Prema riječima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Venezuela se suočava s jednom od najgorih hiperinflacijskih kriza u modernoj povijesti, jer je žrtva “ekonomskog rata” kojeg vode Sjedinjene Države

Očekuje se da će se gospodarstvo ove zemlje smanjiti za 18 posto ove godine uslijed pada proizvodnje nafte – treću godinu za redom sa dvoznamenkastim padom i tri boda lošije od projiciranih vrijednosti u svibnju.

“Predviđamo povećanje inflacije na 1.000.000 posto do kraja 2018. godine kako bi signalizirali da je situacija u Venezueli slična onoj u Njemačkoj 1923. ili Zimbabveu krajem 2000.” – rekao je Alejandro Werner, šef Odjela za zapadnu hemisferu MMF-a.

Također je ukazao na “ekonomske poremećaje”, uključujući tiskanje novca kojim se financira vlada.

“Očekujemo da će vlada i dalje nastaviti sa širim fiskalnim deficitima koji se u cijelosti financiraju ekspanzijom baznog novca koji će i dalje poticati i ubrzati inflaciju, jer potražnja za novcem i dalje pada” – rekao je Werner.

Danas je milijun venezuelanskih bolivara vrijedno nešto više od 8 dolara.

Prema riječima Wernera, činjenica da su desetci tisuća građana Venezuele pobjegli iz zemlje kako bi izbjegli krizu, to će utjecat na susjedna gospodarstva.

Podaci OPEC-a ukazuju kako je venezuelanska proizvodnja nafte pala na novu 30-godišnju najnižu razinu od 1,5 milijuna barela dnevno u lipnju, iako zemlja ima najveće zalihe sirove nafte na svijetu. Venezuela ostvaruje 96 posto prihoda kroz prodaju nafte.

Predsjednik Nicolas Maduro izjavio je kako je zemlja žrtva “ekonomskog rata” kojeg vode Sjedinjene Države.

U veljači je pokrenuo tzv. digitalnu valutu pod nazivom “Petro” koja ima podlogu u konkretnoj imovini – nafti Venezuele i drugim prirodnim resursima.

Virtualna valuta je pokrenuta eksplicitno zbog zaobilaženja američkih sankcija protiv državne naftne tvrtke PDVSA. Maduro je također najavio još jednu virtulnu valutu, ‘petro oro’, koja će imati podlobu u plemenitim metalima zemlje.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug. Međutim, poslije rata SAD su postale najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata koncentrirale su 70% svjetskih rezervi zlata

SAD su svjetski lider u području financija, ali su Kinezi već prestigli Amerikance po obimu BDP. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih” novčanica.

Pobjedom u trećem svjetskom ratu, SAD bi se oslobodile dugova: jednostavno bi iz svog bilance otpisale kredite zemalja koje odrede kao krivce za otpočinjanje rata. Štoviše, Amerika može okrivljavanjem “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini: emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih da dokaže njihovo legalno porijeklo

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe. Nastat će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina)

Dolar formalno sada ima dobru poziciju. Udio američkog dolara u operacijama na deviznom tržištu iznosi oko 87%, dok je udio eura znatno manji.

Problem je u tome što SAD kao svjetski lider u području financija više nije lider u području realne ekonomije. Udio SAD u svjetskom BDP iznosi oko 20%. Kinezi su već prestigli Amerikance po obimu BDP, a pri tom u operacijama na deviznom tržištu juan sudjeluje nešto malo više od 2%.

Disproporcija bila je primjetna već krajem XIX – početkom XX stoljeća. Prema obujmu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tada su SAD dospjele na prvo mjesto i potisnule Veliku Britaniju.

Ali, funta ostala je, kao i ranije, svjetska valuta i da bi je svrgnuli s prijestolja i na njega postavili dolar svjetski bankari su priredili dva svjetska rata.

Nije isključeno da će vlasnicima tiskarske strojeve Sustava federalnih rezervi SAD radi očuvanja vladajućeg položaja “zelenog” biti potrebni i dioničari sustava federalnih rezervi imaju nekoliko razloga za otpočinjanje rata.

Više nema racionalnih ekonomskih stimulansa za dobivanje američke valute. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”.

Takva “roba” može se plasirati samo na jedan način – silom, i glavno pokriće dolara postale su Oružane snage SAD-a.

Libijski lider Moamer Gadafi ubijen je samo zbog toga što je u obračunima za naftu prešao s dolara na euro i planirao prijeći na zlatni dinar.

SAD se uopće nisu okomile na Iran zbog nuklearnog programa, već zbog odustajanja od korištenja dolara.

Vlasnicima tiskarskih strojeva potrebne su operacije za destabilizaciju situacije u različitim dijelovima svijeta radi učvršćivanja tečaja dolara. Kada se i u Europi i u Aziji odvijaju ratna djelovanje onda se, bez obzira na ekonomsku degradaciju, Sjeverna Amerika se pretvara u umjetni “otok stabilnosti”.

Novac iz čitavog svijeta “juri” u SAD povećavajući tečaj dolara. Hrpa dolara osigurava Sjedinjenim Državama jeftin uvoz i omogućuje da po čitavom svijetu jeftino kupuju prirodne resurse, poduzeća, nekretnine.

Na kraju, veliki rat pomoći će SAD riješiti vlastite ekonomske probleme od kojih je jedan od najakutnijih – sve veći državni dug. U kolovozu 2014. taj dug je iznosio 107% BDP. Dok je u SAD punim kapacitetom radila tiskarski stroj i kamatne stope bile niske, njegovo servisiranje nije stvaralo teškoće.

Međutim, emisija dolara se smanjuje, stope će rasti, a troškovi za servisiranje državnog duga mogu dostići polovicu proračuna te zemlje.U takvoj situaciji, vladajući krugovi SAD mogu se prisjetiti povijesti.

Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug.

Međutim, poslije rata SAD su postale najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata koncentrirale su 70% svjetskih rezervi zlata.

Pobjedom u trećem svjetskom ratu SAD također mogu osloboditi dugova: jednostavno iz svog bilance otpišu kredite zemalja koje odrede da su krive zbog otpočinjanja rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini za anuliranje dugova, na primjer, emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dokazati njihovo legalno porijeklo.

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastat će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina). Ne treba zaboraviti da između dioničara FED-a nema uzajamne suglasnosti.

Tu se bore dva moćna klana – Rokckefelleri i Rothschildi, od kojih su prvi bankarski i naftni magnati, upravo ona strana rata koja želi na sve načine očuvati dominaciju dolara. Nasljeđe drugih je – zlato. Oni su izgubili dio svojih pozicija tijekom 1970-ih godina kada je nafta povezana s dolarom i žele se revanširati.

Rothschildi žele vratiti zlatni standard i da juan postane “zlatan”. Ali, njima bi sasvim odgovarala i varijanta multivalutnih zona koje su postojale do Drugog svjetskog rata. Kao jedinica za razmjenu između zona najvjerojatnije bi se koristilo zlato.
 
(Fakti.org)

Alan Greenspan, bivši predsjednik Federalnih rezervi u razdoblju od 1987. do 2006. godine, isputio je bombu u medije koja će potaknuti paniku te natjerati ljude da počešu svoje glave u nevjerici

Govoreći na kanallu Bloomberg u opsežnom 30-minutnom razgovorau, Greenspan je dao svoju ocjenu Brexita.

Bivša glavna “stolica” FED-a je rekla da je David Cameron napravio “strašnu grešku” održavajući referendum. Greenspan je objasnio da će Brexit neizbježno dovesti i do deklaracije nezavisnoti Škotske i Sjeverne Irske, isto tako.

“Mi smo u vrlo ranim danima krize koja je zacrtala svoj put”, ustvrdio je Greenspan.

Današnji komentari dolaze nakon šokantne procjene Brexita u petak, u kojoj je rekao da je ovo najgora situacija koju je ikada vidio.

“Ovo je najgore razdoblje, sjećam se otkada sam u javnoj službi. Nije ništa kao što je to, uključujući i krizu 19. listopada 1987. godine, kada je Dow pao rekordnih 23 posto. Tada sam mislio smo dnu svih potencijalnih problema. To ima korozivni učinak i neće otići. Volio bih nešto pozitivno za reći, ali….”, rekao je Greenspam za Brexit.

Kao da Greenspanova predviđanja nisu bila dovoljno zloslutna, on ih je sve uspio navesti. U svojoj procjeni situacije, Greenspan je istaknuo da će neodrživo pravo potrošnja s vremenom dovesti do krize.

“Kada dođete do određene dobi ili ste bolesni ili nešto te prirode i imate pravo na određene izdatke iz proračuna, bez ikakve reference kako će to biti financirano. Gdje je razina produktivnosti sada, mi smo sretni da imamo nešto kao blizu dva posto godišnje stope rasta. Ta godišnja stopa rasta od dva posto nije adekvatna za financiranje postojećih potreba.”

“Ne znam kako će to riješiti, ali će biti kriza.”, rekao je odlučno.

Na pitanje da li trebamo “nesreću povijesti” povezati sa Brexitom, Greenspan je odgovorio: “Vjerojatno. U Sjedinjenim Američkim Državama, socijalna naknada, što je više generički pojam, ili pravo, smatra se kao treća tračnica američkoj politici. Vi dotaknete socijalnu pomoć građanima, i vi ćete sigurno izgubiti.

Sada, za opći prikaz, da ponovimo. Republikanci ne žele dirati socijalne izdatke. Demokrati ne žele dirati. Oni ni ne žele govoriti o tome. To je ono kako bi izbori trebali izgledati u Sjedinjenim Američkim Državama. Vi nikada neće čuti niti jednu riječ s obje strane.

Greenspan zanemaruje svoju ulogu u stvaranju klasičnog ciklusa velike ekonomske krize koja osuđuje svijet na niz destruktivnih mjehura i na kraju, hiperinflacije koja će najvjerojatnije biti puštena nakon što dođe bezvrijedni novac. Gledajući unatrag, 90-godišnjak, koji očito gleda u budućnost, a ne u prošlost, ima jednostavno rješenje: zlatni standard.

Ako se vratimo na zlatni standard, i poštujemo stvarnu strukturu zlatnog standarda kao što je bila i prije 1913. godine, to bi bilo u redu. Ne zaboravite da je razdoblje od 1870. do 1913. bilo jedno od najagresivnijih razdoblja ekonomije koju smo imali u SAD-u, a to je bilo zlatno doba zlatnog standarda.

Odmah nakon donošenja Zakona o Federalnim Rezervama 1913. godine, Kongres je rasporedio odgovornost za štampanje novca, reguliranje njegove vrijednost i vrijednosti stranog novca, i popravio standard za utege i mjere, inače poznat kao članak 1., odjeljak 8. u Ustavu FED-a.

FED ubrzo je postao 4. ogranak Savezne vlade, koji je bio posve neodgovoran za svoje radnje i koji je postao tajan. Novostvorena središnja banka počela je djelovati kao jednina točka kontrole i ovlasti, utvrđivati kamatne stope u međubankarskom kreditiranju i regulirati ponudu novca u optjecaju – postavljanjem lančane reakcije koja nas je dovela do krize u kojoj smo se našli danas.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ako rijal devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija…

Nad čovječanstvo se nadvila nova gadna prijetnja: svjetskim financijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni tečaj svoje valute rijala prema dolaru.

Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidljive događaje s kataklizmičkim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.

Za svjetske financije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom valu i sve druge zemlje Zaljeva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt, Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije. U drugom valu devalvirali bi rublja, kanadski i australski dolar, peso, bolivar, angolska kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenarij?

Nažalost, on nije samo hipotetski, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog plina, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.

Kazahstan je u kolovozu “otkvačio” svoju vezu sa dolarom. Prije manje od mjesec dana i Azerbejdžan je prestao braniti fiksni tečaj manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim tečajem vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni tečaj. No, kakve veze ima cijena nafte s valutnim tečajevima?

Dok su nafta i plin vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priljev “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inozemne investitore.

“Dolarska bonanca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute (eng. pegged) za dolar, a fiksni tečaj su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne pričuve.

Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inozemni ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom tečaj ne bi mijenjao, središnje banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni tečaj pod pritiskom deprecijacije.

No, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene odustati od obrane tečaja i prepustiti ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad tečajna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.

Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne pričuve koje su u kolovozu 2014. dosegnule 746 milijardi US dolara. No, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su ih početi trošiti za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog tečaja rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li prazniti pričuve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.

A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milijun barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko.

Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata morat će se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući tečajna sidra”, odustajući od fiksnih tečajeva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju. Već se priča i o donedavno posve nezamislivom “de-peggingu” hongkonškog dolara. Ali, ne zbog pada cijene nafte i sirovina, nego zbog straha da ne postane preskup turistima.

Trebamo li strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da digne svoje tečajno sidro i prestane braniti svoj de facto fiksni tečaj kune prema euru?

Hrvatska ne izvozi ni naftu ni željezo, ali izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži odljev deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka raspolagala za obranu tečaja kune.

Hrvatska ima ukupni neto inozemni devizni dug od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obveze za oko 18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu zemlje.

Ukratko, Hrvatska je inozemnim i domaćim vjerovnicima i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55 milijardi eura. Njezine bruto devizne pričuve iznose oko 13 milijardi eura, pa pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih pričuva.

Knjigovodstvenim rječnikom rečeno, Hrvatska ima omjer duga i novčanog “kapitala”, ili financijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan, ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće tečaje u svijetu ne odrazi i na nju.

S devalvacijom druge zemlje postaju puno konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske financijske zajednice prema režimima fiksnog tečaja. Za Hrvatsku “crnog labuda” nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga nitko ne očekuje.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

AMERIČKA I MNOGE DRUGE EKONOMIJE MORAT ĆE PROĆI I KROZ POŽAR DEFLACIJE

Slabljenje rublje je posljedica širih događaja koji se događaju u svjetskom financijskom sustavu.

Oluja počinje, previranja koja su do sada bila skrivena od očiju šire publike iza papirnatih paravana bankarskih izvještaja počinju izbijati na površinu.

Jučer se obistinila treća točka prosinačkog predviđanja: indeks S & P nije se jednostavno spustio ispod minimuma iz kolovoza, već čak niže i od minimuma iz jeseni 2014. godine, kada je u svjetlu širenja Ebole groznica počela zahvatati još i financijska tržišta.

S&P se zatvorio na razini 1.859 bodova – posljednji put indeks je bio toliko nisko u travnju 2014-te. Štoviše, tijekom trgovanja indeks je padao još niže: da je burza prestala sa radom sredinom dana, bilo bi probijeno i travanjsko dno.

Nećemo trošiti vaše vrijeme na nabrajanje svježih naslovnih stranica zapadanih medija, radoznali će ih lako naći i pročitati sami. Samo ukratko: svi predviđaju daljnji pad i “medvjeđe tržište”, i to ne samo u SAD, već i u cijelom svijetu, počevši od Europe.

Za svaki slučaj, podsjećamo glavno predviđanje:

1. Američke Federalne rezerve će povećavati stopu (dogodilo se, 16. prosinca Federalne rezerve su povećale stopu).

2. Na burzama počinju panika i previranje (tako je i bilo).

3. Burze padaju niže od minimuma iz kolovoza (prije neki dan su burze probile dno).

4. Federalne rezerve prebacuju u rikverc i vraćaju stopu natrag (čekamo).

Sada, kada je svima postalo jasno da američko gospodarstvo nije bilo spremno za povećanje referentne stope, Federalne rezerve nemaju neki izbor. Ili da ostave sve onako kako jeste – i da osude gospodarstvo na deflacijsko stezanje – ili uključe NIRP (Negative Interest Rate Policy), kako bi dolarskom financijskom sustavu dali još nekoliko mjeseci života.

Naravno, za sada o negativnim stopama tek počinje stidljivo da se priča naglas, jer su Federalne rezerve sasvim nedavno tvrdile da će u 2016. godini referentna stopa samo rasti … međutim, analitičari daju toliko mračna predviđanja budućnosti, da će činovnicima iz Federalnih rezervi biti veoma teško preuzeti odgovornost za deflacijski kolaps.

Za ilustraciju, pozvat ću se na kanadskog ekonomistu William Whitea, koji je poznat po tome što je uspio predvidjeti krizu iz 2008. godine. Mister White smatra da se planeta u posljednjih osam godina tako zaglibila u dugovima, da poslije pucanja kreditnih mjehura nikome neće biti do smijeha.

A kako se razvijaju dužničke krize te vrste?

Tvrtke koje se nakupe nenaplativih dugova počinju bankrotirati. Organizacije povezane s takvim tvrtkama također počinju trpiti gubitke: netko ne dobiva već plaćenu robu, neko ne dobiva novac za isporučeni materijal, nekome ne vraćaju novac koji je posudio.

Jedan veliki bankrot povlači za sobom cijeli lanac drugih – isto kao kad jedna domina počne rušiti susjednu. Uskoro se ispostavi da je svima potreban novac da bi vratili kredite, i svi su spremni jeftino dati svoju robu, samo da bi dobili malo keša odmah.

Počinje deflacija: cijene padaju, pošto nitko nema novac da bi kupovao bilo što čak ni po niskim deflacijskim cijenama. Naglo raste potražnja za valutom u kojoj su nominirani dugovi, to jest, u našem slučaju, za dolarima.

Tijekom posljednje godine, prilično se odmaklo u podvodnom dijelu deflacijske spirale, jeftina nafta i skupi dolar su jasni pokazatelji početka pada. Međutim, sve je to za sada cvijeće, pravo veselje će početi tek nakon što se svjetski burzovni indeksi stropoštaju i planetu zapljusne val velikih stečajeva, kao što je bilo 2008. godine.

Da li će Rusija imati dovoljno čvrstine proći kroz tu oluju s razumnim gubicima?

Mislim da hoće. Kao prvo, pretpostavljam da će Federalne rezerve SAD pokušati izbjeći deflacijski pad pomoću uključivanja NIRP, politike negativnih kamatnih stopa.

NIRP će dati i Rusiji još nekoliko mjeseci da se pripremi za neizbježno, tijekom tog razdoblja ćemo uživati ​​u jačoj rublji i skupljoj nafti. Na izlasku iz NIRP ćemo, vjerojatno, vidjeti dolarsku hiperinflaciju, koju će svjetska trgovina preživjeti relativno lako.

Međutim, čak i ako Federalne rezerve budu sjedile skrštenih ruku i šutke promatrale buktanje plamena deflacijskog požara, položaj Rusije će još uvijek biti prilično stabilan.

Imamo značajne rezerve, naša ovisnost o uvozu se ozbiljno smanjila u posljednjih 15 godina – imamo sve resurse pričekati da prođe tih nekoliko mjeseci tijekom kojih će dolar biti deficitarna i izuzetno skupa valuta.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Robert Mugabe, lider oporbene stranke, vlada Zibabweom 35 godina od kada je naslijedio prvog predsjednika zemlje Canaana Bananu. Postao je poznat i ugledan tijekom 1970-ih kao vođa ZANU-a (The Zimbabwe African National Union)

Kada je Zimbabwe 1980. godine stekao nezavisnost, iako kontroverzna ličnost, Mugabe je u Africi smatran herojem koji se izborio za samostalnost ove države. Još je od 1990. godine manipulacijama pokušao izigrati sve one koji nisu u njegovoj partiji.

Ubojstva, napadi i teror nad svima koji ne podržavaju Mugabea započinju 2000. godine. Napadana su imanja bijelaca koji su podržavali opoziciju (MDC – Pokret za demokratske promjene), te je započet krvavi slijed ubojstava prvo bijelaca, a potom i crnačkih aktivista i radnika.

Navedeni je krvavi pir praćen masovnim oduzimanjem zemlje od bogatih bijelaca. Međutim, pitanje je li Robert Mugabe diktator ili ne, nije u vezi s eksproprijacijom zemlje, već s njegovim odnosom prema crnom stanovništvu. SAD, Europa i Velika Britanija optužuju Mugabeovu administraciju da je korumpirana, da loše vodi državu i financije, te da ugrožava ljudska prava.

Zimbabweu ekonomska kriza nije strana

U 2008. je godini Zimbabwe pretrpio hiperinflaciju koja je u jednom trenutku dovela do rasta cijena prije nego što je vlada odbacila svoju valutu rand u korist dolara. Između 2009. i 2011. godine, rast BDP-a u prosjeku je iznosio 7,3%, što je Zimbabwe napravio jednom od najbrže rastućih ekonomija.

S druge strane, službeni dug Zimababwea u travnju je prošle godine iznosio 7 milijardi $ i 200% BDP-a, dok se do kraja godine popeo na 11 milijardi $. Očajnički je bilo potrebno da dođe do politike privlačenja izravnih stranih investicija. Službeno, novčana pomoć iz inozemstva prošle godine obogatila ekonomiju za otprilike 837 milijuna dolara, ali se mnogi slažu da je stvarna brojka dvostruko veća što je povećalo nacionalnu proizvodnju za više od 10%.

Međutim, ekonomski je stres toliko težak da po prvi put, u više od deset godina, postoji realna mogućnost političkih promjena u zemlji. Nagli pad standarda, slaba proizvodnja, vanjski dug zemlje, kao i neadekvatna unutarnja politika, razlozi su zašto je zemlja koja je bila jedna od najbrže rastućih ekonomija u svijetu, danas na rubu kolapsa. Vrijednost je randa pala za 15% u odnosu na dolar u ovoj godini. U Južnoj Africi 3 milijuna stanovnika Zimbabwea radi zarađujući novac koji gubi svoju vrijednost na tržištu.

Ekonomija Zimbabwea uglavnom je utemeljena na poljoprovrednoj proizvodnji i, zbog kolonijalne politike, kao iu većini drugih afričkih zemalja, ostala je nerazvijena. Mugabe, čovjek koji je nekada smatran herojem, danas se smatra “diktatorom i tiraninom”, a njegov je režim okarakteriziran kao “tamno doba”.

Vlada Zimbabwea u ovom je trenutku suočena s problemima u gospodarstvu, dok teži popraviti napredak u razvoju tržišne privrede. Sankcije koje su uvele MMF, EU i Ministarstvo financija SAD-a utjecale su na vladu Zimbabwea, usmjerenu na zamrzavanje 200 računa i imovina koje su povezane s Mugabeovu režimom. Ipak, teška vremena prisiljavaju vladu da donese teške i potencijalno opasne odluke. Sada je Zimbabwe “zalutao na putu”: ne može posuditi novac niti ga ispisati. Odbacivanjem svoje valute, Zimbabve je izgubio ne samo kontrolu nad monetarnom politikom, nego i važan amortizer ekonomskog razvitka. Ako zemlja želi koristiti valutu druge zemlje, ona mora zaraditi gotovinu kroz izvoz, ulaganja ili novčane pošiljke.

Upletenost u rat u Demokratskoj Republici Kongo dovela je do odljeva stotina milijuna dolara iz gospodarstva. Podrška MMF-a uskraćena je zbog neplaćanja dugova i nepridržavanja programa reformi i probijanja proračuna. S druge strane, ni prirodne prilike nisu ništa pogodnije za razvoj gospodarstva. Dominantna strategija u svijetu jeste globalizacija čiji je cilj pretvoriti svijet u jedno globalno tržište. Taj se proces još uvijek odvija pod kontrolom SAD-a i institucija koje su pod utjecajem SAD-a, kao što su MMF, Svjetska banka, NATO i političko-ekonomske grupacije razvijenih zemalja.

Ova je kriza posebno aktualna uglavnom zbog toga što je vlada odgovorala na svaku prethodnu krizu sužavanjem mogućnosti. 1990-ih, kada su bili suočeni s dužničkom krizom, Mugabe je proglasio bankrot. 2000-ih je Mugabe nastavio sa sve većim tiskanjem novčanica, što je dovelo do hiperinflacije, a kasnije i do odbacivanja valute Zimbabwea. Ekonomija je potpuno krahirala.

Prema kritičarima, Mugabeova loša ekonomska politika dovela je do kaosa u zemlji. Zimbabve je danas zemlja s najvećom inflacijom u svijetu. Zemlja je u političkoj izolaciji i bez perspektive. Mugabe nije priznao izborne rezultate nekoliko puta te je spletkama održavao sebe i svoju partiju na vlasti.

Kroz povijest, hiperinflacije se nisu događale isključivo zbog povećanja novčane mase nego zbog neuobičajenih vanjskih faktora. Primarni uzroci su drastičan pad proizvodnje, korupcija, promjene režima, ustupanje monetarne suverenosti i gubitak rata.

Iako se hiperinflacija najčešće smatra monetarnim problemom, eksplozivni je rast novčane mase uglavnom posljedica navedenih čimbenika. Zaključno, treba reći da loše upravljanje resursima i financijama države može uništiti bilo koju ekonomiju. Mudro upravljanje korištenjem fiskalnih mogućnosti koje pruža monetarni sustav može ići u smjeru ostvarivanja pune zaposlenosti, socijalne pravednosti i održavanja stabilnosti cijena.
 
(poslovnisvijet.ba,youtube/uredio:nsp)

Vaše fizičko zlato i srebro neka uvijek bude u vašem posjedu. Ako nije u vašem posjedu, kao da i nije vaše!

Vodeći ekonomski stručnjaci najavili bankrot cijelog sustava krajem rujna/početkom listopada, a naviješten je globalni ekonomski kolaps koji će za zauvijek promijeniti ekonomsku, sociološku i geopolitičku sliku života na Zemlji.

To je jako utjecati na živote običnih malih ljudi.

Poznati američki investitor i kandidat za ministra financija u vladi Richarda Nixona, Jim Sinclair, na svojoj internet stranici jsmineset.com, već godinama piše o nadolazećem kolapsu i o GOTS-u (Get Out of the System).

GOTS je prema Sinclairu plan za ublažavanje posljedica nadolazećeg kolapsa. Između ostalih Sinclair piše o zaštinim mjerama koje bi mali čovjek trebao poduzeti prije kolapsa u nakani da koliko toliko ublaži njegove posljedice.

Da ne tražite po internetu, donosimo vam GOTS listu (“Lista za bijeg iz sistema”)

• Ako već niste, nabavite si malo poljoprivedno imanje sa kućicom i obradivom zemljom za uzgoj voća i povrća
• Nabavite si auto sa dizel motorom ili auto na plin ili na struju. Napravite si što veći spremnik za skladištenje dizel goriva
• Nabavite si solarne panele za proizvodnju struje te agregat sa što većim spremnikom goriva za vaše poljoprivedno imanje
• 33% vaše likvidne imovine (gotovine i sl.) neka bude u fizičkom zlatu i srebru
• Vaše fizičko zlato i srebro neka uvijek bude u vašem posjedu. Ako nije u vašem posjedu, kao da i nije vaše
• Ako ulažete u dionice, imajte potvrdu o vlasništvu u dokumentiranom i ovjerenom obliku
• Ako ulažete u obveznice i slične investicijske instrumente, istog trena povučite vaš novac iz njih
• Držite kod sebe gotovinu za 6 mjeseci tekućih troškova. Kreditne i debitne kartice vam neće biti od velike koristi kad se kolaps dogodi
• Otplatite, koliko god je to moguće, što veći dio vaše hipoteke
• Otplatite što veći dio ili, ukoliko je to moguće, cijele vaše dugove.
• Otplata duga je jako bitna. Iskustva hiperinflacije u Weimarskj republici u Njemačkoj 1920-ih nam govore da čak i propast banaka nije značila nestanak duga/kredita nego su isti jednostavno bila reprogramirani prema vrijednosti zlata NAKON kolapsa. Kupovna/otplatna moć 98-99% stanovništva će biti znatno smanjena

U SLUČAJU KOLAPSA NA VAŠU MIROVINU MOŽETE ZABORAVITI

Po Sinclairu, gore navedene radnje treba učiniti odmah, jer kad se kolaps dogodi, jednostavno nećemo imati vremena. Osobno ne vjerujem, ali u cijelosti niti isključujem kroz kraće razdoblje, stanje društva u stilu Pobješnjelog Maxa.

Duboko vjerujem da se radi o dobro promišljenom i organiziranom kolapsu kojem je cilj prouzročiti kontrolirani kaos kako bi se ljudima što lakše nametnuo paket mjera Novog, konačnog, svjetskog poretka. I ne zaboravite da je krajni cilj tog poretka apsolutna kontrola svih vidova života svakog pojedinca.

Po već stoljećima prokušanom receptu, vladajuće elite stvaraju kaos kako bi napaćene mase tj. mali čovjek vapio za redom.

A koja će biti cijena reda? Gubitak slobode i potpuna kontrola naših života.
 
Za neupućene, ovo se inače zove “Bank Run”, iliti “Potrči u banku po svoje pare zbog straha da ne bi ostao bez njih”

 
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21925"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

SAD je svjetski lider u području financija, ali su Kinezi već prestigli Amerikance po obimu BDP. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”

Pobjedom u trećem svjetskom ratu, SAD bi se oslobodile dugova: jednostavno bi iz svoje bilance otpisale kredite zemalja koje odrede kao krivce za otpočinjanje rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini: emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dolara da dokažu njihovo legalno porijeklo

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina)

Dolar formalno sada ima dobru poziciju. Udio američkog dolara u operacijama na deviznom tržištu iznosi oko 87 posto, dok je udio eura znatno manji.

Problem je u tome što SAD kao svjetski lider u području financija više nije lider u području realne ekonomije. Udio SAD u svjetskom BDP iznosi oko 20%. Kinezi su već prestigli Amerikance po obimu BDP, a pri tom u operacijama na deviznom tržištu juan sudjeluje nešto malo više od 2%.

Disproporcija bila je primjetna već krajem XIX – početkom XX stoljeća. Prema obimu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tada je SAD dospio na prvo mjesto i potisnuo Veliku Britaniju. Ali, funta sterlinga ostala je, kao i ranije, svjetska valuta i da bi je svrgnuli s prijestolja i na njega postavili dolar svjetski bankari su priredili dva svjetska rata.

Nije isključeno da će vlasnicima tiskarskih strojeve Sustava federalnih rezervi SAD radi očuvanja vladajućeg položaja “zelenog” biti potrebni i dioničari Sustava federalnih rezervi imaju nekoliko razloga za otpočinjanje rata.

Više nema racionalnih ekonomskih stimulansa za dobivanje američke valute. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”.

Takva “roba” može se plasirati samo na jedan način – silom i glavno pokriće dolara postale su Oružane snage SAD

Libijski lider Moamer Gaddafi ubijen je samo zbog toga što je u obračunima za naftu prešao s dolara na euro i planirao prijeći na zlatni dinar. SAD se uopće nije okomio na Iran zbog nuklearnog programa, već zbog odustajanja od korištenja dolara.

Vlasnicima tiskarskih strojeva potrebne su operacije za destabilizaciju situacije u različitim dijelovima svjeta radi učvršćivanja tečaja dolara. Kada se i u Europi i u Aziji odvijaju ratna djelovanja onda se, bez obzira na ekonomsku degradaciju, Sjeverna Amerika pretvara u umjetni “otok stabilnosti”.

Novac iz čitavog svijeta “juri” u SAD povećavajući tečaj dolara. Skupi dolar osigurava Sjedinjenim Državama jeftin uvoz i omogućuje da po čitavom svijetu jeftino kupuju prirodne resurse, poduzeća, nekretnine.

Na kraju, veliki rat pomoći će SAD-u riješiti vlastite ekonomske probleme od kojih je jedan od najakutnijih – sve veći državni dug. U kolovozu 2014. taj dug je iznosio 107% BDP. Dok je u SAD punim kapacitetom radio tiskarskim strojem i kamatne stope bile niske, njegovo servisiranje nije stvaralo teškoće.

Međutim, emisija dolara se smanjuje, stope će rasti, a troškovi za servisiranje državnog duga mogu dostići polovicu proračuna te zemlje. U takvoj situaciji, vladajući krugovi SAD mogu se prisjetiti povijesti. Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug.

Međutim, poslije rata SAD je postala najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata skoncentrirala su 70% svjetskih rezervi zlata. Pobjedom u trećem svjetskom ratu SAD se također može osloboditi dugova: jednostavno iz svog bilance otpiše kredite zemalja koje odrede da su krive zbog otpočinjanja rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini za anuliranje dugova, na primjer, emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dokazati njihovo legalno porijeklo.

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina). Ne treba zaboraviti da između dioničara nema SFR nema uzajamne suglasnosti.

Tu se bore dva moćna klana – Rockefelleri i Rothschildi, od kojih su prvi naftni magnati, upravo ona partija rata pomoću koje se želi na sve načine očuvati dominaciju dolara. Nasljeđe drugih je – zlato. Oni su izgubili dio svojih pozicija tijekom 1970-ih godina kada je nafta povezana s dolarom i žele se revanširati.

Rothschildi žele vratiti zlatni standard i da juan postane “zlatan”. Ali, njima bi sasvim odgovarala i varijanta multivalutnih zona koje su postojale do Drugog svjetskog rata. Kao jedinica za razmjenu između zona najvjerojatnije bi se koristilo zlato.
 
(vestinet.rs,/uredio:nsp)

U Rusiji se bilježi nezapamćeni pad rublje, inflacija galopira, a stanovništvo se u panici ubrzano snabdeva i pravi zalihe hrane. Domaći novac vade iz banaka i kupuju sve u trgovinama, a neki su dizali kredite u rubljima

U Rusiji nikad nije dosadno. Pa, mi smo na ovakve krize, udarce i kaos već navikli. Nije ovo prvi put. Naravno da su se ljudi uznemirili, ali ne toliko koliko bi se možda očekivalo – kaže kolega novinar Maksim Jusin iz Moskve.

Mnogo se ljudi, naglašava Jusin, pripremilo za ovakvu situaciju jer se već prije najmanje mjesec, dva mogao iščitati ovakav ishod. Rusi su snalažljivi pa je većina podigla svoje dolare i eure u strahu da se ne zabrani njihovo podizanje s računa, kao što je to u Ukrajini. Jusin napominje da je posljednjih tjedana zabilježen i povećan broj nenamjenskih kredita koji su podizani u rubljima. Neki snalažljiviji su podizali kredite i od deset tisuća dolara u rubljima – za taj iznos kupili bi dolare ili eure i sada bez panike vraćaju te kredite koji su se obezvrijedili. Neki su, pak, kupovali automobile i stanove na kredit u rubljima.

No, Jusin napominje kako sada svi čekaju da se tečaj stabilizira. Čini se da oni koji sada mahnito kupuju dolare i eure možda griješe jer se čeka da država ubrizga svoje devizne rezerve kako bi stabilizirala tečaj na razumnoj mjeri.

Krim je koštao

Kriza i ova situacija s Ukrajinom odavno su natjerale Ruse da se snalaze i vrte, pa je samo naivne romantičare dočekala nespremne – dodaje Jusin. Napominje da sada mnogi oporbenjaci likuju i kažu kako “Krim ipak nije pao – besplatno”.

Vraćamo se u 90-e. Konačno smo postali banana-republika – komentira, pak, stanovnik Moskve Jevgenij kojega smo dobili na mobitel dok je nervozno stajao u redu pred mjenjačnicom na Trgu Majakovskog u središtu ruske metropole.

Jevgenij je pokupio sve rublje koje je imao kod kuće – od žene, brata, šogora i bake koju je trebalo nagovarati da podigne s računa “ono nešto umirovljeničke ušteđevine koju ima” – i sada ih želi promijeniti u dolare ili eure kako bi “spasio što se spasiti dade”. U redu, otkriva, nema velike gužve, ali pred svim moskovskim mjenjačnicama i bankama ljudi čekaju. – Odvikli smo se od redova, ali sada nas ponovno vraćaju u prošlost – ljuti se Jevgenij. Dodaje kako je, srećom, uplatio doček Nove godine u Španjolskoj, u Barceloni, po starim, prihvatljivim cijenama pa je barem za to miran, “ali ako sada ne kupim eure, ne znam kako ću se tamo provesti”.

Velika zbrka

Priča nam kako mnogi njegovi prijatelji žele otkazati putovanja pa od agencija traže povrat u eurima, no one im nude rublje, i to po “ondašnjem tečaju”. – Vlada velika zbrka – priča nam dok se red relativno brzo pomiče, te dodaje kako se neki pribojavaju da bi, kad oni dođu do šaltera, moglo nestati eura i dolara.

Pad cijena nafte i sankcije, koje su uvedene Rusiji zbog ukrajinske krize, doveli su do neviđene inflacije. Rubalj nezadrživo pada. Još početkom rujna euro je bio 40 rubalja, a sada je već prešao granicu od 100 rubalja, iako je tijekom jučerašnjeg dana tečaj bio 84 rublja za euro.

Moskvom je zavladala blaga panika – kaže Jevgenij, a Jusin napominje da su najveći udarac doživjeli turistički operateri jer će se ove godine osjetiti veliki pad broja ruskih turista u Europi.

Ove će godine svjetske metropole prvi put nakon 2000. ostati bez rastrošnih Rusa koji će 2015. dočekati skromnije u ruskim destinacijama. Moskovski restorani trljaju ruke kao nikada dosad – objašnjava Jusin.

Dokad će ovo, kakav užas – gotovo na rubu plača govori žena u redu pred mjenjačnicom, piše portal Medialeaks. – Dok im ne damo Krim – dešperatno joj odgovara mladić koji s prijateljem preko mobitela pokušava doznati koja mjenjačnica u blizini daje najbolji tečaj za otkup.

Rusi su se bacili i na trošenje. – U IKEA-i i trgovinama bijele tehnike stvaraju se redovi. Ljudi kupuju sve što stignu, trebalo im to ili ne – priča nam Galina Kandaurova koja se također rastrčala po velikim moskovskim šoping-centrima. Prodavači spadaju s nogu, a skladišta se prazne brzinom svjetlosti. – Neki kupe dva-tri televizora ili dvije-tri perilice – prenosi gradski moskovski portal riječi prodavačice Nadje, dok njen kolega Dima, koji prodaje aparate za kavu, nemoćno gleda jer kod njega nema reda. Malo tko hoće male jeftine aparate.

Sada se sve prodaje po starim cijenama, a kad se one usklade s dolarom, to će biti kao ljubav u doba kolere – tvrdi Moskovljanka koja je produljenu pauzu za ručak iskoristila da dođe do šoping-centra i potroši “nepotrebni višak obezvrijeđenih rubalja”.

Potrošiti rublje

No, nisu svi u groznici – priča nam Jevgenij. Oni koji nemaju nikakvu ušteđevinu, samo dolaze pred mjenjačnice i sprdaju se s onima u redu. – Neki za ovu situaciju psuju Putina, a neki Obamu – smije se Jevgenij te dodaje kako se prvi put nakon sovjetskih vremena pojavljuju i redovi pred restoranima. – Ljudi žele potrošiti rublje pa ako ne mogu ni na što drugo, onda si makar priušte neku zabavu.

“U bankama uglavnom umirovljenici, kao da smo došli u ambulantu, a ne u banku”, piše na portalu Moskovskog komsomolca. “Oni još uvijek više vjeruju bankama, a svi bankovni šalteri su u pogonu”, prenose ruski portali i napominju da je ovo prednovogodišnje blagdansko vrijeme ipak unijelo određenu uznemirenost i neizvjesnost u napaćene ruske duše.

Ovako nije bilo od 90-tih

Cijene hrane su skočile za 25 posto u 2014. godini, a vjera stanovništva u stabilnost države ozbiljno je poljuljana, navodi “Business Insider”. Neimenovani stanovnik Moskve izjavio je za BI da su police u samoposlugama glavnog grada Rusije sve češće prazne, jer se stanovnici trude nabaviti što više hrane prije novog pada rublje.

On tvrdi da ovako nije bilo ni u vrijeme krize koja se dogodila prije pet godina. Samo cijene svinjenitine i šećera porasle su za 25 posto, a cijene ribe i morskih plodova za 15 posto, navodi “Nezavisnaja gazeta”. Izvješće državnog zavoda za statistiku također pokazuje da su cijene u prosincu nastavile rasti.

Samo za sedam dana cijene heljde, koja se u velikoj mjeri koristi u Rusiji, porasle su za 5,7 posto, dok su cijene jaja, krastavca i kupusa skočile između 4,3 i 6,2 posto. Prema podacima Ruske središnje banke, zbog skoka cijena hrane inflacija je prošlog mjeseca dosegnula 9,4 posto. Razloge ovakve krize valja tražiti u činjenici da Rusija veći dio hrane uvozi iz inozemstva, što u kombinaciji naglog pada rublje u odnosu na dolar i sankcija koje joj je uvela EU, dovodi do inflacije.

Deset razloga zašto je slabljenje valute put u katastrofu

Deprecijacijom bi najviše bili pogođeni građani jer bi im poskupjeli krediti, a inflacija bi im povećala troškove života.

Slabljenje kune, prevalilo bi se prije svega na teret građana. Većina ih je u kreditima vezanima za euro, pa bi slabljenje kune značilo i istodobno veći iznos kredita koji bi trebali otplaćivati. Isto bi značilo i za državu i njezin dug koji bi se također povisio, što bi pak moglo dovesti do nemogućnosti njegova servisiranja.

I inflacija kao jedna od posljedica također bi se prebacila ponajprije na teret građana. Zato se i druga skupina ekonomista, koji podržavaju politiku HNB-a, pita kome je i zašto u interesu slabljenje kune i preokret u monetarnoj politici koja je jedina godinama ekonomiju održavala stabilnom s obzirom na to da fiskalna politika svoju restriktivnost kroz smanjenje državnih rashoda i štednju nije provodila.

Zalaganjem za deprecijaciju mogla bi se nepotrebno stvoriti panika među građanima koji bi mogli pohitati u mjenjačnice da pretvore kune u eure, što bi dodatno oslabilo kunu. Takav scenarij već je viđen. Zasad panike nema, tečaj je upravo na razini od 7,7 kune za euro, no i to je najveća razine eura naspram kune u zadnjih 10 godina.

Mnogo je negativnih učinaka dvoznamenkaste ubrzane deprecijacije sa 7,7 na 8 i više kuna za euro u kratkom razdoblju za Hrvatsku kao malu i otvorenu ekonomiju. Evo najvažnijih deset razloga protiv:

1. Povećava otplatu kredita stanovništva i poduzeća

Ovaj razlog osjećaju svi oni građani i poduzeća koji su podigli kredit uz valutnu klauzulu (u velikoj su većini) kojima iz mjeseca u mjesec raste vrijednost anuiteta koji otplaćuju. Primjerice, mlada obitelj koja je podigla dugoročni stambeni kredit s mjesečnim anuitetom od 500 eura morala bi zbog deprecijacije od 10% platiti 380 kuna više za ratu stambenog kredita.

2. Povećava uvozne cijene, što uzrokuje inflaciju i povećanje troškova poduzeća

Slabljenje domaće valute izravno utječe na porast uvoznih cijena jer je Hrvatska uvozno ovisna (pokrivenost je robnog uvoza izvozom samo 46 %). To znači više cijene na policama trgovina, više troškove repromaterijala za proizvođače, više cijene benzina… scenarij koji nas vodi u spiralu inflacije iz koje je Hrvatska izišla prije 15 godina.

3. Smanjuje 
štednju u kunama

Kuna je u kratkom razdoblju ponovno neatraktivna valuta. Samo je posljednja deprecijacija od 5% u posljednja tri mjeseca donijela ogromnu konverziju štednje stanovništva iz kune u euro. Jedno je od važnih svojstava novca da ga se koristi kao sredstvo štednje, u ovom slučaju kuna je to prestala biti, a pri još bržoj deprecijaciji ponovno bi trebalo čekati deset godina da se vrati povjerenje u kunu (do tada ćemo vjerojatno već uvesti euro).

5. Povećava porezni teret i vodi u inflacijski porez

Kroz povećanu vrijednost uvoza zbog višeg tečaja eura PDV koji se obračunava pri uvozu automatski je veći pa prema tome deprecijacija oporezivanjem dodatno povećava cijene i ubrzava inflacijsku spiralu.

4. Deprecijacija smanjuje realni dohodak stanovništva jer je većina troškova i obveza indeksirana u stranoj valuti

Stanovništvo ima ugovorenu plaću u kunama (najčešće nije indeksirana na promjenu tečaja), a automatski je posljedica manja količina robe i usluga koja se može kupiti zbog deprecijacije jer će većina trgovaca povećati svoje cijene – raste im uvozna cijena. Smanjivanje realnog dohotka znači smanjenje standarda i siromašnije građane.

6. Utječe na neatraktivnost kunskih vrijednosnih papira (dionice/obveznice/komercijalni zapisi) i usporava oporavak burze

Svi vrijednosni papiri koji kotiraju na burzi denominirani su u kunama. Uza znatan pad cijene dionica u posljednjih godinu dana njihova bi vrijednost bila još manja zbog deprecijacije kune.

7. Povećava kunsku protuvrijednost vanjskog duga kao udjela u BDP-u

Vanjski je dug dosegnuo 45 milijardi eura, što bi uz deprecijaciju na 8 kuna pridonijelo povećanju za 31,4 milijarde kuna. Kada se to podijeli s BDP-om, dobivamo vanjski dug veći 9,4%, mjereno udjelom u BDP-u.

8. Deprecijacija smanjuje vrijednost potraživanja poduzeća

Poduzeće koje izda račun u kunama, a neka mu velika kompanija jednostavno ne želi platiti ili ugovori valutu plaćanja za šest mjeseci, ima sve manju realnu vrijednost potraživanja zbog deprecijacije i posljedično inflacije. To se posebno odnosi na mala i srednja poduzeća koja imaju potraživanja od velikih tvrtki i koja sebi zbog svog snažnijeg tržišnog položaja mogu priuštiti da ne plate na vrijeme, odnosno da ugovore valutu plaćanja od šest mjeseci i dulje.

9. Pridonosi nepovjerenju investitora u sposobnost otplate dugova

Inozemni investitori i vjerovnici zbog smanjenja realne vrijednosti domaćeg proizvoda povećat će nepovjerenje u domaću ekonomiju jer je realni domaći proizvod nužan za otplatu dugova.

10. Deprecijacijom svi u konačnici gube i ona vodi u još dublju recesiju

Deprecijacijom se otvara spirala međuovisnosti inflacije, troškova i tečaja, što prema hrvatskom višegodišnjem iskustvu iz 80-ih i 90-ih vodi u recesiju koja bi u ovim međunarodnim okolnostima bila najdublja dosad, a to u konačnici vodi u neželjenu višegodišnju depresiju.
 

 
 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19501"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)