ZAPAD ĆE PONOVO PLJAČKATI ONE KOJE JE VEĆ OPLJAČKAO I OPET NASRTATI NA RUSIJU I KINU

Prevara. Mito. Nasilje.

Sva ta sredstva su u optiecaju kada hegemonija oko 50 glavnih svjetskih oligarha (obitelji Rothschild, Rockefeller, Morgan, Warburg, Oppenheim, Stern, Cohen, Montefiore, Goldsmith, Weinberg, Lazar, Bleihroder, Valenberg, Sassoon, Hambros, Heine, Mendelson i druge – postane nestabilna.

Ili kada se radi o zlatnom teletu. Ni zbog čega drugog oni tako ne polude kao zbog plemenitog metala.

Ako se pogleda povijest Zapada, ona se svodi samo na jedno – bogaćenje i prisvajanje žutog metala.

Godine 1933. američki predsjednik Franklin Roosevelt je na zahtjev Wall Streeta u cilju “stabilizacije bankarskog sustava” u uvjetima Velike depresije izdao dekret da se oduzme sve zlato (u kovanicama i polugama) u SAD koje su držale fizičke i pravne osobe. Istina, formalno im je – u zamjenu – isplaćivan papirni novac, ali u praktično duplo manjoj vrijednosti, tj. to je faktički bila konfiskacija.

Važno je istaknuti da se oduzimanje provodilo u trenutku kada su u Sjedinjene Države od nacističke i japanske agresije masovno bježali stanovnici Europe i Azije. Zahvaljujući tome su zlatne rezerve američki Federalnih rezervi naglo porasle: s 6-8 tisuća tona početkom 1930-tih godina na 20 tisuća početkom 1940-tih. Tada su zlatne rezerve SAD postale najveće na svijetu.

Ono što je zanimljivo jest da se oduzimanje zlata od stanovništva nastavilo čak i kada se kriza završila, iako je poslije završetka Drugog svjetskog rata BDP Sjedinjenih Država praktično neprestano rastao. Samo što je tada posebna pažnja posvećivana “izbjeglicama” iz Istočne Europe i Azije, koje su se “skrivale” od “crvene prijetnje”.

I ponovo zanimljiva činjenica – unatoč stalnom priljevu žutog metala, njegova količina u Federalnim rezervama se … stalno smanjivala – za više od 2,5 puta od 1946. do 1972. godine (s 20,2 tisuće na 8,5 tisuća tona). To jest rezerve su se smanjile praktično za onu količinu koja je 1930-tih oduzeta stanovništvu tijekom Ruzveltove reforme.

Službeno objašnjenje je bilo da su te “mjere neophodne radi održavanja stabilnosti dolara”. Međutim, faktički (ako se ne računaju relativno male isplate De Gaulleovoj Francuskoj) se žuti metal prelio u privatno vlasništvo onih bankarskih grupa koje su bile dioničari Federalnih rezervi.

Istina, do 1970-tih godina postojala je mogućnost (po pravilu, formalna, koje se nije koristila u praksi) da oni kojima je novac konfisciran poslije 1933. godine zamjene papirni novac za zlato. Međutim, već 1972. godine i one su nestale, kada je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo takozvani Bretonvudski sustav, koji je garantirao “zlatni standard” dolara.

Važna posljedica te odluke je bilo to što su Federalne rezerve praktično zamrznule svoju službenu statistiku. Prema njoj, američke zlatne rezerve su od 1972. godine, navodno, praktično nepromijenjene (8,2 tisuće tona 2016. godine). Pošto reviziju Federalnih rezervi nitko nije provodio, mnogi ekonomisti smatraju da u njihovim sefovima nema nikakvog zlata.

Zato u isto to vrijeme počinje, prema službenoj statistici, smanjenje državnih zlatnih rezervi Ujedinjenog Kraljevstva. Britanska Centralna banka, koja se, za razliku od američkih Federalnih rezervi, nalazi u državnom vlasništvu, 1977. godine osniva misterioznu strukturu pod nazivom Bank of England Nominees Limited (boene).

Misterioznu, pošto joj je dano pravo da praktično neograničeno predstavlja interese Banke Engleske, a podaci o stvarnim dioničarima boene se nisu objavljivali. Po tvrdnjama Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, kontrolni paket u osnivačkom kapitalu Bank of England Nominees Limited regiji privatnim financijskim strukturama.

I praktično istovremeno s pojavom boene počinju naglo se smanjivati zlatne rezerve Banke Engleske. Paradoksalno, dok je BDP Velike Britanije rastao – rezerve plemenitog metala Ujedinjenog Kraljevstva su se smanjivale. U drugoj polovici 1970-tih za pola – sa 1.200 na 600 tona. U razdoblju od 1990. do 2000. ponovo su se smanjile upola – na 300 tona.

Pogledajmo zlatne rezerve država koje su predale svoje rezerve SAD i Velikoj Britaniji.

Ujedinjenom Kraljevstvu je predano na čuvanje zlato zemalja iz takozvanog Commonwealtha nacija (Australija, Kanada, Indija, JAR, Novi Zeland i dr.) I niza europskih kontinentalnih država (Austrije, Švicarske i dr.), Kao i Meksika.

U Federalnim rezervama SAD čuva se zlato 60 država, uključujući mnoge članice EU (Njemačka, Nizozemska, Italija i dr.), Azijskih saveznika Washingtona (Japan i dr.) I latinoameričkih zemalja.

Samo u Banci Engleske je krajem 2012. bilo 5,1 tisuća tona stranog zlata, a u američkim Federalnim rezervama – 6,2 tisuće tona. To zlato je bilo predano na čuvanje Velikoj Britaniji i SAD u zamjenu za jamstva pružanja potpore kreditno-bankarskom sustavu i očuvanja sigurnosti.

Osim toga, Washington i London su obećali da neće destabilizirati unutarpolitička sustav država koje im predaju dragocjenosti. U zamjenu za to, vlasnici zlata su bili spremni zažmiriti na to što ih faktički kradu, što prisvajaju sebi rezerve predane na čuvanje.

Donedavno ih nisu ni dirali. Međutim, sada je “skupljanje” zlata dostiglo vrhunac. Velikih vlasnika dragocjenog metala koji se mogu prevariti i opljačkati – praktično više nema. Zbog toga nisu gadljivi ni na male “klijente”.

Direktor Centralne banke Armenije, koji je stekao obrazovanje u Americi, uvjerio je svoju vladu da zamijeni svoje zlatne rezerve (1,4 tone) za dolare.

Azerbajdžan je smjestio svoje rezerve (30 tona) u londonski trezor banke JP Morgan .

Eksploatacija zlata u Gruziji našla se u rukama nekoliko zapadnih financijskih grupa. “Zahvaljujući” njima zlatne rezerve postale su najmizernije na svijetu – manje od 0,1 tone.

Istim putem je već krenuo i Kijev. Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk naglo je smanjio ukrajinske zlatne rezerve – samo 2014. godine smanjio ih je praktično upola – sa 42 na 24 tone. Nije teško pogoditi kome ih je predao.

Ali, takve “mrve” nikako ne mogu zadovoljiti apetite onih koji drže “zlatnu milijardu”.

A to znači da im preostaju dva puta.

Jedan – terorizirati one koje su već opljačkali po nekoliko puta. Da pod plaštom “razvoja demokracije i borbe protiv korupcije” smjenjujući vladajuće režime.

Drugi – da po tko zna koji put pokušavaju staviti pod kontrolu bogatstva Rusije i Kine.

Da djeluju po staroj shemi: pritisak pomoću sankcija, pokušaji uvlačenja u rat, podmićivanje elita i, naravno, ucjena.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

PREDSJEDNIČKA KAMPANJA IZBACILA NA POVRŠINU SUKOB U VRHU DEMOKRATSKE STRANKE

Dok je prošlog tjedna čitav svijet pratio pobjede Donald Trumpa, tijekom drugog superutorka u SAD desili su se veoma simbolični događaji na demokratskim predizborima u Sent-Luisu i Missouriju gdje je tijekom brojanja glasova Bernie Sanders dugo vremena vodio s malom razlikom, a onda se Hillary Clinton odjednom našla ispred njega. Međutim, kada su u centralnu izbornu komisiju stigli podaci sa posljednjih izbornih jedinica ispostavilo se da su Bernie Sanders i Hillary Clinton dobili jednak broj glasova, s razlikom od jedva 0,1 posto. Pritom je Hillary, ipak, pobijedila!

Slična situacija bila je u Illinoisu, rodnom kraju Clintonove, ali je ona u toj državi od samog početka vodila s malom razlikom i na kraju prestigla Sandersa za svega dva delegata za sabor stranke koji će odlučivati ​​o nominaciji za predsjednika SAD.

Stvar je u tome što je država Missouri postala simbol terora onih koji su u SAD došli na vlast poslije Trumanovog državnog prevrata, a sada vuku Hillary Clinton u Bijelu kuću. Simbol terora protiv naroda SAD koji se “osmjelio” da 1940. glasa za Franklina Delano Roosevelta, što je SAD i učinilo jednim od osnivača antihitlerovske koalicije.

Ti ljudi su upravo u Missouriju demonstrativno izazvali neuspjeh Rooseveltovih socijalnih programa nakon što su malo korigirali financijsko-arhitektonske planove velikog američkog arhitekte Minorua Jamasakija. Na kraju se Pruit Igou, jedan od prvih regija socijalnog stambenog prostora za tamnopute radnike, koji su došli u Sant-Louis u vrijeme i uoči rata raditi u tvornicama namjenske proizvodnje, pokazao neprikladnim za stanovanje i postao zona apsolutne dominacije narkotika i mladih bandita.

Uoči drugog superutorka predsjednik SAD Barack Obama je dao intervju listu “Atlantik” u kojem je javno pogazio koncepciju vanjske politike Hillary Clinton, koja je dotad uspješno nametana čitavom svijetu. On je izjavio da se ponosi time što 2013. nije dozvolio bombardiranje Assadove Sirije i samim tim demonstrirao svoju doktrinu vanjske politike SAD koja je dobila naziv “Ne činiti prljave gluposti”.

Ovim intervjuom on je otvoreno objavio rat svom bivšem državnom tajniku i mnogi su očekivali da će se Hillary Clinton uplašiti i zaustaviti svoju izbornu mašinu. Međutim, ona je očito u posljednjem trenutku, ipak, telefonirala u Missouri i temom obraćanja izazvala skandal: “Ja hoću ovu državu! Ja danas hoću sve države, do posljednje, da taj crni majmun ne bi pomislio da ga se plašim! “.

Posljedice tih postupaka nisu predvidive, utoliko prije što već sada većina Amerikanaca ne vjeruje u iskrenost Hillary Clinton, a posebno što u slučaju da pobijedi, oni nikada neće povjerovati da je ona pošteno dobila izbore.

U takvoj situaciji, američki narod koji energično podržava Trampa i Sandersa, pokazuje se de facto kao saveznik ruskog naroda koji se bori s baukom nacizma u Ukrajini i kanibalima u Siriji koji svoj sotonizam prikrivaju islamističkom herezom i uništavaju tradicionalni islam.

To sa svoje strane navodi na sjećanje na 1940. godinu kada su Amerikanci za predsjednika SAD odabrali Franklin Delano Roosevelta, što je učinilo američki i sovjetski narod saveznicima u borbi s hitlerovskom Njemačkom. A sadašnje savezništvo, unatoč različitim mišljenjima, koje se neočekivano pojavilo, navodi nas da se ponovno zapitamo: kako se dogodilo da su dva naroda koji su slomili nacizam, postali neprijatelji poslije pobjede očiglednog pakla na zemlji i kakvi su izbori u SAD potrebni Rusiji u 2016 . godini.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Teorije zavjere oduvijek su spadale u omiljeni hobi svih onih koji dopuštaju da sumnja nadvlada ravnodušnost, ali čak i ako ne spadate u tu skupinu, radi se o privlačnoj temi

I dobro je ako je osnovna lekcija to da svaku informaciju koja nam je servirana valja proučiti i sagledati je s više različitih strana.

Međutim, nisu sve teorije zavjere trivijalnosti o lažnom slijetanju na Mjesec, izvanzemaljcima ili ravnoj Zemlji. Velik je broj teorija zavjere vezan uz “zemaljski život” i društvena kretanja, a kad na nezadovoljstvo, strah, postojeću ksenofobiju, sumnju i nesklonost promišljanju dodate i činjenicu da su mnoge teorije (pogotovo ako se govori o “globalnim elitama”, a govori se često) samo nekoliko koraka udaljene od zaključka “za sve su krivi Židovi”, stvar prestaje biti simpatična.

Nadalje, psihologija pokazuje da smo svi pretjerano sigurni u vlastitu moć rasuđivanja, percepciju i pamćenje i živimo u iluziji da svijet gledamo objektivno i da su naša uvjerenja jedina razumna. No, mnoga istraživanja pokazuju suprotno jer ni sami nismo svjesni koliko smo zapravo pristrani i koliko neke naše predrasude utječu na način na koji gledamo na svijet oko nas.

Isto tako, nije svaka sumnja teorija zavjere niti je sumnjati u službenu priču nešto loše (na kraju krajeva, neki od najpoznatijih znanstvenika poput Darwina i Galileja propitivali su “službenu verziju istine”), a ni titula “teoretičara zavjere” nije oduvijek bila na ovako lošem glasu.

Na posljetku, nije tajna da perfidni planovi određenih skupina oduvijek postoje i da se daleko od očiju javnosti događa mnogo toga što nam se ne bi svidjelo. Upravo smo se u ovom tekstu odlučili pozabaviti s nekim od najluđih, ali istinitih priča koje zvuče kao “mokar san” svakog pravog teoretičara zavjere.

Zašto je Sjeverna Koreja otimala japanske civile?

Među Japancima godinama je kolala priča da agenti sjevernokorejske vlade pod krinkom noći otimaju civile i iz nepoznatog ih razloga odvode u tajne baze. Naime, između 1977. i 1983. stotine Japanaca (uglavnom dvadesetogodišnjaka i djece) netragom je nestalo iz obalnih gradova, a sumnjičavi građani za sve su krivili Sjevernu Koreju.

Ovo možda ne zvuči suludo kao teorija o “ljudima gušterima”, ali u današnje vrijeme svatko bi vam rekao da ne možete samo ispaliti “Oni otimaju civile” jer nedostaju vam dokazi, a nemate ni jedno jedino logično objašnjenje zašto to čine. Daleko od toga da teorije nisu postojale, a uključivale su sve od toga da ih otimaju i pretvaraju u špijune (ili kradu identitet da bi na njihovom mjestu osvanuo korejski špijun) do toga da ih otimaju kako bi naučili ponešto o jeziku i kulturi i poslužili kao instruktori agentima.

Godinama se vjerovalo da je riječ o običnu urbanom mitu nastalom iz nategnutih političkih odnosa, a i sjevernokorejske vlasti poricale su bilo kakvu upletenost u otmice.

No, ispostavili se da nije riječ o paranoji i praznim pričama.

Tek 2002. sjevernokorejski vođa Kim Jong-il javno je priznao da je Sjeverna Koreja otela trinaestoro građana, a broj je s vremenom porastao na 17 iako mnogi smatraju da se radi o nekoliko stotina građana.

Petorica su vraćena, ali postoji još mnogo rupa u službenom objašnjenju. To je ujedno i jedan od centralnih problema u odnosima dviju zemalja. Sjeverna Koreja 2014. pristala je ponovno otvoriti istragu, ali do danas nije učinjeno ništa pa je Japan bio prisiljen produljiti sankcije na još dvije godine (do ožujka 2017.)

Zanimljiv poslovni odnos nacističke Njemačke i SAD-a

Teorije zavjere i nacisti idu ruku pod ruku i savršen su spoj. Scenariji se pišu sami od sebe, a čak i najluđe ideje predivno funkcioniraju (“Iron Sky”). U isto vrijeme radi se i o rasadniku teorija od kojih se mnoge i dan danas uzimaju zdravo za gotovo.

No, u isto vrijeme postoje i činjenice koja u prvi mah djeluju kao plod mašte, ali daleko su od toga.

I dok je javnost još kasnih tridesetih bila svjesna prijetnje koju nacistička Njemačka predstavlja (dokumentarni film Jacka Glenna “Inside Nazi Germany”), postojali su ljudi poput američkog senatora Prescotta Busha (otac/djed bivših američkih predsjednika) koji je profitirao od suradnje s istim ljudima koji su Hitleru pomogli da se dokopa vlasti, a suradnju je nastavio i nakon ulaska Amerike u rat.

Iako postoje i umjerenije verzije po kojima Bush nije bio simpatizer nacističke ideologije već klasični ratni profiter, vrijedi spomenuti i da je isti taj Prescott Bush osumnjičen da je 1933. s još nekoliko bogatih industrijalaca i bankara naumio s vlasti pučem ukloniti tek izabranog Franklina D. Roosevelta i na njegovo mjesto postaviti general-majora Smedleyja Butlera koji bi uveo fašističku diktaturu (tzv. “Business Plot”). Smedley je sve razotkrio, a upleteni su redom poricali Butlerove optužbe.

No, nisu se samo nemoralni bogataši okoristili. Pedesetih godina Amerika je u sklopu “Operacije spajalica” odlučila pronaći posao za 1500 njemačkih znanstvenika i inženjera koji su nakon Drugog svjetskog rata preselili u SAD.

Tadašnji predsjednik Harry Truman javno je dao do znanja da mjesta nema za bivše naciste i njihove pomagače, ali to nije bilo potpuno točno. Dr. Hubertus Strughold, jedan od “novih prijatelja” SAD-a, optužen je da je tijekom rata vršio eksperimente nad zatočenicima koncentracijskih logora i epileptičnom djecom, a dr. Kurt Blome bio je direktor nacističkog biološko oružanog programa.

Blome se istim se poslom nastavio baviti i u SAD-u, kasnije je radio i kao liječnik u zapadnoj Njemačkoj, bio je politički aktivan kao član desničarske stranke, a preminuo je u Dortmundu 1969.

Više o operaciji možete pročitati u bestseleru Annie Jacobsen “Operation Paperclip: The Secret Intelligence Program That Brought Nazi Scientists to America” koju su Boston Globe i Apple iBooks proglasili jednom od najboljih knjiga 2014.

Kako ljude natjerati u rat?

Svaka priča čiji je cilj potaknuti ljude da se bezglavo upuste u rat trebala bi potaknuti skepsu, ali ponekad prelako popuštamo pod pritiscima medija koji donose potresne priče koje i u najvećim cinicima bude revolt.

Vlasti u Americi, koja je u svakom trenutku na ovaj ili onaj način uključena u barem nekoliko ratova, ponekad moraju potaknuti mase da se trznu, istinski zamrze zemlju za koju donedavno nisu ni čuli i podrže uključivanje u još jedan oružani sukob koji pokreće vojnu industriju. Jedan od takvih sukoba bio je Zaljevski rat kada je iračka vojska koju je vodio Saddam Hussein napala i okupirala Kuvajt što je potaklo SAD da se uključi u priču jer… Nafta.

Uglavnom, većina Amera Kuvajt nije u stanju pronaći na karti, a i glavni negativac u medijima nije bio Irak već Iran pa samim tim ni stav javnosti nije bio da je intervencija SAD-a neizbježna.

Sve je to u trenu promijenilo svjedočenja mlade Kuvajćanke, a Saddam je nakratko postao najveći svjetski zlikovac.

U listopadu 1990. djevojka imena Nayirah svjedočila je pred Kongresom o sve gorem stanju u Kuvajtu. Česte pljačke i bezumno nasilje nisu toliko pogodile javnost kao posebno brutalan detalj da iračka vojska upada u rodilišta, vade djecu iz inkubatora i ostavljaju ih da umru na hladnom podu bolnice.

Predsjednik Bush ponovio je njezin iskaz najmanje 10 puta u svojim govorima, a isto su činili i svi pobornici američke vojne intervencije.

Jedini problem? Priča je prilično mutna i Nayirah nije “samo nevina petnaestogodišnja Kuvajćanka”.

U ožujku 1991., reporter ABC-ja John Martin u svom je izvještaju istaknuo da su pacijenti, među kojima su i prerano rođena djeca, zaista umirali, ali da problem nisu bili irački vojnici već činjenica da je većina kuvajtskih liječnika i medicinskih sestara zbog ratnih zbivanja bila prisiljena pobjeći iz zemlje. Štoviše, istaknuo je da je prilično siguran i da iračka vojska nije krala inkubatore i ostavljala djecu da umru, potvrdivši tako službene izjave iračkih vlasti.

U siječnju 1992. John MacArthur za New York Times otkriva da je Nayirah zapravo kći kuvajtskog veleposlanika u Americi, Sauda Nasira al-Sabaha, a u svemu je prste imala i PR tvrtka Hill & Knowlton čiji su zaposlenici, prema pisanju medija, prikupili svjedoke, sastavili njihove izjave i dali im instrukcije kako da budu što uvjerljiviji.

U sve je bio upetljan i pokojni kongresnik Tom Lantos koji se branio tvrdeći da nije imao razloga sumnjati u njezin iskaz, da MacArthur iskrivljuje činjenice i da se ono što je izjavila poklapalo s izjavama ostalih svjedoka. Oni drugi pak ističu da je odnos Lantosa i PR tvrtke daleko kompleksniji i da je kongresnik primao njihove donacije.

Uglavnom, kad se muljaža otkrila, invazija je okončana i malo je tko propitivao motive iza uspješne operacije.

Operation Embarrass: Britanci lažirali teroristički napad

Da Ameri nisu usamljeni u muljažama pokazuje i slučaj Britanaca koji su lažirali terorističke napade.

Ovo će oduševiti teoretičare koji pronalaze “rupe” u svakoj priči koju pročitaju u mainstream medijima, ali zanimljivo, ne i u onima na koje nailaze na blogu čovjeka koji piše pod pseudonimom i poziva se na dokaze koje ne može potkrijepiti.

Iako bi svaki teroristički napad mogli nazvati “perfidnim vladinim planom s ciljem ostvarenja mračnih ciljeva”, bez dokaza, radi se o pukom lupetanja. No, to ne znači da takvih pokušaja nema ili da ih nije bilo.

U svojoj knjizi “The Secret History of MI6″ autor Keith Jeffery otkriva plan britanske tajne službe da u periodu od 1946. do 1948. spriječe ulazak židovskih izbjeglica u Palestinu, a omiljene metode bile su propaganda, širenje dezinformacija i postavljanje eksploziva na izbjegličke brodove.

I ne radi se o teoriji jednog čovjeka ili nagađanju. Riječ je o knjizi koju je “amenovala” i tajna služba.

Bitno je naglasiti da je povijest Izraela neodvojiva od Velike Britanije čiji je ministar vanjskih poslova James Balfour još 1917. Židovima obećao domovinu na Bliskom istoku, a Britanci su i 1948. imali važnu ulogu u nastanku države Izrael. Naravno, ubrzo su shvatili i da osnovati takvu državu na lokaciji gdje su okruženi muslimanima i Arapima možda i nije najbolji recept za mir na Bliskom istoku.

Upravo ih je ta spoznaja i potakla da pokušaju spriječiti masovno doseljenje židovskih izbjeglica u Palestinu.

Plan je bio jednostavan. Nakon što bi brod digli u zrak, za sve bi okrivili izmišljenu palestinsku terorističku organizaciju koja bi preuzela odgovornost za napade. MI6 je 1947. i 1948. sabotirao čak pet praznih izbjegličkih brodova koji su trebali krenuti za Italiju, a napadi su trebali obeshrabriti izbjeglice.

Britanija je strahovala da bi masovno doseljenje moglo izazvati nemire i rat u regiji, a masovna uhićenja nesretnih ljudi koji su jedva preživjeli holokaust nisu dolazila u obzir. Lažiranje terorističkih napada djelovalo im je kao bolje rješenje.

Kontrola uma

Jedan od najvećih strahova paranoika je da vas vaša vlada nadzire. Strahovi Amerikanaca ostvarili su se zahvaljujući Edwardu Snowdenu koji je šokantnim otkrićem nakratko uznemirio ne samo američku već i svjetsku javnost. Nakon što je istina izašla na vidjelo, ljudi su se nakratko uznemirili, pomirili s činjenicom da ionako svi imaju uvid u njihovu svakodnevicu i mirno nastavili voditi živote na društvenim mrežama.

Sljedeći strah je strah od vlade koja kontrolira vaše misli, a što se teorija zavjere tiče, ta je pri samom vrhu i eventualno joj mogu parirati teorija o “ljudima reptilima”, “petorici koja vladaju svijetom” ili “Mjesecu koji je zapravo svemirski brod odakle nas nadziru Oni”.

No, ako već niste pogledali “The Men Who Stare at Goats”, vjerojatno vam nije poznato da je CIA još od pedesetih pokušavala ne sve moguće načine utjecati na misli pretvarajući ljude u pokusne kuniće.

Teoretičari su još onda pokušavali uvjeriti javnost da CIA smjera nešto gadno, ali nitko im nije vjerovao. Tvrdili su da su agenti CIA-e ne samo spremni već i sposobni provesti masovnu kontrolu uma. Doduše, bili su samo napola u pravu. CIA je stvarno imala “najbolje namjere” kontrolirati misli, ali nije im pošlo za rukom to ostvariti.

Detalji o zloglasnom projektu MKUltra pojavili su se 1975. i premda su mnogi dokumenti uništeni, razmjeri njihove ludosti izašli su na vidjelo.

Istraživanje se provodilo na različitim mjestima, od bolnica, preko zatvora pa sve do sveučilišta gdje su agenti nevinim žrtvama bez njihova znanja davali LSD. Vjeruje se da je u ovim eksperimentima život izgubilo najmanje dvoje ljudi, a jedan od njih je 43-godišnji biokemičar Frank Olson koji je pod utjecajem droge odlučio skočiti kroz prozor tijekom teške psihotične epizode. Neki tvrde da je slučajno pao, a članovi njegove obitelji uvjereni su da je ubijen.

Neki od ciljeva programa koji su isplivali objavom dokumenata (unatoč iskrenim nastojanjima direktora CIA-e Richarda Helmsa da ih uništi) su: istraživanje supstanci koje izazivaju nelogično razmišljanje i impulzivnost čime bi se diskreditiralo političke protivnike u javnosti, supstance koje povećavaju percepciju, materijali koji bi ubrzali ili usporili starenje žrtve, materijali koji bi izazvali reverzibilne simptome u svrhu lažiranja bolesti, supstance koje povećavaju otpornost na pranje mozga i mučenje tijekom ispitivanja, materijali koji mijenjaju osobnost na način da osobu učine ovisnom o drugoj osobi, otkrivanje seruma istine ili sredstva kojima se potiskuje ambicija i smanjuje učinkovitost na poslu (tragovi se ne smiju pojaviti u krvnim nalazim).

Neki pokusni kunići sami su se prijavili, a među njima je i autor “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” Ken Kesey, američki kantautor i pjesnik Robert Hunter, bostonski mafijaš James “Whitey” Bulger koji je pristao na testiranje za vrijeme odsluženja zatvorske kazne, ali i serijski ubojica Ted Kaczynski (poznat i kao Unabomber) koji je još kao 17-godišnjak sudjelovao u zastrašujućem eksperimentu psihologa Henryja Murrayja u kojem su ispitanici izloženi ekstremnom stresu, a mnogi smatraju da je upravo ovaj eksperiment izazvao njegovo kasnije ponašanje.

Očekivano, teoretičarima zavjere ovo je neiscrpan izvor inspiracije, a mnogi i danas tvrde da CIA nikad nije napustila ovaj program i da je priča koju vlasti serviraju samo “proziran paravan”.
 
(index.hr/uredio:NSP)

Tijekom intervjua za Yahoo News, predsjednički favorit Donald Trump izjavio je bude li izabran da će pojačati nadzor mreža za borbu protiv islamskog terorizma u Americi

Trump je rekao, “sigurnost će vladati” pod njegovom upravom.

“Mi ćemo morati raditi stvari koje nikada nismo imali prije”, odgovorio je na pitanje hoće li dopustiti upotrebu naloga za pretraživanja na račun četvrtog amandmana, prenosi infowars.com

“Neki ljudi će biti uznemireni u svezi toga, ali mislim da sada svatko osjeća da sigurnost mora vladati. I neke stvari će biti učinjene koje nikada nismo mislili da će se u ovoj zemlji u pogledu informacija i učenja o neprijatelju. I tako ćemo morati napraviti neke stvari koje su bile iskreno nezamislivo prije godinu dana.”

On je tada bio pitan da li će pojačani nadzor zahtijevati registraciju muslimana u bazu podataka i potreba za posebnom identifikacijom.

“Mi ćemo morati gledati na puno stvari vrlo temeljito od sada. Mi ćemo morati nadgledati džamije. Mi ćemo morati nadgledati, vrlo pažljivo.”

Trump je također pohvalio bivšeg povjerenika policije New Yorka, Ray Kellya, arhitekta muslimanskog nadzornog programa u New Yorku.

Pod Kellyem, Odjel NYPD inteligencije je proveo program nadzora muslimana diljem New Yorka i svake džamije u krugu od 160 kilometara od New Yorka. Program proširen do Pennsylvanije, Connecticuta, New Jerseya, i drugih država.

Program ima obilježja napredne policijske države i mapira muslimanske zajednice, a to uključuje foto i video nadzor, policijske doušnike, policijske “poturice” (etničke policajace koji su uklopljeni u muslimanskim zajednicama), rašireno praćenje pojedinaca i obavještajne bazame podataka te vrste, potvrdio je Trump.

Muslimani su tužili policiju u New Yorku uzbo ovog programa nadzora. U listopadu je područni sud odbacio slučaj.

Drugi su pak otišli dalje od Trumpa u pozivanju drakonskih mjera usmjerenih na muslimane. Na primjer, David Bowers, demokrat, gradonačelnik u Virginiji.

“Ja bih podsjetio da je predsjednik Franklin D. Roosevelt osjetno bio primoran izdvojiti japanske strane državljane nakon bombardiranja Pearl Harbora, a čini se da je opasnost štete po Ameriku od ISIS-a jednako stvarna i ozbiljna kao što je bila i tada”, izjavio je Bowers.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Al Bielek rođen je 1916/4/8. kao Edward A. Cameron II a sudjelovao je u pokusima koji su omogućavali putovanje kroz vrijeme. Ovo je njegovo svjedočenje

“Moj otac, Alexander Duncan Cameron, Sr., upisao se u američku mornaricu prije ulaska Amerike u Prvi svjetski rat. Prvo je dobio mene, zatim moga brata A. Dankana Camerona, Jr. (svibanj 1917) s drugom ženom.

Duncan i ja, kao polubraća, odrastali smo sretno sa stricem Arnoldom u velikoj kući, mirno u West Islip, Long Island (otac je ostao u mornarici do 1930, kada odlazi u mirovinu). Kako nismo imali teškoća s novcem (zahvaljujući Arnoldovoj i Konstablinoj sreći na burzi), Duncan Jr. i ja (nakon završene srednje škole) pohađali smo sveučilište. Ja sam išao prvo na Princeton, zatim na Harvard, završio sam fiziku. Duncan je pohađao Sveučilište u Edinburghu. Također je završio fiziku, u ljeto 1939.

U rujnu 1939, Duncan i ja upisali smo se u mornaričku komisiju, a zatim smo pohađali 90-dnevnu obuku za “Specijalnu agenciju” za mornaričko osoblje u Providenceu, Rhode Island. Po završeku obuke, obojica smo dodijeljeni na Institut Naprednih Studija (Princeton, NJ) i izravno na započeti “Projekt Nevidljivost”. S uspješno položenim ispitom 1940. u Brooklyn Navy Yard, projekt je bio označen kao tajan i preimenovan u “Projekt Rainbow” (Projekt duga).

U siječnju 1941, poslani smo na more u sklopu dužnosti na USS Pennsilvaniji. Otputovali smo na Pacifik u listopadu 1941., kada je Pennsylvania došla na dokovanje u Pearl Harbor. Nakon odlaska u San Francisco i ostanka tamo u prosincu 1941., vraćamo se u institut u siječnju 1942. Radimo na projektu cijelu 1942.

Nikola Tesla se povukao s projekta u ožujku 1942. i Dr. John Von Newman ga je zamijenio. Duncan i ja ostali smo na projektu kroz dva testa 1943. s “USS Eldridge.” Drugi test, 12. kolovoza 1943, bio je totalna katastrofa, s mnogo žrtava, a Duncan je trajno nestao. Ostao sam u mornarici i oženio sam se kasne 1943. Sin Jess, rodio se u veljači 1944. U srpnju 1944, obitelj i ja smo premješteni u Los Alamos gdje sam ostao do 2. srpnja 1947. Tada sam premješten i nasilno odvojen od svoje obitelji koju nisam više nikada vidio.

S optužbom za špijunažu, očikivao sam vojni sud. Umjesto toga premješten sam u Washington, gdje su optužbe odbačene, a ja sam premješten u Montauk, Long Island, vojnu bazu (Fort Hero). S te točke premješten sam u vremensku liniju u 1983, natrag u projekt “Phoenix”. Tamo sam podvrgnut ispiranju mozga i sva memorija mi je izbrisana.

Uz to, vraćen sam (smanjen sa starošću i veličinom 30-godišnjaka u tijelo jednogodišnjaka) i zatim, kao jednogodišnjak, vraćen u 1927. i ubačen u novu obitelj kao zamjena za poginulog sina. Ta nova obitelj – Bielek – postali su moji jedini poznati roditelji za više od pola stoljeća.

S napretkom Drugog svjetskog rata, povučen sam u mornaricu 1945. (druga tura) kao mornar do 1946. Po završetku službe, okušao sam sreću u biznisu (koji je propao) i upisao sam fakultet (1949 do 1,95 tisuća) u New Jerseyu i kasnije na UCLA. Nastavljam karijeru kao elektrotehnički inženjer (1958-1988), i idem u mirovinu 1988. U svibnju 1986. mi se vraćaju sjećanja na projekt Phoenix i Philadelphia eksperiment (projekt Duga), au siječnju 1988. uključen sam u opsežna predavanja i pisanje o Philadelphia eksperimentu i o projektu Phoenix kao i nevjerojatnim posljedicama u vremenskoj petlji.”

Pričajte mi o projektu “Phoenix”.

“Bio sam u posljednjoj fazi projekta Phoenix suočen s raznim aspektima projekta. Uključio sam se u projekt 1953. kao Al Bielek. Uključio sam se kao Al Bielek. Preston Nichols je uključen kao Preston Nichols, i Duncan Cameron je uključen kao Duncan Cameron, u njegovom drugom tijelu, bez ikakvih sjećanja o sudjelovanju u Philadelphia eksperimentu.

Projekt je proizveo vremenske tunele. Ljudima je omogućeno da putuju kroz vrijeme i prostor i oni su to činili. U Montauku su se odvijali i drugi projekti. Mi još ne znamo za sve njih. Tehnologiju za tunele nam je dala kooperativna vanzemaljska skupina, prvenstveno Orionska skupina, koja uključuje reptile, podgrupu zvanu Leverons.

Tehnička grupa koja je omogućila podršku, bila je skupina sa Sirius A – materijalistički, znanstveni ljudi. Možda ne zlonamjerni, ali zavedeni, jer imaju vrlo dugoročne ugovore s Orioncima da im omoguće potrebno znanje i podršku. I oni rade s našom vladom u tajnosti na razvoju tehnika umne kontrole i na razvoju visoko automatiziranog, tehničkog društva koje će biti mnogo lakše kontrolirati nego što je slučaj sa ovim danas.

A tome se približavamo, i to vrlo brzo. Također, tamo je bilo mnogo Sivih vanzemaljaca. Bilo je i drugih skupina koje nisu sudjelovale u projektu, ali su bili tamo kao promatrači, poput grupe s Antaresa, vrlo dobri, vrlo sretni, vrlo vedri ljudi. Zapravo, ne bih baš mogao reći za njih da su ljudi. Čak niti anatomski. Zašto su bili tamo, ne znam. Nisu radili ništa. Bili su promatrači.

Ali vanzemaljci su omogućili proučavanje, opremu. Sakupili smo to s računalnih podataka na IBM 360. Tada to još nije radilo i neke su promjene napravljene. Duboko sam se uključio u posao sa vremenskim tunelom. Bila je to vanzemaljska tehnologija. Mi nismo imali teoriju.

Imali smo kapacitete, tehnološke studije za izradu opreme, i izradili smo to prema njihovim specifikacijama. ITT je sve ugovorio. To je bilo na “Black Card” razini provjere, što je najviša razina tajnosti koji postoji. Većina ljudi ne zna da to postoji. To u osnovi znači – za tako dubok “Black Hole” projekt se svi dokumenti, sve u vezi s tim, drži zakopano u crnom podrumu.

Nitko nema pristup tome bez prikladne dozvole. To uključuje i odjel nabave koji kupuje opremu za takve projekte. Dokumenti o nabavi, prodaji, bilo čemu, su zakopani u crnom podrumu i nito ih ne može naći. Zato se to zove “Black Hole” projekt. Takvih projekata ima jako puno. To je jedan od njih. Tunel je postao potpuno operativan oko 1977. nakon mnogih izmjena.

Otprilike 1979. imali su sve rezultate koje su željeli. 12. kolovoza 1983, noću, projekt je namjerno uništen. Sabotaža iznutra. Ali ono što su uradili prije toga bilo je nevjerojatno. Jedna od upotreba Finiks projekta, odnosno vremenskih tunela, bila je omogućiti rezervni transport do kolonija na Marsu. Kolonije na Marsu su tamo od ranih 70-ih. Na mjesec smo otišli javno 1969. U stvari Nijemci su bili tamo 1947. A mi smo bili tamo 1962. zajedno s Rusima. Ekspedicija je bila tamo 22. svibnja 1962. Mi imamo kolinije tamo na Marsu od kasnih 60-ih ili ranih 70-ih. Našli su tamo mnogo artefakata.

Tamo je više od jednog uništenog grada. I naravno, tamo je slavno lice, piramide i cijeli taj kompleks o kojem je Dr. Richard Hoagland javno govorio. Postoje 2 videa o tome, plus njegova knjiga. Ono što su našli na površini upućuje na to da tamo postoji još mnogo toga za pronaći što je zakopano. A oni nisu to ponijeli sa sobom, nisu imali mogućnosti ponijeti sa sobom tešku mehanizaciju na Mars u to vrijeme.

Nisu imali bagere, traktore i takve stvari. To je bilo preteško za ponijeti. Poslan je zahtjev radiom na Zemlju, “Vjerujemo da tu postoje podzemne instalacije. Vidjeli smo zapečaćene otvore. Možete li nam vi momci dolje reći što da radimo? “Informacija je poslana u Montauk, Phoenix projekt. Oni su odgovorili, “Dajte nam koordinate tih lokacija na površini Marsa.” I učinili su to i rekli su, “Dobro, istražite to.”

I istražili su. Jer su mogli pomoću tunela ići na bilo koje mjesto na Marsu. Otišli su upravo na te koordinate. Prvo nisu slali nikoga. Pokrenuli su tunel u nešto za što su mislili da je podzemno područje, radije nego da riskiraju da nekoga zabiju u stijenu. Poslali su kameru. Okrili smo tamo pećinu koja je bila sigurna. Zatim je Montauk poslao ljude.

U posadi smo bili Duncan i ja. Prva skupina koja je poslana trebalo je istražiti podzemlje Marsa. Nisam spomenuo u knjizi tko je išao, ali eto, mi smo išli. Bilo je vjerojatno i drugih. Išli smo nekoliko puta. Našli smo sve vrste artefakata. Našli smo još ispravan podzemni sustav osvjetljenja, sustav napajanja. Našli smo to, uključili smo to, i još uvijek je radilo. Nije bilo tragova života. Mnogo artefakata, dokumenata, zapisa, religijskih predmeta, kipova, sve složeno kao u skladištu, velikom skladištu. “

Da li je pisani materijal na engleskom?

“Ne. To je bilo na drugom jeziku. Nije na engleskom. Duncan je mogao nešto prevesti. Vidio sam to, ali nisam razumio jezik. Donešeno je mnogo stvari i snimaka. Duncan i ja smo tada odlučili da odemo na vlastito tajno putovanje (Po završetku putovanja, sve se snimi. Sve koordinate i informacije, koje su potrebne za upravljanje sustavom, snime se na kasete.

Možeš uzeti tu kazetu, staviti je u računalo, bez psihičke pripreme i sjedala i brojeva, možeš otvoriti tunel na istoj lokaciji, jer računalo sadrži sve astronomske podatke – sva Zemljina kretanja, kretanja Sunčevog sustava, sve je u kompjuteru – imaš potpunu vezu s novom lokacijom gdje će planeta biti. Ti “uključuješ” tunel u potpuno istu mjesto…). Tako da smo otišli dva puta za sebe, za svoje osobno malo istraživanje. “

I nitko nije kontrolirao stroj u svrhu vašeg povratka?

“Uključili smo opremu. Nikoga nije bilo tamo. Na drugom putovanju smo otkriveni, jer postoji automatski zapis o tome koliko puta i kada je opreme korištena, i u koju svrhu, i slično. To se dešavalo automatski, sve vrijeme. Tako da smo bili uhvaćeni po povratku. Povučeni smo s projekta, dobili smo po prstima. “Više to nećete raditi,” i jedan od ljudi koji su bili uključeni, stariji znanstvenik, je razbio naš tim.

Duncan i ja nakon toga nismo više radili zajedno, ali ostali su radili daljnja istraživanja. Što su oni našli, ne znamo. Neki ljudi su unaprijed izabrani, kao Duncan, Preston i ja, da budu dio programa. Razina ispiranja mozga je varirao. Duncan je bio teško programiran, ispranog mozga da čini što je činio tamo. Meni je u nekoj mjeri ispiran mozak, a Preston je prošao teško ispiranje.

I dano nam je, što biste nazvali fragmenti, nakon što je čitav projekt srušen i formalno proglašen gotovim 1. siječnja 1984. Svi smo imali svoje fragmente, što znači da nam je um očišćen od svega što smo radili na projektu. I nadali su se da će stvar ostati zamagljena. Ali nisu. Razlog za to je, što mjesto nije uništeno. Ono je još tamo. Ovlasti nad mjestom su 1. siječnja 1986. prebačene na Državnu komisiju za parkove New Yorka, da postane dio okolnog parka.

Povjerenstvo nije ništa uređivala. Nisu srušili zgrade. Nisu nikada otvorili mjesto kao park. Srušili su ogradu tako da ljudi mogu ulaziti, šetaju i kampiraju ako žele, tijekom dana. Uređaji su ostali u zgradama. Otišavši tamo, prvo u kolovozu 1985. na poziv Prestona (poveo sam Duncana sa sobom). U to vrijeme nitko od nas nije znao da smo bili dio Montauk Projekta. Preston, kao prodavač električne opreme, je prije toga bio tamo privučen odbačenom elektroničkom opremom. “

Tu započinje knjiga Montauk Projekt.

“Točno. On nije znao u što je bio uključen. Nije se sjećao. Na tom putovanju u kolovozu, Preston nas je poveo i rekao, “Obojica ste senzitivni. Da vidimo što ćete uhvatiti kada odemo tamo. “Rekao je,” Znam da tamo nikada niste bili.”

On uistinu to tada nije znao. Tako smo izišli i osjetili užasne vibracije u bazi, kao da se nešto grozno tamo događa. Osjetili smo to čudovište, koje se pojavilo na kraju priče, čija je svrha bila da uništi bazu. Oni (Preston i Duncan) su naravno, imali prednost. Posjećivali su Montauk, i vraćali se u Phoenix.

Bili su tamo nekoliko puta, i postali su svjesni svoje umiješanosti u projekt mnogo ranije od mene. Vrato sam se (u Montauk) u svibnju 1986., i ponovno poslije s grupom iz Phoenixa, sponzoriranu, vjerujem, od strane senatora Barry Goldwatera. Nakon što sam rekao toj skupini, koju sam znao od prosinca 1985, o projektu, oni su izašli da istražuju o mogućoj zloupotrebi federalnih sredstava za legalne projekte korištenih za financiranje ilegalnih projekata. Tražili su dokaz. I to je bio njihov modus operandi, nihov razlog za ulazak u državu New York, za ulazak u bazu, u zaključane zgrade.

Neke su bile zaključane. Tražili su bilo koji dokaz, o zloupotrebi federalnih sredstava u tom projektu. Sada znamo da federalni novac nije bio uključen. Glavni istražitelj je to dokazao. Ali u procesu smo napravili mnogo fotografija, i tijekom tog posjeta u svibnju 1986., moja sjećanja na Montauk su počela da se vraćaju, jer sam posjetio mjesto, mjesto zločina, ako želite. “

To je djelovalo kao okidač

“To je bilo okidač za mene, kao i za Duncana, i za Prestona. Moja sjećanja su se vratila. Znao sam da sam bio dio toga. Sjećanja su od tada izvirala polako, nije sve došlo naglo odjednom. Dolazilo je u dijelovima, ovisno koji okidač ih je vraćao. Ali jednom kada probijete rupu u zidu sjećanja, to je kao rupa u brani. Rupa počne širiti i nastavlja sa širenjem, i možda sve prođe kroz nju. Tako, spoznao sam na kraju da sam bio duboko uključen u administrativni i inžinjerski dio mnogih projekata. Duncan je bio uključen u više od jednog projekta. Preston je bio šef stanice nakon Matthewa Zareta. Profesor Zaret je sklonjen 1980. “

I sva tehnologija je bila od vanzemaljskih grupa?

“Surađivali su s vanzemaljcima. Vidite, imali su srušen NLO, koji je namjerno pao, u dogovoru s Hitlerom, od strane jedne grupe Plejadanaca. Bio je napunjen s tehnologijom. Razlog za pad je bio da Njemačka visoka naredba, da ako ih pritisnu, mogu reći, “Da, našli smo srušeni NLO u Bavarske Alpama” ili nekom sličnom mjestu, “i popravili smo ga, i uzeli dijelove za analizu tehnologije.”

To zasigurno nije objavljeno. Ali ostaci letjelice su nađeni blizu Penemunde nakon Drugog svjetskog rata. To je bila Njemačka vojna baza za testiranje raketa gdje je Wernher Von Braun radio sa svojom ekipom. Po završetku rata, on je prebacio svoju grupu na zapad, Amerikancima. Drugu grupu su zarobili Rusi, uključujući, vjerujem, njegovog profesora Hermana Oberta. Naravno, to je razlog zašto su Rusi bili u prednosti s raketama nad Amerikancima, imali su učitelja od Wernhera Von Brauna!

Možda su imali još nekoga, jer su Rusi zarobili dobar dio Njemačke inteligencije kada je Berlin pao u njihove ruke. Rat je, u stvari, dobio ogromnu podršku, tehnologiju od Plejadanaca. Što se tiče ugovora, Roosevelt je napravio prvi u SAD-u 1934, ne s Plejadancima, koji su ponudili pomoć SAD-u za izlazak iz nevolja s velikom recesijom, nego je izabrao drugu skupinu, ali razloge njegovog izbora mi ne znamo. Ta skupina je znana kao K-skupina ili Kondroshkin. Ispostavilo se, kako se vidi danas, da se radilo o plavo-sivim (blue-greys) vanzemaljcima. Ne malim sivima (greys), već krupnijim, zvanim blue-greys.

U svakom slučaju, on je napravio ugovor s njima. Oni su ponudili sasvim novu tehnologiju za Američku nuklearnu energiju 1938. Roosevelt je prvo prihvatio, a zatim odbio jer je vojska rekla, “Uh, uh! Ne možemo to u potpunosti kontrolirati. Ne znamo što će oni napraviti i hoće li nas izmanipulirati na kraju. “Tako su oni (K-skupina) nestali 1943. kada je došao Philadelphia eksperiment i sa njim Phoenix projekt, napravivši ogromnu rupu u vremnesko-prostornom kontinuumu.

Vanzemaljci su namjerno to napravili 1983, napravili su pukotinu u vremensko-prostornoj tvornici, tako da je veliki broj vanzemaljaca i letjelica mogao proći. Svi oni su imali mogućnost putovanja kroz vrijeme, ali pukotina je bila nužna za prolazak većih letjelica i za eventualnu masovnu invaziju na SAD, i kasnije na Europu, vanzemaljaca (primarno greysa, ali i drugih tipova). Kada su sletjeli na Edwards zračnu vojnu bazu kao i u druge baze – otkrivam mnoge detalje – vlada je već znala sve o vanzemaljcima prisutnima na ovoj planeti.

Znali su to od 1887. s prvom istražnom komisijom u vrijeme 22. predsjednika Grover Clevelanda. U svakom slučaju, znali su da su oni ovdje, a oni su onda došli masovno. Suočili smo se s tehnologijom s kojom se nismo mogli nositi, nismo znali rukovati, nismo znali što s njom. Sporazum s Eisenhowerom i njegovim savjetnicima je bio u svrhu potpisivanja ugovora s njima, ugovora o nemešanju i pristupu svoj tehnologiji koju smo mogli dobiti od njih.

Kupili smo vrijeme da vidimo što možemo u vezi toga kasnije. To je bila osnova ugovora. Uslijed toga, došao je veliki broj vanzemaljaca i eventualno su postali dio Phoenix projekta. Oni su planirali unaprijed. Nismo znali što smjeraju.

Gledam unatrag, tada to nismo znali. Oni su planirali unaprijed. Znali su što rade. Usmjeravali su i manipulirali Phoenix projektom. Nisu očekivali da će se to tada prekinuti. Siguran sam da su predvidjeli nastavak kroz sljedeće desetljeća, barem kroz 90-e. Dakle, zbog određenih ljudi, koji su iznenada, oprostite na izrazu, “vidjeli svjetlo,” postali religiozni, ili tako nešto, što ih je obuzelo, Duncan i nekoliko drugih zavjerenika su odlučili uništiti stanicu.

Razlog je bio to, jer su ono što su vidjeli, doživjeli kao veliko zlo. Znao sam za to. Odlučio sam da ne sudjelujem u destruktivnom dijelu plana. Ali oni su radili na svoj ​​način. Stavili su poseban implantat u Duncanovu glavu, tako da kada smo originalni Duncan Cameron i ja kao Edward Cameron, prošli iz Philadelphia eksperimenta i nastavili kroz stanicu (trajalo je 12 sati) i vraćeni smo na Eldridge; zatim je Eldridge vraćen u 1943. U toj točki, ta faza je završena i vremenska petlja je zatvorena.Zatim se pojavila rečenica, “Sada je vrijeme” i Duncan je oslobodio tu stvar iz svoje podsvijesti, prema stroju.

Odašiljač (koji je do tog vremena već imao svoju osobnost) je stvorio veliku zvijer, čvrstu trodimenzionalnu 4-4,5 metra visoku, i ona je doslovno izišla iz podsvijesti. Kretala se okolo uništavajući zgrade i ljude, i otkrivena je dok je pokušavala da se probije u radarski toranj. Toranj je bio prečvrst da ga probije. Jedini način da je zaustave bio je uništiti odašiljač, i to su učinili. A zvijer je isparila u neki drugi realitet.

Nadamo se, ako se projekt obnovi, da će biti korišten ispravno prije nego neispravno, kako je bilo u prošlosti, jer mislimo da postoje jako dobre mogućnosti uporabe Montauk projekta. U široj perspektivi, možda ga je bolje ostaviti zakopanog. Samo vrijeme može pokazati što će se dogoditi, i da li ću više igrati ulogu u tome. Nisu me tražili. Ne žele. Sve što možemo je, nadati se najboljem u budućnosti, i da će greške iz prošlosti biti sagledane, i da će nekako budućnost stoga biti bolja u smislu da smo razumjeli probleme s kojima smo se susreli.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(ivantic.net,youtube/uredio:nsp)

U Bijeloj kući znaju da je u pitanju i američka reputacija svjetskog žandara. To je i razlog što je odbila ruski prijedlog za diplomatsko rješenje sirijske krize

Uloga SAD u Siriji je nastavak politike intervencionizma koja je poremetila osjetljivu ravnotežu između šiita i sunita na Bliskom istoku i ovu regiju pretvorila u bure baruta.

Američkom vojnom sudjelovanju u Siriji prethodila je invazija Iraka, koja je dovela do urušavanja ove zemlje i širenja radikalnih vojnih grupacija iz kojih je nastala Islamska država. Irak je postao poprište sukoba šiita, saveznika Washingtona, i sunita, koji su bili na udaru američkih snaga. Poražene snage Sadama Huseina, izložene progonu i iživljavanju u američkim zatvorima, priključile su se redovima Islamske države, koja je, zahvaljujući podršci koju je našla među sunitima, uspjela zauzeti značajne teritorije i proširi se na Siriju, koju je proglasila zemljom džihada.

Napredovanju Islamske države u Siriji doprinio je građanski rat koji je izbio 2011. godine, u kome su se snage predsjednika Bašara el Asada sukobile s oružanim skupinama, koje su se digle protiv režima u Damasku. Sirijsku oporbu, koju čine različite frakcije često suprotstavljenih interesa, podržali su Washington, Pariz i London, prvo politički, potičući još jedno “arapsko proljeće” po receptu rušenja režima iznutra, a potom i vojno. Američke, francuske i britanske snage obučavale su sirijsku oporbu u kampovima u Jordanu i Turskoj za borbu protiv sirijske vojske. Njihov cilj je bio – rušenje Assada.

Zašto je za Amerikance i njihove saveznike važno da se otarase sirijskog predsjednika?

Razlog svakako nije briga za demokratske slobode, već važna strateška pozicija Sirije. Assad, saveznik Irana i Rusije, je prepreka za interese Washingtona i njezinih saveznica u regiji, na prvom mjestu Saudijske Arabije. Savez s konzervativnom zaljevskom monarhijom jedan od najvažnijih za SAD, jer mu omogućuje monopol na tržištu nafte. On traje od 1945. godine, kada su Emir Ibn Sauda, ​​osnivač saudijskog kraljevstva, i američki predsjednik Franklin Roosevelt potpisali sporazum po kome je Saudijska Arabija ustupila SAD eksploataciju svojih naftnih izvora.

Nakon napada na New York i Washington 2001. godine i širenja Al Kaide, koju su financirali i neki saudijski prinčevi kao oružje u borbi protiv šiita, ovaj pakt je doveden u pitanje, ali ga je 2005. godine obnovio George Bush, nastavljajući savez između glavnog vojnog i glavnog naftnog žandarma na svijetu. Do novog spora između saveznika došlo je zbog oklijevanja američke administracije da se otvoreno uključi u sirijski građanski rat.

Geostrateška važnost Sirije je u međuvremenu porasla zbog “plinskog rata” između EU i Rusije, kao rezultat krize u Ukrajini. Veliki broj europskih zemalja je povećao uvoz iz drugih zemalja, prije svega iz Katara. Strategija EU je izgraditi plinovod koji će zaobići ruski teritorij, a jedna od mogućnosti je da plin dolazi iz Irana, druge zemlje na svijetu po rezervama plina, nakon Rusije.

Teheran je u srpnju 2011. godine potpisao više ugovora o transportu plina preko Iraka i Sirije, koja je trebala postati glavni centar za proizvodnju i čuvanje zalihe plina u regiji. Damask se tako našao u centru geopolitičke igre koja nadilazi okvire građanskog rata.

Odluka Washingtona i zapadnih saveznica da se odobrovolje prema Teheranu i ukinu sankcije Islamskoj Republici je dio ove igre, iako je potez američke administracije izazvao bijes njezinih saveznica, Izraela i Saudijske Arabije. Saudijaca su demonstrativno potpisali vojne ugovore s Francuskom i sastali se s ruskim predstavnicima. Značajnija uloga Irana na bliskoistočnoj pozornici je strateški košmar za zaljevske monarhije za koje je perzijski, šiitski Teheran smrtni neprijatelj, dok u sekularnoj, socijalističkoj republici Siriji vide njegovog glavnog saveznika.

Pokušaj da se uspostavi veza sa Iranom je i odraz ćorsokaka u koji je dospjela američka vojna strategija u Iraku i Siriji, gdje je širenje Islamske države ugrozilo interese Washingtona. Zloglasna organizacija u Siriji kontrolira trećinu teritorija i gotovo cjelokupnu proizvodnju nafte i plina, koja je njezin glavni izvor financiranja.

Program za obučavanje “umjerenih” grupacija za borbu protiv Islamske države u koji je Washington uložio 500 milijuna dolara doživio je fijasko, kako je većina ovih boraca pala u ruke džihadista, a sa njima i američko oružje. U nedostatku rezultata Washington ne isključuje više ni pomoć šiitskih snaga na terenu. U Bijeloj kući znaju da je u pitanju i američka reputacija svjetskog žandara. To je i razlog što je odbila ruski prijedlog za diplomatsko rješenje sirijske krize.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Dnevnici koje je tijekom svog višegodišnjeg mandata u Londonu vodio sovjetski veleposlanik Ivan Maisky, otkrivaju kako su Britanci kroz diplomatske kanale Sovjete upozoravali na Hitlerove pripreme za napad

Lord Beaverbrook, osnivač ‘Daily Expressa’, tijekom Drugog svjetskog rata tvrdio je da u Britaniji nema političara koji je Rusima bolji prijatelj od njega. Međutim, javnost je smatrala da ta čast pripada laburističkom parlamentarcu Stafford Crippsu, kojeg je Churchill imenovao veleposlanikom u Moskvi 1940. U London se vratio u veljači 1942. preuzimajući zasluge uključivanja Rusa u rat.

Kada se Cripps pridružio ratnom kabinetu, Beaverbrook je dao ostavku. Tjedan dana nakon toga, Beaverbrook je pripremio večeru na kojoj je okupio američkog veleposlanika Averella Harrimana, njegovu ljubavnicu i buduću suprugu Pamelu Churchill, 29-godišnjeg urednika Beaverbrookovih novina Evening Standard, Michaela Foota i Ivana Maiskya, sovjetskog veleposlanika.

Kada su se prije večere okupili u Beaverbrookovoj radnoj sobi, Maiskyu je bilo drago što vidi portrete kralja Georgea, Franklin Roosevelta i Josif Staljina iznad kamina. No, primijetio je da je Beaverbrook uzrujan i da ima potrebu sve objasniti. Dva dana kasnije, Beaverbrook se pojavio u sovjetskom veleposlanstvu kako bi izrazio svoju ‘najveću podršku Sovjetskom Savezu’. ‘Ako Staljin nešto želi, Beaverbrook je uvijek na raspolaganju’, primijetio je Maisky.

Impresionirao londonsku elitu

Ta nevjerojatna veza između ljubitelja carstva i desničara Beaverbrooka s lijevim intelektualcem iz malog ruskog grada postala je poznata zbog neobičnog dokumenta kojeg je ostavio izvanredan čovjek – radi se o dnevnicima Ivana Maisyja. Nitko nije učinio više u širenju dobre volje prema Rusiji, kroz britanski establišment od Ivana Maiskya, sovjetskog ambasadora u Britaniji od 1932. do 1943., piše Independent pozivajući se na knjigu povjesničara koji je dnevnike otkrio i napisao rad koji će biti objavljen 24. rujna. Maisky je besprijekorno govorio engleski, impresionirao je londonsku elitu svojom inteligencijom i snalažljivim odnosima s javnošću.

Preživjeti toliko dugo na takvom poslu kao što je uspjelo Maiskyju je veoma rijetko. Tijekom čistki krajem 1930-ih, gotovo svaki sovjetski ambasador opozvan je i ustrijeljen zbog sumnjivih kontakata sa strancima. Takva je sudbina snašla i nekoliko osoba iz Maiskyjeva tima.

Maisky nije bio samo kozmopolit već i Židov, što je samo po sebi kod Staljina izazvalo sumnju. Dok su drugi socijal demokrati ostali neutralni tijekom ruskog građanskog rata, Maisky se aktivirao na ‘pogrešnoj’ strani. Imao je gotovo 40 kada je napokon odlučio odati počast boljševičkom režimu, radije nego da ostatak života provede u progonu. Poznato je da je godinama radio nešto opasno – pisao je osobni dnevnik, svakog dana provedenog u Londonu.

Dijelovi dnevnika, kojeg je otkrio povjesničar Sveučilišta Oxford Gabriel Gorodetsky, bit će ovog mjeseca objavljeni u knjizi na 560 stranica. Profesor povijesti Paul Kennedy nazvao ga je ‘možda najvećim političkim dnevnikom 20. stoljeća’.

Pun je opisa, među kojima se nalazi i dan kada su svi veleposlanici u Londonu pozvani u Buckinghamsku palaču kako bi dali svoje akreditacije novoimenovanom kralju Georgeu VI.

‘Dobar dečko’

Maisky je procijenjen kao ‘dobar dečko’ koji se ponašao ispravno u prisustvu kraljevske obitelji, za razliku od Hitlerovog Joachim von Ribbentropa, koji je kralja pozdravio nacističkim pozdravom. Maisky je primijetio i prisustvo dvije male princeze Elizabeth i Margaret, obučene u ružičasto i veoma uzbuđene. ‘Počele su se smijuljiti, a potom nestašno ponašati, što je izazvalo nelagodu kod kraljice’, napisao je Maisky.

Dnevnik je pun takvih anegdota, a među njima je i priča o propuštenoj prilici. Dok je Hitler pohlepno gledao Čehoslovačku, Maisky i njegov šef u Moskvi Maxim Litvinov, borili su se s pridobivanjem Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza da zajedno poduzmu akcije u zašiti jedine funkcionalne demokracije istočne Europe.

Kako bi postigao svoj cilj, Maisky nije imao grižnje savjesti u suočavanju s oponentima u Londonu, a nisu ni oni u suočavanju s njim. David Lloyd George bio je jedan od prvih osoba koja se sprijateljila s Maiskyjem i iznio mu je svoje ogorčenje mediokritetima od kojih je sastavljena vlada Stanleyja Baldwina.

U studenom 1937., Maisky je pozvan na ručak u čast kralja Belgije i bio je u kutu, ignoriran, kada ga je uočio Winston Churchill. ‘U prisustvu dva kralja, Churschill je došao do mene i čvrsto se rukovao sa mnom. Potom smo započeli dugotrajan razgovor’, napisao je.

Večera s Churchillom i sudbina rata

Njihov je razgovor prekinuo sam kralj George, koji je pretpostavio da Churchill želi biti ‘spašen’ od kompromitirajućeg društva. ‘Stao sam sa strane i čekao da vidim što će se sljedeće dogoditi. Churchill je završio svoj razgovor s Georgeom i vratio se kako bi nastavio naš prekinuti razgovor. Zlatni aristokrati bili su veoma šokirani’, napisao je Maisky.

Sljedećeg rujna Churchill je pozvao Maiskyja na večeru kako bi sugerirao shemu za otklanjanje rata. Morala je postojati kolektivna izjava koju su potpisale britanska, francuska i sovjetska Vlada, koja bi uplašili Hitlera i tako ga odvratila od planova za ekspanziju. Bio bi to i početak novog saveza, osovina London-Pariz-Moskva.

Iz Maiskyjevih dnevnika vidljivo je i da je Churchill bio veoma zabrinut što Staljin pogubljuje zapovjedništvo Crvene Armije. Staljin je dao pogubiti najbolje zapovjednike Crvene Armije, ali Maisky je primijetio: ‘Ako se nelojalan general zamijeni časnim i pouzdanim generalom, jača li to ili slabi vojsku?’ Churchil je ovom izjavom bio umiren.

Nakon što se Chamberlain vratio iz Munchena obećavajući ‘mir u našem vremenu’, Maiskyjev šef Litvinov je otpušten, kao uvod u poznati pakt Staljin-Hitler. Maisky nije opozvan, ali iz Kremlja mu nisu davali nikakve korisne informacije, dapače poslali su tajnog policajca koji je glumio diplomata da ga budnim okom motri.

Churchillova ‘neobična i besmislena’ paranoja

Churchill je bio siguran da će Njemačka napasti Sovjetski Savez, nakon čega će Rusi moliti na prijateljstvo sa zapada, pa nije imalo smisla previše im povlađivati. Maisky je kasnije u objavljenim memoarima tvrdio da je Staljinu slao upozorenja na njemačku invaziju, ali ga je Staljin ignorirao. Međutim, njegovi otkriveni dnevnici govore drugačije.

Zbunjivali su ga brojni ljudi u Londonu koji su dijeliti Churchillovo ‘neobično i besmisleno’ vjerovanje da se Hitler pripremao za rat na istoku. Maisky se pitao od kud im ta ideja, ne znajući za tada tajni špijunski centar Bletchley Park.

18. srpnja 1941. dobio je informaciju da se 147 njemačkih jedinica okupilo na sovjetskoj granici. ‘Opovrgnuo sam ovo. Koliko znam, Hitler još nije bio spreman počiniti samoubojstvo’, napisao je. Tri dana kasnije, uzeo je slobodne dane tijekom kojih je razmišljao bi li upozorenje moglo biti stvarno, ali je sam sebe uvjerio da se radi o zastrašivanju. Ubrzo je njemačka vojska prešla sovjetsku granicu.

‘Razapet’ između Churchilla i Staljina

Sljedeće dvije godine Maisky je živio između Staljinove ljutnje, zahtjeva da saveznici otvore drugu frontu na sjeveru Francuske i Churchillove srdite reakcije. Unatoč tome, dnevnici upućuju na to da je on u svemu uživao. S Churchillom se viđao redovito. ‘Unatoč svoj ozbiljnosti, Churchill je prilično zabavan čovjek’, kazao je. Nadnevci s početka 1943. puni su pisanja o tome koliko se Churchill šali i smije. Dok je njihovo prijateljstvo cvjetalo, Maiskyju je naređeno da se vrati u domovinu. Smatralo se da je opoziv bio Staljinov izražaj nezadovoljstva odgađanja iskrcavanja u Normandiju. Gorodetsky pak smatra da se radilo o tome da ministar vanjskih poslova Vyacheslav Molotov nije odobravao toliko prisno druženje Maiskyja s Churchillom.

Nakon stvaranja države Izrael, Kremlj je zahvatila antisemitska manija. Maisky je imao gotovo 70 godina kada je po njega došla policija. Ispitan je 36 puta. Srećom, u rukama policije bio je manje od tri tjedna, a tada je Staljin preminuo. U zatvoru je proveo još dvije godine, ali je barem izbjegao pogubljenje. Živio je 91 godinu.
 
(dnevnik.hr/uredio:nsp)

Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Imperija se neće održati čak ni ako se čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

Kad se u nekom društvu događa ozbiljan raskol, praćen pitanjem gdje treba usmjeravati osnovne financijske resurse, onda to mora utjecati na političku situaciju u zemlji. A u SAD je ne tako davno počeo upravo takav raskol.

Suština akutnih američkih problema, koji nose apsolutno objektivni znak, svodi se na jednu jednostavnu misao: gdje usmjeravati novac ako ga nema dovoljno za sve?

Želim podsjetiti da je čitav model reganomike bio izgrađen na stimuliranju privatne potražnje, prije svega kreditima, pa je svake godine trebalo ubrizgavati novac u privatni sektor, da bi se servisirao tekući dug i povećavala potražnja. Bez tog novca ne bi bilo ni rasta BDP, a čitava ekonomska mašina SAD bi bila zaustavljena.

Međutim, ona je ipak zaustavljena 2008. godine i od tada počinje padati. Njeno daljnje propadanje bilo je moguće zaustaviti samo titanskim, i sa aspekta strateške perspektive, nimalo korisnim naporima.

Najsnažniji financijski tok, koji se “80-tih godina pojavio u američkom gospodarstvu, bio je emisijski-financijski novac čije ubrizgavanje su aktivno podržavali na političkom nivou. Prvo za vrijeme Reagana, a potom i Busha starijeg, jer je to bio način da se “obori” SSSR, a onda …

A onda su na vlast u Bijeloj kući došli ljudi koji su odrasli na tim financijskim tokovima i od tada počinju nevolje čiji je najjači primjer ukidanje tzv. zakona Glass–Steagall koji je zabranjivao kombiniranje brokerske, bankarske i osiguravajuće djelatnosti, a koji je realno ograničavao spekulacije tuđim novcem.

Međutim, bili su ukinuti i drugi zakoni koji su regulirali financijski sektor, a bili donijeti sredinom ’30-tih godina prošlog stoljeća za vrijeme Franklin Roosevelt-a u doba Velike (točnije druge Velike) depresije.

Zbog toga je razina preraspodjele profita u korist financijskog sektora u američkom gospodarstvu porasla na više od 50% posto (koji u normalnim uvjetima ne traba buti veći od 10% posto), jer se najznačajniji dio samog profita formirao putem kreditne emisije, odnosno stalnim rastom kreditnog multiplikatora, povećanim učešćem kreditnog novca i povećanjem monetarne mase.

Ovakvom profitu prilagodio se čitav financijski sustav koji bez ovakvog profita više nije mogao postojati.

Isto kao i u proljeće 1930. godine, tako su 2007. i 2008. godine slomljena financijska tržišta, nakon čega započinje deflacijski šok.

U godinama liberalnih bakanalija kreditni multiplikator je bio 17, da bi poslije naglo pao, i umjesto da su sustav podržavali kreditnom emisijom počeli su ga podržavati novčanom emisijom, to jest tiskanjem novca.

I tu je nastalo pitanje: tko ga treba dobiti? Dok su novac pravile banke, sve je bilo jasno, međutim danas je to faktički prerogativ države! Zato američka država mora jasno odgovoriti na pitanje: financijski sektor ili “svoja gospodarstvo”?

Čini mi se da je ovo pitanje postalo glavno pitanje u američkom političkom životu.

To se posebno dobro ogleda u sastavu Obamine administracije u prvom i drugom mandatu.

U prvom mandatu, koji je u nekom smislu postao “treći” mandat stare Clintonove administracije, ona je u potpunosti bila sastavljena od financijskih stručnjaka. Obamin drugi, koji je počeo nakon slučaja Strauss-Kahn-a, višestruko se razlikovao od prvog: u američkoj administraciji gotovo da više i nema ljudi iz “mafije bankstera” koja je posljednjih nekoliko desetljeća harala u ekonomskom bloku kabineta predsjednika SAD.

Ali, ono što je najvažnije, to je ideja zbog koje se desio raskol. Generalno, koga treba podržavati …. međunarodne banke i svjetski financijski sustav ili američkog proizvođača?

Dilema se otvorila jer je 2008. godine shvaćeno da za sve nema dovoljno. Teoretski, treba podržavati svoju privredu, ali u tom slučaju biti će slomljen taj isti svjetski sustav financija izgrađen na dolaru koji SAD-u osigurava imperijalnu strukturu (dok su udarne grupe nosača aviona, samo za reklamu). A ako treba podržavati imperijalnu strukturu, onda će ekonomija puknuti: to potvrđuje iskustvo iz ’30-tih godina prošlog stoljeća.

Generalno, pošto praktički više nije moguće zadržati imperijalnu strukturu (što u SAD ne shvaćaju baš svi), treba se okrenuti izolacionizmu, ozdraviti gospodarsku strukturu i početi rad na obnovi uloge SAD u svijetu. Ukoliko to, naravno, uspije. Tu se postavlja samo jedno pitanje: kako prevladati političke mitove na kojima je izgrađena čitava njihova država?

Amerika se već nalazi pred problemom izbora. I što treba raditi u takvoj situaciji? Razumljivo je da svaki političar, odnosno čovjek koji treba imati i pokazati neku generalnu predstavu o životu zemlje, mora izabrati. Nesreća je u tome što izbor više nije samo između političkih partija, već izvan njih.

Stvar s demokratima je jasna: tu postoje “Clinton partija” i “Obamina partija”. Navodnici su jasni: to su prije uvjetni nazivi nego imena ideoloških lidera. Čak ne mogu pretpostaviti koga će “Obamina partija” kandidirati na predsjedničkim izborima 2016. godine u ime Demokratske partije. Međutim, suština neslaganja je jasna: jedni kažu da emisija novca preko proračuna treba ići gospodarstvu, a drugi da je potrebno podržavati međunarodne financijske strukture.

I republikanci imaju svoje dvije “podpartije”. To su “neokonzervatvci” za koje je imperijalna moć SAD osnova svih osnova, i ekonomski pragmatici za koje je najvažnije da realni sektor američkog gospodarstva ozdravi, za što su spremni pooštriti financijsku politiku (primjerice, povećati referentnu kamatnu stopu), nakon čega će mnoge financijske institucije jednostavno prestati postojati.

Usput, odnose između ovih skupina proučavaju politolozi. Za nas je važna njihova osnovna ideja, ideja na kojoj se desio raskol i razumijevanje – da SAD više nemaju resurse da zadrži svoju imperijalnu strukturu.

Imperija se neće održati čak ni ako čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

I sam Obama je tijekom svog govora na zasjedanju Generalne skupštine UN aludirao da problem nije u tome što SAD zloupotrebljava svoje mogućnosti po čitavom svijetu, već u tome što će biti ukoliko (dodajmo: i kada) se povuku i prestanu s poduzimati odgovornosti za očuvanje svjetskog poretka.

Mnogi, a posebno u SAD, ne vjeruju u takav scenarij. Inače bi bilo teško razumjeti gore opisani raskol. Međutim, razumijevanje ekonomske realnosti omogućuje nam da vidimo sliku koju američki politolozi zamišljaju još uvijek prilično virtualno.

Čini mi se da takvo razumijevanje situacije treba iskoristiti.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Državi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

Amazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)