Ovo je priča o našem ropstvu, kako smo postali robovi i kako ćemo se konačno osloboditi

Kao i sve životinje, ljudska bića žele dominirati resursima koji ih okružuju i da ih eksploatiraju. U početku smo uglavnom lovili i pecali, ali onda se u našim umovima desilo nešto magično i užasno.

Počeli smo, kao i životinje, plašiti smrti i gubitaka. To je bio početak velike tragedije i još većih mogućnosti …

Vidite, kada smo se počeli plašiti smrti, ozljeđivanja i zarobljeništva, postali smo skloni kontroliranju, što je postalo vrednije od bilo kojeg resursa.

Najveći resurs za neko ljudsko biće nije kontrola prirodnih resursa, alata, životinja ili zemlje, već kontrola nad drugim ljudskim bićima.

Možete uplašiti životinju bolom, ali ne možete ih uplašiti uskraćivanjem slobode, niti mučenjem jer one nemaju osjećaj za sutra.

Ne možete prijetiti kravi mučenjem niti ovci da ćete je ubiti. Ne možete mlatiti mačem pored drveta i vikati na njega da bi stvorili više voća niti zahtijevati od zemlje više pšenice. Ne možete dobiti više jaja tako što ćete zaprijetiti kokoši, ali možete dobiti još jaja tako što ćete zaprijetiti čovjeku koji posjeduje kokoš.

Uzgajanje ljudi je postalo najprofitabilnije i najdestruktivnije zanimanje kroz povijest i sada je dostiglo svoj vrhunac.

Ljudsko društvo se ne može racionalno razumjeti dok se ne vidi kao ono što jeste: niz farmi gdje ljudi uzgajaju ljudsku stoku.

Neki ljudi se lako daju zbuniti time što vlasti pružaju zdravstveno osiguranje, vodu, obrazovanje i puteve, ali oni zapravo samo održavaju svoju stoku.

Neki se daju zbuniti time što su nam dopuštene izvjesne slobode, ali farmeri samo osiguravaju prostor za stoku koja će tako dati više mesa ili mlijeka.

Farmu poreza u vašoj državi ne zanima stoka i njihova sloboda, već povećani profit.

Počinjete li uviđati prirodu kaveza u kojem ste rođeni?

Postoje četiri glavne faze uzgajanja ljudi:
PRVA FAZA: Izravno i brutalno ropstvo u drevnom Egiptu

Prva faza, ropstvo u drevnom Egiptu predstavlja izravnu i brutalnu prinudu.

Ljudska tijela su kontrolirana, ali kreativna produktivnost ljudskog uma je ostala izvan dometa biča i okova. Robovi su bili nevjerojatno neproduktivni i zahtijevali su mnogo resursa za održavanje.

DRUGA FAZA: Rimskim robovima je dozvoljeno pokazati dozu genijalnosti

Druga faza je bio rimski model, gdje je robovima dopušten izvjestan kapacitet slobode, genijalnost i krativnosti, koji su podigli produktivnost robova.

Time se povećalo bogatstvo Rima, a samim tim i prihodi od poreza za rimsku vlast.

Sa tim dodatnim bogatstvom, Rim je postao carstvo, uništavajući ekonomske slobode koje su hranile njegovu moć, što je dovelo do njegovog propadanja.

Podsjeća li vas to na nešto?

TREĆA FAZA: Feudalizam

Nakon pada Rima, model feudalizma je također uveo koncept vlasništva nad stokom i oporezivanja. Umjesto da budu pod izravnim vlasništvom, seljaci i kmetovi su obrađivali svoju zemlju dok god su mogli isplatiti svoje lokalne vlasteline.

Ovaj model je propao zbog kontinuirane podjele produktivnih farmi i uništen je tijekom pokreta Ograđivanja, pri čemu je zemlja ujedinjena i na stotine ili tisuće kmetova je izbačeno sa zemlje njihovih predaka, zato što su nove tehnike omogućile veće i produktivnije farme s manje ljudi.

Povećana produktivnost u srednjem vijeku stvorila je višak hrane koji je bio potreban za proširenje gradova, čime je nastao moderni demokratski model vlasništva nad ljudima.

Pošto su raseljeni seljaci i kmetovi pohrlili u gradove, velike zalihe jeftinog ljudskog kapitala postale su dostupne industrijalistima u razvoju, a vladajuća klasa ljudskih farmera je shvatila da mogu više zaraditi ako dopuste svojoj stoci da odaberu svoje zanimanje.

ČETVRTA FAZA: Demokratski model

Pod demokratskim modelom, izravno vlasništvo robova zamijenio je model Mafije. Mafija je rijetko posjedovala biznis izravno, već je umjesto toga slala svoje nasilnike jednom mjesečno kako bi krala od “vlasnika”.

Sada vam je dozvoljeno odabrati zanimanje, zbog čega je vaša produktivnost veća, pa samim tim i porez koji plaćate svojim gospodarima.

Vaše malobrojne slobode se sada održavaju jer donose profit vašim vlasnicima.

Veliki izazov za demokratski model je što povećanje bogatstva i slobode prijeti poreznicima. Vladajuće klase prvobitno profitiraju od relativno slobodnog tržišta kapitala i rada, ali kako ljudska stoka postaje naviknuta na svoju slobodu i rastuće bogatstvo, ona se počinje pitati što će joj uopće vladar?

Nitko nikad nije rekao da će uzgajanje ljudi biti lako.

UPRAVLJANJE LJUDSKOM STOKOM

Održavanje ljudske stoke na sigurnom je proces u tri faze.

Faza 1.: Indoktrinacija – indoktriniranje mladih kroz “obrazovanje”. Kako je bogatstvo demokratskih država raslo, morale su biti uvedene škole kako bi se kontrolirale misli i duše stoke.

Faza 2.: Podjela – u drugoj fazi, građani se okreću jedni protiv drugih kroz kreiranje ovisne stoke. Teško je vladati nad ljudskim bićima izravno silom, a čak i tamo gdje se to primjenjuje, produktivnost ostaje vrlo mala, kao npr. u Sjevernoj Koreji. Ljudska bića se ne razmnožavaju efektivno u izravnom zatočeništvu. Ako ljudska bića vjeruju da su slobodna, onda će proizvoditi mnogo više za svoje farmere.

Najbolji način da se održi ova iluzija slobode je da se stoka stavi na platni spisak farmera.

One krave koje postanu ovisne o postojećoj hijerarhiji će zatim napasti bilo koje druge krave koje ukažu na nasilje, hipokriziju i nemoralnost ljudske vlasti.

Sloboda je ropstvo i ropstvo je sloboda.

Ako možete natjerate krave da se napadnu međusobno svaki put kad neka od njih spomene realnost svoje situacije, onda ne morate trošiti ni blizu onoliko koliko biste trošili da ih izravno kontrolirate.

One krave koje postanu ovisne o ukradenoj darežljivosti farmera će se nasilno protiviti bilo kakvom preispitivanju čednosti ljudske vlasti.

Ljudska stoka ostaje zatvorena uz prebacivanje moralne odgovornosti za destruktivnost nasilnog sustava ropstva na one koji zahtijevaju pravu slobodu.

Faza 3.: Strah – treća faza treba izmisliti kontinuiranu vanjsku prijetnju, tako da uplašena ljudska stoka postati ovisna o “zaštite” ljudskih farmera.

Ovaj sustav ljudskog uzgajanja se sada bliži kraju.

Kada god je stoka postala eksponencijalno produktivna, porastao je broj farmera i njihovih ovisnika.

Rast države je uvijek proporcionalan prethodećim ekonomskim slobodama.

Ekonomska sloboda stvara bogatstvo, a bogatstvo privlači više lopova i političkih parazita čija pohlepa zatim uništava ekonomsku slobodu.

Drugim riječima, sloboda je metastaza raka države.

Vlast koja počinje od najmanje će uvijek na kraju završiti kao najveća.

Upravo zato ne postoji održiva alternativa pravog slobodnog i mirnodopskog društva … društva bez političkih vladara, bez vlasništva nad ljudima, bez nasilja i poreza …

Biti zaista slobodan je istovremeno jako lako i jako teško.

Mi izbjegavamo užas našeg ropstva zato što je suviše bolno da ga promatramo izravno.

Vidjeti farmu znači napustiti je.

Ipak, mogu nas samo držati u kavezima koje odbijamo da vidimo. Probudite se …
 
(webtribune.rs/uredio i preveo: nsp)

Moderni današnji kvazi-feudalni sustav?

Svaki uspješni kapitalisti će vam reći da je kapitalizam još uvijek sveti gral moderne ekonomije. Bez sumnje, kapitalizam je učinio više da se unaprijede određeni aspekti čovječanstva od bilo kojeg drugog gospodarskog sustava do danas.

No, nešto se događa. Kako ograničenja kapitalizma postaju sve više i više očita, ekonomisti, profesionalno i na drugi način, pokušavaju ublažiti svoje inherentne nedostatke pozivom na povratak etičkog ili “svjesnog” kapitalizma. Ako je kapitalizam na kraju svih ekonomskih sustava, zašto nam to uopće i treba?

Zaobilaženje formalne kvalitativne analize, moglo bi se pretpostaviti da je problem dovoljno transparentan, on se zove - pohlepa.

Unutar sustava u kojem tržišta i financijske špekulacije posluju bez nadzora zahvaljujući korporativnim lobistima, prihod stalno ide prema gore, što je dovelo do rastuće nejednakosti prihoda.

Profit se privatizira, a gubitak je socijaliziran, omogućavajući nekoličini da ima korist od eksplozije bogatstva dok prihodi većina radničke klase stagniraju ili čak i kolabiraju. Ovaj tijek ponižavanja bi mogao biti označen kao moderni današnji kvazi-feudalni sustav.

Iako imamo sve više podataka kojima možemo potvrditi trajnu degradaciju radničke klase i njihovog “bogatstva” koje je nastalo tijekom mnogih generacija unutar kapitalizma, ne trebate tražiti dalje od tri glavna elementa kapitalizma koji su ugrađeni u sustav laži.

Tri središnja elementa kapitalizma su akumulacije kapitala, natjecanje i sustav cijena. Pstoji i četvrti element koji je potreban kao derivat prva tri za održavanje kapitalizma -  rast.

Kriza bilo kakva bila, amerikanci nemaju što za jesti, siromaštvo, beskućnici, no ipak, američko tržište dionica (burza) obara rekorde svih vremena. Pumpanje balona i rast je osnova kapitalizma.

Bacimo pogled na najviše manjkavu komponentu – natjecanje.

Kapitalizam zahtijeva gubitnika za svakog pobjednika

To vidimo kao istinski učinak dok više od pola svijeta i dalje je zaglibio u smiješnom umjetnom siromaštvu stvorenom od ljudske ruke.

Iako kapitalizam nije ekonomski sustav za cijeli planet, on je u interakciji s drugim gospodarskim sustavima, sudjeluje u siromašnim plaćama i žalosnim uvjetima rada. Također vidimo da je konkurencija zapravo kratkovidni mehanizam u “opstanku najjačih”.

Čak i u životinjskom carstvu, ono što se pogrešno naziva, “preživljavanje najsposobnijih” je holistički, “ne-opstanak u ne-najjačih.” Ako je Priroda uistinu omogućila Opstanak najjačih, to će stvoriti uvjete parazitskog tipa u kojem bi parazit završio uništavanjem “domaćina”, ili njegove okoline.

Ipak, čovjek je uvjeren da Priroda djeluje kroz opstanak najjačih i to je dovelo čovjeka da djeluje isto tako prema drugom. Vidite li koliko je čovjek postao Zemljin destruktivni parazit na okoliš i da smo kompromitirali naš dom planet i našu budućnost?

Kapital koji se gomilao bez vraćanja u opticaj je velika prijetnja za dugoročnu održivost kapitalizma. Igralište je daleko od razine na kojem 85 ljudi kontroliraju polovicu svjetskog bogatstva.

Sredstva za neki cilj?

Kada kapital postaje krajnja igra prije nego nego sredstvo za ukidanje sustava cijena, koji je izgrađen za manipulaciju trgovine, a zatim dodajte i stvaranju kartela … ne bi trebalo biti čudo da su trenutna društvenih zla u svijetu, umjetno stvorena od čovjeka.

A što se događa kada mjehuri vođeni politikom (burza) eksplodiraju i nema rasta? Kapitalistički kriptonit je rast. Problem s ovisnošću o rastu je da se “troši” i “konzumira” sve na njenom putu – poput požara izvan kontrole. Dodajte i dinamiku natjecanja da malo potpali vatricu i lomača je stvorena, što je rezultiralo u gomilanju bogatstva zbog gomilanja bogatstva, sredstvo bez nezasitna kraja i što je Platonov student Aristotel rekao, izradu novca putem sredstava monopola. Monopol znači sve više neravnoteže.

Također, važno je biti svjestan da više od polovine svjetske populacije živi u zemljama u kojima je ljudska populacija dosegla svoj maksimum, što znači da je stopa nataliteta ispod “zamjenske” razine. Mnoge europske zemlje danas čak i nude poticaje za povećanje nataliteta. Nije li ovo kontra-inicijativa u prenapučenju svijeta? Treba li se povećavati nataliteta isključivo u svrhu potrošnje?

Zadnji predmet vrijedan spomena je ulazak kapitalista u manja tržišta širom svijeta, uzdržavajući samoodrživi posao lokalne komunalne zajednice, dominirati i/ili nastojati kontrolirati prirodne resurse u ime napretka i radnih mjesta, ali onda zapravo poremetiti održivu kooperativnu zajednicu i lišiti ju njezinih resursa.

Moramo priznati nedostatke kapitalizma i započeti istragu o višoj svijesti ekonomije koja uključuje društvenu odgovornost, što bi zapravo stvorilo uvjete da čovječanstvo lako napreduje, a ne kroz nepotrebne borbe.

Priroda nam pokazuje da holistička simbioza znači raditi zajedno u suradnji za zajedničko dobro. Ono što ne surađuje na obostranu korist donosi vlastitu smrt, ne-opstanak ne-najjačih.

Kako konkurencija misli da postoji jedan ili više gubitnika na svakog dobitnika, odmah vidimo ovo: Kapitalizam je ograničen, bi-polarni konstrukt, rođen u procesu odvajanju svijesti, konzumirajući (izjedajući) sam sebe prema vlastitoj smrti.

Hvala onima koji posluju u zrelosti, mudrosti i poštenju, prave službe globalne zajednice.
 
(autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp)

‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogagtstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovjeka.’

Karen Hudes je diplomirala pravo na sveučilištu Yale. Radila je u pravnom odjelu Svjetske banke više od dvadeset godina. Zapravo, u trenutku kada je javnosti dala vrlo važne informacije radila je na položaju višem od savjetnika.

Bila je na jedinstvenoj poziciji gdje je vidjela točno kako globalna elita vlada svijetom, a informacije koje je do sada dala svijetu i više su nego zapanjujuće. Prema Hudes elita koristi vrlo čvrstu jezgru financijskih institucija i mega korporacija koje dominiraju u svijetu.

Cilj je potpuna kontrola. Žele da smo robovi duga, oni žele da su sve vlade zarobljene dugovima, a da su političari u potpunosti ovisni o ogromnim financijskim doprinosima koje se slijevaju raznim kompanijama. Hudes govori kako je elita unutar medijskog sustava blokirala sve informacije koje bi mogle otkriti kako je ovaj sustav namjerno napravljen da bi porobio sve sve vlade i ljude ovoga svijeta. Oni to rade u tišini.

Zapamtite, to nije teorija zavjere i ovo ne govori neki teoretičar zavjera, ovo govori vrlo obrazovana sveučilišni obrazovana na Yale-u odvjetnica koja je radila unutar Svjetske banke više od dva desetljeća.

Naravno, nakon što je izašla u javnost s ovim informacijama dobila je otkaz, no istinu o Novom svjetskom poretku unutar sustava nastavila je širiti putem svoje internetske stranice. Danas otkriva kako korumpirana elita ima u cilju pokupiti svo bogatstvo svijeta i porobiti ljude. Otkriva i informaciju kako sve to rade s našim dobrovoljnim pristankom.

Ona govori kako globalnim financijskim sustavom dominiraju male skupine korumpiranih ljudi gladnih moći, okupljenih oko američke Federalne rezerve. Navodi da je mreža preuzela kontrolu nad medijima da prikrije svoje zločine.

U razgovoru za News American spomenula je istraživanje koje je objavljeno u časopisu Plus One, a koje ukazuje na mrežu globalne kontrole. Istraživanje je napravljeno u Švicarskoj a istraživale su se povezanosti i odnosi između 37 milijuna tvrtki i investitora širom svijeta.

Na kraju došli su do šokantnog broja 147 vrlo čvrsto povezanih mega korporacija koje vladaju svijetom i  trenutno kontroliraju više od 50 % svjetskog bogatstva. Hudes navodi kako ove korporacije konstantno mediji prikazuju kao dobronamjerne, a oni su krivci za svo zlo ovoga svijeta. No, ona govori kako nisu samo korporacije uključene u ovu krađu, ovdje dominiraju i sve nevladine organizacije.

Banka svih banaka!

MMF, sve središnje banke i Svjetska banka dobili su zadatak kontrolirati sav protok novca i svijetu te ga postepeno činiti nedostupnim. Hudes spominje i vrhovnu banku koja je skrivena i obavijena vezom tajne. Riječ je o Banci za međusobna poravnjavanja.

To je središnja banka svih banaka! Većina ljudi nikad nije čula za ovu banku, a ona je iznimno važna organizacija. Hudes govori ‘To je neizmjerno moćna međunarodna organizacija koja nadzire novac cijelog svijeta. Banka za međusobna poravnavanja ima središte u Baselu u Švicarskoj i ima svoje podružnice u Hong Kongu i Mexico City-u. U osnovi to je neizabrana i nikom odgovorna banka koja ima potpuni imunitet od oporezivanja.’

Ova banka je iznad svih zakona i statuta ovog svijeta. I nikad nitko nije čuo za nju. Ova banka je prala novac za naciste tijekom Drugog svijetskog rata, a ovih dana njezina je svrha voditi i usmjeravati centralno planirani globalni financijski sustav.

Danas postoji 58 svjetskih središnjih banaka koje joj pripadaju i ona ima moć upravljati svim ekonomijama svijeta. Svaka dva mjeseca bankari cijelog svijeta u okupljaju se tajno u Baselu na globalnom ekonomskom sastanku.

Tijekom tih sastanaka oni odlučuju o sudbini, svakog čovijeka, svake žene, muškarca i djeteta na ovom planetu. I nikad vam nitko to neće reći! Banka za međusobna poravnavanja je banka osnovana od strane globalne svjetske elite da djeluje u korist te elite a namijenjena je temeljnom uništavanju gospodarskog sustava’ Hudes govori :

‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovijeka!’

Većina ljudi nema pojma da se to dogođa. Primjerice, cijelo američko gospodarstvo je u rukama samo šest globalnih kompanija. Cijela Hrvatska je korporacija koja je također u vlasništvu neke druge snažnije i močnije korporacije, a mi ljudi samo smo zaposlenici te korporacije kojoj je u cilju sustavno uništenje i čovijeka i svih vrijednosti ovog planeta.
 
(dnevno/uredio: nsp)

Europska unija duguje svoje postojanje naporima političkih elita koje su mogle računati na pasivni pristanak manje ili više indiferentnog stanovništva, dokle god su ljudi mogli u Uniji prepoznaju svoj ekonomski interes imajući u vidu sve prednosti i nedostatke.

Unija je sebe legitimirala u očima građana prvenstveno zbog svojih rezultata, a ne zbog činjenice da je ispunila političku volju građana. Ovakvo stanje stvari objašnjeno je ne samo poviješću njenog podrijetla nego i pravnom osnovom ove jedinstvene tvorevine. Europska središnja banka, Komisija i Europski sud pravde tijekom desetljeća su na najdublji mogući način utjecali na svakodnevni život europskih građana, iako su ove institucije najmanje podložne demokratskoj kontroli. Štoviše, Europski savjet, koji je energično preuzeo inicijativu u današnjoj krizi, sastavljen je od šefova vlada čija je uloga u očima građana da zastupaju njihove nacionalne interese u dalekom Bruxellesu. Na kraju, bar je Europski parlament trebalo uspostaviti most između političkog sukoba mišljenja u nacionalnim arenama i značajnim odlukama koje se donose u Bruxellesu – ali na ovom mostu gotovo da uopće nema prometa.

Tako do danas opstaje raskorak na europskoj razini između javnog mnijenja i javne volje s jedne strane, i politike koja se realno provodi u rješavanju aktualnih problema s druge strane. Ovo također objašnjava zašto su koncepcije Europske unije i ideje o njenom budućem razvoju ostale nejasne među građanima. Kompetentna mišljenja i artikulirani stavovi uglavnom su monopol profesionalnih političara, ekonomskih elita i stručnjaka u određenim područjima; čak ni javno aktivni intelektualci koji obično sudjeluju u raspravama o gorućim pitanjima nisu uspjeli svladati ova pitanja.

Ono što danas ujedinjuje europske građane jesu euroskeptični stavovi koji su postali još naglašeniji u svim državama članicama tijekom krize, istina u svakoj zemlji iz različitih i sasvim suprotnih razloga. Ovu tendenciju bi političke elite mogle uzeti u obzir; ali rastući otpor građana zaista nije presudno pitanje za realni tečaj europske politike koji je uglavnom odvojen od nacionalnih arena. Pravi tijek rješavanja krize određuje i provodi na prvom mjestu širok skup pragmatičnih političara koji promoviraju postupnu agendu ali bez sveobuhvatne perspektive. Oni su orijentirani ka stavu “više Europe” jer žele izbjeći daleko dramatičniju i vjerojatno skuplju alternativu ukidanja eura.

Komisija, predsjedništvo Vijeća i Europska središnja banka – u briselskom žargonu poznati kao “institucije” – najmanje su podložni legitimacijskim pritiscima zbog svoje relativne udaljenosti od nacionalnih javnih sfera. Tako da je njihovo zaduženje bilo da u prosincu 2012. predstave prvi detaljniji dokument u kojem Europska unija predlaže perspektivu za reforme na srednji i duži rok, koje idu dalje od današnjih reakcija kojim se prvenstveno samo kupuje vrijeme u rješavanju kritičnih simptoma. U ovoj proširenoj perspektivi pažnja više nije usmjerena na zbroj novijih uzroka koji su od 2010. spojili globalnu bankarsku krizu sa začaranim krugom prezaduženih europskih država i nedovoljno kapitaliziranih banaka koje su jedna drugu međusobno refinancirale. Taj važni Nacrt (Blueprint), kako je nazvan, trebao je davno biti usvojen i on ukazuje na dugoročne strukturne uzroke sadržane u samoj monetarnoj uniji.

Ekonomska i monetarna unija je nastajala 90-ih u duhu ordoliberalnih ideja Pakta za stabilnost i rast. Monetarna unija zamišljena je kao noseći stup gospodarskog ustrojstva koji potiče slobodnu konkurenciju među tržišnim igračima preko nacionalnih granica, i organiziran je u skladu s općim pravilima koja obvezuju sve članice. Čak i bez instrumenta devalvacije nacionalnih valuta, nedostupnog u monetarnoj uniji, različiti nivoi konkurentnosti nacionalnih ekonomija trebalo je da se iznivelira sam po sebi.

Ali pretpostavka da bi se omogućavanjem nesputane konkurencije u skladu sa poštenim pravilima dobili slični troškovi proizvodnje i jednak nivo prosperiteta – što bi obesmislilo potrebu za zajedničkim odlučivanjem o financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj politici – pokazala se kao lažna. Budući da optimalni uvjeti za zajedničku valutu u eurozoni nisu zadovoljeni, strukturna neravnoteža među nacionalnim gospodarstvima koja je postojala od samog početka postala je izraženija; i bit će još izraženija sve dok se europski politički obrazac ne oslobodi principa da svaka članica donosi suverene odluke unutar određenog domene ne obazirući se na ostale članice, drugim riječima, isključivo iz vlastite nacionalne perspektive. Unatoč nekim ustupcima, međutim, njemačka federalna vlada se dosad čvrsto držala ove dogme. Treba odati priznanje Komisiji i predsjedništvu Vijeća što su se okrenuli pravom uzroku krize – naime, pogrešnom postavljenoj monetarnoj uniji koja ne odustaje od političkog razumijevanja saveza suverenih država (kao “Herren der Verträge”).

Prema spomenutom prijedlogu reforme, takozvanom Nacrtu, u narednih pet godina treba realizirati tri presudna, iako maglovito definirana cilja. Prvo, zajedničko političko odlučivanje na razini EU o “integriranim smjernicama” za koordinaciju fiskalnih, proračunskih i gospodarskih mjera pojedinačnih država. Ovo bi zahtijevalo sporazum koji onemogućava da politika jedne članice vrši negativan vanjski utjecaj na ekonomiju druge članice. Dalje, proračun EU zasnovan na pravu naplaćivanja poreza europske financijske uprave zamišljen je u cilju stvaranja stimulativnih programa za konkreno pojedinačne zemlje.

Ovim bi se otvorio prostor za selektivno usmjerene javne investicije kroz koje se može rješavati strukturna neravnoteža unutar Monetarne unije. Na kraju, euroobveznice i fond za otplatu dugova trebale bi omogućiti djelomičnu kolektivizaciju državnih dugova. To bi oslobodilo Europsku centralnu banku obveze da sprječava špekulacije protiv pojedinih država eurozone koju trenutno neformalno obavlja.

Ovi ciljevi bi se mogli realizirati samo ako se prihvate prekogranična plaćanja s odgovarajućim efektima transnacionalne redistribucije. Iz perspektive ustavno nužne legitimnosti, Monetarna unija bi se morala pretvoriti u pravu Političku uniju. Izvještaj Komisije naravno predlaže Europski parlament za tu svrhu i ispravno navodi da bliža “međuparlamentarna suradnja kao takva ne jamči demokratski legitimitet odluka EU”. S druge strane, Komisija uzima u obzir suzdržanost šefova država i radikalno se drži principa iscrpljivanja postojeće pravne osnove Lisabonskog sporazuma, tako da zamišlja prenošenje ovlasti s nacionalnog na europski nivo samo na vrlo postupan i neprimjetan način.

Očigledan cilj je odlaganje revizije sporazuma do samog kraja. Komisija postavlja širenje upravnih kapaciteta kao prioritet na kratki i sredni rok iznad odgovarajućeg proširenja osnove legitimacije. Tako se krajnja demokratizacija predstavlja kao obećanje, poput svjetla na kraju tunela. Nadnacionalna demokracija ostaje formalni dugoročni cilj na papiru. Ali odlaganje demokracije je prilično opasan potez. Ako se ekonomska ograničenja tržišta sretno spoje sa slobodnom europskom tehnokratijom, smjesta nastaje rizik da će postepeni proces unifikacije – koji je planiran za narod, ali ne od strane naroda – biti zaustavljen prije nego što se ostvari proglašeni cilj uravnoteženja izvršne i parlamentarne grane.

Bez demokratski usvojenog zakona i bez povratne reakcije mobilizirane političke javne sfere i građanskog društva, politički menadžment nema motivaciju i snagu da obuzda i preusmjeri profitno orijentirane imperative investicijskog kapitala u socijalno kompatibilne kanale. Kao što već danas možemo vidjeti, vlast bi sve više i više pristajala na neoliberalne političke obrasce. Tehnokratija bez demokratskih korijena ne bi imala motivaciju pridati dovoljnu težinu zahtjevima birača za pravednu raspodjelu prihoda i imovine, za statusnu sigurnost, javne usluge i kolektivnih dobra, kada se tu zahtjevi kose sa sistemskim zahtjevima konkurentnosti i ekonomskog rasta.

Da rekapituliramo ovu analizu, zarobljeni smo u dilemi između, s jedne strane, ekonomskih mjera nužnih za očuvanje eura i, s druge strane, političkih koraka ka bližoj integraciji. Koraci koji su neophodni za postizanje tog cilja nepopularni su i nailaze na spontan otpor građana. Planovi Komisije su odraz iskušenja da se premosti, u tehnokratskoj maniri, ovaj jaz između onoga što je ekonomski nužno i onoga što je izgleda politički dostižno samo ukoliko se zaobiđe narod.

U ovom pristupu krije se opasnost rastućeg raskoraka između konsolidacije regulatornih ovlasti i potrebe da se legitimiraju ove uvećane ovlasti na demokratski način. Pod utjecajem ove tehnokratske dinamike, Europska unija bi se približila sumnjivom idealu tržišno potvrđujuće demokracije koja bi još beznadežnije bila izložena imperativima tržišta jer je ne bi sputavalo politički razdražljivo civilno društvo. Umjesto toga, upravni kapaciteti kojih danas nema, iako su funkcionalno neophodni u svakoj monetarnoj uniji, mogli bi i trebalo bi da budu centralizirani samo u okviru podjednako nadnacionalne i demokratske političke zajednice.

Ali što je alternativa daljnjoj integraciji po sadašnjem modelu izvršnog federalizma? Da razmotrimo prvo ove presudne odluke koje bi se morale donesti na samom početku puta ka nadnacionalnoj demokraciji u Europi. Na prvom mjestu je potrebna jasna odluka da se Europska monetarna unija proširi u Političku uniju (koja bi, naravno, ostala otvorena za pristup drugih članica EU, prije svega Poljske). Ovaj korak bi prvi put označio ozbiljnu diferencijaciju Unije na jezgru i periferiju. Izvodljivost neophodnih izmjena europskih sporazuma ovisila bi prije svega od pristanka zemalja koje bi radije ostale izvan. U najgorem slučaju, principijelni otpor bi morao prevladati samo novim osnivanjem Unije (temeljene na postojećim institucijama).

Odluka za stvaranje takve jezgre Europe bila bi značajnija od prostog dodatnog evolutivnog koraka u prenošenju određenih suverenih prava. Uspostavljanjem zajedničke ekonomske uprave crvena linija klasičnog razumijevanja suvereniteta bila bi prijeđena. Ideja da su nacionalne države “suvereni subjekti sporazuma” morala bi se napustiti. S druge strane, korak ka nadnacionalnoj demokraciji ne bi se morao svoditi na transformaciju u “Sjedinjene Europske Države”. “Konfederacija” ili “federativna država” je lažna alternativa (i konkretna ostavština ustavne rasprave u Njemačkoj 19. stoljeća). Nacionalne države mogu sasvim dobro očuvati svoj integritet kao države unutar nadnacionalne demokracije zadržavanjem i uloge izvršne administracije i uloge konačnog čuvara građanskih sloboda.

Na proceduralnoj razini razvlašćivanje Europskog savjeta značilo bi prelazak s međudržavne uprave na zajedniči metod. Dokle god obična zakonodavna procedura u kojoj Parlament i Savjet sudjeluju na jednakoj ravnini ne postane opće pravilo, Europska unija dijeli nedostatak legitimnosti sa svim međunarodnim organizacijama temeljenim na ugovorima među državama. Ovaj nedostatak se objašnjava asimetrijom između raspona demokratskih ovlasti svake pojedinačne članice i sveobuhvatnog raspona kompetencija organizacije koju provode sve članice zajedno. Iz percepcije državljana jedne zemlje, njihovu političku sudbinu određuju strane vlade koje zastupaju interese drugih naroda, umjesto njihove vlade koju obvezuje samo njihov demokratski glas. Ovaj deficit odgovornosti dodatno pogoršava činjenica da se pregovori Europskog savjeta vode izvan vidokruga javnosti.

Zajednička metoda je poželjnija ne samo zbog ovog normativnog razloga, nego i zbog veće učinkovitosti. On pomaže da se prevlada nacionalni partikularizam. U Vijeću, ali i u Interparlamentarni povjerenstvima, predstavnici koji su obavezani da brane nacionalne interese se moraju boriti za postizanje kompromisa između nepopustljivih stavova. S druge strane, zastupnici u Europskom parlamentu, koji je podijeljen na parlamentarne grupe, biraju se prema partijskoj srodnosti. Zato se, u mjeri u kojoj se formira europski partijski sustav, odluke u Europskom parlamentu već mogu donositi na temelju interesa generaliziranih preko nacionalnih granica.

Ovo suštinske odluke su neophodne za transformaciju Monetarne unije u Političku uniju koja neće upasti u zamku tehnokracije. To će, međutim, zahtijevati prevladavanje visoke, gotovo nepremostive institucionalne prepreke – promjenu temeljnog zakona. Prvi korak, to jest sazivanje skupštine ovlaštene da izmijeni sporazume, mora se očekivati ​​od Europskog savjeta, dakle upravo od institucije koja je najmanje podesna za donošenje glatkih kooperativnih rješenja. To ne bi bila laka odluka za članove Europskog savjeta, koji su istovremeno šefovi nacionalnih vlada. S jedne strane, razmišljanje o reizboru već ih udaljava od ovog nepopularnog koraka; pritom, nemaju nikakvog interesa da sebi oduzimaju vlast.

S druge strane, oni neće moći vječito ignorirati prepreke koje će prije ili kasnije iziskivati ​​bližu integraciju ili makar jasan izbor između bolnih alternativa. Za sada njemačka vlada inzistira da prioritet bude stabiliziranje proračuna individualnih država od strane nacionalnih administracija, većinom nauštrb njihovih socijalnih sigurnosnih sustava, ili javnih usluga i kolektivnih dobara. Uz šačicu manjih “donatorskih zemalja”, ona sprječava zahtjev ostalih članica za ciljane investicijske programe i za neku vrstu zajedničke financijske odgovornosti koja bi snizila kamate za državne obveznice kriznih zemalja.

U ovoj situaciji, njemačka vlada u svojim rukama drži ključ za sudbinu Europske unije. Ako je neka vlada među članicama sposobna preuzeti inicijativu za izmjenu ugovora onda je to vlada Njemačke. Naravno, druge vlade treba zahtijevati pomoć na solidarnoj osnovi samo ukoliko su i same spremne poduzeti zadani korak prenošenja suverenih prava na europski nivo. Inače, svaka vrsta pomoći zasnovana na solidarnosti narušila bi princip da se zakonodavci koji propisuju porez također pitaju u odlukama kako rasporediti sredstva i na koga ih iskoristiti.

Tako je glavno pitanje da li je Njemačka ne samo u situaciji da preuzme inicijativu, nego i da li ima interes da to učini. Točnije, tražim konkretno njemački interes koji nadilazi interese koje dijele sve države članice (poput interesa za ekonomske prednosti stabiliziranja monetarne unije ili interesa za očuvanje europskog političkog utjecaja na međunarodnu političku agendu u sve snažnijem multikulturalnom svjetskom društvu, utjecaja koji u svakom slučaju opada).

Nakon osnutka Njemačkog carstva 1871., Njemačka je preuzela fatalni “poluhegemonijski status” u Europi – kako je rekao Ludwig Dehio, bila je “previše slaba dominirati kontinentom, ali previše snažna da se obuzda”. U njemačkom je interesu da izbjegne obnavljanje ove dileme koja je prevladano samo zahvaljujući europskom ujedinjenju. Zato europsko pitanje, koga je u prvi plan izgurala kriza, također obuhvaća unutarnji politički izazov za Nijemce. Predvodničku uloga koja je danas zapala Njemačkoj iz demografskih i ekonomskih razloga ne samo da budi povijesne duhove svuda oko nas nego nas dovodi u iskušenje da izaberemo unilateralni nacionalni tečaj, pa čak i da se predamo fantazijama o “njemačkoj Europi” umjesto “Njemačke u Europi”.

Mi Nijemci smo morali naučiti iz katastrofa prve polovice dvadesetog stoljeća da je u našem interesu da trajno izbjegnemo dilemu poluhegemonijskog statusa koji teško može održati bez ulaska u konflikte. Uspjeh Helmuta Kohl-a nije ponovno ujedinjenje i ponovno uspostavljanje određene nacionalne normalnosti per se, nego činjenica da je ovaj radostan događaj išao usporedo s dosljednim promicanjem politike koja vezuje Njemačku čvrsto za Europu.

Njemačka ne samo da ima interes u politici solidarnosti; ja bih rekao da ima čak i odgovarajuću normativnu obvezu. Klaus Offe pokušava obranit ovu tezu pomoću tri osporavana argumenta. Do danas, Njemačka je imala najveću korist od zajedničke valute kroz porast izvoza. Zbog ovog izvoznog suficita Njemačka dodatno doprinosi pogoršanju ekonomskih neravnoteža unutar monetarne unije i, zbog takve svoje uloge, dio je problema. Na kraju, sama Njemačka profitira zbog krize, jer povećanje kamatnih stopa za državne obveznice krizom pogođenih zemalja prati smanenje kamatnih stopa za njemačke državne obveznice. Čak i ako prihvatimo ove argumente, normativna premisa da ovi asimetrični efekti politički neregulirane međuzavisnosti nacionalnih ekonomija iziskuju obvezu solidarnog djelovanja, ne mogu se lako objasniti.

Ovo me dovodi do konačnog i filozofskog pitanja. Što znači pokazati solidarnost i kada imamo pravo tražimo solidarnost? Pomoću male konceptualne analize namjeravam oslobodim pozive na solidanost od optužbi za moralnu pompeznost ili nespretne dobre namjere koje im “realisti” često nameću. Štoviše, pokazivanje solidarnosti je politički čin i ni u kom slučaju nije oblik moralne nesebičnosti pogrešno postavljene u politički kontekst. Solidarnost gubi lažni privid nepolitičnosti kad naučimo kako da napravimo razliku između obveza da pokažemo solidarnost i moralnih i pravnih obveza. “Solidarnost” nije isto što i “pravda”, bilo u moralnom ili pravnom smislu riječi.

Moralne i pravne norme nazivamo “pravednim” kada reguliraju postupke koji su u jednakom interesu svih sudionika. Pravedne norme osiguravaju jednake slobode za sve i jednako poštovanje svakog. Naravno, postoje i posebne dužnosti. Rođaci, susjedi ili kolege mogu u određenim situacijama jedni od drugih očekivati ​​veću ili drugačiju pomoć nego od stranaca. Takve posebne dužnosti se obično važe i za određene društvene odnose. Na primjer, roditelji krše svoju dužnost staranja kada zanemaruju zdravlje svoje djece. Obim ovih pozitivnih dužnosti je često neodređen; on ovisi o vrsti, učestalosti i značaju odgovarajućih društvenih odnosa.

Kada daleki rođak nakon više desetljeća ponovno kontaktira svoju iznenađenu rođaku i traži od nje veliku financijsku pomoć jer se našao u neočekivanoj teškoj situaciji, on ne može računati na moralnu obvezu nego u najbolju ruku na vezi “etičkog” tipa temeljenog na obiteljskim odnosima (u Hegelovoj terminologiji, vezu zanovanu na “Sittlichkeit” ili “etičkom životu”). Pripadnost široj obitleji će opravdati prima facie dužnost da se pomogne, ali samo u slučajevima kada konkretni odnos potvrđuje očekivanje da npr.. rođaka može zauzvrat računa na podršku svog rođaka ako se nađe u sličnoj situaciji.

Moralne zapovijedi bi se trebale poštivati iz poštovanja same osnovne norme bez obzira na ponašanje drugih osoba, dok je građansko poštovanje zakona uvjetovano činjenicom da sankcioniranje moći države osigurava opće poštovanje. Ispunjavanje etičke obveze, s druge strane, ne može se ni nametnuti niti je kategorički zahtijevano. Ono ovisi od recipročnih usluga – i od povjerenja u ovaj reciprocitet tijekom vremena.

U ovom smislu, etičko ponašanje koje se ne može nametnuti također koincidira s vlastitim srednjoročnim ili dugoročnim interesom. I upravo ova vid je zajednički za Sittlichkeit i solidarnost. Međutim, ovo drugo se ne može oslanjati na pretpolitičkom zajednice poput obitelji, nego na politička udruženja ili zajedničke političke interese. Ponašanje zasnovano na solidarnosti podrazumijeva političke kontekste života, pa tako i kontekste koji su pravno organizirani i u tom smislu umjetno. Ovo objašnjava zašto je povjerenje pod pretpostavkom solidarnosti nestabilnije nego u slučaju etičkog ponašanja, zato što ovo povjerenje nije zajamčeno pukim postojanjem kvazi-prirodne zajednice. Ono što nedostaje u slučaju solidarnosti jeste trenutak konvencionalnosti u već postojećim etičkim odnosima.

Dok su “pravda” i “nepravda” bili predmeti sporenja još u prvim pismenim civilizacijama, koncept solidarnosti je zaprepašćujuće nov. Iako se sam termin može pronaći u rimskom zakonu o dugovima, on tek od Francuske revolucije 1789. polako dobiva političko značenje, doduše izvorno u vezi sa sloganom “bratstva”. Borbeni poklič fraternité proizvod je humanističke generalizacije jednog određenog obrasca mišljenja koji se javlja u svim velikim religijama svijeta – naime, intuicije da je nečija lokalna zajednica dio univerzalne zajednice svih vjernika. Ovo je kontekst “bratstva” kao ključnog koncepta sekularizirane religije humanosti koja je radikalizirana i spojena s konceptom solidarnosti u prvoj polovici 19. stoljeća ranim socijalizmom i katoličkim socijalnim učenjem. Čak je i Heinrich Heine još uvijek koristio koncepte “bratstva” i “solidarnosti” manje ili više sinonimno. Ova dva koncepta su razdvojena tijekom društvenih potresa nastupajućeg industrijskog kapitalizma i novog radničkog pokreta. Nasljeđe judeokrišćanske etike bratstva spojeno je, u konceptu solidarnosti, s republikanizmom rimskog podrijetla. Orijentacija ka spasenju ili emancipaciji stopila se s onom ka pravnoj i političkoj slobodi.

Do sredine 19. stoljeća, ubrzana funkcionalna diferencijacija društva stvorila je široku međuovisnost sakrivenu iza paternalističkog, još uvijek uglavnom korporativno i profesionalno stratificiranog svakodnevnog svijeta. Pod pritiskom ove recipročne funkcionalne ovisne, stariji oblici, društvene integracije urušili su se i doveli do stvaranja klasnih antagonizama koji su konačno obuzdani tek unutar proširenih oblika političke integracije nacionalne države. Apeli na “solidarnost” vode povijesno porijeklo iz dinamike novih klasnih borbi. Organizacije radničkih pokreta i njihovi osnovani pozivi na solidarnost reagirale su na priliku koju im je pružila činjenica da su sustavna, uglavnom ekonomska ograničenja prevagnula nad starim odnosima solidarnosti. Socijalno izmješteni radnici, nadničari, obrtnici i zaposlenici trebali su oformiti savez izvan sistemski generiranih konkurentskih odnosa na tržištu rada. Suprotnost među socijalnim klasama industrijskog kapitalizma konačno je institucionalizirana unutar demokratski ustanovljenih nacionalnih država.

Ove europske države zadobile su današnji oblik socijalnih država tek nakon dva katastrofalna svjetska rata. Tijekom ekonomske globalizacije, ove države su izložene eksplozivnom pritisku ekonomske međuovisnosti koja sada prešutno nadilazi nacionalne granice. Sistemska ograničenja ponovo ruše uspostavljene odnose solidarnosti i primoravaju nas da rekonstruiramo osporene oblike političke integracije u vidu nacionalne države. Ovaj put, nekontrolirane sustavne posljedice jedne vrste kapitalizma, vođenog nesputanim financijskim tržištima, transformiraju se u napetosti između država članica Europske monetarne unije. Ako želimo da očuvamo Monetarnu uniju, više nije dovoljno, imajući u vidu strukturne neravnoteže između nacionalnih ekonomija, da osiguravamo kredite prezaduženim državama tako da svaka od njih sama vlastitim trudom poboljša konkurentnost. Sada je potrebna solidanost, kooperativni napor iz zajedničke političke perspektive da se promovira rast i konkurentnost u eurozoni kao cjelini.

Takvo nastojanje bi zahtijevalo od Njemačke i nekoliko drugih zemalja da prihvate kratkoročne i srednjoročne negativne efekte preraspodjele u njihovom vlastitom dugoročnom interesu – što je klasičan primjer solidarnosti, barem u konceptualnoj analizi koju sam iznio.

Iz predavanja Jirgena Habermasa na Katoličkom univerzitetu u Levenu.

Jürgen Habermas, jedan od osnivača Frankfurtske škole, kuleuven.be, 26.04.2013.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

Stanovnici San Diega bi se mogli suočiti sa šest godina zatvora i novčane kazne od 100.000 dolara dolara za pranje automobila na prilazu kući ili u neizvršenju kupljenje psećeg izmeta po novim EPA propisima o zaštiti okoliša vezanim uz kvalitetu vode. Agenda 21 kuca na vrata ?!

Iako su stanovnici grada prisiljeni piti otrovni otpad u vodoopskrbi u obliku natrij fluorida, mjere nametnute kao posljedice akta Zakona o čistim vodama, Agencije za zaštitu okoliša, oni će okrenuti ili već jesu većinu svakodnevnih aktivnosti  pretvorili u kazneno djelo.

“Kalifornija je najnoviji eksperiment politike zasnovane na vjeri koja se pokrenula danas u javnisti San Diega, kako su dužnosnici regionalne kvalitete vode  započeli raspravu o novim propisima koje je čini se izrađen da okrene većinu vlasnika automobila, kuće ili psa u zločinca u roku od deset godina ili tako nekako. Željeli bi da pretjerujemo, ali to nije pretjerivanje. “, izvještava County Times.

“Prema nacrtu pravila, obični vlasnici se mogu suočiti sa kaznom od šest godina zatvora i novčane kazne od 100.000 $ dolara, ako se smatra da su ponovljeni prijestupnici takvih novih “zločina”,  dopuštajući prskalicama da pogode pločnik, perući automobil na prilazu, ili, ubjedljivo, zaborave pokupiti pseći izmet sa vlastitog dvorišta, a kamoli sa pločnika. “

Propisi će se provoditi uz pomoć 24-satne telefonske linije za cinkaroše ili doušnike koje žive među stanovnicima San Diego-a, južnog Orange okruga i jugozapadne županije Riverside, i koji mogu koristiti liniju za da izvijeste o kršenju novog koda od strane svojih susjeda.

Nova pravila bi mogla prisiliti vatrogasce da prikupljaju tu vodu koju bi koristili za pljevanje zgrade u požaru.

Propisi se prošli pod opravdanjem smanjenja bakterija ukupnog maksimalnog dnevnog opterećenja (TMDL) koje teče u rijekama i potocima.

Uredništvo North County Times-a upozorava da su pravila “apsurdna” i da će “potkopati milijarde dolara iz lokalnog gospodarstva.”

“U stotinama stranica, novi propisi postavljaju ciljeve koji mjere bakterije iz životinjskog otpada tijekom sušnih razdoblja na lokalnim plažama, iako imajući spoznaju da postoje široke varijacije bakterija u prirodi. I nismo mogli pronaći nikakav dokaz da će ozbiljni rezovi u oborinskim otjecanjima i vodama uzrokovati poboljšanja u ljudskom, biljnom i životinjskom svijetu zdravlja. Doista, nigdje oni nisu rekli zašto današnji razine  bakterija se smatraju loše za nas “, piše list.

Ironično, dok bi stanovnici San Diago-a mogli biti pretvoreni u kriminalce jer ne podupiru sumnjive standarde kvalitete vode, oni su istodobno prisiljeni konzumirati pitku vodu kontaminiranu s poznatim toksičnim spojem – natrij fluorid.

Gotovo 60 godina nakon što je zabranjeno fouoridiranje  javnih pumpi i cijevi, gradski komunalni odjel je započeo fluoridiranje vodoopskrbe u San Diegu, ponovno prošle godine.

Već su brojna istraživanja i vještačenja potvrdila da je natrij fluorid toksični otpad iz fosfatne industrije, te je povezan s bezbroj tegoba i, u nekim slučajevima terminalnih zdravstvenih poremećaja koji utječu na zube, kosti, mozak i štitne žlijezde, kao i spuštanje IQ-a.

Ekolozi i EPA regulatori ne brinu previše o proizvodu koji ima na ambalaži lubanju i prekrižene kosti i koji se umjetno dodaje u opskrbu vodom, ali otjecanje vode iz autopraonice ili komad pseće kakice očito predstavlja dovoljno veliku prijetnju da se stanovnici pretvore u zločinace zbog aktivnosti kao što su čišćenje svojeg vozila.

Član grupe za planiranje Chad Anderson je rekao da se propisi “prepliću sa izjavama iz Agende 21, sveobuhvatnim globalnim planom za održivi razvoj koji je nastao na UN Zemaljskom Summitu 1992. godine. To je potpisalo više od 178 zemalja, uključujući i SAD, a protivnici kažu da je usmjeren na privatnu imovinu. “

Kao što smo ranije istaknuli , u UN-Agendi 21 , koja se provodi po Sjedinjenim Američkim Državama u velikom broju različitih oblika, zahtijeva da zemlje članice usvoje politiku “održivog razvoja”  koja je malo više od maskiranog predstavljanja neo-feudalizma i služe samo za smanjenje životnog standarda i kvalitete života.

Propisi koji će se natovariti stanovnicima San Diego-a su samo okus velike državne tiranije i mikromanagementa  frikova kontrole kakvog možemo očekivati ​​da se pokrene protiv Amerikanaca pod krinkom ekologije, kada pravi ekološki problemi poput toksičnog otpada koji se dodaje u vodoopskrbu se potpuno ignorira.

 
 
(infowars.com, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11405"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]