Koliko su posljednji događaji u Makedoniji i široj regiji važni za Washington može se vidjeti iz dvije analize koje su u svibnju objavili utjecajni američki časopis Foreign Affairs i obavještajno-analitička agencija Stratfor

S obzirom na veliki utjecaj kojega imaju na vanjsku politiku State Departmenta, čitajući pažljivo između redova njihovo viđenje situacije na Zapadnom Balkanu se mogu predvidjeti i neki od budućih poteza američke administracije u regiji.

Foreign Affairs Journal – Pazite se Balkana

Nova kriza prijeti Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu, gdje nekoliko čelnika igraju na nacionalističku kartu i vraćaju se na probleme iz prošlosti, upozorava Foreign Affairs i napominje kako su, unatoč proteklim godinama, temeljni problemi ostali neriješeni, a pojavili su se i novi opasni čimbenici nestabilnosti, kao što su “radikalni islam i međuetničko nepovjerenje”.

Prema časopisu, neki od najistaknutijih političara čine konkretne korake prema podjeli njihovih zemalja.

“Srpske i hrvatske stranke su nedavno najavile obmanjujuće separatističke ciljeve, dok je srpski parlament u Banja Luci već usvojio rezoluciju o separatističkom referendumu u Bosni i Hercegovini. To će sigurno obnoviti neprijateljstva, dok će jedinstvo Bosne i Hercegovine još jednom morati proći test ovog ljeta, jer će u lipnju, nakon dugog kašnjenja, biti objavljeni rezultati popisa stanovništva i može se očekivati ​​da će se sve tri nacionalnosti žaliti da su izigrane i oštećene zbog pogrešnog sustava. Osim toga, u srpnju će biti dvadeset godina od masakra u Srebrenici, a uskoro će EU i MMF objaviti plan djelovanja koji bi trebao smanjiti uteg ogromne birokracije i kojim će se predstaviti druge reforme”, piše Foreign Affairs.

“Na Balkanu se stanovništvo čvrsto protivi rezovima u javnom sektoru i privatizaciji poduzeća, ali je dobro da su se međunarodne organizacije konačno odlučile aktivirati. Na drugoj strani je prisutan tihi sukob između Beograda i Prištine, kao i odbijanje pet zemalja članica Europske unije da prizna Kosovo. Ujedinjene endemskom korupcijom, tih je pet zemalja ostavilo Kosovo u jadnom stanju. Deseci tisuća građana Kosova napuštaju zemlju zbog nedostatka povjerenja u budućnost i sve više jača opasnost od jačanja radikalizma”, nastavlja utjecajni američki časopis.

Foreign Affairs smatra “kako Rusija stoji u pripravnosti i čeka pravi trenutak da intervenira, ali ako se to dogodi, američki i europski diplomati će napokon morati dati jasan odgovor po pitanju Balkana”.

“Umjesto da stvori čvrste temelje za prevladavanje preostalih zapreka euro-atlantskim integracijama, Zapad je dopustio da mlade zemlje u regiji iznova potonu, a Makedonija je za to najbolji primjer toga. U Skoplju je, zahvaljujući intenzivnoj međunarodnoj pomoći, nakon izbijanja sukoba između Makedonaca i Albanaca 2001. godini došlo do napretka u izgradnji demokratskih institucija, ali je zemlja i dalje u krizi s neodrživim gospodarstvom. Najradikalniji opcija, ona ujedinjenjem Kosova s ​​Albanijom, obnovila bi sukob sa Srbima i Bruxelles u tom smislu podržava kompromis. U isto vrijeme, aktivnost radikalnih islamista Kosovu, koji bude strah u srcima Srba i umjerenih muslimana, etničkih Albanaca, naglašavaju opasnost od mogućih sukoba s radikalnim albanskim nacionalistima. Bruxelles i Washington trebaju prisiliti albanske čelnike na provedbu ključnih pravosudnih reformi i u isto vrijeme Beograd i Priština na pregovore, što se sada čini puno lakšim nego 2013. godine. Sve govori da će se onog trenutka kada Bruxellesu učini napredak u smislu uvjeta za članstvo u EU doći i do napretka u odnosima između Srba i Albanaca”, zaključuje Foreign Affairs.

Tri su ključna elementa koja treba naglasiti u ovom osvrtu. SAD drži da je za nestabilnost na Zapadnom Balkanu djelomično kriva i Europska unija, koja nije ubrzala proces ulaska u EU preostalih država biše Jugoslavije, jer bi u tom slučaju “svi problemi nestali sami od sebe”.

U Bosni i Hercegovini su krive “srpske i hrvatske nacionalističke stranke koje zemlju vode u međuetničke napetosti i promoviraju separatizam”, dok se s druge strane zaboravlja da su – iako ne trenutno vladajući SNSD u Banja Luci – upravo SDS, HDZ i SDA ranih ’90-ih imali podršku Washingtona i glasile su za “konzervativne stranke koje će zemlji osigurati prve višestranačke izbore i demokraciju”.

Konačno, za tešku gospodarsku situaciju se jednako optužuje stanovništvo, “koje ne pristaje na rezove u javnom sektoru i privatizaciju”, za situaciju na Kosovu su “krive članice EU koje nisu priznale kosovsku neovisnost i tako stvorile neku vrst nepodnošljivog limba za sve stanovnike Kosova kojima sada, pred svih nesuglasica, prijeti i jačanje islamskog radikalizma”.

Tu je i neizbježna Rusija, “koja stoji u pripravnosti i čeka pravi trenutak da intervenira, ali će tada konačno morati dobiti jasan odgovor od Europe i Sjedinjenih Država”. Prije nego se to dogodi, pozitivnu ulogu bi mogli odigrati EU i MMF, koji će “divlja balkanska plemena” ujedinjenjem po tko zna koju put uvesti u “bratstvo i jedinstvo”, ali prije svega, za svoje dobro, moraju pristati na provedbu bolnih strukturnih reformi.

To što su rat, sukobi, netrpeljivost, zaduženost, radikalni islamizam, destruktivni nacionalizmi i ekonomska kriza stigli zajedno u poklon-paketu sa “slobodom” i “demokracijom” za Foreign Affairs je potpuno nevažno. Konačno, to se dogodilo prije 25 godina i koga uopće briga za to.

Stratfor – NATO mora zaustaviti ruski utjecaj na Balkanu

Dugačka analiza časopisa agencije Stratfor naglašava američku strategiju na Balkanu, odnosno, način na koji se NATO savez misli suprotstaviti energiji i povijesnom utjecaju svog geopolitičkog suparnika Rusije na ovim prostorima.

“Rusija, Turska i Zapad na Balkanu imaju zajedničkog protivnika: političku nestabilnost. Smješten na razmeđi triju povijesnih carstava, teritorij između Mediterana i Crnog mora je dugo bio ključna pozornica natjecanja među svjetskim silama, dok je danas uglavnom arena obračuna između Rusije i Zapada. Ipak, dok se Moskva i Zapad natječu u pokušaju da ojačaju svoj utjecaj u regiji investicijskim i energetskim projekata, kao i Turska koja se bori da zadrži svoj tempo, domaći politički izazovi prijete da potkopaju napore u razvoju i oblikovanju regije. Drugim riječima, dok velike sile koriste svoju ekonomsku i političku moć da ojačaju utjecaj na Balkanu, slabe lokalne vlade i dalje važu kojoj će se od suprotstavljenih sila prikloniti.

U posljednje vrijeme su regionalne i svjetske sile posvetile previše pažnje balkanskim zemljama. 15. svibnja je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posjetio Srbiju, samo nekoliko dana nakon što se predsjednica parlamenta Ruske Federacije, Valentina Matvijenko, susrela sa srbijanskim čelnicima u Beogradu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 20. svibnja posjetio Bosnu i Hercegovinu, a turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu i zamjenik premijera Ali Babacan su to učinili ranije.

Čak i zapadni čelnici pokazuju interes za regiju. Američki državni tajnik John Kerry i britanski ministar vanjskih poslova Filip Hammond su posjetili Bugarsku u siječnju, dok visoki američki dužnosnici redovito putuju u Rumunjsku.

Zapadne vlade na Balkanu imaju dva glavna cilja: održavanje stabilnosti u zapadnom dijelu regije i smanjivanja utjecaja Rusije. Na kraju, Sjedinjene Države i Europska unija su uključeni u unutarnju politiku Balkana još od kada je NATO intervenirao u ratu u Bosni i onom na Kosovu 1999. Zapadne trupe se i dalje rotiraju u mirovnoj misiji na Kosovu, dok Europska unija koristi znatnu količinu resursa i političkog kapitala kako bi se provele reforme i pokrenuo gospodarski razvoj u regiji, iako s vrlo mješovitim rezultatima.

Zapad je u prednosti što ima dovoljno sredstava za razvoj i obranu i može ih podijeliti između zemalja gladnih za gospodarskim rastom. Međutim, nije moguće da će zemlje poput Srbije i Makedonije u sljedećem desetljeću ući u EU, jer ih koče unutarnje podijele i jak otpor sadašnjih članica EU.

No, svejedno još uvijek imaju pristup gospodarskim koristima koje proizlaze iz bliskih veza s Europom. Između 2014. i 2020. godine Europska unija planira dati pola milijarde eura Srbiji, potencijalnoj članici EU, ali i više od milijarde eura Bugarskoj, koja je dio Unije i njeni građani slobodno mogu putovati i raditi u svim zemljama članicama. Osim toga, tu je i jaka pomoć u obrani koja od Bugarske čini članicu NATO saveza u kojoj će se ojačati obrana u blizini ruskih granica.

Kriza u Ukrajini potaknula Sjedinjene Države na ideju jačanja obranu duž istočnog ruba NATO-a, a zauzvrat je Savez stvorio odgovarajuću silu i nove multinacionalne snage za brzu intervenciju koje je u stanju vrlo brzo mobilizirati.

Istovremeno je uspostavljen lanac ispostava na Istočnom Balkanu i poziva se na jedinstvo i integraciju snaga koje bi mogle poslužiti kao zapovjedno središte u vrijeme sukoba.

U isto vrijeme, borba u Ukrajini je potaknula Europsku uniju da postaviti prioritete u nacrtu jedinstvenog južnog koridora za opskrbu prirodnim plinom, s namjerom da se zaobiđe ruski energetski gigant Gazprom i smanji ovisnost Europe o Moskvi. Štoviše, Zapad je snažno savjetovao Bugarsku da odbije sudjelovati u projektu “Južni tok” i u prosincu prošle godine je Rusija odustala od projekta.

Sa svoje strane, Rusija koristi svoj utjecaj na Balkanu, jer ima bliske povijesne i kulturne veze sa zemljama kao što su Srbija i Grčka, kako bi prijetila zapadnim interesima. Ipak, interesi Kremlja u regiji su uglavnom povezani s pogoršanjem odnosa Rusije sa Zapadom. Cilj Rusije na Balkanu je spriječiti jačanje prisutnosti zapadnih trupa i vojne infrastrukture u regiji, a da pritom zadrži dovoljno snage za provedbu strateških energetskih infrastrukturnih projekata. Iako Zapad ima više sredstava za uložiti na Balkan, Rusija ima brojne regionalne energetske resurse i može jamčiti brojne kredite vladama na Balkanu. Moskva je uspjela zadržati dobre diplomatske odnose s nekim lokalnim oligarsima, posebice u Bugarskoj, dok je u Srbiji u 2008. godine Gazprom stekao većinski udio u nacionalnoj naftnoj kompaniji NIS. Baš kao i Europska unija, Rusija je u protekle dvije godine Srbiji odobrila kredite u iznosu od oko 1,3 milijardi eura. Kremlj je također potpisao energetske ugovore i dao kredit Republici Srpskoj, srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini.

Sada se pritisak Zapada s projekta “Južni tok” prebacio na plinovod kojeg Rusija planira izgraditi, takozvani “Turski tok”, kojim Gazprom želi spriječiti napore za energetsku diversifikaciju Europe. Plinovod će ruski prirodni plin preko Crnog mora do tursko-grčke granice preko Grčke i Makedonije isporučivati podružnicama u Srbiji i Mađarskoj. Istovremeno su, uz Tursku, ove četiri zemlje u središtu diplomatskog pritiska Rusije, iako zbog financijskih izazova i unutarnjih problema na Balkanu utjecaj Moskve može biti relativno ograničen.

Turska ima svoje kulturne veze i gospodarske interese na Balkanu, ali trenutno nema resurse i vojnu moć da bi se suprotstavljala Rusiji ili Zapadu. Jedan od strateških ciljeva Turske je zadržati utjecaj u Crnom moru. Povijesno je Ankara dosegla čak i do Dunava, ali ostvarivanje ovo cilja podrazumijeva potrebu za uspostavom odnosa s ostalim balkanskim državama koje izlaze na Crno more. No, Turska je posebno angažirana u pokušaju da se zbliži s Bosnom i Hercegovinom, gdje svoj utjecaj namjerava ojačati kroz kulturne i povijesne veze.Ove su veze važne, jer su bosanski muslimani počeli migracije u Tursku još u 17. stoljeću i nekoliko milijuna turskih građana danas ima bosanske korijene ili su Bošnjaci. Polazeći od tih etničkih i povijesnih veza, Turska je odlučila ulagati u Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, Ankara ne može odgovarati razini financijskih investicija zapadnih sila i Rusije na Balkanu, ali je zato zemlja koja izlazi na Crno more i kao članica NATO saveza ima značajnu ulogu u nastojanjima Bugarske i Rumunjske u jačanju obrambene suradnje kao odgovor na krizu u Ukrajini. Nadalje, Turska je mogla koristiti financijske i političke instrumente da se poveže s BiH i danas je među prvih pet investitora u zemlji. “Turska tok”, ako bude izgrađen, bez sumnje će poboljšati poziciju Turske i Ankara bi mogla igrati središnju ulogu u njegovoj izgradnji. Iskoristit će tu ulogu da poboljša svoje odnose sa zemljama koje će koristiti plin iz Turske, uključujući Makedoniju i Srbiju. Međutim, ostaje činjenica da je, unatoč pozornosti od najvećih sila, Balkan često nestabilan, a ta nestabilnost može spriječiti utjecaj stranih sila.

Na primjer, eksplozija smrtonosnog nasilja u Makedoniji 9. svibnja, kada je Ministarstvo unutarnjih poslova pokrenulo lov na navodne militantne, etničke Albance, završila je smrću osam policajaca i 14 navodnih militanata. Gotovo 40 policajaca je ranjeno, a 30 militanata je uhićeno. Tu su i nepotvrđena izvješća o civilnim žrtvama. Makedonska vlada je rekla da je cilj bio spriječiti militante da izvrše planirane terorističke napade u zemlji. Međutim, mnogi vjeruju da se radilo o politički motiviranoj represiji, namjerno insceniranoj kako bi se odvratila pozornost od nedavno otkrivenog nezakonitog prisluškivanja od strane vlade.

Krvoproliće u Kumanovu, zajedno s objavama protuzakonito pribavljenih informacija o građanima dodatno potkopava vjerodostojnost vlade kojoj ljudi ionako više ne vjeruju. 17. svibnja se na desetke tisuća prosvjednika okupilo se u glavnom gradu Skopju, a do kompromisa između vlade i oporbenih stranaka nije došlo ni intervencijom zapadnih diplomata. Opstanak vlade je ipak i dalje upitan. Rusija računa na širenje plinovoda od Turske preko Makedonije do srednje Europa, ali nestabilnost u zemlji prijeti da ugroziti ruske planove u vrijeme kada prijestolnice kroz koje trebaju prolaziti alternativni pravci nisu suglasne s ruskim prijedlozima. Bugarska vlada se pod pritiskom SAD-a i Europske unije protivi se sudjelovanju u rukom projektu, dok Albanija u vanjskoj politici zadržava pro-zapadnu orijentaciju.

S tako mnogo na kocki, rusko Ministarstvo vanjskih poslova je kao odgovor na prosvjede izrazilo snažnu potporu makedonskoj vladi, kritizirajući jednako oporbene stranke i nevladine udruge, optužujući ih da su u dogovoru sa zapadnim silama odabrali slijediti ideologiju kaotične “Obojene revolucije”.

Sadašnja makedonska vlada se deklarativno zalaže za ulazak u NATO i Europsku uniju, ali je otvorena za projekt prolaska ruskog plinovoda. Slaba vlada u vrijeme rastuće nestabilnosti sprečava zemlju iz postaje odani zapadni saveznik ili pouzdan partner Rusiji. Sukobi u Makedoniji mogu pokrenuti nove etničke napetosti i nasilja na Balkanu gdje se političke granice ne podudaraju s etničkim. Iako nedavno nasilje vjerojatno neće prijeći makedonsku granicu, barem u neposrednoj budućnosti, problemi Makedonije brinu cijelu regiju. Srbija je podigla stanje pripravnosti, a Bugarska je poslala vojnike da pojačaju granicu.

Od 1999. godine zapadne vlade rade kako bi stabilizirale Kosovo i susjedstvo kroz prisutnost mirovnih snaga i razvojnih programa na velikoj skali. Bruxelles, kao preduvjet za članstvo u EU, vrši pritisak na Srbiju da normalizira odnose s Kosovom, bojeći se da bi potencijalni porast borbenosti uz kosovsko-makedonsku granicu moglo ugroziti stabilnost i potkopati napore koje Zapad već duže vrijeme ulaže u regiju. U konačnici, bez obzira koliko vremena i političke moći se izvana uložilo na Balkanu, uspjeh uvijek ovisi o prisutnosti jake i stabilne “uprave”. Međutim, vlade na Balkanu su notorno slabe. U Bugarskoj su društveni nemiri 2013. godine vladu prisilili na ostavku i od tada je zemlja imala nekoliko koalicijskih vlada, kratkog trajanja i koje su zbog unutarnjih sporova. U međuvremenu, politička paraliza u Bosni i Hercegovini sprečava provođenje ekonomskih i političkih reformi, a prosvjedi zbog korupcije u 2014. godini su naglasili nemogućnost političkog sustava da riješi probleme u zemlji.

Metež balkanske politike omogućuje stranim silama da se miješaju, povećavajući svoj utjecaj kroz financijsku i političku potporu lokalnim vlastima, ali u isto vrijeme krhkost balkanskih država sprečava njihovo oštrom opredjeljenje za jednu ili drugu vanjsku silu. Poput drugih graničnih zemalja Europe, mnoge od balkanskih zemalja su pokušale zadržati određeni stupanj neutralnosti, što znači da izbalansiranom strategijom balkanske vlade mogu dobiti povoljne ekonomske sporazume, financijsku pomoć i političku potporu od više vanjskih centara.

Geopolitička suparništva i lokalni sporovi u regiji su povijesno tvorili eksplozivnu kombinaciju i bili pogonsko gorivo vojnih sukoba poput Prvog svjetskog rata, kao i brojnih oružanih sukoba na Balkanu. Danas se natjecanje između stranih sila odvija kroz više nijansi ekonomskog utjecaja, pružanje obrambene suradnje i političke potpore za kroz koje se ostvaruju ciljevi u regiji.

Sukob u Makedoniji i njegov potencijal da poremetiti planove Rusije u regiji danas utjelovljuje najveći problem stranih sila na Balkanu. Dok su Zapad, Rusija i Turska svi željni da pumpaju kapital u regiju i poboljšaju je, slabe vlade i dalje balansiraju između vanjskih sila. Ostaje da se vidi koliko dugo to može trajati”, piše američka obavještajno-analitička agencija Stratfor.

Iako u Makedoniji mnogi izbjegavaju potvrditi vezu destabilizacije vlade u Skoplju i plinovoda “Turski tok”, te svi tvrde “kako samo žele svrgnuti diktaturu i korumpiranu vlast”, sada je to u njihovo ime učinio Stratfor. U analizi se jasno naglašava koliko je strateški važno spriječiti ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu, kojeg Moskva jača kroz projekte, ulaganja i političku podršku “krhkim vladama u regiji”.

Drugi važan segment koji se da iščitati je onaj geostrateški. Naime, NATO sebi nikako ne može dozvoliti da u zaleđu jedne Rumunjske i Bugarske imaju zemlje koje će imati jake veze s Rusijom. Takva situacija pod znak pitanja dovodi cijeli sustav obrane “istočnog štita u slučaju ruske agresije u crnomorskoj regiji”, što u konačnici znači da će Washington sve više jačati utjecaj u regiji, koristeći se svim vrstama pritisaka.

Posebno važan je dio koji pojašnjava pogodnosti koje bi Turska mogla imati izgradnjom ruskog plinovoda na svom teritoriju i distribucijskog čvorišta na granici s Grčkom, ali se Ankaru podsjeća na njenu ulogu u NATO savezu i da zbog “ruske prijetnje” kao zemlja koja izlazi na Crno more mora biti dio zajedničke obrambene strategije u nastanku. Kroz cijeli tekst je primjetno da su “strane sile” koje polažu pravo na Zapadni Balkan one zapadne, Rusija tu nema što tražiti, dok se Turska mora osvijestiti i znati gdje joj je mjesto.

Zanimljiv je dio u kojem se teroristi u Kumanovu opisuju kao “navodni militanti”, što je potpuna besmislica i potpuno iskrivljivanje činjenica. Blaga terminologija kojom se opisuje albanska teroristička skupina u Kumanovu se može objasniti jedino čvrstim vezama američke administracije s Prištinom i Tiranom, centrima kojima se nisu htjeli zamjeriti čak ni jednoj u najobičnijoj analizi.

Jednako tako se ne spominje miting podrške makedonskoj vladi, koji je održan samo dan poslije oporbenog skupa i bio je kudikamo brojniji od onoga kojega je uspio okupiti oporbeni makedonski lider Zoran Zaev.

I na kraju, kako piše Stratfor, ovakva je situacija eksplozivna mješavina koja je već uzorkovala sukobe u prošlosti. Dakle Balkanu su potrebne “odlučne vlade” – prozapadne, naravno – koje će se jasno opredijeliti na čijoj su strani, dok slabe aktualne vlasti na jugoistočnim granicama Europske unije trenutno vode “izbalansiranu strategiju kojom mogu dobiti povoljne ekonomske sporazume, financijsku pomoć i političku potporu od više vanjskih centara”. Posljednja rečenica, kojom se naglašava “kako nam ostaje da vidimo koliko dugo ovakva situacija može potrajati”, ne odiše optimizmom. Poznajući načine ostvarivanja geopolitičkih i geostrateških interesa Washingtona, zaista se možemo svemu nadati, posebice sada kada smo opet u središtu njihove pozornosti.
 
 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21237"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Zbigniew Brzezinski je istaknuti američki politolog i državni dužnosnik, autor globalne strategije antikomunizma, teorije tehnotrone ere i koncepcije američke hegemonije novog tipa.

Od 1977. do 1981.godine bio je u timu predsjednika Jimmy Carter-a i smatrao se apologetom politike “jastrebova”. Glavni politički događaji u vrijeme njegovog službovanja bili su normalizacija odnosa sa Kinom, potpisivanje Sporazuma START 2, gubitak Irana, početak demokratskih reformi u Istočnoj Europi, akcentiranje ljudskih prava u vanjskoj politici SAD i vojna podrška afganistanskim mudžahedinima.

Danas je Brzezinski konzultant Centra za strateška i međunarodna istraživanja (Center for Strategic and International Studies) i profesor američke vanjske politike u Školi suvremenih međunarodnih istraživanja Pola Nitcea-a (School of Area and International Studies) pri Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu. Također je član savjeta direktora Nacionalne potpore demokraciji (National Endowment for Democracy) i član organizacije Freedom House.

INTERVJU

Da li sadašnja kriza mijenja svijet?

- Nesumnjivo. Živimo u stoljeću kada se mijenja nešto principijelno.

U ovom stoljeću ili u ovoj godini?

- U jednoj godini ne. Ali u ovom stoljeću – svakako. Važno je da se bliži kraju dominacija Zapada u svijetu, koja traje 500-600 godina. Sada se svijet u političkom smislu probudio. Većina čovječanstva nije se zanimala niti interesirala za politiku sve do Francuske revolucije, koja je probudila političke figure i nacionalna osjećanja u Europi. Potom se to proširilo praktično na cijeli svijet, koji je u posljednjih pola stoljeća postao politički svjestan.

Ta svijest je vrlo raznolika i sve aktivnija, u sve većoj mjeri ona nastaje iz frustracije, nesigurnosti, nezadovoljstva, osjećaja nepravde. Ta negativna osjećanja usmjerena su uglavnom prema Zapadu, naročito prema Americi, koja je u mnogome bila savjest svijeta, da bi tijekom posljednjeg desetljeća postala objekt opće mržnje. To je vrlo opasno: ako bi sada Amerika izgubila vodeću ulogu u svijetu, ni jedna država ne bi mogla zauzeti njeno mjesto. Kada sam radio u Bijeloj kući, najveća opasnost prijetila je od započinjanja nuklearnog rata. Mi smo to svakodnevno imali na umu. U roku od 28 minuta mogla se razviti kriza, koja bi za samo šest sati usmrtila između 80 i 120 milijuna ljudi.

Za početak.

- U tijeku jednog dana! Sada takve opasnosti nema. Ali postoji nesigurnost u stabilnost svijeta, odnos političkih snaga i ulogu Zapada. Veliki dio tog politički probuđenog svijeta negativno ocjenjuje ulogu Zapada. Kolonijalizam, imperijalizam, eksploatacija – to su suštinske komponente povijesnih likova koji prevladavaju u svijetu.

Taj proces raste još od 60-ih godina.

- Dekolonizacija je građena u značajnoj mjeri na rastućoj mržnji prema “bijelom čovjeku”. Međutim, širenje te mržnje bilo je ograničeno jer je odnos snaga bio u korist Zapada. Sada se to mijenja. Udio Zapada u svjetskom BDP se radikalno smanjuje. Mijenja se kulturni i vojni balans.

Hoćemo li mi doživjeti smjenu tih uloga?

- Vojna ravnoteža se mijenja najsporije. Vojni proračun Amerike veći je nego svih drugih država svijeta zajedno.

Kako u ovim vremenima ona to još može sebi dopustiti?

- Superiornost je ogromna i to će trajati još dugo. Americi ne prijeti ni jedan krupniji unutarnji rat. Ali joj pritom prijete sitni ratovi, koji su veoma skupi u financijskom i moralnom pogledu. To slabi Ameriku i mijenja situaciju. TTo je evolucija, povijesni proces.

Kako će se odvijati taj proces?

- Mnogo zavisi od toga hoće li Obama uspjeti da promijeni ulogu Amerike u svijetu i hoće li se Europska Unija i dalje ujedinjavati ili će krenuti u suprotnom pravcu. Vrlo mnogo ovisi o tome hoće li se Kina i dalje razvijati prethodnom dinamikom, vrijednom divljenja. I hoće li Indija, Indonezija i Brazil ponoviti kinesko čudo. Mi to, naravno, ne znamo. Ali je sve moguće. Mi se nalazimo na početku nekakve nove ere.

Kakve ere?

- Ja nisam prorok. Bavim se time što ilustriram scenarije i odgovaram na pitanje kako bi u takvoj situaciji trebala reagirati Amerika.

I, kako bi trebalo reagirati?

- Odobravam principe politike Baracka Obame. Ako on uspije pogurati Ameriku u drugom pravcu u unutarnjoj i vanjskoj politici, ona će imati potencijal koji je neophodan za to da još nekoliko desetljeća nastavi igrati ključnu ulogu u svijetu. Ali, ako to ne uspije, promjene će krenuti ubrzanom dinamikom i one mogu biti zaista dramatične.

Nas, naravno, najviše interesira budućnost Europe. Ovdje je pitanje Rusije ključno. Nedavno ste u intervjuu “Rzeczpospolita” u optimističkom duhu govorili o promjenama koje se tamo događaju. Charles Kaplan otvoreno poziva da se Rusija primi u NATO. Da li se to može smjestiti u glavu?

- Što se Rusije tiče, ja sam optimist, pošto sam pesimist u odnosu na samu Rusiju.

A to znači?

- Pesimist sam glede toga da će Rusija uspjeti dosegnuti svoje prethodne imperijalne ciljeve. Rusija sada nema takav potencijal. To postaje očito kada gledate gospodarsku, demografsku i znanstvenu statistiku, da ne govorim o geopolitičkom okruženju. Na istoku i na jugu Rusije pojavljuju se snažne napučene azijske države. Rusija nema izbora. Ona mora ići na stranu Zapada. A i u interesu Zapada je da ona krene u tom pravcu.

I da uđe u NATO?

- Tu se postavlja pitanje što je značajnije, prisustvo Rusije u NATO, odnosno faktičko uništenje Alijanse, ili postupno jačanje veza Rusije s NATO, što ga može pojačati, a da se ništa pritom ne pokvari.

Što imate u vidu kada govorite o uništenju Alijanse?

- NATO je savez sa širokom vojnom suradnjom. Sve zemlje članice imaju međusobni pristup vojnim planovima svake od njih. Da li bi Rusija pristala američki časnici sjede u Moskvi i razgledaju njezine planove? Da li bi Amerika pristala na takvo prisustvo Rusa u Bruxellesu ili Washingtonu? To su nepromišljene ideje.

A sa Njemačkom to ide?

- Nijemci su bili nokautirani i uvjereni da su sami krivi za svoje stanje. Rusija još nema takav odnos prema staljinizmu. Ali se to mijenja. Kod mlade generacije Rusa pojavljuje se shvaćanje da bi Rusija trebala učiniti izbor i da bi taj izbor trebao biti u korist Zapada. Takav je povijesni proces. Ali na njegove rezultate trebalo bi pričekati.

A tko će ih od nas dočekati?

- Mnogi. Mislim da će u toku 20-25 godina taj proces promijeniti shvaćanje suštine Rusije.

U posljednjem broju “Foreign Affairs” (CFR), koji je prije nekoliko godina doživljavan kao knjiga bajki, Richard Rosencrance opisuje projekt europsko-američkog ekonomskog saveza po uzoru na Europsku Uniju. Da li je to realno?

- U ovom trenutku ne. Ali kakva će biti budućnost Zapada ako se to ne dogodi?

Kakva?

- Naša superiornost, koja slabi, može biti podržana jedino dubljom, diljem i dinamičnijom suradnjom Europe i Amerike.  To bi koristilo objema.

Može li se tada pojaviti Euroamerika?

- Govorimo o društvima koja imaju mnogo zajedničkog: demokraciju, tržište, kršćanstvo. Njihova bliskost se može produbljivati ​​ako u tom pravcu budu usmjereni svjesni politički potezi. Ono što je uspjelo Europi predstavlja veliko dostignuće iako ima povoda za žaljenje što taj proces nije krenuo dalje i što je vjerojatno to ujedno i posljednji potez.

To je sporno pitanje. Neki smatraju da kriza dezintegrira EU, drugi opet misle suprotno.

- Narednih 5-10 godina će biti, najvjerojatnije, vrijeme dezintegracije. Ali svjesni smo da će Europa pokušati promijeni taj vektor. To zahtijeva napore i vodstvo. U Americi takvo vodstvo postoji. Mogućnosti predsjednika su ograničene, ali on može progurati svoje ideje. U Europi je situacija složenija, tamo nema izrazitijeg političkog vodstva. Ali, kada Europljani shvate da se kreću u smjeru dezintegracije, oni će se početi supostavljati tome.

Vidite li opasnost da će se Europa raspasti, da će euro pući i da ćemo se vratiti u Europu brojnih velikih i malih država?

- Mišljenja sam da se to neće dogoditi. Ali dobro je što se danas govori o tom riziku jer bi se inače nešto slično moglo dogoditi. A to bi bilo vrlo opasno. Naročito ako bi istovremeno oslabila Amerika jer u perspektivi narednog povijesnog razdoblja, odnosno u sljedećih 20-40 godina, ne vidim zemlju koja bi mogla stabilizirati svijet onako kako je to činila Amerika. Kriza Amerike će postati svjetska kriza.

I kako bi izgledala takva kriza?

- Potpuni kaos, konflikti, ekonomska kriza, sveprisutne igre na političkom ili religioznom planu. U raznim regijama svijeta sve bi to bilo različito.

Neki govore da se kaos već pojačava. Ka Palestini plove brodovi “Flote Slobode”, ima ljudskih žrtava, izraelske vlasti odlučno osuđuju tu akciju. Vlasti Turske također odlučno osuđuju reakciju Izraela. Turska je prva zemlja NATO koja je stupila u tako oštar i otvoren sukob s Izraelom. Ruši li se to arhitektura NATO?

- To je simptom bolesti Zapada u odnosu na konflikt na Bliskom Istoku, koji ne traje tek jednu deceniju. Također se pojačavaju proturječnosti između zapadnog svijeta i Izraela, što je, naravno, opasno za Izrael. Prema tome, Izrael bi trebao biti oprezniji. Ranije su propustili nekoliko brodova u Gazu. A ovaj brod je bilo moguće zaustaviti, recimo, ako se blokiraju njegove elise, a da se pritom ne dovedu u opasnost životi ljudi.

Zašto to Izrael nije uradio?

- Mislim da je tu sve bilo loše promišljeno. Ta akcija je planirana sa vojnog, a ne s političkog aspekta. Moguće je da je to proizvod prekomjerne orijentacije u pravcu rješavanja konflikta uz uporabu sile, pošto u židovskoj zajednici raste osjećanje opasnosti. To je razumljivo, ali to ne doprinosi kompromisima.

Ako je, kako vi kažete, ključ za Bliski Istok u rukama Obame, onda je važno pitanje kakvo je njegovo polje za manevriranje. Vi ste nekada pisali u “Foreign Affers” o snazi ​​izraelskog lobija u Americi.

- Radi se ne samo o snazi ​​lobija nego i o specifičnosti. Židovsko nasljeđe u Americi u većini je liberalno i demokratsko. Na posljednjim izborima oko 70 posto njih glasovalo je za Obamu. Pritom politički i financijski utjecajna židovska elita je konzervativnija i zapravo se identificira više sa izraelskim desničarima nego s ljevičarima. To je suština. Židovski lobi ima veliki politički utjecaj na Kongres jer američki politički život se u značajnoj mjeri oslanja na privatne donacije. Manja skupina, kao, primjerice, Armenci, možgu zahvaljujući tome dobiti veći politički utjecaj. Poljski lobi također je nekada imao snažan utjecaj, jer su u pojedinim državama bile vrlo snažne poljske grupacije koje su se aktivno bavile pitanjem neovisnosti Poljske. Sada je to prošlost i poljski lobi više ne doznačava financijska sredstva.

Obama je iz Chicaga – mjesta najveće koncentracije Poljaka.

- Politički utjecaj sada nisu glasovi, već pare u predizbornoj kampanji. Politika je skupa stvar. Ali, bez obzira na sve, ako predsjednik odluči krenuti u nekom pravcu, onda sama njegova aktivnost na Kongres čini veliki utjecaj.

Kakvu igru ​​može sada voditi Obama u vezi s krizom oko blokade Gaze?

- Pitanje Gaze neće se riješiti ako se ne riješi problem palestinske države. Tu je prosto neophodno miješanje izvana, odnosno iz Amerike. To znači da bi trebalo ponuditi nekakvu formulu na temelju koje bi se odvijao pregovarački proces. U principu je riječ o četiri točke. Prvo, Palestinci bi trebali odustati od prava na povratak, isto kao što se Nijemci nisu mogli vratiti u Gdanjsk ili Wroclaw.

Postoji još i demografski aspekt: ​​za četvrt stoljeća u Izraelu može biti više Arapa nego Židova.

- To se može dogoditi već za desetljeće. Međutim, bilo kako bilo, Palestinci ne mogu računati na pravo na povratak jer Izraelci na to neće pristati. Druga točka za Izraelce je složena: oni bi trebali shvatiti da stabilnog mira i sloge neće biti ako ne bude postojala prijestolnica palestinske države u istočnom Jeruzalemu. To je simbolično i vizualno pitanje: sa svakog mjesta palestinske zapadne obale rijeke Jordan vide se zlatne kupole džamije Skala. To je važan simbol arapskog prisustva u Jeruzalemu, u kome još uvijek živi 300 tisuća Arapa. Treće, potrebna je razmjena teritorija kako bi se granica dovela u sklad s naseljima. I, četvrto, neophodna je demilitarizacija palestinskog teritorija i razmještanje vojske SAD ili NATO na obali Jordana.

Što Obama može učiniti u tom smjeru?

- On može to pitanje staviti na dnevni red. Može, primjerice, u Vijeću sigurnosti UN oglasiti uvjete o kojima sam govorio. Ti uvjeti se razmatraju u Americi. Europska Unija i najmanje 95 posto zemalja svijeta odmah će ih podržati. To bi značilo započinjanje procesa pomirenja. Na obje strane bio bi učinjen moralni pritisak da se prihvate ti uvjeti.

Zašto Obama to još nije učinio?

- Zato što se on bavi ozbiljnom unutarnjom krizom u Americi. To nije bilo samo curenje nafte u Meksičkom zaljevu. Cjelokupni američki financijski sustav zahtijeva reforme, proračunski sustav i obrazovanje također. Obama dobro osjeća što bi Amerika trebala čini u svijetu i drži taj pravac, ali, po svoj prilici, od 12 sati rada on svjetskim problemima posvećuje najviše dva.

Bilo bi dovoljno kada bi dao važnu izjavu.

- Ovdje je potrebno mnogo više: mobilizacija i međunarodna koordinacija.

Koji su u toj novoj situaciji poljski interesi?

- Isti kao i prije. Prvo, što je moguće tijesnija veza s Europom. Varšava je zainteresirana da Europa bude integrirana i da se Poljska u nju uključi što je moguće snažnije. To u prvom redu zahtijeva dobre odnose s Njemačkom pošto je ona za Poljsku predstavlja vrata u Europu. To je geografska činjenica koja se ne smije ignorirati. Na sreću, Poljska je ne ignorira. Drugo, principijelno je važno da se održavaju saveznički odnosi s Amerikom. To je važno za Poljsku i doprinosi vezama Amerike s Europom. Osim toga, važno je stvoriti nešto poput centralnoeuropskog lobija u EU. Države srednje Europe u Europskoj Uniji imaju isto glasova koliko i Njemačka. Organizacija takve koalicije pod prešutnim patronatom Poljske, bez postavljanja sebe za njenog šefa, u suradnji s Rumunjskom, baltičkim zemljama, Mađarskom i Češkom, unutar Europe bi stvorilo utjecajnu skupinu. Ali toga još nema iako takve tendencije postoje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11316"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]