SAD i njihovi saveznici Francuska i Velika Britanija su prekršile sve međunarodne norme kada su napale raketama Siriju, saopćio je ministar obrane Rusije Sergej Šojgu na summitu Shangajske organizacije za saradnju

Po njegovim riječima, ne smije se dozvoliti da teroristi dođu u posjed oružja za masovno uništenje.

„S vremena na vrijeme taj faktor se koristi kao provokacija kako bi se posijao kaos među stanovništvom i u međunarodnoj zajednici se stvorila lažna slika o konfliktu. Posljednji primjer je očigledno izmišljeni kemijski napad u sirijskom gradu Dumi“, naglasio je Šojgu.

Naveo je da su propali planovi militanata o stvaranju pseudokalifata i da teroristi oslobode veći dio teritorije Sirije.

On je zatražio pomoć država-članica Shangajske organizacije za suradnju u obnovi Sirije.

„U ovom trenutku stvoreni su svi uvjeti za obnovu Sirije kao jedinstvene, nedjeljive države. Međutim, za postizanje tog cilja potrebno je da se poduzmu napori, ne samo od strane Rusije, već i drugih članica međunarodne zajednice“, rekao je on.

Ministar je optužio SAD i druge države da podtiču utrku u naoružanju, ali da nisu spremne na suradnju na ravnopravnom nivou, čak ni sa tradicionalnim partnerima.

„Svjedoci smo transformacije međunarodnih odnosa, njihovog prelaska na multipolarni sustav koji karakterizira preraspodjelu sfera utjecama i oštru konkurenciju za regionalno i globalno liderstvo. U tim uvjetima SAD žele sačuvati ulogu hegemona u međunarodnim poslovima, iskoristiti sva sredstva, uključujući vojna, podtičući zemlje na novu trku u naoružanju“, objasnio je Šojgu.

„To potvrđuje nova američka doktrina na području nacionalne sigurnosti i obrane i njihov napor da revidiraju najvažnije međunarodne sporazume, uključujući i odluke UN i osnovne principe Svjetske trgovinske organizacije“ – kazao je on.

SAD „bez imalo srama“ objavljuju da trendovi u svjetskoj politici i ekonomiji, koje oni smatraju nepovoljnim, mogu se „popraviti“ vojnom silom, rekao je Šojgu.

Centralna Azija

Militanti ISIS-a, nakon poraza u Siriji i Iraku, premještaju se u centralnu i jugoistočnu Aziju, gde stvaraju terorističke ćelije, rekao je Šojgu.

„Situacija se komplicira jer teroristi koriste suvremeno naoružanje, među kojima su dronovi“, zaključio je ruski ministar.

„Dronovi koje koriste militanti u Siriji mogu djelovati na udaljenosti od preko 100 kilometara. Oni ne mogu biti napravljeni bez tehničke pomoći razvijenih država. Upotreba takvih sredstava u gusto naseljenim mjestima može imati katastrofalne posljedice“, izjavio je Šojgu.

On je dodao da Ministarstvo obrane Rusija poduzima mjere za sprečavanje prelaska militanata iz sjevernog Afganistana na teritorij država članica ODKB u centralnoj Aziji. I svezi s tim, povećana je borbena gotovost ruskih vojnih baza u Tadžikistanu i Kirgiziji.
 
(sputniknews.com)

Zbigniew Brzezinski je istaknuti američki politolog i državni dužnosnik, autor globalne strategije antikomunizma, teorije tehnotrone ere i koncepcije američke hegemonije novog tipa.

Od 1977. do 1981.godine bio je u timu predsjednika Jimmy Carter-a i smatrao se apologetom politike “jastrebova”. Glavni politički događaji u vrijeme njegovog službovanja bili su normalizacija odnosa sa Kinom, potpisivanje Sporazuma START 2, gubitak Irana, početak demokratskih reformi u Istočnoj Europi, akcentiranje ljudskih prava u vanjskoj politici SAD i vojna podrška afganistanskim mudžahedinima.

Danas je Brzezinski konzultant Centra za strateška i međunarodna istraživanja (Center for Strategic and International Studies) i profesor američke vanjske politike u Školi suvremenih međunarodnih istraživanja Pola Nitcea-a (School of Area and International Studies) pri Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu. Također je član savjeta direktora Nacionalne potpore demokraciji (National Endowment for Democracy) i član organizacije Freedom House.

INTERVJU

Da li sadašnja kriza mijenja svijet?

- Nesumnjivo. Živimo u stoljeću kada se mijenja nešto principijelno.

U ovom stoljeću ili u ovoj godini?

- U jednoj godini ne. Ali u ovom stoljeću – svakako. Važno je da se bliži kraju dominacija Zapada u svijetu, koja traje 500-600 godina. Sada se svijet u političkom smislu probudio. Većina čovječanstva nije se zanimala niti interesirala za politiku sve do Francuske revolucije, koja je probudila političke figure i nacionalna osjećanja u Europi. Potom se to proširilo praktično na cijeli svijet, koji je u posljednjih pola stoljeća postao politički svjestan.

Ta svijest je vrlo raznolika i sve aktivnija, u sve većoj mjeri ona nastaje iz frustracije, nesigurnosti, nezadovoljstva, osjećaja nepravde. Ta negativna osjećanja usmjerena su uglavnom prema Zapadu, naročito prema Americi, koja je u mnogome bila savjest svijeta, da bi tijekom posljednjeg desetljeća postala objekt opće mržnje. To je vrlo opasno: ako bi sada Amerika izgubila vodeću ulogu u svijetu, ni jedna država ne bi mogla zauzeti njeno mjesto. Kada sam radio u Bijeloj kući, najveća opasnost prijetila je od započinjanja nuklearnog rata. Mi smo to svakodnevno imali na umu. U roku od 28 minuta mogla se razviti kriza, koja bi za samo šest sati usmrtila između 80 i 120 milijuna ljudi.

Za početak.

- U tijeku jednog dana! Sada takve opasnosti nema. Ali postoji nesigurnost u stabilnost svijeta, odnos političkih snaga i ulogu Zapada. Veliki dio tog politički probuđenog svijeta negativno ocjenjuje ulogu Zapada. Kolonijalizam, imperijalizam, eksploatacija – to su suštinske komponente povijesnih likova koji prevladavaju u svijetu.

Taj proces raste još od 60-ih godina.

- Dekolonizacija je građena u značajnoj mjeri na rastućoj mržnji prema “bijelom čovjeku”. Međutim, širenje te mržnje bilo je ograničeno jer je odnos snaga bio u korist Zapada. Sada se to mijenja. Udio Zapada u svjetskom BDP se radikalno smanjuje. Mijenja se kulturni i vojni balans.

Hoćemo li mi doživjeti smjenu tih uloga?

- Vojna ravnoteža se mijenja najsporije. Vojni proračun Amerike veći je nego svih drugih država svijeta zajedno.

Kako u ovim vremenima ona to još može sebi dopustiti?

- Superiornost je ogromna i to će trajati još dugo. Americi ne prijeti ni jedan krupniji unutarnji rat. Ali joj pritom prijete sitni ratovi, koji su veoma skupi u financijskom i moralnom pogledu. To slabi Ameriku i mijenja situaciju. TTo je evolucija, povijesni proces.

Kako će se odvijati taj proces?

- Mnogo zavisi od toga hoće li Obama uspjeti da promijeni ulogu Amerike u svijetu i hoće li se Europska Unija i dalje ujedinjavati ili će krenuti u suprotnom pravcu. Vrlo mnogo ovisi o tome hoće li se Kina i dalje razvijati prethodnom dinamikom, vrijednom divljenja. I hoće li Indija, Indonezija i Brazil ponoviti kinesko čudo. Mi to, naravno, ne znamo. Ali je sve moguće. Mi se nalazimo na početku nekakve nove ere.

Kakve ere?

- Ja nisam prorok. Bavim se time što ilustriram scenarije i odgovaram na pitanje kako bi u takvoj situaciji trebala reagirati Amerika.

I, kako bi trebalo reagirati?

- Odobravam principe politike Baracka Obame. Ako on uspije pogurati Ameriku u drugom pravcu u unutarnjoj i vanjskoj politici, ona će imati potencijal koji je neophodan za to da još nekoliko desetljeća nastavi igrati ključnu ulogu u svijetu. Ali, ako to ne uspije, promjene će krenuti ubrzanom dinamikom i one mogu biti zaista dramatične.

Nas, naravno, najviše interesira budućnost Europe. Ovdje je pitanje Rusije ključno. Nedavno ste u intervjuu “Rzeczpospolita” u optimističkom duhu govorili o promjenama koje se tamo događaju. Charles Kaplan otvoreno poziva da se Rusija primi u NATO. Da li se to može smjestiti u glavu?

- Što se Rusije tiče, ja sam optimist, pošto sam pesimist u odnosu na samu Rusiju.

A to znači?

- Pesimist sam glede toga da će Rusija uspjeti dosegnuti svoje prethodne imperijalne ciljeve. Rusija sada nema takav potencijal. To postaje očito kada gledate gospodarsku, demografsku i znanstvenu statistiku, da ne govorim o geopolitičkom okruženju. Na istoku i na jugu Rusije pojavljuju se snažne napučene azijske države. Rusija nema izbora. Ona mora ići na stranu Zapada. A i u interesu Zapada je da ona krene u tom pravcu.

I da uđe u NATO?

- Tu se postavlja pitanje što je značajnije, prisustvo Rusije u NATO, odnosno faktičko uništenje Alijanse, ili postupno jačanje veza Rusije s NATO, što ga može pojačati, a da se ništa pritom ne pokvari.

Što imate u vidu kada govorite o uništenju Alijanse?

- NATO je savez sa širokom vojnom suradnjom. Sve zemlje članice imaju međusobni pristup vojnim planovima svake od njih. Da li bi Rusija pristala američki časnici sjede u Moskvi i razgledaju njezine planove? Da li bi Amerika pristala na takvo prisustvo Rusa u Bruxellesu ili Washingtonu? To su nepromišljene ideje.

A sa Njemačkom to ide?

- Nijemci su bili nokautirani i uvjereni da su sami krivi za svoje stanje. Rusija još nema takav odnos prema staljinizmu. Ali se to mijenja. Kod mlade generacije Rusa pojavljuje se shvaćanje da bi Rusija trebala učiniti izbor i da bi taj izbor trebao biti u korist Zapada. Takav je povijesni proces. Ali na njegove rezultate trebalo bi pričekati.

A tko će ih od nas dočekati?

- Mnogi. Mislim da će u toku 20-25 godina taj proces promijeniti shvaćanje suštine Rusije.

U posljednjem broju “Foreign Affairs” (CFR), koji je prije nekoliko godina doživljavan kao knjiga bajki, Richard Rosencrance opisuje projekt europsko-američkog ekonomskog saveza po uzoru na Europsku Uniju. Da li je to realno?

- U ovom trenutku ne. Ali kakva će biti budućnost Zapada ako se to ne dogodi?

Kakva?

- Naša superiornost, koja slabi, može biti podržana jedino dubljom, diljem i dinamičnijom suradnjom Europe i Amerike.  To bi koristilo objema.

Može li se tada pojaviti Euroamerika?

- Govorimo o društvima koja imaju mnogo zajedničkog: demokraciju, tržište, kršćanstvo. Njihova bliskost se može produbljivati ​​ako u tom pravcu budu usmjereni svjesni politički potezi. Ono što je uspjelo Europi predstavlja veliko dostignuće iako ima povoda za žaljenje što taj proces nije krenuo dalje i što je vjerojatno to ujedno i posljednji potez.

To je sporno pitanje. Neki smatraju da kriza dezintegrira EU, drugi opet misle suprotno.

- Narednih 5-10 godina će biti, najvjerojatnije, vrijeme dezintegracije. Ali svjesni smo da će Europa pokušati promijeni taj vektor. To zahtijeva napore i vodstvo. U Americi takvo vodstvo postoji. Mogućnosti predsjednika su ograničene, ali on može progurati svoje ideje. U Europi je situacija složenija, tamo nema izrazitijeg političkog vodstva. Ali, kada Europljani shvate da se kreću u smjeru dezintegracije, oni će se početi supostavljati tome.

Vidite li opasnost da će se Europa raspasti, da će euro pući i da ćemo se vratiti u Europu brojnih velikih i malih država?

- Mišljenja sam da se to neće dogoditi. Ali dobro je što se danas govori o tom riziku jer bi se inače nešto slično moglo dogoditi. A to bi bilo vrlo opasno. Naročito ako bi istovremeno oslabila Amerika jer u perspektivi narednog povijesnog razdoblja, odnosno u sljedećih 20-40 godina, ne vidim zemlju koja bi mogla stabilizirati svijet onako kako je to činila Amerika. Kriza Amerike će postati svjetska kriza.

I kako bi izgledala takva kriza?

- Potpuni kaos, konflikti, ekonomska kriza, sveprisutne igre na političkom ili religioznom planu. U raznim regijama svijeta sve bi to bilo različito.

Neki govore da se kaos već pojačava. Ka Palestini plove brodovi “Flote Slobode”, ima ljudskih žrtava, izraelske vlasti odlučno osuđuju tu akciju. Vlasti Turske također odlučno osuđuju reakciju Izraela. Turska je prva zemlja NATO koja je stupila u tako oštar i otvoren sukob s Izraelom. Ruši li se to arhitektura NATO?

- To je simptom bolesti Zapada u odnosu na konflikt na Bliskom Istoku, koji ne traje tek jednu deceniju. Također se pojačavaju proturječnosti između zapadnog svijeta i Izraela, što je, naravno, opasno za Izrael. Prema tome, Izrael bi trebao biti oprezniji. Ranije su propustili nekoliko brodova u Gazu. A ovaj brod je bilo moguće zaustaviti, recimo, ako se blokiraju njegove elise, a da se pritom ne dovedu u opasnost životi ljudi.

Zašto to Izrael nije uradio?

- Mislim da je tu sve bilo loše promišljeno. Ta akcija je planirana sa vojnog, a ne s političkog aspekta. Moguće je da je to proizvod prekomjerne orijentacije u pravcu rješavanja konflikta uz uporabu sile, pošto u židovskoj zajednici raste osjećanje opasnosti. To je razumljivo, ali to ne doprinosi kompromisima.

Ako je, kako vi kažete, ključ za Bliski Istok u rukama Obame, onda je važno pitanje kakvo je njegovo polje za manevriranje. Vi ste nekada pisali u “Foreign Affers” o snazi ​​izraelskog lobija u Americi.

- Radi se ne samo o snazi ​​lobija nego i o specifičnosti. Židovsko nasljeđe u Americi u većini je liberalno i demokratsko. Na posljednjim izborima oko 70 posto njih glasovalo je za Obamu. Pritom politički i financijski utjecajna židovska elita je konzervativnija i zapravo se identificira više sa izraelskim desničarima nego s ljevičarima. To je suština. Židovski lobi ima veliki politički utjecaj na Kongres jer američki politički život se u značajnoj mjeri oslanja na privatne donacije. Manja skupina, kao, primjerice, Armenci, možgu zahvaljujući tome dobiti veći politički utjecaj. Poljski lobi također je nekada imao snažan utjecaj, jer su u pojedinim državama bile vrlo snažne poljske grupacije koje su se aktivno bavile pitanjem neovisnosti Poljske. Sada je to prošlost i poljski lobi više ne doznačava financijska sredstva.

Obama je iz Chicaga – mjesta najveće koncentracije Poljaka.

- Politički utjecaj sada nisu glasovi, već pare u predizbornoj kampanji. Politika je skupa stvar. Ali, bez obzira na sve, ako predsjednik odluči krenuti u nekom pravcu, onda sama njegova aktivnost na Kongres čini veliki utjecaj.

Kakvu igru ​​može sada voditi Obama u vezi s krizom oko blokade Gaze?

- Pitanje Gaze neće se riješiti ako se ne riješi problem palestinske države. Tu je prosto neophodno miješanje izvana, odnosno iz Amerike. To znači da bi trebalo ponuditi nekakvu formulu na temelju koje bi se odvijao pregovarački proces. U principu je riječ o četiri točke. Prvo, Palestinci bi trebali odustati od prava na povratak, isto kao što se Nijemci nisu mogli vratiti u Gdanjsk ili Wroclaw.

Postoji još i demografski aspekt: ​​za četvrt stoljeća u Izraelu može biti više Arapa nego Židova.

- To se može dogoditi već za desetljeće. Međutim, bilo kako bilo, Palestinci ne mogu računati na pravo na povratak jer Izraelci na to neće pristati. Druga točka za Izraelce je složena: oni bi trebali shvatiti da stabilnog mira i sloge neće biti ako ne bude postojala prijestolnica palestinske države u istočnom Jeruzalemu. To je simbolično i vizualno pitanje: sa svakog mjesta palestinske zapadne obale rijeke Jordan vide se zlatne kupole džamije Skala. To je važan simbol arapskog prisustva u Jeruzalemu, u kome još uvijek živi 300 tisuća Arapa. Treće, potrebna je razmjena teritorija kako bi se granica dovela u sklad s naseljima. I, četvrto, neophodna je demilitarizacija palestinskog teritorija i razmještanje vojske SAD ili NATO na obali Jordana.

Što Obama može učiniti u tom smjeru?

- On može to pitanje staviti na dnevni red. Može, primjerice, u Vijeću sigurnosti UN oglasiti uvjete o kojima sam govorio. Ti uvjeti se razmatraju u Americi. Europska Unija i najmanje 95 posto zemalja svijeta odmah će ih podržati. To bi značilo započinjanje procesa pomirenja. Na obje strane bio bi učinjen moralni pritisak da se prihvate ti uvjeti.

Zašto Obama to još nije učinio?

- Zato što se on bavi ozbiljnom unutarnjom krizom u Americi. To nije bilo samo curenje nafte u Meksičkom zaljevu. Cjelokupni američki financijski sustav zahtijeva reforme, proračunski sustav i obrazovanje također. Obama dobro osjeća što bi Amerika trebala čini u svijetu i drži taj pravac, ali, po svoj prilici, od 12 sati rada on svjetskim problemima posvećuje najviše dva.

Bilo bi dovoljno kada bi dao važnu izjavu.

- Ovdje je potrebno mnogo više: mobilizacija i međunarodna koordinacija.

Koji su u toj novoj situaciji poljski interesi?

- Isti kao i prije. Prvo, što je moguće tijesnija veza s Europom. Varšava je zainteresirana da Europa bude integrirana i da se Poljska u nju uključi što je moguće snažnije. To u prvom redu zahtijeva dobre odnose s Njemačkom pošto je ona za Poljsku predstavlja vrata u Europu. To je geografska činjenica koja se ne smije ignorirati. Na sreću, Poljska je ne ignorira. Drugo, principijelno je važno da se održavaju saveznički odnosi s Amerikom. To je važno za Poljsku i doprinosi vezama Amerike s Europom. Osim toga, važno je stvoriti nešto poput centralnoeuropskog lobija u EU. Države srednje Europe u Europskoj Uniji imaju isto glasova koliko i Njemačka. Organizacija takve koalicije pod prešutnim patronatom Poljske, bez postavljanja sebe za njenog šefa, u suradnji s Rumunjskom, baltičkim zemljama, Mađarskom i Češkom, unutar Europe bi stvorilo utjecajnu skupinu. Ali toga još nema iako takve tendencije postoje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11316"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]