Ova je obitelj oduvijek bila tajanstvena, o njoj se nije moglo doznati baš sve, ali njihov utjecaj više nije kao nekad

Obitelj Rothschild najbogatija je obitelj svih vremena – imali su nenormalnu količinu novca, moć širom svijeta i bili su u centru najznačajnijih trenutaka u zadnjem stoljeću.

Obitelj Rothschild oduvijek je bila tajanstvena, o njoj se nije moglo doznati baš sve, a i njihov utjecaj je oslabio i nemaju ga više onoliko koliko su ga imali u trenutku kada su bili najbogatiji u svojoj obiteljskoj povijesti.

Ipak, mnogi još uvijek vjeruju da su oni pripadnici Novog svjetskog poretka, da nas koriste kao marionete i lete crnim helikopterima iznad naših kuća.

Jedina činjenica koju većina ljudi zna o ovoj obitelji je da su bogati. Međutim, postoje neke interesantne činjenice o ovoj obitelji. One uključuju sve: od tajnih društava, ratova, incesta i svega ostalog što možete očekivati od jedne bogate, pomalo disfunkcionalne obitelji.

Postoji duga linija incesta

Kad obitelj ima više novca nego što ljudi misle da imaju, obitelj taj novac želi zadržati, a jedan od načina kako da to napravi je da se međusobno žene. Rothschildi su na taj način spriječili da u obitelj uđu drugi ljudi i tako počnu polagati pravo na njihov novac. Mnogima je to neprihvatljivo, ali za njih je to bila dobra financijska strategija.

Cijeli incestni pokret predvodio je osnivač obitelji Mayer Amschel Rothschild. On je postavio cijelu lozu tako da su ženski članovi obitelji Rothschild bile vrlo ograničene s mogućnostima sklapanja braka kada je u pitanju dobivanje nasljedstva. Jedini način da dobiju svoj novac bio je da se udaju za svoje rođake.

Neki su bili vrlo gladni moći

Mnogi od članova obitelji željeli su imati vlast u svojoj zemlji i smatrali su se iznad zakona i zakonodavaca. Amschel Rothschild je navodno jednom rekao:

“Dajte mi kontrolu nad ekonomijom zemlje i baš me briga tko joj pravi zakone.”

To se u suštini svodi na to da su oni vjerovali da mogu postavljati vlastita pravila dokle god imaju dovoljno novca.

Oni su diktirali cijenu zlata

Neki tvrde da i današnju cijenu zlata određuje obitelj Rothschild. 2004. godine, Nathan Mayer Rothschild i sinovi povukli su se iz biznisa sa zlatom i drugim vrijednim metalima i prepustili su svoje mjesto obitelji Barkley.

Obitelj Rothschild imala je glavnu riječ vezanu za cijenu zlata još 1919. godine, kada se pet vodećih trgovaca u industriji sastajalo dva puta dnevno kako bi namjestili cijenu.

To je Rothschildovima i njihovim kolegama dalo moć nad ljudima koji su se držali zlata kao najvrijednije imovine, a mnogi to rade i dan danas.

U tom dugom razdoblju od 1919. godine do 2004. godine, sastanci su se održavali svakoga dana u uredima Nathana Mayera Rothschilda. Bilo je više sumnji za korupciju u vrijeme dok su oni određivali cijenu, ali i nakon toga.

Upravljanje federalnim rezervama SAD

Federalni rezervni sistem je banka koja je u privatnom vlasništvu i gdje SAD drži većinu svog novca.

Jedna od glavnih Federalnih rezervi Amerike nalazi se u New Yorku, a u vlasništvu je onih koji su izvan zemlje. Općenito se smatra da su obitelji Rothschild i Rockefeller imale veliki utjecaj u federalnim rezervama SAD-a.

Godinama se raspravljalo o stupnju njihovog interesa u Federalnim rezervama. Neki tvrde da nisu imali nikakav interes, dok drugi vjeruju da je obitelj Rothschild imala jako puno utjecaja u Americi, ali i u bankarskim sustavima europskih zemalja, te da su vlasnici većine banaka.

Vjeruje se da su bili sotonisti

Evo još jedne tajne o kojoj će se raspravljati do kraja vremena: mnogi svjedoci koji su ušli u njihov dom tvrde da su unutra vidjeli znakove štovanja sotone. Rothschildovi su navodno za stolom držali slobodno mjesto za Gospodara Tame i nikome na tom mjestu nije bilo dozvoljeno sjediti. Ovaj je navod naravno teško potvrditi, ali u više raznih dokumenata je taj podatak naveden.

Kako bi se dodalo još malo više intriga na ovu priču, o nekim članovima Rothschilda kružila je priča da su svoje ime potpisivali s pečatom kralja Salomona.

Iako se pečat smatrao simbolom židovskog naroda, to nije bio službeni simbol u to vrijeme. Tada se na njega gledalo kao simbol kojeg su koristili sotanisti.

Imali su veze sa tajnim društvima

Do sada se od teoretičara zavjera moglo čuti puno o tajnim društvima, kao što su Iluminati i masoni, ali većina tih priča započela je s obitelji Rothschild. Neki smatraju da je riječ o tračevima, više njih tvrdi da je obitelj imala veliki interes u tajnim društvima i njihovim financijama, a za ovaj dio priče o njima postoji više dokaza da su doista bili članovi nekih od njih.

Jedan zanimljivi trag koji ukazje na to da su Rothschildovi stvarno bili u tajnim društvima potječe iz Prvog svjetskog rata.

S obzirom da je obitelj prisustvovala potpisivanju sporazuma na kraju, ljudi su to pripisali njihovom članstvu u Bavarskim Iluminatima koji su osnovani 1776. godine.

Financirali su više velikih ratova

S obzirom da navodno Rothschildovi kontroliraju pola novca na svijetu, oni su bili ti koji su financirali većinu ratova koji su se dogodili u zadnjih 200 godina.

Financirali su sve još od Napoleonovih ratova pa do Svjetskih ratova 20. stoljeća. Posuđivali su novac vladama zemalja umjesto pojedincima, pa su tako i postali i ostali najmoćnija obitelj u povijesti svijeta.

Na kraju svakog rata, počeli su zarađivati ogromne svote novca jer su se tada počeli vraćati krediti, a zemljama je trebalo još novca kako bi se nakon rata obnovile, što je za obitelj značilo još više kredita i još više novca. Većina banaka je tijekom rata uništena, pa su se vlade mogle obratiti jedino – Rothschildovima. Možda je to razlog zašto se smatra da su bili iznad zakona u većini zemalja.

Imali su jako čudne zabave

Jedna stvar koja nije pomogla u suzbijanju tračeva o Iluminatima, bile su zabave koje su Rothschildi priređivali. Najpoznatija je ona s koje postoje fotografije iz 1972. godine. Pozivnice su gostima poslane “naopačke” tako da im je bilo potrebno ogledalo da vide što piše, a kada biste stigli, svjetla na kući postajala bi jarko crvena.

Mnoge od ovih zabava uključivale su neke vrlo čudne dress codove: nošenje životinja na glavama i maskama s nekoliko lica. Imali su i čudnu fascinaciju s kavezima za ptice, ali to je možda zbog toga što im je Salvador Dali bio kućni prijatelj.

Moguće je da imaju neto novca jedan trilijun dolara

Rothschildovi su bez sumnje, najbogatija obitelj u povijesti. Čudno je što se nitko iz obitelji ne pojavljuje na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi, ali to ne znači da i dalje nisu najbogatiji.

Obitelj tvrdi da je njihovo neto bogatstvo oko 350 milijardi dolara. Razlog za to je što su se vjenčavali među sobom.

Međutim, postoje mnogi koji procjenjuju da imaju jedan trilijun dolara neto vrijednosti.

Nathan Rothschild prevarom je došao do financija Engleske

S nečim s čim danas nitko ne bi uspio proći, Nathanu Rothschildu je uspjelo nakon bitke kod Waterlooa. On je u to vrijeme praktički bio vlasnik svega u Engleskoj što je imalo veze s novce.

S obzirom da je imao kontakte, Nathan je bio u prednosti i mogao je prije svih razglasiti kako će završiti bitka kod Waterlooa.

On je okolo zvao i tvrdio da bitka nije izgubljen slučaj, dok su ostali smatrali kako je to gubitak koji će upropastiti državu. Tako se vjeruje da je Nathan otišao direktno na Londonsku burzu i prodao sve svoje obveznice britanskoj vladi.

Kada su ostali vidjeli što radi, napravili su istu stvar i tako uzrokovali pad cijena dionica skoro do nule. Kada su se cijene dramatično spustile Nathan Rothschild je otkupio nazad sve svoje obveznice, ali i sve ostale i tako dobio moć.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(express.hr)

SAD ne dozvoljavaju nikome da vidi rezerve zlata. Čak iako ima te milijarde u zlatu, za koje trezor garantira, njima nije moguće trgovati

Na to upozorava Ronan Manly, direktor jedne kompanije za trgovinu plamentih metala.

On tvrdi da američka vlada posjeduje 8133,5 tona zlata u rezervama. 58 posto se navodno čuva u Kentuckyju, 20 posto u New Yorku, 16 posto navodno u Denveru, u Koloradu, a pet posto čuva FED.

„Cijela priča o zlatnim rezervama zlata u SAD-u je tajna. Nikada nije postojala neka nezavizna revizija njihovih zlatnih rezervi, a čuvari tog zlata, kao što su federalne rezerve nikada neće dozvoliti nekome da uđe u trezor i prebroji to zlato, ako ga ima“, reka je Manly, prenosi RT.

Međutim, usprkos mnogobrojnim optužbama protiv američkog trezora da ima mnogo manje zlata nego što tvrdi, postoji još jedan razlog za toliku misteriju, kaže ovaj stručnjak – ‘zlato SAD-a je loše kvalitete.’

„Čak i male količine koje su se sporadično pojavljivale pokazuju da većina zlatnih poluga nije toliko „čista“ i da nije odgovarajuće težine“, kaže Manly.

„Dakle, čak i ako SAD imaju količinu zlata za koju tvrde da je posjeduju, većina tog zlata ne bi bila prihvatljiva za trgovanje na međunarodnom tržištu i mogla bi se koristiti u neke manipulativne svrhe“, dodao je on.

Ukoliko bi se dokazalo da su rezerve zlata manje od predstavljene, ponovo bi se stvorili strahovi za svjetsku ekonomiju, kaže Manly.

Iako ne bi direktno pogodio američki dolar, posljedice toga bile bi značajne, kaže.

Prvo, ovo stvara pritisak da je neophodna revizija svih rezervi zlata koje druge države čuvaju u SAD-u.

Također, postavlja i pitanje što je sa rezervama Rusije i Kine, a može se postaviti i pitanje koja je uloga zlata u međunarodnom monetarnom sustavu, tvrdi on.

„To je nešto što američka vlada stalno pokušava izbjeći“, kaže ovaj stručnjak.
 
(B92.net)

Novi dokazi su se pojavili u javnosti o tome da je poznati bankar JP Morgan namjerno orkestrirao potonuće Titanika kako bi stvorio Federalne rezerve

Godine 1989., Morgan Robertson je napisao je knjigu pod nazivom „Potonuće Titana” o luksuznom brod koji se smatrao nepotopljivim i koji je prebrzo plovio na području sjevernog Atlantika i udario u santu leda – pobivši gotovo sve putnike na brodu.

14 godina kasnije ova izmišljena knjiga se odigrala u stvarnom životu sa upravo tim imenom, sa olupinom Titanika; ali ovaj put je to imalo velike političke implikacije.

Neki od najbogatijih ljudi na svijetu su bili na tom brodu, i neki od njih su se protivili stvaranju Federalnih rezervi i središnjih banaka.

ČINJENICA: JP Morgan je financirao izgradnju Titanika

ČINJENICA: JP Morgan je rezervirao putovanje na Titaniku, ali je otkazao u posljednji trenutak.

ČINJENICA: Prijatelj JP Morgana, Milton Hersey, također je otkazao u posljednji trenutak i preživio da bi poslije sagradio poslovno carstvo za proizvodnju hrane Hersey.

ČINJENICA: Na Titaniku nije bila niti jedna crvena raketa za upozorenje kojom bi signalizirali pomoć brodovima za spašavanje. Samo bijeli vatromet koji je signalizirao zabavu i veselje i da je sve u redu.

ČINJENICA: To je bio prvi brod takve vrste s mogućnošću elektromagnetskog brtvljenja potpalublja koji je mogao zatvoriti ljude ispod palube (unutar broda).

ČINJENICA: Kapetan Edward Smith je bio jedan od najodlikovanijih kapetana svog vremena i totalno je čudno kako je on izbjegao sve mjere opreza zbog čega se i dogodila nesreća.

ČINJENICA: Autor knjige je smrtno otrovan nekoliko godina nakon što je Titanik potonuo.

ČINJENICA: FED (Federalna banka) je formirana već iduće godine.

ČINJENICA: Obitelj Astor je bila jedna od najbogatijih obitelji u svijetu i John Astor III se protivio osnivanju Federalnih rezervi.

Na brodu je također bio i John Jacob Astor IV, najbogatiji čovjek na svijetu u to doba, prijatelj Nikole Tesle i otvoreni protivnik stvaranja Federalnih rezervi.

Astor je stekao svoje bogatstvo, dijelom, kao graditelj nekretnina, investitor i izumitelj. Drugi istaknuti dužnosnici koji su se protivili osnivanju Federalnih rezervi, kao što su Benjamin Guggenheim i Isa Strauss, također su umrli na brodu.

Da li je JP Morgan dobiti ideju kako pobiti opoziciju Federalnih rezervi iz knjige koja je napisana 14 godina ranije?

Knjiga pod nazivom „Titan”, objavljena je 14 godina prije nego što je Titanik potonuo i u njoj je točno opisan plan potapanja Titanika.

Jesu li skovali plan na otoku Jekyll u kojem su planirali izgraditi brod i eliminirati konkurenciju?

Sličnosti Titanika

Iako je roman napisan prije nego je čak i bio dizajniran brod Olimpijske klase poput Titanika, postoje neke izvanredne sličnosti između fiktivnog i stvarnog života likova u toj knjizi.

Poput Titanika, izmišljeni brod u knjizi je potonuo u travnju u sjevernom Atlantiku, i nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje putnika. Također postoje sličnosti između veličine (243 metara dug Titan u odnosu na 269 metara dug Titanik), brzina (25 čvorova koju je postizao brod Titan, 21 čvorova za Titanik) i oprema za spašavanje.

Opisan kao „nepotopljiv”

Titanik je bio najveći svjetski luksuzni brod (269 metara, 63.000 tona), te je jednom opisan kao gotovo „nepotopljiv”. Titanik je najveća do tada ploveća građevina i najveće djelo čovjeka do tada (269 metara, 75.000 tona), te se smatrao „nepotopljivim”.

Nedostatak čamaca za spašavanje

Titanik je nosio samo 16 čamaca za spašavanje, plus 4 Engelhardt sklopivih čamaca za spašavanje, što je činilo manje od polovice broja čamaca koliko je bio zahtjev za takav brod čiji je putnički kapacitet bio 3000 putnika.

Udario u santu leda

Krećući se prebrzo brzinom 22 čvorova na sat, Titanik je udario u santu leda na desnoj strani u noći 14. travnja 1912. u sjevernom Atlantiku 600 kilometara od Newfoundlanda.

Također se navodi u knjizi, na noći travnja, na području sjevernog Atlantika 600 kilometara daleko od Newfoundlanda (Terranova), Titan je udario u santu leda, dok je putovao brzino od 25 čvorova na sat, sa desne strane.

Potapanje

Nepotopljivi Titanik je potonuo, a više od polovice njezinih putnika je umrlo, što je bilo oko 2200 putnika. Neuništivi Titan u knjizi je također potonuo sa više od polovice njegovih putnika, što je bilo oko 2500 putnika. Okrenuvši se na bok, Titan se zapravo prevrnuo prije nego što je potonuo.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

U zemlji slobodnih, Amerikanci sada troše više novca na poreze nego što troše rade na hranu i odjeću u kombinaciji, a stopa poreza se povećava brzim tempom

Zabrinjavajući novi izvještaj objavljen ovaj tjedan od strane Zavoda za statistiku rada pokazuje da su Amerikanci više prošle godine potrošili na poreze nego na hranu i odjeću zajedno.

Kao što se vidi iz izvještaja, ovaj problem ne pokazuje znakove usporavanja dok stopa poreza za prosječnog Amerikanca raste zaprepašćujućom stopom.

Kao što je CNS News izvijestio, u 2016, prema Zavodu za statistiku rada (BLS), „potrošačke jedinice” (koje uključuju obitelj, financijski neovisne osoba, te osobe koje žive u jednom domaćinstvu i dijele troškove) potrošile su više u prosjeku na savezni, državni i lokalni porez (10.489 dolara) nego na hranu (7203 dolara) i odjeću (1.803 dolara) – zajedno je to 9006 dolara.

Umjesto da vlast shvati da može ostaviti Amerikanace doslovno “gole i bose”, država povećava stopu poreza svake godine.

Prosječni porezni račun za američke „potrošačke jedinice” se povećao sa 7423 dolara u 2013. na 10.489 dolara u 2016., prema podacima koje je objavio ovaj tjedan Zavod za statistiku rada.

To je porast poreza od 41,13 posto, u samo tri godine.

Istraživanje navodi odgovarajuće izdatke koji se odnose na „potrošačke jedinice”, koji uključuju „sve članove određenog domaćinstva koji su u krvnom srodstvu, braku, usvojeni, ili u nekom drugom odnosu ili „osoba koje žive same ili dijele kućanstvo s drugima ili žive kao podstanar u privatnoj kući ili u trajnom stanovanju u hotelu ili motelu, ali koji je financijski neovisni” ili „dvije ili više osoba koje žive zajedno, koji koriste svoje prihode kako bi zajednički donosili odluke o izdacima.”

BLS je rekao da se potrošačka jedinica obično odnosi na obitelj.

U zemlji slobodnih, ako želite ostati relativno slobodni, morate dati državi dio svojih prihoda. Ako ne date državi taj prihod, oni će i dalje vršiti pritisak i na kraju primijeniti silu. Vi ćete biti predmet otmice, biti strpani u zatvor, ili još gore. Takva legalizirana iznuda se prodaje u američkoj javnosti kao oporezivanje.

Porezi, kao što smo rekli, omogućuju da vlada ima sposobnost pružanja usluga građanima. Ceste, škole, parkovi, itd, kao što je očito, ne bi postojali bez da svi Amerikanaci nisu prisiljeni predati dio svoje plaće koju zarade kroz svoj rad.

Ako se žalite zbog oporezivanja, prosječni Amerikanac će dobiti natrag programirani odgovou, nešto kao „ako vam se ne sviđa, možete premjestiti u Somaliju.” Nažalost, međutim, taj odgovor ne radi ništa kako bi riješio sve veći teret stavljen na američki narod kroz oporezivanje.

Većina branitelja države pretpostavljaju da vladine usluge koje se plaćaju putem oporezivanja pomažu također i siromašnima. I, ponekad, neki siromašni ljudi imaju financijske koristi od državnih programa. No, tu je skriveni trošak: oporezivanje i obvezni programi (socijalna pomoć, na primjer) potrebitima ograničavaju njihov izbor.

Vlada oporezuje prihode u kućanstvima s niskim primanjima koji se mogu ulagati u poboljšanje njihovih života. Istovremeno, država stvara poticaje koji drže siromašne zarobljene u siromaštvu.

Taj beskonačni ciklus oporezivanja i zarade je složen i svake godine se povećava, kao što i vladini izvještaji to pokazuju.

Iako se lako opustiti i zahvaliti svemogućoj državu za ceste i škole, koji su u užasnim uvjetima, a mnogi Amerikanci su potpuno svjesni gdje većina njihovih poreznih dolara zapravo završava.

Na primjer, samo prošle godine, u Afganistanu je bio pozamašan broj propalih projekata, znači samo oni koji su bili neuspješni, su koštali porezne obveznike više od 100 milijardi dolara.

Da bi prikazali taj broj iz druge perspektive, cijeli iznos novca koji Sjedinjene Države izdvajaju na obnovu američkih autocesta svake godine je duplo manji od te cifre.

Osim bilijuna dolara + rat, Amerikanci su potrošili 113 milijarde dolara na obnovu Afganistana … to je 2x više nego na godišnju obnovu državnih autocesta!

Ali što je sa obrazovanjem. U odnosu na ono što Amerika troši na održavanje stotine vojnih baza diljem svijeta, bombardirajući Afganistan, Jemen, Irak, Siriju, itd, dok je potrošnja na obrazovanje samo kap u moru.

Blizu 600.000.000.000 dolara Amerikanci potroše svake godine da bi se njhovo carstvo u svijetu održalo, što je javno priznati iznos.

Također se procjenjuje da je Amerika potrošila više od 1 bilijuna dolara na otmice, zatvaranja, te ubijanje ljudi zbog posjedovanja arbitrarne tvari koja se u Americi smatra nelegalnom. Kroz rat protiv droge, Vlada je potrošila bilijune dolara poreznih obveznika, a jedino čime se Amerika može pohvaliti je sve veća epidemija ovisnosti o narkoticima i najveća svjetska zatvorska populacija.

U stvari, masivni komad svojih poreznih dolara (stotine milijardi dolara) odlazi na plaćanje kamate na javni dug koji se eksponencijalno povećava u posjedu Federalnih Rezervi.

Nakon što smo uzeli sve ove faktore u obzir, ne trebate biti genije da shvatite da je bankrot države i vlade matematički siguran, čak i ako vam uzmu 100% od onoga što zaradite.

Kako godine prolaze, porezna stopa nastavlja svoj uzlazni trend, a Amerika plaća sve više poreza nego što građani zarađuju. U stvari, kao što je gore navedeno, u zemlji slobodnih, vaši porezni dolari se koriste da bi sve više smanjili vašu slobodu nego bilo što drugo.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Svi znamo što je komičar George Carlin rekao o američkkom snu: da morate spavati da vjerujete u to

Pa, sada su i Federalne Rezerve suglasne s njim.

U novoj studiji objavljenoj od strane Banke Federalnih Rezervi iz St. Louisa, priznalo se da je tzv. Američki san sada uglavnom nemoguć cilj za većinu građana ove zemlje.

Drugim riječima, Američki san je službeno mrtav.

U studiji, Stanfordski ekonomist Raj Chettya je izmjerio “vjerojatnost da dijete rođeno od roditelja koji imaju donju petinu veličine dohotka dođe do najviše petine veličine dohotka.”

Chetty je zaključio da američka djeca imaju nevjerojatnih 7,5% šanse u prosjeku da zapravo postignu američki san u Americi.

Naravno, postoji šansa, uvijek postoji šansa, ali to je stvarno mala šansa.

Kako se ispostavlja, Amerikanci koji zapravo žele postići “san” će imati bolje šanse za to u Kanadi (13,5%), Danskoj (11,7%), pa čak i Velikoj Britaniji (9%) nego u SAD-u.

Amerikanci će u osnovi imati gotovo dvostruke šanse za postizanje američkog sna u Kanadi, i napraviti Kanadski san.

Ali, 7,5% je samo prosjek, imajte to na umu. Koji uzima u obzir i super bogati dio društva. Kada se prošećete u većim gradovima, gdje većina ljudi žive, 7,5% izgleda više kao okrutna i nedostižna šala.

“U gradu Baltimoreu, nažalost građani imaju samo 3,5 posto šanse da naprava taj skok od najniže i najsiromašnije petine do petine s vrha. Usporedbe radi, 4,7% ima mogućnost uspjeha u Washingtonu.”

Naravno, šanse su veće ako ste dijete koje krasi sreća da ste rođeni u pretežito bogatoj, prigradskoj četvrti, ali hajde svi već to znaju.

Bogate i nije briga niti žele čuti Federalne Rezerve koje su priznale da je američki san mrtav, to je sve.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

NOVČANICE OD 500 EURA NEKI U ŠALI NAZIVAJU “BIN LADEN” JER JE TOBOŽE KORISTE SAMO TERORISTI

Epski rat protiv keša se razvija brže nego što možemo zamisliti. Svaki put kad nam se čini da se sve već završilo, dogodi se novi važan zaokret.

Indija je najvažniji nedavni očiti primjer. Trapavi fijasko od prije nekoliko tjedana, u kojem je vlada u trenu “demonetizovala” dvije najvažnije novčanice, gurnuo je zemlju u kaos.

Postoje i manji primjeri. Ovog mjeseca u američkom gradu New Orleans lokalne vlasti odlučile su da prometna uprava prestane primati gotovinu od vozača.

Više podružnica Citibank u Australiji potpuno je prestalo koristiti gotovinu.

Bivši ministar financija SAD Larry Summers napisao je članak prošlog tjedna o tome da nas “indijsko iskustvo neće spriječiti da provodimo preporuke o prestanku emitiranja gotovine u SAD, Europi, pa i u ostatku svijeta”. To jest, unatoč kaosu u Indiji, SAD bi trebalo smanjiti emisiju novčanica od 100 dolara, smatra Summers.

Propovjednici novčano-kreditne politike gotovo uvijek vrte jednu te istu ploču: samo kriminalci i teroristi koriste novčanice velike nominalne vrijednosti.

Kenneth Rogoff, profesor Harvardskog sveučilišta i bivši stručnjak MMF i Saveznih rezervi SAD, nedavno je objavio knjigu “Prokletstvo gotovine“. Ben Bernanke ju je nazvao “zanimljivom i važnom knjigom”.

I, što teško da je bilo neočekivano, u niz članaka na Amazon.com hvale se “blistavi pojmovi” Rogoffa u toj “sjajnoj knjizi”.

Rogoff, kao i većina njegovih kolega, tvrdi da se novčanice velike nominalne vrijednosti – 100 dolara ili 500 eura – koriste isključivo u “trgovini drogom, trgovini ljudima, prilikom iznuđivanja i mita”.

Novčanicu od 500 eura oni u šali čak nazivaju “Bin Laden”, pošto je koriste samo teroristi.

Pritom, pojedina istraživanja pokazuju da kritika gotovine nije utemeljena u stvarnosti.

Ispostavlja se da su u zemljama koje koriste novčanice veće nominalne vrijednosti mnogo niži pokazatelji kriminaliteta, između ostalog, i organiziranog kriminala.

Istraživanje je bilo vrlo jednostavno: stručnjaci su uzeli podatke Svjetskog ekonomskog foruma, u kojima se procjenjuje uzajamni odnos poslovne klime naspram razine organiziranog kriminala u više zemalja.

Švicarska, s njenom novčanicom od 1.000 franaka (oko 1.000 američkih dolara), ima jednu od najnižih stopa organiziranog kriminala na svijetu, ističe Svjetski ekonomski forum.

Isto je i kada je u pitanju Singapur, u kojem je u opticaju novčanica od 1.000 singapurskih dolara (oko 700 američkih).

Najveća novčanica u Japanu je ona od 10.000 jena – 88 dolara – a Japan ima izuzetno nisku stopu kriminala.

Isto je i u UAE, gdje najveća novčanica iznosi 1.000 dirhama (272 dolara).

Uostalom, ako se već analizira razinu kriminala u zemljama, vjerojatno su najveće stope kriminala u zemljama u kojima se koriste novčanice male nominalne vrijednosti.

Venezuela, Nigerija, Brazil, Južnoafrička Republika – organizirani kriminal tamo cvijeta kao nigdje drugdje, a vrijednost najvećih novčanica u tim zemljama jedva doseže 30 dolara.

To se tiče ne samo organiziranog kriminala, već i korupcije i porezne evazije.

Jučer smo govorili o Gruziji, maloj zemlji na obali Crnog mora, koja se smatra jednim od najučinkovitijih mjesta za poslovanje, pošto ima izuzetno nisku razinu korupcije.

Pa ipak, u Gruziji je podnesen zakonski prijedlog koji zabranjuje novčanice velike nominalne vrijednosti od 500 larija – oko 200 dolara – to je vrlo veliki pokazatelj za zemlju u kojoj prosječna plaća iznosi nekoliko stotina dolara mjesečno.

Usporedite to sa Malezijom ili Uzbekistanom, dvjema zemljama u kojima korupcija svijeta. Novčanica najveće nominalne vrijednosti u Maleziji je ona od 50 ringita – oko 11 dolara. U Uzbekistanu je 5.000 soma – što je mizernih 1,57 dolara.

To jest, političke i financijske ustanove žele da vi dobrovoljno dođete do ideje o ukidanju ili barem smanjenju količine gotovine. Radi toga su spremni voditi svu moguću propagandu među stanovništvom, kako bi utuvili u glave ljudi ideje o neraskidivoj povezanosti između visoke stope kriminala i novčanica visoke nominalne vrijednosti.

Ukratko, nikakvi podaci ne potvrđuju takve tvrdnje. To je još jedna prijevara, koja će im dati više mogućnosti za realizaciju osobnih ambicija na račun vašeg osobnog života i slobode.
 
(fakti.org)

Prema podacima Federalnih rezervi SAD, središnje banke su ubrzale povlačenje zlata iz tog trezora koji je najveći na svijetu

U njemu su od 2014. godine zalihe smanjene za 388 tona.

Njemačka je prije dvije godine prvi put povukla veliku količinu plemenitog metala iz New Yorka – čak 120 tona.

Ove godine, u prvih sedam mjeseci, povučeno je 87 tona zlata, navode Federalne rezerve SAD. To je znatno više u usporedbi s istim razdobljem prošle (69 tona) i pretprošle godine (55 tona).

U riznici u New Yorku je do 31. srpnja 2016. godine čuvano 5,807 tona zlata. Povlačenja zlata iz trezora je počelo 2007. godine, kada su zalihe iznosile 6,606 tona.

Od veljače 2014. godine do srpnja 2016. godine središnje banke stranih država su iz Federalnih rezervi SAD povukle ukupno 388 tona plemenitog metala.
 
(sputniknews.com)

ZAPAD ĆE PONOVO PLJAČKATI ONE KOJE JE VEĆ OPLJAČKAO I OPET NASRTATI NA RUSIJU I KINU

Prevara. Mito. Nasilje.

Sva ta sredstva su u optiecaju kada hegemonija oko 50 glavnih svjetskih oligarha (obitelji Rothschild, Rockefeller, Morgan, Warburg, Oppenheim, Stern, Cohen, Montefiore, Goldsmith, Weinberg, Lazar, Bleihroder, Valenberg, Sassoon, Hambros, Heine, Mendelson i druge – postane nestabilna.

Ili kada se radi o zlatnom teletu. Ni zbog čega drugog oni tako ne polude kao zbog plemenitog metala.

Ako se pogleda povijest Zapada, ona se svodi samo na jedno – bogaćenje i prisvajanje žutog metala.

Godine 1933. američki predsjednik Franklin Roosevelt je na zahtjev Wall Streeta u cilju “stabilizacije bankarskog sustava” u uvjetima Velike depresije izdao dekret da se oduzme sve zlato (u kovanicama i polugama) u SAD koje su držale fizičke i pravne osobe. Istina, formalno im je – u zamjenu – isplaćivan papirni novac, ali u praktično duplo manjoj vrijednosti, tj. to je faktički bila konfiskacija.

Važno je istaknuti da se oduzimanje provodilo u trenutku kada su u Sjedinjene Države od nacističke i japanske agresije masovno bježali stanovnici Europe i Azije. Zahvaljujući tome su zlatne rezerve američki Federalnih rezervi naglo porasle: s 6-8 tisuća tona početkom 1930-tih godina na 20 tisuća početkom 1940-tih. Tada su zlatne rezerve SAD postale najveće na svijetu.

Ono što je zanimljivo jest da se oduzimanje zlata od stanovništva nastavilo čak i kada se kriza završila, iako je poslije završetka Drugog svjetskog rata BDP Sjedinjenih Država praktično neprestano rastao. Samo što je tada posebna pažnja posvećivana “izbjeglicama” iz Istočne Europe i Azije, koje su se “skrivale” od “crvene prijetnje”.

I ponovo zanimljiva činjenica – unatoč stalnom priljevu žutog metala, njegova količina u Federalnim rezervama se … stalno smanjivala – za više od 2,5 puta od 1946. do 1972. godine (s 20,2 tisuće na 8,5 tisuća tona). To jest rezerve su se smanjile praktično za onu količinu koja je 1930-tih oduzeta stanovništvu tijekom Ruzveltove reforme.

Službeno objašnjenje je bilo da su te “mjere neophodne radi održavanja stabilnosti dolara”. Međutim, faktički (ako se ne računaju relativno male isplate De Gaulleovoj Francuskoj) se žuti metal prelio u privatno vlasništvo onih bankarskih grupa koje su bile dioničari Federalnih rezervi.

Istina, do 1970-tih godina postojala je mogućnost (po pravilu, formalna, koje se nije koristila u praksi) da oni kojima je novac konfisciran poslije 1933. godine zamjene papirni novac za zlato. Međutim, već 1972. godine i one su nestale, kada je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo takozvani Bretonvudski sustav, koji je garantirao “zlatni standard” dolara.

Važna posljedica te odluke je bilo to što su Federalne rezerve praktično zamrznule svoju službenu statistiku. Prema njoj, američke zlatne rezerve su od 1972. godine, navodno, praktično nepromijenjene (8,2 tisuće tona 2016. godine). Pošto reviziju Federalnih rezervi nitko nije provodio, mnogi ekonomisti smatraju da u njihovim sefovima nema nikakvog zlata.

Zato u isto to vrijeme počinje, prema službenoj statistici, smanjenje državnih zlatnih rezervi Ujedinjenog Kraljevstva. Britanska Centralna banka, koja se, za razliku od američkih Federalnih rezervi, nalazi u državnom vlasništvu, 1977. godine osniva misterioznu strukturu pod nazivom Bank of England Nominees Limited (boene).

Misterioznu, pošto joj je dano pravo da praktično neograničeno predstavlja interese Banke Engleske, a podaci o stvarnim dioničarima boene se nisu objavljivali. Po tvrdnjama Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, kontrolni paket u osnivačkom kapitalu Bank of England Nominees Limited regiji privatnim financijskim strukturama.

I praktično istovremeno s pojavom boene počinju naglo se smanjivati zlatne rezerve Banke Engleske. Paradoksalno, dok je BDP Velike Britanije rastao – rezerve plemenitog metala Ujedinjenog Kraljevstva su se smanjivale. U drugoj polovici 1970-tih za pola – sa 1.200 na 600 tona. U razdoblju od 1990. do 2000. ponovo su se smanjile upola – na 300 tona.

Pogledajmo zlatne rezerve država koje su predale svoje rezerve SAD i Velikoj Britaniji.

Ujedinjenom Kraljevstvu je predano na čuvanje zlato zemalja iz takozvanog Commonwealtha nacija (Australija, Kanada, Indija, JAR, Novi Zeland i dr.) I niza europskih kontinentalnih država (Austrije, Švicarske i dr.), Kao i Meksika.

U Federalnim rezervama SAD čuva se zlato 60 država, uključujući mnoge članice EU (Njemačka, Nizozemska, Italija i dr.), Azijskih saveznika Washingtona (Japan i dr.) I latinoameričkih zemalja.

Samo u Banci Engleske je krajem 2012. bilo 5,1 tisuća tona stranog zlata, a u američkim Federalnim rezervama – 6,2 tisuće tona. To zlato je bilo predano na čuvanje Velikoj Britaniji i SAD u zamjenu za jamstva pružanja potpore kreditno-bankarskom sustavu i očuvanja sigurnosti.

Osim toga, Washington i London su obećali da neće destabilizirati unutarpolitička sustav država koje im predaju dragocjenosti. U zamjenu za to, vlasnici zlata su bili spremni zažmiriti na to što ih faktički kradu, što prisvajaju sebi rezerve predane na čuvanje.

Donedavno ih nisu ni dirali. Međutim, sada je “skupljanje” zlata dostiglo vrhunac. Velikih vlasnika dragocjenog metala koji se mogu prevariti i opljačkati – praktično više nema. Zbog toga nisu gadljivi ni na male “klijente”.

Direktor Centralne banke Armenije, koji je stekao obrazovanje u Americi, uvjerio je svoju vladu da zamijeni svoje zlatne rezerve (1,4 tone) za dolare.

Azerbajdžan je smjestio svoje rezerve (30 tona) u londonski trezor banke JP Morgan .

Eksploatacija zlata u Gruziji našla se u rukama nekoliko zapadnih financijskih grupa. “Zahvaljujući” njima zlatne rezerve postale su najmizernije na svijetu – manje od 0,1 tone.

Istim putem je već krenuo i Kijev. Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk naglo je smanjio ukrajinske zlatne rezerve – samo 2014. godine smanjio ih je praktično upola – sa 42 na 24 tone. Nije teško pogoditi kome ih je predao.

Ali, takve “mrve” nikako ne mogu zadovoljiti apetite onih koji drže “zlatnu milijardu”.

A to znači da im preostaju dva puta.

Jedan – terorizirati one koje su već opljačkali po nekoliko puta. Da pod plaštom “razvoja demokracije i borbe protiv korupcije” smjenjujući vladajuće režime.

Drugi – da po tko zna koji put pokušavaju staviti pod kontrolu bogatstva Rusije i Kine.

Da djeluju po staroj shemi: pritisak pomoću sankcija, pokušaji uvlačenja u rat, podmićivanje elita i, naravno, ucjena.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

ZAPRAVO: KLASIČNI KAPITALIZAM JE PRESTAO POSTOJATI JOŠ PRIJE DESETAK GODINA

Evo kako se to događa: bivši ministar financija Aleksej Kudrin svim silama predlaže Rusiji da se ugrađuje u zapadni ekonomski model, au isto to vrijeme Zapad je zamro u vrlo neudobnoj pozi u pokušaju da predvidi sljedeći korak američkih Federalnih rezervi.

Od toga kakvu će strategiju odabrati njihov šef, Janet Jelen, ovisi datum početka Druge Velike depresije. Ne u SAD, nego u čitavom svijetu. Ameriku će, najvjerojatnije, potpuno zbrisati.

Put u bezizlaznost postao je konačno bez alternative odmah nakon što su Federalne rezerve – od straha pred neizbježnim – uključile stroj za tiskanje novca radi spašavanja američkog gospodarstva od posljedica hipotekarne krize, čime su konačno slomile čitav socijalno-ekonomski model kapitalizma.

Ne treba smatrati da je taj sustav bio raj. Teško se živjelo i moralo je mnogo da se radi, ali je, ipak, blagostanje ljudi stabilno raslo. Primjerice, od 1860. do 1905. broj farmi u SAD trostruko je povećan, sa 2 na 6 milijuna, a broj farmera povećao se sa 10 milijuna 1860. do 31 milijun ljudi 1905., pri tom je ukupan broj stanovnika SAD tada iznosio 80 milijuna ljudi.

Odnosno, 38,7 posto američkog stanovništva bili su farmeri. Prema usporednim cijenama, ukupna vrijednost farmerskih gospodarstava bila je 3,75 puta veća 1906. od istog tog pokazatelja za 1860. i iznosila je 30 milijardi dolara.

Sve je tako funkcioniralo otprilike do početka XX stoljeća, dok bankari, nakon što su skupili snagu i pohlepu, nisu shvatili da se kod farmera nakupilo “veoma mnogo novca” i odlučili ih opljačkati. Prije svega, kao što to biva, putem “ukrupnjavanja fondova”, koje je izvođeno potpuno istim metodama kao što se to čini u naše vrijeme, odnosno, putem umjetnog bankrota.

Drugi instrument postala je ponuda, a često i nametanje “novih bankarskih proizvoda”: “Gospodine, na vašem računu u našoj banci prikupila se solidna suma novca. Zašto da ona leži besposlena? Vi možete kupiti dionice, a vaš novac će početi odmah vam donositi prihod! Ovo je odlična ponuda, gospodine! “

Na kraju se klasična shema kapitalizma slomila.

Pojavljivanje ogromne količine neočekivano slobodnog novca u optjecaju nije imalo, a nije moglo ni da ima adekvatne varijante ulaganja u projekte realnog sektora. Nastao je višak kapitala koji je odmah postao vrlo hranjiva sredina za špekulante na burzama.

Kapitalizacija burzovnih dionica u SAD od 1925. do 1929. povećana je s 27 na 89 milijardi dolara ili 3,3 puta za oko 4 godine! Inače, značenje ovih znamenki postat će očitije ako kažemo da je 1925. udio burzi iznosio 29,8 posto BDP SAD od 90,5 milijardi dolara, a četiri godine kasnije burzovne špekulacije formirale su 85,9 posto BDP od 103,6 milijardi. Počeli su prave novac izravno od novca.

Kakva roba i usluge! Kupuj dionice jeftino, prodaji skupo i obogatićeš se! U čitavoj Americi 1914. bilo je svega 4.500 milijunaša, 1926. njihov broj premašio je 11.000.

Kada je kod potrošača novac počeo nestajati banke su ponudile uzimanje kredita. Godine 1927. na kredit je prodano 85% namještaja, 80% fonografa (da, – i u to vrijeme također su postojali iPhoneovi), 75% perilica, 2/3 usisavača 62% pianina, 81% strojeva za šivanje i hladnjaka.

Također, postalo je obično kupiti automobil kao i štrucu kruha, mnoštvo banaka je bilo spremno s radošću dodjeli kredit. Prijevara – uzimaj sad, platit ćeš kasnije – postajao je sve brži.

Obujam prodaje na rate 1928. dosegnuo je 8 milijardi dolara, što je 12 puta premašilo isto takav pokazatelj iz 1918. Na kredit su se prodavale čak i dionice, budućem vlasniku bio je dovoljan prvi iznos od 10% njihove vrijednosti.

Iako se sljedeća, 1929. godina svuda naziva “zlatnom godinom” ekonomskog rasta, 80% stanovništva SAD više nije imalo nikakvih sredstava, a 60% obitelji nije zarađivalo čak ni 2.000 dolara godišnje, što je bio razinu za najneophodnije životne potrebe tog vremena.
 

 
Zato se od siječnja 1928. do rujna 1929. indeks DowJones povećao sa 190 do 382, a političari su jednoglasno govorili o neviđeno visokom tempu gospodarskog rasta Amerike.

Istina, Federalne rezerve, koje su već tada postojale, osjećale su neku nepravilnost onoga što se događa. Tamo nisu bile budale, budale ne bi mogle stvoriti takav sustav. Videći da ekonomija posustaje, Federalne rezerve su je pokušale ubrzati. A znate li kako? Povećanjem obujma novčane i kredite emisije!

U kolovozu 1927. Federalne rezerve su snizile diskontnu stopu do 3,5 posto i novac je krenuo u ekonomiju, samo ne u realnu, nego – špekulantima. U SAD se 1929. burzovnim špekulacijama već bavilo od 15-25. milijuna ljudi.

Posvuda su stvarani mjehuri i pravljene piramide. Kupljene dionice ulagane su u banke radi dobivanja novih kredita za koje su opet kupovane akcije da bi se koristile kao kaucija za nove špekulacije.

A onda je došao 24 listopada 1929., “Crni četvrtak”, kada je ta pomahnitala strojeva s bukom eksplodirala.

Jedan za drugim su pucali mjehuri i rušile se piramide.

Prvog listopada dionice koje kotiraju na Wall Streetu vrijede 87 milijardi dolara, samo mjesec dana kasnije, 1. studenog, za njih daju samo 55 milijardi, a do ožujka 1933. od njih ostaje samo 19 milijardi. Ispod ruševina burzi našli su se svi ostali sektori gospodarstva u kojima se “iznenada pojavljuje” hiperprodukcija. U industriji, u poljoprivredi, u području usluga, u bankarskom poslovanju. Svuda. Samo tijekom jedne, 1932. godine, bez krova nad glavom, u doslovnom smislu te riječi, ostalo je 273.000 obitelji.

Tijekom prve tri godine bankrotirale su dvije od pet banaka i trećina svih komercijalnih poduzeća. Proizvodnja čelika smanjena je 8 puta, proizvodnja automobila – 5 puta.

Od 1929. do 1933. “isparilo” je 85% ukupnog kapitala SAD. Više od 17 milijuna ljudi izgubilo je posao. Uzimajući u obzir da su u to vrijeme u većini obitelji radili samo muškarci, a prosječna obitelj, računajući djecu, brojila je 5-6 članova, može se sa sigurnošću reći daje bez sredstava za egzistenciju ostalo više od 70 milijuna ljudi.

Kada je početkom 30-ih sovjetski “Armtorg” objavio informaciju o slobodnim radnim mjestima za stručnjake za rad u SSSR-u, čak i za vrlo niske plaće, za jedan mjesec više od 100.000 prijava podnijeli su Amerikanci koji su željeli otići bilo gdje samo da imaju posao, zato što je u mnogim regijama SAD vladala prava glad.

Da bi se spasila i sačuvala Ameriku kao državu, njena elita morala je otpočeti Drugi svjetski rat.

Nakon što su se potpuno oporavile od posljedica Velike depresije, SAD su otprilike četvrt stoljeća opet slijedile klasični model kapitalizma. Treba istaknuti da, dok su to činili, da ih je i uspjeh pratio. Američka ekonomija nije samo brzo rasla, nego se i razvijala, prije svega na račun realnog sektora. Naravno, pojavljivali su se određeni problemi, ali u suštini, oni su predstavljali iste prirodne periodične potrese koji omogućuju da se odbace otpaci i s novom energijom nastavi razvoj. Ta koncepcija vječnog razvoja njih je i upropastila.

Razina ekonomske moći SAD tijekom osamdesetih lijepo je izgledao na reklamnim posterima, ali je već počeo dosezati do sve većih potreba svjetskog hegemona kojem je trebalo plaćati previše računa. I oporavljena Europa sa svojim projektom Zajednice Ugljen i Čelika ulazila je u direktnu konfrontaciju sa SAD.

Americi su bili hitno potrebni novi pokretači rasta, a burzovni bum obećao je, čak ne rast, nego raketno polijetanje prema zvijezdama. Jednom riječi, ispostavilo se da je sir suviše ukusan da bi se razmišljalo o mišolovku.

A kada je 2007. mjehur zagrmio, pogodio je američku elitu u živac. Ali, ona je također reagirala izričito na američki način. Političare je prije svega interesirao samo trenutni rezultat, a analitičari Federalnih rezervi shvatili su kakav će tsunami prekriti ekonomiju i koliko su iluzorne šanse da se u SAD to podnijeti. Najviše je plašila nespremnost državnog sustava olakšati posljedice socijalno-ekonomske kataklizme takvih razmjera. Početkom prošlog stoljeća bilo je mnogo jednostavnije.

Naravno, izgubiti 3 milijuna umrlih od gladi bilo je strašna, ali ne i suviše katastrofalna plaća tada, a danas je apsolutno nemoguć korak.

Amerikanci su veoma navikli živjeti dobro i sigurno. Trenutni rast nezaposlenosti do 50% stanovništva, opća glad, svaki treći građanin – beskućnik – takve potrese Amerika već nije mogla podnijeti. Užasnute, Federalne rezerve su pokrenule stroj za tiskanje i počele dolijevaju u motor kapitalizma po-američki, po 90 milijardi dolara godišnje.

Na što to podsjeća? – 1927. godina, anfas i profil. Samo, ovoga puta su Federalne rezerve same sebe uvjerile da su one sposobne uvjeriti čak i vraga. Vrag ga odnio, i klasični kapitalizam, glavno je – ne pustiti “napuhani” novac u realni sektor. I smislili su – kako.

Jednom rukom Federalne rezerve preko programa QE bogato su razdjelili stotine milijardi, otkupljujući “loš novac” od investitora, a drugom ih primoravali da taj novac odmah ulažu u federalne dužničke vrijednosnice, nazivajući taj proces “sterilizacijom”. Samo, nije slučajno što narodna mudrost uvjerljivo opominje da se s vragom ne smiju tikve saditi.

Da bi zainteresirale investitore za “sterilizaciju” Federalne rezerve su bile prisiljene im ponude nešto vrednije od “slobode poduzetništva”. Primjerice, najveće kamatne škare. Tržišna stopa na državne obligacije donosi 0,28 posto godišnje, a papiri Federalnih rezervi daju 0,5 posto. Glavno je što u tom slučaju Federalne rezerve otkupljuju još i loše, odavno nerentabilne aktive. Pravo zlatno dno. Investitori u pristali, a u Federalnim rezervama su veselo otvorili šampanjac i proces je krenuo …

Sve bi bilo dobro da nije matematike i već poznatog iskustva iz tridesetih. Možete ispisivati ​​nove dolare, čak i bilione, ništa ne smeta da se smanji stopa čak do nule, ali prije nego što se dospije do “sterilizacije” – jeftin novac uspijeva se bar jednom okrenuti na burzi – još više povećavajući financijski mjehur. Stvar se komplicira time što povećanje mjehura dovodi do ubrzanja isisavanja novca iz realnog sektora.

U listopadu 2015. obujam izdanih kredita dosegnuo je 60 bilijuna dolara i pet puta je premašio novčanu masu M2. Inače, trebalo je još 2008. razmišljati o tome kako se kumulativni obujam državnih obligacija i burzovnih dionica SAD može procijeniti na 38 bilijuna dolara, ako novčana masa M2 jedva doseže 12 bilijuna. Uz to, nulta stopa garantirano ubija američki mirovinski i zdravstveni sustav, to je sigurno kao pucanj u glavu.

Sa današnjim stavkama, opsluživanje čuvanja steriliziranog novca na računima Federalnih rezervi njih košta oko 12 milijardi dolara godišnje. Od onih 90 milijardi napuhanog novca, što je američko gospodarstvo još uvijek u stanju podnijeti svake godine, 78 milijardi dolara ostaje na raspolaganju državne blagajne SAD i odlazi na financiranje proračunskih potreba, naravno, sa sve većim deficitom, ali izbjegavanje bankrota za sada uspijeva. Ipak, u takvom režimu socijalni, i prije svega mirovinski sustav, neće izdržati više od 2-3 godine.

To je kolaps ekonomije i socijalna eksplozija jednaka erupciji Jeloustona. Radi spašavanja mirovinskog i zdravstvenog fonda neophodno je povećanje diskontne stope najmanje do 3%, ali će onda cijena opsluživanja “steriliziranog” novca porasti do 72 milijarde dolara i praktično neće imati što da se izdvoji za državnu kasu. Deficit državnog proračuna već za neku godinu dosegnut će kritičnu razinu neminovnog bankrota. A to je krah čitave dolarske ekonomije i vjerojatno krah samih SAD kao države u njihovom sadašnjem obliku i granicama. Kako god- kraj je isti.

A sve to je zbog toga što su Federalne rezerve vlastoručno uništile kapitalistički model ekonomije. Zbog pohlepe. Zbog oholosti. Zbog ograničenosti testiranja. Zbog populizma. Sad je sasvim svejedno koliko tih “zbog” ima na spisku uzroka. Važan je – rezultat.

Onaj kapitalizam koji je izložen u radovima klasičara i po inerciji se predaje u ekonomskim školama prestao je postojati još prije desetak godina. Njega su ubile banke, iz običnih novčanika za čuvanje novca, nakon što se uobrazio da je glavni mehanizam za upravljanje ekonomijom, izbrisao robu iz glavne formule i oduzeo novcu njegovu osnovnu – kumulativnu funkciju. Dakle, skinite kape – na sahrani smo američkog sustava kapitalizma.
 
(fakti.org)

Hakerska skupina Anonymous je krenula u opsežnu akciju protiv “Globalnog bankarskog kartela”, a banka Bosne i Hercegovine je također bila meta

Hacktivistička grupa Anonymous objavila svoj plan napada na vodeće tvrtke za financijske usluge u ponedjeljak, 8. veljače 2016., s početkom u 6 sati ujutro UTC, s ciljem da se sruše njihove web stranice i usluge.

Ovaj događaj ima za cilj skrenuti pozornost javnosti na ono što Anonymous naziva ‘korupcija’ unutar financijske industrije. Anonymous tvrdi da vodeće banke podupiru i financiraju globalni terorizam:

“Kao i kod operacija Ikar, sile koje su letjele preblizu suncu, došlo je vrijeme da se krila njihovog carstva unište u plamenu i da gledamo kako se sustav njihove moć obrušava oko njih. Moramo udariti u srce njihovog carstva i još jednom izbaciti stroj iz takta, ali ovaj put se suočavamo s mnogo većim ciljem; globalnim financijskim sustavom. Ovaj put naš cilj je New York Stock Exchange i Bank of England.”

Tko je bio zadnja meta…

Nakon globalnog poziv na pobunu, Anonymous operacija protiv globalnog bankarskog sektora pod nazivom OpIcarus čini se da je dobiila veliki zamah.

Više od osam financijskih institucija su skinute sa interneta nakon što je uslijedio prvi napad na središnju banku Grčke – slijedio je sličan DDoS napad i na Centralnu banku Cipra.

Prema videozapisu objavljenom u suradnji s timom OpIcarusom, napad na banku Grčke obilježen početak “30 dnevne kampanje protiv web stranica središnje banke diljem svijeta.”, prenosi Thefreethoughtproject.

Ovaj masivni pritisak, prema videu (dolje), ima za cilj “udarati u srce bankarskog carstva i još jednom uništiti zupčanike tod stroja.”

U nekim od najnovijih napada tijekom vikenda, hakeri su navodno ciljali središnje banke Dominikanske Republike, nizozemske središnje banke, Centralne banke Maldivi i Guernsey Financial Services, prema službenom @OpIcarus Twitter računu.
 

#OpIcarus #TangoDown Get fucked Guernsey Financial Services Commission . pic.twitter.com/hsHrzPzW4W

— OpIcarus (@Op_Icarus) 6. svibnja 2016.

 
Narodna banka Panama i Centralna banka Kenije također su navodno ciljani dan kasnije, u skladu sa vijestim portala HackRead.

Ono što je počelo kao operacija Anonymous je sada postala zajednička operacija između Anonymousa i GhostSquadHackers, a kako izvještava član GSH govori se i o rušenju Centralne banke Bosne i Hercegovine i pružanje screenshota kako bi to potvrdili.
 

https://t.co/iO3VxH80bb “Bank Of Bosnia” #OpIcarus #GhostSquadHackers #Offline pic.twitter.com/oEX5qWffK5

— s1ege (@_s1ege) 8. svibnja 2016.

 
@BannedOffline Twitter račun također je izvijestio da je Centralna banka Meksika podlegli DDoS napadima od strane hakerskog kolektiva.
 

Central Bank Of Mexico Nulled By #BinarySec
#Anonymous #OpIcarus #OpShutDownTheBanks #OpShutDownTheGov pic.twitter.com/LkM3bla8lE

— Offline (@BannedOffline) 6. svibnja 2016.

 
Anonymous je objavio popis institucija koje će biti cilj napada, koje su podijeljene u četiri dijela; web stranice povezane s američkim Federalnim Rezervama, Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), banke u vlasništvu Svjetske banke, te više od 150 mjesta povezanih s nacionalnim bankama širom svijeta.

Do sada, u manje od tjedan dana, OpIcarus hakeri su sada srušili deset financijskih institucija koje su naveli u online manifestu, ali ostaje pitanje da li će ovi elitni hakeri mogli zaobići intenzivne mjere sigurnosti ovih prestižnih institucija na svojim ciljnim listama.

Ovo su neke od meta napada (kliknite za uvećanje).

Pogledajte što u svezi svega ovoga kažu Anonymousi u videu:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)