Autonomni automobili na konferenciji u Davosu sada nadziru okolinu poput zemaljskih nadzornih dronova

U malom turističkom gradu na zapadu Švicarske, Davosu, danas počinje istoimeni 46. po redu Svjetski ekonomski forum (WEF).

Na ovogodišnjem forumu koji će trajati od 20. do 23. januara prisustvovat će visoki zvaničnici i lideri iz preko 40 zemalja svijeta, a očekuje se da će glavne teme biti izbjeglička kriza i klimatske promjene, kao i druga globalna dešavanja.

Samovozeći autonomni automobili radit će na tlu kao nadzorni dronovi koji će prikupljati slike i podatke u okolici Davosa, kažu insajderi Svjetskog gospodarskog foruma.

“Dostupnost i razlučivost slike sa satelita, bespilotnih letjelica, autonomnih vozila će dalje će rasti eksponencijalno”, rekao je Rob Leslie direktor Sedicii Inovacija, suradnik na Svjetskom gospodarskom forumu 2016. u Davosu, Švicarska koji će trajati od 20-23. siječnja.

“To će potaknuti stvaranje sve sofisticiranijih analiza algoritama, proizvoda i tvrtki.”

Drugim riječima, tehnološka elita – i njihovi partneri na vlasti – pokušavaju transformirati automobil, kao simbol slobode, u drugi nadzorni čvor u centralno-kontroliranoj podatkovnoj mreži u kojoj će automobilske tvrtke, osiguravatelji i vlada pratiti, zapisivati i kontrolirati vozače.

Drugi sudionik Davosa, Business Insiderov Matthew DeBord je prethodno otkrio da je prikupljanje podataka “ljepilo koje se veže”, posebice kroz nova autonomna vozila i vozila koja će ustoro biti izbačena na tržište, a koja će komunicirati jedna s drugima.

“General Motors je napravio veliki korak prema bežičnom povezivanju velike brzine tijekom vožnje”, on je napisao.

“Luksuzni proizvođači automobila kao što su BMW i Audi rapidno pojačavaju sposobnost svojih automobila koji će se ponašati kao kao smartphone, a Google i Apple već agresivno eksperimentiraju sa softverom i hardverom, kroz prototipove Android Automobila, autonomnog automobila, i automobila Apple Play.”

Ministarstvo prometa već pokušava uvesti obaveznu konunikaciju vozilo-vozilo instaliranu na svakom novom automobilu i kamionu koji će se prodavati u SAD-u, te će prisiliti vozila da razmjenjuju podatke, kao što su brzina i smjer, jedni s drugima putem WiFi tehnologije pod krinkom “sprječavanje nezgoda.”

“Naš cilj je vidjeti primjenu ove tehnologije u uporabi što je prije moguće”, rekao je glavni tajnik državnog ministarstva prometa.

Ova tehnologija će omogućiti policiji da se parkira po strani ceste te prikuplja podatke brzine automobile u prolazu bez potrebe za radarima.

Kroz praćenje vozila, državni političari bi mogli ostvariti svoj cilj oporezivanja vozača na svaki prijeđeni kilometar.

Auto tvrtke i njihove tehnologije imaju interes u prikupljanju podataka koji se mogu preprodati trećim stranama u oglašavačke svrhe.

Na primjer, General Motors je priznao u 2011. godini da je njegov OnStar sustav prikupljao i prodavao osobne podatke s vašeg vozila, kao što su brzina, mjesto, korištenje sigurnosnog pojasa i druge informacije.

“Tko će biti zainteresiran za te podatke, pitate? Agencije za provedbu zakona, za početak, kao i osiguravajuća društa”, kaže Zach Bowman s Autoblog.com.

“Možda najviše zapanjujuća vijest je da OnStar sustav može nastaviti prikupljati podatke, čak i nakon što ste isključili tu uslugu.”
 
(infowars.compreveo:NSP)

BP (British Petroleum) je platio rekordnih 20 milijardi $ za podmirenje preostalih građanskih tužbi koje se odnose na „Deepwater Horizon“ katastrofu (4 milijarde dolara odšteta po prethodnim tužbama), a i Volkswagen se suočava sa daljnjim tužbama glede prakse izbjegavanja propisanih standarda emisije štetnih plinova.

I drugi proizvođači su dostigli neslavne vrhunce koji su rezultirali velikim kaznama za sigurnosne prekršaje. Primjerice, General Motors s 900 milijuna dolara novčane kazne s ciljem odgađanja kaznenog progona. U nizu kažnjenih globama se našao i japanski proizvođač zračnih jastuka Takata koji je platio 200 milijuna dolara, a tu su i kazne od 105 milijuna dolara Fiat Chrysleru i 70 milijuna koje je platila Honda.

Najveće banke i dalje plaćaju velike kazne za rješavanje raznih pravnih zavrzlama, stoga je jasno kako je praksa plaćanja kazni isplativija od etičnog poslovanja, ako pretpostavimo da takvo što još uvijek postoji u korporativnom miljeu. Pet banaka (Citigroup, J.P. Morgan Chase, Barclays, Royal Bank of Scotland i UBS) moraju platiti ukupno 2,5 milijarde dolara Ministarstvu pravosuđa i 1,8 milijardi dolara Federalnim rezervama u vezi s optužbama zbog urote u manipulacijama deviznim tržištem. Slučaj je odradilo američko Ministarstvo pravosuđa (Department of Justice), no neobičan je po tome što su banke priznale krivnju, a u konačnici ostaje “neobjašnjeno” kako optužujuća presuda nije omelo njihovo uobičajeno poslovanje.

Anadarko Petroleum je pristao platiti više od 5 milijardi dolara kazne kako bi se riješio optužbi zbog nelegalnog odlaganja toksičnog otpada.

U drugom velikom slučaju zagađivanja okoliša, tvrtka za proizvodnju umjetnih gnojiva Mozaik pristaje na nagodbu oko optužbi za opasne radnje odlaganja otpada u osam objekata i to na način da osniva zakladu „tešku“ 630 milijuna dolara, te troši daljnjih 170 milijuna na projekte ublažavanja nastalih šteta.

Ovi primjeri su, kao i brojni drugi, od kojih su tek neki navedeni u daljnjem tekstu, pobrojani uz pomoć nove baze podataka Tracker, koja prati ponašanje korporacija. Taj istraživački projekt je pokrenut ove godine, a trenutno pokriva pitanja okoliša, zdravlja i sigurnosti u slučajevima iz 13 američkih saveznih agencija, a u 2016. godini će proširiti djelovanje i na sve ostale kategorije prekršaja:

#1. Financijske prijevare – Zavod za financijsku zaštitu potrošača je kaznio Citibanku sa 700 milijuna dolara kazne za zavaravajuću marketinšku kampanju oko kreditnih kartica.

#2. Varanje štediša – Građanska banka je kažnjena s 18,5 milijuna dolara od strane CFPB-a, jer je zadržala razliku u novcu koja je nastala pogrešnim ispunjavanjem slipova od strane građana, klijenata te banke.

#3. Varanje potrošača – Istraga provedena u New Yorku je otkrila kako Whole Foods vara građane time što na zapakiranim proizvodima navodi težinu veću od stvarne, što je rezultiralo grubo napuhanim cijenama proizvoda.

#4. Kontaminacija hrane – Novčane kazne u području sigurnosti hrane su prerijetke, no, podružnica tvrtke ConAgra je ipak kažnjena globom u iznosu od 11,2 milijuna dolara za distribuciju salmonelom zaraženog kikiriki maslaca.

#5. Krivotvorenje lijekova – Johnson & Johnsonova podružnica McNeill-PPC je priznala krivnju u vezi optužbi za prodaju krivotvorenih lijekova za djecu, te su platili 25 milijuna dolara kazne. Radi se o lijekovima u slobodnoj prodaji za koje nije potreban recept liječnika. Ne spominje se koliko je djece pretrpjelo štetu zbog korištenja lažnih lijekova.

#6. Ilegalni marketing – Sanofi, podružnica tvrtke Genzyme je postigla dogovor s državnim tužiteljstvom po pitanju optužnice koja ih je teretila za neistinitu promociju Seprafilm uređaja koji nisu odobreni od strane Agencije za sigurnost hrane i lijekova (Food and Drug Administration). Platili su 32,6 milijuna dolara kazne i time se riješili daljnjeg kaznenog progona.

#7. Neprijavljivanje sigurnosnih nedostataka – U vrhu liste tvrtki koje ove godine nisu prijavile sigurnosne nedostatke, prema Komisiji za zaštitu potrošača i sigurnost proizvoda, su General Electric (3,5 milijuna dolara kazne), Ured Depot (3,4 milijuna kazne) i LG Electronics (1,8 milijuna).

#8. Sigurnost na radu – Tvrtka Bumble Bee pristaje platiti 6 milijuna dolara kazne zbog optužnice koja ih je teretila za namjerne teške prekršaje zanemarivanja sigurnosnih mjera, koje su dovele do smrti radnika koji je ostao zarobljen u industrijskoj peći spomenute tvrtke u južnoj Kaliforniji.

#9. Povrede sankcija – Deutsche Bank je kažnjena sa 258 milijuna dolara za prekršaje vezane uz transakcije sa zemljama poput Irana i Sirije, koje su pod američkim sankcijama.

#10. Onečišćenja zraka – Proizvođač stakla, Guardian Industries, prekršivši odredbu Zakona o čistom zraku prisiljen je potrošiti 70 millijuna dolara na nove uređaje za kontrolu štetnih emisija.

#11. Zagađenje mora – Talijanska tvrtka Carbofin je kažnjena s 2,75 milijuna dolara za kazneno djelo krivotvorenja svoje evidencije, kojom je pokušala prikriti činjenicu da je pomoću uređaja poznatog kao “čarobna cijev” prikupila mulj, otpadna i kontaminirana ulja i otpadne vode, te ih ispustila direktno u more bez korištenja pročišćivača.

#12. Klima – Odvjetnik iz New Yorka istražuje je li Exxon Mobil namjerno obmanjivao dioničare i javnost o rizicima klimatskih promjena.

#13. Lažna potraživanja – Millennium Health pristaje platiti 256 milijuna dolara nagodbe u tužbi zbog naplaćenih nepotrebnih ili nepostojećih testova Medicareu, Medicaidu i drugim saveznim zdravstvenim programima.

#14. Ilegalno lobiranje – Lockheed Martin je platio 4,7 milijuna kazne po optužbi da je nezakonito koristio državni novac u svrhu lobiranja kod saveznih službenika za produženje ugovora laboratoriju za nuklearno oružje Sandia.

#15. Fiksiranje cijena – Američko Ministarstvo pravosuđa je optužilo njemačkog proizvođača automobilskih dijelova Roberta Boscha za urotu oko prepravljanja cijena. Nakon što je priznao krivnju, kažnjen je globom od 57,8 milijuna dolara.

#16. Mito i korupcija – Goodyear Tire & Rubber plaća globu u iznosu od 16 milijuna, nakon što ih je Povjerenstvo za sigurnost i vrijednosne papire optužilo za davanje mita kako bi nastavili s prodajom svojih proizvoda u Keniji i Angoli.

#17. Krađa plaća – Oilfield services company Halliburton plaća 18 milijuna dolara kazne zbog nepropisno kategoriziranih preko 1000 zaposlenika kojima su uskratili platiti prekovremeni rad.

Mnoge korporacije su sudionici u teškim kršenjima ljudskih prava i onečišćenju okoliša. Politika globalne ekonomije i slobodnog tržišta koju predvode velike korporacije otežava kontrolu načina njihovog poslovanja, a same korporacije su sve spretnije i inovativnije u zataškavanju vlastitih zlodjela, gotovo da postaju „nedodirljive“. Gore spomenute tvrtke i djela za koja su kažnjene su tek kap u moru, dok daleko veća zla koja proizvedu opstaju i ostaju nekažnjena. Ponovimo, praksa plaćanja kazni ostaje i nadalje daleko isplativija od etičnog poslovanja.

Da korporativni zločini nisu nikakva novost, valja spomenuti i one koji se desetljećima neometano odvijaju pred očima cijelog svijeta.

Primjer 1 – Ahava

Nakon arapsko-izraelskog rata 1948. godine, Palestina je podijeljena u tri dijela, Izrael uzima 77% područja, Pojas Gaze i Zapadnu obalu. To je rat koji traje 65 godina. Stotine tisuća autohtonih Palestinaca su izbjegli i prisiljeni pronaći domove u susjednim zemljama, Gazi i na Zapadnoj obali.

Ujedinjeni narodi su osudili izraelsku okupaciju palestinskih teritorija Rezolucijom 242 u kojoj stoji kako je “nedopustivo stjecanje teritorija silom”. Međutim, izraelska naselja su na prostorima suverene palestinske države, tako i naselje Mitzpe Shalem, zasnovano 1970. na okupiranom zemljištu, gdje je smještena i Ahava, kozmetička tvrtka koja koristi blatom bogatim mineralima iz Mrtvog mora u proizvodnji preparata za njegu kože. Blato iz Mrtvog mora već godinama donosi ogromne prihode kompaniji Ahava, izraelskom naselju Mitzpe Shalem i svim dioničarima poput Gaon Holdingsa i Shamrock Holdingsa od 1988. do danas.

U međuvremenu, Palestincima je onemogućeno uživati ​​ekonomsku korist plodova zemlje koja im je oduzeta. Slijedom toga se poslovanje te tvrtke slobodno može okarakterizirati kao „okupacijsko profiterstvo“ i predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava.

Primjer 2 – Bayer

Njemačka kemijska i farmaceutska kompanija koja, između ostaloga, proizvodi ubojite pesticide koji teško remete eko sustav i održavaju monopol nad cijenama lijekova. Biotehnologija kojom se koriste proizvodi visoke vrijednosti polimera. Bayer je, kao i većina velikih korporacija, usmjeren isključivo na profit i dosljedni su u odbijanju priznanja šteta koje uzrokuju aktivnosti tvrtke.

Pesticidi iz njihovih proizvodnih pogona teško oštećuju ljudsko zdravlje, a utječu i na populaciju pčela. Pčele oprašuju 30% prehrambenih usjeva i 90% divljih biljaka. Ove biljke ovise o pčelama koje ih oprašuju, a ljudi ovise o usjevima za opskrbu hranom. U travnju 2013. godine je EU zabranila većinu neonikotidnih pesticida , ali oni se još uvijek koriste u Sjedinjenim Američkim Državama. Bayer je podnio tužbu protiv EU odmah nakon zabrane tih pesticida. Kao i druge velike farmaceutske tvrtke, Bayer kontrolom cijena onemogućava široj populaciji pristup potrebnim lijekovima.

Kako je spomenuto na početku ovog članka, korporativna elita je doista spretna u izvrtanju činjenica, pa Bayer na ročištu održanom u travnju 2014. iznosi tezu kako njihovi pesticidi ne predstavljaju opasnost za pčele, već je za sve kriva grinja Varroa.

Korporacija se služi taktikama koje uključuju cijeli spektar aktivnosti, od PR-a, preko financiranja ili kupnje znanstvenika kojima je domaća zadaća dokazati kako tvrtka brine o pčelama, a krivnju prebacuju na poljoprivrednike. Nedavno je Bayer objavio knjigu za djecu s pričama o pčelama koje su bolesne jer su ih napale Varroa grinje, a Bayer u konačnici briljira u ulozi spasitelja koji ima lijek za bolesne pčelice.

Znanstvena istraživanja su dokazala štetnost spomenutih pesticida i po zdravlje ljudi, posebice na razvoj mozga.

Nadalje, ta tvrtka uporno nastoji omesti proizvodnju generičkih lijekova primjerice u Indiji, a koji bi mogli biti prodavani po daleko povoljnijim cijenama, te samim time dostupni svima. Marijn Dekkers, direktor Bayera je izjavio kako „Bayer proizvodi lijekove za „zapadne pacijente“ koji ih mogu platiti.“

Spomenimo da je Dekkers član Upravnog odbora General Electric u SAD-u. Predsjednik je njemačke grupacije kemijske industrije (VCI) sa sjedištem u Frankfurtu, te potpredsjednik Federacije njemačke industrije (BDI) iz Berlina. Dekkers je također član poslovnog vijeća i poslovnog okruglog stola, dvije američke udruge poslovnih lidera i izvršnih direktora.

Indijske tvrtke mogu proizvesti generičku verziju lijeka protiv raka za 200 dolara mjesečno, a Bayer prodaje brendiranu verziju lijeka Nexavar za 8000 dolara mjesečno.

Pokretanjem pravnih akcija protiv manjih indijskih tvrtki za proizvodnju generičkih lijekova Bayer pokušava monopolizirati cijene lijekova. Njemačka kompanija tvrdi kako radi na podmirivanju globalnih zdravstvenih potreba, ali je u stvarnosti usmjerena isključivo na vlastiti profit. Bayer visokim cijenama milijunima ljudi onemogućava pristup lijekovima.

Primjer 3 – The Hershey Company

Proizvođač Kit-Kat-a iskorištava i zlorabi prava radnika u svojim tvorničkim pogonima smještenim u zapadnoj Africi. Njihove čokolade ovise o jeftinoj radnoj snazi i prisilnom radu djece na farmama kakaa diljem Obale Bjelokosti koja proizvodi 40% svjetske ponude kakaa za industriju. Prema američkom Ministarstvu rada (Department of Labor), zapadnoafričke kakao farme zapošljavaju djecu od 12 do 14 godina, koja su dovedena, često i prisilno, iz susjednih zemalja.

Radi se o siromašnim regijama u kojima cijele zajednice u potpunosti ovise o prihodima od rada u industriji kakaa, te su prisiljeni pristati na krajnje neadekvatne uvjete rada, što tvrtke poput The Hershey Company beskrupulozno koriste.

Primjer 4 – Investicijska banka HSBC

HSBC je vodeća globalna banka, prvenstveno orijentirana na investicijsko bankarstvo. Podrijetlom je iz Velike Britanije, a posluje u više od 85 zemalja svijeta. HSBC financira i proizvodnju palminog ulja, a ujedno je i dioničar u tvrtkama poput Sime Darby i Wilmar International. HSBC-ova financijska aktivnost uzrokuje teška kršenja ljudskih prava u Maleziji, Indoneziji, Liberiji, Ugandi i drugdje, a te zemlje istodobno trpe teška zagađenja okoliša.

Proizvodnja, primjerice, palminog ulja u lokalnim tvornicama se odvija na krajnje neodgovoran način, a lokalno stanovništvo biva silom protjerano iz domova, sa svoje zemlje na kojoj su živjeli i radili godinama, te su tako lišeni hrane i sredstava za život.

HSBC je u više navrata optužen za pranje novca i druge kriminalne aktivnosti, no kako se čini, ta je banka prevelika da bi joj se ozbiljno sudilo.

Banka i rukovoditelji uključeni u kriminalne radnje pranja novca dobivaju imunitet i dalje ostaju na čelu te korporacije. Kažnjeni su s 1,9 milijardi dolara, koliko HSBC zaradi u svega mjesec dana poslovanja. Poslovanje se neometano nastavlja.

Suviše je ovakvih, pa i puno gorih primjera kriminalnog poslovanja velikih korporacija da bi ih se pobrojalo u samo jednom članku. Na crnoj listi su mnogi drugi: Ralph Lauren, McDonalds, KBR (KELLOGG, BROWN, AND ROOT), Glencore Xstrata, Ghirardelli Chocolate Company, FORD MOTOR COMPANY, FIFA, DYNCORP/CSC, COCA-COLA, Chevron, Century International Arms, CATERPILLAR, Blackwater International (Xe Services), Barrick Gold, Bank of America, Alpha Natural Resources, Wal-Mart, te mnoge druge iz te povlaštene skupine nedodirljivih.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Ne ulazite ni danju u istočni dio grada. Ako vas ne ubiju i ne opljačkaju razbojnici, mogli bi vas napasti kojoti. Da, ovdje možete kupiti kuću za sto dolara, ali je pitanje koliko ćete dugo u njoj ostati živi

U vrijeme najhladnijeg Hladnog rata, američki Time objavio je veliku simulaciju ruskog nuklearnog napada na jedan, tvrdili su, nasumično odabran veliki američki grad. Novinari su detaljno analizirali što bi se tom gradu dogodilo da na njega padne jedna sovjetska atomska bomba. Nabrojene posljedice bile su zastrašujuće.

Većina ljudi na mjestu bi poginula, oni koji su živjeli u predgrađima imali bi minutu vremena dok i njih ne bi zahvatio plamen, kuće bi gorjele, umirući vrištali u najvećim mukama, ali bilo bi i preživjelih.

Grad bi bio gotovo uništen, ali ne posve. Nuklearni napad ne bi sasvim slomio grad. On bi, da se taj teoretski atomski napad dogodi, nekako opstao, jedva, ali bi opstao. Iz ruševina bi ponovno iznikao taj slučajno odabrani nepokolebljivi američki velegrad.

Slučajno odabrani grad u novinskom tekstu, grad koji bi bio napadnut, slomljen i spržen, ali koji bi preživio, bio je Detroit

Detroit nije doživio nuklearni napad, Hladni rat odavno je završio, barem njegova verzija iz 20. stoljeća, ali to što je baš on bio odabran za simulaciju nuklearne katastrofe mnogo govori o simbolici nepokolebljivog Motor Cityja.

Prkosni Detroit – koji je, u vrijeme kada je Time pisao o simulaciji nuklearnog napada, čak bio ponosan što je baš on odabran kao potencijalna atomska žrtva, kao da su dobili prvu nagradu na nekoj bizarnoj nacionalnoj lutriji – bio je simbol i ponos američkog sna. Elegantan, radišan, grad u kojemu je bujala glazba i noćni klubovi, ali je iz prikrajka, uvijek budna, vrebala neman uništenja i segregacije. Grad pobune 1967. godine, kad su, zbog rasnih nemira, gorjele ulice i parkovi.

Nekada četvrti grad po veličini u SAD-u proglasio je privremeni poraz – bankrotirao je kao najveći američki grad ikad koji se našao u toj situaciji i nitko nije bio siguran koliko zapravo Detroit duguje, no znalo se da dug nije manji od 18 milijardi američkih dolara, ali ni veći od 20 milijardi kad su se računi zbrojili potkraj prve dekade novog tisućljeća.

I onda je krenuo egzodus. Ljudi su počeli napuštati Detroit kao da je teško zarazan i kao da se nikada neće oporaviti

Dijelovi Detroita kojima prolazim, njegove istočne četvrti, mogli bi, zaista, djelovati kao da ih je prije četvrt stoljeća pogodila nuklearna bomba. Jedino mjesto slično ovome koje sam vidjela jest ukrajinski Černobil.

Napuštene kuće zarasle u travu, razlupani prozori, uništene crkve, dječja igrališta, razbijene ulične lampe, dječje igračke na rasvjetnim stupovima koje predstavljaju broj ubijenih u toj ulici, bande koje se skrivaju u mračnim ulicama, sablasni prolaznici izgubljeni u vremenu i prostoru, sirotinja, ljudi opreznih pogleda punih egzistencijalnog straha, automobili koji kruže oko prolaznika kao morski psi oko žrtve… A opet, Detroit ti nekako odmah uđe pod kožu. Opčinjava kataklizmičkom atmosferom.

Pokušavam proviriti kroz vrata jedne drvene kuće u kojoj, čini se, netko živi. Pod nogama mi škripe stepenice, čuje se neko kretanje iznutra i odjednom mi se pred nosom zalupe vrata. U posjet ovim dijelovima grada dolaze samo duhovi ili razbojnici. Poštara već odavno nema, nema ni struje, noću je mračno i strašno. Činjenica da ovdje ima više od 300 ubojstava godišnje na 800 tisuća stanovnika strašna je statistika koja grad čini opasnim i danju i noću. Bande haraju napuštenim pregrađima, skupljači metala ogolili su sve što su mogli, ostrugali su zgrade do temelja i unovčili plijen negdje na periferiji, vraćajući se uvijek po još, jer u Detroitu ima 80 tisuća kuća koje treba srušiti.

Možemo li vas počastiti pivom? – pitaju mog slovačkog kolegu i mene u jednom detroitskom restoranu kad su shvatili da smo stranci, što i nije bilo teško jer smo, neoprezno, izvadili kartu Detroita na stol. Čak je i oblik grada industrijski, poput nakovnja. Stanovnici grada dobronamjerni su prema strancima, žele pokazati da nije sve tako loše, da postoje džepovi normalnosti. Urbani vrtovi, na primjer. Projekt Heidelberg koji je stvorio Tyree Guyton: cijelu svoju, uvelike napuštenu ulicu pretvorio je u instalaciju u kojoj umjetnici izrađuju slobodne projekte, farbaju kuće i čine što god žele. Neki su se preselili u ulicu ne bi li živjeli s njom. Na njihovim vratima piše da su patrole građana i policije uobičajene noću kako bi četvrt branili od kriminala. Društvo koje nas časti pivom kaže da je Detroit postao siguran grad jer ga čuva čak pet različitih policija. Ali među upravo tim detroitskim policajcima najviša je stopa samoubojstva u državi. Dojam normalnosti stječe se na bejzbol-utakmici detroitskih Tigrova. Stadion je pun, američke obitelji provode nedjeljnu večer na otvorenom, uz hrpu junk hrane i piva… Ali u Detroitu je više bandi nego bilo gdje drugdje. Kako njih obuzdati, to je pitanje na koje nitko nema odgovor.

Ne vole domaći ljudi što novinari zaviruju po ruševinama, što pišu da je grad propao. Željeli bi da bude i pozitivnih vijesti. Ima ih, ali crnilo ipak prevladava. Na primjer, IT industrije lagano se doseljavaju u Detroit, vraćaju se inženjeri koji rade u autoindustriji. Više ne rade za veliku trojku – Ford, Chrysler i General Motors – nego za indijske proizvođače automobila koji su preselili pogone u Detroit.

Ovdje u Detroitu velika Aretha Franklin pjevala je u zboru, tu su odrastali Stevie Wonder, Marvin Gaye, u bjelačkom naselju Dearborn rastao je Iggy Pop, a sav bijes i nemoć grada koji je tonuo opisao je Eminem, koji je rastao na najduljoj ulici, poznatoj kao 8th mile, onoj koja razdvaja bogate od siromašnih, crne od bijelih obitelji. U tom limbu bilo je puno jada, puno kreativnosti i sirove snage koje je stvarala glazbu i umjetnost pa je Detroit bio grad rocka, soula, rapa, ali i grad u kojemu je, posve industrijski logično, stvoren i techno.

A davno, 1934. godine, kad je današnji Detroit počinjao dobivati svoje konture, kad je bio grad napretka, industrije i mamio ljude iz svih dijelova Amerike u sjeveroistočni Michigan, u New York Timesu ovako se o njemu pisalo: “Detroit je grad demokratiziranog luksuza, u kojemu su benzinske postaje na svakom koraku, baš kao i trgovine, kina, sjajni automobili, tu sviraju simfonijski orkestri… Na neki način, Detroit je rodno mjesto nove civilizacije. On je zaista prijestolnica novog doba, čak fascinira više nego New York, utjecajniji je od Washingtona ili čak Hollywooda. Pariz možda diktira kako ćemo se odijevati iduće sezone, ali Detroit stvara novi životni obrazac”, pisalo je u uvodniku cijenjenih novina.

U gradu inženjera i dizajnera, tvorničkih pogona od kojih je najveći na svijetu, Ford, imao čak 93 zgrade i 180 kilometara, stvarala se crnačka srednja klasa. Doseljavalo se iz svih dijelova svijeta, a danas, dok svi bježe, doseljavaju se jedino Iračani. Detroit je ipak poželjnije mjesto za život od Bagdada. Kaže mi to i imam Muhamed Mardini, koji vodi američko-islamski centar i koji je donedavno radio i u zatvoru. Područje Detroita, i Michigan općenito, najveća je zajednica arapskih Amerikanaca i muslimana. Naravno, uza sve nevolje koje Detroit ima, sada su se pojavili i problemi radikalizacije i regrutiranja u ISIL. Imam kaže da njegov centar propovijeda umjereni islam i mir i toleranciju među religijama, iako, dodaje, postoje grupe koje su nastojale unijeti nemir.

“Ovdje gdje smo mi napravili islamski centar nekada je bila crkva, ali to nikada ne biste izvana rekli jer je nismo željeli mijenjati. Nismo željeli ljude ni na koji način provocirati pa smo uredili centar iznutra. Toliko smo dobri sa svojim susjedima da nam je bračni par preko puta, talijanskog porijekla, rekao da će nam ostaviti svoju kuću kad umru, jer ionako im se djeca ovdje neće vraćati”, kaže imam Muhamed.

U Detroitu nije zamro duh kreativnosti. I nije nužno rezerviran za mlade

– Ovdje ću otvoriti korporativni centar – veselo mi kaže Gary Wozniak, nekadašnji biznismen koji je napunio šezdeset godina i umjesto u odijelu danas gradom hoda u majici i natikačama. Nekad je paraleleno vodio sedam različitih tvrtki.

Taj njegov korporativni centar trenutačno je livada s ruševinom u sredini s koje padaju kabeli. Samo još nedostaje natpis “opasno po život” s mrtvačkom glavom.

Lijepo je što čovjek ima snove, ali korporativni centar?

– Ne, nisam luđak jer to govorim – kaže Wozniak. – Mislio sam na početku, kad sam organizirao ljude da rade na vrtovima u Detroitu, da sam sanjar, da neće ići, ali krenulo je. Danas imam osam zaposlenih koji rade u vrtovima, uzgajamo organsku hranu. To su ljudi koji su imali problema sa zakonom, ali sada su rehabilitirani. Za uzgoj povrća i voća nitko te ne pita koliko znaš dobro engleski ili jesi li pismen, koju si školu završio, a naša organska hrana već je popularna. Prvo smo je dostavljali ljudima, a sada je već prodajemo restoranima – kaže Gary. Pokušavam, ali ne mogu nikako zamisliti kako će usred ovog susjedstva, u kojemu je najbliža zgrada potpuno razvaljena trgovina alkoholom, sumnjiva kuća u kojoj su mi zalupili vrata pred nosom i napuštena tvornica, niknuti bilo što s nazivom korporativni centar.

Ali, shvatit ću nakon nekoliko dana, takvi su stanovnici Detroita. Sanjari, oni koji preživljavaju, oni koji ostaju. Ovdje će, baš u vrijeme dok sam u Detroitu, Richard Branson voziti bicikl po gradu kako bi pokazao da i on podržava nastojanje Detroita da opstane, tu će George Clooney i Richard Gere snimati filmove, fotografi će na ruševinama, u zombie neboderima snimati modne editoriale… Doduše, neki iz njihova tima pritom će biti opljačkani ili će im biti ukradeni automobili.

Ovdje su napuštene crkve, porno kina, kineski restorani, striptiz barovi, zoološki vrt, praonice automobila, kozmetički saloni, benzinske postaje. Detroit je toliko prazan da su slike zatupljujuće. Tragičan je podatak da se svakih dvadeset minuta iz Michigana iseli jedna obitelj.

U Detroitu, Motor Cityju, u kojemu je 84 posto crnačkog stanovništva, dok su se bijelci sakrili u ugodnija predgrađa, koja su i danas bijela i sigurna, upravo se događa priča o prvom postindustrijskom gradu novog stoljeća. Počeli su se useljavati hipsteri, umjetnici i alternativci, kupujući kuće i za mizeriju od stotinu dolara. I mene je bio ponio trenutak pa sam gotovo i ja kupila drvenu straćaru u istočnom dijelu koja je koštala 200 dolara. Doduše, djelovala je kao da bi me, čak da je i posve uredim, u njoj do kraja života progonili poltergeisti, ali bila sam omamljena ramišljanjem da imam “nešto svoje” u ovom karizmatičnom gradu koji me posve opčinio.

Nisu svi problemi u Detroitu počeli prije desetak godina, tu se desetljećima išlo u smjeru katastrofe, ali činjenica je da je sa 1,2 milijuna ljudi Detroit pao na 800 tisuća u samo desetak godina.

Detroit je propao jer su propale njegove glavne industrije. Automobilski giganti prvo su se našli u krizi kad se proizvodnja preselila na Daleki istok, a onda i kad je počela financijska kriza.

– Ford je zapošljavao i davao dobre uvjete rada. Po šest radnika spavalo bi u istoj sobi, jer su tako mogli u samo godinu dana, a ionako su radili u smjenama, kupiti kuću i dovesti cijelu obitelji u Detroit. Grad se proširio i svatko je imao svoju kuću. Danas je Detroit površinom jednak kao što su to zajedno Manhattan, San Francisco i Boston, a oni zajedno imaju 3,3 milijuna ljudi – objašnjava mi Gary Wozniak.

I Chrysler i General Motors proglasili su bankrot 2008. godine.

Do kraja prve godine krize, odnosno do kraja 2009., u Detroitu je bilo 15 posto nezaposlenih, i već su tada imali najveću nezaposlenost u državi. Polovica djece živjela je u siromaštvu, a polovica odraslih bili su funkcionalno nepismeni… pa je zapravo, prema procjenama, nezaposlenost bila oko 50 posto.

Paljenja su postala omiljena zabava – imali su 90 tisuća požara 2008. godine, dvaput više od New Yorka koji ima 11 puta više stanovnika. Vlasnici pasa više nisu imali novca za cijepljenje svojih ljubimaca pa su mnogi uginuli jer je veterinar bio preskup kad bi se psi razboljeli. Na tisuće ih je izbačeno i napušteno. Pojavili su se čak i kojoti. Urbana prerija, napuštena košnica, sve je to Detroit postao u deset godina.

Ron Scott vodi Koaliciju protiv policijske brutalnosti u Detroitu. I sam nekadašnji novinar, ostat će sa mnom vrlo kratko jer je noćašnja policijska potjera imala stravične posljedice. Policija je jurila za sumnjivcima koji se nisu zaustavili pred policijskom patrolom pa su se zabili u dvorište kuće u kojem se u tom trenutku igralo četvero djece, braća i sestre. Troje ih je poginulo.

- Moramo prestati biti John Wayne društvo. Naročito ovdje. Predugo smo stvari gurali pod tepih, od međurasnih odnosa pa do nošenja oružja i policijske brutalnosti. Detroit će biti eksperiment američke budućnosti. Nema smisla juriti jer nas je brzina rasta i dovela do provalije. Ovoga ćemo puta polako – kaže Scott.
 

 
 
(jutranji.hr,youtube/uredio:nsp)

Djecu bi se danas trebalo strašiti sa konzumerizmom umjesto Babarogama. Što je izazvalo Veliku recesiju?

(u tri scene i jednom telefonskom razgovoru)

Prije četrdesetak godina upoznala sam jednog čovjeka i kasnije još tri puta došla s njim u dodir. Ove četiri scene, koje obuhvaćaju četiri desetljeća njegovog života, trebalo je da mi budu dovoljne da predvidim Veliku recesiju. Ali nisam to povezala sve do sada.

Prva scena

Krajem 60-ih radila sam u jednom kafiću blizu vojne baze iz koje su vojnici slani u Vijetnam. Mnogi vojnici koji su kod nas navraćali izdavali su antiratne novine i planirali demonstracije – jedna grupa je čak organizirala sindikat u vojsci.

Ali ja sam često sjedila s jednim mladićem koji se vratio iz Vijetnama i samo brojao dane do skidanja uniforme. Dwayne je imao kovrčavu tamnu kosu, živahne oči, simpatičan osmijeh i pomalo isturene zube. Bio je vješt majstor i umio je popraviti gramofon ili donijeti dio uz koji je naš stari šapirograf glatko radio.

Nije mnogo govorio o ratu osim što je pričao da je njegova četa sve vrijeme bila napuhana. “Naša deviza je bila – ‘Hajde da ne radimo, a da kažemo da smo učinili.’ Ja i još jedan momak smo to ispisali na velikom panou. “Pano je preživio čitav jedan dan”, rekao je s mješavinom ironije i pravog ponosa.

Dotle je išao Dwayneov antiratni aktivizam. Nije namjeravao postati profesionalni vijetnamski veteran kao John Kerry. Planirao se vratiti u Cleveland i nadoknaditi propušteno vrijeme u civilnoj kontrakulturi.

Uživala sam na pauzama s Dwayneom zbog njegovog toplog, samoironičnog humora, ali tisuće vojnika je prolazilo kroz kavanu i nisam primijetila kada je otišao.

Druga scena

Početkom 70-ih General Motors je uveo najbržu automobilsku pokretnu traku na svijetu u Lordstaunu, država Ohio, i na njoj zaposlio radnike stare u prosjeku 24 godine.

Vodstvo se nadalo da će ovi zdravi, mladi i neiskusni radnici proizvoditi 101 automobil na sat bez obustave rada kojom bi se iskusni automobilski radnici sigurno služili. Ali takav tempo i monotonija tlačili su ove mlade radnike. GM je u Lordstaunu umjesto obustava dobio niz usporavanja i kvarenja strojeva kako bi se usporila traka. Uprava je to javno označila kao sustavnu “sabotažu” – dok nije shvatila da time može naškoditi prodaji automobila.

Otišla sam u Lordstaun tjedan dana prije glasovanja o štrajku, usred nacionalnih spekulacija o generaciji “hipi automobilskih radnika” čije će priče o “humaniziranju pokretne trake” navodno zauvijek promijeniti američki rad.

Prilikom organiziranog obilaska tvornice (kako bih drugačije ušla?), primijetila sam Dwaynea kako zračnim pištoljem ubacuje radio-prijemnike u automobil. Prepoznali smo se, ali u discipliniranom tvorničkom okruženju oboje smo instinktivno pomislili da je najbolje da to ne pokazujemo. Umjesto pozdrava, Dwayne mi je doturio ceduljicu sa svojim brojem telefona. Iste večeri u njegovoj kući, ukratko mi je ispričao što mu se dešavalo otkad je odslužio vojni rok.

“Sjećam se da ste mi ti i društvo dali ogroman banana split na dan kad sam se skinuo. Pa, otad je sve krenulo nizbrdo. Vratio sam se u Cleveland, živio s ocem koji je bio nezaposlen. Čovječe, kakva je to bila gnjavaža! Ali mislio sam da će biti bolje ako se motoriziram, pa sam kupio auto. Ali pokazalo se da auto nije ljudsko biće i to je bio problem. Onda sam pomislio, ‘Zapravo mi treba djevojka.’ Ali pokazalo se da djevojka jeste ljudsko biće pa je onda to bilo problem. Na kraju sam se zaposlio u General Motorsu da otplatim auto i djevojku.”

Zatim me je upoznao sa svojom trudnom ženom, i činilo se da mu je mnogo draža nego što je govorio.

Mladi par se nije žalio na plaću u General Motorsu. Međutim, Dwayne je planirao dati otkaz kad mu se žena porodi. “Još uvijek sam bio tamo da bismo mogli iskoristiti bolničko osiguranje.” A poslije? “Možda ćemo otići obrađivati zemlju.” Ako to ne uspije, potražit neki posao gdje će moći raditi nešto “smisleno”.

Za Dwaynea smislen posao nije podrazumijevao lansiranje space-shuttlea ili liječenje raka. Podrazumijevao je postići nešto vidljivo, recimo popraviti gramofon u kafiću, umjesto da izvodi rutinske pokrete rukom na kolima koja prolaze pored njega svakih trideset šest sekundi.

Želio je i pobjeći iz vojničke atmosfere tvornice. “Isto je kao u vojsci”, rekao mi je. “Čak koriste i iste riječi, recimo ‘izravno naređenje’. Kobajagi imaš ugovor, tako da postoje neke stvari na koje prosto ne mogu da te prisile. Osim ako ti šef smjene ne izda izravno naređenje, pa onda ili uradiš ili letiš. “

Tako su i pored velike plaće Dwayne i njegovi prijatelja razmišljali produžiti dalje. To nisu bili pusti snovi. Početkom 70-ih bilo je dovoljno posla, pa recimo, ako se neki tvoj prijatelj preselio u Atlantu, ili neka skupina koju voliš svira u Cincinnatiu, mogao si stopirati i za dan-dva naći posao koji će ti pokriti troškove stanarine i hrane.

Naravno, zbog toga je bilo teško voditi poduzeće. Uprava General Motorsa nije se razlikovala od mnogih drugih poslodavaca kada se žalila na izostanke od ponedjeljka do petka, i na visoku fluktuaciju radne snage među mladim radnicima. Upravo u to vrijeme su američki proizvođači počeli osjećati konkurenciju njemačkih i japanskih proizvoda, i prvi put u nekoliko desetljeća doživjeli blagi pad profitnih stopa. Iz ove perspektive, pitam se da li je to bio trenutak kada su mnoge tvrtke čvrsto riješile da učine nešto povodom svojih problema s radnom snagom.

Ali ni Dwayne ni ja nismo mogli naslutiti outsourcing i offshoring koji će uskoro nastupiti. Za nas je to bilo vrijeme kad je bilo posla i kad Amerikanci nisu govorili o pronalaženju nego o humaniziranju posla.

Treća scena

Godine 1980. održala sam predavanje na sveučilištu u Michiganu i primijetila Dwaynea u publici. Poslije predavanja pozvala sam ga da pođe s nama – sa mnom i profesorima koji su me tamo pozvali. Ali Dwayne je uzeo djecu iz škole i odveo ih kod dadilje da bi stigao na smjenu od četiri popodne. Njegova žena će ih pokupiti sat vremena kasnije kad se završi njena prva smjena.

“Komplicirana logistika”, rekla sam.

“Teži manevri nego u Vijetnamu”, odgovorio je. Ali su ih on i njegova obitelj svakodnevno uspješno izvodili.

Za tih nekoliko minuta koliko smo imali na raspolaganju, Dwayne mi je ispričao da više ne radi u automobilskoj industriji. “Mnogo otpuštaju.” Da bi “bio korak ispred”, postao je mehaničar. A da bi bio ispred toga, svoje kvalifikacije je podigao do točke da sada “programira strojeve koje programiraju druge mehaničare”. Sležući ramenima, kao da je htio da kaže “Što se može …”

U to doba strojarske radionice su uvodile kompjutere, kako se mehaničari na klupama više ne bi bavili planiranjem, nego da se planiranje centralizira u upravi ili odjelu za planiranje. Dwayne je pomagao da se uvede automatizacija koja će mnoge njegove kvalificirane kolege svela na ulogu rukovatelja. Shvatio je da za “korak ispred” mora spušta cijenu tuđeg rada i olakšava zamjenu drugih ljudi. Otud ono apologetsko slijeganje ramenima.

Izgleda da njegova žena nije uspijevala ići ispred računalne automatizacije. Obrađivala je podatke u osiguravajućoj kompaniji i najčešće se navečer vraćala kući žaleći se na glavobolju od cjelodnevnog buljenja u tadašnje nepokretne, treperave CRT monitore.

“Uredski posao postaje gori od onih tvornica o kojima si pisala”, rekao mi je Dwayne. “Usput, dopala mi se knjiga.” Mislio je na moju knjigu All the Livelong Day, s jednim poglavljem o Lordstaunu u kojem se on pojavio.

Telefonski poziv

U ljeto 2008. pozvao me je neki čovjek da mi kaže kako on i njegove sestre zovu svakog iz očevog imenika da ih obavijeste da je on preminuo.

Dwayne je naprasno umro u Arizoni, gdje se preselio prije nekoliko godina i radio u specijaliziranoj radionici koja je imala nekakve veze s industrijskim laserima. (Izgleda da je “bio korak ispred” do samog kraja). Sahrana se održavala u subotu i bilo je puno mjesta za goste sa strane. “Tata je napravio lijepe dograđene spavaonice”, rekao mi je njegov sin.

Dwayneova djeca (koja su razvožena između smjena točno u minutu) pokušavala su pronaći način da kuća ostane u obitelji umjesto da je prodaju nekom strancu koji možda neće znati cijeniti građevinsko majstorstvo njihovog oca. Ali sve je još uvijek bilo “pod znakom pitanja”.

Nisam otišla na sahranu, ali sam makar uspjela na vrijeme pošaljem telegram sućuti.

Lehman Brothers je propao dva mjeseca kasnije, a ja sam počela intervjuirati ljude, koji su ostali bez posla bez kuće ili ušteđevine u Velikoj recesiji, za potrebe ove knjige. Trebalo mi je dvije godine razgovora sa žrtvama recesije da uvidim kako je Dwayne povijest, s čijim sam dijelovima bila upoznata, objašnjavala krizu koja nas je snašla nakon njegove smrti.

Kad sam shvatila da Dwayne i njegova obitelj se trebaju naći u povijesti Velike recesije, pronašla sam njegovog sina. Ispričao mi je da su njegove sestre, koje obje žive u Michiganu, razmišljale preseliti u Arizonu, možda čak i zajedno, iako je jedna bila udana, a druga nije. Čak su počele ispipavati kakve su šanse za zapošljavanje. (Jedna Dwayneova kći je medicinski recepcioner dok druga vozi dostavni kamion.)

Zatim je došao krah, i ko je tad smio odreći stalnog zaposlenja? Nažalost, dok su čekali, cijene nekretnina su toliko pale da bi, čak i da su uspjeli prodati Dwayneovu kuću po tadašnjoj cijeni, i dalje dugovali banci preko 200.000 dolara. Kuća, sa svim Dwayneovim finim adaptacijama, sada je bila “pod vodom”.

Budući da je njihova majka dotad već otišla sa scene i da njihov otac nije ostavio nikakvo značajno nasljedstvo, osim isplaćenog životnog osiguranja od 15.000 dolara i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici, njegova djeca nisu mogla nastaviti otplaćivati ​​kredit za kuću. Tako su, po savjetu odvjetnika, banci poslali poštom ključeve i otišli.

“Tata bi se našalio”, kaže njegov sin. “Dok sam bio živ, branio sam vam da bježite od kuće, ali naučio sam vas da trebate otići od kuće kad umrem”. Tako nešto. Samo bi on bi to umio ispričati smješnije. “

Vjerojatno postoji neki način da ispadne smješnije, ali ni ja ne znam kako.

To ne znači da je Dwayne vodio naopak ili bezvrijedan život. Možda je njegovo imanje propalo u recesiji, ali on je bio prilično redovito zaposlen na sve zahtjevnijim, a nadajmo se i “smislenim” radnim mjestima. Odgojio je troje djece koja se međusobno slažu i poštuju svog oca. I izgleda da je očuvao svoj ​​samoironično, ali ne i samopotcenjivački humor do kraja.

Sa druge strane: ovdje imamo jednog radnika, u obitelji s dvije plaće, koji je držao korak ispred offshoringa, držao korak ispred automatizacije, radio četiri desetljeća i umro bez ikakve ušteđevine, s neotplaćenim stambenim kreditom većim od vrijednosti kuće i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici.

Što se tiče ove kreditne kartice, Dwayneov sin je inzistirao da mi skrene pozornost kako je njegov tata prezirao “konzumerizam” do kraja. Dok su djeca odrastala, obitelj nijednom nije kupila veliki televizor, novi auto ili najmodernije tenisice na kredit. Najveći dio tog duga od 6.000 dolara, smatra sin, ostao je od Dwayneove posljednje selidbe iz Illinoisa u Arizonu, dakle moglo bi se reći da je u pitanju bila investicija u karijeru, koju je otplaćivao.

Sve mi to govori da je Dwayneoa realna zarada, iako su njegove kvalifikacije rasle, ostajala je na istoj razini ili možda išla naniže tijekom njegovog života. Ali ići naniže je neamerički pravac.

Od 1820. do 1970, realne satnice u Americi rasle su svakog desetljeća, čak i tijekom 1930-ih. To izuzetno stoljeće i pol (vjerojatno jedinstveno u povijesti) završio se sedamdesetih. Od tada do sada – drugim riječima, tijekom Dwayneovog radnog života – američke satnice su stagnirale ili opadale.

Izgleda da se Dwayne nalazio na višem kraju – to jest stagnantnom kraju – ove platne statistike. Tijekom godina kada su tolika radna mjesta preseljena u inozemstvo i tolike kvalifikacije prebačene od ljudi na kompjutere, Dwayne je bio jedan od dalekovidnih i sretnih Amerikanaca koji su uspijevali da “budu korak ispred”.

Zašto onda tvrdim da je njegov život nagovijestio Veliku recesiju?

Tijekom desetljeća kada se Dwayneova zarada gotovo nije mijenjala i dok su kvalifikacije njegovih manje sretnih kolega gubile vrijednost, američka produktivnost je neizmjerno porasla. Statistički govoreći, od 1971. do 2007, američka produktivnost je porasla 99 % posto; to jest gotovo je udvostručena. U istom razdoblju, satnice su porasle 4 posto. (Ne 4 posto godišnje – 4 posto za trideset šest godina.) Drugim riječima, produktivnost prosječnog radnika porasla je dvadeset pet puta više od njegove plaće. Ljudi kao što su Dwayne i njegova kompjutorizirana žena s uredskim poslom proizvodili su više na sat čak i dok su im plaće ostajale iste ili padale.

Ali Amerika je potrošačka ekonomija. Dwayne je koristio riječ “konzumerizam” kad je prekoravao djecu što traže najnovije drangulije. Ali za ekonomiste, “potrošačka ekonomija” je neutralan termin koji označava društvo koje većinu svojih proizvoda prodaje interno. Mi u Sjedinjenim Državama 70% posto svoje robe i usluga prodajemo jedni drugima. Ali ako je većina Amerikanaca zarađivala manje, a proizvodila više, tko je kupovao sve stvari?

Kada je Henry Ford 1914. podigao plaće radnicima na pokretnoj traci na fantastičnih 5 dolara na sat, objasnio je da njegova tvrtka ne može razvijati ukoliko Amerikanci ne zarađuju dovoljno da kupe atomobil koja proizvode. Kada su firme za koje je Dwayne radio počele smanjivati plaće, vodile su se logikom da umjesto da svoje radnike plate da bi mogli kupovati stvari, mogu isti novac da im pozajme. Možda to i nije bila toliko svjesna odluka koliko iskorak iz nužosti.

Kada je Dwayne početkom 70-ih radio u General Motorsu, ova automobilska tvrtka je ušla u posao automobilskog kreditiranja kako bi unaprijedila prodaju vlastitih proizvoda. Kada je Dwayne umro, General Motors Acceptance Corporation nije davala samo kredite za kupnju automobila, nego je bila i četvrti po veličini stambeni vjerovnik. TARP program ju je izvukao iz ogromnih hipotekarnih gubitaka.

Isto tako, još jedan industrijski gigant, General Electric, osnovao je svoju kreditnu podružnicu, GE Capital, pomoći srednjim poduzećima da kupuju njihove generatore. Ali kako su realne zarade padale, a realna prodaja se usporavala, ogranak se transforimisao u financijsku tvrtku. Do 2007, godinu dana prije kraha, GE Capital je osiguravao polovicu profita General Electrica.

Korporacije koje nisu same postale banke ulagale su dobit u druge banke ili su je vraćale dioničarima koji to činili. Tako je regularni novac postao Wall Street novac. Drugim riječima, naša ekonomija je financjalizirana. Ali što su financijske institucije radile sa svim tim novcem koji se gomilao u sve manje i manje ruku?

U mojoj knjizi Money Makes the World Go Around, pokušala sam da uđem u trag svojoj bankovnoj štednji koja je oticala u globalnu ekonomiju sredinom devedesetih. Najveći dio mog novca, pokazalo se, kružio je u zatvorenim krugovima trgovine valutama, vrijednosnim papirima i apstraktnijim derivatima. Onaj djelić koji je procurio do, kako ga bankari zovu, “realnog sektora”, korišten je za kupnju vode iz trećeg svijeta i energetskih sustava (bez ikakvih materijalnih poboljšanja na njima). Ostatak je pozajmljivan tvrtkama, državama i privatnim građanima koji, po svemu sudeći, nisu bili vlasnici rastućih poduzeća niti imali rastuće prihode da bi mogli da ga vrate.

Prosto se osjećao piramidalni miris. Ako ove godine nemam 10 dolara, a primanja mi ne rastu, kako ću dogodine imati 15 dolara da vam vratim novac s kamatom? Da se ponovo zadužim? Do kraja 90-ih svakom osim guvernerima bilo je jasno da ovako neće moći još dugo.

Ako zvuči kao da se hvalim svojom ekonomskom dalekovidnošću, neka se zna da, iako sam coktala i odmahivala glavom nad studentskim kreditima, LBO operacijama, dot-com akcijama i zaduživanje po kreditnim karticama, nisam predvidjela da će najveća piramidalna prijevara našeg doba podrazumijevati prodavanje, sekjuritizaciju i klađenje protiv stambenih kredita odobrenih Amerikancima koji nisu mogli priuštiti kupnju kuće.

Znala sam samo da je Amerika potrošačka ekonomija.

Ali umjesto da rast produktivnosti iz posljednjih četrdeset godina podijelimo s našim potrošačima, mi smo ga raspodijelili toliko nejednako da je najveći dio ovog novog bogatstva otišao jednom postotku, dok su preostalih 99 posto, uključujući i Dwaynea, bili previše siromašni da kupe ono što su proizvodili. Na kraju nas je to sustiglo.

Međutim, razgovarajući sa žrtvama Velike recesije, primijetila sam nešto čudno. “Siromašni” Amerikanci su iznenađujuće bogati. Redovi pred narodnim kuhinjama iz 1929. izbjegnuti su osiguranjem za slučaj nezaposlenosti. Dvočlana zaposlena obitelj, iako je možda bila odgovor na pad zarada, predstavljala je još jedan vid osiguranja za nezaposlene. Većina nezaposlenih ljudi ne samo što ima što jesti, nego može i priuštiti kavu za ponijeti. Nijedan od dugoročno nezaposlenih u ovoj knjizi nije nosio termos bocu.

Svjesna sam, naravno, da preko 15 posto američkog stanovništva živi ispod službene linije siromaštva i da se znatan broj njih bori sa, kako je sada nazivamo, nesigurnošću prehrane. Ali ovaj rad sam započela kontaktirajući ljude koji su ostali bez posla, stana ili ušteđevine tijekom Velike recesije. To znači da su nekad imali jedno ili više tih “srednjoklasnih” obilježja.

Par ljudi s kojima sam razgovarala zapitalo se, baš u toku našeg razgovora, da li će ih možda “oporavak” od recesije zateći u nekoj drugoj socioekonomskoj klasi. Neki se na zabrinjavajući način bore s neizvjesnošću. Ali možete sresti i ljude s pravim talentom da ugrabe trenutke zadovoljstva i organiziraju ohrabrujuće sitne rutine, čak i kad ne znaju točno kako će riješiti krupnija pitanja, recimo da li će idućeg mjeseca raditi ili, u dva-tri slučaja, gdje će naredne noći prespavati.

Uvodno poglavlje knjige Barbare Garson „Down the Up Escalator: How the 99 Percent Live in the Great Recession”, Doubleday, 2013.
 
(pescanik/uredio:nsp)

Povijest se mijenja izumima koji omogućavaju da se nešto radi brže, bolje, korisnije ili zdravije. Kako na ovoj planeti puno toga ne radi kako treba, tako i neki izumi ne mogu ugledati svjetlo dana i masovnu upotrebu jer nekima smetaju.

Te „neke“ teorije zavjere će imenovati na razne načine, od Iluminata preko masona, reptila, tajnih društava ili potpuno prizemnih lobija tipa farmaceutskog, duvanskog, naftnog …  Kako god se oni zvali, zaustavili su napredak čovječanstva, pa vredi podsjetiti na deset izuma koji bi sigurno potpuno promenili sliku današnjeg svijeta da im je dozvoljeno da uspiju …

10. EV1 - prvi električni automobil u masovnoj proizvodnji koji je General Motors najednom prestao prodavati, uništio sve primerke i … eto, nema ga. Trajao je samo tri godine, od 1996. do 1999.

9. Project XA ili Tame – proizvodnja cigareta koje neće izazivati rak. Naravno, uspešno je proizvedena, projekt još uspešnije uništen nakon toga … ?

8. Hladna fuzija - proizvodnja ogromnih količina nuklearne energije pri sobnoj temperaturi? Aha, svakako, a naša zarada? Teorija zavjere u neograničenim količinama …

Hladna fuzija i priča o njoj započela je na konferenciji za tisak u ožujku 1989. Stanley Pons i Martin Fleischmann, obojica elektrokemičari, tada na sveučilištu u Utahu u Salt Lake Cityju, izvijestili su da su otkrili nuklearnu fuziju pomoću akumulatora spojenog na elektrode od paladija, uronjene u vodenu kupelj, u kojoj je vodik bio zamijenjen njegovim izotopom deuterijem. Uz tu tvrdnju došlo se do pretpostavke da se fuzijom na stolu može proizvoditi, više ili manje ograničena, jeftina, čista energija.

7. Kronovizor - naočare poput Google Glass-a s kojima se, kažu, može gledati prošlost i budućnost. U sumanutom raspletu stvari završile su u Vatikanu? Izumitelj ovog uređaja je navodno bio Benediktinac Pellegrino Ernetti koji je također bio najpoznatiji egzorcist u području Venecije.

Nikad nije dokazano postojanje kronovizora, ali priča se da je Crkva skrila sličan uređaj u Vatikanu. Ernetti je bio ugledan čovjek i zato je priča o kronovizoru toliko raširena, naime, zašto bi učen i ugledan čovjek izmislio takvo nešto. Navodno su mu u izgradnji uređaja pomogli Enrico Fermi i Wernher von Braun, oboje su bili ugledni znastvenici.

6. Rife zraci - kad naučnik napravi zrake koji jednostavno i brzo ubijaju stanice raka, naravno da će ga proglasiti ludim i projekt spremiti duboko na kraj nekog beskrajnog skladišta … to se dogodilo naučniku koji se zvao Royal Raymond Rife prije pola stoljeća.

5. Vodene gorive ćelije - Stanley Meyer doživeo je još goru sudbinu od gore spomenutog Rifea, kao i njegov pogon na običnu, domaću vodu iz slavine …

4. Orgonska energija - osim što je proglašen potpunim luđakom, nacistom i seksualnim predatorom, Wilhelm Reich je završio u zatvoru, šest tona njegovih knjiga je javno spaljeno, a on je umro pod nerazjašnjenim okolnostima.

3. Implozijski generator - Viktor Schauberger bar nije ubijen … ali njegov generator je…

2. Teslin toranj - samo jedan od izuma genijalca iz Smiljana koji je možda našao svoju primjenu kod vojske i vlada, ali ne i kod ljudi. Nema besplatne energije za sve, naravno …

1. Antigravitacija - Ako napraviš nešto što stvarno radi, kao što je to uspjelo Thomasu Townsendu Brownu, Vlada ti uzme stvar i proglasi je državnom tajnom …
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Uvijek su nam govorili da su Ujedinjeni narodi (UN) međunarodna organizacija koja ima za cilj olakšati suradnju kroz društveni napredak, gospodarski razvoj, međunarodnu sigurnost i međunarodni zakon. Oni sebe promoviraju izvana kao ugledno tijelo koje se bavi mirom, sigurnošću, razvojem, ljudskim pravima i humanitarnima pitanjima.

U ovom se slučaju ne bi čudili da vidite UN na čelu svih međunarodnih sukoba i nestabilnosti, jer im ti događaji daju idealnu atmosferu za promovirnje sebe samih kao nositelje svega što smo ranije spomenuli. Kroz povijest, autoritativne figure su uvijek pokušavali naslikati percepciju sebe u nadi da će izvršiti utjecaj i ispiranje mozga masama u željenom programu.

Promovirajući sami sebe, mislimo na UN-ovo korištenje mainstream mreže medija, kao što je CNN. CNN je u vlasništvu Time Warner-a, koja je u vlasništvu tvrtke JP Morgan Chase i tvrtke i Dodge & Cox Inc, da navedemo dvije najpoznatije . On također ima izabranu grupu neposrednih nositelja, kao što su Jeffrey L. Bewkes. G. Bewkes sjedi u sjedištu Time Warner-a, koji se sastoji od dva nebodera izgrađena u 2001. godini – zgrade koje su namjerno izgrađene po uzoru na jednom postojeći Svjetski trgovački Centar u New Yorku.

Bewkes je također član Vijeća za vanjske (inozemne) odnose (CFR), koji na čelu ima, i financiran je od strane Rothschild i Rockefeller obitelji. Zapravo velika većina vlasnika mreže mainstream medija su svi članovi CFR-a, kao i Trilateralne komisije. Još jedan primjer za to je Richard D. Parsons koji je služio kao Time Warner-ov predsjednik Uprave od svibnja 2003 do siječnja 2009. Trenutno je gosp. Parsons član Nadzornog odbora te je viši savjetnik u kompaniji Rockefeller Foundation.

Čak bi mogli reći da pogledate Frank J. Caufield-a, još jedan od glavnih nositelja i vlasnika Time Warner Corp, koji je ujedno i član CFR-a. Dopustite nam da vas ponovno podsjetimo, da je CNN je u vlasništvu Time Warner Corp, koja je u vlasništvu više fizičkih i pravnih osoba koja je pokrenuta od strane nekoliko obitelji. Te se obitelji skrivaju iza korporacija koje oni pokreću, koristeći zaposlenika i političare koji su unajmljeni da rade svoj prljavi posao.

Zašto mi i dalje predajemo našu percepciju tome što se događa na planetu onim nekoliko ljudi koji ne pokazuju poštovanje prema ljudskoj rasi. Kao djeca, nismo razumijeli kako čovjek može imati takve negativne namjere i stvoriti toliko sukoba kroz korištenje trikovima. Do dana današnjeg još uvijek ne vjerujemo da ljudsko biće može učiniti ono što ta “upravna tijela” i multinacionalnih korporacija čine.

Nema potrebe ukazati na JP Morgana (veliki institucionalnig nositelja Time Warner) / Rockefellerove veze, koji je također odigrao veliku ulogu u stvaranju Sustava federalnih rezervi u 1912. Dakle, što sve ovo ima veze s Ujedinjenim narodima? Pa, isti oni koji posjeduju sve naše mreže mainstream medija, također posjeduju i osnivači su Ujedinjenih naroda.

Vlasnici Ujedinjenih naroda koristite svoje medijske mreže da bi utjecali na percepciju milijarda ljudi. Mnogi ljudi ne znaju da su naše mreže mainstream medija u vlasništvu manje od 5 multinacionalnih korporacija, a sve te korporacije imaju veze s Rothschild i Rockefeller obitelji. Ako zaronite u još dublje, sve te iste korporacije su izravno povezane sa potiskivanjem tehnologija čistih energije, kao što su General Electric.

Više veza se mogu napraviti u industriji hrane i medicinske industrije, isto tako, ako već ne postoje. Naš planet je u vlasništvu male skupine obitelji i korporacija koje je pokreću, to više nije tajna, nije teorija zavjere. Postaje očito da su ti “ljudi” nemaju najbolje namjere pri ruci.

Liga naroda / Versajski ugovor

Prethodnik Ujedinjenih naroda, je bila Lige naroda. Nastala je pod ugovorom u Versaillesu 1919. godine. Mnogi vjeruju da je ideja o stvaranju UN-a stvorena za vrijeme drugog svjetskog rata, no nije. Plan za globalnu kontrolu kroz dobro prikriveno tijelo mira je počeo davno prije 1945. Liga naroda je međuvladina organizacija stvorena na mirovnoj konferenciji u Parizu, kojim je okončan Prvi svjetski rat.

Razvoj međunarodnih organizacija zbog sukoba je način prijevare. UN je osnovan u 1945. godini kao rezultat 2. svjetskog rata. Bilo kada se dešava globalni sukob, nešto je stvoreno iz tog sukoba, dajući privid da je sve što je stvoreno iz tog sukoba izravno rješenje tog sukoba.

Jeste li ikada pomislili da su oni koji su stvorili sukob, i predložili rješenje? Kakva je to muljaža, zar ne? Koji trik, koriste, da bi kontrolirali našu volju. Predajemo svoju volju onima koji traže da nas iskoriste, one koji nisu u službi drugima, nego sebi. Liga naroda je osnovana od strane obitelji Rockefeller, oni su odgovorni za financiranje cijele operacije.

Istodobno je stvorena Međunarodna organizacija rada, koja je i bila snažno financirana od strane obitelji Rockefeller i Rothschild. Jasno je sada da su obitelji Rockefeller i Rothschild i stvorile Ujedinjene narode, i bez njih razvoj ove svjetske organizacije ne bi bio moguć.

Istih skupina koja je financirala nacističku Njemačku je stvorila Ujedinjene narode? Obje strane rata su bile financirane od strane iste skupine?

Ključno pitanje koje se moramo zapitati kada je riječ o međunarodnim svjetskim upravnim tijelima – tko je upravlja? Tko donosi odluke? Koje veze mogu biti između Ujedinjenih naroda i drugih glavnih upravnih tijela planete Zemlje? Koliko se često pitamo ova pitanja? I koliko često ćemo napraviti veze između njih? Ako su Ujedinjeni narodi stvoreni za mir i stabilnost u vrijeme rata, zašto bi iste strane financirale obje strane u ratu?

Je li to samo za profit, ili su htjeli stvoriti rat, stvoriti tijelo državne uprave koje će upravljati cijelim planetom? Ujedinjeni narodi se granaju na Svjetsku zdravstvenu organizaciju, koja se opet grana na Codex Alimentarius i Food and Drug Administration (FDA).

Govorimo o Paul M. Warburg-u, njemačkom bankaru, koji je imenovani član Sustava federalnih rezervi, na Odbor guvernera. Nije li FED entitet SAD-a? On je bio veoma jako uključen u kreiranje Federalnih rezervi, a njegova obitelj jako je surađivala sa kompnanijom IG Farben. IG Farben je bila najveća kemijska tvrtka u svijetu u svoje vrijeme, i jedan od najvećih industrijskih “bumova” pored Rockefellerove tvrtke Standard Oil, i General Motors. IG Farben je bio odgovoran za brojne ratne zločine, opskrbljivanjem nacista s oružjem, pa čak i financiranjem nacističke stranke.

Zašto bi Federal Reserve System (FED) i obitelj Rockefeller biti uključeni u IG Farben? Nije li FED američki entitet? Da li su oni financirali Sjedinjene Države, isto tako? Paul Warburg i njegova obitelj su bili uključeni u kreiranje Federalnih rezervi, Warburg obitelj na čelu IG Farben-a, tvrtka koja je podržala nacistički pokret.

Dakle, što se ovdje događa? Postoji puno dokaza koji pokazuju da su obje strane u Drugom svjetskom ratu bile financirane od strane istih ljudi, tako da je prijevara prevučena preko naših očiju. FED je još uvijek u uskoj vezi sa Warburg obitelji, jer su se oni transformirali u nekoliko multinacionalnih korporacija i financijskih institucija, kao što je Warburg Pincus.

Nije tajna da je obitelj Bush je također jako profitirala od rata. Jeste li znali da je obitelj Bush također imala članove koji su povezani s federalnim rezervama, te da je obitelj Bush također vrlo blizu Rockefeller obitelj? Nije tajna da je predsjedništvo uvijek bilo povezan s Federalnim rezervama. Prescott Bush, je čak radio za naciste, radio sa i profitirao od tvrtki koje su financirale Hitlera.

Uz sve te veze, lako je vidjeti kako su pravi utemeljitelji Ujedinjenih naroda (ako slijedite novac) povezani s mnogim nečovječnim djelima. Dakle, zašto mislite da je to prestalo danas? Što ako vam Ujedinjeni narodi daju iluziju mira, kako bi se stvorili kaos, strah i ispunio plan koji je započet davno prije nego što smo svi rođeni?

Kako nas može UN štititi od rudarskih korporacija, na primjer, koji čine zločine u cijelom svijetu, kada su isti oni ti koji su stvorili UN od vlastita sve od glavnih rudarskog kompanija, poput Rockefeller Hughes Corporation.

Jedan aspekt trenutne svijesti buđenja do novih činjenica i mogućnosti, što se doista dogodilo u našoj novijoj ljudskoj povijesti se odigrava. Mnogi ljudi hvataju put do buđenja, ali na kraju sve to dovodi do jedne stvari: moramo biti promjena koju želite vidjeti. Vidjeli smo puno nemira tijekom godina na ovoj planeti, a zauzvrat to je stvorilo vrlo gusto energetsko stanje planete Zemlje. Više ljudi počinju pronalaziti mir, oni doživljavaju više radosti i željenih promjena za sve na planeti Zemlji.

Kroz buđenja, mi mijenjamo vibracijsku frekvenciju na planetu. Mi smo bili slijepi za mnoge stvari već tisućama godina. Živimo u doba transparentnosti, sve je predstavilo za nas da vidimo iz “najmračnijih” iskustva do manje zlokobnih.

Događaji se događaju, kako bi nas uzdrmali do buđenja, do istine. 9/11 na primjer, je probudio mnogo gore. Bilo da je istina o konoplji, Federalnim Rezervama, Iluminatima, vanzemaljcima, širenje ljubavi, ili bilo što drugo, doba transparentnosti je dovelo do nove istine milijardama ljudi, i ti da je istina ljubav. Ljubav je potrebna kao nužan sastavni blok za novi svijet.

Mi smo odgovorni za ono što se ovdje događa, kada smo se probudili iz našeg sna, sigurni smo da nećemo dopustiti da i dalje ide ono što smo dopustili toliko dugo da ide.

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
 
(setyoufreenews.com, youtube.com/ uredio: nsp)

Što vi mislite kakve su šanse na uspjeh dvadesetosmogodišnjeg odvjetnika pripravnika s Wall Street-a, ako on odluči da se prekvalificira u američkog senatora?

Amerika je zemlja neograničenih mogućnosti, no na Wall Street-u je bezbroj odvjetničkih ureda, u njima je mladih pripravnika kao morskog pijeska, a skupinu onih koji žele ući među senatore, po pravilu čine ljudi veće težine i željeznih laktova.

Međutim, potpuno nepoznati Franklin Delano Roosevelt, koji prije toga nije održao ni jedan politički govor, koji nije napisao nikakav politički manifest, dobio je 1910. godine ponudu Demokratske stranke da se kandidira za Senat države New York i uspješno je prošao na izborima. A nakon godinu dana postao je pomoćnik morskog ministra u administraciji Woodrow Wilson-a.

Političar Franklin Delano Roosevelt pojavio se iz niotkud.

Možete u američkim arhivama naći dosta svjedočanstava o tome da je mladi Roosevelt, kao potomak bogate obitelji, bio uveden u ložu № 8 “Nizozemska” u New York-u, u koju nije bilo lako ući. I što je interesantno, počeo je u njoj munjevito skupljati stupnjeve inicijacije. To jest, iskazao je poslušnost, ustrajnost, marljivost. I za ložu je bilo interesantno imati na vlasti takvog čovjeka.

Međutim, Vi možete sva ova svjedočenja staviti po strani i tvrditi da je Roosevelt izbio na politički Olimp zahvaljujući svojim izvanrednim kvalitetama. Nije loža bila svemoćna i u biografiji Roosevelta imamo i tužnih momenata. Nakon prvih uspjeha mladog čovjeka, došlo je do pada na predsjedničkim izborima 1920. godine, kada je bio kandidat Demokratske stranke.

Međutim, njegov “zeleni” politički uzrast (još nije imao ni 40 godina i takvih potpredsjednika u SAD do tad nije bilo) dozvoljavao je da se nada boljem i premda je neuspjehu pridodana i osobna nesreća (počeo je proces paralize) on nije klonuo duhom.

Roosevelt je nastavio sa aktivnim radom i postao je guverner države New York.

Ovdje bi morali zajedno s Vama, pretpostaviti da se u svijetu ništa ne događa slučajno. Guverner financijske glavnog SAD (time i cijelog svijeta) – predstavlja nešto posebno. Tamo se ne može prići bez prisnih odnosa sa “zatvorenim klubovima”, koji sjede na gigantskim tokovima novca. Te kvalitete Roosevelt-a koji su se u startu tako dopali ljudima iz lože № 8, nastavili su igrati svoju ulogu.

Financijski gazde Amerike zamislile su veliku igru, u kojoj je glavni izvođač trebao biti njihov čovjek u samom vrhu. Rockefelleri, Rothschildi, Morgani i ostali “kraljevi kupusa” iz sjene, već odavno su željeli oslobađanje dolara od zlatnog pokrića.   Pokriće u zlatu je vezalo ruke, ne dozvoljavajući provedbu širokih spekulacija s gotovinom, koja bi se prevodila u prazne bankarske obveze. Ali je bilo veoma, veoma složeno osloboditi se pokrića u zlatu.

Kod milijuna Amerikanaca, pravnih i fizičkih lica, postojala je akumulacija u zlatu. Ona su je često držala u prsima i čarapama i činili su sami po sebi svojevrsno tržište plemenitih metala, koje je bilo paralelno tržištu dolara i zadržavalo njegova kolebanja.

Bio je to izazov bez presedana – oduzeti od slobodnih Amerikanaca zlato i “uvaliti” im umjesto njega roto papir. U slučaju neuspjeha avanture, njenim autorima i izvršiteljima prijetio je ne samo gubitak slobode, nego i električna stolica.

Izbor je pao na Franklina Roosevelt-a, iako on sam nije bio toliko obuzet strašću za profitom, koliko snom o velikoj Americi, kao gospodarici svijeta. On je vidio u emisiji ogromne mase dolara mogućnost da kupi cijeli svijet u bescjenje i stavi ga pod američku kontrolu. Roosevelt je sebe zamišljao kao političara svjetskog kalibra, koji izvodi Ameriku na veliku pučinu. On je, naravno, shvaćao da financijski krugovi imaju još jedan cilj – oni mogu kupiti ne samo aktive u inozemstvu, već i svoje slabije konkurente u Americi.

Prethodila je krupna preraspodjela imovine kod kuće. Ali ga to nije brinulo. Najvažnije je – pojava super-države u svjetskoj politici, s imenom SAD-a. Mora se odati dužno priznanje Franklin Roosevelt-u: on je bio jedan od rijetkih povijesnih djelatnika koji su ostvarili svoje ciljeve.

Predsedenik SAD Calvin Coolidge, podnoseći 1928. godine ostavku, istaknuo je: “Zemlja može sa zadovoljstvom gledati na sadašnjost, a sa optimizmom u budućnost”. U to vrijeme zavjerenici u federalnim rezervama već su prionuli na posao i ponuda novca u opticaju se dramatično povećala. Bilo je to izravno kršenje Ustava. Dolar je tiho, bez dozvole Kongresa, otplivao od svog zlatnog pokrića. U početku je pojava viška novčanica utjecala na buran razvoj gospodarstva. Svi su uzimali jeftine kredite i svi su započinjali biznis. Amerika je rasla kao kvasac.

Napuhani kredit – to je mina s usporenim djelovanjem. Kredit su i napuhali. Radi stvaranja financijske krize prvobitno se tražilo da se što je moguće više novca da u dug. Što je potrebno da bi se to izvelo? Samo dvije “stvari”: zajmodavac i zajmoprimac. Za “stvaranje” kreditora Federalne pričuve su brzo uvećale novčanu masu skoro za 1,5 puta. Preko sustava “svojih banaka” sredstva su raspoređena u vidu gotovinskih kredita u džepove običnih ljudi i sitnih poduzetnika.

Mediji su mamili zajmoprimce neumorno pozivajući Amerikance da pozajmicama poboljšaju kvalitetu svog života – “Svatko ima mogućnost da se na burzi obogati!” – Pisalo je na koricama popularnog ženskog časopisa. Prema ironiji sudbine, bilo je to dan uoči potpunog kraha burze.

Otkud na valu sveopćeg entuzijazma izniče užasni prizrak propasti? Zato što, praveći novce i dajući ih u dug, vi uvijek možete prekinuti sa davanjem i zatražiti da vas dužnici isplate. Mehanizam organiziranja financijske krize je prilično jednostavan: ne davati nove novce, a tražiti vraćanje starog duga. Zato je i bila stvorena Velika Depresija. Banke koje su bile pod kontrolom Johna Morgana i njegovih partnera, zatražile su da im se vrati dug za kredite. I to masovno i odjednom.

Što je preostalo brokerskim kućama na burzi koji su kreditirali kupce sa zloglasnih 90 posto, nego da i sami taj novac pozajme iz banaka? I zatraže isplatu od svojih klijenata i to u roku od 24 sata. Što su mogli učiniti nesretni Amerikanci, koji nisu ni sanjali o takvoj mogućnosti razvoja događaja? Oni nisu mogli naći novce za 24 sata. Ostajao je samo jedan način – prodati dionice na burzi. A sada zamislite kako na burzu odjednom dolaze svi vlasnici dionica i to s jednim ciljem – da ih prodaju.

A već s ciljem kupnje dionica, nije došao nitko.

Pad dionica na Wall Street-u počeo je 24. listopada 1929. godine, na crni četvrtak. Potražnja je bila veća od ponude? Ne, tražnje jednostavno nije bilo, mogla se čuti samo jedna rečenica. Počela je panična i očajnička prodaja dionica. Jer svima je bila potrebna gotovina – a dionice praktično nikome. Ipak su se pojavili kupci i oni su kupili dionice po cijeni papira. Prvog dana investitori su prodali oko 13 milijuna dionica. One su išle u bescjenje. Milijuni, doslovno milijuni investitora su uništeni.

Gubici su iznosili oko 30 milijardi dolara – otprilike onoliko koliko je SAD koštao Prvi svjetski rat. Sami organizatori krize, znajući kada i kako ona počinje, na vrijeme su se otarasili nepotrebnih aktiva. Sada su te desetine ljudi, na bankrota investitora koji su skakali kroz prozor, postali vlasnici praktično SVEGA. I tada se broj banaka u Americi sa desetine tisuća skratio na nekoliko stotina. I većina njih je već pripadala “pravim ljudima” iz “zatvorenih klubova”. Novca više nije bilo ni u koga.

Sad se moglo ići dalje. Problem je bio stvoren – trebalo je predložiti njegovo rješavanje. Ali da bi to rješenje prihvatio američki narod, točnije rečeno da bi se pomirio s tim rješenjem, problem je trebalo napuhati do kozmičkih razmjera. Kriza burze i pad vrijednosti dionica trebao se pretvori u Depresiju, koja je morala da se piše velikim slovom.

Postojali su instrumenti za pogoršavanje problema. Bio je to Federalni rezervni sustav. U situaciji kada su nakon kraha na Wall-Streetu svi tražili novac i kada je gospodarstvo SAD ličila na čovjeka koji je izgubio veliku količinu krvi, FED nije krenuo u uveličavanje svoje novčane mase. Čak suprotno, skratio je za nekoliko puta novčanu masu!

Federalni rezervni sustav koji je pozvan da se bori s krizom, umjesto da pomogne gospodarstvu uplivom u njezine financije, učinio je sve suprotno. Opseg novčane mase koji je pažljivo narastao pred krizu, nakon toga je bio skraćen.

U rezultatu je krah burze bio i sveopći krah. Ljudi u skupim odijelima, s plakatima “Spreman na svaku vrstu rada” bili su stvaran atribut američke svakodnevice tridesetih godina.

Kako je problem riješen? Nova osobnost, novi tečaj. Franklin Delano Roosevelt, mason visokog stupnja inicijacije, član lože № 8 “Nizozemska”, postao je 4. ožujka 1933. godine, novi predsjednik SAD. Pred njim je zaista bio veliki posao, složen i odgovoran zadatak – uništenje pokrića u zlatu.

Dolar je morao sam postati najveća svjetska vrijednost i praktično preuzeti ulogu zlata.

Pod izgovorom “antikriznih” mjera, Franklin je počeo provoditi radikalnu politiku. Nezaposlenim službenicima koji prije toga nisu u ruci držali ništa teže od olovke, dane su lopate u ruke i poslati su na izgradnju autocesta i javnih zgrada. Nije se imalo kud – Amerikanci su morali raditi praktično za goli kruh. Potom je bio stvoren “Civilni korpus za očuvanje resursa”. Pod tim nazivom skrivala se ideja da se stvori radnička armija, što je nekad bio smislio Lav Trocki.

No, pošto je ideju Lava Davidoviča u SSSR-u sahranio Staljin, to je ona u SAD bila ovjekovječena. Nezaposlena omladina se usmjerila ili točnije rečeno slala u udaljene regije zemlje “radi očuvanja resursa”. Pod tim pojmom podrazumijevali su najteži fizički poslovi. Bilo je tu i krčenja šuma i izgradnje autocesta. Do siječnja 1934. godine, na “očuvanju resursa” već je radilo 5 milijuna ljudi, čija je dnevnica iznosila 1 dolar na dan.

Cilj bankara, vlasnika FED-a uopće nije bilo uništenje u korijenu američke industrije i državnosti, već samo njihovo slabljenje kako bi se potčinili vlasti bankara. Slabljenje se desilo, sad je trebalo brzo potčiniti, a zatim još brže povratiti državnu moć. Baveći se društveno korisnim radom, Amerikanci nisu ni primijetili kako se brzo promijenio financijski sitem zemlje.

Tek što je došao na vlast, Roosevelt je proglasio “bankarski raspust”. Sve financijske institucije prinudno su bile zatvorene na jedan tjedan. To svakako nije urađeno da bi se “umirile štediše”, već da bi se osiguralo da ni jedan privatni investitor ne može povući svoju ušteđevinu. Zato što je istovremeno proglašeno ukidanje zlatnog pokrića dolara.

Tada je svjetlost dana ugledao predsjednički ukaz № 6102, koji je glasio:

“Članak 2. Ovim ukazom obvezuju sve osobe da do svibnja mjeseca 1933. godine predaju sve zlatnike, zlatne poluge i zlatne certifikate – Federalnoj rezervnoj banci ili njenim podružnicama ili agencijama koje su u sklopu Federalnog rezervnog sustava “.

“Članak 9. Tko svojevoljno prekrši predsjednički ukaz <…> ili bilo kakav zahtjev iz njega <…> biće kažnjen u iznosu do 10.000 USD, a ukoliko se radi o fizičkoj osobi, može biti upućena na izdržavanje kazne do 10 godina zatvora ili će oboje biti odmah kažnjeni “.

Stanovništvo se obvezuje tijekom jednog mjeseca predati sve zlato koje se kod njega nalazi u FED. Privatna svojina zlatnih poluga i zlatnika, proglašena je protuzakonitom. U zamjenu za to, Amerikanci su dobili papirnate dolare, koje je tada zamijenilo zlato po pitanju štednje. Oni koji u boljševičkom Petrogradu nisu željeli predati dolare i drugu valutu, slali su u logore. A stanovniku demokratske Amerike po obrazcu iz 1933. godine, koji nije želio predati ušteđene dragocjene metale, prijetila je ogromna kazna od 10.000 $ ili 10 godina zatvora.

Operacija je bila vrlo uspješna. Masoni su ne samo opljačkali svoj ​​narod, nego su to još i predstavili kao čin “spašavanja nacije” i sva sredstva javnog informiranja su to tumačila kao važnu antikriznu mjeru. “Neophodna je konsolidacija resursa zemlje, kako bi izveli Ameriku iz Depresije “- govorio je Franklin Roosevelt. On je oduzeo zlato od svog naroda i smjestio ga u Fort Knox, u državni trezor dragocjenih metala, gdje i dan danas leži.

Zlatno pokriće prvo je ukinuto u SAD, a potom svuda: “Poslije Velike Depresije tridesetih godina, pokriće u zlatu bilo je praktično ukinuto u cijelom svijetu”.

To znači da je svjetska trgovina bila pripremljena, da u perspektivi era zlata ode u prošlost, a na scenu su stupili američki biznismeni sa vrećama zelenih papirića, koji su tiskani u potrebnoj za njih količini.

Samo što je u SAD konfiscirano zlato, kriza u zemlji počela je naglo opadati. Do završnog okončanja Velike Depresije došlo je 1933. godine. Kriza se preselila u potpuno drugačije zemlje od one u kojoj se pojavila. Koncetracija novca u rukama malog broja ljudi, prelazi sve do tad viđeno u povijesti čovječanstva. U jednim rukama se nalaze i financije i lavovski dio industrije i mediji. Krajem tridesetih godina, samo jedan postotak vlasnika vladao je sa 2/3 ukupnog nacionalnog bogatstva zemlje! Primjerice John Morgan, bio je ne samo osnivač i vlasnik banaka, nego praktično i kompletne industrije čelika preko “US Steel”, elektroindustrije preko “General Motorsa”, kao i drugih korporacija.

Amerikom je zavladao neveliki klub gentlemen-a koji nisu željeli isticati svoja prezimena, ali koja su poznata cijelom svijetu. Od tog vremena, na smjenu čudnog i tajanstvenog naziva “masoni” došla je inteligentna definicija “zatvoreni klubovi”. Taj naziv ne plaši, ne djeluje misteriozno. Jednostavno, oni su zatvoreni i u njih je teško ući. I to je sve. Jedan od najpoznatijih “zatvorenih klubova” postao je “Bilderberg grupa”, u kome se doduše poštuje najvažnije pravilo masonerije – tih nekoliko stotina članova Bilderberga koji se smatraju običnim (iako među njima ima veoma, veoma neobičnih lica) mogu ništa ne znati o suštini odluka koje donosi njegovo rukovodeće tijelo.

“Zatvoreni klubovi” su bili blagodarni F. Roosevelt-u za obavljeni posao i njihova potpora na sljedećim izborima bila je zajamčena. To je za njega bilo veoma važno, jer uzajamno razumijevanje s tim snagama bilo je neophodno za dostizanje postavljenih ciljeva.

Svijet – kako ga je zamišljao F. Roosevelt i njegovim istomišljenicima u “zatvorenim klubovima” Amerike, nepovratno bi pretvorio u roblje druge narode, da im svjetski socijalistički sustav nije stao na put.

I to što se u Roosevelt-ovim idejama ne vidi nikakvog izravnog pozivanja na nasilje – predstavlja samo privremenu pojavu. Nasilje je već sazrijevalo i spremalo se da izađe na svjetlost dana, a Franklin Roosevelt je bio jedan od njegovih otaca. Atomska bomba koja se stvarala po njegovom nalogu, a koju je na Japan bacio njegov nasljednik, postala je direktan pokazatelj kako se Amerika odnosi prema drugim narodima.

Drugačije nije ni moglo biti. Iz generacije u generaciju u Americi je narastala vladajuća grupacija ljudi, čiji su pradjedovi, djedovi i očevi bili robovlasnici, financijski avanturisti i kriminalci. Oni su nasilje i ubojstvo oduvijek smatrali normalnim načinom rješavanja problema.

Stvorivši stabilne klanove, ta grupacija je diktirala i diktira političku liniju onih koje je postavila u predsjedničku fotelju, a znala je biti nemilosrdna ukoliko počnu provoditi svoju vlastitu politiku. Upravo zbog toga u Americi ubijaju svakog desetog predsjednika. Ovakvu sudbinu nije izbjegao ni Franklin Delano Roosevelt, koji je likvidiran od braće iz lože, kada je, po njihovoj ocjeni, izašao van kontrole.

O njegovom ubojstvu postoji masa dokaza i nepobitnih svjedočanstava, koja nisu baš raširena u SAD, a istraga o tome do danas nije provedena samo iz jednog razloga – to nije potrebno “zatvorenim klubovima”.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Oko 90% novih vozila već imaju snimače – crne kutije, uključujući sva vozila od strane General Motors-a, Ford Motor, Toyota i Mazda.

Američka agencija TSA je predložila novi nacrt zakona kojim će se više uobičajeno poznate EDR (snimači događaja – event data recorders) ili kao crne kutije, instalirati u svim novim lakim kamionima i automobilima. One će biti slične onima koje se koriste u zrakoplovu, te će pružiti osnovne podatke u slučaju sudara. Ako se potvrdi, zahtjev će ići na snagu 1. rujna 2014.

Većina novih vozila već sadrže snimače događaja; Ford, GM, Mazda, Toyota, i drugi, uključuju sve crne kutije u svim svojim vozilima. Snimači nisu bez kontroverzi, međutim, niti je to legalan način ugradnje u automobile. Kritičari su izrazili zabrinutost što se tiče privatnosti i strah da se prikupljeni podaci od crnih kutija mogu zloupotrijebiti.

Glasnogovornik Saveza proizvođača automobila, Gloria Bergquist ponudila je ovu izjavu. “Snimači događaja bi pomogli našim inženjerima da razumiju kako se automobili ponašaju u stvarnom svijetu, ali gledajući unaprijed, moramo biti sigurni da sačuvamo privatnost. Proizvođači automobila ne pristupaju EDR podacima bez dopuštenje potrošača, a sve vladine zahtjeve za instaliranjem EDR-a na svim vozilima moraju uključivati ​​korake koji bi zaštitili privatnost potrošača. “

Savez proizvođača automobila je grupa sastavljena od Toyota Motor Sjeverne Amerike, Volkswagen Grupa  Amerika, i Mercedes-Benz SAD-u, kao i šest drugih proizvođača. Ovo nije prvi put da slišamo o crnim kutijama u automobilima. Nazad u travnju, izviješteni smo o zakonu 1813 u Senatu, koji bi zahtijevao da sva vozila moraju imati crne kutije. U 2006, NHTSA je već presudila u svezi standarda za crnim kutijama koje bi stupile na snagu u rujnu 2013. za sva vozila vozila.

EDR crne kutije su u uporabi već oko 20 godina, i kroz različite proizvođače su prikupljali različite podatke.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
 
(usatoday.com, youtube.com/uredio:nsp(
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11838"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ulazak Amerike u rat sa Japanom u Drugom svjetskom ratu, se nalazi u svakom povijesnom udžbeniku svijeta, samo da li je to istina ili nije?!

Mit: SAD je bio prisiljen proglasiti rat Japanu nakon potpuno neočekivanog japanskog napada na američke pomorske baze na Havajima na 7. prosinca 1941. Na račun japanskog saveza s nacističkom Njemačkom, ta agresija je automatski dovela SAD u rat protiv Njemačke.

Stvarnost: Rooseveltova administracija je bila željna već neko vrijeme započeti rat protiv Japana i tražila da se pokrene takav rat pomoću embarga nafte i drugih provokacija. Nakon što je dešifrirao japanski kodove, Washington je znao da je Japanska flota je na putu do Pearl Harbor-a, ali je pozdravio napad japanske agresije da bi mogao “prodati” rat većini antiratne američke javnosti.

Napad Japana, za razliku od američkog napada na Japan, također je trebao izbjeći deklaraciju o ratu od strane japanskih saveznika, Njemačke, koja je bila dužna po ugovoru pomoći samo ako Japan bio napadnut. Međutim, iz razloga koji nemaju veze s Japanom ili SAD-om, zajedno sa neuspjehom njemačkog “munja rata” protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je sam objavio rat SAD-u nekoliko dana nakon što je Japan napao Pearl Harbor, 11. prosinca 1941.

Jesen 1941. SAD-om, onda i sada, je vladala “Moćna Elita” industrijalaca, vlasnika kompanija i menadžera zemljinih vodećih korporacija i banaka, koje čine samo mali dio stanovništva. Tada kao i sada, ovi industrijalci i financijeri – “Korporativno Amerika” – su imali bliske veze s najvišim redovima vojske “, “ratoborni vođe” rekao je sociolog Columbia University-a C. Wright Mills, koji je skovao pojam “moćne elite” kako ih je nazvao, a za koje je nekoliko godina kasnije veliki HQ, poznat kao Pentagon, bio podignut na obalama rijeke Potomac.

Doista, “vojno-industrijski kompleks”  je već postojao mnogo desetljeća, kada mu je kraju svoje karijere kao predsjednik, a nakon što ga je služio najviše marljivo, Eisenhower dao to ime. Govoreći o predsjednicima: u 1930-im i 1940-im, onda opet kao i sada, Moćna Elita je ljubazno dopustila američkom narodu svake četiri godine da biraju između dva kandidata od te iste elite – jedan s oznakom “republikanac”, drugi “demokrat”, ali malo ljudi zna razliku – i taj kandidat boravi u Bijeloj kući kako bi se formulirao i administrirao nacionalnu i međunarodnu politiku. Takva politika je uvijek služila – i još uvijek služi – moći i interesima elite, drugim riječima, oni dosljedno imaju za cilj promicanje “posla” – kodna riječ za uvećanje profita od strane velikih korporacija i banaka koje su članovi Moćne Elite.

Kao što je predsjednik Calvin Coolidge iskreno sastavio jednom prilikom tijekom 1920-ih: “posao u Americi [američke vlade] je biznis”. Godine 1941., je stanar Bijele kuće bio bona fide član Power Elite , potomak bogate, privilegirane, i moćne obitelj: Franklin D. Roosevelt, često nazivan “FDR”. (Usput, bogatstvo obitelji Roosevelt je izgrađeno barem djelomično od trgovine opijumom s Kinom, kao što je Balzac jednom napisao, “iza svakog velikog bogatstva je sakriven kriminal.”)

Roosevelt je, čini se, služio Power Moćnoj Eliti prilično dobro, jer je već uspio biti nominiran (teško!) i izabran (relativno lako!) u 1932., 1936., i ponovo u 1940. godine. To je izvanredan uspjeh, jer su “prljavi Tridesete” bile teška vremena, označene od strane “Velike depresije”, kao i velikih međunarodnih napetosti, što je dovelo do erupcije rata u Europi u 1939. godine. Rooseveltov posao – služiti interesima Supermoćne Elite – nije bilo nimalo lako, jer se u redovima te elite mišljenja razlikuju o tome koje korporativne interese može najbolje služiti predsjednik. S obzirom na ekonomsku krizu, neki industrijalci i bankari su bili prilično bili sretni s predsjednikovim kejnzijanski pristup, poznat kao “New Deal” i koji su uključuivali puno državnih intervencija u gospodarstvu, dok su se drugi žestoko protivili tome i glasno zahtijevali povratak na laissez-faire pravovjernost. Moćna Elita je bila podijeljena s obzirom na rukovođenje vanjskim poslovima.

Vlasnici i top menadžeri mnogih američkih korporacija – uključujući Ford, General Motors, IBM, ITT, i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseya, sada poznat kao Exxon – puno je volio Hitlera, a jedan od njih – William Knudsen iz General Motorsa – je čak proslavio njemačkog Führera kao “čudo 20. stoljeća”.  Razlog: u pripremi za rat, Führer je naoružavao Njemačku do zuba, a brojne njemačke tvornice koje su bile ogranak američkih korporacija su profitirale fino od te zemlje u “bombstičnom naoružanju” proizvodeći kamione, tenkove i zrakoplove u mjestima kao što su GM-Opel tvornica u Rüsselsheimu i Fordova velika postrojenja u Cologne-u, Ford-Werke. Exxon i Texaco su stvorili dovoljno novca dobavljajući gorivo hitlerovima Panzers-ima koji su se kotrljali sve do Varšave u 1939., do Pariza 1940, i skoro do Moskve 1941. Nije ni čudo da su menadžeri i vlasnici tih korporacija pomogali slaviti njemačke pobjede protiv Poljske i Francuske na velikoj zabavi u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku 26. lipnja 1940!

Američki “kapetani industrije”, kao što je bio Henry Ford su voljeli način na koji je Hitler zatvorio njemačke sindikate, kažnjavjući sve radničke stranke, i bacivši komuniste i mnoge socijaliste u koncentracijske logore. Oni su poželjeli da Roosevelt provede istu vrstu tretmana u Americi prema vlastitim nesnosnim sindikalnim vođama i “crvenima”, još tada brojni 1930-ih i ranih 1940-ih. Zadnja stvar koju su ti ljudi htjeli, bilo je da Roosevelt uključi SAD u rat na strani Njemačkih neprijatelja, oni su bili “izolacionisti” (ili “ne-intervencionisti”) i tako, u ljeto 1940., većina Američke javnosti je kroz Gallup anketu, provedenu u rujnu 1940 pokazalo da 88 % posto Amerikanaca želi ostati izvan rata koji je bjesnio u Europi. Ne iznenađuje, dakle, nije bilo naznaka bi htjele da Roosevelt ograničiti trgovinu s Njemačkom, a kamoli se ukrcati u anti-hitlerovski križarski rat. U stvari, tijekom predsjedničke izborne kampanje u jesen 1940, on je svečano obećao: “[naši] dečki neće biti poslani u bilo koji od stranih ratova”.

To da je Hitler je slomio Francusku i druge demokratske zemlje, nije zabrinjavalo američke korporativne tipove koji su poslovali s Hitlerom, u stvari, oni su osjećali da je europska budućnost pripada fašizmu, osobito Njemačkoj razni fašizma, nacizma, prije nego demokraciji. (Obično, predsjednik General Motorsa, Alfreda P. Sloan, izjavio je u tom trenutku da bi to bila dobra stvar da se u Europi demokracija prepusti “alternativi [tj. fašističkom] sustavu s jakim, inteligentnim i agresivnim vođom koji bi napravio sustav u kojem ljudi rade duže i teže, a koji je imao instinkt gangstera – sve te dobre osobine”).

A, budući da oni sigurno ne žele da europska budućnosti pripadati socijalizmu u svojoj evoluciji, a kamoli revolucionarnim (tj. komunističkim) sortama, američki industrijalci su bili posebno sretni kad je oko godinu dana kasnije, Hitler konačno učinio ono što su se već dugo nadali da će učiniti, naime, napad na Sovjetski Savez u cilju uništenja domovine komunizma i izvora nadahnuća i podrška “crvenima” diljem svijeta, također i u SAD-u.

Dok su mnoge velike korporacije sudjelovale u profitabilnom poslu s nacističkom Njemačkom, u isto vrijeme drugi su zarađivali puno novca poslujući s Velikom Britanijom. Ta zemlja – osim Kanade i drugih zemalja članica Britanskog Carstva, Njemačkoj je bila jedini preostali neprijatelj od jeseni 1940 do lipnja 1941, kada je Hitlerov napad na SSSR uzrokovao da Britanija i Sovjetski Savez postanu saveznici. Britaniji je bila očajnički potrebna sva vrsta opreme da nastavi svoju borbu protiv nacističke Njemačke, željeli su kupiti mnogo toga u SAD-u, ali nije bio mogućnosti napraviti gotovinske isplate koje je zahtijevalo američko postojeće “Cash-and-Carry” zakonodavstvo. Međutim, Roosevelt je napravio to moguće za američke korporacije, da iskoristi ovu ogromnu “priliku mogućnosti”, kada je, 11. ožujka 1941, on je uveo njegov poznati Lend-Lease (posuditi-unajmiti) program, pružajući Britaniju gotovo neograničeni kredit za kupnju kamiona, zrakoplova i druge vojne opreme u SAD-u. Lend-Lease izvoz u Velikoj Britaniji je generirao neočekivani profit, ne samo na račun velikog obujma poslovanja koji su bili uključeni, već i zato što je taj izvoz sadržavao napuhane cijene i pronevjere poput dvostrukog obračuna.

Segment korporativne Amerike se tako počeo simpatizirati s Velikom Britanijom, pto je u ono vrijeme bila manje “prirodna” pojava nego što bi sada imali tendenciju vjerovati. (Doista, nakon američke neovisnosti ex-domovina je dugo ostala tiranin Uncle Sam-a, i 1930-ih američka vojska je još uvijek imao planove za rat protiv Britanije i invazije na kanadskim Dominijem, a potonji plan je uključivao bombardiranje gradova i uporaba otrovnog plina). Neki glasnici korporativne klijentele, su počeli davati naklonost ulaska SAD-a u rat na strani Britanije; oni su postali poznati kao “intervencionisti”. Naravno, mnogi, ako ne i većina velikih američkih korporacija su zarađivale kroz poslovanje s obje, nacističke Njemačke i Velike Britanije, a sada se Roosevelt-ova administracija sama pripremala za mogući rat, množeći vojne izdatke i naručivajući sve vrste opreme, oni su također počeli izdvajati više i više novca za opskrbu američkih oružanih snaga sa svim vrstama vojnih materijala.

Ako postoji jedna stvar u kojoj su se svi čelnici korporativne Amerike mogli složiti, bez obzira na njihove individualne simpatije prema bilo Hitleru ili Churchillu, to je bio ovaj: rat u Europi u 1939 je bio dobar, čak i divan, za business. Također su se složili da ako bi duže ovaj rat trajao, bolje bi bilo za sve njih. S izuzetkom najvatrenijih pro-britanskih intervencionista, oni su se dalje složili da nije bilo potrebe za pritiskom SAD-a da se aktivno uključi u ovaj rat, a pogotovo da ne ulazi u rat protiv Njemačke. Većina prednosti za korporativnu Ameriku je scenarij kojim bi rat u Europi trajao što je duže moguće, tako da su velike korporacije mogle nastaviti profitirati od isporuci opreme za Nijemce, Britance, i njihove saveznike, te Americi samoj. Henry Ford je na taj način “izrazio nadu da ni saveznici ni sile osovine ne bi osvojile [rat]” i sugerirao da bi Sjedinjene Države trebale dostaviti objema stranama “materijala i opreme kako bi se obje strane borile do kolapsa”. Ford je prakticirao ono što je propovijedao, i organizirao svoje tvornice u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, te u okupiranoj Francuskoj da dobavlja opremu za sve zaraćene strane. Rat je možda bio pakao za većinu ljudi, ali za američke “kapetane industrije” kao što su Ford, to je bio raj.

Roosevelt sam je općenito vjerovao da je intervencionist, ali u Kongresu su izolacionisti sigurno prevladali, i to nije izgledalo kao da će SAD uskoro, ili ikada, ući u rat. Međutim, na račun Lend-Lease izvoza u Velikoj Britaniji, odnosi između Washingtona i Berlina definitivno su se pogoršavali, i na jesen 1941 serije incidenata između njemačkih podmornica i američkih mornaričkih razarača koji su pratli teretne konvoje vezane za Britaniju, dovode do krize koja je postala poznata kao “neopredijeljeni pomorski rat”. No, čak i ova epizoda nije dovelo do aktivnog američkog sudjelovanja u ratu u Europi. Korporativna Amerika je lijepo profitirala od statusa quo, i nije ju jednostavno zanimao križarski rat protiv nacističke Njemačke. Isto tako, nacistička Njemačka je bila duboko umiješana u velikom životnom projektu Hitlera, njegova misija uništiti Sovjetski Savez. U tom ratu, stvari nisu išle prema planu. Blitzkrieg prema Istoku, pokrenut u lipnju 1941, trebao je “slomiti Sovjetski Savez kao jaje” u roku od 4 do 6 tjedana, ili su barem tako vjerovali vojni stručnjaci ne samo u Berlinu, već također u Washingtonu. Međutim, početkom prosinca Hitler je još uvijek čekao Sovjete mahajući bijelom zastavom. Upravo suprotno, 5. prosinca, Crvena armija je iznenada pokrenula kontra-ofenzivu ispred Moskve, i odjednom Nijemci su se našli duboko u nevolji. Zadnja stvar koja je trebala Hitleru u ovom trenutku je bio rat protiv SAD-a.

U 1930.godini, američka vojska nije imala nikakvih planova, i nije pripremila planove, boriti se u ratu protiv nacističke Njemačke. S druge strane, oni imali planove ratovati protiv Velike Britanije, Kanade, Meksika – i Japana. Zašto protiv Japana? U 1930, SAD je bio jedan od vodećih svjetskih industrijskih sila i, poput svih industrijskih sila, stalno je bio u potrazi za izvorima jeftinih sirovina kao što su gume i ulje, kao i za tržištima za svoje gotove proizvode. Već krajem devetnaestog stoljeća, Amerika je dosljedno provodila svoje interese u tom pogledu koji se proteže preko gospodarskog, a ponekad čak izravnog političkog utjecaja preko oceana i kontinenata. Ovaj agresivnu, “imperijalističku” politiku – su nemilosrdno nastavili predsjednici poput Theodorea Roosevelta, bratića FDR-a – dovela je do američke kontrole nad bivšim španjolskim kolonijama, kao što su Puerto Rico, Kuba i Filipini, a također i nad dotad neovisnom otoku naroda Hawaii. Amerika je time također razvila veliku moć u Tihom oceanu, pa čak i na Dalekom istoku.

Suprota obala Tihog oceana igrala je sve važniju ulogu tržišta za američke izvozne proizvode, i kao izvora jeftinih sirovina. No, u Depresiji 1930., kada su se natječaji za tržišta i resurse zagrijavali, SAD bio je suočen sa konkurencijom od agresivnog suparnika industrijske snage, još jedan koji je imao još veću potrebu za naftom i sličnim sirovinama, a također i za tržište njegovih gotovih proizvoda. Taj natjecatelj je bio Japan, zemlja izlazećeg sunca. Japan je tražio da ostvari svoje imperijalističke ambicije u Kini i resursima bogatoj jugoistočnoj Aziji i, poput SAD-a, nije oklijevao upotrijebiti silu u procesu, u primjeru vođenja nemilosrdnog rata prema Kini. Što je smetalo Sjedinjene Države nije bilo to što Japan tretira svoje kineske i korejske susjede kao Untermenschen, nego to što su okrenuli taj dio svijeta u ono što oni nazivaju Velika Istočna Azija Co-Prosperitetna Sfera, tj. ekonomska struka njihovog vlastitog, “zatvorenog gospodarstva”, gdje nije bilo mjesta za američku konkurenciju. Pri tome, Japanski je zapravo slijedio primjer SAD-a, koji je ranije transformirao Latinsku Ameriku i većine Kariba u Uncle Sam-ovo ekskluzivno gospodarsko igralište.

Korporativna Amerika je bila iznimno frustrirana da je istisnuta od unosnog posla na tržištu Dalekog istoka od strane Japanaca, “žute rase” koju su Amerikanci u cjelini već počeli prezirali tijekom 19. stoljeća. Japan je gledan kao arogantan, ali u suštini slaba laktaška zemlja, koja bi moćna Amerika lako mogla “izbrisati sa zemljovida u tri mjeseca”, kao što je tajnik mornarice Frank Knox izjavio jednom prilikom. I tako se dogodilo da, tijekom 1930-ih i ranih 1940-ih, je američka Moćna Elita , koja se najviše protivila ratu protiv Njemačke, bio gotovo jednoglasno u korist rata protiv Japana – osim, naravno, Japan je bio spreman napraviti velike ustupke, kao što je “dijeljenje” Kine sa SAD-om. Predsjednik Roosevelt – poput Woodrowa Wilsona, uopće nije bio pacifist kako su ga označili povjesničari – bio je oduševljen pružiti takav “Sjajan malo rat”. (Ovaj izraz je skovao američki državni tajnik John Hay u pozivanju na španjolsko-američki rat 1898. godine, to je bio “sjajan” u smislu da je to omogućilo SAD-u da dobije Filipine, Puerto Rico, itd.). U ljeto 1941, nakon što je Tokio dodatno povećao svoju zonu utjecaja na Dalekom Istoku, npr. zauzimaju gumom-bogate francuske kolonije Indokine, a očajni prije svega za naftu, očito je počeo žuditi za naftom bogate nizozemske kolonije Indonezije, FDR se čini da je odlučio da je zrelo vrijeme za rat protiv Japana, ali on je suočen dva problema. Prvo, javno mnijenje je bilo snažno protiv američkog angažmana u bilo kojoj stranoj rata. Drugo, izolacionistička većina u Kongresu nije mogla pristati na takav rat, bojeći se da bi automatski moglo dovesti SAD u rat protiv Njemačke.

Roosevelt-ovo rješenje ovog dvostrukog problema, prema autoru detaljang i vrlo dobro dokumentiranog nedavng istraživanja, Robert B. Stinnett, bio je “izazivanje Japana u eksplicitan čin rata protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Doista, u slučaju japanskog napada, američka javnost neće imati izbora nego da se sakrije iza zastave. (Javnost je slično napravila sakrivajući se iza zvjezdica i traka i prije, naime, na početku španjolski-američkog rata, kada je u posjetu bojni brod Maine tajanstveno potonuo u luci Havana, akt za koji se odmah optužil Španjolsku. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su opet biti uvjetovani odobravati ratove, kako želi i planirao njihova vlada, putem neprirodne provokacije poput incidenta u  zaljevu Tonkin 1964. godine). Nadalje, pod uvjetima Trojnog pakta sklopljenog od strane Japana, Njemačke i Italije u Berlinu 27. rujna 1940, te tri zemlje su poduzele kako bi se pomogle međusobno kada jednu od tri ugovorne strane budu napadnute od strane druge države, ali ne i kada je jedan od njih napao drugu zemlju. Prema tome, u slučaju japanskog napada na SAD, izolacionisti, koji su ne-intervencionalisti s obzirom na Njemačku, ali ne s obzirom na Japan, ne moraju se bojati da bi sukob s Japanom također značio rat protiv Njemačke.

I tako je predsjednik Roosevelt, nakon što je odlučio da “Japan mora napraviti prvi potez” napravio “izazivanje Japana u eksplicitnom činu provokacije politike koja vođena prema Japanu tijekom 1941″, kao što je Stinnett napisao. U taktiziranjima su koristili uključeno raspoređivanje ratnih brodova blizu, pa čak i na, japanskim teritorijalnim vodama, očito u nadi da će to izazvati incident nalik stilu zaljeva Tonkin koji bi se mogao protumačiti kao casus belli (opravdanje od ratnih djela). Više učinkovit, međutim, bio je nemilosrdan ekonomski pritisak koji je nametnt Japanu, zemlji kojoj je očajnički potrebna sirovina kao što su nafta i gume i stoga je vjerojatno uzela u obzir takve metode da se pojedinačno provocira. U ljeto 1941, Rooseveltova administracija je zamrznula svu japansku imovinu u SAD-u i krenula na “strategiju frustrirajućeg japanskog stjecanje naftnih derivata”. U suradnji s Britancima i Nizozemcima,koji su bili anti-japanski zbog vlastitih razloga, SAD je nametnuo teške ekonomske sankcije Japanu, uključujući i embargo na vitalnim naftnim derivatima. Situacija se pogoršala u jesen 1941. Dana 7. studenog, Tokio u nadi da će izbjeći rat s moćnim SAD-om, ponudio je Kini  načelo nediskriminacije trgovinskih odnosa pod uvjetom da Amerikanci učine isto u svojoj sferi utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, Washington je želio reciprocitet samo u sferi utjecaja drugih imperijalističkih sila, a ne u vlastitom dvorištu, i Japanska ponuda je odbijena.

Nastavka američke provokacije Japana su namjeravae izazvati da Japan uđe u rat, i doista je bilo sve izglednije da će to učiniti. “Ova nastavlja ubadanjem igli u čegrtušu” FDR je izjavio prijateljima kasnije, “napokon je dobio ovu zemlju malo”. Na 26. studenoga, kada je Washington zahtijevao japansko povlačenje iz Kine, “Čegrtuše” u Tokiju su odlučile da je dosta i pripremali su se “zagristi”. Japanskoj floti je naređeno da otplovi za Havaje kako bi napad na ratne brodove SAD-a koje je FDR odlučio stacionirati tamo, više  provokativno. Nakon dešifriranja japanskih kodova, američka vlada i vojni vrh je točno znao što će japanska armada napraviit, ali nije upozorio zapovjednike na Havajima, čime se omogućio “napad iznenađenja” na Pearl Harbor u nedjelju, 7. prosinca 1941.

Sljedeći dan FDR-u je bilo lako uvjeriti Kongres da proglasi rat Japanu, a američki narod, šokirani naizgled kukavičkim napadom, nisu mogli znati da su Japanci bili izazivani. SAD je spreman za rat protiv Japana, a izgledi za relativno lakom pobjedom su umanjeni zbog gubitaka koje su pretrpjeli na Pearl Harbour-u koji, navodno težak, je bio daleko od katastrofalne. Brodovi koji su potopljene su bili stariji, “uglavnom 27-godišnje relikvije I. svjetskog rata” i daleko od neophodnih za ratovanja protiv Japana. Moderni ratni brodovi, s druge strane, uključujući nosače zrakoplova, čija je uloga u ratu bila presudna presudno, su bili neoštećeni – kao slučajno su poslani na drugo mjesto po narudžbi iz Washingtona te su bili sigurni na moru tijekom napada. Međutim, stvari se nisu sasvim odvijale kao što se očekivalo, jer je nekoliko dana kasnije, 11. prosinca, nacistička Njemačka je neočekivano objavila rat, čime je prisilila SAD da se suoči s dva neprijatelja i bori se sa mnogo većim neprijteljem nego se očekivalo, rat na dva fronta, svjetski rat.

U Bijeloj kući, vijest o japanskom napadu na Pearl Harbor nije stigao kao iznenađenje, dok je njemačka objava rata eksplodirala kao bombe. Njemačka nije imala nikakve veze s napadom na Havajima, a nije ni bila svjesna japanskih planova, pa FDR nije uzeti u obzir da zatraži od Kongresa da proglasi rat nacističkoj Njemačkoj u isto vrijeme kao i Japanu. Doduše, američki odnosi s Njemačkom su se pogoršali za neko vrijeme, jer američka aktivna podrška za Veliku Britaniju je eskalirala od Neobjavljenoig pomorskog rata 1941.godine. Međutim, kao što smo već vidjeli, Moćna Elita SAD.a nije osjetila potrebu da intervenira u ratu u Europi. Hitler je bio taj koji je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941, na iznenađenje Roosevelta. Zašto? Samo nekoliko dana ranije, 5. prosinca 1941, Crvena armija je pokrenula kontraofanzivu ispred Moskve, a to povlači za sobom i neuspjeh Blitzkriega u Sovjetskom Savezu. Na taj isti dan, Hitler i njegovi generali su shvatili da više nije moguće pobijediti u ratu. No, kada je, samo nekoliko dana kasnije, špekuliralo se da je njemački diktator naučio od japanskog napada na Pearl Harbor, što se tiče njemačkog proglašenja ratnog stanja američkima neprijateljima svojih japanskih prijatelja, iako to nije potrebno pod uvjetima tripartitnog ugovora.

Uz najveći dio japanske vojske koja je bila stacionirana u sjevernoj Kini i stoga u mogućnosti da odmah napadne Sovjetski Savez u području Vladivostoka, sukob s Japanom bi prisilio Sovjete u iznimno opasne teškoće koje su imali u dva prijašnja rata, otvara mogućnost da Njemačka još uvijek može osvojiti svoj anti-sovjetski “križarski rat”. Hitler, je smatrao da je mogao otjerati sablast prošlosti porazom od pozivanja neke vrste japanskog deus ex mašine u Sovjetskom Savezu koja je tada imala ranjive sibirske granice. No, Japan nije zagrizao Hitlerov mamac. Tokio je, također, prezren sovjetske države, ali, već u ratu protiv SAD-a, ne može priuštiti luksuz od dva prijašnja rata i radije je stavio sav svoj novac na “južnu” strategiju, u nadi da će osvojiti veliki nagradu – resursima bogatu jugoistočnu Aziji, nego ukrcati se u pothvat prema negostoljubivom Sibiru. Tek na samom kraju rata, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, doći će do sukoba između SSSR-a i Japana. U svakom slučaju, zbog Hitlerove nepotrebne objave rata, Sjedinjene Države su također aktivno sudjelovale u ratu u Europom, s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezoom kao saveznikom.

U posljednjih nekoliko godina, Uncle Sam je ratovao prilično često, ali smo uvijek tražili da vjerujemo da je to učinjeno iz čisto humanitarnih razloga, odnosno kako bi se spriječio holokaust, zaustavljanje terorista od počinjenja svih vrsta zla, oslobađanje od gadnih diktatora, i to sve s ciljem promicanja demokracije, itd.

Nikada, čini se, da su ekonomski interesi SAD-a, točnije američkih velikih korporacija, koji su uključene u rat. Vrlo često, ovi ratovi su u odnosu na američke arhetipske “dobre ratove”, Drugi svjetski rat, u kojem je Uncle Sam navodno otišao u rat ni zbog čega drugog nego da brani slobodu i demokraciju i da se bori protiv diktature i nepravde. (U pokušaju da opravdaju svoj “rat protiv terorizma”, “prodati” ga na američkoj javnosti, George W. Bush je brzo usporedio 9/11 sa napadom na Pearl Harbor.) Ovaj kratki pregled okolnosti ulaska SAD-a u rat u prosincu 1941, međutim, otkriva sasvim drukčiju sliku. Američka Moćna Elita je htjela rat protiv Japana, planove za takav rat je bio spreman već neko vrijeme, a u 1941. Roosevelt susretljivo organizira takav rat, a ne zbog Tokijske neprovocirane agresije i užasnih ratnih zločina u Kini, već zbog američkih korporacija koje su htjele udio preslatkog velikog “kolača” dalekoistočnih resursa i tržišta. S druge strane, jer su velike američke korporacije radile prekrasan posao i sa nacističkom Njemačkom, profitirali lijepo iz rata kojeg je Hitlera pokrenuo i, usput rečeno, pružajući mu s opremom i gorivo potrebno za njegov Blitzkrieg, rat protiv nacističke Njemačke bila je definitivno neželjen od strane američke Moćne Elite, iako je bilo dosta uvjerljivih humanitarnih razloga za križarski rat protiv istinskog zla “Trećeg Reicha”.

Humanitarna razmatranja nisu igrala nikakvu ulogu koja je dovela do sudjelovanja Amerike u Drugom svjetskom ratu. I nema razloga vjerovati da su to učinili u novije vrijeme, gdje amerikanci dovde do rata u nesretnim zemljama poput Iraka, Afganistana i Libije – ili će to učiniti u naziranju rata protiv Irana.

Rat protiv Irana se jako želi od strane korporativne Amerike, jer drži obećanje velikom tržištu i obiljem sirovina, posebice nafte. Kao i u slučaju rata protiv Japana, planovi za takav rat su spremni, a prisutni stanar u Bijeloj kući čini jednako željno kao što je i FDR to želio. Nadalje, opet kao u slučaju rata protiv Japana, provokacije su se orkestrirane, ovaj put u obliku sabotaže i zahvata od strane dronova, kao i staromodno raspoređivanje ratnih brodova samo izvan iranskih teritorijalnih voda. Washington opet “stavljanje igla u Čegrtušu”, očito u nadi da će ga iranska “zmija” ugristi, čime će opravdati “Sjajni mali rat.” Međutim, kao i u slučaju Pearl Harbor-a, rezultirajući rat će opet ispasti puno veći, duži, i opakiji nego što se očekivalo.

 
 
(globalresearch.ca / uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11576"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Danas preživljavamo vrlo teško vrijeme. Ono vjerovatno ne izgleda tako teško iz perspektive studenta jedne vrlo povlaštene institucije kao što je LSE ili profesora povlaštene institucije poput Cambridge-a, ali svijet prolazi kroz veliku traumu. Prošlo je više od pet godina od čuvene propasti korporacije Lehman Brothers, koja je gurnula svjetsku ekonomiju u najveću krizu od Velike depresije iz 1929.

Učinak u mnogim zemljama, naročito razvijenim zemljama poput Britanije, nije se vratio na pretkrizni nivo, čak ni poslije četiri godine. To je veoma čudno, jer u proteklim kriznim periodima, recimo krajem osamdesetih i krajem devedesetih, pogođene zemlje uspjevale su povratiti nivo dohodaka za par godina. Prošlo je dva puta više vremena i nema mnogo izgleda da će zemlje poput Velike Britanije vratiti dohotke na raniji nivo u narednih godinu-dvije dana, pa tako počinjemo razmišljati o „izgubljenom desetljeću“.

Nezaposlenost uporno ostaje visoka, uprkos tome što zvanične cifre neizbežno umanjuju razmjere problema. Kad pogledate statističke podatke o nezaposlenosti, morate znati da se tu računaju samo ljudi koji su nedavno aktivno tražili posao. Dakle, ako ste ispali iz tržišta rada, obeshrabreni jer ste aplicirali 200 puta, bili dvaput pozvani na razgovor i niste dobili posao, zvanično ćete se voditi kao neko tko je svojevoljno nezaposlen, pa vas tako ne ubrajaju u statistiku o nezaposlenosti.

Iako postotak takozvanih „obeshrabrenih nezaposlenih“ obično raste u krizno vrijeme, ovog puta je zanimljivo da su mnogi zvanično zaposleni, ali rade honorarno. Njima je potrebno i oni žele stalno radno mjesto. Ako uračunate i te ljude, stopa nezaposlenosti, recimo u SAD, bila bi 16-17% posto, umjesto 8-9% posto koliko navodi zvanična statistika. Naravno, ako pogledate države poput Španjolske i Grčke, nezaposlenost se bliži stopi od 25%, sa stopom od blizu 60% kod mlade populacije. Možete li da povjerujete? Svaka druga mlada osoba, a obično se podrazumeva da je to netko između 16 i 24 godine, nema posao.

U mnogim zemljama drastično je smanjena socijalna potrošnja, u ime smanjenja deficita i oporavka privrede. Tako su stvorene izrazito siromašna područja. U Britaniji se ponovo pojavljuju banke hrane, dakle ljudi gladuju. Ali u nekim zemljama, čitavo društvo dovedeno je do ruba propasti – Grčka, Španjolska, sve više i Portugal možda uskoro i Italija.

Čudna stvar sa mojim kolegama ekonomistima jeste to što preporučuju mjere za guranje ljudi u provaliju, a kad izbiju nemiri, oni se čude. Jer imamo običaj da zaboravljamo da se iza ovih brojeva kriju pravi ljudi, koji moraju jesti, liječiti se, školovati djecu.

Dok se sve ovo dešava, malo je tko od bankara koji su izazvali ove probleme – to jest ne samo bankara, jer ima raznih vrsta financijatora – malo tko od njih je ostao bez posla, i većina njih još uvek dobija astronomske plaće i dodatke.

Situacija je malo bolja u zemljama u razvoju, naročito u Indiji i Kini, gde je rast bio prilično brz. Ali čak i u tim zemljama primjećuju se znaci usporavanja. Nije ni čudo, kad su se mnoge od ovih zemalja u velikoj mjeri oslanjale na izvoz u bogate države. Kina se provukla povećavajući državnu potrošnju na nekoliko godina, ali pošto se izvoz smanjuje, sve joj je teže da održi tempo rasta. Ljudi često ne znaju da rast u ovim zemljama ide dobro. Kinesko gospodarstvo bilježi rast od 10%, indijska 10%, ali postoje ogromne tenzije čak i u tim zemljama, jer se nejednakost primanja povećava, a siromaštvo još uvek vlada u mnogim područjima. Vanjski promatrači ne znaju da ima na stotine i tisuće industrijskih štrajkova, demonstracija, nemira – razne stvari se dešavaju svake godine u Kini. U Indiji se obnavlja maoistička gerila – takozvani naksaliti, koji su bili vrlo jaki sedamdesetih, ali svi su mislili da ih više nema. A ovi ljudi kontroliraju mnoga područja u istočnoj Indiji, barem noću.

Dakle, čak i u državama sa velikim rastom imate ove socijalne tenzije, i mnogi smatraju da se nešto mora da poduzeti, jer smo izgubili sposobnost da kontroliramo svoju ekonomiju i da je natjeramo da radi za opću dobrobit.

Ali kad pokušavate govoriti o ovim neophodnim reformama, većina ekonomista će reći da zapravo ne postoji alternativa tržišnom kapitalizmu, koji vlada svjetom barem od početka osamdesetih. Uprkos činjenici da su mnogi, uključujući i Robert Wied-a, ukazivali da je rastuća nejednakost primanja u bogatim, razvijenim zemljama bila jedan od glavnih razloga za ovu financijsku krizu, uprkos tome što – nasuprot trickle down teoriji – rastuća nejednakost nije proizvela veći rast, stalno slušamo kako ne bismo smjeli preplašiti „stvaraoce bogatstva“.

Ovdašnja, britanska konzervativna vlada postavila je sebi kao prioritet brigu o „stvaraocima bogatstva“, uprkos tome što su upravo ove banke porušile naš sistem. Govore nam da bi bez londonskog City-a ova zemlja otišla dođavola, pa onda hajde da uvedemo neke kozmetičke propise i da se trudimo da im ne ograničavamo bonuse. Kažu – nije da se to nama sviđa, ali šta da radimo, tržišni kapitalizam nema alternativu.

Ovu knjigu sam napisao da pokažem da postoji nekoliko alternativa tržišnom kapitalizmu, i ona dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki, teorija i brojki koje obično uzimamo zdravo za gotovo kada razmišljamo o našim ekonomskim problemima. U duhu dr Susa, poglavlja sam nazvao „stvari“, kao Stvar 1 i Stvar 2 iz „Mačka u šeširu“.

Prva „stvar“ je da ne postoji takva stvar kao što je slobodno tržište. Mnogima će ovo zvučati nelogično. Ljudi kažu – možda ne znam točno šta je slobodno tržište, ali umijem ga prepoznati kad ga vidim. Možda ga je, poput slona, teško opisati, ali kad ga vidite znate šta je. Ali moje pitanje glasi – da li zaista znamo šta je to? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, navodim primjer dječje radne snage.

Kada je otpočela industrijska revolucija, krajem 18. stolejća u Britaniji, dječja radna snaga je postala veliki problem. Naravno, siromašna djeca su oduvijek radila. Dakle, nisu osamnaestovjekovni ljudi izmislili dječji rad, ali sada je problem bio to što su djeca radila u vrlo nezdravim i opasnim uvjetima. Naročito zato što su nove strojeve omogućile da se stariji radnici zamjene ovim fizički slabašnim bićima. To je izazvalo veliku zabrinutost. Godine 1819., grupa proreformskih britanskih zastupnika pokušala je uvesti propise protiv dječjeg rada. Izneli su predlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim merilima. Iznijeli su prijedlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim mjerilima. Svodio se na to da vrlo mala djeca ne bi smjela raditi. Što znači vrlo mala? Daniel Defoe je rekao da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, ali ovo su bili fini ljudi, pa su rekli da ne smije raditi nitko mlađi od devet godina. Svoj djeci do šesnaest godina, jer su od šesnaeste tretirani kao odrasli, trebalo bi omogućiti da rade, ali radno vrijeme bi trebalo biti ograničeno. Na koliko sati dnevno? Dvanaest. U to doba, prosječno radno vrijeme bilo je petnaest sati dnevno, pa se ovi klinci nisu mogli provući sa 6-7.

Ovi propisi trebao se primjenjuju samo u tvornicama pamuka. Rad u tvornici pamuka smatrao se vrlo opasnim, tadašnji proces proizvodnje oslobađao je veliku prašinu, koju su radnici udisali, pluća su im stradala i umirali su. Ne znam da li ste gledali ekranizaciju romana “Sjever i jug” na BBC-u, gdje junakinja, djevojka s juga, prvi put u životu odlazi u tvornicu pamuka i kada se vrati kaže: “Vidjela sam pakao, i bijel je kao snijeg”. Znači, pokušali su regulirati rad u tvornicama pamuka, čak ne ni u rudnicima, samo u tvornicama pamuka – dakle minimum minimuma. Parlament je čak i to odbio.

Na kraju je zakon ipak prošao, ali ostatak parlamenta nije odobrio proračun za provedbu ovih propisa, pa su oni ostali samo mrtvo slovo na papiru. Ali čak je i takva minimalna regulacija sprečavana, s obrazloženjem da podriva same osnove tržišne ekonomije, naime – slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca hoće raditi, a ovi ljudi hoće da ih zaposle, u čemu je problem? Nije da su ti ljudi kidnapirali djecu i držali ih kao robove. U pitanju je slobodan ugovor, zasnovan na međusobnom pristanku. Ako ga zabranite, uzdrmat same temelje tržišnog društva.

Danas bi rijetko tko u Britaniji i drugim bogatim zemljama, uključujući i najvatrenije pristalice slobodnog tržišta, imao nešto protiv regulacije dječjeg rada. Dobro, postoji jedan izuzetak – Newt Gingrich, koji je želio obnoviti dječju radnu snagu i uposliti siromašnu djecu na održavanju higijene škole, pod nadzorom jednog starijeg radnika. Ali većina ljudi smatra da bi dječji rad morao biti reguliran. Većina zemalja ga zabranjuje, osim raznošenja novina na nekoliko sati i slično.

Ali kad razmislite, ovo je izuzetno značajan propis, naročito u mnogim zemljama u razvoju, gdje praktički polovicu stanovništva čine djeca. Dakle, zabrana dječjeg rada u takvom kontekstu slična je kao kada bi britanska vlada rekla da od sutra nitko s osobnom iskaznicom koja završava neparnim brojem više ne smije raditi. To je izuzetno značajna uredba, ali danas je nitko ne doživljava kao propis, jer su njene premise toliko potpuno prihvaćene – da djeca trebaju imati djetinjstvo i školovati se i da ne smiju raditi – i ljudi prosto ovo više ne vide kao regulaciju.

Sloboda tržišta je kao ljepota – nalazi u oku promatrača. Ako se slažete s tim etičkim stajalištem, da se djeci ne smije dopustiti da rade, nećete ni vidjeti regulaciju. Ali ako se slučajno ne slažete, reći ćete – kakvo je ovo tržište rada? Polovini potencijalne radne snage strukturno je zabranjen ulazak na tržište rada. Poanta je da svako tržište počiva na brojnim propisima – šta se smije prodavati i kupovati, tko može da prodaje i kupuje i kako se razmjena može izvršiti – a tržište smatramo slobodim samo zato što potpuno odobravamo propise, i prosto ih više ne primjećujemo.

Navešću vam primjer. Ako razgovarate s nekim profesionalnim ekonomistom, postavite mu provokativno pitanje da li zaista postoji slobodno tržište kao iz udžbenika. Odgovoriti će vam da najvjerojatnije ne postoji, ali vjerojatno će dodati da je idealnom tržištu iz udžbenika najbliža burza. Da li to znači da bih ja mogao sutra ujutro ušetam u zgradu Londonske burze, sa hrpom dionica svoje tvrtke i da ih tamo prodam? Ne, nije mi dozvoljeno da prodajem, jer prvo moram biti registriran. Da li to znači da treba samo da napišem pismo i da kažem – želim registrirati i da prodajem dionice? Pa će mi oni reći – naravno, dođite sutra. Ne, potrebno je mnogo vremena i truda, treba da dostavite mnogo podataka o vašim računima, potvrde da članovi vašeg upravnog odbora nisu osuđivani u posljednjih tri, četiri, pet godina, ovisno od burze. I tek nakon toga vas registruju. I tek nakon toga vas registriraju. Da li onda to znači da nakon pet godina mogu se pojavim i da prodajem dionice?  Ne, ne mogu. Dionice mogu kupiti i prodati samo ovlašteni brokeri.

Čak i kad prodaju dionice, postoje svakojaki propisi. Postoje “automatski prekidači”, što znači da ako cijena neke dionice padne ispod određene granice, trgovina se obustavlja, u uvjerenju da takva promjena cijene može biti rezultat samo iracionalne panike a ne racionalnog proračuna. Ako čitava burza padne ispod određenog postotka, burze se zatvaraju na nekoliko dana, dok se ljudi ne smire. Tako da čak i burza, koju smatramo slobodnim tržištem, ima sve te propise.

Ali ako ste iskreni vjernik u slobodno tržište, što će vam ti propisi? Nekada kompanije nisu ni morale otkrivaju svoje bilance da bi prodavale dionice. Do 1900. godine, u ovoj zemlji, koja je tada imala najrazvijeniju burzu svijeta, niste morali slati bilanca stanja da biste bili registrirani na burzi. Te godine je uveden zakon koji je propisivao da kompanije moraju pokazati bilancu stanja na godišnjem sastanku dioničara, ali netko je zaboravio dodati da bilanca treba biti iz tekuće godine. Tako da su mnoge tvrtke pokazivale bilance iz prethodnih godina. Recimo, svake godine bi pokazivale bilance iz 1900. Nisu kršile zakon, dok taj zakon nije ispravljen 1928.

Ako djelujete u tom okviru, možete odrediti čvrste argumente u obranu slobodnog tržišta. Na kraju, ljudi poput Hajeka mislili su da treba da postoji konkurencija između valuta. Mogli biste reći da različite burze se trebaju nadmetati, s čvršćim ili slabijim propisima, pa ako jedna postigne najbolju kombinaciju regulacije i slobode, ona će preživjeti, tako da država nema razloga da nameće ovakve ili onakve propise.  Zašto da ne?

Pokušavam reći da je tržište u suštini politički konstrukt. Tržišni ekonomisti će uvijek pokušati vam kažu kako od određene točke prelazimo u domenu tržišta i da ne smijemo dozvoliti da politička logika podriva ovu oblast. Stvorite neovisnu središnju banku, stvorite neovisna regulatorna tijela, pa čak i politički neovisna tijela za državne prihode, kako je Svjetska banka preporučila nekim afričkim zemljama. Dakle, oni vole predstavljati svu regulativu kao politički motivirano miješanje u slobodno djelovanje jednog prirodnog sustava, ali ako ne postoji način da se znanstveno definira slobodno tržište, tržišni stav je politički kao i bilo koji drugi stavak. Dakle, zaključak prve “stvari” jeste da je raskid s iluzijom o objektivnosti slobodnog tržišta prvi korak ka razumijevanju kapitalizma.

Druga “stvar” je još skandaloznija – da tvrtke ne treba da se vode u interesu njihovih vlasnika. O čemu pričam? O čemu pričam? Zvuči nenormalno. Dioničari su vlasnici kompanija, a svi znamo da bi vlasnici trebali bolje da se brinu o svom vlasništvu nego netko tko ga, primjerice, iznajmljuje. Vlasnici imaju najveći interes u dugoročnom uspjehu kompanije, pa samim time ono što je dobro za njih mora biti dobro i za kompaniju.

To je točno, u slučaju da jedan pojedinac posjeduje dugotrajnu materijalnu imovinu, ali to ne vrijedi i za suvremene tvrtke. Jer to su društva s ograničenom odgovornošću, što znači da ljudi riskiraju samo kapital koji su investirali u svoje dionice. Nekada ograničena odgovornost nije postojala, pa ste tada, kad vaša tvrtka bankrotira, morali prodati sve što imate – posuđe, odjeću itd… Ako i nakon toga ne otplatite dugove, idete u dužnički zatvor. Dakle, društva s ograničenom odgovornošću su noviji izum, iz 19. stoljeća.

U suvremenim tvrtkama s ograničenom odgovornošću, koje ponekad imaju desetke tisuća dioničara, unatoč tome što su zakonski vlasnici, dioničari su ponekad najmanje posvećeni dugoročnom uspjehu kompanije. Zato što imaju najveću slobodu da je napuste. Dionice se lako prodaju, ali ako hoćete da se kao radnik zaposlite u drugoj kompaniji, možete računati na značajne troškove pronalaženja novog posla. Tako da nemate takvu slobodu da odete. Naročito u posljednja tri desetljeća, uz pojačanu financijsku deregulaciju, “leteći” dioničari postali su još moćniji nego ranije. Primjerice, u Britaniji je šezdesetih prosječan period posjedovanja dionica bio oko pet godina – dakle kada kupite dionicu, u prosjeku je u vašem vlasništvu pet godina. Danas je taj period oko sedam mjeseci.

U medijima se spominje “kvartalni kapitalizam”, što praktično znači znači da uprava vodi kompaniju imajući u vidu maksimizaciju profita u narednom kvartalu. Nije baš kvartalni, ali praktično ste pod pritiskom takozvanih vlasnika da napravite profit za dva, najviše tri kvartala. Kao rezultat toga, najamni menadžeri odlučuju voditi kompaniju u interesu maksimizacije profita dioničara.

Kako se to radi? Prvo se maksimizira kratkoročni profit. Kako? Otpustite svakog tko vam padne na pamet, ne investirate, osobito ne u dugoročne stvari poput istraživanja i razvoja. Naravno, to izaziva probleme. Radnici su demoralizirani, iscrpljeni, tehnologija zastarijeva.  Ali da li se to vas tiče? Jer ovo će se odraziti na kompaniju za tri, četiri, pet godina. Kao najamni menadžer, vjerojatno ni nećete biti tu kad se to dogodi.

Pošto ste maksimirali profit, dioničari imaju sve veću zaradu kroz povećane dividende i otkup dionica – to je postupak kada tvrtke kupuju svoje dionice da bi povećale cijenu dionica, pa su dioničari zadovoljni. Ovaj podatak nije naveden u knjizi, zato što je objavljen kasnije, ali prema proračunu američkog ekonomiste William Lazonick-a, najvećih 500 američkih kompanija potrošile su 94% svoje zarade na dividende i otkup dionica, a slične britanske tvrtke potrošile su 88% posto. Imajući u vidu da većina kompanija u bogatim zemljama poput Amerike i Britanije investira iz zadržanog profita, to znači da uopće ne investiraju. Postotak profita koji je izdvajan za dioničare, čak iu Americi gdje je to bilo najrazvijenije, nekada je bio između 45-50%. Znači, polovica profita se ulaže u strojeve, istraživanje i razvoj itd., a druga polovica ide dioničarima. Danas je taj razmjer 5% prema 95%. Nemate novca za ulaganje. Nije ni čudo da je tvrtka kao što je General Motors bankrotirala.

Ljudi često ne razumiju koliko je povijesni značajan bankrot General Motorsa. Rekao bih da je to značajniji događaj od raspada Sovjetskog Saveza. General Motors je 1955. proizveo 3,5 milijuna automobila. Iste godine, svih 12 japanskih proizvođača automobila, uključujući Toyotu, zajedno su proizveli 70.000 automobila.Toyota je proizvela 35.000 automobila, dakle 1% proizvodnje General Motors-a. Pedeset godina kasnije, ova mala tvrtka preuzela je General Motors, a dvije godine kasnije General Motors je bankrotirao. Zato je Jack Welch, autor izraza “maksimizacija vrijednosti dionice” rekao da je maksimizacija vrijednosti dionice, citiram, “najgluplja zamisao na svijetu”. To je kao da Karl Marks osuđuje komunizam.

Eto, to su prve dvije stvari. Naravno, ne mogu govoriti o svih 23, pa hajde da se skoncentriramo na one uz koje mogu da pokažu neke lijepe slike. Recimo, treća “stvar” – većina ljudi u bogatim zemljama zarađuje više nego što bi trebalo. Tržišni ekonomisti nam govore da ljudi zarađuju onoliko koliko vrijede. Kažu da ne treba da se žalimo na nejednakost primanja. Činjenica da Bob Diamond zarađuje 50 milijuna funti odraz je tržišnih sila. On vrijedi 50 milijuna funti, a vi zarađujete 15.000 jer vrijedite samo toliko. Mi smo prihvatili ovu logiku i mislimo da su siromašni ljudi, naročito u siromašnim državama, siromašni zato što nisu produktivni.

Da li je zaista tako? Ovo sam ilustrirao pričom o dvojici vozača autobusa, hipotetičkih vozača, ali dovoljno su realistični. Jedan se zove Ram, Indijac iz Rajasthana. Vozi autobus u New Delhiju. Drugi se zove Sven. On je iz Stockholma, išao je u srednju školu, školovao se 12 godina i to je bilo to, pa je završio kao vozač autobusa u Stockholmu. Prema statističkim podacima Međunarodne organizacije rada, Sven zarađuje oprilike 50 puta više od Rama. Je li to zato što Sven vozi 50 puta bolje od Rama? Prije svega, nije sasvim izvjesno da se tako može izmjeriti produktivnost vozača, ali čak i kad bi moglo, da li je moguće da netko vozi 50 puta bolje od nekog drugog. Pogotovo kad usporedimo dva vozača autobusa. Po toj logici, trebalo bi da je Ram vještiji vozač, jer mora voziti po ovakvom putu.
Uz sve te silne krave, motore, bicikle, rikše i djecu po ulici. Da li je Sven ikada morao izbjeći kravu? Možda mu je, ako vozi prigradski autobus, nekad na drum izletio los, ali ne u Stockholmu. Međutim, unatoč tome, zarađuje 50 puta više. Zašto? Jednostavan odgovor je – protekcionizam. Kontrola useljavanja. Sven zarađuje toliko zato što dijeli tržište rada sa drugim ljudima koji su vrlo produktivni i koji su spremni dobro platiti ljude koji voze autobuse. Ako biste potpuno oslobodili imigraciju, vjerojatno bi 80%, pa čak i 90% posto radne snage u bogatim zemljama bilo zamijenjeno. Ne govorim samo o vozačima i čistačima. Govorim o bankarima, inženjerima, liječnicima, ekonomistima – znam o čemu govorim, ja sam zamijenio jednog Britanca prije 22 godine.

Da se razumijemo, ne zagovaram potpunu liberalizaciju imigracije. Ne moram to da radim, ja nisam tržišni ekonomist pa ne moram da se zalažem za liberalizaciju svega postojećeg. Ali tržišni ekonomisti moraju ovo ozbiljno shvatiti. Kada zastupaju liberalizaciju međunarodne trgovine, protoka kapitala, zašto ne zastupaju i liberalizaciju protoka ljudi? To potvrđuje moj prethodni argument da su tržišta politički konstrukti. Ne postoji ništa u ekonomskoj teoriji što nalaže kontrolu imigracije.  To je političko stajalište.

Ispričavam se, nisam vam pokazao Svenovo radno okruženje. Kao što vidite, svatko tko umije da vozi kako treba, može obavljati njegov posao.

U svakom slučaju, ako je sve ovo točno, iz ove priče proistječu mnoge stvari. Prije svega, shvaćate da siromašne zemlje nisu siromašne zbog svojih siromašnih ljudi, nego zbog svojih bogatih ljudi. Ako razgovarate s nekim bogatim čovjekom iz siromašne zemlje obično ćete čuti ovakvu žalopojku: “Pogledajte sve ove lijene, zatucane, bijedne ljude. Stvarno srozavaju državu. Kad bi radili vrijedno kao Japanci, kad bi bili disciplinirani kao Nijemci i inovativni kao Amerikanci, imali bismo sjajnu zemlju, ali pogledajte kakvi su “. Onda vi njemu treba reći – jer obično se radi o muškarcu: “Možda ne shvaćate, ali to je upravo vaš neuspjeh, jer niste povukli zemlju za sobom. Zato je vaša zemlja siromašna, a ne zbog tih ljudi. Jer oni zaista mogu mjeriti sa svojim kolegama iz bogatih zemalja “. U stvari, mnogi od njih su mnogo kvalificiraniji i produktivniji od svojih kolega u bogatim zemljama.

Zatim nam ostaju bogati iz bogatih zemalja. Mogu li oni da se tapšu po leđima i reći – samo mi zaista zaslužujemo to što zarađujemo? Mislim da ne mogu, jer ljudi često ne razumiju da visoka produktivnost ljudi iz bogatih zemalja presudno ovisi od činjenice da su rođeni u društvima naprednih tehnologija, dobrih institucija i kvalitetne infrastrukture, ili da su bar tamo emigrirali. Većina tih stvari je kolektivno akumulirana vremenom, a nije nešto što su ti pojedinci sami stvorili.

Warren Buffett je u jednom intervjuu devedesetih lijepo ovo objasnio. Rekao je: “Bacite me usred Bangladeša, i šta ću ja biti? Biću poljoprivrednik. I bio bih vrlo siromašan poljoprivrednik, jer ne umijem ništa uzgajati. Dakle, čak i po bangladeški mjerilima, bio bih siromašan. Ja sam bogat zato što sam slučajno rođen u ovoj zemlji, koja precjenjuje moju financijsku darovitost, pa smatram da je većinu mog novca zaradilo društvo, a ne ja”. On je pametan čovjek, on to razumije.

Barack Obama je nedavno isto to pokušao artikulira kada je rekao – kada je netko uspješan, znači da je u životu imao nekog tko mu je u tome pomogao, možda nastavnika, možda državnu stipendiju, možda infrastrukturu, ali moramo da shvatimo da je naša produktivnost kolektivna. Ona nije čisto pojedinačno dostignuće. To znači da postoji dobar argument zašto bogati trebaju plaćati viši porez.

Ne razumijem jednu stvar u ovoj zemlji: vi ste toliko uplašeni da ćete ostati bez svojih bogataša, unatoč tome što su isti ti ljudi izazvali ove nevolje. Okanite ih se. Stvarno, ako su im porezi toliko važni, zašto se svi ne presele na Jamajku? Porez na dobit na Jamajci je 5%. Zašto ne presele svoja poduzeća u Albaniju, gdje je porez na dobit 10%? Ostaju ovdje zato što ova zemlja pruža sjajne obrazovne institucije kao što je LSE, dobro, željeznica je problematična, ali infrastruktura je inače pristojna, dobar pravni sustav itd.. Sve su ovo kolektivno stvorene stvari, nije ih Richard Branson stvorio. Nije ih stvorio ni Alan Shugar.

Sada ću prijeći na “stvar” broj petnaest – siromašni ljudi u siromašnim zemljama imaju više poduzetničkog duha nego ljudi u bogatim zemljama. George Bush je jednom rekao da je problem Francuza to što nemaju riječ za “entrepreneurship” (poduzetništvo). Moramo mu oprostiti što slabo poznaje francuski, jer je samo artikulirao ustaljenu anglo-američku predrasudu o Francuskoj kao nedinamičnoj i opuštenoj zemlji, punoj nesposobnih birokrata, napuhanih konobara i stočara koji spaljuju ovce.

Priča o ovcama je malo komplicirana, pa ću je sada preskočiti, ali u svakom slučaju, takva predstava o Francuskoj je pogrešna, kao što ću vam pokazati kasnije. Ali perspektiva iza ove izjave široko je prihvaćena: potrebni su vam poduzetnički nastrojeni ljudi za dinamičnu ekonomiju. Potrebni su vam ljudi koji žele zaraditi novac, koji umiju zaraditi novac. Prema ovom stanovištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetničkog duha u ovim zemljama.

Kada ljudi iz bogath zemalja posjete neku zemlju u razvoju i vide ovakav prizor, kažu: “Znam zašto je ova zemlja siromašna. Pogledaj ove ljude kako piju jedanaesti po redu čaj tog dana i puše nargile. Ovdje su potrebni aktivni ljudi poduzetničkog duha”. Naravno, svatko tko dolazi iz takve zemlje ili je u njoj bar boravio neko vrijeme, zna da se u zemljama u razvoju češće viđaju ovakvi prizori.

Milijuni ljudi koji kupuju i prodaju sve što vam padne na pamet, i razne stvari koje niste ni znali da mogu prodavati i kupe. Navešću vam nekoliko primjera. Do osamdesetih, u mojoj rodnoj Južnoj Koreji postojali su profesionalni čekači u redovima. Oni su bili popularni kod ljudi koji su tražili vizu u američkoj ambasadi, jer je tada samo ograničeni broj ljudi dnevno mogao dobiti prijavu za razgovor. Tko prvi dođe, prvi je i dobije, tako da je moralo da se ode rano ujutro.

Tako su neki poduzetni Koreanci izmislili novo zanimanje – profesionalnog čekača. Ustanete u pola pet ujutro i dođete pred američku ambasadu. Oko deset do devet, neki tip u elegantnom odijelu priđe vam i kaže: “Ovo mjesto izgleda lijepo, da li biste ga prodali?” Pa ako stojite negdje na početku reda, mogli ste dobiti i 100 dolara, ako ne onda 50. Prodate mu mjesto i zaradili ste plaću za taj dan. Kada sam bio u Južnoj Africi, prijatelj me je odveo u restoran. Parkirao je auto, i odjednom se pojavio neki tip i rekao: “Ja ću da ti čuvam auto”. I moj prijatelj mu je platio. Ja sam ga pitao: “Kako to misli da ti čuva auto?” A prijatelj mi je objasnio: “Kad kaže da će čuvati auto, u stvari misli – plati, ili ću ti izbušim gume dok nisi tu”.

Ima raznih, dovitljivih poduzetničkih planova u zemljama u razvoju. U stvari, kad sam prije par godina držao ovo predavanje, netko mi je dao još jedan zanimljiv primjer iz Indonezije. U Jakarti je država uvela “brzu traku” gdje mogu da se voze samo vozila s najmanje troje putnika. Neki mladi poduzetnici muvaju se na ulazu u ovu traku, pa naiđe neki tip u “tojota lend kruzeru” i kaže “Ti i ti, upadajte.” Zatim ulaze u brzu traku, na kraju puta ti ljudi izađu, on im plati, i svi su zadovoljni.

Ljudi će uraditi sve preživjeti, zato što su očajni. Većina ljudi u tim zemljama su samostalni poduzetnici. S druge strane, većina stanovnika bogatih zemalja, nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Mnogi ljudi rade za ogromne tvrtke, koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Rade usko specijalizirane poslove i tako ostvaruju poduzetničku viziju nekog drugog. Oni ne odlučuju što će raditi, nego im se govori što da rade. U stvari, ako usporedite brojke, stvar je jasna. Ako pogledate samostalno zaposlene, postotak je mnogo, mnogo veći u siromašnim zemljama. Vjerojatnost da će netko iz Norveške biti poduzetnik, u smislu da bude samostalno zaposlen, trinaest puta je manja nego za nekoga iz, recimo, Benina. Zato što u Beninu 90% posto ljudi samostalno zarađuje. Ako pogledate ovu tablicu, vidjet ćete da Bushov komentar može opisati izrekom “smijala se kukavica krivom drvetu”.

SAD i Francuska su među državama s najmanjim brojem samostalno zaposlenih na svijetu. Francuska ima malo više poduzetničkog duha nego SAD, ali ne mnogo.

Ali ako u zemljama u razvoju ima toliko poduzetnika, zašto su siromašne? U knjizi dajem potpuniji odgovor, ali u suštini, poenta je da poduzetništvo nije individualni pothvat. Treba nam mnogo kolektivnih institucija da bismo kanalizirali poduzetničku energiju u neku produktivnu aktivnost. Znanstvena infrastruktura, korporativne institucije, pravni sustav, financijski sustav. Kao što sam već spomenuo, naša individualna produktivnost uvelike je kolektivna.

Svi ovi ljudi ispoljavaju poduzetnički duh do krajnjih granica, ali to ne daje nikakve rezultate jer su institucije manjkave, infrastruktura je loša, pravni sustav ne funkcionira itd.. Kad to shvatite, razumijete zašto je takozvana industrija mikrofinansiranja dala toliko slabe rezultate u ekonomskom razvoju, unatoč svim očekivanjima.

Na kraju, u ovoj knjizi sam pokušao da dovedem u pitanje vladajuće uvjerenje da je ekonomija previše komplicirana za neekonomiste. To je vrlo zanimljivo, jer kad razmislite, ljudi imaju raznorazne čvrste stavove o najrazličitijim stvarima. Siguran sam da imate jasan stav o klimatskim promjenama, gay brakvima, imigraciji. Ali koliko vas ima odgovarajuće kvalifikacije da sudi o tim pitanjima? Treba li svima diploma iz međunarodnih odnosa da bi mogli zaključiti da je rat u Iraku bio pogrešan? Da li ste završili klimatologiju, pa znate da treba nešto uraditi povodom globalnog zagrijavanja? Imate li iskustva u ekonomiji rada, pa da možete reći kako nam je potrebna kontrola migracije, ili nam nije potrebna? Ne. Znači, u svim ovim pitanjima imate stav bez neophodne stručnosti, ali kada se radi o ekonomiji, onda kažete – ja nisam stručan. NNeka se time bave ljudi iz Centralne banke, MMF-a ili Europske komisije, jer ja ne znam ništa o ekonomiji.

Ovo je ogroman problem. Zašto imate tako čvrste stavove o svemu ostalom osim o gospodarstvu? Tako se stvara prostor da vas ovi ljudi namagarči. Kao što pokušavam objasniti u knjizi 95% ekonomije je zdrav razum. Naravno, svjesno se predstavlja komplicirano, upotrebom jednadžbi, grafikona i statistike, ali zapravo nije toliko teško. Naravno, postoje neki tehnički materijali, ali čak se i oni mogu objasniti razumljivim jezikom, možda ne do najsitnijih detalja.

Ovom knjigom želio sam potaknuti svoje čitatelje da nauče nešto o ekonomiji. Nije vam potrebno ogromno znanje. Nije vam potrebno ogromno znanje. Potrebno vam je određeno osnovno ekonomsko rezonovanje, neke osnovne činjenice i onda možete vršiti aktivno ekonomsko građansko djelovanje. Ali budući da se toliki ljudi boje ekonomije, postali ste prave žrtve svih ovih ljudi koji praktično šišaju ostatak stanovništva.

Zaista vam savjetujem da se zainteresirate za ekonomiju. Ne kažem da ja imam monopol na istinu, mislim da bi bolje bilo da nema toliko prepotentnih koji misle da imaju sve odgovore. Dakle, molim vas, nemojte meni vjerovati. Jedino što vam mogu reći jest da ako pažljivije pogledate sve ovo, vidjet ćete da mnoge stvari za koje ste mislili da su dokazane i općeprihvaćene nisu takve. Mnoge stvari za koje mislite da su činjenice – nisu činjenice. Čak i od  toga da pomfrit nije izmišljen u Francuskoj, da sat s kukavicom nije izmišljen u Švicarskoj, da se panama šeširi ne prave u Panami. Ima mnogo stvari u ekonomiji za koje mislite da su točne, ali nisu.
Ha-Džun Chang je profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjiga: Kicking away the ladder, Bad Samaritans 23 things they don’t tell you about capitalism.
 
Newt Gingrich
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)