U Los Angelesu sam i gledam tvoj film (četvrti put). Ti si genijalka! Postigla si upravo ono što si htjela, to je ljubavna priča koja prikazuje užas rata, pisao je glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda Luis Moreno Ocampo slavnoj glumici Angelini Jolie kad je snimila “U zemlji krvi i meda”, film o ratu u Bosni

“Luis, voljela bih da vidiš osmijeh na mom licu. Tvoj rad predstavlja sve što najviše cijenim. Tako sam sretna što te priča dotaknula”, odvratila mu je Jolie.

Bili su to lijepi dani, vrhunac karijere argentinskog odvjetnika, “junaka, borca za pravdu iz stvarnog života”, koji je slavu stekao kao progonitelj najvećih svjetskih zločinaca u Den Haagu, na sudu osnovanom nakon genocida u Ruandi i Srebrenici.

Na čelo Ureda glavnog tužitelja Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Ocampo je došao 2003. nakon poznatih parnica koje je u rodnoj Argentini vodio protiv pripadnika argentinske vojne hunte.

Željan dokazivanja i svjestan da je dobio veliku šansu, Ocampo je prionuo na trpanje najpoznatijih ubojica, silovatelja i vođa dječjih vojnih jedinica u zatvor. Njegova reputacija bila je ona profesora prava autoritativnog držanja, bio je svojevrsno utjelovljenje svjetske savjesti, odnosno poruke da zločini i kriminal neće proći nekažnjeni.

Otvorio je lov na Josepha Konyja, krvnika iz DR Konga i CAR-a, istraživao genocid u Darfuru, pred sud pozvao Thomasa Lubangu, šefa okrutne kongoanske milicije. Bavio se političkim zločinima vlada u Keniji, Maliju i Ugandi.

Putovao je u ratne zone, vodio intervjue sa svjedocima, izdavao je naloge za uhićenje šefova država, ručao s poslovnim ljudima i visokim dužnosnicima, činilo se da fascinira sve oko sebe. U tekstu iz 2011. ugledni američki The Atlantic uvrstio ga je među “hrabre mislioce”, osobe koje su riskirale ugled, imovinu i živote kako bi “slijedile velike ideje”.

Forenzika? Ma ne

Nije ni čudo da je očarao velike svjetske zvijezde. Prijateljstvo s Angelinom Jolie imalo je posebno mjesto u njegovu srcu. U uhićenju ugandskoga gospodara rata Josepha Konyja Lara Croft trebala je poslužiti kao mamac. “Jolie ima plan: pozvati Konyja na večeru i onda ga uhititi”, pisao je Ocampo suradniku. “Možda u sve uključimo i Brada.”

Kontaktirao je i s drugima. S Georgeom Clooneyjem razgovarao je o praćenju pokojnog libijskog vođe Muamera Gadafija, a Seana Penna imao je namjeru angažirati za jednu akciju u Južnom Sudanu.

Te pojedinosti iz životopisa tužitelja bliskog holivudskom glamuru svjetlo dana ugledale su nedavno, nakon što je 40.000 internih dokumenata Međunarodnog kaznenog suda i drugih izvora došlo u ruke francuskom istraživačkom portalu Mediapart, transnacionalnom projektu Europska istraživačka suradnja, i njemačkom Der Spiegelu kojem je Ocampo dao intervju.

Dokumenti bacaju posve novo svjetlo na Ocampa. Za početak se čini da je slavni tužitelj bio poprilično traljav u poslu koji nije uključivao medijsko eksponiranje i velike govore. Tako se u slučaju kongoanskog gospodara rata Lubange oslonio na anonimne svjedoke, a slučaj mu se dva puta gotovo raspao.

Interne kritike su pljuštale, pokazuju dokumenti. Peter Kaul, njemački odvjetnik specijaliziran za međunarodno pravo, tvrdi da su njegovi svjedoci bili problematični i da im nisu pružili nikakve nove informacije. I argumentacija mu je često bila tanka.

Tijekom istrage zločina u Libiji za vrijeme Gadafija, Ocampo je praktički kompromitirao neovisnost suda, pokazuju dokumenti. Naime, 2011. Vijeće sigurnosti UN-a povjerilo mu je da istraži optužbe o ratnim zločinima. Za početak, Ocampo nije proveo istragu na terenu iako su mu to savjetovali kolege. – Potrebno je skupiti forenzičke dokaze i drugu dokumentaciju – rekao mu je jedan suradnik. Ocampo se nije složio. – Dovoljne su informacije novinara i izjave prebjega – rekao je.

Kad su Francuska, Velika Britanija i SAD objavili rušenje “zločinačkog Gadafijeva režima”, Ocampo je telefonski razgovarao s francuskim ministrom vanjskih poslova i rekao mu da otvara istragu protiv Gadafija, jednog ili dvojice njegovih sinova i tri ili četiri suradnika. Osjetljivu informaciju nije smio otkriti, pogotovo ne jednoj od strana u sukobu.

One su vrlo skoro iscurile u medije, optuženici su dobili prednost zbog upozorenja, a vanjska intervencija u Libiji dobila je dodatno opravdanje nakon što je izdao naloge za uhićenje. Ocampo negira da je sa stranim dužnosnicima raspravljao o optužnicama. – To je laž – tvrdi.

Iako je od podignutih 30 optužnica protiv libijskih dužnosnika samo jedna rezultirala procesuiranjem i osuđujućom presudom, Ocampo je nakon Gadafijeva svrgavanja otputovao u Libiju i održao slavodobitan govor pred kamerama, predstavljajući se kao veliki osloboditelj iako je pravo krvoproliće u Libiji tek počinjalo.

Kome trebaju detalji

No, Ocampovi poslovi u Libiji nakon rušenja Gadafija i nakon što je napustio sud zapravo su najporazniji nalaz novinarske istrage dokumenata iz ICC-a.

Nakon odlaska s mjesta glavnog tužitelja odlučio je iskoristiti svoje kontakte da zaradi ozbiljan novac radeći kao svjetski poznat odvjetnik. Jedan od klijenata bio mu je Hasan Tatanaki, sumnjivi libijski milijarder povezan s Gadafijem, koji je uključen u aktualni rat svih protiv svih u Libiji. Posao je sklopljen na tri godine za honorar od tri milijuna dolara.

Tatanaki je do Ocampa došao putem nećakinje koju je Ocampo upoznao za filmskog projekta u kojem je sudjelovao. Ocampu nije smetalo to što je Tatanaki surađivao s Gadafijevim sinom Saifom, što je prebogati i vrlo mutni biznismen koji se bavi građevinom, a u svom vlasništvu ima medije, i što je bio vlasnik naftne kompanije registrirane na britanskom otoku Man, poznatoj poreznoj oazi.

Nakon revolucije, Tatanaki se pridružio generalu Kalifi Haftaru, koji je danas jedan od glavnih igrača u libijskom sukobu. I jedan od najbrutalnijih. Iako je cilj Haftara i Tatanakija osigurati naftne zalihe i otjerati od prirodnih resursa islamiste, Haftarovi vojnici ne prezaju od najokrutnijih zločina. – Morali smo zaštititi Libiju. Šokiran sam jer ljudi ne vide bit, nego inzistiraju na detaljima – kasnije je o suradnji s kontroverznom stranom u ratu u Libiji rekao Ocampo.

Moj dragi klijent

Gambijka Fatou Bensouda, Ocampova nasljednica na čelu Ureda glavnog tužitelja, već je javno prozivala Haftara za zločine u konfliktu u Libiji. Ocampo je tada, kako otkrivaju dokumenti koji su procurili, iskoristio kontakte s ICC-om kako bi pomogao klijentu.

Ocampo je, pokazuju dokumenti, dobio upozorenje da sud ispituje ne samo Haftarovu, nego i Tatanakijevu ulogu u ratu u Libiji. U e-mailu koji je Ocampo dobio od službenice suda uključene u istragu o Libiji, Ocampo je upozoren na grube javne izjave njegova klijenta o “masakru svih koji se ne bore uz Haftara jer su izdajice”.

Skrenuta mu je pozornost i na video na YouTubeu na kojem je snimljen telefonski razgovor Tatanakija i Saifa al-islama, Gadafijeva najstarijeg sina, u proljeće 2011. kada je pao Bengazi. – Čini se da je Tatanaki surađivao s članovima bivše libijske vlade još dok je trajao rat. Smatrala sam da biste to željeli znati – navodi zaposlenica koja je uključila poveznicu na snimku na internetu.

Spašavanje Tatanakija

Ocampa su podsjetili na slučajeve kad je ICC nakon genocida u Ruandi osudio vlasnike medija koji su poticali na genocid iako nisu bili časnici, nego civili. Isto bi moglo zadesiti njegova klijenta iako nije časnik, a to bi bilo pogubno za bivšeg glavnog tužitelja. Takvo prenošenje informacija strogo je zabranjeno kodeksom Ureda tužitelja. No, Spiegel piše da je Ocampo odmah krenuo u akciju zaštite klijenta od ICC-a.

Tatanakija je upozorio da treba osigurati da Haftarova vojska ne čini zločine, niti ih potiče. I Tatanakijevi mediji moraju paziti da ne objavljuju izjave kojima potiču zločine. Treba napraviti detaljan plan kako bi se osiguralo da Hassan Tatanaki i njegove snage ne postanu mete ICC-a, obrazložio je Ocampo.

Savjetuje i Philip Morris

ICC trenutačno istražuje mailove upozorenja Ocampu. Koliko je daleko došla istraga o Haftaru i istražuje li se Tatanaki, ne zna se. No, Ocampo je u međuvremenu okončao ugovor s kontroverznim Tatanakijem. Od dogovorena tri milijuna isplaćeno mu je samo 750.000 dolara, rekao je Spiegelu. No, za Tatanakija je ionako radio samo godinu dana, “u stvarnosti tri mjeseca”. Ocampo nije želio otkriti novinarima razloge prekida ugovora. No, ako se nadao da će stvari proći ispod radara, to se nije dogodilo. Osim što je njegov ugled narušen, narušena je i vjerodostojnost ICC-a.

Njegova karijera lijepo je napredovala nakon Haaga. Ocampo je radio za Svjetsku banku, osnovao je konzultantsku tvrtku sa sjedištem u New Yorku, piše knjigu o radu suda, stručni je suradnik u Centru za ljudska prava Carr pri Harvardu. Savjetuje i veliku duhansku kompaniju Philip Morris kako se boriti protiv krijumčarenja cigareta. Najveći trenutačni projekt mu je Venezuela. Organizacija američkih država (OAS) provjerila mu je istragu zločina protiv čovječnosti u toj zemlji pod vladom aktualnog predsjednika Nicolasa Madura. Redovito se u tom svojstvu pojavljuje pred kamerama.

Ocampo napokon “zarađuje i uživa”. Govoreći o godinama u Haagu, žalio se Spiegelovim novinarima. “Potrošio sam dobar dio ušteđevine na životne troškove u Nizozemskoj”, kaže. Plaća mu je bila 200.000 eura na godinu. Danas prihvaća pro bono slučajeve, a to nadoknađuje radom za imućne klijente. Zato je “jako skup”, objasnio je.

Panama pa Švicarska

No, Spiegelov tim istraživačkih novinara otkrio je u međuvremenu još jedan sramotan podatak o bivšem glavnom tužitelju ICC-a. Ocampo i njegova obitelj bili su vlasnici više offshore kompanija u karipskim poreznim oazama. Dva mjeseca nakon što je napustio Ured glavnog tužitelja, na njegov račun u nizozemskoj banci sjelo je 50.000 dolara. Uplatila mu ih je korporacija Tain Bay iz Paname.

Zatim je u nekoliko tranši na njegove račune leglo još 140.000 dolara. Trag novca počinjao je uvijek u Panami, a dok bi došao do Ocampa, prošao bi Švicarsku. Tko je bio uplatitelj? Nitko drugi nego sam Ocampo i njegova supruga. A zašto je tako tajnovito prebacivao novac sam sebi?

Ocampo i njegova supruga bili su vlasnici shell kompanije s Britanskih Djevičanskih otoka. Nakon 2009. godine, kad je to otočje promijenilo regulacije, Ocampo i njegova supruga, zabrinuti zbog slabije zaštite privatnosti vlasnika offshore kompanija, odlučili su poslovanje prenijeti na odvjetnički ured Mossack Fonseca, isti onaj koji je zasjao u skandalu s milijunima tajnih računa kojima se izbjegava plaćanje poreza u aferi Panamski papiri. Čemu tolika tajnovitost i koje je porijeklo novca, još nije utvrđeno.

Ocampo, bivši predsjednik Transparency Internationala za Latinsku Ameriku i Karibe, organizacije aktivne u borbi protiv financijske netransparentnosti u poreznim oazama, na ta pitanja još treba odgovoriti.

No, pravne odgovornosti nema, jedino ona moralna, zaključuju njegovi kolege.
 
(jutarnji.hr)

Možemo zamisliti glupi pogled američkog građanina kojem se mozak pere već 20 godina kada čuje da je Sadam Hussein ubijao teroriste. Pa što on nije bio terorist?

Najizgledniji kandidat Republikanske stranke za predsjednika SAD Donald Trump ponovno je pohvalio bivšeg predsjednika Iraka Sadama Huseina, rekavši da je on “baš dobro” ubijao teroriste.

“Sadam Husein je bio negativac, zar ne? Ali znate što je radio dobro? Ubijao je teroriste. To je radio baš dobro”, rekao je Trump sinoć na skupu u Sjevernoj Karolini.

“On ih nije hapsio i čitao im prava. Oni su bili teroristi, gotovo”, rekao je američki milijarder.

Trump je prethodno izjavio da bi svijet bio “sto posto bolji” da su “diktatori” poput Huseina ili libijskog vođe Muamera el Gaddafija i dalje na vlasti.

Jake Sullivan, politički saveznik trampu rivalke iz Demokratske stranke Hillary Clinton, izjavio je da “Trumpova pohvala brutalnih diktatora kao da ne poznaje granice”.
 
(sputniknews.com)

Donald Trump, republikanski kandidat za mjesto predsjednika SAD-a, još jednom je uzdrmao američku javnost i establišment u Bijeloj kući gostujući na tv kanalu CBS

On je u vezi Sirije rekao da je to vrlo važan problem i da je najvažnije slomiti Islamsku državu.

“Podržavam Rusiju i Vladimira Putina da nastave zračne udare u Siriji. Ne samo da podržavam, nego su oni dužni to raditi.”- kaže Trump.

Na komentar novinarke da “Rusija udara terorističke skupine koje podržava Amerika”, Trump je sve prisutne iznenadio rekavši da je on razgovarao s generalima i da je njegov zaključak da se uopće ne zna tko su ti ljudi koje Amerika podržava.

“Tko su ti ljudi? Možda su gori od Assada. Da se razumijemo, Assad nije nevinašce i mala beba, ali te skupine kojima Obama daje milijarde dolara i gomilu naoružanja su možda još gori. Mi ne znamo tko su ti ljudi.” – kaže Trump.

“Nama je ključno da se otarasimo Islamske države. Da slomimo ljude koji odsijecaju svima glave.” – dodao je Trump .

Na pitanje o njegovom odnosu s Putinom, Trump je ponovio da vjeruje da bi imao dobre odnose s Putinom.

“Mislim da bih imao dobre odnose s Putinom, ali tko to zna …” – iskren je Trump, a na dodatno pitanje da li bi on uspio uvjeriti Putina da Assad bude svrgnut s vlasti, Trump je istaknuo da on smatra to potpuno nebitnim.

“Iskreno da vam kažem, ja mislim da to uopće nije važno. Ajde da pretpostavimo da svrgnemo Assada i taj postojeći vladajući režim. Tko će preuzeti vlasti? Ovi što ih mi sada podržavamo. I što? Onda ćete imati novu Libiju? Tako smo pričali i za Gadafija. Moramo svrgnuti  Gaddafija, ali pogledajte što smo dobili u Libiji kad smo svrgnuli Gadafija ” – kaže Trump.

“Vi vjerujete da je svrgavanje Gaddafija bila greška?” – upitao je jedan od novinara.

“Da, potpuna greška. Pa, pogledajte što se tamo događa. Nitko više ni ne zna što se tamo događa.” – odgovorio je utjecajni milijarder i dodao da je ista stvar iu vezi svrgavanja Saddama Huseina .

“Ništa nismo postigli. Kažem vam da je bolje da smo ostavili sve te političare da se sunčaju na plažama i rade što hoće od ovogo što je sada napravljeno.” – kaže Trump.

“Slušajte, Saddam Hussein je bio negativac, ali je uništavao teroriste. Sa druge strane, on je blokirao Iran. Ja sam još 2003. godine rekao da će Srednji istok biti u kaosu i bio sam protiv rata.” – kaže Trump.
 
(pravda.rs/uredio:NSP)

Europljani ne shvaćaju što se događa – ne shvaćaju čak ni nakon masakra u Parizu, a neki čak niti ne žele znati

Već se govori o milijun i pol nelegalnih migranata koji će se do kraja ove odlazeće godine probiti u Europu.

Europljani ne shvaćaju što se događa. Ne shvaćaju čak ni poslije ubojstava u Parizu.

A u tijeku je – kolonizacija Europe od strane Afrike i Azije.

Bumerang povijesti se vraća i sije paniku, zviždući iznad Europe. Bumerang je po obliku sličan islamskom polumjesecu.

Besmrtni Gaddafi – taj mješanac, polu Arap i spolu Francuz – smislio je mirne osvajačke pokrete milijuna.

On je 1972. godine poželio da svoju zemlju ujedini s Egiptom. A kada se Kairo nije složio – pozvao je stanovnike Libije da krenu prema granici s Egiptom i da tako uzmu Egipćane u bratski zagrljaj.

Tada je tragedija izbjegnuta samo zahvaljujući naporima prvih crnih predsjednika afričkih zemalja. Egipatska vlast je bila spremna za otvaranje vatre.

A Europljani su puni sline i bratskih suza – oni nemaju petlje pucati na migrante.

Europljane porobljavaju pred našim očima.

Pohvalite zato stihove “Europa spava”, napisane prije nekoliko godina:

Europa spava, a Turci u kockarnici
domunđavaju se tiho sve do svitanja
Sa Arapima zajedno da krenu u rat,
Džihad, da do ljeta završe u Berlinu …

Nad bijelom Europom sija Luna
Simbol nevolja i atribut bitaka.
Osvetit se Europi za libijski rat,
Javit će joj se i sirijski rat,
A Turci i Arapi će
Sve dok se ne ponapijaju
Čitati popise oružja”.

Ovo treba pohvaliti, priznati: “Evo, predosjetio je Djed Mraz što će biti” …
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Predsjednik Rusije Vladimir Putin na 70. zasjedanju Generalne skupštine UN-a svoj impresivni govor upakirao je u 7 ključnih točaka koje se tiču svjetske politike

1. Odgovornost za stanje na Bliskom istoku snosi Zapad

Prva njegova točka odnosila se na ukazivanje odgovornosti za katastrofalno stanje na Bliskom istoku. Po njemu odgovornost za to snosi Zapad na čelu sa SAD-om.

Zahvaljujući “bezumnim” vojnim intervencijama pod izgovorom “demokratske revolucije”, Bliski istok se pretvorio u jednu veliku tempiranu bombu smatra Putin.

2. UN mora garantirati mir i sigurnost za sve

Druga točka odnosi se na ustroj Ujedinjenih naroda. Oni ne bi trebali predstavljati nagomilanu skupinu zapadnih sila već organizaciju koja garantira mir i sigurnost za sve, a ne samo za određene države zbog određene koristi.

Jedino UN ima pravo oformiti koaliciju za borbu protiv ISIL-a. Jer ako se to ne dogodi, Europa će biti prepuna izbjeglica i nitko neće biti siguran od terorista – smatra Putin.

3. Neslaganje je potpuno normalna pojava

Treće, ruski predsjednik ulaganje veta u UN smatra “potpuno normalnom pojavom”. Tu se prije svega misli na osudu Rusije u Ujedinjenim narodima zbog pripajanja Krima, ali i ruskog veta na formiranje Tribunala koji bi istraživao i osudio odgovorne za pad malezijskog aviona MH17.

Različita mišljenja i neslaganja su potpuno normalne pojave – tvrdi predsjednik Rusije.

4. Asadova vlada je i dalje legitimna institucija

Četvrta točka odnosi se na Siriju i na stanje u bliskoistočnim zemljama. Putin smatra da Zapad napokon mora shvatiti da je vlada Bashara Al Assada koliko god bila loša i dalje legitimna institucija.

Ni Gadafijev režim u Libiji nije bio dobar, ali ono što je uslijedilo poslije njega je pravi užas.

Precizno koordinirane i isplanirane akcije rušenja režima jedne države ostavljaju mnogo prostora za rađanje zla poput Islamske države, čiji su se sadašnji lideri “osilili” nakon svrgavanja Sadam Huseina, koji ih je držao pod kontrolom – smatra Putin.

5. Zapad ne smije rušiti režime koje ne ispunjavaju njegove ideale

Peto, Putin vjeruje da Zapad mora smanjiti apetit za rušenjem režima za koje smatra da ne ispunjavaju njegove ideale po pitanju ljudskih prava, slobode tiska i slobodnih izbora.

Putin je u ovu grupu uvrstio i Rusiju, poručivši Zapadu da se “drži dalje od unutrašnjih stvari njegove zemlje”. Naime, utjecaj prije svega SAD u Ukrajini izazvao je krvave posljedice i doveo do “spontanog građanskog rata” i više od 8.000 žrtava, smatra Putin.

6. Novi poredak mora biti fer i jednak za sve

Šesto, svijet se mora vratiti u normalne okvire trgovine pod okriljem Svjetske trgovinske organizacije i Ujedinjenih naroda. Ovaj novi poredak ne smije biti diktat najjačih država, već mora biti fer i jednak za sve, uključujući i zajednička tržišta EU i Euroazijske unije koju zagovara ruski predsjednik.

7. Bez sankcija zbog političkih razloga i osobne koristi

Za uvođenje sankcija zbog političkih razloga i osobne financijske koristi ne bi bilo mjesta u takvom svijetu – navodi Vladimir Putin sedmu točku i dodaje da sankcije protiv Rusije moraju biti ukinute, jer “Zapad zna da ne postižu željeni efekt”.
 
(24sata.hr/uredio:nsp)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Nedavno su teroristi skupine ISIL objavili snimak na kojem prikazuju kako na obalama Libije odrubljuju glave zarobljenim Koptima, pripadnicima egipatske kršćanske manjine koji su tamo radili, zarobljeni su i pogubljeni. ISIL je ukupno likvidirao dvadeset i jednog egipatskog kršćanina

Nakon prikazivanja ovog brutalnog i masovnog samknuća, egipatski predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi je obećao da će „kazniti ubojice odgovorne za likvidaciju egipatskih kršćana“, a jutros je egipatska vojska izvela zračne udare na položaje islamista u Libiji.

Istovremeno je talijanski premijer Matteo Renzi zatražio hitno djelovanje međunarodne zajednice i zaprijetio kako će Italja vojno djelovati u susjednoj Libiji, jer „ne može imati Somaliju na nekoliko kilometara od svojih južnih granica“.

Dakle, imamo egipatskog predsjednika koji je obećano proveo u djelo u samo nekoliko sati, jer je po svemu sudeći ISIL ovim masovnim smaknućem izazvao bijes u Egiptu, jednako kao spaljivanjem zarobljenog pilota u Jordanu, a s druge strane, oni koji su Libiju gurnuli u kaos islamskog ekstremizma žele iskorijeniti islamiste istim metodama kojim su ih i doveli na vlast. Naime, Italija je uz Francusku i SAD bila najveći pobornik svrgavanja pokojnog libijskog lidera Muammara Gaddafija, a sada “brine zbog zemlje kaosa i terorizma na svojim južnim granicama“.

Ne samo to, vlada Mattea Renzija najavljuje vojnu intervenciju zaobilazeći parlament, a ministri vanjskih poslova i ministar obrane Italije otvoreno govore o intervenciji u Libiji.

“Italija je u Libiji spremna voditi koaliciju europskih i sjevernoafričkih zemalja kako bi se zaustavilo napredovanje kalifata koji je stigao na 350 km od naše obale. Ako smo u Afganistan poslali 5 tisuća ljudi, u zemlji poput Libije koja nas brine u mnogo većoj mjeri i gdje je opasnost mnogo veća za Italiju, naša misija može biti značajnija i zahtjevnija, čak i brojčano”, rekao je talijanski ministar obrane, a ministar vanjskih poslova je dodao „kako je Italija spremna za borbu”.

Dakle, talijanska vlada je najavila ulazak u rat zaobilazeći parlament, a samovoljno se proglasila „prvom zemljom međunarodne koalicije u Libiji“, računajući i zemlje poput Egipta koji nije gubio vrijeme u odgovoru džihadistima.

Talijanski premijer Matteo Renzi, navodni „ljevičar“ i „post-komunist“, odlučuje se za vojnu intervenciju, iako zaboravlja kako je uopće došlo do kaosa u Libiji.

Talijansku i sve ostale vlade koje su sudjelovale u njegovom svrgavanju trebalo bi podsjetiti na libijskog lidera Gaddafija, koji je 2011. upozorio Italiju i Zapad općenito na moguće posljedice njihove politike i na nadolazeći „džihad na Mediteranu“.

“Pogledajte realnost! U Tunisu i Egiptu postoji politički vakuum i islamski ekstremisti će ga popuniti. Imat ćete džihad u vašoj blizini, na Mediteranu. Američka Šesta flota će biti napadnuta i gusari će vam zavladati morem, ovdje, 50 kilometara od vaših granica. Vi ćete se vratiti u vrijeme Barbarosse, gusara, Turaka koji su tražili otkupnine za brodove. To će biti globalna kriza, katastrofa koja će se protezati od Pakistana do Sjeverne Afrike. Ne dopustite to. Ljudi su zbunjeni s onim što se događa. Ali vam želim objasniti da je situacija ozbiljna na cijelom Zapadu i diljem Mediterana. Kako je moguće da europski čelnici to ne razumiju? Rizik od terorizma se širi na globalnoj razini, što je očito“, 2011. je u intervjuu za Corriere della Sera izjavio libijski lider Muammar Gaddafi.

Proročanstvo ubijenog lidera Libijske Džamahirije se obistinilo, a upravo Zapad je odgovoran za njeno uništenje. Bivši saveznici u svrgavanju Gaddafija se sada žele boriti, a to čine ponavljajući pogreške koje su činili u protekle četiri godine.

Isto tako, talijanska vlada se sigurno ne može nositi s dramatičnim događajima koje je NATO stvorio nekoliko milja od njihovih obala.

Analitičar Andrea Fais u intervjuu za talijanske medije pojašnjava uzroke snažnog i rastućeg uspjeha ISIL-a u Libiji.

„Mislim da ne možemo govoriti o stvarnom uspjehu ISIL-a u Libiji, ako ništa drugo, ne u vojnom smislu. Međutim, cijela teroristička mreža Al-Bagdadija je u potpunosti popunila sve one velike “crne rupe” koje su nastale četiri godine od građanskog rata i destabilizacije. Sotonizirani i uništeni od strane Zapada, možda i dijelom pojavom prosvjeda u arapskom svijetu, sekularni sustavi Ben Alija, Gaddafija, Mubaraka i Assada su se suočili s ogromnim poteškoćama. Borili su se s brojnim oporbenim frakcijama, tako da je do sada samo Sirija bila u stanju oduprijeti se napredovanju džihadista. Uz financijsku i logističku potporu Saudijske Arabije i Katara, mnoge skupine koje čine galaksiju političkog islama su bile u mogućnosti djelovati nesmetano dugo vremena.

Libija je zemlja u ratu od ožujka 2011. godine, a kaos koji je nastao od početka operacije NATO saveza je stvorio idealne uvjete za lokalne “gospodara rata”. Stara skladišta oružja su ostala potpuno bez nadzora, napuštena su naftna polja, a oprema za logistiku je nakon poraza na terenu ostavljena od strane Gaddafijevih trupa. Strateška pozicija Libije u srcu južnog Mediterana je učinila ostalo“, kaže talijanski analitičar Andrea Fais.

Koju odgovornost od 2011. godine ima Zapad u svemu ovome?

„Ovdje nije odgovoran samo Zapad, nego i Turska i Izrael, na različitim razinama, ali imaju znatnu odgovornost. S iznimkom Njemačke, koja je među europskim zemljama bila najdalekovidnija, SAD, Velika Britanija, Francuska i Italija su tumačili – odnosno iskrivili – rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o zoni zabrane leta i pokrenuli u rat. Iako još uvijek postoje dvojbe o stvarnoj prisutnosti koalicijskih postrojbi na terenu, NATO je bombardirao brodogradilišta, udarao neselektivno na brojne civilne i vojne objekte, daleko od hangara i zrakoplova, što su navodno trebali učiniti kako bi spriječili polijetanje libijskog zrakoplovstva“, dodaje Fais.

Slična je sudbina je treba zadesiti i Siriju, ali su Rusija i Kina svojim vetom UN-u spriječili još opasniju vojnu misiju NATO saveza. Međutim, u slučaju Sirije je Turska dopuštala tranzit islamističkih militanata, a Ankara je bila na rubu otvorenog rata sa Sirijom. S druge strane, Izrael je nekoliko puta izvršio zračne udare na Damask i Golansku visoravan. Bez obzira na razne razloge geopolitičkog sukoba, rat živaca koji se vodio protiv Assada je postajao sve apsurdniji i nelogičniji i sa sobom nosio samo tragedije.

Sirija je za Zapad postala problem upravo stoga što je Bashar Al-Assad uvijek bio bedem protiv terorizma i islamskog fundamentalizma. Stoga ne iznenađuje da su ga Sjedinjene Države i NATO savez pokušali svrgnuti na sve načine. Uz pomoć Saudijske Arabije i Katara je Washington financirao i stvorio ISIL. Nakon katastrofe u Libiji je jedino riješenje zajednička, a nikako jednostrana akcija i to uz odobrenje Ujedinjenih naroda. Naravno, danas se nitko ne sjeća proročanstva Gaddafija od ožujka 2011., ali srećom, mjesto stalnih članica u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda nema Italija, kao ni mnoge druge zemlje NATO saveza, nego narodi koji imaju jasniju viziju budućnosti od Zapada.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Nedavna izvješća da su Al-Qaida militanti preuzeli dijelove Iraka poslužilo je kao podsjetnik da su Sjedinjene Države desetljećima igrale ključnu ulogu u izravnom i neizravnom pomaganju u širenju terorista širom Bliskog Istoka i sjeverne Afrike, kao makijavelistički alat neokolonijalizma.

Postoji jako dobar razlog zašto Al-Qaeda sada kontrolira više teritorija u arapskom svijetu nego ikada prije.

Ranije ovog tjedna, Associated Press je izvijestio da su militanti Al-Qaidae pod parolom Islamske države Iraka i Levanta (ISIS) zauzeli dijelove Ramadija te su se već udobno smjestile u središtu grada Falluja.

Ponovno pojavljivanje Al-Qaide u Iraku naglašava kako su Sjedinjene Američke Države, u skoro devet godina okupacije zemlje, u kojima je ubijeno na stotine tisuća Iračana zajedno s tisućama američkih vojnika, napravile kolosalan neuspjeh.

Međutim, sama prisutnost pobunjenika Al-Qaide u Iraku još jednom koristi kao opravdanje od strane Pentagona za slanje američkih vojnika natrag u stroj za mljevenje mesa, istaknuvši kako su terorističke skupine u više navrata služile kao zgodan “casus belli” za vojnu ekspanziju.

U posljednjih nekoliko godina, simbiotski odnos između Al-Qaide i američkog vojnog industrijskog kompleksa je postao transparentniji nego ikada.

Kada je Ted Cruz neslavno upozorio protiv toga da SAD djeluje kao “zračne snage Al-Qaida-e”, on je mislio na potporu Bijele Kuće pobunjeničkim džihadistima u Siriji, od kojih su bile predstavljene najučinkovitije skupine poput ISIS i Jabhat al-Nusra.

Dok je Obamina administracija tvrdila cijelo vrijeme da samo želi pomoći “umjerene” pobunjenike, studije pokazuju da je građanski rat u Siriji dopuštao skupine poput ISIS i Jabhat al-Nusra sa ciljem dobivanja novog uporišta, što dovodi do procesa “oživljavanja i povratka” Al-Qaida-e, skupina koja je do nedavno tamo bila na “aparatima za održavanje na životu”.

Kad je Jabhat al-Nusra proglašena terorističkom organizacijom u State Departmentu, nakon čega se zaklela na vjernost Al-Qaida-i, 29 takozvanih “umjerenih” pobunjeničkih skupina je obećalo vjernost Jabhat al-Nusra-i, renderirajući zahtjev Obamine administracije da je činjenica pozadinskih “umjerenih” militantnih organizacija potpuno besmislena.

Ti isti militanti, potpomognuti ne samo od strane SAD-a, već i od većine NATO snaga, više puta su izrazili mržnju i namjeru uništiti Ameriku, kada su pljačkali kršćanske crkve, spaljivali američke zastave, pjevali anti-američke parole i pjevali hvalospjeve Osama Bin Laden-u, slaveći napad 9/11 u New Yorku.

Kao što je New York Times izvijestio, isti ti teroristi su ubijali američke vojnike u Iraku, a ipak zapadne sile su napravile podlogu za pobunu protiv Bashar al-Assad-a i omogućili nasilnim ekstremistima prezimanje kontrole nad “džepovima” Siriji i izvan nje u Iraku.

Kao što je više izvješća potvrđuje, Jabhat al-Nusra, glavna Al-Qaeda skupina u Siriji, sada je zapovjednik pobunjenika i bavi se “najtežim borbama na frontu” u Siriji. Kako je Londonski Guardian izvijestio, pobunjenike u Siriji vode teroristi Al-Qaeda-e, koji se susreću s njima “svaki dan”, te ih osposobljavaju kako bi mogli napraviti bombe. Šeik Moaz al Khatib, šef sirijske Nacionalne Koalicije za Revolucionarne i Opozicijske Snage, također je javno potvrdio svoju potporu terorističkim skupinama.

Ti isti teroristi su također obećali da će napasti SAD, nakon što završe posao u Siriji, dok ističu svoju želju da zastavu Al-Qaeda-e kako se viori iznad Bijele kuće .

Međutim oni, unatoč Obamine Bijele kuće, zajedno s bliskim saveznicima poput Saudijske Arabije, Katara i Turske, igraju ključnu ulogu u usmjeravanju terorista u Siriji, uprava sada navodeći sukobe između skupina Al-Qaeda-e kao što su Isis i Jabhat al-Nusra, kao i prisutnost Al-Qaide u Iraku (što se nije moglo dogoditi bez američke podrške pobunjeničkim džihadistima u Siriji), kao razlog za ponovno uplitanje SAD-a u Siriji i Iraku.

Podržavajući teroriste Al-Qaida-e u Siriji, kao dio napora da se nametne promjena režima, Obamina administracija će slijediti istu “politiku uništenja” kakvu je ostvarila u Libiji, podupirajući grupu povezanu sa Al-Qaeda-om, Libijska Islamska Borbena Grupa (Libyan Islamic FIghting Group), koja je također ubijala američke vojnike u Iraku, i svrgnula Gaddafija.

To je dovelo da zemljom vladaju razbojnici koji su okupljali, mučili i pogubili tisuće crnih Libijaca. To je također dovelo do napada na američki konzulat u Bengaziju, koji je proveden od strane istih LIFG terorista koji su podupirali Sjedinjene Države samo godinu dana ranije.

Nakon svrgavanja Gaddafija, NATO snage su pomagale u zračnom prijevozu LIFG militanata u Siriju da nastave borbu nametanja šerijatskog zakona u cijeloj regiji.

Međutim, koristeći militanate Al-Qaide kao pijune na geopolitičkoj šahovskoj ploči kako bi opravdali neo-kolonijalne ekspanzije, nije moderna pojava ograničena na Obaminu administraciju.

Pod Georg W. Bush-Oom, Al-Qaida-partnerske skupine poput Jundallah-a su korištene za obavljanje bombaških napada i atentata u Iranu u sklopu šire kampanje s ciljem destabilizacije u Teheranu.

Blizak odnos Sjedinjenih Američkih Država sa skupinom koja je postala poznata kao Al-Qaide seže još kasnih 1970-ih, kada je Osama Bin Laden bio naoružan i financiran od strane CIA-e preko pakistanske ISI da bi pooveo muslimanske mudžahedine protiv Sovjeta u Afganistan.

Nakon toga, bin Laden je bio na čelu Al-Qaede u Bosni nedugo nakon izbijanja rata 1992. u borbi protiv bosanskih Srba koji su bili naknadna meta zračnih udara NATO-a.

Neposredno prije NATO bombardiranja Jugoslavije u 1999., Bin Laden i Al-Qaida su se preselili na Kosovo, južnu pokrajinu Srbije, kako bi pomogla Oslobodilačkoj vojsci Kosova, albanskoj terorističkoj frakciji koja je bila podržana od strane SAD-a i NATO-a i njihovog terora protiv Srba u tom području.

“Sjedinjene Države, koje su prvobitno trenirale afganistanske Arape u ratu u Afganistanu, podržavale su ih i u Bosni, a zatim i na Kosovu”, izvijestio je National Post.

Uz pomoć terorističke mreže Bin Ladena, podržane od strane SAD-a i NATO-a, ne manje od 90% Srba su “etnički očistili” i prisiljeni napustiti regiju, dok su međunarodni mediji odigrali svoju poslušno svoju ulogu za portretiranje Albanaca kao “žrtava” srpske agresije.

Jedva tjedan dana prije 9/11, bivši pripadnici Al-Qaide koji su se naknadno pridružio Oslobodilačkoj vojsci Kosova, su zračno premješteni iz Makedonije uz pomoć američkih zračnih snaga.

Bivša FBI prevoditeljica Sibel Edmonds je otkrila da: “SAD održavala “intimne odnose” s Bin Ladenom”, sve do 11. rujna.”

Članovi bin Ladenove terorističke mreže su nastavili održavati bliske veze sa SAD-om i njegovim saveznicima, čak i nakon 9/11.

Anwar Al-Awlaki, čovjek koji je pomogao da se provede neuspjeli bombaški napad na Božić, u Fort Hoodu, Times Square bombaški pokušaj, a koji je također bio navodno jedan od otmičara zrakoplova 11. rujna, večerao je u Pentagonu samo nekoliko mjeseci nakon 9/11.

Navodni organizator 7/7 bombaških napada u Londonu, Haroon Rashid Aswat, također je otkriveno da je bio obavještajac, u ovom slučaju koji radi za britanski MI6.

Bivši američki izaslanik Saudijske Arabije princ Bandar bin Sultan bin Abdul Aziz, poznat kao “Bandar Bush” zbog njegovog bliskog odnosa s bivšim predsjednikom George W. Bush-om i njegovim ocem, još je jedan teroristički mastermind na platnoj listi američkog vojno-industrijskog kompleksa. Bandar je blisko surađivao s ravnateljem CIA-e George Tenet, kad je bio saudijski veleposlanik u Washingtonu.

Bandar se povukao nakon što je otkriveno da je on postao de facto vođa “Al-Qaide u Iraku”, i bio zadužen za naoružavanje terorističkih organizacija na Bliskom istoku. Čovjek kojeg je George W. Bush je navodno konzultirao prije invazije na Irak 2003. – je trenirao, financirao i opremao teroriste za ubijanje američkih vojnika, omogućavajući savršeno opravdanje američkoj vladi da ostane okupatorska sila u zemlji.

U međuvremenu, u Afganistanu, afganistanski predsjednik Hamid Karzai je razjasnio lani da je Obamina administracija sada također u dosluhu s talibanima, a grupa obavlja samoubilačke napade u “službi Amerike” pod savršenim izgovorom za američke vojnike da ostanu u zemlja da bi čuvali polja opijuma, dok je izvoz Afganistanskog heroina i dalje rekordno visok.

U gotovo svakom pojedinom slučaju iz zemalja kao što su Afganistan, Srbija, Irak, Libija, Sirija, Sjedinjene Države su pomagali ili u najmanju ruku iskorištavale Al-Qaeda-inu prisutnost kao opravdanje za rat, promjenu režima i okupaciju.

Zahvaljujući ovoj politici, Al-Qaeda sada kontrolira više teritorija u arapskom svijetu nego ikada prije. Ako, 9/11 doista označava početak “rata protiv terorizma”, onda je jasno da teroristi pobjeđuju.

To je razlog zašto je takozvani rat protiv terora monumentalna prijevara od samog početka. Vojni industrijski kompleks SAD treba teroriste kako bi se prilagodile neo-kolonijalne ekspanzije u inozemstvu i domaće ugnjetavanje kod kuće, zbog čega američka vlada čini sve da ih stvori i održi u gotovo svakom uglu Bliskog Istoka, i u Zapadnom Svijetu.
 
 
(infowars.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16549"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

James Petras umirovljeni profesor sociologije, počasni član Sveučilišta Binghamton u New York-u i honorarni profesor na Sveučilištu Saint Mary u Halifaxu, te jedan od najboljih poznavalaca prilika u Latinskoj Americi i na Bliskom Istoku, u ponedjeljak je za urugvajski Radio Centenario dao intervju u kojem je govorio o francuskoj vojnoj intervenciji u Maliju i ključnim događajima koji su obilježili 2012.

Radio Cenetenario: Započeli smo razgovor o tome koje su zemlje uključene u vojnu intervenciju u Maliju, tj. kako je to bila ideja Francuske, kojoj su se pridružile Velika Britanija i Sjedinjene Države.

James Petras: To je prvo što sam danas pročitao u vijestima. Moramo priznati kako je euro-socijalizam uvijek blisko surađivao s kolonijalizmom. Socijalizam u Europi uopće nema antiimperijalističke karakteristike i godinama provode iste kolonijalne metode. U ovom slučaju predsjednik Hollande, koji šalje borbene zrakoplove i bombardira gradove ubija civile, u stvari brani francuske ekonomske interese u susjednim zemljama, pogotovo u Nigeru.

No, moramo analizirati kako su islamistički pobunjenici, koji su dobro organizirani i naoružani, uspjeli zauzeti većinu teritorija na sjeveru Malija. Te skupine, koje sada napada Francuska i druge zemlje, financirane su i naoružane od strane zapada za vrijeme agresije na Libiju. Francuska, Engleska i SAD su im dali svoje oružje kako bi svrgnuli Gaddafija, a te iste snage su se nakon obavljenog posla uputile u Mali. Dakle, radi se o bumerang-efektu; Europa je poticala islamiste da unište sekularnu i neovisnu Libiju, a sada se bori protiv njih. Još bi napomenuo jednu stvar. Hollande sada govori o mjerama štednje, tj. kako je potrebno smanjiti izdvajanja za socijalne programe, a troši milijune eura na rat u Africi.

Tu se radi o velikom proturječju. Smanjivati prava radnika i nastaviti politiku manjih socijalnih izdvajanja, a trošiti novac na invaziju jedne zemlje u Africi koja ima korumpiranu vladu i koja uopće nije neovisna. Vlada u Maliju je toliko korumpirana i nesposobna, da je morala zvati Francusku u pomoć. Kao što je uvijek bilo u povijesti, marionetske vlade uvijek ovise o imperijalnim silama, kako bi zadržale vlast.
Opet naglašavam, kako se ne može vjerovati onome što se zove ‘europski socijalizam’, budući da on uvijek ima dva lica. Kada je u pitanju unutarnja politika, možemo i razgovarati o nekakvom socijalizmu, sve dok ne zaglavi u vojnim intervencijama protiv stranih zemalja. U to smo se mogli uvjeriti sada kada su se morali suočiti sa zahtjevima moćnika koji upravljaju vanjskom politikom.

Radio Cenetenario: Da li ova intervencija može utjecati na susjedne narode i zemlje koje graniče s Malijem?

James Petras: Da, to je činjenica. Islamisti igraju vodeću ulogu u agresiji na Siriju, a oni koji su srušili vlasti u Tripoliju sada sudjeluju u agresiji na Mali. Drugim riječima, ako bi islamisti kojim slučajem preuzeli vlast u Siriji, odmah bi napali svoje susjede; Libanon, Jordan i Irak, a možda i druge zemlje. Ne postoji razlika između onoga što se dogodilo u Libiji i onoga što se sada događa u Maliju, i što bi bilo sa Sirijom ako se dogodi nešto slično.

Ovdje se radi o destruktivnoj viziji imperijalizma. Sve što se dogodilo u Afganistanu, dogodilo se i u Iraku, te sad u Siriji, a kada islamski ekstremisti dovoljno ojačaju, oni se okrenu protiv zapada. Tako se ponašaju u svim zemljama u kojima su sudjelovali u rušenju bivših režima, jer žele ojačati svoju poziciju u regiji.

Još bih spomenuo jednu stvar. Hollande je upozorio francuske sigurnosne službe da budu oprezne i da pooštre sve sigurnosne mjere, obzirom da Francuska može biti meta terorističkih napada zbog intervencije u Maliju. Dakle, na agresiju bi se moglo odgovoriti terorističkim napadima, ali ne samo u Francuskoj, nego u cijeloj Europi.

Radio Cenetenario: Porazgovarajmo malo o našem kontinentu (Latinska Amerika). Prošlog četvrtka su u Venezueli održani masovni skupovi u znak potpore predsjedniku Chavezu, tj. na dan kada je morao položiti predsjedničku prisegu. Što mislite o tome?

James Petras: Iz Venezuele stižu oprečne vijesti. Iako je zemlja stabilna i stopa inflacije je u padu, govori se kako nema ulaganja, rasta proizvodnje… I u politici je u tijeku velika mobilizacija zbog Chavezovog stanja. Skupština je donijela odluku o odgodi inauguracije, a oporba govori kako je zemlja nestabilna i da se ne poštuje ustavni poredak. Dakle, u Venezueli postoje dvije stvarnosti. Mediji šire propagandu o problemima, neizvjesnosti, nelegalnih tranzicijskih procesa u zemlji, itd.
Drugim riječima, imamo kontrast onoga što se stvarno događa u Venezueli i onoga što prenosi buržoaski tisak. On nastoji stvoriti sliku bezakonja u Venezueli i stvoriti osjećaj neizvjesnosti i kaosa, koji nisu realni.
Osobno, mislim da se ne može govoriti o nikakvoj krizi u Venezueli. Svi mi želimo da se Chavez oporavi i da zauzme svoje mjesto predsjednika, a u međuvremenu ne bi smjeli pridavati važnost glasinama koje širi oporbeni tisak.

Radio Cenetenario: Što kažete o novim ljudima u Obaminoj administraciji?

James Petras: Ono što možemo vidjeti je da ne postoji neki veliki zaokret. Imenovanja čelnika CIA-e, i državne riznice su obavljena po željama Wall Streeta i Pentagona. Dakle, financijski sektor će i dalje biti potčinjen Wall Streetu, a za obavještajnu politiku je odabran John Brennan, koji se služio torturom u ispitivanju zarobljenika.

Odabir lopova i mučitelja ukazuje na kontinuitet u politici. Ima samo jedan problem, a to je gospodin Hagel, koji je imenovan za ministra obrane, a koji će imati veliki utjecaj na vanjsku politiku. On se suočio s napadima cionista i njihovih prijatelja u Kongresu i to bi moglo stvoriti velike probleme zbog utjecaja američkih židovskih organizacija u Izraelu. No sve te kontroverze neće donijeti prevagu cionistima, unatoč ogromnom utjecaju kojeg imaju u gospodarskom životu zemlje.

Radio Cenetenario: Imate li još nešto o čemu bi htijeli razgovarati?

James Petras: Imam, o tri stvari. Ovdje imam podatke o nezakonitim novčanim transakcijama u svijetu. Iz zemalja Trećeg svijeta, ponajprije onih iz Afrike i Latinske Amerike, je u američke banke i na off-shore račune u Europi i SAD-u kriomice uplaćeno 5,8 trilijuna dolara, i to u deset godina (2001.-2010.). Zemlja koja je najviše izgubila je Kina, 274 milijarde dolara godišnje. Da li su Kinezi toliko bogati da mogu poslati toliko novca? Meksiko je druga zemlja, kada se radi o ilegalnim transakcijama, s 47 milijardi dolara. Te dvije zemlje prednjače, no imamo i Venezuelu, s 3,8 milijardi dolara koji su izašli iz zemlje, umjesto da su uloženi u gospodarstvo ili da se na taj novac plati porez.

Urugvaj je na 61. mjestu na toj listi. Svake godine se iz Urugvaja kriomice iznese 736 milijuna dolara i položi na strane račune. Ako uzmemo u obzir da Urugvaju treba novac na socijalnu projekte, očuvanje okoliša itd., onda se radi o ogromnoj šteti koja je učinjena.
No, moramo reći odakle uglavnom dolazi taj novac. Od trgovine drogom, korupcije i drugih nezakonitih aktivnosti koje tim ljudima omogućavaju dobit. I nema smisla oporezovati radnike i zaposlenike, ako protuzakonito iz zemlje izlaze ovako velika sredstva.

Moraju se pojačati kontrole, uvesti strože mjere kada je utaja poreza, na ovako velike iznose, u pitanju. Drugo, o čemu sam htio govoriti, je onečišćenje i zagađenje u Kini. Ono je ovoga vikenda je u Pekingu bilo 36 puta veće od granice dozvoljenog. Ljudi u Pekingu hodaju s maskama po ulici, jer je nemoguće udisati zrak s tolikom razinom kontaminacije. I što se događa? Vlasti u Kini nisu voljne provoditi zakone koji postoje. Kina ima zakone koji štite okoliš, ali nitko za njih ne mari, jer je to u suprotnosti s interesima kapitala. Multinacionalne korporacije su toliko utjecajne da mogu vršiti pritisak na kinesku vladu da ne provodi zakone koje je sama donijela. Onda se Kina krivi za sve, a pravi krivac je negdje drugdje. U Kini je na vlasti radnička i narodna partija, ali ne dozvoljava radničkoj klasi da provodi zakone o zaštiti okoliša.

I na kraju zadnja tema o kojoj želim razgovarati je rudarska industrija, na granici Čilea i Argentine. Ogromna ulaganja su samo pripreme za iskorištavanje resursa. No, u procesu proizvodnje će se koristiti arsen i druge kemikalije, koje su potrebne u procesu kod zlata, srebra i bakra. To će zagaditi rijeke i kontaminirati polja, osobito ona pod vinovom lozom, a da ne spominjem devastaciju koja će se dogoditi.

Svakoga dana će se koristiti 36 tisuća tona dinamita.Cijele planine će biti uništene. To će promijeniti slivove voda, a snijeg koji se otopi neće imati kamo otjecati. Sve to će imati štetan utjecaj. Vidim da niti Piñera u Čileu, ali ni predsjednica Kirchner ne spominju ovaj problem.

Radio Cenetenario: To je stvarno kompletna analiza. Hvala Vam, nadam se da ćete se zabaviti na odmoru u Kaliforniji. Malo je vruće, ali globalno zatopljenje je činjenica.

James Petras: Da to se nabolje vidi u Australiji, gdje se smjenjuju požari i poplave, jedno za drugim. No, što da se radi? Vlade slušaju diktat velikih kapitalističkih magnata. Istinski socijalizam je jedini način da se spasi, ne samo društveni život, već i cijela planeta.
 
 
izvor: advance.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12510"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]