,75. To recimo znači da ćete, ako ste imali 100.000 dolara u SNB dan prije, sutradan ćete izgubiti 750 dolara!

Od 2008. godine, čitav financijski svijet se okrenuo naopačke. Krajem 2011. godine, Švicarska je odlučila podešava valutu u odnosu na euro, poklanjajući svoju nacionalnu valutu za dužničke eksperimente EU. Nedavno je SNB ukinuo trogodišnje ograničenje tečaja franka prema euru od 1,20 franaka za euro, uvedeno kako bi se zakočilo jačanje švicarske valute u razdoblju dužničke krize u eurozoni i potrage ulagača za sigurnim utočištem za kapital

Uzmite u obzir da Engleska, odnosno Banka Engleske, nije u Europskoj uniji i da ne postavlja svoju valutu u odnosu na euro. Jasno vam je da je Švicarska u stvari pokradena!

Kada su Švicarci počeli podešavati franak u odnosu na euro, oni su prodali svoj suverenitet Europskoj uniji. Otprilike 22% ljudi je željelo svoj suverenitet natrag i zato su 30. studenog 2014. godine glasali da žele svoje zlato i naciju natrag.

Međutim, ostatak od 78% je rekao da je savršeno zadovoljan dužničkim ropstvom Centralnoj europskoj banci. Čak i predsjednik, Thomas Jordan, bio je protiv povrata zlata, što je upravo suprotno potezu koji je sada napravio. Zašto bi prvo glasao protiv povrata zlata, a onda zaokrenuo politiku za 180 stupnjeva?

Craig Hemko je objasnio kakvi se sve zapleti ovdje dešavaju, zašto on smatra da su se desili i kakve će biti posljedice.

Kakvu li će ulogu Šangajska organizacija za suradnju igrati u promjenama koje slijede? Koliko je Zapad u stvari svjestan ekonomskog tsunamija koji ide u njegovom smjeru?

Tisuće Švicaraca zbog franka pohrlilo u kupovinu u Njemačku

Njemački supermarketi uz švicarsku granicu proživljavaju “drugi Božić” nakon što su u njih pohrlili švicarski kupci pogođeni naglim skokom vrijednosti švicarskog franka u odnosu na euro, piše dpa.

Njemačka se već duže vrijeme nalazi pod pritiskom da poveća potrošnju kako bi poduprla euro, a čini se da su tu poruku dobro shvatili u području uz švicarsku granicu na jugu Njemačke. No, malo bolji pogled otkriva da to nije nužno bajka sa sretnim završetkom – kupci nisu Nijemci a motivacija nije slabi euro, nego osnaženi franak.

Zbog naglog skoka švicarske valute kupci prelaze njemačku granicu kako bi se opskrbili kućnim potrepštinama.

“Bila bih idiot da to ne radim”, rekla je jedna Švicarka dok je sa suprugom u supermarketu punila kolica.

Račun na blagajni iznosio je oko 150 eura, a ista količina robe u Švicarskoj bi stajala 300 franaka (293 eura).

Par iz Basela prešao je granicu u Weilu am Rhein, gradu na tromeđi Njemačke, Švicarske i Francuske.

Kako Švicarci koriste valutni kaos?

Švicarci uz granicu već godinama odlaze u kupnju u Njemačku, ali je prošlotjedna odluka Švicarske središnje banke (SNB) da ne brani tečaj franka učinila taj put puno isplativijim. Sada granicu svakodnevno prelaze tisuće Švicaraca.

Švicarci mjenjaju CHF u EURO, prije kupovine u Njemačkoj

Guenther Merz, direktor shopping centra u gradu od oko 29.000 stanovnika, kaže da u centar dnevno dolazi oko 34.000 ljudi. Vjeruje da su sada 60 posto njih Švicarci, a ostatak Nijemci i Francuzi.

Guverner SNB-a Thomas Jordan izjavio je da banka više nije mogla braniti minimalni tečaj franka prema euru jer bi to zahtijevalo velike intervencije i da više ne može preuzimati na svoju bilancu rizike za gospodarstvo.

Prošlog je tjedna SNB ukinuo trogodišnje ograničenje tečaja franka prema euru od 1,20 franaka za euro, uvedeno kako bi se zakočilo jačanje švicarske valute u razdoblju dužničke krize u eurozoni i potrage ulagača za sigurnim utočištem za kapital.

Ta je odluka iznenadila tržišta i neposredno nakon objave te odluke franak je poskočio čak 30 posto prema euru da bi se u međuvremenu stabilizirao.

Prokletstvo vlastitog stana: Najzadovoljniji životom su oni koji ne posjeduju nekretnine

Zeleni kvadratić je Hrvatska. Crvene oznake su ostale ex-socijalističke zemlje – jasno vidimo da je fetiš nekretnina socijalističko naslijeđe.

Najljevija točka je Njemačka, oni imaju najmanje nekretnina u EU. Švicarci imaju još manje.

Što se tiče zadovoljstva životom, kako su podaci iz početka 2012., mislim da su u međuvremenu Hrvati podosta skrahirali, a ostali nisu (BDP raste svuda osim u RH).

Izvor je European Quality of Life Survey (Eurofound).

Ako izbacimo outlayerea Njemačku s gornje ilustracije, slika postaje još jasnija.

 

 

 
 
(webtribune,index,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19776"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Nedavno je pokrenuta rasprava o Strategiji upravljanja državnom imovinom. Rasprava je upozorio i da nitko ne brine o sukcesiji odnosno potraživanjima Hrvatske na imovinu bivše SFRJ.

U Strategiji je navedena imovina koje nemamo, primjerice potraživanje po pitanju sukcesije iz bivše SFRJ. Podaci o tome ne postoje nigdje, nitko se u Hrvatskoj ne bavi sukcesijom. Ne postoji dokumentacija o sukcesiji, a ukupna vrijednost potraživanja temeljem sukcesije financijskih potraživanja iznosi 3 milijarde eura. Samo na jednom računu koji su bili u inozemstvu na deviznim računima 2001. godine je, objašnjava, nestalo 568 milijuna dolara od čega je pripadalo Hrvatskoj 28,49 posto.

Nikad nitko nije potegnuo pitanje tko je dignuo te novce i zašto Republika Hrvatska nije dobila dio tih novaca, a to je milijardu kuna. O sukcesiji nitko u Hrvatskoj ne brine kao da to nije naša imovina – upozorava.

U Strategiji se kaže navodi novac, štedni ulozi i zlatne poluge, a “Hrvatska nema zlatnih poluga, nema ni grama zlata”.

Hrvatska je pod najvećim okriljem tajnosti rasprodala svoje zlatne poluge, 15,5 tona zlatnih poluga, točnije 15055 kilograma prodala, a 468 kilograma ostavila Beogradu. Po sukcesiji nam pripada 28,49 posto za zlato koje smo imali u Beogradu, a dobili smo samo 23 posto. Osim toga ne postoji, dodaje, niti jedan dokument koji govori o prodaji zlatnih poluga.

Ne postoji nijedan zapisnik niti ni u jednom izvješću ne postoji informacija o toj prodaji. Zar je moguće da se to događa u Republici Hrvatskoj, a mi govorimo evo ovdje i o tim zlatnim polugama. Ukupno je prodano za 145 milijuna dolara, a vrijednost današnja je milijardu dolara.

U raspravu o zlatnim polugama uključio se i Laburista Nikola Vuljanić koji je bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog optužio da ih je prodao ispod cijene.

Tko je tada guverner HNB-a, najbolji guverner na svijetu kada su se takve stvari događale. Nije li to isti guverner koji je ukidanje devizne klauzule nazvao smiješnim, nije li to isti guverner koji je praktično zamrznuo tečaj kune na nemogućoj razini i tako uništio, anulirao hrvatsku prerađivačku industriju – prozvao je Vuljanić neizravno Rohatinskog.

Upozorio je i kako Hrvatska ima imovine za koju i ne zna.

ZLATNE REZERVE BIVŠE JUGOSLAVIJE

Prije drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija je kod BIS-a (Banka za međunarodne obračune (namire)) imala lijepu hrpu zlata.  Pogledajmo situaciju iz 1938.

U uncama to bi bilo 1,832,592 unci, ili – po cijeni od 25. veljače 2011. ($1405 po unci) – oko 2 574 milijuna dolara.  Prema jednom drugom izvoru, Kraljevina Jugoslavija 1942. imala je 72 tone zlata, što znači da su rezerve u vrijeme rata porasle na 2,314,853 unci.

Jugoslavija je iz Drugog svjetskog rata izašla sa 63 tone zlatnih rezervi, a onda su one počele padati sve do 1962. kad se trend promijenio i iznos počeo rasti te u 1970. dosegnuo 52 tone.

Prema nekim izvorima – ne znamo koliko su pouzdani pa takve izvore nećemo posebno citirati – neke slovenske stranice tvrde da je većina zlata bivše SFRJ prikupljena poslije 2. svjetskog rata, no prema drugim izvorima to nam se ne čini točno, a osim toga nije bitno za glavnu temu ovog članka.

Krajem osamdesetih (1987.), zlatne rezerve SFRJ bile su oko 78 milijuna dolara u zlatu, što pri tadašnjoj cijeni od $400 po unci bilo 195 tisuća unci ili 6065 kilograma, što je možda bio odraz ekonomske krize u kojem se SFRJ u to doba nalazila.

ZLATO U PERIODU RASPRAVA O DIOBI

Tokom pregovora o diobi (tj. suksesiji), SRJ tvrdila je da je ona pravni nasljednik Kraljevine Jugoslavije, a time i cijelog preratnog udjela Jugoslavije u BIS-u, no to nije prošlo. Kao što smo rekli, neki izvori tvrde da je većina zlata u BIS pohranjena nakon rata, no prema drugim podacima (neke od njih navodimo gore), to se ne čini točno.

Udio bivše SFRJ u BIS-u se, podsjećamo, sastojao od zlata, specijalnih prava vučenja i 8 tisuća donica BIS-a, što je sveukupno iznosilo oko 1% ukupne imovine bivše države.  Kao što se da pretpostaviti, cijela priča o diobi je komplicirana i nije tema ovog članka, pa nećemo ulaziti u detalje.

Prema sporazumu o diobi, zlato koje se dijelilo izgledalo je ovako:

• Monetarno zlato (271,642.769 unci), na dan 31. ožujka 2001. vrijedno $70.18 milijuna, i
• 1209.78 unci kod francusko-englesko-američke komisije za zlato, na dan 23. svibnja 2001. vrijedno $343 tisuća.
• UKUPNO ZA PODJELU: 272,852.549 unci

U metričkim tonama koje spominju centralne banke zemalja bivše Jugoslavije navode se brojke od 45 i 46 tona ili otprilike 1,450,000 (milijun i pol) tisuća unci, što je naravno PUNO više nego brojke koje navodimo gore, a koje dolaze iz sporazuma o diobi imovine bivše SFRJ koji je dostupan svugdje na Internetu.  Ne znamo zašto je to tako (možda su gore spomenute dionice BIS-a, koje su isto bile podijeljene u diobi, bile temeljene na zlatnoj valuti ili slično – razlog ćemo navesti kasnije ako nađemo dobro objašnjenje), pa koristimo veći broj koji svi navode kao točan.  Gore-spomenuti podatak o 272,852.749 unci, što ispada tek 7735 kg, dolazi iz Sporazuma o diobi.  Taj podatak ne slaže se niti s procjenom iz naše tablice niti s podacima iz slovenske i hrvatske središnje banke, tako da ćemo koristiti podatke središnjih banki tj. naše procjene iz Tablice 1 (vidi niže u tekstu).

Isto tako, središnja banka BiH u jednom od svojih izvješća navodi da je njihov dio bio 195,534.202 unci kasnije prodan za $273.18 dolara po unci što je rezultiralo inkasiranjem iznosa od $53,419,095.30.  To odgovara našoj procjeni u Tablici 1.

Ne sumnjamo da najveći dio razlika između podataka središnjih banaka nakon diobe i podataka u našoj Tablici 1 može biti objašnjen promjenama u tečaju između eura i dolara, a i same cijene zlata.

Nakon diobe imovine SFRJ, bivše članice napokon su u 2001. dobile svaka svoj dio zlata i to u slijedećem omjeru (koji je predložio Međunarodni monetarni fond, čini se prema udjelu bivših republika u jugo-kreditima koje je MMF dao SFRJ):

• BiH: 13.20%
• Hrvatska: 28.49%
• Makedonija: 5.40%
• Slovenija: 16.39%
• Savezna Republika Jugoslavija: 36.52%

U slučaju slovenskog dijela (podaci Narodne banke Slovenije), njihov dio zlata je tada vrijedilo EUR 77.8 milijuna, strane valute EUR 5.3 milijuna, i dionice EUR 13.8 milijuna, ili sveukupno 96.9 milijuna eura.  Pretpostavimo li ravnomjerni ključ (u podjeli zlata) svake zemlje nasljednice (što treba provjeriti),  ispada da je cjelokupni udio u BIS-u bio EUR 591.2 milijuna, što opet znači da je cjelokupni dio Republike Hrvatske bio EUR 168.44 milijuna.

Da bismo to prikazali u preglednijem formatu, a i da bismo imali s čim usporediti raznorazne podatke s Interneta, izradili smo slijedeću tablicu.

Tablica 1: Rezultat diobe vlasničkog udjela u BIS-u 2001. (u milijunima eura)

Prema toj računici, Hrvatska je 2001. došla u posjed zlata vrijednog 135,2 milijuna eura.  Uzimajući tečaj eura (EUR 1 = USD 0.8455) i cijenu zlata (269 dolara) na dan 2. srpnja 2001. (u ovom trenutku ne znamo točan dan procjene pa koristimo vrijednosti iz sredine 2001.), Republika Hrvatska naslijedila je zlato vrijedno 114.34 milijuna američkih dolara iliti 425 064 unci (13 220 kilograma) zlata.

Obratite pažnju na slijedeće: cijena zlata u eurima i dolarima stalno se mijenja, isto tako i tečaj eura naspram američkog dolara.  Stoga je razumno očekivati razlike ovisno o vremenu procjene vrijednosti, valuti u kojoj se izražava, i slično.  Nadalje, precizno preračunavanje raznih valutnih iznosa natrag u zlato (unce ili tone) tako postaje nemoguće jer je često nemoguće sa sigurnošću reći na koji dan je pocjena bila napravljena, a mediji često zaokružuju iznose (što je osobito loše kad se radi i jednom od najskupljih metala koji se normalno prodaje na grame).

Prema ovom članku Slobodne dalmacije, radi se o 13 tona zlata (dakle kao u našoj tablici gore), a prema ovom članku Vjesnika radi se o 118 milijuna dolara (dakle malo više od naše kalkulacije) iako to računajući prema postotcima nije potpuno točno.

Bilo kako bilo, Hrvatska javnost ima informaciju da je RH u travnju 2001. potpisala dio sporazuma o diobi imovine bivše SFRJ koji se odnosio na zlato, i po njemu pripalo joj je 13,127 kilograma zlata (13.127 tona).  U uncama to je bilo 422 027.985 što približno odgovara našoj računici u Tablici 1 (razliku od 0.7% pripisujemo čimbenicima koje smo već objasnili, tj. vremenu objave, cijeni zlata i tečajnim razlikama).

Što se dogodilo nakon toga?

ZLATO U POSJEDU REPUBLIKE HRVATSKE

Kako se da zaključiti iz prethodnog dijela priče, a isto tako iz materijala objavljenog na stranicama Hrvatske narodne banke (HNB), Republika Hrvatska od osamostaljenja do završetka diobe zlata bivše SFRJ nije posjedovala zlatne rezerve.

Prema Vjesniku, nekoliko mjeseci prije zaključenja sporazuma o diobi viceguverner HNB Relja Martić izjavio je da bi se zlato uskoro moglo prodati s obzirom na njegov “stalni pad cijene”.  To je bilo nekad, a danas je danas.

Tablica 2:  Hrvatsko zlato nekad i sad (u američkim dolarima)

HNB u svom izvješću za 2001. godinu precizno navodi iznos koji je HNB dobila za prodaju hrvatskog zlata BIS-u (ispričavamo se pobornicima teorija zavjere, no taj podatak uopće nije tajna):

Iznos od 117.31 milijuna dolara malo je viši od iznosa koji smo izračunali u Tablici 1 (pozor: taj iznos je u eurima, ovaj u dolarima) na osnovi podataka o diobi.  Prema informacijama dostupnim na Internetu, prodaja se dogodila u rujnu 2001.  Sredinom rujna 2001. cijena zlata je počela rasti i bila $285 po unci, tako da je na prodaji zlata HNB ostvarila profit od (svega) par milijuna dolara (ili eura).

U međuvremenu Slovenija, čiju smo situaciju u vrijeme diobe opisali gore, na bilanci svoje središnje banke krajem 2010. imala je blizu EUR 100 milijuna u zlatu.  Crna Gora je u 2006. imala zlatne rezerve od kojih EUR 18 milijuna, a Srbija oko EUR 234 milijuna.  Hrvatska, naravno, nakon prodaje zlata BIS-u nema ni grama.

Usput, iz izvješća HNB-e isto se jasno vidi “Priljev deviza po sukcesiji” od $8.32 milijuna dolara (mi u Tablici 1 imamo 9.2 milijuna eura, što je $7.7 milijuna, ali po tečaju od 2. 7. 2001. – datum koji proizvoljno odabrali, što gotovo sigurno nije tečaj koji je vrijedio u vrijeme prebacivanja novca na račun HNB.)

ZAKLJUČAK

Može se reći da je HNB prodajom do danas propustio “zaraditi” približno 480 milijuna dolara ili 350 milijuna eura. Umjesto toga zaradili su ne više od $10 milijuna.  Možda će se to nekom činiti katastrofalno, no našim vladama uvijek treba više nego što imamo, a HNB radi što može da održi brod na površini.  Osim toga poslije bitke svi su generali pametni.

Možda smo mogli to zlato deponirati i na osnovi njega uzimati zajmove, o onda ne bismo mogli baš sve odmah potrošiti na raznorazne gluposti (da sad ne tražimo “greatest hits” iz državnog proračuna iz 2002.).  Jedino što pouzdano znamo jest da je viceguverner Martić indicirao da se u HNB vjerovalo da je cijena zlata bila u silaznom trendu (što je u to vrijeme bilo istina).

Danas znamo da su oni koji tu procjenu izradili bili u krivu.  Kako i zašto se to dogodilo mi (kao i ostali izvan užeg kruga koji je upoznat s detaljima) ne možemo točno reći, ali tvrdnja da je cijena zlata u to vrijeme nije imala tendenciju rasta je točna.

Gotovo je nevjerojatno, no cijena zlata u travnju 2001. bila je gotovo najniža u proteklih 10 godina, tako da nam odluka o prodaji uopće nije čudna.  Prema zakonu o slobodnom pristupu informacija pobornici teorija zavjere mogu od HNB-a zatražiti detalje o toj odluci.  Koliko nam je poznato to dosad nisu učinili jer se vjerojatno boje da bi ih istina mogla razočarati.  I još nešto: da li su ti teoretičari zavjere – koji tvrde da su oduvijek znali kako ne treba prodati zlato – u periodu između 1997. i 2002. prodali svu svoju imovinu, preselili u iznajmljenu garsonijeru, a sav novac uložili u zlato?  Odgovor već znamo.  Da jesu!

Kretanje cijene zlata u američim dolarima u vrijeme prodaje hrvatskog zlata 2001.

U 2001. prodaja zlata se vjerojatno činila kao dobra ideja (i MMF je nedavno prodao zlato, a za razliku od HNB-ove prodaju koja se dogodila na dnu, MMF je prodavao zlato kad je cijena zlata bila u vidljivom uzlaznom trendu), a – vjerovali ili ne – 480 milijuna dolara je sitnica u usporedbi s manje vidljivim minusima koje stvaramo već niz godina.

Zaigrajmo jednu igru, igra se zove:”Pronađi Hrvatsku u tablici”

 
(jutarnji.hr, nedjeljnikomentar.wordpress.com/uredio:nsp)

Osnivač ekonomskog pokreta ‘Zajedno’ govori o planu elita da doktrinom šoka pokradu sve resurse, blokiraju Hrvatsku narodnu banku, te nam otmu i krov nad glavom, podsjeća da smo izdani jer imamo veleizdajničke elite ‘koje pucaju od smijeha jer su proveli sve što su zamislili’, te objašnjava kako se provođenje zločinačkog plana može spriječiti.

Je li moguće da je Hrvatska u zadnjih dvadesetak godina gospodarski i demografski uništena samo slučajno, isključivo zbog neznanja i loših ekonomskih politika dosadašnjih vlada, a bez plana sustavne pljačke i razaranja nacionalnog gospodarstva? Sve više građana uvjereno je da se to nije dogodilo spontano, zbog čega se pitanjem ‘kako se suprostaviti planskom uništavanju Hrvatske’ odnedavno bave mnoge udruge i pokreti. Tim pitanjem sustavno se već mjesecima bavi i ekonomski pokret ‘Zajedno’, čiji je osnivač Dinko Bartulović, ekonomist i trgovac na svjetskim burzama.

Što je to ‘Zajedno’ i što vam je cilj?
– ‘Zajedno’ je pokret otpora elitama s ciljem postavljanja strategije razvoja Republike Hrvatske, jer strategija je rješenje koje postavlja opće dobro iznad interesa klanova i elita. Zajedno je i ekonomski tim koji narodu nudi ključ u ruke i rješenja za budućnost. Tri naša ekonomska tima bave se sistemom i putem kojim Hrvatska treba krenuti. Ne zaboravimo da su mnogi prije više od dva desetljeća govorili da je: ‘Hrvatska bogata zemlja jer ima puno resursa na malo stanovništva, te da će, kada se odvojimo od SFRJ i prestanemo slati novac u Beograd, postati zemlja blagostanja i visokog životnog standarda. I što se u međuvremenu dogodilo? Privatizacijska pljačka i blokada Hrvatske narodne banke, zbog čega se danas svako dijete u Hrvatskoj rađa s 18.000 eura duga. ‘Zajedno’ upozorava da elita nije imala mandat naroda za privatizaciju, za blokadu HNB-a, za početak pregovora s EU, niti za ulazak u EU,  niti je imala mandat da RH postane članica NATO saveza. Za sve to ‘elita’ nema mandat jer nije provela valjane referendume.

Tko su sve osnivači pokreta ‘Zajedno’ i možete li poimence nabrojati stručnjake koji sudjeluju u radu tog pokreta?
– Osnivači su ekonomski savjetnici u ambasadama, ekonomisti koji rade na svjetskom financijskom tržištu, ili u realnoj ekonomiji, doktori te magistri ekonomije, ovlašteni revizori sa licencom HNB-a,  dakle ekonomisti raznih profila. Naši članovi ne žele, međutim, biti javno eksponirani jer bi u tom slučaju isti tren izgubili posao. Među nama ima i zviždača, koji su ispričali što se njima dogodilo nakon što su prijavili kriminal: doživjeli su sustavni progon od elite protiv koje se bori i ‘Zajedno’. Znamo dobro da su svi zatrpani parnicama i da se, nakon primanja kod predsjednika Josipovića, progon na njih još i pojačao. Isto bi se dogodilo i stručnjacima koji bi javno obznanili da djeluju u pokretu Zajedno. Kod nas, naime ima i stručnjaka koji sjede u upravama banaka i koji bi odmah dobili otkaz da se dozna za njih. Nije, stoga, ni bitno tko je sve član ‘Zajedno’ nego je bitno ono što ‘Zajedno’ nudi. A mi nudimo rješenje problema izdaje naroda od strane ekonomske elite.
Na koji način djelujete i kako se problem izdaje naroda može riješiti?

- Prvo smo otvorili Ekonomsku školu Zajedno u kojoj smo objašnjavali ekonomsku i pravnu povijest svijeta, od Cezara naovamo, te način na koji su se ekonomski sistemi porobljavanja razvijali i s kojim ciljem. Posebno smo obradili Rimsko pravo, Kanonsko prvo, 1932. godinu i koncept nacista kojim se ljudska rasa pretvara u ljudske resurse, gdje su i roditelji i djeca vlasništvo države, a na čemu se i danas temelji kamatarenje Republike Hrvatske, jer vanjski dug uzima u zalog budući rad svih nas i naplaćuje se porezima. Također smo održali predavanja o kreiranju kriza od strane obitelji bankara povlačenjem likvidnosti s ciljem preuzimanja vlasništva, te smo objasnili ‘Chicago boys Doktrinu šoka’, kao i mnoge druge skrivene tajne elite. Dotaknuli smo i temu programiranja masa lažima koje proizvode mediji, pogotovo u dnevnim vijestima ili u dnevnim novinama.’Zajedno’ je nakon osnivanja obećao članovima da će okupiti sve nezavisne ekonomske stručnjake koji slobodno govore o problemima koji su prisutni kod nas, te da će ponudili moguća rješenja, odnosno gotove planove za izlazak Hrvatske iz krize.

S kojim stručnjacima ste razgovarali i čija rješenja smatrate najboljim?
– Razgovarali s profesorom Slavkom Kulićem, s mr. Karino Hromin Sturmom i mnogim drugim ekonomskim stručnjacima u potrazi za najboljim ekonomskim sistemom i rješenjem krize. Ubrzo smo ustanovili da od naših ekonomista najkvalitetnija rješenja nudi mr. sc. Karino Hromin Sturm u svojoj Strategiji razvoja Republike Hrvatske. Nakon toga smo u višesatnim razgovorima  s autorom pokušali oboriti njegove teze, osporiti njegovu strategiju, no nismo uspjeli. Gospodin Hromin Sturm na sva naša pitanja odgovarao je u djeliću sekunde, na sve je imao spreman odgovor, što znači da njegova strategija, prema našem mišljenu, nema slabih točaka. Punih šest sati i osobno sam razbijao njegovu strategiju i nisam je mogao razbiti ni u jednom dijelu. Karino je na sva pitanja odgovarao s lakoćom, te se pokazao kao pravi ekonomski monstrum. Na kraju je sve nas ‘Zajedno’ oduševio jednostavnošću s kojom je obranio svoju ekonomsku misao odgovarajući na pitanja koje na televiziji nikada nećete čuti. Njegova strategija je, naprosto, ekonomski Mozart! Nakon toga, ‘Zajedno’ smo krenuli objavljivati i predstavljati ekonomski sistem mr. sc. Karino Hromin Sturma i dogodilo se čudo: u kratkom razdoblju došli smo do 11.000 članova na internetu.

Što znači imati jedanaest tisuća članova? Nije li to još uvijek premalo ljudi, da bi se pokrenule  promjene?

– Jedanaest tisuća nije puno, no iz dana u dan rastemo, pa se taj broj u međuvremenu povećao na preko 12.000 članova. No, tih jedanaest ili dvanaest tisuća sada znaju kako su pokradeni od elita, zbog čega elite napadaju resurse i zbog čega ti resursi prestaju biti društveno vlasništvo i predaju se korporacijama i klanovima, zašto su elite blokirale Hrvatsku narodnu banku 1994. godine i zbog čega sada proizvode 16 puta skuplji novac, novac koji se naplaćuje porezima i zašto nas elite tjeraju u EU-ropsku Uniju, te kako se treba boriti protiv elita koje su nas izdale… Kada smo detaljnije analizirali sve te događaje došli smo do zapanjujućeg podatka da 0,8 posto obitelji i 1,2 posto stranaca posjeduju sve nas, odnosno 98 posto ostalog stanovništva. Krenuli smo okupljati sve opljačkane u pokret ‘Zajedno’, s ciljem da stvorimo većinu. Jer ako zaobiđemo strategiju elita koja nas kontrolira metodama ‘podijeli pa vladaj’, daleko smo jači od njih, jer nas je 98 posto, a njih samo dva posto! Kad su ljudi shvatili da imamo pedeset puta više glasova od elita, u ZAJEDNO su počeli ulaziti u velikom broju. Ljudi su postali svjesni tranzicijskih prevara, shvatili su da ni HDZ ni SDP nisu ništa drugo nego dva CK SKH, odnosno ekipe koje garantiraju elitama da ostaju na vlasti. Razotkrivena je lažna podjela na crvene i crne, podjela napravljena u interesu elite jer je većinom opljačkanih građana lakše vladati ako su podijeljeni i ako se međusobno sukobljavaju.

Što to nudi Hromin-Sturmova strategija, da vas je toliko oduševila?
– Kad su ljudi vidjeli Strategiju koja jamči opće dobro i poštene odnose u društvu, zaposlenje, besplatno zdravstveno osiguranje i školovanje, te rast standarda bili su oduševljeni. Lako je kroz tu Strategiju dokazati kako se stvari odvijaju i kako se zemlja pokreće, jer sve je jednostavno i logično objašnjeno, što znači da je sve jasno i lacima, a kamoli stručnjacima.

U čemu je bit te strategije? Koja su osnovna polazišta?
– Zaključili smo da postoje dva uzroka problema koji proizvode milijune posljedica i zabranili smo raspravljati o tim posljedicama, jer uzroci su bit kao i njihov menadžment. Prvi uzrok problema je nelegalna privatizacija, a drugi blokada Hrvatske narodne banke. Zato je nužno, kao prvo, poništiti privatizaciju i vratiti imovinu u društveno vlasništvo. Jer država je otela naše vlasništvo i dodijelila ga elitama za 3-7 posto vrijednosti, a one nisu učinile ništa drugo, nego su počele iznositi profite u inozemstvo. Najbolje se to može vidjeti na primjeru podaje banaka koje su ‘prodane’ za 7 posto svoje vrijednosti iako svi ekonomisti znaju da se banke ne prodaju po trenutnoj vrijednosti, nego po projekciji profita, odnosno od 150 do 200 posto iznad cijene vrijednosti banke. U bescjenje ‘prodane’ banke danas imaju 300-500 posto dobiti koje iznose iz zemlje. ‘Zajedno’ je dobio puno informacija od Pašk Kačinarija koji je specijalist za privatizaciju naših banaka.

Što bi trebalo učiniti s Hrvatskom narodnom bankom?
– Nakon poništenja privatizacije, treba deblokirati Hrvatsku narodnu banku. Svi naši članovi, naime, znaju da se novac proizvodi iz ničega, jer je zlatni standard napušten zbog troškova SAD-a u ratu u Vijetnamu. Već je 1990. godine postojao  plan da se blokira Hrvatska narodna banka jer narodu su izdani novi dokumenti, koji su bili upravo onakvi kakvi moraju biti da bi se zemlja zaduživala u inozemstvu. Ti dokumenti su dobri za garanciju vanjskog duga. Naši članovi znaju da je kreacija novca nacije dar od stvoritelja i da se on nikada ne smije prepustiti nekom drugome. Unatoč tome, HNB je praktički zatvoren odlukama bivešeg guvernera Škreba, koji je za tu izdaju i nagrađen.

Kako su elite blokirale Hrvatsku narodnu banku? Tko su te elite?

- Hrvatska narodna banka je do 1994. kreirala novac samostalno, baš kao i SFRJ prije toga. No, odlukom guvernera Škreba HNB se pretvara u najobičniju mjenjačnicu bez prava kreacije novca, a Hrvatska se nakon toga zadužuje ili na vanjskom ili na domaćem tržištu uz velike kamate. Za nagradu je Škreb dobio mjesto direktora MMF-a u Albaniji, a danas je glavni ekonomski savjetnik u PBZ-u. Svi znamo da je u realnoj politici guverner Škreb samo izvršioc. Kako je Rohatinski smijenjen? Odlukom Zorana Milanovića u pet minuta, zar ne? Prilikom privatizacije banaka koju je obavio bivši ministar Borislav Škegro dogodila se još drastičnija pljačka. Kršenjem zakona RH banke su prodane za samo sedam posto svoje vrijednosti. Oni kojima su te banke poklonjene počeli su iznositi od 300 do 500 posto dobiti van zemlje.

Na koji način bi trebalo deblokirati HNB?

- Većinom glasova u Saboru se banka blokirala i na isti način se može vratiti u funkciju kakvu je imala do 1994. godine. Radimo po 20 sati kako bi ljudima pojasnili ove stvari. Većini ljudi treba vremena da shvati da u ovom igrokazu elita, koje metodom zavrnute opće likvidnosti i visokih poreza zbog blokirane narodne banke, svi ostajemo bez imovine i da više za nas nema budućnosti. Samo primjena Strategije razvoja RH i djelovanje za opće dobro je izlaz iz klopke elita. Koristim stoga priliku da pozovem sve građanke i građane da nam se pridruže da zajedno stvorimo to opće dobro.

Možete li na osnovu vaših analiza predvidjeti što nas čeka u budućnosti?
-  Po našim projekcijama u periodu od 2013. do 2019. godine kreće akcija elita da se stanovništvu za male novce preuzme sva njihova imovina, Na to nas upozoravaju kretanje kamata na obveznice, porezni zakon, ovršni zakon, broj nezaposlenih i broj blokiranih građana!

Što činiti da spriječimo katastrofu koju najavljujete?
– Treba djelovati i treba se boriti. Pokrenimo borbu u kojoj ne možemo izgubiti jer smo već sve izgubili. Ovom borbom možemo samo dobiti mir i dobro za sebe i svoje obitelji. Svi smo vjerovali elitama jer nitko nije govorio da je njihov plan da doktrinom šoka pokradu resurse u miru i blokiraju Narodnu banku i na kraju nam otmu i krov nad glavom. Izdani smo jer imamo veleizdajničke elite koje pucaju od smijeha jer su proveli sve što su zamislili. Zato ljudima poručujemo da prestanu samo čekati, jer 22 godine čekanja je 22 godina krađe svih nas. Stoga ćemo pokrenuti referendum na kojem ćemo tražiti raspuštanje Sabora i  prijevremene izbore. Referendumsko pitanje trebalo bi glasiti: ‘Da li ste za, ili protiv, da se zbog teškog ekonomskog stanja RH, raspusti SABOR RH i raspišu prijevremeni parlamentarni izbori?
 

 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio: nsp)