Soroš i ‘Udruženje’ izazivaju financijski kaos kako bi stvorili jednu banku, vojsku i vladu. Veliko zaprepaštenje u SAD-u je izazvalo otkriće masovnih koncentracijskih kampova opasanih s nekoliko redova žice, a izgrađenih u svim dijelovima SAD-a

Ti kampovi mogu primiti na milijune ljudi, zbog čega u vodu pada teza da su izgrađeni za prihvat par tisuća ilegalnih imigranata.

‘Zbog čega milijarderi Đerđ Soroš i John Paulson kupuju zlato?‘ Naslov je vrlo zanimljivog teksta kojeg je prije par dana objavio američki nezavisni portal Blacklisted News, iz pera novinara Michaela Snudera, koji na osnovu ponašanja moćnih multimilijardera, te dobro upućenih burzovnih mešetara, pokušava odgonetnuti što se u stvari događa u financijskom svijetu.

Nešto veliko uskoro bi se moglo dogoditi! – insajderi s Wall Streeta i vodeći bankari u zadnje vrijeme vuku vrlo neobične poteze iz kojih se da zaključiti da se spremaju za nešto ‘veliko’, što bi se uskoro moglo dogoditi – ističe u uvodu novinar portala, te potom dodaje da je sve više pokazatelja koji upućuju na zaključak da će se u SAD pa i šire, uskoro dogoditi veliki financijski kolaps.

Taj svoj ​​zaključak Snyder potkrepljuje, između ostalog, i podatkom da multimilijarder i financijski magnat George Soroš u zadnje vrijeme jeftino prodaje dionice najpoznatijih svjetskih banaka (JP Morgan, Goldman Sachs), i ostale svoje dionice, dok u isto vrijeme kupuje velike količine zlata. Zašto bi netko ispod cijene prodavao dionice i kupovao zlato, ako ne očekuje slom?

Zašto bi netko ispod cijene prodao desetine milijuna dolara vrijedne dionice vodećih banaka, te u isto vrijeme kupovao ogromne količine zlata, osim ako ne misli da će uskoro doći do velikog kolapsa svjetskog financijskog sustava – primjećuje novinar, koji tu svoju tezu potom podupire nekim ranijim Sorosevim izjavama.

Ne mogu vas razvedriti dobrim vijestima, jer je situacija vrlo ozbiljna i teška. Čeka nas ektremno teško vrijeme, nešto slično krizi kakva se dogodila tridesetih godina prošlog stoljeća, a moguć je i totalni kolaps cijelog financijskog sustava.

Nakon toga moglo bi doći do velikih nereda na ulicama Amerike, što bi moglo poslužiti kao ispriku za uporabu oružja od strane vlasti, te za uvođenje restriktivnog političkog sustava u kojem bi indivudualne slobode bile još više ograničene – kazao je Soros u nedavnom intervjuu za Newsweek.

U Americi se kupuje masovno municija koja nije namijenjena za vojsku!

Američka socijalna služba naoružava se kao da će u rat! Zlato u velikim količina, osim Soroša, kupuju i drugi milijarderi poput John Paulsona, ali i mnoge središnje banke. Dobro upućeni burzovni ‘insajderi’, osim toga, u zadnje vrijeme masovno rasprodaju dionice tvrtki, a velike količine novca (radi se o bilijunima dolara) u isto se vrijeme izvlače i iz investicijskih fondova, primjećuje autor koji potom konstatira da se osim zlata, u zadnje vrijeme u Americi intenzivno kupuje i municija.

Nedavno je otkriveno da američke socijalne službe kupuju 174.000 metaka koji će biti podijeljeni na 41 lokacija u Americi. Zbog čega, za ime Boga, socijalni radnici trebaju 174 tisuće metaka? – Pita se autor, pa dodaje da je ranije ove godine Ured državne sigurnosti SAD-a kupio preko bilijun metaka, od kojih mnogi probijaju zidove i razaraju unutarnje organe, a koji, važno je istaknuti, nisu naručeni za američku vojsku!

Očito je da se burzovni mešetari, američka vlada i središnje banke spremaju za nešto veliko, zbog čega ni vi ne bi trebali gurati glavu u pijesak – zaključuje autor teksta.

Multimilijarderi se klade u propast eura! Dodamo li svemu navedenom informaciju da se Jacob Rothschild, John Paulson i Đerđ- George Soros u stotine milijuna dolara ovih dana klade u propast eura, kao i podatak da je euro posljednje vrijeme zaista značajno pao, skori financijski slom u svijetu sve manje se čini nerealnim.

Tko u stvari izaziva najgori mogući rasplet, odnosno tko u pozadini vuče konce zbog kojih Europi i SAD-u prijeti još veća kriza, odnosno ekonomska katastrofa kakvu svijet nije video još od tridesetih godina prošlog stoljeća, a koja je prethodila najvećem sukobu u povijesti ratovanja?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)

Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Zapadni Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu

Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe. Glavni uzrok kolapsa ekonomije su privatni, a ne javni dugovi, smatra Keen.

Privatni dug, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP u posljednjih četrdeset godina, u američkom slučaju privatni dug rasao je s oko 25 posto BDP pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP 2005.

Svijet je postao ovisan o dizanja kredita kao gorivo za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala – kaže Keen.

Ovaj ekonomist je još 2005. godine počeo držati seriju predavanja po uglednim sveučilištima sa tezom da je slom globalne ekonomije neminovan. Ipak, premda rado viđen gost i zanimljiv govornik, njegove riječi nisu dopirale do vlada. I tada, kao i danas, glavna briga vlada bio je javni, odnosno državni sud, a ne privatni dug kojeg Keen smatra ključnim.

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji, a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova.

Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?

Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.

Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vegh utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih 150 godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5x puta. (Hrvatsku tek čeka ulazak u krizu?)

Amerika je doista ispunila te kriterije tijekom dvetisućitih godina, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije – zaključuje Keen.

Kad je riječ o zemljama koje su najefikasnije isplivale iz krize Keen navodi Island.

Tamo su političari htjeli učiniti ono što su činili svi drugi, da spase banke, a ne dužnike, nametnu mjere štednje. Ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio ugovore s MMF i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove, podržavajući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare.

Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1.000 posto njihovog BDP – zaključuje profesor Keen.

Najgore se s krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove politike su izazvale drugu Veliku depresiju, smatra Keen.

Nepotrebna patnja Grka

“Najgore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika. Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije”, navodi Steve Keen.

Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?

U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.

Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?

Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla­ćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.

Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje financijskog kolapsa i same financijske sfere?

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tijekom šest desetljeća od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, te je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je omjer porastao za oko 20 posto – na primjer sa 135 posto do 155 posto tijekom pet ili manje godina. Amerika je uistinu ispunila te kriterije tijekom dvijetisućitih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidljiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.

Što mislite o studentskim pokretima koji zahtijevaju izučavanje alternativnih ekonomskih znanosti umjesto neoklasične?

Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede kako kapitalizam funkcionira treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati desetljećima, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na sveučilištima.

Što je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?

Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na razine koje smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, otplatiti; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi financirale špekulacije, a ne investicije.

Što bi svijet, ili globalna zajednica, trebali naučiti iz ove krize?

Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” te kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati razmišljati o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac posuditi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput tvornice koja teži što više proizvoditi, i mora povremeno otpisati dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju naučiti da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loše model kapitalizma jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definiraju aspekte kapitalizma. Trebamo novu teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sustava.

Koje su posljedice koje osobno smatrate najgorima? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?

Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode te u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika.

Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vodstva? Na koji način?

Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije. Naši politički sustavi su dizajnirani kad smo trebali “plemensko” vodstvo protiv drugog plemena. No, ovih dana najveće prijetnje našem opstanku dolaze iz složenosti prenapučenog svijeta u kojemu živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada riješili ekonomsku krizu, moramo smanjiti privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao rasti – čime je uklonio izvor potražnje iz gospodarstva. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja izravnog smanjivanja javnog duga i time gospodarstvo pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju skrenuti desno na cesti i zbog toga voze automobil u krug. Njihov je refleks da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo trebaju okrenuti volan ulijevo kako bi se izravnali.

Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rješavale krizu?

Vjerojatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri htjeli su učiniti ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio potpisati ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare. U konačnici, Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihova BDP-a.

Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.

*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,jutarnji.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Dakle, svatko tko vjeruje da “stvari idu na bolje” u Europi, je dakako u iluziji. Naime, gospodarska kriza u Europi postaje sve dublja.

Stopa nezaposlenosti u eurozoni je veća nego što je ikada prije bila. Nedavno smo saznali da je nezaposlenost eurozone došla na najvišu razinu ikada od 12,2% posto za rujan. Povratak u siječnj 2012., nezaposlenost je sjedila na samo 10,4% posto.

Smiješno je da će mainstream mediji jedva nazvati ono što se događa u Europi “recesijom”, iako su stope nezaposlenosti u obje, Španjolskoj i Grčkoj, sada mnogo veće nego nezaposlenost u Sjedinjenim Državama za vrijeme “Velike depresije” iz 1930.

Nije bilo onoliko naslova o financijskoj krizi u Europi u zadnje vrijeme, jer je ECB zataškavao probleme dugova tijekom dužničke krize u rubnim dijelovima Europske unije (barem za sada), ali ekonomskih uvjeti na terenu za prosječnog Europljana i dalje bivaju sve gore i gore.

Kasnije u ovom članku ćete pročitati o 25-godišnjem španjolcu sa tri fakulteta koji je preselio u London u očajničkoj potrazi za poslom koji sada čisti kakicu da bi zaradio za život. Ekonomski kolaps u Europi i dalje maršira, i nema kraja na vidiku.

Sve što morate učiniti je pogledati najnovije brojeve nezaposlenosti i shvatiti da se stvari pogoršavaju u Europi.

U Italiji, stopa nezaposlenosti je 12,5% posto.

U siječnju 2012, manje nego prije dvije godine, nezaposlenost je bila na samo 8,9% posto .

U Grčkoj, stopa nezaposlenosti je nevjerojatnih 27,6% posto.

U siječnju 2012, nezaposlenost u Grčkoj je bila na samo 21,4% posto .

U Španjolskoj, stopa nezaposlenosti je 26,6% posto.

U siječnju 2012, stopa nezaposlenosti u španjolskoj je bila na samo 22,8 posto, a nazad u siječnju 2008. ona je bila samo 8,6 posto.

A statistike nezaposlenosti mladih u eurozoni još su zastrašujuće …

Nezaposlenost među mladima u Eurozoni ispod 25 godina starosti je nedavno porasla na 24,1%. U Francuskoj, stopa nezaposlenosti mladih je skočila sa 25,6% na 26,1%, dok je u Italiji porasla sa 40,2% na 40,4%.

No, koliko loši bili ovi brojevi, oni nisu ništa u odnosu na ono što se događa u Španjolskoj i Grčkoj. (a prema podacima Hrvatska ih slijedi na 3. mjestu). U Španjolskoj stopa nezaposlenosti mladih iznosi do 56,5% posto, a u Grčkoj je stopa nezaposlenosti mladih dosegla 57,3% posto. (Hrvatska slijedi sa 55%, izvor jutarnji.hr)

I, naravno, nezaposlenost nije jedini problem kojim se Europsko gospodarstvo bavi upravo sada. Sljede nekeoliko činjenica o europskom gospodarstvu koje pokazuju da gospodarska kriza u Europi postaje sve dublja …

• Europska prodaja automobila u 2013. je na korak do najniže razine u zadnje 23 godine.

• Postotak “loših kredita” u Španjolskoj je skočio na novi rekord svih vremena.

• Broj hipotekarnih zahtjeva u Španjolskoj je pao 90% posto od vrhunca tržišta.

• Citigroup je napravio projekciju da će stopa nezaposlenosti u Grčkoj dosegnuti 32% posto u 2015.

• Tijekom posljednjih nekoliko godina, Italija je doživjela najveći kolaps u rastu BDP-a koje je ikad viđen. Sveukupno, BDP Italije se smanjio za oko 8% posto od 2008.

• Broj nezaposlenih na Cipru je sada pet puta veći nego što je bio prije financijske krize 2008.

• Predviđa da će španjolski duga u BDP-u porasti za gotovo 100% posto do kraja iduće godine 2014..

• Dug BDP-a Portugala je sada već 123% posto .

• Dug BDP-a Italije je sada već 127% posto .

• Iako je Grčka provodi cijeli niz “mjera štednje”, dug BDP-a Grčke je sada već na 156% posto .

No, ono što ti nam ti brojevi ne mogu reći je ogromna količina boli i očaja koje milijuni i milijuni Europljana doživljavaju upravo sada.

Na primjer, razmislite o priči Benjamina Serra Bosch, 25-godišnji španjolca koji je preselio u London u očajničkoj potrazi za poslom. On ima tri diplome fakulteta, uključujući i magisterij iz poslovne škole IEBS u Barceloni. Slijedi ugrubo prijevod poruke koja je nedavno objavljena na Facebooku …

Moje ime je Benjamín Serra, imam dvije diplome i ima magisterij, i ja sam čistim zahode.

Ne, to nije vic. Činim to da bi platio stanarinu za moju sobu u Londonu.

“Ja sam radio u poznatom lancu kafića u Velikoj Britaniji od svibnja, a po prvi put je danas, nakon 5 mjeseci rada tamo, ja jasno vidim. Ja sam čistio zahode. Moja misao bila je: “Primjetio sam razliku u moja dva fakultetska obrazovanja, a ja čistim tuđu kakicu u zemlji koja nije moja”. Pa, ja također pravim kavu, čistim stolove i perem šalice.

I ne stidim se to raditi. Čišćenje je vrlo pristojan posao. Što me je sram je to što mi nitko niej dao priliku u Španjolskoj. Slično kao i ja, postoje mnogi Španjolci, posebno u Londonu. “Vi ste kuga”, rečeno mi je jednom ovdje u Londonu. I nemojmo se zavaravati. Mi nismo mladi ljudi koji žele avanturu da nauče jezik i imaju nova iskustva. Mi smo imigranti.

Uvijek sam bio vrlo ponosan, neću poreći. Oni koji me znaju, isto to znaju. I moram glumiti osmijeh kupcima koji me gledaju preko ramena zato što sam ja jednostavno “barista” (kako nas nazivaju ovdje). Šteta.

Mislio sam da sam zaslužio nešto bolje nakon ostavljanja toliko truda u moj akademski životi. Čini se da sam bio u krivu.”

Kako ekonomski uvjeti i dalje padaju diljem Europe, ljutnja i frustracija zajedno sa “europskim eksperimentom” i dalje raste.

UKIP-ov Nigel Farage je izrazio osjećaje vrlo rječito u govoru na 23. listopada, kada je izjavio da:

“ono što mi govore, veliki broj nas iz svake pojedine države članice EU je: ne želimo tu zastavu, mi ne želimo tu himnu koju za koju ste svi stajali tako uspravno jučer, ne želimo EU putovnice, ne želimo političku uniju.”

Nažalost, elita Europe, tako je opsjednuta svojim malim eksperimentom da su jedima “rješenja” ovih ekonomskim problema čak spremna uzeti u obzir uključenje još više europskih integracija.

I Amerikanci sigurno ne bi trebali gurati noseve u ono što se događa u Europi.
Ono što se događa u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Grčkoj će doći i u Ameriku uskoro, ako već i nije. U stvari, čak i za vrijeme usred ovog tzv. “gospodarskog oporavka”, siromaštvo i dalje apsolutno eksplodira u Sjedinjenim Američkim Državama.

Gospodarski uvjeti u obje, Sjedinjenim Državama i Europi nikada nisu bili ni blizu mjestu gdje su bili prije 2008., a sada se sljedeći veliki val gospodarskog kolapsa ubrzano približava.

Ovo je tek početak. Stvari će biti puno gore u godinama koje dolaze.

ČITAJ VIŠE:

HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 9.dio – Budućnost je u Invalidima?!
Evo još malo pa će kriza, samo što nije: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 8.dio
Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
 
autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15734"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Sve krize, od ekonomskih i ekoloških, preko globalnog zagrijavanja i pandemija pa do terorizma i dolaska vanzemaljaca, imaju zajedničko samo jedno – služe kako bi nam pokazale da se s njima ne možemo nositi i da je potrebna jedinstvena vlada svijeta.

Elita koja u rukama drži najveće svjetske moćnike namjerava stvoriti novu nevidljivu svjetsku vladu. Naime, postoji 12 procesa koji se smatraju i nazivaju “okidačima”, koje ove elite koriste, kako bi postigli ono što su naumili.

Britanski “Financial Times” otvoreno artikulira ovaj stav u članku Gideon Rachman, glavnog komentatora za vanjsku politiku još 2009. godine, čiji naslov glasi: “A sada, Nova svjetska vlada”.

Cijeli proces nastaje sistematično, djeluje na različitim pozornicama i različitim brzinama. Financijski okidači kreću se brzinom svjetlosti, zahvaljujući elektronskoj informacijskoj tehnologiji koja može stvoriti ili uništiti tržišta, valute pa čak i cijele zemlje u samo nekoliko sati.

Ekonomski okidači kreću se nešto sporije: proizvodnja automobila, aviona, hrane, odjeće, gradnja tvornica i kuća traje mjesecima. Politički okidači vezani za “demokratski sustav” stavljaju političare na vlast na nekoliko godina. Kulturološki okidači zahtijevaju cijele generacije kako bi se implementirali, upravo je tu psihološko ratovanje doseglo vrhunac.

Upravljanje rizikom za cijeli ovaj proces uzima u obzir mnoge potencijalne opasnosti i iznenađenja. Za svako polje, zato, postoji plan. I nekoliko rezervnih.

Ovih 12 okidača povezani su u jednu jako složenu i cjelovitu matricu, vrlo fleksibilnu kada je u pitanju taktika, ali rigidnu kada su u pitanju njeni strateški ciljevi.

1. Financijski kolaps – Od 2008. godine, globalni financijski sustav je na aparatima za održavanje na životu. Najveći američki ekonomisti i bankari, koji surađuju s Bankom Engleske i Europskom središnjom bankom, nisu i niti će poduzeti bilo kakve mjere za pomoć gospodarstvima koje slabe. Oni samo slijevaju novac bankarskoj eliti i preko medija šire mit da su neke banke “prevelike da propadnu”. Zašto? Zato što ne kontroliraju vlade velike banke, poput banaka Goldman Sachs, Deutsche Bank, Citicorp, već upravo obrnuto.

2. Ekonomska kriza – Danas “destruktivni ekstremni kapitalizam” dovodi do kolapsa nacionalnih i regionalnih ekonomija, mijenjajući njihov izgled u internacionalne ropske entitete, slične Gulagu, na kojima bi im pozavidio i sam Staljin. Naše brige ne leže na stvarnoj svjetskoj ekonomiji, koja je mahom netaknuta, već na lažnom svijetu financija, banaka i špekulacija.

3. Socijalni neredi – Raspad sustava u Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Islandu i oni koji su na vidiku u Italiji, Španjolskoj i drugdje, izazvali su nasilne ustanke, čak i u SAD-u i Velikoj Britaniji.

4. Pandemije – Spremite se za još “iznenadnih gripa” (“gripoznih iznenađenja”) koje će voditi do obveznog cijepljenja, što je jedinstvena prilika da nam diskretno ugrade čipove za praćenje i testiraju inteligentne viruse koji ciljaju specifične dijelove DNK. Jesu li mogući virusi koji napadaju određenu rasu ili etničku skupinu?

5. Globalno zagrijavanje – Dok globalna ekonomija tone u status prestanka rasta, ekonomski pokretači prestaju raditi na rastu proizvodnje i prelaze na smanjenje konzumacije. Hoće li budući “kartonski krediti” otvoriti put totalnoj kontroli društva?

6. Teroristički napadi – Elita ima ovog asa u rukavu i spremni su pokrenuti novu “krizu” kao kraći put do svjetske vlade. Hoće li novi “napadi”, poput onog 11. rujna 2001. opravdati nove globalne ratove, invazije i genocide? Za nuklearni napad na jedan veći grad okriviti će se “neprijatelji” elite.

7. Generalni rat na Bliskom istoku – U ovom trenutku mornaričke snage, bombaši i cijele vojske napadaju Siriju, Iran, Ukrajinu …

8. Ekološke “nesreće” – Nesreća u Černobilu 1986. označila je početak kraja bivšeg Sovjetskog saveza, pokazujući svijetu, ai samim Sovjetima da njihova zemlja više ne može kontrolirati svoja nuklearna postrojenja. U travnju 2010. dogodila se katastrofa u Meksičkom zalievu, a od 2011. Japan i ostatak svijeta nose se s još težom nuklearnom katastrofom. Ima li tu prljavih poteza?

9. Ubojstva većih političkih ili religijskih figura, pripisana neprijateljima elite – Mossad, CIA i MI6 izvrsni su u korištenju ovih prljavih trikova.

10. Napadi na “crvene države” – Irak, Libija, Sirija … Tko je sljedeći? Iran, Venezuela? Sjeverna Koreja?

11. Inscenirani vjerski događaji – Sve veća je potreba masa pronaći smisao u životu, a to ih čini lakšim žrtvama hollywoodskih, 3D hologramskih orkestriranja uskrsnuća i elektronički projekovana “mesijanska figura” koja djeluje u skladu s ciljevima Elite? tko bi se usudio ići protiv samog Boga?

12. Izmišljeni kontakt s vanzemaljcima – I ovo se možda sprema, sudeći po projektu “Blue Beam” Desetljećima se veliki sektori svjetske populacije programiraju kako bi vjerovali u izvanzemaljce. I ovdje će hologramska tehnologija poslužiti kako bi se inscenirao slijetanje svemirske letjelice. Naravno, sleteće na travnjak Bijele kuće, ističući tako potrebu da čovječanstvo ima jedinstvenog predstavnika pred vanzemaljcima. Nije li i to dodatno opravdanje za formiranje Vlade svijeta?

U epilogu, postavlja se pitanje što sve ove krize, od globalnog zagrijavanja i pandemija, do terorizma i dolaska vanzemaljaca, imaju zajedničko?

Sve one služe kako bi pokazale da se s njima ne može nositi nijedna nacija niti država i time opravdavaju stvaranje jedinstvene vlade svijeta.

U ovoj godini, budite naročito oprezni i pokušati razumjeti stvari onakvima kakve zaista jesu, a ne kakve globalni mešetari žele biti.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12098"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Heinz Alfred Kissinger, rođen 1923 godine (dob 88) u Fürth, Bavaria, Njemačka - član Komiteta 300

Čak i najimućnije zemlje susrešće se sa oskudicom resursa. Svaka zemlja će morati  redefinirati svoje nacionalne prioritete. Prodor postojećeg međunarodnog financijskog sistema koincidira sa simultanim političkim krizama širom planete. Nikad se nije toliko transformacija dešavalo u isto vrijeme u toliko različitih dijelova sveta, i nikad rezultati promjena nisu bili globalno dostupni. Alternativa novom međunarodnom poretku je kaos.

Vrijeme u kojem živimo, postaje sve jasnije, jedno od onih posebnih razdoblja u kojima se povijest lomi i kreće neslućenim putem. Takvih sudbinski važnih desetljeća bilo je i ranije: četrdesete ili desete godine XX stoljeća, ili sredina XIX, ili kraj XVIII stoljeća… Naše vrijeme, međutim, ima i kvalitet više u odnosu na nabrojane periode: ulozi nikad nisu bili viši, povećani do krajnjih granica. Nikad, čini se, čovečanstvo nije posjedovalo više znanja, nikad na svijetu nije bilo više bogatstva, nikad čovek nije vladao nad više prirode; nažalost, ovo znanje, bogatstvo i vlast pokazali su se kao loš gospodar.

U svjetlu skorašnjeg summita u Copenhagen -u, na kojem će se udariti i formalni temelji novog svetskog poretka, prenosimo dio zapisa Henry Alfred Kissingera, njemačkog Židova koji je, još od doba predsjednika Nixon -a, jedan od stratega američke vanjske politike i čovjek čije se riječi  slušaju i sprovode u djelo, bilo da j to predsednik Nixon, glumac, saksofonista ili – crnac.

Tekst koji je pred vama napisan je početkom godine (2009.), a objavljen u New York Timesu.

Dok se nova američka administracija sprema da preuzme vlast, usred teške financijske i međunarodne krize, možda se čini se protivno intuiciji tvrditi kako uzburkana priroda međunarodnog sistema stvara jedinstvenu priliku za kreativnu diplomaciju. Ova prilika sadrži u sebi jednu, naizglednu kontradikciju. Na jednom nivou, financijski kolaps predstavlja veliki udarac za položaj SAD. Dok su se političke procjene Amerike često pokazale kao kontroverzne, američki recept za svjetski financijski red ostajao je, generalno, neupitan. Sada je opće rašireno mišljenje razočaranja načinom na koji su se SAD suočile sa krizom.

Suočavanje

Istovremeno, veličina debakla onemogućuje ostatku svijeta da se nastavi kriti iza američke predominancije ili američkih neuspjeha. Svaka zemlja će morati ponovo procjeniti vlastiti doprinos prevladajućoj krizi. Svaka zemlje će tražiti da se oslobodi ovisnosti, do najveće moguće mjere, do uslova koji su stvorili kolaps; istovremeno, svaka zemlja će morati  biti pod obavezom da se suoči sa realnošću da njene dileme mogu biti prevladane samo općtom akcijom.
Čak i najimućnije zemlje susrest će se sa oskudicom resursa. Svaka zemlja će morati redefinirati svoje nacionalne prioritete. Pojavit će se međunarodni poredak, ako sistem kompatibilnih prioriteta zaživi. Sve ovo će se katastrofalno poderati ako se razni prioriteti ne uspiju uskladiti.
 

 
Nadir postojećeg međunarodnog financijskog sistema koincidira sa simultanim političkim krizama širom planete. Nikad se nije toliko transformacija dešavalo u isto vrijeme u toliko različitih dijelova sveta, i nikad rezultati promena nisu bili globalno dostupni, putem trenutne komunikacije. Alternativa novom međunarodnom poretku je kaos.
Financijska i politička kriza su, u stvari, blisko povezane, dijelom pošto se, tokom perioda izobilja, otvorio procjep ozmeđu ekonomske i političke organizacije svijeta. Ekonomski svijet je u tom periodu globaliziran. Njegove institucije dobile su globalni dohvat i operirale su po načelima koje su se podrazumijevale samoregulirajuće globalno tržište.

Red

Financijski kolaps ogolio je ovu iluziju. On je pokazao odsustvo globalnih institucija koje bi ublažile udar i preokrenule trend. Neizbežno, kada su se javnosti u raznim zemljama okrenule svojim nacionalnim političkim institucijama tražeći odgovore, to je bilo motivirano uglavnom domaćim političkim ciljevima, a ne razmišljanjem o svjetskom poretku.

Svaka veća zemlja je pokušala rešiti svoje neposredne probleme uglavnom sama, i da ostavi zajedničku akciju za kasnije vrijeme, kad kriza ne bude u ovolikoj meri. Pojavili su se takozvani „paketi prve pomoći“ na zasebnim, nacionalnim osnovama, i to je uglavnom napravljeno tako da se mijenjao naizgled neograničen vladin kredit za domaći kredit koji je i napravio debakl – i dosad je ovo uglavnom stišalo početnu paniku.

Međunarodni red neće postojati ni na političkom ni na ekonomskom polju dok se ne pojave opća pravila po kojima će zemlje moći da se orijentiraju.
U krajnjoj liniji, politički i ekonomski sistemi mogu se harmonizirati samo na dva načina: kreiranjem međunarodnog političkog regulatornog sustava sa istim dometom kao i u svijetu ekonomije, ili sužavanjem ekonomskih jedinica na veličinu kojom mogu upravljati postojeće političke strukture, što bi dovelo do novog merkantilizma, možda regionalnih jedinica.

Daleko najpovoljniji ishod je globalni sporazum nalik Breton-Woods (od ovoga će se neko sigurno uplašiti). Uloga SAD u ovom poduhvatu biće odlučujuća. Paradoksalno, američki uticaj biće veliki u poređenju sa skromnošću našeg držanja; moramo promjeniti princip pravičnosti koji je karakterizirao previše naših akcija, pogotovo od raspada SSSR.

Taj prvobitni događaj i period koji je usljedio – period skoro neprekinutog globalnog rasta doveo je do toga da previše njih izjednači svetski poredak sa prihvaćenjem američkog dizajna, uključujući i naše domaće preferencije.

Nada

Rezultat ovoga je bio jedna vrsta inherentnog unilateralizma – što je standardna primedba europskih kritičara – ili postojan način konzultacije kroz koje su nacije pozivane da uđu u međunarodni sistem i da dokažu svoju spremnost prihvatajući američke preporuke. Još od inauguracije predsednika John F. Kennedy -ja prije pola stoljeća, nije neka administracija ušla u kabinet sa ovakvim rezervarom očekivanja. Bez presedana je činjenica da su svi glavni igrači na svjetskoj sceni javno pokazali svoju želju da se transformacije koje je nametnula svjetska ekonomska kriza naprave u suradnji sa SAD.

Izvanredni uticaj predsjednika Obame na maštu čovječanstva je važan element u stvaranju novog svetskog poretka. Ali ovo definira priliku, a ne smjernicu. Najveći izazov je uobličiti zajednički interes većine zemalja i svih većih zemalja kad je riječ o ekonomskoj krizi, zajedno sa zajedničkim strahom od džihadističkog terorizma…u zajedničku strategiju ojačanu shvaćanjem novih pitanja, kao što su proliferacija, promjena energetskog sistema i promena klime koji se ne dopuštaju riješiti na nacionalnoj ili regionalnoj razini.

Nova administracija ne može napraviti veću grešku nego da se uzda u svoju početnu popularnost. Raspoloženje za suradnju koje trenutno postoji mora se kanalizirati u veliku strategiju koja ide iznad kontroverzi skore prošlosti.

Optužba za američki unilateralizam postoji, u stvari, osnova; ona je, takođe, postala alibi za glavno euvropsko neslaganje sa Amerikom: da se SAD još uvek ponaša kao nacionalna država koja može tražiti od svog naroda da se žrtvuju radi bolje budućnosti, dok je Europi, koja se nalazi između napuštanja svojih nacionalnih okvira i političkog supstituta, koji još nije postignut, mnogo teže da od ljudi traži odlaganje dobrobiti za neko buduće vrijeme.

Zbog ovoga je ona i usredotočena na „meku“ moć. Većina atlantskih kontroverzi su bile vitalne, i na marginalan način proceduralne; bez obzira na to koliko su intenzivni bili razgovori, konflikt bi uvek postojao. Atlantsko partnerstvo će u budućnosti mnogo više zavisiti od zajedničke politike, nego od dogovorenih procedura.
 
 
(Henry Kissinger član masonskog Komiteta 300, New York Times 2009./preveo:nsp)