„#fuckErdogan“ (#jebešErdoğana). Taj jednostavni hashtag bio je dovoljan da nizozemska novinarka Ebru Umar završi u policijskoj postaji na dvadesetak sati te da joj, nakon puštanja, policija zabrani da napušta državu

Novinarki se, da ne bi bilo zabune, to dogodilo u Turskoj, a ne u Nizozemskoj. No, njezini problemi su zapravo počeli u slobodarskoj Nizozemskoj. Turski diplomati zatražili su od tamošnjih zavičajnih organizacija da im dostave sve objave koje pronađu na društvenim mrežama, a koje bi mogle vrijeđati predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.

Erdogan je strašno uvredljiv tip pa, eto, ako napišeš da ti se jebe za njega ili da ga šalješ u materinu on tebe, sasvim zakonito, može poslati u zatvor. Sličan zakon o zaštiti institucije predsjednika imala je i Hrvatska u vrijeme Franje Tuđmana i njegovog turskog prijatelja Süleymana Demirela, za čijeg je predsjednikovanja Erdoğan bio gradonačelnik Istanbula.

I dok je Tuđmanov zakon primjenjivan samo protiv domaćih novinara, a i nisu zatvarani, Erdoğan se ne libi stisnuti ni strance. Tako je Ebru Umar završila na ispitivanju i čeka suđenje, a brojnim drugim novinarima zabranjen je ulazak u Tursku. Ili Erdoganistan, kako ga je nazvala jezičava Ebru Umar.

Otkako je 2003. godine, prvo kao premijer, a danas kao predsjednik, preuzeo vlast u Turskoj, Erdogan je preobrazio tu zemlju na dva kontinenta. Za njegove vladavine ekonomija je snažno napredovala i danas im BDP raste po stopi od preko 5 posto godišnje. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, 18. su ekonomija svijeta. Turska je danas bogatija nego prije Erdoğanove ere, koja traje već 13 godina.

Zemlja u ratu

Međutim, Turska je i zemlja koja vodi nekoliko ratova. Desetljećima se bori s kurdskom manjinom koja želi autonomiju. Ratuju i u Siriji, manje-više protiv svih – od Kurda, preko ISIL-a i Assada, a zalomilo im se i rušenje ruskog borbenog aviona. S vremena na vrijeme ispale pokoju granatu i preko iračke granice, opet na Kurde.

Osim tih službenih ratova, Turska je i pod čestim terorističkim napadima islamskih ekstremista što je posebno zanimljivo, jer sam Erdoğan dolazi iz fundamentalističkih krugova. Zbog svojih je stavova čak završio u zatvoru i morao podnijeti ostavku na mjesto gradonačelnika bosporskog megalopolisa.

Na prosvjednom skupu pročitao je ove stihove: „Džamije su naše vojarne, kupole naše kacige, minareti naši bajuneti, a vjernici naši vojnici“. U tada još snažno sekularnoj Turskoj to je bilo dovoljno da ga osude na deset mjeseci zatvora od čega je odslužio četiri. Turska je još od vremena Kemal-paše bila sekularna zemlja.

Ataturk je mrtvi osmanski imperij gotovo preko noći pretvorio u republiku u kojoj je vojska bila najvažniji zaštitnik sekularnosti. Nije to bila neka velika demokracija, ali promjena je ipak bila drastična. Erdoğan, pak, polako ali sigurno, vraća sat unatrag.

Slomio je svojeglavu vojsku, koja je u jednom trenutku planirala i državni udar, pozatvarao novinare, Facebook i Twitter isključuje kad poželi, a mrtvo hladno prijeti i neposlušnim sucima. I dok je Erdoğan malo, ali sasvim malo, popustio teror nad kurdskom manjinom, pa je danas dozvoljeno, iako ne i preporučljivo govoriti kurdski, u zatvoru se još uvijek može završiti ako se pripomene da su Turci istrebljivali Armence. Tu posljednju otomansku ostavštinu Erdoğan ne da dirnuti.

Spomenete li da su Turci za Medz Yegherna (Velikog zločina, kako ga zovu Armenci) pobili milijun i pol ljudi na marševima smrti, u koncentracijskim logorima, potrovali ih bojnim otrovima, spalili, utopili, zarazili ih tifusom ili djecu ubijali golemim količinama morfija, i da je to pravi, punokrvni genocid, završit ćete u zatvoru.

Batina kojom prijeti Europi

Zahvaljujući ratu u Siriji Erdoğan je dobio golemu batinu kojom prijeti Europi. Više od milijun i pol izbjeglica iz Sirije nalazi se u Turskoj. Turska ih koristi da bi ucjenjivala Europu, prijeteći da će ih sve poslati na zapad ne dobije li ustupke koje traži. Od razumljivih poput novca za uzdržavanje izbjeglica pa do bezobraznih zahtjeva za šutnjom zbog kršenja ljudskih prva.

Kako je Dubrovnik nekada plaćao Osmanlijama za slobodu, tako Europa danas plaća za zaustavljanje izbjegličkog vala. Sila je ista.

Erdoğan otomansku slavu pokušava oživjeti i na simboličan način. Oko nove predsjedničke palače postavio je čuvare u starinskim odorama. Kada su ga optužili da želi postati novi sultan odgovorio je da on sebe vidi „prije kao kraljicu Elizabetu II nego kao otomanskog sultana“.

Vjerojatno je pritom mislio na filmsku kraljicu Elizabetu koja može izdati naređenje tajnom agentu 007, čovjeku s dozvolom za ubijanje. Erdoğanovi tjelesni čuvari, naime, nedavno su u Washingtonu napali prosvjednike i polomili im transparente. I nisu napali samo demonstrante nego i novinare. Onako kako su navikli kod kuće.

„Da smo u Turskoj, sjebali bismo te“ urlao je Erdoganov gorila na jednog demonstranta. U Turskoj vas, naime, mogu sjebati ako ste protiv Erdogana. Čak i ako samo napišete #fuckErdogan na Twitteru. Diktator velikih ambicija dolazi nam u Hrvatsku.

Nije ni prvi, ni posljednji probisvijet kojeg ćemo dočekati s počastima. S predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović bi mogao podijeliti iskustva u ušutkavanju mrskih joj novinara. Dok se to ne dogodi iskoristit ćemo priliku da mu iskažemo dobrodošlicu kakvu zaslužuje. #jebešErdogana
 
(index.hr/uredio:NSP)

Poslije smrti Josip Broza nastalo je opće rasulo u Jugoslaviji, svi tajni podatci o zločincima pali su u ruke naših najvećih neprijatelja

Jugoslavija jaka kako vojno tako i ekonomski je smetala svim svjetskim silama. Amerikancima, Rusima, Kinezima, Nijemcima itd. jer su znali da nas nemože ništa uništiti osim samih nas.

UDBA je bila jedna od 5 najjačih obajveštajnih službi u svijetu i raspolagali su sa mnogim podatcima koji su krili tajne velikih svjetskih razmjera. Od vanzemaljskih letjelica koje je JNA oborila u Sloveniji pa do podataka o krvnicima iz drugog svjetskog rata i još mnogo toga, piše Revolucija.

Država Jugoslavija je bila poštovana svugdje u svijetu i njeni građani su bili zaštićeni u svakoj državi na zemaljskoj kugli jer su bili ujedinjeni i složni. Sve to je smetalo državama zapada i Amerike jer su oni odmah poslije raspada Jugoslavije na isti sistem napravili EU, a “razvalili” istu.

Još 1967. godine ILLUMINATI su htijeli “razvaliti” Jugoslaviju, Tito je to spriječio “čvrstom” rukom i zaustavio krvoproliće Jugoslovena.

UDBA od 1980-ih godina kontrolira političku i mafijašku scenu Balkana, to nije ona UDBA iz doba Jugoslavije jer ova UDBA ima sasvim suprotnu ulogu od one Titove. Njihova je uloga da se Jugosloveni pobiju međusobno i da nikada više na ovim prostorima ne bude sloge i suživota.

Sada će nas oni koji nikada nisu bili za jedinstvo i suživot nazvati Jugonostalgičarima mada svi koji pročitaju ovaj tekst će morati se zapitati jedno pitanje: Koja je država profitirala raspadom Jugoslavije i na koji način???

Slobodan Milošević je bio MASON koji je doveden da se sruši Jugoslavija, poslije njega Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Svi oni su imali uloge i radili za samo jednog šefa, a to je Amerika i kapitalizam koji ima samo za cilj uništenje svega onoga što nije pod njihovom kontrolom. Mi Jugosloveni smo se opirali toj kontroli vrlo vješto dok je bio Tito na čelu.

Imate priliku vidjeti kako se po “našem receptu” raspadaju zemlje širom svijeta da ih ne nabrajamo. Uvezli su nam radikalni islam, četnike,ustaše i njihove potomke da zauzmu glavne funkcije u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Pogledajte današnju političku scenu na Balkanu, sve sami fašisti ili potomci istih. Srbija rehabilitira četnike, Vučić je četnik po opredjeljenju i svi znamo njegove izjave, Hrvatska dovodi unuke koljača za premijera države, bosanski muslimani izabrali Aliju SS vojnika i sada su nam nametnuli sina njegovog da bude zaštitnik BOŠNJAKA.

Sve ovo rade ILLUMINATI jer su preuzeli UDBU i sve njene tajne podatke koji će dovesti do još većih krvoprolića ako ljudi nisu naučili iz prošlog rata da su profitirali samo ovi fašisti, a narod i dalje gladuje.
 
(Revolucija.org/uredio:NSP)

NA ZAPADU “RATOM” DIRIGIRAJU KONCEPTUALNI CENTRI I TRILATERALE, A U KINI – GENERALŠTAB

Kako se 25 godina poslije raspada SSSR nova Rusija našla u izuzetno ozbiljnoj gospodarskoj krizi?

Zašto berićetne godine s visokim cijenama nafte nisu promijenile strukturu ruskog gospodarstva i kakve posljedice to po rusku vojnu industriju to može izazvati?

O ovome su razmišljali sudionici X. međunarodnog foruma za sigurnost, koji je održan u Društvenoj komori Ruske Federacije.

Prisjetimo se prvo da je svjetska kriza 2008-2009. godine bila izazvana prije svega “kvarom” u mehanizmu globalnog reguliranja na financijskom tržištu.

Nametnuta, između ostalih, i Rusiji, politika maksimalne otvorenosti unutarnjih tržišta, bez odgovarajuće kontrole nad njima, postala jedan od uzroka brzog i razornog širenja krize.

Liberalizacija financijskog sustava dovela je do nezabilježenog rasta međunarodnih tokova kapitala, rizičnih aktiva i dužničkih obveza. Drugi faktor krize bila je nedosljedna makroekonomska politika mnogih zemalja, koje su pokrivale proračunski deficit aktivnim uzimanjem kredita radi budućeg povećanja BDP, što se, kako vidimo, nije dogodilo.

Rizici svjetskog financijskog sustava bili su karakteristični i za Rusiju. Oni su, nesumnjivo, predstavljali prijetnju za ekonomsku sigurnost zemlje.

Antikrizne mjere, koje je međunarodna zajednica počela donositi od 2008. godine, trebalo je ublažiti situaciju, ali se u praksi to nije dogodilo. Prije se može govoriti o tome da je došlo do transformacije vanjskih prijetnji. Povećanje kontrole nad financijskim tržištima i institucijama bilo je praćeno uvođenjem pravila koja su bili prepreka zaštiti nacionalnih interesa.

Podmukli rejtinzi

Zapadne zemlje su faktički monopolizirale – razumije se, u svom interesu – izradu novih principa međunarodne financijske infrastrukture. Njene ključne institucije pod okriljem G20 postali su Međunarodni monetarni fond, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Banka za međunarodna poravnanja i Savjet za financijsku stabilnost, gdje je utjecaj nezapadnih zemalja krajnje ograničen.

U Transatlantskom i Tihooceanskom partnerstvu, koja su stvorene u posljednje vrijeme, za Rusiju se uopće nije našlo mjesta.

Pokušaji da se izdejeluje ravnopravno sudjelovanje, koje su prvobitno poduzimale zemlje u razvoju i Rusija prilikom izrade odluka “Grupe 20″, prije svega vezano za reformu MMF, bili su blokirani. Nije ostvaren uspjeh ni u drugim najvažnijim područjima.

“Pojačano reguliranje od strane financijskih institucija dovelo je do većeg korištenja usluga takozvanog bankarskog sustava u sjeni – rekao je na skupu rukovoditelj sektora za ekonomiju drugih zemalja Ruskog instituta za strateška istraživanja Sergej Karatajev. Istovremeno su mogućnosti bankarskih sustava tržišta u razvoju, uključujući ruski, bile značajno ograničene novom potražnjom za kapitalom. Međutim, taj problem nije privukao pažnju međunarodnih financijskih institucija”.

Mjere borbe protiv ofšor, koje se provode pod okriljem Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, u značajnoj mjeri predstavljaju širenje regulative EU na ostale zemlje s ciljem dobivanja što iscrpnijih informacija o njihovim tvrtkama i građanima. Pritom se podaci o ruskim pravnim i fizičkim osobama u budućnosti mogu iskoristiti protiv Rusije.

Prošle godine je Gazprom već govorio o neosnovanim zahtjevima Velike Britanije.

Osim toga, tako važna pitanja za Rusiju i ostala tržišta u razvoju kao što je stvaranje učinkovitih mehanizama za povrat nelegalno izvezenog kapitala ili uvođenje odgovornosti za zapadne ili offshore financijske institucije za pružanje pomoći u skrivanju poreznih podataka ostaju izvan sporazuma koji se usvajaju.

Na međunarodnom tržištu agencija za rejting tri najveće američke agencije rade bez dostojne konkurencije i, izgleda, mogu formirati javno mnijenje po svom nahođenju. Rezultat toga su politički motivirane odluke.

Slična je situacija s promjenom pravila izmirenja suverenih dugova prema MMF. Glavni cilj reformi koje se provode je povećati značaj samog Fonda kao svojevrsnog kriznog menadžera koji ima pravo da određuje uvjete restrukturiranja. U praksi su se zahtjevi za otpis duga prema privatnim vjerovnicima – kao uvjet za novo financiranje – već mogli vidjeti po situaciji u Grčkoj, a sada i u Ukrajini.

Dodatne rizike tržištima u razvoju donosi politika (zapadnih zemalja) kvantitativnog ublažavanja i niskih kamatnih stopa, koja pospješuje prekogranično kretanje kapitala, čini ga podložnijim negativnim čimbenicima koji često ne ovise od zemlje-primatelja. Međutim, to pitanje nije uključeno u međunarodnu agendu radi razmatranja na najvišoj razini.

Alternativni novac

Na koji način Rusija može smanjiti rizike koji nastaju uslijed uvođenja novih globalnih pravila?

Najučinkovitiji instrument je jačanje suradnje u skupini BRICS , čije su sve države-članice članovi G20. Osnova za zajednički rad je odluka iz studenog šefova o izradi zajedničkog pristupa pitanjima koja su na dnevnom redu summita “Velike dvadesetorke”, uključujući pitanje reformiranja međunarodnog financijskog sustava.

Iznimno važan korak je povećanje kvalitete suradnje eksperata BRICS . Jer, upravo je nedostatak znanstveno utemeljene, usuglašene argumentacije predstavljalo slabost pozicije zemalja članica. Uslijed toga su se stajališta međunarodne zajednice o mogućnosti reformiranja MMF formirala na temelju istraživanja koja su provodili suradnici samog fonda. Alternativa nije predlagana.

Istinski izazov za naše zemlje mogu biti predstojeće promjene u MMF-u. Izbori za izvršnog direktora MMF biti će održani 2016. godine. Za prevladavanje postojećeg vakuuma prijedloga potrebno je hitno formiranje analitičkog odjela pod okriljem nove Razvojne banke, pošto je to jedina institucija tog profila u BRICS. Ono će biti nadležno za definiranje dugoročne agende, između ostalog, i o pitanjima financijske arhitekture.

Ispostavlja se da smo mi vrlo ranjivi i ovisni o politici MMF-a. Ali, kako se toga osloboditi i što je s popularnom idejom monetizacije našeg gospodarstva koju promovira akademik Sergej Glazjev? Da li je Rusija uopće u mogućnosti voditi neovisnu financijsku politiku? I na kraju, koliko je ispravno ono što se radi u Euroaziji – integracijski pokušaji stvaranja novog monetarnog sustava s Kinom unutar ŠOS ili slični projekti u Euroazijskoj ekonomskoj uniji?

Po mišljenju stručnjaka, s jedne strane, mi shvaćamo da je gospodarstvo potrebno financirati, bez toga se ne mogu riješiti pitanja ni zamjene uvoznih proizvoda, ni razvoja bilo kakve izvozne proizvodnje. S druge strane je bolno pitanje štedljivog trošenja sredstava koja će se izdvajati.

“Bez čvrste kontrole nad financijskim tokovima prijedloge Glazjeva je bolje ne realizirati, zato što će novac, nažalost, otići tamo gdje i uvijek – smatra Karatajev. – Što se tiče BRICS-a, to nije regionalna organizacija, već više interesni klub, u kojem nisu rijetka različita mišljenja “.

A moglo bi se nastupati s alternativnim točkama gledišta koje su privlačne drugim državama-članicama “dvadesetorke”, primjerice Argentini, koja bi u pitanju financijske sfere trebao biti na našoj strani.

Mi za sada nemamo dugoročnu viziju ni onoga što želimo od reforme MMF. Postoji taktika, ali nema strategije. A ona se može izraditi samo uz pomoć najvećih zemalja.

Ili ideja da se izgradi bipolarni monetarni svijet – je li to još jedna himera? Možda bi monetarni sustavi ipak trebali biti autonomniji?

U Rusiji je osnovana neovisna agencija za rejting. Nadamo se da će biti uspješna i da neće ponoviti sudbinu prethodnika. I Kina razvija svoju agenciju za rejting. Ali, ta dva projekta se za sada nikako ne poklapaju (za razliku od američkih).

Postoje projekti formiranja takvih agencija u Brazilu, Indiji i Južnoafričkoj Republici, koje bi također mogle utjecati na svjetsku konjunkturu. Na tome treba raditi.

Nema nade da će se uslijed reforme međunarodnog financijskog sustava povećati pouzdanost američkih državnih obveznica. Posljednje izvješće MMF-a govori o tome da su reforme zasad samo umanjile nedostatke otkrivene 2008-2009. godine, ali nisu učinile sustav stabilnijim. Kako to postići, nitko ne zna.

Još jedno ozbiljno pitanje je: zašto da Rusiji zadrži članstvo u STO, ako se ne ukidaju zapadne sankcije? Jer, mi smo, figurativno govoreći, ostali s razbijenim koritom. Sustav rada sa stranim tržištima je uništen. Da li je bar usmeni ukor dobio neko od organizatora ulaska u WTO pod ropskim uvjetima?

Prema nekim informacijama, država ima sredstva koja bi se mogla iskoristiti kao investicijski krediti. Zvanične brojke sa stanjem na dan 1. siječnja 2014. godine, koje je naveo akademik Aganbegjan su 54,7 bilijuna rubalja, što iznosi 86 posto BDP. Ali, taj novac leži bez kretanja.

Jedino što radi je vojna industrija. U 2015. godini u nju je uloženo dva bilijuna i 250 milijardi rubalja, u 2016 se planira ulaganje oko tri bilijuna.

Ali, da bi na odgovarajući način funkcionirala cijela industrija, potrebno je promijeniti nacionalni sustav ekonomske sigurnosti i upravljanja.

“Većina zemalja u razvoju je za postojanje STO i sudjelovanje u toj organizaciji, zato što im to daje bar neke mehanizme za borbu protiv diskriminacije na robnim tržištima – smatra Karatajev. – Brazil, Indija i Kina odlično koriste te mogućnosti. Zašto to ne uspijeva i Rusiji?”.

STO, kao i svaki sustav koji uređuje vanjske ekonomske veze, ima dvije strane – izvoznu i uvoznu. U Rusiji je kao prioritetan postavljen zadatak zamjene uvoznih proizvoda. Međutim, dok se nalazimo u STO, mi ne možemo koristiti cijelu paletu instrumenata za zaštitu unutarnjeg tržišta.

Među zakletim prijateljima

“Mi faktički živimo u međunarodnoj financijskoj arhitekturi koja se formirala 1944. godine u američkom Breton Woodsu“ – napominje član savjeta Instituta Euroazijske ekonomske unije Valerij Munirov.

Ono glavno što razlikuje novu epohu je to što je umjesto industrijskog dominantan postao financijski kapital. Najvažnija posljedica je promjena glavnog načina vođenja svjetskog rata. Postupno su mjesto oružanog sukoba zauzele financijske operacije. Obična borbena djelovanja su prešla od osnovnih u rang pomoćnih. Ma koliko paradoksalno djelovalo na prvi pogled, upravo tu funkciju ratnih djelovanja u Ukrajini i Siriji. Ona osiguravaju globalne strateške operacije preraspodjele tržišta.

U skladu s tim su se promijenila i glavna ratišta. Ranije je to bio prostor: kopno, more i zrak. Danas su glavna ratišta – monetarno, burzovno i robno tržište. Ako se nastavi s analogijama, umjesto strateške nuklearne trijade (raketne strateške snage, podmornice-rakete nosači-strateška avijacija) nastupaju središnje banke, carinske službe i porezne službe.

Pa ipak, prelazak s industrijskog na financijsko-industrijsko društvo je samo međuperioda. Već se naziru obrisi sljedećeg dominantnog kapitala, koji se može nazvati kognitivnim. Još ga nazivaju i ljudskim, kreativnim itd. Sljedeća dominantna vrsta sukoba, za što se treba pripremati – jeste misaoni rat. Ratište će biti u ljudskoj svijesti.

Hladni rat, koji je počeo praktično odmah po završetku Drugog svjetskog, suštinski je bio prvenstveno financijsko-ekonomski. SSSR je izgubio ne u utrci u naoružavanju (sovjetsko oružje i vojna tehnika se još uvijek koriste). Mi smo izgubili ekonomsku utrku u tri područja: ovladavanje novim tehnologijama, smanjenje ukupnih troškova i cijene koštanja, proizvodnja kvalitetne robe za široku potrošnju.

Teroristički napadi 2001. godine u New Yorku mogu označiti kao početak novog financijsko-ekonomskog rata. Sada je glavni protivnik SAD umjesto SSSR postala Kina. Ona je sustigla američko gospodarstvo po visini BDP, a prema nekim podacima čak i prestigla, ako se računa paritet kupovne moći. Ali, treba imati u vidu da obje zemlje zbog međusobne povezanosti gospodarstvo nisu zainteresirane za uništavanje konkurenta. Zato neće biti ni skore propasti dolara, ni slabljenja Kine.

Washington i Peking su “zakleti prijatelji”, ali zavjere između njih, čega se mnogi sada plaše, neće biti. Novi pakt Molotov-Ribbentrop je moguć, oni zaista dijele tržišta, ali će ga u dugoročnoj perspektivi prekršiti jedna ili druga strana. Pa ipak, raskid neće dovesti do uništenja protivnika. Da su Kinezi htjeli, odavno bi srušili dolar: oni imaju u rezervama oko tri bilijuna u američkoj valuti.

Po mišljenju zastupnika Državne dume Jurija Nagernjaka, dolar nije osiguran s aspekta starih pristupa, to jest zlatom. Sjedinjene Države su prilično učinkovito izgradile svoj financijski sustav. Njegov smisao je u tome da je dolar osiguran projektiranjem. Nekim stručnjacima se čini da SAD samo tiskaju novac. A zapravo je sustav prilično uravnotežen i dobro osmišljen. Amerikanci zato i sjede na vrhu te piramide. Da, potraživanje ona tri bilijuna bi nanijelo značajnu štetu gospodarstvu SAD, ali nijedna zemlja ne može sama sruši postojeći sustav, čak i ako raspolaže s ta tri bilijuna.

Naše gospodarstvo je zrno pijeska u usporedbi s američkom i kineskom.

U sovjetsko vrijeme BDP Kine iznosio je oko jedne petine BDP SSSR. Sada ruski BDP čini manje od petine kineskog. I to računajući sve naše sirovinske resurse. BDP očišćen od ugljikovodika je toliko mali, da je smiješno i uspoređivati. Zato nam preostaje da žongliramo između dva giganta. To je, možda, jedini put za obnavljanje ekonomskog potencijala zemlje.

Na primjeru dva glavna svjetska igrača treba vidjeti kako se pripremaju financijsko-ekonomski ratovi. Na Zapadu (neka se ne iščuđavaju domaći tržišnjaci) postoje operativni centri za planiranje. Nešto poput Glavne operativne uprave Generalštaba. Njima upravljaju transnacionalne korporacije. Jedan od takvih centara je investicijska tvrtka The Vanguard Group, čija je vrijednost oko tri bilijuna dolara. Konceptualni centri i trilateralne komisije postavljaju zadatak, a operativno upravljanje se vrši na nacionalnoj razini. Sustav upravljanja na Zapadu nije javan, sakriven je iza paravana.

Na Istoku je obrnuto. Na primjer, u Kini planiranje financijsko-ekonomskog rata na svim frontovima – robnim, monetarnim, burzovnim vrši struktura koju kontrolira Generalštab Narodnooslobodilačke armije Kine pod kontrolom zamjenika načelnika Glavnog stožera. Operacije planiraju ne Ministarstvo trgovine, Ministarstvo financija ili Narodna banka, već vojni stručnjaci koji su prošli odgovarajuću obuku u Akademiji Generalštaba. Zatim te planove strateških operacije odobrava Vojno vijeće CK KPK, a odatle se već u vidu direktiva prosljeđuju Narodnoj banci, ministarstvima, službama itd.

Stručnjaci za Kinu znaju da je Vojno vijeće CK KPK ključni strateški organ u sustavu vlasti Kine, jer predsjednik Kine, pošto nema funkciju predsjednika vojnog savjeta, faktički nema potpunu vlast. Deng Siaopin je, nakon povlačenja s funkcije predsjednika Kine, još nekoliko godina ostao predsjednik Vojnog savjeta, faktički zadržavajući uzde države vlasti i osiguravajući kontinuitet.

U Rusiji je Vojnom savjetu CK KPK po nekim značajkama sličan Savjet Sigurnosti. A u našoj povijesti je postojao takav organ kao što je Državni odbor za obranu SSSR. Iako se oni ne mogu izravno usporediti, u ratu su funkcije bile mnogo šire, pa i ovlasti je bilo više.

Što slijedi iz gore navedenog?

Treba priznati da je financijsko-ekonomska borba suvremeni vid ratovanja, a ne prosto nadmetanje gospodarskih subjekata. Unijeti to u Vojnu doktrinu.

Treba povjeriti planiranje financijsko-ekonomskog rata strukturama koje posjeduju strateško razmišljanje i koje su podređene Vijeću sigurnosti Rusije.

Treba osigurati međusobnu suradnju članica Euroazijske ekonomske unije u strateškom planiranju financijsko-ekonomskog rata.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

U Hrvatskoj se vodi žučna polemika oko imenovanja Tihomira Oreškovića za mandatara nove hrvatske Vlade i okolnostima pod kojima je došao na mjesto premijera

Tihomir Orešković je bio je financijski direktor Teva grupe za Europu, inače korporacije koja je preuzela Plivu. Na tu funkciju stigao je upravo iz Plive, gdje je bio čelni čovjek do 2014. Orešković je u Tevi od 2005. i radio je kao glavni financijski direktor Teve Kanada, a od 2009. kao glavni financijski direktor za Istočnu Europu. Na poziciji glavnog financijskog direktora za regiju EMIA (Istočna Europa, Mediteran, Izrael i Afrika) imenovan je 2010.

Za mandatara nove hrvatske Vlade, Tihomira Oreškovića, potvrdili su ga Božo Petrov i Tomislav Karamarko i to nakon sastanka čelnika Mosta i Domoljubne koalicije. Mandatara je predložio HDZ, a s izborom se složio Most.

Tomislav Karamarko, čelnik Hrvatske Demokratske Zajednice, prilično je iskusan u korištenju “sporednog kolosijeka” za ulazak u visoku politiku i preuzimanje važnih funkcija u državi. Ne treba zaboraviti da je na mjesto ministra unutarnjih poslova Vlade bivšeg premijera Ive Sanadera došao kao “nestranačka osoba” i da je po drugi put u životu člansku iskaznicu HDZ-a primio 2011. godine od tadašnje premijerke Jadranke Kosor.

Naime, Tomislav Karamarko 1993. napušta HDZ i tada je bio usko povezan s frakcijom Josipa Manolića, Franje Gregurića i Stjepana Mesića koji će mu kasnije kao predsjednik osigurati da postane savjetnikom predsjedničkog ureda RH za nacionalnu sigurnost. Od 2000. do 2002. bio je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, od 2004. do 2006. godine bio je bio ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006. i tako sve do 2008.

Nakon ulaska u Vladu kao ministar unutarnjih poslova, Karamarko pristupa HDZ-u, gdje se pobrinuo da izbaci Jadranku Kosor, a na XV. saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u drugom krugu pobjeđuje Milana Kujundžića i postaje četvrti predsjednik te stranke.

Valjda je svima jasno da je mogućnost da čovjek koji je služio Stjepanu Mesiću i revno izvršavao zadaće povjerene mu od Haaškog suda nikada i ni u jednom scenariju nije mogao preuzeti HDZ, ali mu je to pošlo za rukom i cijeli je posao odradio maestralno.

Jednako tako je i s Tihomirom Oreškovićem, koji, da su ga ranije predstavili i da se kandidirao na izborima, u današnjoj Hrvatskoj ni na koji način ne bi mogao doći na mjesto premijera.

Tomislav Karamarko, iako mnogima antipatičan, čovjek je koji poznaje vještine preuzimanja vlasti i potrudio se pronaći način kako za premijera ustoličiti čovjeka koji predstavlja korporativnu elitu, a za kojeg nitko nije glasao. Čelnik Mosta, Božo Petrov, ako je istina da je Orešković kandidat Hrvatske Demokratske Zajednice za premijera, a čini se da jest, ovdje je odigrao ulogu obične marionete koja nije dorasla Karamarkovim obavještajnim spletkama.

Izgleda da je ovoj Vladi suđeno da ostane “upisana u povijesti” više no što će to biti gotovo desetljeće vladavine Franje Tuđmana ili cijeli period vlada, HDZ ili SDP, zajedno.

Ono što se dogodilo i što svi zaboravljamo jest da se ustoličenje korporativnog tehnokrate na mjesto premijera ne može nazvati nikako drugačije nego “državnim udarom” koji je odlučen u centrima moći izvan granica Hrvatske, a moguće i uz pomoć predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović i njenih prijatelja iz Atlantskog vijeća i Trilateralne komisije.

Naravno, ne radi se o klasičnom državnom udaru latinoameričkog tipa i ulaskom vojnika sa strojnicama u zgradu parlamenta.

Državni udar, između ostalog, ne znači uvijek nasilno preuzimanje vlasti, koliko “egzekucija koja prethodi presudi”, kako je to definirao francuski mislilac Gabriel Naudé još polovinom 17. stoljeća.

Što se dogodilo u Hrvatskoj ovih dana? Upravo ono što se nitko ne usudi javno izgovoriti. S političkim manevrima u predsjedničkom uredu i tijekom izbora parlamentarne većine smo dobili Vladu koja sa svojim čelnikom nikako ne može služiti interesu hrvatskoga naroda. To je valjda svima jasno, a oni koji gaje i najmanju nadu da će biti drugačije, uskoro će biti razočarani.

Osim toga, nema nikakve sumnje da je predsjednica republike kao “čuvarica Ustava” ozbiljno ugrozila opstojnost zemlje.

Prije toga se trebalo riješiti starog hadezeovskog kadra, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa i drugih, što je bila zadaća Tomislava Karamarka. Kako inače objasniti da je ovako olako odbio insistirati na tome da kao relativni izborni pobjednik ipak on bude premijer? To bi, na kraju, sigurno bilo poštenije, nego puč kojeg smo prisiljeni šutke promatrati.

Istina, HDZ i SDP su jednako doprinijeli disoluciji parlamentarizma i ekonomskom slomu zemlje. No, jednako tako su svi znali da “ulazak u teren” osobe poput Tihomira Oreškovića neće biti moguć bez gospodarskog sloma i teške ekonomske situacije u zemlji, što se na kraju i dogodilo. Na kraju, govoreći neprestano o “nužnosti provedbe strukturnih reformi”, za koje nitko ne zna što zapravo znače, je došlo do nevjerojatnog obrata u samo nekoliko sati i usuglašavanja oko imena novog mandatara bez ikakvog političkog legitimiteta. I eto, “državni udar” je uspio.

No, treba još samo spasiti privid demokracije i to poput najobičnijeg mafijaškog bossa koji naređuje : “Učinite to i to…, ali sve mora biti legalno!”, te se pronalazi način da se u Zagrebu ustoliči korporativna aristokracija.

Ovo je zaista jedinstven primjer u hrvatskoj povijesti, zemlje koja je često zbog vojne moći velikih carstava bila prisiljena popuštati, ali nikada ovako “dragovoljno” i na ovako lukav način.

Naravno, na kraju je trebalo srušiti i posljednju iluziju, te stvoriti privid neizbježnosti. Tu na scenu stupaju mediji i javne osobe koje tvrde “kako se drugačije jednostavno nije moglo poradi spasa zemlje, ljudi i ekonomije”.

No okolnosti za moderni državni udar ne moraju nužno biti političke ili socijalne prirode, jer u eri visoke tehnologije i sam državni udar je stvar čisto tehničke prirode.

U ovom slučaju “tehnički” ne znači samu taktiku i način izvedbe, nego da uspjeh državnog udara ovisi o tehničkoj koordinaciji odluka donesenih od strane moćnika, nedodirljivih, ali sveprisutnih, koji interveniraju i utječu na živote nacija kada i kako žele. U trenutku kad se politička moć izjednačava s korporativnom, “državni udar” postaje sve lakši u svojoj izvedbi i do te mjere lagan za realizaciju da to nitko i ne primjećuje.
 
(altermainstreaminfo.com.h/uredio:nsp)

Čvrsto vjerujem da su pokojni predsjednik Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak otrovani u Daytonu. Obojici se rak na malome mozgu pojavio istog dana, minute i sata

Prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman kao i Gojko Šušak, istog su dana oboljeli od iste vrste tumora na malom mozgu. Dogodilo se to nakon sastanka u Daytonu, a ubrzo nakon toga oni umiru. I u veljači 2001. godine, također od raka, umire i general Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske u “Oluji”, piše dnevno.hr.

Vrijeme je da se zapitamo koliko to može biti slučajno jer ako samo pogledamo bližu povijest, svi važniji predsjednici svijeta umrli su upravo od raka. Čini se kako ipak iza svega stoji tajna tehnologija koja je u rukama SAD-a već godinama, a pomoću nje se uređuje svijet po njihovoj volji. Ubijaju se predsjednici i protivnici globalizma te svi oni koji se usprotive SAD-ovoj nadmoći.

Tijekom istrage koju je 1975. godine proveo “Poseban odbor američkog senata” u vezi sa zavjerom ubijanja stranih vođa, otkriveno je da je Centralna obavještajna agencija proizvela i posjedovala pištolj s otrovnim strelicama koji uzrokuje srčani napad i karcinom. (video, dolje)

Kada je krajem 2011. godine u svom godišnjem obraćanju vojsci predsjednik Venezule Hugo Chavez rekao da postoji mogućnost da SAD posjeduje tajno, visoko tehnološki razvijeno oružje kojim je moguće “zaraziti” ljude karcinomom, mnogi su na ovu njegovu izjavu koju su prenijele svjetske agencije samo odmahnuli rukom, odmah je svrstavajući u kategoriju “bombastičnih” i “živopisnih” tvrdnji po kojima je Chavez bio poznat.

Međutim, oni malobrojni koji su obratili pozornost na njegovo upozorenje primijetili su da je vrlo teško objasniti što se događa s predsjednicima južnoameričkih država među kojima je zavladala prava “epidemija” raka. Oni su morali pogledati popis oboljelih i pomisliti da je to teško objasniti primjenom zakona vjerojatnost i da tu doista ima nečeg čudnog.

A taj popis je zaista impozantan i na njemu se nalaze:

Kristina Kirchner, predsjednica Argentine, koja je oboljela od raka štitne žlijezde, a koja je na tom mjestu naslijedila svog supruga
Nestora Kirshner, oboljelog od raka crijeva
Olanta Humala, predsjednik Perua (rak želuca)
Luiz Inacio “Lula” de Silva, bivši predsjednik Brazila (rak grkljana)
Dilma Vana Rousseff, sadašnja predsjednica Brazila (rak limfnih žlijezdi)
Fernando Lugo, bivši predsjednik Paragvaja (rak limfnih žlijezdi)
Evo Morales, predsjednica Bolivije (nazalni rak)

Ako se ovom popisu pridoda i sam Hugo Chavez, kao i kubanski predsjednik Fidel Castro, zaista se postavlja pitanje kako je to moguće.

Upravo je Fidel Castro, koji je vodio dugogodišnju borbu s rakom, bio taj koji je upozorio Huga Chaveza na opasnost, rekavši mu da dobro pazi što jede i pije jer postoji visoko razvijena tehnologija kojom se može izazvati rak kod ljudi, koju CIA koristi za eliminiranje svojih političkih protivnika.

“Fidel mi je uvijek govorio: Chavez, čuvaj se. Ti ljudi su razvili tehnologiju… Pazi što jedeš i što ti daju da jedeš… dovoljna je jedna iglica i mogu ti ubrizgati bilo što”, prenio je Chavez riječi svog prijatelja Castra, koji je preživio nebrojene pokušaje atentata i sasvim sigurno bio dobro upoznat s opasnostima koje ga vrebaju na svakom koraku.

Svi ovi bivši i sadašnji predsjednici južnoameričkih država su, manje ili više, pripadnici socijalističke i ljevičarske orijentacije koji pokušavaju donositi demokratske i ekonomske promjene u svoju zemlju, što je politika koje je u suprotnosti s interesima SAD kojima ne odgovara jačanje država Latinske Amerike i koje su stotinama godina držale monopol na ovom kontinentu i postavljale po svom nahođenju marionetske režime i predsjednike, ne prezajući ni od otvorene podrške vojnim pučevima i raznoraznim diktatorima, čiji je cilj bilo vlastito bogaćenje i stjecanje moći na račun mase svojih manje sretnih sunarodnjaka čiji su životi protjecali u krajnjoj bijedi i siromaštvu.

Tijekom istrage koju je 1975. godine proveo “Poseban odbor američkog senata” u vezi sa zavjerom ubijanja stranih vođa, otkriveno je da je Centralna obavještajna agencija proizvela i posjedovala pištolj s otrovnim strjelicama koji uzrokuje srčani napad i karcinom. Iz ovog pištolja je ispaljivana strelica natopljena smrznutim tekućim otrovom, širine vlasi kose i dužine pola centimetra, koja je mogla probiti odjeću i koju je bilo gotovo nemoguće otkriti jer nije ostavljala nikakav trag na tijelu žrtve.

Kwame Ture, nekadašnji radikalni vođa “Crnih pantera”, sve do svoje smrti tvrdio da ga je CIA otrovala karcinomom. On je umro od raka prostate u svojoj pedeset i sedmoj godini, a po riječima njegovih prijatelja, nikada nije ni pio ni pušio, bavio se plivanjem, vježbao je svakog dana i vodio računa o svom zdravlju.

Jack Ruby koji je ubio Leeja Harveya Osvalda, atentatora na američkog predsjednika Johna Kennedyja, umro je od raka pluća 1967. godine. Ono što je neobično jest to što su kod njega prilikom autopsije otkrivene maligne stanice koje nisu potjecale iz respiratornog sustava. Ruby je članovima svoje obitelji prije smrti rekao da mu je neka kancerogena supstanca ubrizgana u zatvoru kada je injekcijama liječen od gripe.

Neobična je i misteriozna i smrt Aleksandra Litvinenka koji je umro 2006. godine u Londonu od posljedica trovanja polonijem 210. Ostaje samo nagađati koja je obavještajna služba za ovo bila odgovorna. Ali, on je gotovo odmah umro od izuzetno progresivnog oblika raka koji mu je zahvatio sve vitalne organe.

Još jedan tipičan slučaj trovanja jest onaj bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka otrovom pod imenom “dioksin” koji je bio proizveden u nekom laboratoriju izvan Rusije. “Dioksin” je poznat kao otrov koji izaziva rak nazalnih šupljina i respiratornog sustava.

Za smrt palestinskog lidera Jasara Arafata mnogi sumnjiče izraelsku obavještajnu službu Mosad. Prema mišljenju francuskih liječnika koji su izvršili autopsiju, on je umro od masovnog krvarenja u mozgu, izazvanog poremećajem u protoku krvi čiji je uzrok neka nespecifična infekcija. Broj trombocita u njegovoj krvi bio je izuzetno nizak, a broj leukocita izuzetno visok, što odgovara simptomima raznih bolesti, uključujući leukemiju, upalu pluća, kao i nekih bolesti krvi.

Uporaba otrova, kancerogenih supstanci, virusa i bakterija je vjerojatno samo vrh ledenog brijega. U vrijeme ogromnog tehnološkog napretka, kako javnog, tako i tajnog, upotreba različitog “energetskog” i “frekvencijskog” oružja ne predstavlja više samo domenu znanstveno-fantastičnih filmova, već, najvjerojatnije, našu svakodnevnicu.

Da su Tuđman i Gojko Šušak ubijeni, a zaraženi u Daytonu, progovorio je javno još 2002. godine Ljubo Ćesić Rojs rekavši sljedeće: “Čvrsto vjerujem da su pokojni predsjednik Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak otrovani u Daytonu. Obojici se rak na malome mozgu pojavio istog dana, minute i sata. Može li to biti slučajno?” Slučajno sigurno nije, no velom tajne ostat će obavijena istina i razlozi njihova ubojstva…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Vraćamo li se u izvanredno stanje kao 1991.? Vlade nacionalnog jedinstva stvaraju se samo u izvanrednim situacijama kao što su rat ili velika ekonomska kriza

MOST nudi Vladu nacionalnog jedinstva koja se u pravilu primjenjuje u izvanrednim situacijama kao što su rat ili velika ekonomska kriza, odnosno kako bi se postiglo nacionalno pomirenje. U Hrvatskoj samo je jednom došlo do osnivanja takve vlade a to je bilo ratne 1991. godine.

Naime, vlada nacionalnog jedinstva, poslije nazivana i “ratnom vladom”, osnovana je početkom burnog kolovoza 1991., u vrijeme barikada, neprestanih provokacija JNA i srpske paravojske, neodlučnosti međunarodne zajednice da prizna Hrvatsku i Sloveniju, te očekivanju rata.

Naime, tada vladajući HDZ i Franjo Tuđman našli su se u gotovo bezizlaznoj situaciji te su shvatili da im je potrebna općenarodna podrška koju su ostvarili osnivanjem te prve i jedine koalicijske vlade tijekom Tuđmanove vladavine. Ona se održala oko 10 mjeseci, ali je odradila početak rata i međunarodno priznanje. Vodio ju je Franjo Gregurić, potpredsjednik je bio Mate Granić.

Vladu nacionalnog jedinstva uz članove HDZ- a činili su i predstavnici svih parlamentarnih stranaka i nestranački stručnjaci.

Glavna zadaća Gregurićeve vlade bilo je osigurati obranu, zaštititi stanovništvo na ugroženim područjima, skrbiti za prognanike i izboriti se za međunarodno priznanje, što je konačno i ostvareno 15. siječnja 1992. kad je Hrvatsku priznalo 15 zemalja tadašnje Europske zajednice i još neke države, a 22. svibnja Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode.

Na pomolu su bili turbulentni događaji, a poprimali su oblik pobune. Radi potpunog političkog jedinstva bilo je potrebno formirati Vladu nacionalnog jedinstva, takvu koja će imati podršku svih političkih snaga u zemlji. Tako je nastao sporazum osam političkih stranaka koji su potpisali čelnici HDZ-a, HDS-a, HKDS-a, HNS-a, HSLS-a, HSS-a, SDP-a,

Socijalističke stranke. Kao što se vidi iz sporazuma, postignuto je jedinstvo radi očuvanja cjelovitosti i neovisnosti Republike Hrvatske. Pregovori o sastavu vlade i devet točaka sporazuma vodili su se intenzivno čitav tjedan u okolnostima sve veće ugroze sigurnosti građana i rata koji je već počeo – ispričao je svojedobno Franjo Gregurić.

U nedavno objavljenoj knjizi bivšeg visokopozicioniranog pripadnika UDBA-e i drugog predsjednika Vlade u suverenoj Hrvatskoj Josipa Manolića “Politika i domovina” on tvrdi da je stvarni razlog formiranja te vlade bio unutarnji sukob u HDZ-u. Naime, krajnja desna grupacija unutar HDZ-a imala je namjeru da ostvari veći utjecaj na vođenje državne politike zbog čega se predsjednik Franjo Tuđman osjetio i osobno ugrožen.
 
(24sata.hr/uredio:nsp)

Svi sukobi u svijetu, sve promjene granica, javno mnjenje i raspoloženje, ratovi i revolucije planiraju se u Vatikanu a izvršavaju preko Londona (City i Tavistok institut) i Washingtona

Od podjele kršćanske crkve na Istočnu i Zapadnu 1054. godine pa do danas, postoji u politici Vatikana kontinuitet, u smislu nastojanja da pod svoju dominaciju stavi sve kršćanske crkve; mijenjali su se samo oblici borbe, strategija i taktika.

Prvi svjetski rat koji pokreće rimokatolička monarhija napadom na Kraljevinu Jugoslaviju, donosi strašne vojne i civilne žrtve. Tijekom Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj je funkcioniralo 10 velikih koncentracijskih logora, uz još 290 manjih, pratećih logora i zatvora.

Što reći o Drugom svjetskom ratu? Prema američkim izvorima preko 1400 katoličkih svećenika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini u tijeku Drugog svjetskog rata osobno klalo, mučilo, silovalo, ubijalo na razne načine i nasilno prevodilo u katolicizam.

Vatikan je kriv i za raspad Jugoslavije. Sve je dogovoreno na sastanku pape Ivana Pavla II s njemačkim ministrom Gensherom. Tog, 26. studenog 1991, državni tajnik Vatikana uputio je memorandum sa zahtjevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske kao neovisnih država, svim članicama Konferencije o europskoj sigurnosti. Poslije tog vatikanskog memoranduma, Slovenija i Hrvatska su priznate kao nezavisne države, što je izazvalo žestoke sukobe i rat.

Vatikanska banka, preko organizacija poput Opus Dei, Malteških vitezova i sličnih financirala je pokret Franje Tuđmana.

“Između SAD, Vatikana i Njemačke sklopljen je 1976. godine tajni sporazum u 11 točaka. Jedna od središnjih teza ovog sporazuma bila je ideja o federalizaciji svijeta.”…

Američki geopolitičara Zbigniew Brzezinski vidi glavnu opasnost u pravoslavlju, dok poznati S. Huntington, piše da su Rusija i njena pravoslavna civilizacija neprikladne za Novi svjetski poredak.

Zato tu civilizaciju treba uništiti. Katolička crkva, nekada filofašistička, danas filoamerička, zajednica od milijardu i 200 milijuna vjernika, predstavlja jedan od glavnih stupova u američkoj politici globalizacije.

Korijen svega ovoga što se događa u Ukrajini, kao i mnogo puta do sada, je u Vatikanu, koji je stoljećima ratovao protiv pravoslavnih, da bi im, što milom, što silom, nametnuo svoje tumačenje kršćanstva.

Papizam je to, a on je gori od ateizma, jer propovijeda lažnog, velikoinkvizitorskog “Krista”. Ukrajina nema nikakve veze sa suverenitetom, demokracijom ili “ruskom agresijom”. To je sve propaganda. Sve se svodi na moć, imperijalnu ekspanziju i proširenje sfere utjecaja.

Može se izdvojiti čitav niz aspekata koji demonstriraju sličnost i izravne paralele između agresije Zapada u Jugoslaviji devedesetih godina i ovoga što se događa u Ukrajini 2014 – 2015. godine. Sličnost po pitanju dovođenja nacista na vlast.

Kao što je u ratu protiv Rusije koristi ukrajinske naciste. Na vlast u Kijevu su pučem došli nacisti koji su započeli s progonom Rusa. Primjerice jedna od paravojnih formacija koja sudjeluje u agresiji na Novorusiju “Azov”, kao amblem ima okultne oznake SS-a i “Crno sunce” Anenerbea, koje se nalazi u dvorcu Vevelsburg. Anenerbe je tajna organizacija koja je oblikovala ideologiju Nacističke partije i Trećeg rajha. Na strani kijevske hunte bori se najgori ološ iz SAD i EU.

Nacisti u Odessi su spaljivali Ruse, a u okupiranim selima Novorusije ubijaju sve što stignu. Baš kao i na Balkanu, glavni naglasak u Ukrajini stavljen je na etničke proturječnosti.

Vatikan jedan od organizatora Euromajdana, koji se približava granicama Rusije. DANAS NA ZAPADU UKRAJINE GORE PRAVOSLAVNE CRKVE – NAMEĆE SE KATOLICIZAM!

Ukrajinski nacisti osvajaju pravoslavne hramove, muče i ubijaju svećenike (na Donbas ih gađaju iz artiljerijskih oruđa). Kijev, koji je bio središte pravoslavne teologije i znanosti uopće, danas pretvaraju u katolički, grad.

Ukrajinski nacisti i šovinisti danas uz pomoć zapada i Vatikana pripremaju potpuno čišćenje Rusa sa vjekovnih teritorija na kojima žive kako bi očistili prostor od pravoslavlja. Filaret, arhiepiskop Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog partijarhat, javno je pozivao na “ubijanje Moskovljana”.

Poznata je izjava pape, dana u vrijeme telemosta s moskovskim rimokatolicima: “Ako postoji jedna Europa i jedna valuta – onda i Crkva treba biti jedna!” Na koju se Crkvu misli – Pravoslavnu ili Rimokatoličku, nema mjesta sumnji.

Dakle: jedna država, jedna valuta, jedan papa. Očito je da politika koju vodi Vatikan ima sve odlike imperijalističke politike, koja nastoji različite narode i kulture objedini, zarad ostvarenja zajedničkih globalističkih ciljeva i ideja.

Globalizam je demonska ideja. Daj Bože, da se nikada ne ostvari, inače se vraćamo u robovlasnički sustav i robovlasničko doba. To je ono što razara vjeru, naciju, obitelj, moral, ljudsko dostojanstvo, cijeli svijet. Gospodin će, kao i do sada, pobožni ruski narod voditi putem Istine Svoje, štiteći ga od svih zabluda i laži, pa i od najotrovnije, iako najzaslađenijeg – papinskog ekumenizma …

Partnerstvo između Vatikana i Hitlera službeno je sklopljeno 20. srpnja 1933. potpisivanjem konkordata između Svete stolice i njemačkog Reicha, kada su se njemački svećenici službeno zavjetovali na odanost Hitleru.

Nacizam nije poražen u Drugom svjetskom ratu, poražen je Wehrmacht, nakratko je poražena država Njemačka ali je ideologija nacizma preživjela. Danas se “Četvrti Reich” organizira na istim principima korporativne države kakva je bila nacistička Njemačka, s tom razlikom što je novi korporativni projekt profinjeniji, ne nose se više crne uniforme i kukasti križevi.

Danas je pristup okrenut prvo ekonomskom potčinjavanju svijeta, a oružana sila koristi se samo protiv neposlušnih država i naroda. Krajnji cilj je isti: porobljavanje zemalja, ako može i čitavih kontinenata i pljačka njihovih resursa.

Razbijanjem Jugoslavije, agresijom na SFRJ, SAD i EU su pokazali da su pravi nasljednici Adolf Hitlera. Kao i Hitlera njih može zaustaviti samo snažan i odlučan otpor ….
 
(The Balkans Chronicles,Facebookreporter,web-tribune/uredio:nsp)

Ako odmah na početku teksta iz rasprave izbacimo srbočetničku zavjeru ili da autora proglasimo četnikom i jugokomunjarom što je prilično težak zadatak za zadrte nacionaliste, mogli bi se zateći u zrakopraznom prostoru sulude državne logike, besramne i licemjerne politike rodjačkog usmjerenja i katastrofalnog saznanja da živimo u državi koja nije vrijedna ni hračka

Danima se drvi po medijima o veličanstvenoj proslavi dvadesete obljetnice “Oluje”, a glavni akteri organizacije te stupidne parade u kojoj se slavi rat (pobjeda u ratu ako vam je milije), međusobno se natječu tko će prodati građanim što bolju patos nacionalističku foru.

Tuđmanovi kipovi niču kao gljive poslije kiše, Karamarko je već odavno teleportiran u 1941. godinu i zapovjeda Jasenovcem, Milanović bi valjda za pobjedu na izborima objavio rat Sloveniji da može, Kolinda je obišla sve štale i kokošinjce u državi, branitelji su za svoje braniteljske mirovine spremni izvesti i državni udar, a sve pod parolom domoljublja, državni paraziti stavljaju novi premaz vazelina samo da što lakše kliznu u svoje omiljene rupice, dočim obični croaticus-domesticus građanin već 25 godina od osnutka ove države i dalje puši isti štos sa zastavom, oružjem i domovinom.

Zašto mimohod, a ne vojna parada?

Osim činjenice da bi se netko mogao dosjetitit pa vojnu paradu usporediti sa gay paradom, mimohod je ustvari najprimjereniji naziv ovog cirkusa koji svoju ishodišnu točku ima u smrti, nesreći i najgorem obliku ljudske katastrofe…osim ratne pobjede tu se ustvari nema šta slaviti.

Organiziran je mimohod, dakle, oni će hodati mimo nas što je već samo po sebi dovoljno da shvatimo apsurdnost samog čina, a osim činjenice da oni već 25 godina ove države hodaju i žive mimo nas, treba napomenuti da nas i normalan život već 25 godina mimoilazi tako da je ovo višedimenzionalni mimohod.

Slavimo zveckanje oružja, a usput slavimo i činjenicu da smo već 25 godina sačuvali živu glavu na ramenima pored ovakvih luđaka kojima je rat, oružje i smrt veća čast od normalnog i civiliziranog života.

Napali nas Srbi, a zatukli nas naši Hrvati

Računajmo samo u 25 godina ove države 25 novorođenih generacija i recimo da je prosjek novorođene djece svake godine u Hrvatskoj 40 000. Kada pomnožimo 40 000 sa 25 godina dobijemo impresivnu brojku od 1 000 000 novih građana u ovih 25 godina samostalne Hrvatske, koji su ni krivi ni dužni osuđeni na propast života u pokradenoj i devastiranoj državi čiji su prvoborci ginuli samo za beneficije svojih preživjelih suboraca i onih koji će kasnije parazitirati na sustavu braniteljskih mirovina i čiji su predstavnici naroda sustavno radili na tome da si urede državu po vlastitoj mjeri, ne mareći za građane koji su i okosnica same države i bez kojih sve ovo ne bi ni postojalo.

Kada uzmemo ove krnje parametre kao validne (generacije prije ne računamo jer njih je odavno mimoišao normalan život), dolazimo do saznanja da mimohod ustvari nije odavanje počasti palima za slobodu Hrvatske, da nije proslava veličanstvene pobjede, već je podsjetnik, upozorenje svim građanima da će ako se ikada pobune protiv ovog robovlasničkog sustava, ovog izrabljivanja i prevare stoljeća naletiti, sudariti se sa vojnom silom koja je tu da štiti njih…ne nas, jer mi od samostalne Hrvatske nemamo ništa osim činjenice da služimo sustavu koji na našim leđima, našim životima prilično lagodno živi i već 25 godina izrabljuje građane u slavu svoje ratne pobjede.

Da ne trošimo dragocjene retke na 200 bogatih obitelji, neka ih i neka se uguše u pustim milijunima da bog da.
Da ne trošimo previše energije na lažne branitelje, neka ih se pokoljenja srame.

Da ne bauljamo bespućima nepotizma, rodjačkog uhljebljivanja, veza i poznastava državnih parazita, neka ih i neka im, jadni su i ne znaju bolje.
Da ne gubimo vrijeme na agresiju Srbije diljem Jugoslavije pa i Hrvatske, kusaju danas ono što su sijali.

Da ne trošimo živce na činjenicu da je čitav rat bio jedna velika namještaljka složena samo u svrhu velike pljačke, neka im njihove zastave, himne i vjera, jebe nam se za to, prisjelo je nama, a prisjeda polako i onima koji su u ime toga sjebali tuđe i vlastite živote.

Ali zar je doista bilo toliko teško uzeti manje, ukrasti umjerenije, živjeti usklađenije sa većinom i iskazati minimum razuma da se shvati da vrč ide na vodu dok se ne razbije?
Odgovor je vrlo jednostavan…da, bilo je teško, teško je i ustvari je nemoguće da ti agresori normalnog života shvate da građanstvo nije tu da servisira njihove parazitske namjere već da servisira sustav koji će omogućiti svakom građaninu život koji je u skladu sa civilizacijskim normama 21. stoljeća.

Traži račune i ulovi kune!

U duhu dijabolične ideje da je smotra vojne sile i defiliranje iste kroz grad, nešto ćemu bi se narod trebao veseliti i nešto što bi u svakom građaninu trebalo izazvati ponos i veselje, državni lumeni su zamislili, obzirom da ovako očita pizdarija prolazi, da bi bilo genijalno da građani krenu cinkati i prokazivati svoje sugrađane koji im ne izdaju račun za određenu uslugu.

Za 25 000 kuna koliko iznosi nagrada koju će neki naivac dobiti putem nagradnog izvlačenja za cinkanje, znači, čak neće ni dobiti nagradu nego tek nakon cinkanja ulazi u bubanj sa ostalim cinkarošima, pa koga strefi taj je baja. Dakle, osim činjenice da mi plaćamo nadležne službe koje očito ne mogu izvršiti posao za koji su plaćene, država je zamislila da se i međusobno drukamo i radimo posao za koji ih mi plaćamo.

Kada se prosječan građanin susretne sa ovako monumentalnim sranjem od države u kojoj živi i kada shvati da je sustav tako jadan da ne može čak ni samostalno servisirati vlastito financiranje kroz poreze koji nisu mali i kad pozivaju građane da se moralno unakaze pretvarajući se iz koliko toliko časnih ljudi u prokazivače, drukere i cinkaroše, a samo zato da bi državni paraziti skupili koju kunicu više za svoje političke pozicije, onda suluda ideja da će ovdje ikada zavladati jednaki zakoni za sve i da će biti bolje postaje utopija.

Da mi živimo u državi koja skrbi o svojim građanima, da je samostalnost Hrvatske dovela do toga da se građani uvedu u bolji i pravedniji sustav jer kao onaj je bio loš, da se građanima nije poljuljalo povjerenje u državu i sustav silnim pljačkama, tajkunizacijom i prodajom zajedničke imovine onda bi mimohod imao smisla, ali to onda ne bi bio mimohod već vojna parada.

Osim toga, građani bi sami i bez poticanja na cinkarenje od strane Vlade RH-a prijavljivali prekršitelje zakona jer bi suštinski voljeli državu u kojoj žive, ali prije svega sustav koji im omogućuje život dostojan čovjeka.

Nije Vladi RH-a palo na pamet da organiziraju nagradnu igru u kojoj bi građani drukali poslodavce koji isplaćuju plaće radnicima pola na ruke, a minimalac na račun i tako da doskoče sivoj ekonomiji, a nije takvih poslodavaca zanemariv broj u Hrvatskoj.

Ako znamo da Hrvatsku godišnje posjeti cca 11 milijuna turista i da su prihodi od turizma 7 milijaradi eura, onda se doista treba praviti ober blesav i glup na činjenicu da ta vojska konobara, kuhara, sobarica, čistačica, recepcionera i turističkih vodiča radi upravo po dobro smišljenom sustavu minimalac na račun, a ostatak na ruke.
Država i nadležne službe to prešutno odobravaju i od toga namjerno okreću glavu jer im nije u interesu da to dovedu u red, a ako netko doista misli da se 7 milijardi eura prikupi uz plaćanje radnika po zakonu tj. puna plaća na račun, onda sa takvim likovima doista nešto nije uredu u glavi.

U svakom turističkom mjestu na našoj obali, na prste jedne ruke mogu se prebrojati oni koji poštuju zakone, ali da ne duljimo, neka nam nadležni objasne tko u turizmu radi po 10, 12, 15 sati na dan za 2423,64 kn mjesečno i kako im nije palo na pamet da u 25 godina ove države doskoče tom problemu.
Odgovor je kristalno jasan…plaće na minimalcu znače i manje mirovine, okretanje glave od ovog očitog izrabljivanja radnika stvara privid da mi imamo kakvu takvu ekonomiju jer bi u protivnom pod teretom suludih poreza u startu 50% poslodavaca zatvorilo svoje obrte, a to bi opet vodilo manjem prihodu u državnoj blagajni i zato je bolje se pravimo blesavi.

Samostalna Hrvatska je propali projekt i samo još jedna država u našim životopisima

Svi smo imali ili imamo bake i dide koji su promijenili minimalno tri države u kojoj su živjeli, od Austrougarske, kraljevine Jugoslavije, NDH-a, fašističke Italije, SFRJ, pa do samostalne Hrvatske, a ista sudbina čeka i nas. Da nisu pohlepnici željeli još i koš možda bi ova “bajka” i potrajala, ali danas 25 godina od samostalnosti, 20 godina od “Oluje” možemo slobodno zaključiti da je kraj sve bliže, a njihov mimohod…pa mimohod im je zadnja slamka spasa.

Mimohod im služi samo kao sredstvo zastrašivanja građana, podsjećanje onima koji bi pomislili pobuniti se protiv te kriminalne bande da će najebati i da će im se ako budu neposlušni organizirati neki novi pičvaj…za neke nove ideale, za bolje sutra, za neku novu malu Švicarsku.

Dok se bude marširalo u slavu noževa kako kaže Balašević, dok represivni aparat bude prešetavao i pokazivao silu po Zagrebu i kasnije Kninu jedan će konobar, kuhar, čistačica, sobarica, recepcioner ili turistički vodić pročitati ovaj tekst i shvatiti će da su ga gadno zajebali, a to je početak njihovog kraja.

Jebeni su ti mimohodi…Vi mimo nas, a mi mimo Vas.
 
(piše: Branko Rafajac,kontraportal.com/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Prije 24 godine i definitivno je stavljen pečat na sudbinu Titove Jugoslavije i dogovoren njezin kraj, a taj tajni plan “skovali” su lider Hrvata Franjo Tuđman i prvi čovjek Srba Slobodan Milošević na sastanku u Karađorđevu o kome se i nakon više od dva desetljeća i dalje samo pričaju TEORIJE ZAVJERE, a ovo je jedna od njih!

1991. godine na tajnom sastanku u Karađorđevu, predsjednici Srbije i Hrvatske, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, dogovorili su se o podjeli Bosne i Hercegovine io rušenju reformske jugoslavenske vlade premijera Ante Markovića. Održavanje ovog sastanka i dogovor nikada nisu službeno potvrđeno, ali su kasnije brojni izvori priopćili da za to imaju čvrste dokaze.

Do ovog susreta navodno je došlo na inzistiranje Stjepana Mesića, koji je hrvatskom predsjedniku predložio da se susretnu on i Milošević, kao predsjednici republika i Mesić i Jović, kao članovi Predsjedništva.

Prema riječima Stjepana Mesića ideja je bila da se kroz zajednički razgovor pronađe rješenje srpsko hrvatskog problema.

Tuđman i Milošević su se, ipak odlučili za samostalan susret i sastali se u nekadašnjem Titovom omiljenom lovištu.

Tuđmanu su mnogi tada zamjerili što je pristao da se sretnu u Karađorđevu, koje je u Hrvatskoj doživljavano negativno zbog sjećanja na 1971. godinu kada je u Karađorđevu donesena odluka o smjeni hrvatskog rukovodstvo i gašenja MASPOK-a.

Tuđman je u Karađorđevo došao sa šefom kabineta Hrvojem Šarinićem, koji je bio jedan od rijetkih koji je prisustvovao prvom dijelu njihovog susreta.

U tih prvih desetak minuta razgovora Tuđman je Miloševića optužio da on stoji iza “balvan revolucije” u Srpskoj Krajini i da je to loše za srpsko-hrvatske odnose.

Milošević je to sve negirao i rekao Tuđmanu: “Ja vjerujem da mi možemo sve te problem riješiti! Nakon toga otišli su u dugu šetnju “- priča Šarinić.

Mi smo Tuđmana svi čekali u Visokoj, gdje je bio Ured predsjednika i on se vratio s Hrvojem Šarinićem – priča Stjepan Mesić i dodaje:

Taj je nosio karte ispod ruke i Tuđman nam je tada rekao: Evo što Milošević nama predlaže – banovinske granice iz 1939. godine plus Cazin, Kladušu i Bihać … Pitao sam Tuđmana: A Alija? Vidim ovdje se dijeli Bosna, a nitko ne pita bosansku stranu.

Tuđman je odgovorio: Kad se Srbi i Hrvati slože u potpunosti – svi drugi su onda manje važni.

Mnogi političari iz bivše Jugoslavije tvrde da je Milošević na tim pregovorima zahtijevao sve teritorije na kojima su Srbi imali većinu. To je uključivalo npr. istočnu i zapadnu BiH. Po toj logici bi Tuđman i njegovo vodstvo osigurali dio BiH za Hrvate.

Taj se dio prvenstveno odnosio na zapadnu Hercegovinu gdje su Hrvati imali apsolutnu većinu. Između takve proširene Hrvatske i proširene Srbije bi trebala biti mala muslimanska drža.
 

 
 
(web-tribune,telegraf.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)