Francuski predsjednički kandidat Marine Le Pen je obećala vratiti nacionalni suverenitet povlačenjem Francuske iz eurozone, vraćaju francuski franak, i isključujući Rothschildov bankarski kartel iz kontrole središnje francuske banke

„Moramo kontrolirati valutu, te ju moramo također prilagoditi jer je danas jedinstvena valuta teret”, rekla je Le Pen za novine Le Parisien. „Mi ćemo imati nacionalnu valutu kao i sve druge zemlje, i mi ćemo imati zajedničku valutu također.”

Le Pen, koja je u kampanji poništavanja desetljeća globalističke politike drži da će pobijediti u skorom francuskom referendumu u stilu Brexita, rekla je da bi šesto najveće svjetsko gospodarstvo trebalo napustiti „Rothschildov kontrolirani” euro u korist nacionalne valute koja treba biti kontrolirana od strane interesa Francuskih građana, piše YNW.

„Moramo kontrolirati valutu i prilagoditi ju za gospodarstvo jer je danas jedinstvena valuta [euro], kugla na lancu.”

Razlike između kandidata koje Francuzi moraju izabrati ne mogu biti bolje pojašnjene – od bivšeg Rosthchildovog bankara koji je bio namamljen u svijet elitnih pedofila kao tinejdžer, ili žena koja je obećala protjerivanje Rothschildove banke iz Francuske, i koja je obećala ponovo vraćanje nacionalnog suvereniteta i uništavanje pedofilskih prstena koji postoji iza europske političke scene.

Pozivajući se na Emmanuel Macrona, bivšeg Rothschildovog bankara koji je u braku sa ženom koja mu je bila učiteljica dramske kulture i koja ga je zavela dok je bio maloljetan, Le Pen je rekla:

„Nije slučajnost da elita gura mojeg protukandidata da postane predsjednik, svim raspoloživim sredstvima. Oni trebaju jednog od svojih na vlasti kako bi mogli provesti svoj plan.”

Macron je bivši član Socijalističke stranke, i evangelizator za daljnju globalizaciju francuskog gospodarstva.

On zagovara otvorene granice, useljavanje u Europsku uniju s obje ruke, te je kritizirao Brexit i Donald Trumpa – čak toliko daleko da je ponudio „sigurno utočište” Amerikanima koji se nalaze u sukobu sa trenutnom američkom upravom.

Ako Macron ne pobijedi 7. svibnja, nije sigurno koliko će učinkovit biti kao predsjednik iako njegova stranka, “En Marche”, nema niti jedno mjesto u francuskom parlamentu.

Činjenica da je vođa totalno nepopularne stranke stigao u drugi krug izbora za predsjednika s Le Pen je zapanjujuća sama po sebi, i dokazuje koliki je utjecaj elite na francusku nacionalnu politiku.

Elite koriste sva sredstva za dobivanje onoga što žele u Francuskoj, ali nadamo se ne zadugo.

Le Pen, koja je skočila u najnovijim anketama protiv kandidata establišmenta – Macrona, je zacrtala planove za „uništenjem Novog svjetskog poretka” kada bude izabrana za predsjednika, šaljući poruke europskim elitama da će „rastaviti njihove korumpirane, sebične i samodostatne institucije sa svoje vlastite dvije ruke, ako moram.”

„Ljudi su progovorili i njihova poruka je jasna: Novi svjetski poredak je završen”, rekla je Marine Le Pen na turneji svoje političke skupine u sjedištu stranke Nacionalnog Front zapadno od Pariza.

„Elite koje se kriju iza svoje propagande potaknute medijskim institucijama, donose neodgovorne odluke u Bruxellesu, ušutkavajući građane koji govore protiv ovog ludila. Ako ja postanem predsjednica plimni val nezadovoljstva građana će krenuti prema njima, kakvog nikada nisu prije vidjeli.”
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Švicarska u nedjelju provodi glasanje o radikalnom prijedlogu kojim bi se osiguralo da svi državljani bezuvjetno imaju dovoljno sredstava za život

Glasači će odgovarati na referendumsko pitanje žele li da svi švicarski državljani, uključujući i strance koji žive u toj zemlji najmanje pet godina, primaju bezuvjetni osnovni prihod (UBI).

Zagovornici tog prijedloga kažu da bi takav prihod pomogao u borbi protiv siromaštva i nejednakosti u svijetu u kojemu je sve teže naći dobar posao i stalnu zaradu.

Ideja je u najmanju ruku kontroverzna. Švicarska vlada i gotovo sve političke stranke pozvale su glasače da inicijativu odbiju, a taj je savjet sklono slijediti 71 posto Švicaraca, pokazuju najnovije ankete.

Kritičari odbacuju inicijativu kao “marksistički san”, upozoravajući na vrtoglave troškove i na masovna napuštanja poslova što bi naštetilo gospodarstvu.

“Neće ništa raditi”

“Ako ljudima plaćate da ništa ne rade, neće ništa ni raditi”, rekao je za AFP Charles Wyplosz, profesor ekonomije zaposlen na ženevskome institutu.

Zagovornici ideje odbijaju takav način razmišljanja argumentirajući da je u naravi ljudi da žele biti produktivni a osnovni prihod jednostavno bi osigurao više elastičnosti u izboru aktivnosti koju smatraju najvrednijima.

“Već stoljećima to se smatra utopijom, ali danas ne samo da je to moguće nego je i nužno”, kazao je Ralph Kundig, jedan od voditelja kampanje.

Iznos osnovnog prihoda koji bi bio isplaćivan tek treba biti određen, a građanske skupine koje stoje u pozadini te inicijative predlažu da se svakoj odrasloj osobi na mjesec isplaćuje svota od 2500 švicarskih franaka (2500/2300 eura) kao i 625 švicarskih franaka za svako dijete.

To može zvučati mnogo, no jedva je dovoljno za život u jednoj od najskupljih zemalja na svijetu i ostavlja mnogo prostora za inicijative u traženju posla, kažu u kampanji.

Trošak od 25 milijardi franaka

Vlasti su procijenile da bi bi na godinu bilo potrebno dodatnih 25 milijardi švicarskih franaka kako bi se pokrili takvi troškovi koji bi zahtijevali velike rezove i značajno povećanje poreza.

Zagovornici ideje smatraju da bi bezuvjetni osnovni prihod mogao zamijeniti široki raspon drugih skupih programa socijalne pomoći te da bi se mogao jednostavno financirati polaganim povećanjem poreza na promet ili malim pristojbama na elektroničke transakcije.

Mali su izgledi da inicijativa bude prihvaćena, ali Kundig kaže da je pobjeda “već sama provedba javne rasprave o ovom važnom pitanju”.

Poznati švicarski izravni demokratski sustav u međuvremenu nudi nekoliko drugih važnih pitanja na referendumu čija je realizacija mnogo izglednija, pokazuju najnovije ankete.

Nedavna anketa gfs.bern pokazuje da je 60 posto glasača sklono vladinu prijedlogu da se u toj bogatoj alpskoj zemlji ubrza proces rješavanja zahtjeva za azilom.

Niz drugih referenduma na pomolu

Cilj je da se većina slučajeva riješi unutar 140 dana ili kraće, u usporedbi sa sadašnjim prosjekom od oko 400 dana.

Populistička desničarska Švicarska narodna stranka i drugi protivnici te ideje posebno su kritizirali plan da se tražiteljima azila omogući besplatna pravna pomoć jer, obrazlažu, na to nemaju pravo ni švicarski državljani.

Švicarci će također glasati o tome treba li se dopustiti genetsko testiranje embrija prije no što se in vitro usadi u maternicu u slučajevima kad oba roditelja nose rizike ozbiljnih bolesti.

Premda ne bi bili dopušteni testovi za stvari poput spola, kose, boje očiju to nije zaustavilo protivnike da inicijativu nazovu “eugeničkim zakonom”.

Međutim, i vlada i parlament podupiru promjenu a nedavne su medijske ankete pokazale da bi ideju podržalo 55 posto Švicaraca.
 
(index.hr)

Interesantno je da ljudi uopće nisu čuli za banku BIS – Banka za međunarodna poravnanja, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Stoljećima kruže priče, neke temeljene na labavim činjenicama, druge na spekulacijama, o skupini ljudi koji “kontroliraju svijet”. Neke od ovih priča su djelomično točne, neke su potpuno izmišljene, a neke potpuno točne, kao što su priče vezane za Banku Međunarodnih sporazuma, na koju nitko ne obraća pozornost.

Ovo je priča o njima.

Slijedi izvadak iz knjige “Baselov toranj: sjenovita povijest tajne banke koja upravlja svijetom” koju je napisao Adam LeBor:

Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca nedjeljom u sedam sati navečer u sali za konferencije E u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu (grad na sjeveru Švicarske). Njihove rasprave traju oko jedan sat, ponekad sat i pol. Neki od njih povedu svog kolegu, ali oni rijetko govore za vrijeme ovih povjerljivih sastanaka.

Kada se sasatanak završi, svi koji su došli s članovima odlaze, a ostali se povlače u salu za večeranje na 18. katu gdje uživaju u odličnoj hrani i još boljem vinu. Večera traje do 11 sati navečer, ponekad i do ponoći. Isti protokol se koristi već više od 8 desetljeća. Sve ono što se kaže za stolom za večeranje tamo i ostaje.

Svi ovi članovi, većinom muškarci, vrlo su moćni ljudi i svi su središnji bankari. Oni dolaze u Basel na sastanak Ekonomskog konzultativnog odbora (ECC) Banke Međunarodnih sporazuma (BIS), koja predstavlja banku koja upravlja svim središnjim bankama.

Među trenutnim članovima su Ben Bernanke, predsjedavajući Federalnih rezervi SAD, sir Mervyn King, guverner Banke Engleske, Mario Draghi iz Europske središnje banke, Zhou Xiaochuan iz Banke Kine i guverneri središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Početkom 2013. godine, kada je ova knjiga puštena u tisak, King je predvodio ECC. Okupljanje ove utjecajne skupine su otvoreno samo za malu odabranu skupinu središnjih bankara iz naprednih ekonomija. ECC preporuča buduće članstvo i organizaciju tri komiteta BIS-a koji upravljaju globalnim financijskim sustavom, platnim sustavima i međunarodnim tržištem. Ovaj odbor također priprema prijedloge za sastanke o globalnoj ekonomiji.

Ti sastanci počinju u 9:30 ujutro svakog ponedjeljka ujutro u sobi B i traju oko tri sata. Na tim sastancima King predsjedava skupinom guvernera središnjih banka 30 država koje su procijenjene kao najvažnije za svjetsku ekonomiju. Sastancima koji se održavaju ponedjeljkom prisustvuju, pored predstavnika koji se okupljaju u nedjelju, Indonezija, Poljska, Južna Afrika i Turska. Guverneri 15 manjih država kao što su Mađarska, Izrael i Novi Zeland mogu prisustvovati, ali samo kao promatrači.

Na kraju sastanka guverneri svih 60 članova BIS-a prisustvuje švedskom stolu u sali za večeranje na 18. katu. Sala za večeranje, koju je dizajnirala švicarska arhitektonska tvrtka Herzog & de Meuron, ima bijele zidove, crni strop i spektakularan pogled na Švicarsku, Francusku i Njemačku. U 2 popodne, središnji bankari i njihovi pomoćnici se vraćaju u sobu B kako bi održali sastanak guvernera i diskutirali o drugim važnim temama zaključno sa 5 popodne.

King ima dosta drugačiji pristup nego njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske središnje banke. Trichet se strogo pridržavao protokola po kojem su središnji bankari imali pravo govoriti po redu važnosti, što znači da su prvi govorili guverneri Federalnih Rezervi, zatim Banke Engleske, pa Bundesbanke itd. King koristi tematski i jednak pristup, omogućavajući rasprave koje uključuju odjednom sve nazočne članove.

Ova skupina guvernera ima ključnu ulogu u načinu reagiranja svijeta na svjetsku financijsku krizu. Rasprave o tome moraju biti povjerljive, ali sastanci stručnjaka omogućuju svima podijeliti svoja iskustva.

Uprava BIS-a teško radi na tome da osigura prijateljsku i klupsku atmosferu i uspijeva u tome. Banka organizira čitavu flotu limuzina koje kupe guvernere s aerodroma u Zürichu i doveze ih do Basela. Za guvernere nacionalnih banaka, koji nadgledaju različite vrste nacionalnih ekonomija, organiziraju se odvojeni doručak, ručak i večera, tako da nitko ne bude zapostavljen.

Paul Walker, bivši predsjedavajući Federalnih rezervi koji je nazočio sastancima, rekao je da se mnogi središnji bankari bolje osjećaju ovdje nego u svojoj vladi. Bivši guverner Nacionalne banke Mađarske, Peter Akos Bod, rekao da su glavne teme rasprave bile kvalitetu vina i glupost ministara financija, te da se niste mogli da priključiti razgovoru ako niste bili upoznati s vinom.

Svi guverneri koji prisustvuju dvodnevnom okupljanju vode računa o povjerljivosti, diskreciji i sigurnosti na najvišoj razini. Sastanci se održavaju na nekoliko katova koji su u uporabi samo kada su guverneri prisutni.

Švicarske vlasti nemaju nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Zapravo, švicarskim vlastima je potrebna dozvola uprave BIS-a da bi ušli u zgradu banke.

BIS ima pravo komunicirati u šiframa i prima i šalje prepiske u torbama koje ne smiju biti otvarane niti proveravane. Banka BIS je izuzeta od plaćanja švicarskih poreza. Njeni zaposlenici ne moraju plaćati porez na prihode koji su obično prilično velikodušni u usporedbi s privatnim sektorom. Godišnja plaća generalnog menadžera je 2011. godine iznosila 763.930 švicarskih franaka, Dok su šefovi odjela dobivali 587.640 franaka godišnje, ne računajući napojnice. Također, zaposleni u banci uživaju posebne privilegije.

Viši menadžeri imaju status diplomata kada vrše svoju dužnost u Švicarskoj, što znači da njihove torbe ne smiju se pregledaju (osim u slučaju da postoji dokaz o očiglenoj kriminalnoj radnji). Svi dužnosnici banke imaju imunitet na švicarski zakon za vrijeme svoje dužnosti u Švicarskoj. Međutim, plaće i privilegije nisu jedino što odgovara osoblju ove banke. Zaposlenici banke zapošljava ljude iz 50 različitih država, tako da je atmosfera prilično multinacionalna i kozmopolitska. Svi oni su vođeni osjećajem da čine nešto za svjetsko dobro.

Uprava banke je se pokušala pripremiti za bilo koju situaciju, tako da se švicarska policija ne mora miješati. Stožer BIS-a posjeduje medicinsko osoblje i vlastito sklonište u slučaju terorističkog napada ili oružanog sukoba. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta putem švicarskog zakona.

BIS strogo čuva diskreciju bankara. Agenda i transkripti sastanaka ne smiju se objavljuju ni u kakvom obliku. Ponekad je dozvoljena konferencija za novinare nakon nekih sastanaka.

Zašto bi nas onda to trebalo zanimati? Bankari se sastaju otkad je novac izmišljen. Središnji bankari sebe promatraju kao visoke svećenike financija, kao tehnokrati koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije.

Ipak, guverneri koji se sastaju u Baselu svakog drugog mjeseca predstavljaju sluge javnosti. Njihove plaće, avionske karte, hotelske račune i mirovine plaćaju se iz džepa javnosti. Nacionalne rezerve u središnjim bankama predstavljaju javni novac. Rasprave središnjih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose su usko povezane s politikom.

Oni upravljaju novceom nacionalnih ekonomija. Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja. Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni su recimo šezdesetih godina prošlog stoljeća manipulirali tržištem zlata kako bi održali omjer od 1,25 dolara po gramu sukladno provizijama sporazuma Bretton Woods koji je izmijenio međunarodni financijski sustav nakon Drugog svjetskog rata.

Središnji bankari su danas moćniji od političara. Banka BIS je od prvog dana posvećena širenju interesa središnjih banaka i reformaciji međunarodnih financija.

Osnivač ove tehnokratske grupe je Per Jacobsen, švedski ekonomist koji je bio ekonomski savjetnik BIS-a od 1931. do 1956. godine. Jacobsen je bio među prvim podržavaocima europskog federalizma. On se protivio inflaciji, pretjeranom trošenju vlasti i državnim intervencijama u gospodarstvu. Jacobsen je napustio BIS 1956. godine kako bi počeo voditi MMF. Njegovo nasljeđe i danas oblikuje svijet.

Pobornici BIS-a negiraju tvrdnje da je organizacija tajna. Arhive banke su otvorene i mogu se pogledati na stranicama banke. Međutim, u pitanju su uglavnom izvodi i analize informacija koje su već dostupne u javnosti. Detalji ključnih aktivnosti banke su i dalje tajna.

* * *
Interesantno je da mnogi ljudi uopće nisu čuli za Banku za međunarodna poravnanja BIS, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja.

Banka BIS je osnovana 1930. godine. Ona je prividno osnovana kao dio plana za upravljanje njemačkim isplatama odštete nakon Prvog svjetskog rata. Glavni osnivači banke su Montagu Norman, bivši guverner Banke Engleske i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Uloge za osnivanje su priložile središnje banke Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Japana. Federalnim rezervama je također bilo ponuđeno da prilože ulog, ali su SAD bile pomalo sumnjičave.

Prava svrha BIS-a je zapravo “promicanje suradnje središnjih banaka i pružaje dodatnih ustanova za međunarodne financijske operacije”. Cilj je bio da središnji bankari dobiju svoju banku, moćnu i nezavisnu od političara. U svakom slučaju, banka BIS je oduvijek financirala sama sebe, s obzirom da su njezini klijenti istovremeno i njeni osnivači i dioničari.

Za vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća, banka BIS je bila glavno mjesto za okupljanje središnjih bankara. Upravo ova grupa je pomogla Njemačkoj ponovno stane na noge. Za vrijeme rata, BIS je postala dio Reichsbank, prihvaćala je pokradeno nacističko zlato i vršila inozemne razmjene za nacističku Njemačku.

Nakon 1945. godine, pet direktora banke BIS, uključujući Hjalmar Schacht, optuženi su za ratne zločine. Njemačka je izgubila rat, ali je ostvarila ekonomski mir, najviše zahvaljujući banci BIS.

* * *

Tijekom prvih 47 godina postojanja, od 1930. do 1977. godine, sjedište banke BIS je bilo u nekadašnjem hotelu nedaleko od centalne željezničke stanice u Baselu. Ulaz u banku je krila prodavaonica čokolade. Menadžeri banke su smatrali da će oni koji trebaju naći uspjeti pronaći banku.

Banka se premjestila u svoj trenutni stožer u ulici Centralbahnplatz 2, 1977. godine. Taj stožer je blizu prethodnog i također gleda na centralnu stanicu u Baselu. Današnja misija banke BIS je da “služi središnjim bankama na putu ka monetarnoj i financijskoj stabilnosti, da njeguje međunarodnu suradnju u ovim područjima i da djeluje kao banka središnjih banaka”.

Banka BIS je jedinstvena institucija: međunarodna organizacija i ekstremno profitabilna banka zaštićena međunarodnim sporazumima. Glavni zadaci središnje banke su rukovođenje kreditima i količinom valute u prometu, što osigurava stabilan biznis i stope razmjene na pravom nivou. To je ključno za globaliziranu ekonomiju.

Banka BIS također pomaže pri nadgledanju komercijalnih banaka iako nad njima nema pravnu moć. Odbor za nadgledanje bankarstva u Baselu regulira kapital i likvidnost poslovnih banaka.

Bundesbank i Europska središnja banka, dvije najmoćnije članice BIS-a, pokrenule su maniju za mjerama štednje, koje su već dovele jednu europsku državu – Grčku, na rub preživljavanja. Moguće je da će ih biti još.

Banka BIS se nalazi na vrhu međunarodnog financijskog sustava koji se raspada, ali njezini dužnosnici tvrde da ona nema moć da djeluje kao regulator financija. Ipak, banka BIS-a neće izbjeći svoju odgovornost za krizu eurozone.

BIS se od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do uspostavljanja Europske središnje bake 1998. godine nalazila u srcu europskih integracija, omogućavajući tehnici stručnost i financijske mehanizme za harmonizaciju valute. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća upravljala Unijom europskih isplata, koja je platni sustav dovela na međunarodni nivo. Ona je upravljala Europskim monetarnim institutom, pretečom Europske središnje banke.

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Ova banka je postala centralni stup globalnog financijskog sustava. Pored sastanaka o globalnoj ekonomiji, BIS je mjesto održavanja još četiri najvažnija međunarodna komiteta vezana za globalno bankarstvo: Komiteta o nadgledanju bankarstva u Baselu, Komiteta za globalni financijski sustav, Odbora za isplate i sporazume i Irving Fisher komiteta koji se bavi statistikom središnjeg bankarstva.

Banka je također mjesto koje okuplja tri neovisne organizacije: dvije skupine koje se bave osiguranjem i Odbor za financijsku stabilnost (FSB). FSB, koji upravlja nacionalnim financijskim vlastima i regulatornim politikama, navodi se kao četvrti stup globalnog financijskog sustava, pored BIS-a, MMF-a i poslovnih banaka.

Banka BIS-a je sada 30. u svijetu po zalihama zlatnih rezervi, pošto posjeduje 119 tona zlata, više od Katara, Brazila i Kanade.

Članstvo BIS je više privilegija nego pravo. Odbor direktora bira središnje banke na temelju “suštinskog doprinosa međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima banke”. Kina, Indija, Rusija i Saudijska Arabija su se pridružile 1996. godine. Banka je otvorila svoje urede u Mexico Cityju i Hong Kongu, ali je još uvijek vrlo eurocentrična.

Estonija, Latvija, Litva, Makedonija, Slovenija i Slovačka (čije ukupno stanovništvo iznosi 16,2 milijuna) su primljene, a Pakistan (169 milijuna stanovnika) nije. Kazahstan također nije primljen pošto je u sferi utjecaja središnje Azije. Samo Alžir i Južna Afrika su članice porijeklom s afričkog kontinenta.

Ipak, i pored svoje važne uloge, banka BIS uspijeva ostati u sjeni. Novinari ne mogu ni prići stožeru, a dužnosnici rijetko govore o rezultatima sastanaka. Isped stožera banke BIS je sasvim mirno, nema nikakvih demonstranata.

Kako svjetska ekonomija tone u sve dublju krizu, financijske institucije se kritiziraju kao nikada ranije. Legije novinara, blogera i istražitelja prate svaki potez banaka. Međutim, banka BIS nekako uspijeva izbjeći medijsku pozornost.

Da li vam je sada jasno kako je nastala kreditna kriza u Europi vezana za švicarski franak. Slučajno sigurno niije nastala!

Tyler Darden (zerohedge.com)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.com,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Formalno, sve je počelo 16. siječnja 2015. godine. Sa iznenadnom odlukom švicarskih bankovnih mudraca da prekinu svaku vezu svog franka s europskom valutom – čak i po cijenu da odjednom izgube 415 milijardi eura

Zbog ovoga, veoma sam poželio shvatiti što su to Švicarci užasno saznali kad su odlučili u jednom momentu “spaliti” pola bilijuna eura. A još je istovremeno Europska središnja banka sve ošamutila objavom da počinje “kvantitativno omekšavanje” (upumpavanje) na sumu dvaput veću od one o kojoj su maštali čak najsmjeliji analitičari.

Jer, svi su očekivali 500 milijardi, a upumpavati će se 1,08 bilijuna eura. Za samo 18 mjeseci. Dakle: približno po 60 milijardi eura svakog mjeseca – sve do rujna 2016. godine.

Po mom mišljenju, ovo je početak globalnog ekonomskog rata između Europske unije i SAD. Da, upravo to. Ni manje ni više. Uostalom, takvi globalni ratovi se nikad ne završavaju, samo jedna bitka zamjenjuje drugu.

Znači, formalno je sve počelo 16. siječnja 2015. godine, ali faktički datum početka bitke ipak treba tražiti u 2012. godini. Doduše, s točnim datumom postoji određeni problemi. Nije sasvim jasno da li je to 9 siječnja – kada je državne obveznice s negativnom prinosom na tržište prvi put iznijela Njemačka, ili nešto ranije kada je svoje vrijednosne papire – i to s nultim prinosom – prodala Nizozemska.

“Nulti prinos” znači da se kamata na takve državne obveznice od samog početka određuje na razini ispod tekuće inflacije.

Kasnije je ovaj proces postao još otvoreniji. Države eurozone su počele investitorima nuditi da njihove obveznice kupe odmah pod uvjetom da kupac na toj transakciji čak izgubi dio novca.

A znate li zašto?

U slučaju Njemačke, potražnja obveznica pod tim uvjetima bila je dva puta veća od ponude. A Njemačka je tada prodala svoje dugove u vrijednosti 7 milijardi eura.

Netko će se upitati: kako je tako nešto moguće. Sve je vrlo jednostavno.

Vlasnici velikog novca – investicijski fondovi, investicijske banke, korporativni kapital i sl. – suočeni su s ozbiljnim problemom. Novac imaju, ali nema projekata u koje bi ga mogli uložiti.

Pri kraju je ekstenzivni rast svjetskih gospodarstava na račun zauzimanja novih tržišta. Planeta je već “zauzeta”. Osim toga, čak je i samo osvajanje tržišta je počelo donositi sve veću glavobolju – osobito je to bilo vidljivo 2001, 2004. i 2008. godine.

Naročito hladan tuš za investitore bila je hipotekarna kriza u SAD-u jer su se tada urušili financijski instituti koji su dotad izgledali vječnim.

Primjerice, banka Lehman Brothers je samo dan uoči svog kraha imala najveći mogući pozitivni kreditni rejting. A potom je došlo jutro i – 46 milijardi dolara je prestalo postojati.

Ne želeći da im se jednom dogodi sudbina klijenata LB, investitori su počeli za svoje kapitale tražiti tihe luke u kojima će preživjeti razdoblje neizvjesnosti.

Tradicionalno, najpouzdaniji instrumenti za to su upravo – državni dugovi. Država nije privatni biznis koji može bankrotirati i nestati. Europske države će u ovom svijetu uvijek postojati. A to znači da će i plaćati svoje dugove. U Velikoj Britaniji postoji izreka: “Od mnogo čega se u životu može pobjeći, jedino ne može od smrti i poreza”.

Zato su investitori – svaki put kada su za prioritet imali da svoj novac sačuvaju – počinjali kupovati državne obveznice. Makar im jamčile apsolutno šugav prihod. Jer, glavno je bilo to što države ne bankrotiraju.

Međutim, 9. siječnja 2012. godine se pokazalo da su kupci spremni državama dati novac na zajam i bez ikakvog prihoda. Čak i sa gubitkom. Računajući: bolje je izgubiti lipu nego cijelu kunu. A takvih se našlo veoma mnogo.

U Europi su ovu igru ​​počeli praktično igrati svi. Do ljeta 2014. godine – suma “negativnih” dugova unutar EU dosegnula je 500 milijardi eura. A do kraja prošle godine – kada su i istočnoeuropske vlade shvatile “gdje je zakopano blago” – suma je skočila do 1,2 bilijuna eura. Vjerojatno ne izgleda samo meni čudna podudarnost tih znamenki s odlukom Europske središnje banke o razmjerima “kvantitativnog omekšavanja” koje je najavljeno.

Uostalom, o tome nešto kasnije. A zasad treba ukazati da je ovakvo trošenje slobodnog novca na dugoročne dugove dovelo do njegovog ispumpavanja iz realne ekonomije. Nastao je začarani krug. Zato se u eurozoni usporava rast plaća i ostalih rashoda. Zajedno s njima prestaje rast proizvodnje, a to, opet za sobom povlači, rast nezaposlenosti. Jer, manjak novca i posla donosi smanjivanje platnosposobne potražnje, a to za sobom neizbježno povlači smanjivanje prodaje. Sa svim minusima koje to donosi. Uključujući i poskupljivanje samog novca – deflaciju.

Što je u opticaju ostajalo manje eura, to je euro postajao skuplji u odnosu prema drugim valutama. Uključujući i američki dolar. Zato je, u svjetlu svega ovoga, krajnje interesantno što pokazuje kretanje službenog tečaja dolara i eura.

Ispostavilo se da je SAD još 2009. godine radila ovo isto što je upravo objavila Europska središnja banka – upumpavali su u svoju ekonomiju novac iz čistog zraka.

Prvo “kvantitativno omekšavanje” (QE) Federalni rezervni sustav SAD (središnja banka) bilo je na razini 1,7 bilijuna dolara. Potom je u studenom 2010. uslijedilo QE2 na razini 0,6 bilijuna, a u rujnu 2012. QE3.

Ova posljednja intervencija Federalnih rezervi je najinteresantnija. Počela je s 40 milijardi dolara mjesečno, ali je ubrzo bila povećana do 85 milijardi dolara mjesečno. A pritom nije bila oročena.

Samo tijekom prvih 12 mjeseci funkcioniranja, kroz QE3 u američku (čitaj: svjetsku) ekonomiju bilo je upumpano još 1,7 bilijuna dolara. Američka tiskara novca se zaustavila tek krajem prošle godine. Dotle je upumpala najmanje 5 bilijuna dolara, a to je približno trećima ukupnog bruto proizvoda Europske unije za 2013. godinu.

Zahvaljujući tome, tečaj dolar / euro podigao se sa 1,25 (u veljači 2009.) do 1,5 (u studenom 2009.). Interesantna ljuljačka.

Do lipnja 2010. tečaj se ponovo spušta na 1,22, a u studenom te godine je opet 1,45.

Tijekom cijele 2011. godine među Europskom središnjom bankom i američkim Federalnim rezervnim sustavom trajalo je bezmalo sportsko nadmetanje. Tečajevi su skakali poput ping-pong loptica – između 1,47 i 1,37.

Međutim, krajem te godine tečaj je ponovno ispod 1,3 i dalje pada. Zakulisni metodi su slabo pomagali. Amerikanci su uspijevali tečaj podignuti do 1,35 i da ga na toj razini drže približno tri mjeseca. Nakon toga sve se opet ponovilo. U lipnju 2012, tečaj je već 1,25, a u srpnju – čak 1,2.

Koga onda može iznenaditi što Federalni rezervni sustav već u rujnu iste godine uključuje QE3?

Velikim pojeftinjavanjem dolara SAD rješavaju dva svoja strateška zadatka odjednom. Prvo: poboljšavaju (smanjuju minus) svog vanjskotrgovinske bilance. Jer, jeftin novac, s jedne strane, stimulira Amerikance da češće podržavaju svoje proizvođače, a sa druge – još više povećavaju profitabilnosti eksporta američkih usluga. Drugo: rast tečaja za 35 posto automatski otvara put američkoj robi na europska tržišta, što je SAD životno neophodno.

Prvo QE je pokazalo čudo. Bukvalno iz ničega, SAD su dobile porast konkurentnosti svoje ekonomije za 25-30%!

Međutim, čudo i jeste čudo zato što se događa samo jednom. Kada se ponovi, ono postaje dio interesantne svakodnevice, a već treći put postaje dosadno i prestaje funkcionirati. Zato, unatoč svojim čudovišnim razmjerima, QE3 nije Federalnom pričuvnom sustavu SAD donio očekivani rezultat.

Iznad 1,3 tečaj dolara prema euru nije bio podignut. Na primjer, u studenom 2013. je ponovno pao na 1,27, a potom se “šetao” u ožujku, svibnju i srpnju iste godine.

Tek nešto kasnije, tečaj se počeo pomicati naviše, pa je novogodišnji vatromet dočekao na razini 1,38. Potom je došla veljača 2014, Ukrajina i Majdan. “Berkut” koji je gorio u plamenu benzina. Plus zaoštravanje odnosa između “zapadnog svijeta” i Rusije. Na tom valu se tečaj nekako podiže čak do 1,4, ali samo na pola godine. Unatoč svim naporima, od svibnja je opet počeo “venuti”. Tiho i polako, ali nezaustavljivo. Sve do 1,25 u listopadu.

Potom je Federalni rezervni sustav udario u granice vlastitih mogućnosti. Štampati papir i prodavati ga za novac do beskonačnosti – nije moguće. Zato su tiskarski strojevi morali biti zaustavljeni. A to se odrazilo na tečaju. Krajem prošle godine spustio se do 1,22, a sada je još niži – 1,14.

Kakve veze sve ovo ima sa “kvantitativnim omekšavanjem” koje je objavila Europska središnja banka? Evo kakve.

Početkom 2014. godine ukupni nacionalni dug 17 država članica Europske unije (EU17) bio je 8,841 bilijun eura ili 92,7 posto ukupnog nacionalnog duga cijele Europske unije (EU27). To je za 2,7 posto više nego 2013. godine. A ukupni dug svih zemalja EU u 2014. godini iznosio je nešto preko 11,3 bilijuna eura.

Prema službenom priopćenju, Europska središnja banka će u narednih godinu i pol u kupovanje tih dugova mjesečno usmjeravati 60 milijardi eura.

Državni proračuni članica EU neku posebnu razliku neće primijetiti. Osim što će držatelji državnih dužničkih papira – umjesto privatnih i korporativnih investitora postati pretežno središnje banke država članica. Prema planu, nacionalne banke će osiguravati 80 posto likvidnosti tog projekta. Zato će se svi investitori, koji su se krili po onim lukama, opet naći sa gomilama novca s kojim ne znaju što će usred ekonomskog nevremena.

Ekonomski rat SAD i EU

Riječ je o bezmalo deset posto ukupnog duga zemalja eurozone. Ta suma će neizbježno potisnuti tečaj dolara prema euru još jače naniže. Analitičari Goldman Sasch prognoziraju da će se dolar i euro izjednačiti (tj. Da će tečaj biti 1: 1) tijekom ove godine, čak najavljuju dalje snižavanje – do 0,9 dolara za euro do kraja 2017. godine.

Za Sjedinjene Države to je smrt, ili nešto njoj blisko. Sva američka roba i usluge sa svakim korakom tečaja “naniže” postajat sve skuplji. Razlika između 1,5 i 1,14 je 31 posto – upravo za toliko je sve američko postalo nekonkurentniji.

Prema različitim ocjenama, ukupni deficit vanjskotrgovinske bilance SAD za 2013. godinu bio je približno 450 milijardi dolara. U suštini bio je veći. Po realnim robnim ciframa, dostizao je 650-700 milijardi dolara. Naprosto, gubici na robi od 250-270 milijardi dolara bili su prikrivani pozitivnim saldom vanjske trgovine različitih usluga. Primjerice, dobit takvih internet-giganata, kakav je Google, koji sam ništa ne proizvodi, ali veoma dobro zarađuje sebi za “pljeskavicu s kečapom”.

Eto tako, poskupljivanje dolara za 31 posto donosi rizik pomicanja te bilance za 200 milijardi dolara u minus – za račun gubitka dijela izvoznih tržišta. Jer, Amerika već odavno ništa jeftino ne nudi. Sve samo skupo. Softver. Tehnologije. High-tech-oprema. A sve to, ako poskupi za trećinu, postaje jako neinteresantno za stranog potrošača.

Negativni saldo trgovinske bilance zato ima sve šanse skočiti na 1 bilijun dolara godišnje. Sva američka naftna privreda se zatvara. Njeni osnovni ekonomski stupovi, poput korporacije Boeing, suočavaju se sa znatnim problemima s prodajom i zadržavanjem tržišta koja s radošću počinje preuzima AIRBUS.

Sve u svemu, moglo bi se pomisliti da za Europu nastupaju “čokoladna vremena”. Ipak, ne treba žuriti sa zaključivanjem.

Bruxelles je zaista izabrao pogodno vrijeme za ekonomsku kontraofanzivu. Washington više ne može tiskati novac bez rizika da sam uruši nacionalnu ekonomiju. A Europska središnja banka ima dovoljno snage da se ne zaustavlja čak ni na objavljenoj sumi, odnosno može je podići i do 2-2,2 bilijuna eura.

Posebno je zato pitanje: hoće li to trpjeti džentlmeni u kaubojskim šeširima?

Nemojmo zaboravljati da se socijalni mir u SAD prvenstveno drži na visokoj razini potrošnje. Zato, čim proračun SAD izgubi mogućnost da besplatno dijeli “točkice” za hranu, i sam Ferguson može izgledati kao dječja igra u pijesku. Amerika će se braniti. Ona to umije raditi. A i stupanj njenog utjecaja u Europi ne treba podcjenjivati.

Ono što se dogodilo s francuskim tjedničićem “Charlie Hebdo” naočigledan način je pokazalo koliko mnogo Europska unija ima svojih bolnih točaka.

Amerikanci će po njima u narednom periodu sigurno tući. Jako. Bolno. Odlučno. Hoće li Europa koja se opustila izdržati te udare?

Povrh svega, slobodni novac stvara problem i sam po sebi. On je kao bomba bez osigurača: zahtjeva trenutno ulaganje. A slobodnih tržišta za ulaganje nema.

EU s Rusijom vodi rat sankcijama. Rusija za EU zato ostaje nedostižna čak i kao tržište. Ukinuti sankcije bilo bi za Bruxelles naravno razumno, ali je premnogo onih uključujući Amerikance, koji tome uspješno smetaju.

A jugoistočna Azija? Ne, ni to nije rješenje.

Teško je u Kini prodati europsku robu koja se proizvodi i u samoj Kini. A ostale zemlje te regije pod svoje je već uzeo Japan. Uostalom, Centralna banka Japana i sama se upustila u QE na razini 56 milijardi dolara mjesečno pa cijelu regija “pliva” u jeftinom jenu.

A zemlje BRIKS? To apsolutno nije taj opseg tržišta.

Ispostavlja se, dakle, da novac nema kuda. Ostaje samo da se probija u Ameriku. Na to, po svemu sudeći, Bruxelles i računa. Uostalom, ako se pogleda – onaj bilijun eura Europska središnja banka ima namjeru podijeliti između zemalja eurozone, a odatle slijedi jedan važan zaključak.

Tjednik Spiegel objavio je da će spominjani otkup dugova biti izveden u skladu s veličinom zemalja članica EU. Najviše novca (18 % posto) dobiti će Njemačka. Poslije nje: 14 % posto Francuska, 12 % posto Španjolska, 9 % posto Italija. Udio ostalih zemalja neće biti veći od 5 % posto, a za neke – čak ni iznad 0,5 % posto.

Grčkoj nije namijenjeno uopće ništa, pošto njeni pokazatelji ne zadovoljavaju zahtjeve.

Stvari ovako stoje unatoč tome što polovica svih suverenih dugova u EU regiji istočnoeuropskim državama. Iz ovoga slijedi zaključak da Njemačka i Francuska očito dobivaju previše novca. Ne samo zato što su najveće.

Očito se radi o prognoziranom mogućem izlasku Grčke iz eurozone. Samim tim, već u ovoj godini će im biti potrebno približno 200-300 milijardi eura za potporu vlastitom bankarskom sustavu.

Biti će da su sve ovo i shvatili švicarski bankarski mudraci. Zato su i požurili da odjednom posjeku sve konopce kojima je njihov franak vezan za euro. Ne obazirući se na gubitke.

Uostalom izgleda da je i ministar financija Rusije iz istih razloga 14. siječnja izjavio da će Centralna banka RF na tržištu prodati devize iz Rezervnog fonda, “vjerojatno čak do kraja ovoga mjeseca”. A u tom fondu se, pored ostalog, čuva 40,82 milijarde dolara, 31,39 milijardi eura i 5,76 milijardi britanskih funti.

S obzirom na sve, svi su izgledi da će tijekom ove godine doći do pravog financijsko-ekonomskog rata između Europe i SAD. I, neka da Bog da taj rat ostane samo u sferi financija i gospodarstva. Jer, prečesto su kataklizme takvih razmjera dovodile do razmjene raketno-topničkih udara.

Europa ipak ima i jednu dobru varijantu. Ne samo preživjeti, nego i da garantirano pobijedi.

Za to je potrebno jedino uspostaviti normalne, ravnopravne, prijateljske i obostrano korisne odnose i suradnju s Rusijom. Tada se i njena negativna ovisnost od SAD može prilično lako kupirati, a Europljani svom novcu mogu naći korisnu primjenu. Druga je stvar što je za to potrebna odgovarajuća politička volja.

Imaju li volje u Europskoj uniji – uskoro ćemo imati priliku vidjeti.
 

 
 
(web-tribune,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19844"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Švicarska Nacionalna banka (SNB) poslala je val panike kroz financijsko tržište 15. siječnja 2015. godine, kada je najavila da se švicarski franak više neće podešavati prema euru

Šok je porastao još više kada su najavili da, ne samo što će nastaviti s politikom NIRP (Politika negativne kamatne stope), već će zapravo krasti više novca od štediša spuštanjem negativne kamatne stope s -0,25 na -0,75. To recimo znači da ćete, ako ste imali 100.000 dolara u SNB dan prije, sutradan ćete izgubiti 750 dolara!

Od 2008. godine, čitav financijski svijet se okrenuo naopačke. Krajem 2011. godine, Švicarska je odlučila podešava valutu u odnosu na euro, poklanjajući svoju nacionalnu valutu za dužničke eksperimente EU. Nedavno je SNB ukinuo trogodišnje ograničenje tečaja franka prema euru od 1,20 franaka za euro, uvedeno kako bi se zakočilo jačanje švicarske valute u razdoblju dužničke krize u eurozoni i potrage ulagača za sigurnim utočištem za kapital

Uzmite u obzir da Engleska, odnosno Banka Engleske, nije u Europskoj uniji i da ne postavlja svoju valutu u odnosu na euro. Jasno vam je da je Švicarska u stvari pokradena!

Kada su Švicarci počeli podešavati franak u odnosu na euro, oni su prodali svoj suverenitet Europskoj uniji. Otprilike 22% ljudi je željelo svoj suverenitet natrag i zato su 30. studenog 2014. godine glasali da žele svoje zlato i naciju natrag.

Međutim, ostatak od 78% je rekao da je savršeno zadovoljan dužničkim ropstvom Centralnoj europskoj banci. Čak i predsjednik, Thomas Jordan, bio je protiv povrata zlata, što je upravo suprotno potezu koji je sada napravio. Zašto bi prvo glasao protiv povrata zlata, a onda zaokrenuo politiku za 180 stupnjeva?

Craig Hemko je objasnio kakvi se sve zapleti ovdje dešavaju, zašto on smatra da su se desili i kakve će biti posljedice.

Kakvu li će ulogu Šangajska organizacija za suradnju igrati u promjenama koje slijede? Koliko je Zapad u stvari svjestan ekonomskog tsunamija koji ide u njegovom smjeru?

Tisuće Švicaraca zbog franka pohrlilo u kupovinu u Njemačku

Njemački supermarketi uz švicarsku granicu proživljavaju “drugi Božić” nakon što su u njih pohrlili švicarski kupci pogođeni naglim skokom vrijednosti švicarskog franka u odnosu na euro, piše dpa.

Njemačka se već duže vrijeme nalazi pod pritiskom da poveća potrošnju kako bi poduprla euro, a čini se da su tu poruku dobro shvatili u području uz švicarsku granicu na jugu Njemačke. No, malo bolji pogled otkriva da to nije nužno bajka sa sretnim završetkom – kupci nisu Nijemci a motivacija nije slabi euro, nego osnaženi franak.

Zbog naglog skoka švicarske valute kupci prelaze njemačku granicu kako bi se opskrbili kućnim potrepštinama.

“Bila bih idiot da to ne radim”, rekla je jedna Švicarka dok je sa suprugom u supermarketu punila kolica.

Račun na blagajni iznosio je oko 150 eura, a ista količina robe u Švicarskoj bi stajala 300 franaka (293 eura).

Par iz Basela prešao je granicu u Weilu am Rhein, gradu na tromeđi Njemačke, Švicarske i Francuske.

Kako Švicarci koriste valutni kaos?

Švicarci uz granicu već godinama odlaze u kupnju u Njemačku, ali je prošlotjedna odluka Švicarske središnje banke (SNB) da ne brani tečaj franka učinila taj put puno isplativijim. Sada granicu svakodnevno prelaze tisuće Švicaraca.

Švicarci mjenjaju CHF u EURO, prije kupovine u Njemačkoj

Guenther Merz, direktor shopping centra u gradu od oko 29.000 stanovnika, kaže da u centar dnevno dolazi oko 34.000 ljudi. Vjeruje da su sada 60 posto njih Švicarci, a ostatak Nijemci i Francuzi.

Guverner SNB-a Thomas Jordan izjavio je da banka više nije mogla braniti minimalni tečaj franka prema euru jer bi to zahtijevalo velike intervencije i da više ne može preuzimati na svoju bilancu rizike za gospodarstvo.

Prošlog je tjedna SNB ukinuo trogodišnje ograničenje tečaja franka prema euru od 1,20 franaka za euro, uvedeno kako bi se zakočilo jačanje švicarske valute u razdoblju dužničke krize u eurozoni i potrage ulagača za sigurnim utočištem za kapital.

Ta je odluka iznenadila tržišta i neposredno nakon objave te odluke franak je poskočio čak 30 posto prema euru da bi se u međuvremenu stabilizirao.

Prokletstvo vlastitog stana: Najzadovoljniji životom su oni koji ne posjeduju nekretnine

Zeleni kvadratić je Hrvatska. Crvene oznake su ostale ex-socijalističke zemlje – jasno vidimo da je fetiš nekretnina socijalističko naslijeđe.

Najljevija točka je Njemačka, oni imaju najmanje nekretnina u EU. Švicarci imaju još manje.

Što se tiče zadovoljstva životom, kako su podaci iz početka 2012., mislim da su u međuvremenu Hrvati podosta skrahirali, a ostali nisu (BDP raste svuda osim u RH).

Izvor je European Quality of Life Survey (Eurofound).

Ako izbacimo outlayerea Njemačku s gornje ilustracije, slika postaje još jasnija.

 

 

 
 
(webtribune,index,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19776"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Državi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

Amazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Tumor nezaposlenosti i krize mogao bi se proširiti na cijelu eurozonu, strahuju stručnjaci. Informacije koje dolaze iz te zemlje nisu nimalo ohrabrujuće, nezaposlenost raste, građani štrajkaju, a ministri financija eurozone već su povećali krizni fond u strahu da će Španjolsku zadesiti “grčka tragedija”.

Najveći svjetski trgovac dionicama Bill Gross nedavno je na svom Twitter profilu vrlo slikovito opisao situaciju u Španjolskoj, kao i svoja predviđanja kako bi drastični rezovi tamošnje vlade mogli utjecati na tržište dionicama.

“Grčka je bila prišt, Portugal je čir, a Španjolska tumor. Ne možete zaustaviti dužničku krizu s dodatnim rezovima i još većim dugovima”, napisao je Gross.

Gross tvrdi da će novi rezovi u španjolskom gospodarstvu samo dodatno produbiti postojeću krizu, a tvrdi da je samo pitanje vremena kada će “tumor” zahvatiti i druge zemlje eurozone.

S njime se slažu i ostali stručnjaci. Mike Shedlock, jedan od vodećih svjetskih ekonomskih stručnjaka, otkrio je da je čak 57 posto španjolskog budžeta namijenjeno za mirovine i poticaje zaposlenima i to u situaciji kada u Španjolskoj ima čak 24 posto nezaposlenih. U takvoj situaciji, tvrdi Shedlock, investitori neće biti spremni na nova ulaganja, jer zemlja i dalje klizi prema recesiji.

U Europi Hrvatska peta najsiromašnija zemlja: Sve više mladih i visokoobrazovanih siromaha!

U Europskoj Uniji trenutno su od Hrvatske siromašnije samo četiri zemlje: Bugarska, Rumunjska, Litva i Letonija. Naime, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku [highlight color="yellow"] stopa relativnog siromaštva u 2010. godini u Hrvatskoj iznosila je 20,6 posto! [/highlight]

Drugim riječima petina građana ne može podmirivati osnovne životne troškove. Kako piše Banka magazin u novom broju, prema statistici to je samac s 2100 kuna neto mjesečno te četveročlana obitelj s 4400 kuna neto primanja mjesečno.

U Europskoj Uniji prosječna je stopa siromaštva 16,4 posto, a tek Bugarska s 20,7, Letonija s 21,3, Rumunjska s 21,2 te Litva su siromašnije od Hrvatske.

Stopa materijalne deprivacije iznosi 32,2 posto i ona pokazuje da je trećina stanovnika isključena iz društva. To su svi oni koji si ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalnog oskudijevanja – jesti meso, piletinu i ribu, održati stan toplim, zamijeniti stari namještaj, kupiti novu odjeću, platiti tjedan dana godišnjeg odmora, pozvati prijatelje na večeru, jednom mjesečno počastiti prijatelje pićem u kafiću.

Kako piše Banka u novom broju novi hrvatski siromasi su mladi, visokoobrazovani i ekonomski aktivni. Kazao je to profesor Zoran Šućur s Pravnog fakulteta te upozorio i na porast dječjeg siromaštva.  U većoj mjeri novi siromasi su muškarci zbog toga što je više žena uglavnom zaposleno u javnom sektoru te su kao zaposlenice zaštićenije.

Trećina građana s kreditima u ‘švicarcima’ očekuje ovrhu

Premda je švicarska središnja banka ljetos zaustavila divljanje valute, franak je i dalje top-tema među nezadovoljnim klijentima koji otplaćuju kredite indeksirane uz tu valutu. Anketa udruge Franak pokazala je da više od trećine ispitanika na otplatu izdvaja između 50 i 75 posto kućnog proračuna te u bankama znaju da neki od klijenta nemaju od čega živjeti.

Rezultati ankete pokazuju da neki troše i puno više: gotovo 22 posto na otplatu duga banci platit će više od tri četvrtine mjesečnih primanja, a desetak posto ispitanih za otplate dugova nema dostatna primanja. Čak 34 posto ispitanih izjasnilo se da im je barem jednom iznos rate bio veći od mjesečnih primanja. ‘S obzirom na to da je temeljni uvjet procjene kreditne sposobnosti prilikom podizanja kredita bio da rate ne prelaze trećinu mjesečnih primanja, podaci ukazuju da je većina ispitanika prema istim kriterijima danas kreditno nesposobna’, ističu u udruzi Franak. Budući da je za izmjenu ugovornih uvjeta (poput promjene valute) nužna ponovna ocjena kreditne sposobnosti, zaključuju da ‘ljudima jedino preostaje do daljnjega plaćati kredite prema sadašnjim uvjetima’.

Prodaja nekretnine, zatvaranje kredita i pakiranje u podstanarstvo nije rješenje, objašnjava voditeljica istraživanja Petra Rodik sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. ‘Zahvaljujući rastu kamatnih stopa i tečaja, glavnica kredita je veća nego što je bila na početku otplate (u prosjeku 1.675 kuna mjesečno) pa kredit nije moguće prebaciti u drugu valutu ili promijeniti banku. Čak i da klijent proda nekretninu, ne bi imao dovoljno za zatvaranje cjelokupnoga kredita, što je dužan učiniti, jer prodajom nekretnine banka za kredit više nema hipotekarno pokriće’, kaže Rodik.

U 29 posto slučajeva anketirani nisu imali mogućnost izbora banke, jer ju je uvjetovao poslodavac ili investitor. Također trećina ispitanih (31 posto) nije mogla birati valutu jer je uvjet da najviše trećina plaće može poslužiti za otplatu kredita zadovoljavao jedino zajam u francima koje su banke 2005. i 2006. plasirale uz najnižu cijenu.

‘Zato je bilo moguće da kreditno nesposobna osoba u eurima bude kreditno sposobna za kredit u franku, što ukazuje da su banke svjesno velikom broju građana plasirale iznimno rizične kreditne proizvode’, stoji u istraživanju.

Anketa Udruge ponovno je ukazala koliko je ugovorni odnos banke i klijenta pomaknut u korist kreditora. Samo šest posto dužnika uspjelo je u pregovorima s bankom izmijeniti neki od ugovornih uvjeta u svoju korist, uglavnom poček ili smanjenje kamate.

‘Očekujemo da će se ovim istraživanjem povećati svijest o razmjerima problema te da će konačno reagirati HNB, a Vlada napraviti bolji zakonodavni okvir poput Zakona o bankrotu, koji bi omogućio da građani više ne budu taoci banaka’, poručila je.

Sto tisuća Hrvata radi bez plaće

Zaposlene u nas zakon ne štiti, odluče li ne doći na posao jer nisu plaćeni – dobili bi otkaz !

Šest mjeseci nisu primili plaću, ali bez obzira na to, radnici Diokija ili osoblje dječjeg vrtića u Kostajnici dolazili su na posao svaki dan, kao što su to činili i čine i tisuće drugih. Od naših se radnika očekuje i traži da rade bez obzira na kašnjenje plaća.

Divlji štrajk

U listopadu prošle godine Porezna je uprava izračunala da od 15.000 do 16.000 radnika u Hrvatskoj u tom trenutku nije primilo plaću jedan ili više mjeseci, a nova vlast sada spominje brojku i od 100.000. Točnih evidencija još nemaju, ali ministar rada Mirando Mrsić tvrdi da tvrtke nisu dostavile obrasce o plaćenim doprinosima za približno sto tisuća radnika. Jesu li im isplaćene barem plaće ako već nisu doprinosi, ne zna se.

Deutsche Welle navodi da se i u Njemačkoj dogodi, istina rijetko, da radnici ne prime plaću, ali njihovi su propisi predvidjeli rješenja i za takve situacije. Ako radnik ne dobije najmanje dvije mjesečne plaće, mora pismeno upozoriti poslodavca da će prestati raditi ako mu ovaj ne isplati dug. Poslodavac mu ne smije dati otkaz jer odbija besplatno raditi, a plaća se sudskim putem naplati za tri tjedna do najviše četiri mjeseca. Kod nas stvari nisu tako jednostavne.

Sindikat ne može organizirati štrajk dok ne prođe 30 dana od dana kašnjenja, a i tada mora poštovati proceduru, najaviti štrajk, organizirati mirenje tako da do legalnog štrajka ne može doći prije mjesec i pol dana od dana kašnjenja. Krene li pak radnik u naplatu plaće sudskim putem, za to će mu trebati najmanje šest mjeseci do godine dana. Radnik jedino može dati izvanredni otkaz i prijaviti se na burzu rada, a ako dokaže da je to učinio zato što mu nije isplaćena plaća, država će mu priznati pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Rijetki su koji to čine.

Ovršna isprava

– Ljudi su bez posla, teško je naći drugi. Poneki uruče izvanredni otkaz i ode raditi na crno kako bi preživjeli i prehranili obitelj, snalaze se kako mogu, ali većina ostaje na poslu i čeka neki povoljni ishod – kaže Jasenka Vukšić, pravna savjetnica Sindikata graditeljstva.

Kada kojim slučajem ne bi došli na posao, doveli bi se u situaciju da ih poslodavac otpusti zbog razloga koji su sami skrivili.

– Radnici mogu dobiti otkaz i zbog stupanja u divlji štrajk, zbog čega mi u sindikatima jako pazimo da ljudi ne krenu u štrajk prije nego što prođu zakonom predviđeni rokovi i ispoštuje se procedura. Vezane su nam ruke i ne možemo takvim radnicima efikasno i pravodobno pomoći – kaže J. Vukšić.

U zakonima istina postoji odredba o neispunjenju obveza, na temelju koje bi se moglo ići u sudski spor, ali sve to dugo traje. Radniku je na raspolaganju i mogućnost naplate neisplaćene plaće u ovršnom postupku jer poslodavac mora izdati potvrdu o plaći s naznakom da ona nije isplaćena.

– Potvrda služi kao ovršna isprava, ali u praksi postupak naplate traje od najmanje šest mjeseci pa i do godinu dana ako tvrtka uloži prigovor – objašnjava pravnica Vukšić. Ovršna isprava ne znači ništa ako je tvrtka u blokadi i nema novca na računu, što je i najčešći slučaj kod problematičnih poduzeća. Sindikati su tražili od države da se osnuje poseban fond za takve slučajeve iz kojega bi se radnicima isplaćivale plaće, ali prijedlog nije prošao, jer bi to bio velik financijski teret za državu.

 

 

 
preneseno i uređeno – jutarnji.hr, večernji.hr, dnevno.hr, index.hr
 
Čitaj također:
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 1.dio
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8095"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Državna služba - nerad, spavanje, pušenje, lijenost, velike plaće...

Nove mjere premijera Zorana Milanovića za oporavak gospodarstva i kuna ponovno će ‘udariti’ po onome što bi trebao biti srednji sloj jer ga se proglašava bogatim. No analitičari smatraju da je najveći problem raslojavanje društva na one koji rade u privatnom i na one koji rade u državnom sektoru

Mjere koje je za sada najavio premijer Zoran Milanović neće biti dovoljne da se srede javne financije i osigura kreditni rejting te pokrene gospodarstvo koje već godinama tone. U to su uvjereni hrvatski analitičari i gospodarstvenici.

Dvije kaste

– Ako se provedu najavljene promjene u poreznom sustavu, one neće dati doprinos glavnom cilju, a to je stabilizacija na međunarodnom tržištu i očuvanje kreditnog rejtinga te pokretanje gospodarske aktivnosti jačanjem domaće potrošnje u kućanstvima i poduzećima – kazao je neovisni analitičar Damir Novotny.

Istodobno, građani sve više vjeruju da se naše društvo počelo opasno raslojavati u dvije kaste – jednu koja uvijek dobiva “mrkve” i drugu koja uvijek dobiva “batine”.

[highlight color="yellow"] Prvu kastu čini većina od 466 tisuća zaposlenih u državnim i lokalnim službama, javnim i državnim tvrtkama, [/highlight] a drugu čine ostali – oko 700 tisuća zaposlenih u realnom sektoru.

[highlight color="yellow"] Prvi imaju prosječnu plaću od 6000 kuna i maksimalnu sigurnost radnog mjesta [/highlight] , a [highlight color="green"] drugi imaju prosječnu plaću od 4269 kuna [/highlight] i malu ili nikakvu sigurnost radnog mjesta.

Prvi su financijsku krizu “platili” s novih pet tisuća radnih mjesta, a drugi su ceh platili gubitkom 150 tisuća radnih mjesta.

Malo više od prosjeka

Najupitniji su veći PDV, preraspodjela novca iz državnog proračuna i veći pritisak na prosječne plaće.

Srednji sloj koji je gotovo nestao pokušava se novim mjerama proglasiti višom klasom. Tako će oni koji zarađuju više od 6000 kuna, a to je tek malo više od prosječne hrvatske plaće (5729 kuna), najviše pridonijeti pokušaju ispravljanja negativne socijalne slike.

– Porezni pritisak na plaće mora se smanjiti. Oni sa 6000 kuna postali su izgleda bogati jer ne moraju kopati po smeću – kazao je Vladimir Ferdelji, bivši direktor Elektrokontakta, a danas pomoćnik ministra mora, prometa i infrastrukture. Ferdelji smatra da ideja o višem PDV-u “nije dobro pripremljena” i da je treba doraditi.

I Novotny smatra da se plaće trebaju rasteretiti, jer cilj mora biti jačanje srednjeg sloja – kategorije koja najviše troši i mora biti generator domaće potrošnje, a samim tim i proizvodnje. Također, zalaže se i za povećanje mirovina, jer umirovljenici troše za osnovne potrebe, i to većinom hrvatsku robu.

– Nije točna izjava ministra financija da Hrvatska s tri tisuće eura godišnje ima najveći neoporezivi dio na plaće. U Europi ima država u kojima je neoporezivo 5000 eura, a u Sloveniji je to 8000 eura. Treba povećati i mirovine, jer smo najveću ekonomsku aktivnost imali kada smo umirovljenicima vratili dug. Tada smo imali fantastičan rast jer umirovljenici ne kupuju automobile već ono nužno za dnevnu potrošnju – kazao je Novotny.

Danima se već raspravlja o procjeni Vlade da bi u javnim poduzećima oko 5.000 ljudi trebalo završiti na cesti jer su, smatraju u Banskim dvorima, višak. Sindikati će se teško složiti s tom ocjenom, no podaci o broju zaposlenih u tim tvrtkama, kao i njihovim prosječnim plaćama govore da će promjene biti nužne.

[highlight color="yellow"]U hrvatskim javnim tvrtkama radi oko 67.000 ljudi, [/highlight] a toj kategoriji, prema klasifikaciji Instituta za javne financije, pripada 25 tvrtki. [highlight color="red"] U tim tvrtkama, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće. [/highlight] Prema najavama iz Vlade, broj zaposlenih u javnim poduzećima trebao bi se smanjiti za oko 5.000 ljudi.

[highlight color="red"] U javnim poduzećima, među kojima su i Hrvatske željeznice, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska pošta, Narodne novine, Hrvatska radiotelevizija, Croatia osiguranje, Hrvatske ceste i Hrvatske vode, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće, piše Večernji list. [/highlight]

Najveći iznos prosječne plaće je u Središnjem klirinškom depozitnom društvu i iznosi čak 11.152 kune! Druga javna tvrtka na listi najvećih plaća je Hrvatska narodna banka, u kojoj je prosječna plaća 9.500 kuna. Zanimljivo je da je prosječna plaća 9.054 kune i u velikom gubitašu Croatia Airlinesu. Slično je i u Hrvatskim cestama, Janafu, Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Odašiljačima i vezama te Plinacru.

Pitanje je da li  je Grčka gora od nas?

[highlight color="orange"]U Hrvatskim vodama prosječna plaća iznosila je oko 11.000 kuna, ali sada tvrde da je ona smanjena i da iznosi 7.336 kuna. [/highlight]U HŽ-u je prosječna plaća oko 7.500 kuna. No, u toj su tvrtki najavili rezanje broja radnika. HŽ je, primjerice, u 2010. godini samo za plaće svojih radnika potrošio oko 2,3 milijarde kuna, a godišnje ta tvrtka zaradi oko 1,19 milijardi kuna! Dakle, ni polovicu iznosa potrebnog za isplatu plaća. Tu razliku, naravno, pokriva državni proračun.

U Hrvatskoj je udio zaposlenih u javnim tvrtkama u ukupnoj zaposlenosti čak 13,4 posto, pa tako svaki sedmi zaposleni u Hrvatskoj radi u javnom poduzeću. Od Hrvatske su po tome gore samo Grčka i Poljska.

Prosječne plaće u javnim tvrtkama

HŽ Holding 7.486 kuna
HEP 7.869 kuna
Hrvatske šume 5.554 kuna
Jadrolinija 4.852 kuna
Hrvatska pošta 5.975 kuna
Narodne novine 5.975 kuna
HRT 6.883 kuna
Croatia Airlines 9.054 kuna
HAC 7.141 kuna
Hrvatske ceste 8.692 kuna
Autocesta Rijeka Zagreb 7.806 kuna
Hrvatske vode 7.336 kuna
JANAF 8.072 kuna
Hrvatska lutrija 5.598 kuna
Fina 5.724 kuna
HNB 9.528 kuna
HPB 8.862 kuna
Croatia osiguranje 6.292 kuna

 

Ostat će bez stotinjak kn

Povišenje PDV-a nije mjera oporavka, jer tri milijarde kuna, drži Novotny, neće ništa pomoći, a poslat će loš signal potrošačima i izazvati negativan psihološki efekt pa će se smanjiti potrošnja.

– Socijalna politika ne može se voditi preko PDV-a i nije mi jasno što vlada time želi postići. To je više prorecesijska mjera jer prijeti smanjenjem potrošnje – smatra analitičar Damir Novotny.

Ekonomisti upozoravaju Vladu da se ne igra još većom poreznom presijom i nepravednom preraspodjelom poreza na dohodak tako što će oni koji zarađuju šest tisuća kuna ostati bez stotinjak kuna koje će potom završiti u džepu onih koji zarađuju, primjerice, četiri tisuće ili manje.

Za to što netko zarađuje tri tisuće kuna nije kriv onaj tko zarađuje šest ili sedam tisuća kuna, upozoravaju ekonomisti i savjetuju Vladi da se usredotoči na smanjenje neodržive proračunske potrošnje.

– Na prihodovnoj strani ne bih dirao ništa. Zemlje koje su, kao sada Hrvatska, pokušavale povećanjem poreznih prihoda riješiti problem nisu uspjele. Štoviše, došlo je do daljeg smanjenja osobne potrošnje. U takvoj situaciji jedini amortizer mogu biti investicije javnih poduzeća, ali kod nas javne tvrtke nisu rješenje nego generator problema, uništene korupcijom i viškom radnika kao posljedicom političkog uhljebljivanja – kaže Željko Lovrinčević, ekonomski stručnjak i bivši savjetnik premijerke Jadranke Kosor. Bez imalo okolišanja, upro je prstom u, kako kaže, središte problema – neučinkovite i preskupe javne tvrtke.

Konkretna rješenja

– Vlada mora smanjiti potrošnju u javnom sektoru, a umjesto toga Vlada će, čini se, pokušati očuvati neodrživa radna mjesta, a cijenu će opet platiti građani i privatni sektor – tvrdi Lovrinčević.

Na pitanje hoće li građani moći još jednom platiti neodrživu javnu potrošnju, Lovrinčević kaže: – To je dobro pitanje. Kako god bilo, morat će! Iznio je i konkretne prijedloge.

– U javnim poduzećima treba promijeniti neodržive kolektivne ugovore, a to se ne može bez promjene Zakona o radu. U javnim tvrtkama treba otpustiti između 20.000 i 25.000 ljudi koji su višak. Ali Vlada, nažalost, ide linijom manjeg otpora, nema političke volje, a to je opasno. Nema se više što čekati. Referendum je prošao, Vlada je na početku mandata, ima većinu u Saboru i veliku potporu javnosti. Može činiti što joj je volja. Bolje ići s tim stvarima nego “roštati” poreze – smatra Lovrinčević.