Interesantno je da ljudi uopće nisu čuli za banku BIS – Banka za međunarodna poravnanja, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Stoljećima kruže priče, neke temeljene na labavim činjenicama, druge na spekulacijama, o skupini ljudi koji “kontroliraju svijet”. Neke od ovih priča su djelomično točne, neke su potpuno izmišljene, a neke potpuno točne, kao što su priče vezane za Banku Međunarodnih sporazuma, na koju nitko ne obraća pozornost.

Ovo je priča o njima.

Slijedi izvadak iz knjige “Baselov toranj: sjenovita povijest tajne banke koja upravlja svijetom” koju je napisao Adam LeBor:

Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca nedjeljom u sedam sati navečer u sali za konferencije E u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu (grad na sjeveru Švicarske). Njihove rasprave traju oko jedan sat, ponekad sat i pol. Neki od njih povedu svog kolegu, ali oni rijetko govore za vrijeme ovih povjerljivih sastanaka.

Kada se sasatanak završi, svi koji su došli s članovima odlaze, a ostali se povlače u salu za večeranje na 18. katu gdje uživaju u odličnoj hrani i još boljem vinu. Večera traje do 11 sati navečer, ponekad i do ponoći. Isti protokol se koristi već više od 8 desetljeća. Sve ono što se kaže za stolom za večeranje tamo i ostaje.

Svi ovi članovi, većinom muškarci, vrlo su moćni ljudi i svi su središnji bankari. Oni dolaze u Basel na sastanak Ekonomskog konzultativnog odbora (ECC) Banke Međunarodnih sporazuma (BIS), koja predstavlja banku koja upravlja svim središnjim bankama.

Među trenutnim članovima su Ben Bernanke, predsjedavajući Federalnih rezervi SAD, sir Mervyn King, guverner Banke Engleske, Mario Draghi iz Europske središnje banke, Zhou Xiaochuan iz Banke Kine i guverneri središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Početkom 2013. godine, kada je ova knjiga puštena u tisak, King je predvodio ECC. Okupljanje ove utjecajne skupine su otvoreno samo za malu odabranu skupinu središnjih bankara iz naprednih ekonomija. ECC preporuča buduće članstvo i organizaciju tri komiteta BIS-a koji upravljaju globalnim financijskim sustavom, platnim sustavima i međunarodnim tržištem. Ovaj odbor također priprema prijedloge za sastanke o globalnoj ekonomiji.

Ti sastanci počinju u 9:30 ujutro svakog ponedjeljka ujutro u sobi B i traju oko tri sata. Na tim sastancima King predsjedava skupinom guvernera središnjih banka 30 država koje su procijenjene kao najvažnije za svjetsku ekonomiju. Sastancima koji se održavaju ponedjeljkom prisustvuju, pored predstavnika koji se okupljaju u nedjelju, Indonezija, Poljska, Južna Afrika i Turska. Guverneri 15 manjih država kao što su Mađarska, Izrael i Novi Zeland mogu prisustvovati, ali samo kao promatrači.

Na kraju sastanka guverneri svih 60 članova BIS-a prisustvuje švedskom stolu u sali za večeranje na 18. katu. Sala za večeranje, koju je dizajnirala švicarska arhitektonska tvrtka Herzog & de Meuron, ima bijele zidove, crni strop i spektakularan pogled na Švicarsku, Francusku i Njemačku. U 2 popodne, središnji bankari i njihovi pomoćnici se vraćaju u sobu B kako bi održali sastanak guvernera i diskutirali o drugim važnim temama zaključno sa 5 popodne.

King ima dosta drugačiji pristup nego njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske središnje banke. Trichet se strogo pridržavao protokola po kojem su središnji bankari imali pravo govoriti po redu važnosti, što znači da su prvi govorili guverneri Federalnih Rezervi, zatim Banke Engleske, pa Bundesbanke itd. King koristi tematski i jednak pristup, omogućavajući rasprave koje uključuju odjednom sve nazočne članove.

Ova skupina guvernera ima ključnu ulogu u načinu reagiranja svijeta na svjetsku financijsku krizu. Rasprave o tome moraju biti povjerljive, ali sastanci stručnjaka omogućuju svima podijeliti svoja iskustva.

Uprava BIS-a teško radi na tome da osigura prijateljsku i klupsku atmosferu i uspijeva u tome. Banka organizira čitavu flotu limuzina koje kupe guvernere s aerodroma u Zürichu i doveze ih do Basela. Za guvernere nacionalnih banaka, koji nadgledaju različite vrste nacionalnih ekonomija, organiziraju se odvojeni doručak, ručak i večera, tako da nitko ne bude zapostavljen.

Paul Walker, bivši predsjedavajući Federalnih rezervi koji je nazočio sastancima, rekao je da se mnogi središnji bankari bolje osjećaju ovdje nego u svojoj vladi. Bivši guverner Nacionalne banke Mađarske, Peter Akos Bod, rekao da su glavne teme rasprave bile kvalitetu vina i glupost ministara financija, te da se niste mogli da priključiti razgovoru ako niste bili upoznati s vinom.

Svi guverneri koji prisustvuju dvodnevnom okupljanju vode računa o povjerljivosti, diskreciji i sigurnosti na najvišoj razini. Sastanci se održavaju na nekoliko katova koji su u uporabi samo kada su guverneri prisutni.

Švicarske vlasti nemaju nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Zapravo, švicarskim vlastima je potrebna dozvola uprave BIS-a da bi ušli u zgradu banke.

BIS ima pravo komunicirati u šiframa i prima i šalje prepiske u torbama koje ne smiju biti otvarane niti proveravane. Banka BIS je izuzeta od plaćanja švicarskih poreza. Njeni zaposlenici ne moraju plaćati porez na prihode koji su obično prilično velikodušni u usporedbi s privatnim sektorom. Godišnja plaća generalnog menadžera je 2011. godine iznosila 763.930 švicarskih franaka, Dok su šefovi odjela dobivali 587.640 franaka godišnje, ne računajući napojnice. Također, zaposleni u banci uživaju posebne privilegije.

Viši menadžeri imaju status diplomata kada vrše svoju dužnost u Švicarskoj, što znači da njihove torbe ne smiju se pregledaju (osim u slučaju da postoji dokaz o očiglenoj kriminalnoj radnji). Svi dužnosnici banke imaju imunitet na švicarski zakon za vrijeme svoje dužnosti u Švicarskoj. Međutim, plaće i privilegije nisu jedino što odgovara osoblju ove banke. Zaposlenici banke zapošljava ljude iz 50 različitih država, tako da je atmosfera prilično multinacionalna i kozmopolitska. Svi oni su vođeni osjećajem da čine nešto za svjetsko dobro.

Uprava banke je se pokušala pripremiti za bilo koju situaciju, tako da se švicarska policija ne mora miješati. Stožer BIS-a posjeduje medicinsko osoblje i vlastito sklonište u slučaju terorističkog napada ili oružanog sukoba. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta putem švicarskog zakona.

BIS strogo čuva diskreciju bankara. Agenda i transkripti sastanaka ne smiju se objavljuju ni u kakvom obliku. Ponekad je dozvoljena konferencija za novinare nakon nekih sastanaka.

Zašto bi nas onda to trebalo zanimati? Bankari se sastaju otkad je novac izmišljen. Središnji bankari sebe promatraju kao visoke svećenike financija, kao tehnokrati koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije.

Ipak, guverneri koji se sastaju u Baselu svakog drugog mjeseca predstavljaju sluge javnosti. Njihove plaće, avionske karte, hotelske račune i mirovine plaćaju se iz džepa javnosti. Nacionalne rezerve u središnjim bankama predstavljaju javni novac. Rasprave središnjih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose su usko povezane s politikom.

Oni upravljaju novceom nacionalnih ekonomija. Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja. Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni su recimo šezdesetih godina prošlog stoljeća manipulirali tržištem zlata kako bi održali omjer od 1,25 dolara po gramu sukladno provizijama sporazuma Bretton Woods koji je izmijenio međunarodni financijski sustav nakon Drugog svjetskog rata.

Središnji bankari su danas moćniji od političara. Banka BIS je od prvog dana posvećena širenju interesa središnjih banaka i reformaciji međunarodnih financija.

Osnivač ove tehnokratske grupe je Per Jacobsen, švedski ekonomist koji je bio ekonomski savjetnik BIS-a od 1931. do 1956. godine. Jacobsen je bio među prvim podržavaocima europskog federalizma. On se protivio inflaciji, pretjeranom trošenju vlasti i državnim intervencijama u gospodarstvu. Jacobsen je napustio BIS 1956. godine kako bi počeo voditi MMF. Njegovo nasljeđe i danas oblikuje svijet.

Pobornici BIS-a negiraju tvrdnje da je organizacija tajna. Arhive banke su otvorene i mogu se pogledati na stranicama banke. Međutim, u pitanju su uglavnom izvodi i analize informacija koje su već dostupne u javnosti. Detalji ključnih aktivnosti banke su i dalje tajna.

* * *
Interesantno je da mnogi ljudi uopće nisu čuli za Banku za međunarodna poravnanja BIS, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja.

Banka BIS je osnovana 1930. godine. Ona je prividno osnovana kao dio plana za upravljanje njemačkim isplatama odštete nakon Prvog svjetskog rata. Glavni osnivači banke su Montagu Norman, bivši guverner Banke Engleske i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Uloge za osnivanje su priložile središnje banke Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Japana. Federalnim rezervama je također bilo ponuđeno da prilože ulog, ali su SAD bile pomalo sumnjičave.

Prava svrha BIS-a je zapravo “promicanje suradnje središnjih banaka i pružaje dodatnih ustanova za međunarodne financijske operacije”. Cilj je bio da središnji bankari dobiju svoju banku, moćnu i nezavisnu od političara. U svakom slučaju, banka BIS je oduvijek financirala sama sebe, s obzirom da su njezini klijenti istovremeno i njeni osnivači i dioničari.

Za vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća, banka BIS je bila glavno mjesto za okupljanje središnjih bankara. Upravo ova grupa je pomogla Njemačkoj ponovno stane na noge. Za vrijeme rata, BIS je postala dio Reichsbank, prihvaćala je pokradeno nacističko zlato i vršila inozemne razmjene za nacističku Njemačku.

Nakon 1945. godine, pet direktora banke BIS, uključujući Hjalmar Schacht, optuženi su za ratne zločine. Njemačka je izgubila rat, ali je ostvarila ekonomski mir, najviše zahvaljujući banci BIS.

* * *

Tijekom prvih 47 godina postojanja, od 1930. do 1977. godine, sjedište banke BIS je bilo u nekadašnjem hotelu nedaleko od centalne željezničke stanice u Baselu. Ulaz u banku je krila prodavaonica čokolade. Menadžeri banke su smatrali da će oni koji trebaju naći uspjeti pronaći banku.

Banka se premjestila u svoj trenutni stožer u ulici Centralbahnplatz 2, 1977. godine. Taj stožer je blizu prethodnog i također gleda na centralnu stanicu u Baselu. Današnja misija banke BIS je da “služi središnjim bankama na putu ka monetarnoj i financijskoj stabilnosti, da njeguje međunarodnu suradnju u ovim područjima i da djeluje kao banka središnjih banaka”.

Banka BIS je jedinstvena institucija: međunarodna organizacija i ekstremno profitabilna banka zaštićena međunarodnim sporazumima. Glavni zadaci središnje banke su rukovođenje kreditima i količinom valute u prometu, što osigurava stabilan biznis i stope razmjene na pravom nivou. To je ključno za globaliziranu ekonomiju.

Banka BIS također pomaže pri nadgledanju komercijalnih banaka iako nad njima nema pravnu moć. Odbor za nadgledanje bankarstva u Baselu regulira kapital i likvidnost poslovnih banaka.

Bundesbank i Europska središnja banka, dvije najmoćnije članice BIS-a, pokrenule su maniju za mjerama štednje, koje su već dovele jednu europsku državu – Grčku, na rub preživljavanja. Moguće je da će ih biti još.

Banka BIS se nalazi na vrhu međunarodnog financijskog sustava koji se raspada, ali njezini dužnosnici tvrde da ona nema moć da djeluje kao regulator financija. Ipak, banka BIS-a neće izbjeći svoju odgovornost za krizu eurozone.

BIS se od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do uspostavljanja Europske središnje bake 1998. godine nalazila u srcu europskih integracija, omogućavajući tehnici stručnost i financijske mehanizme za harmonizaciju valute. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća upravljala Unijom europskih isplata, koja je platni sustav dovela na međunarodni nivo. Ona je upravljala Europskim monetarnim institutom, pretečom Europske središnje banke.

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Ova banka je postala centralni stup globalnog financijskog sustava. Pored sastanaka o globalnoj ekonomiji, BIS je mjesto održavanja još četiri najvažnija međunarodna komiteta vezana za globalno bankarstvo: Komiteta o nadgledanju bankarstva u Baselu, Komiteta za globalni financijski sustav, Odbora za isplate i sporazume i Irving Fisher komiteta koji se bavi statistikom središnjeg bankarstva.

Banka je također mjesto koje okuplja tri neovisne organizacije: dvije skupine koje se bave osiguranjem i Odbor za financijsku stabilnost (FSB). FSB, koji upravlja nacionalnim financijskim vlastima i regulatornim politikama, navodi se kao četvrti stup globalnog financijskog sustava, pored BIS-a, MMF-a i poslovnih banaka.

Banka BIS-a je sada 30. u svijetu po zalihama zlatnih rezervi, pošto posjeduje 119 tona zlata, više od Katara, Brazila i Kanade.

Članstvo BIS je više privilegija nego pravo. Odbor direktora bira središnje banke na temelju “suštinskog doprinosa međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima banke”. Kina, Indija, Rusija i Saudijska Arabija su se pridružile 1996. godine. Banka je otvorila svoje urede u Mexico Cityju i Hong Kongu, ali je još uvijek vrlo eurocentrična.

Estonija, Latvija, Litva, Makedonija, Slovenija i Slovačka (čije ukupno stanovništvo iznosi 16,2 milijuna) su primljene, a Pakistan (169 milijuna stanovnika) nije. Kazahstan također nije primljen pošto je u sferi utjecaja središnje Azije. Samo Alžir i Južna Afrika su članice porijeklom s afričkog kontinenta.

Ipak, i pored svoje važne uloge, banka BIS uspijeva ostati u sjeni. Novinari ne mogu ni prići stožeru, a dužnosnici rijetko govore o rezultatima sastanaka. Isped stožera banke BIS je sasvim mirno, nema nikakvih demonstranata.

Kako svjetska ekonomija tone u sve dublju krizu, financijske institucije se kritiziraju kao nikada ranije. Legije novinara, blogera i istražitelja prate svaki potez banaka. Međutim, banka BIS nekako uspijeva izbjeći medijsku pozornost.

Da li vam je sada jasno kako je nastala kreditna kriza u Europi vezana za švicarski franak. Slučajno sigurno niije nastala!

Tyler Darden (zerohedge.com)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.com,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Mlada, nježna djevojka koja proživljava tragediju u Siriji objasnila je to s mnogo više smisla, istine i iskrenosti nego moćne zapadnjačke vlasti i njihove kontrolirane medijske marionete

Identificirajući se samo kao “Sirijka, patriota, antineokonzervativka, anti-NWO (New World Order – Novi svjetski poredak), anticionist”, prošle godine je napravila svoj ​​YouTube kanal (SyrianGirlpartisan).

U kratkom snimku ona je dala “8 razloga zašto NWO mrzi Siriju”.

Njena priča je odlično uklopljena i široko primjenjiva: na Rothschildovoj Centralnoj banci, MMF dugu, genetski modificiranoj hrani, nafti i cjevovodima, tajnim društvima, anticionizmu, sekularizmu i nacionalizmu.

Njena priča ukratko otkriva razumne razloge zašto SAD, Velika Britanija, Europska unija (naročito Francuska) i Izrael žele uništiti Siriju, državu čije se vodstvo jednostavno neće pokoriti eliti Novog svjetskog poretka koja se krije u javnim i privatnim strukturama moći Zapada.

Ona iznosi jasne i uvjerljive razloge, ostavljajući dosta mjesta za razmišljanje.

8 razloga zašto Novi svjetski poredak mrzi Siriju

1.) Sirijski središnja banka je u vlasništvu države – drugim riječima, ona upravlja nacionalnom valutom tako da ona služi sirijskom narodu, a ne globalnim bankarima koje kontrolira Rothschild iz zemalja Novog svjetskog poretka.

To znači da je količina valute koja se izdaje sinkronizirana s pravim potrebama gospodarstva rada i proizvodnje i svega što je korisno za narod Sirije, umjesto da bude sinkronizirana s parazitskim, spekulativnim stranim financijerima, koji žele kontrolirati središnje banke kako bi umjetno ograničili količinu valute dostupnu za osnovne ekonomske potrebe, pogotovo beskamatne kredite za financiranje elektrana, cesta, plinovoda, kuća i privatnih poduzeća. Oni zatim uvode ogromne kamate koje se pretvaraju u vječni dug formirajući na kraju takozvanu “suverenu dužničku krizu” koja je pogađala razne države prethodnih desetljeća.

Države su tako prisiljene na visokokamatnu “privatnu valutu” (kredite) kojima upravljaju monopolistički privatni bankster pod rukovodstvom Rothschilda, Rockefellera, Warburga, Goldman Sachsa itd.

To je očito vrlo dobar razlog zašto se ovi parazitski bankari žele domoći Sirije.

2.) Sirija nema duga kod MMF-a.

To znači da je vodstvo Sirije svjesno da je MMF multilateralna agencija kojom upravljaju globalni megabankari i koji utjeruju dugove čim neka slabija država zapadne u suverenu krizu.

Na neki način, pravi posao MMF-a je da se ponaša kao porezni ured globalne elite, tako što skuplja porez neizravno preko zastupničke vlasti. Jesu li vam sada jasniji korijeni “dužničkih kriza” koje pogađaju Grčku, Cipar, Irsku, Argentinu, Španjolsku, Italiju, Veliku Britaniju, SAD, Portugal, Francusku?

Globalno ropstvo nije moglo biti bolje isplanirano!

Zapravo, prave islamske nacije oštro odbijaju posuđivanje od banki i prakticiranje kamate kao nemoralno. Tako je mislio libijski predsjednik Gadafi i tako misle Sirija i Iran i danas.

Očigledno je da su se parazitski bankster usmjerili na Siriju i Iran pošto su Libiju već dokrajčili.

3.) Sirija je zabranila genetski modificirano sjeme

Bashar al-Asad je zabranio GMO u cilju “očuvanja zdravlja ljudi”.

Zato je nakon invazije Iraka SAD naredio da se tamo sadi samo Monsanto-ovo sjeme. Zato pokorne klijentske države poput Argentine truju svoje zemljište i ljude tako što su se povinule zahtjevima Monsanto-a.

Dakle, postoji dobar razlog da Monsanto zbriše Siriju.

4.) Sirijsko stanovništvo je vrlo dobro obaviješteno o Novom svjetskom poretku – njihovi mediji i sveučilišta otvoreno raspravljaju o utjecaju globalne elite.

To znači da su oni svjesni činjenice da se prava moć Zapada ne nalazi u Bijeloj kući, Kongresu ili parlamentu, već u složenoj i moćnoj mreži elitnih mozgova koje predvode newyorkški savjet za inozemne odnose, Bilderberg konferencija, Trilateralna komisija, Američko društvo, Svjetski ekonomski forum i Londonski kraljevski institut međunarodnih poslova. Oni utječu na mega-bankare, medije, sveučilišta, vojsku i multinacionalne korporacije.

Kako mlada djevojka objašnjava, Sirijci se usuđuju raspravljati o tajnim društvima poput Slobodnih masona ili lože Lubanja i kosti Yale sveučilišta čiji su članovi bivši predsjednik SAD George W. Bush i trenutni tajnik države John Kerry.

To je naravno dovoljno dobar razlog za njih da narede Obami da uništiti Siriju.

5.) Sirija posjeduje masovne naftne i plinske rezerve.

Svaki put kada Zapad ide u rat kako bi zaštitio “slobodu, ljudska prava i demokraciju”, uvijek se osjeti taj zadah nafte koji navodi na mučninu, bilo da je u pitanju Irak, Libija, Kuvajt, Folklendski otoci, Afganistan …

Sirija posjeduje naftne i plinske rezerve i na kopnu i u vodi i pomaže da se izgradi ogromni cjevovod s Iranom, ali izvan kontrole zapadnih naftnih giganata.

Jasno je da je puna militarizacija cjelokupne proizvodnje nafte i rezervnih zona i militarizacija transportnih puteva glavna zajednička strategija SAD i Velike Britanije.

To je također dobar razlog zašto BP, Exxon, Royal Dutch Shell, Texaco, Total, Repsol i Chevron žele uništiti Siriju.

6.) Sirija se jasno i nedvosmisleno protivi Izraelu

Izrael prakticira aparthajda protiv okupiranih Palestinaca. Vodstvo Sirije bez razmišljanja naziva Izrael onim što jeste: imperijalističkim entitetom.

Takvo geopolitičko mišljenje dijelio je libijski predsjednik Gadafi i irački predsjednik Sadam, a danas tako smatraju i Iran, Kina, Rusija i Indija.

Iz tih razloga nije iznenađenje da izraelski političari žele uništiti Siriju.

7.) Sirija je jedna od posljednjih sekularnih muslimanskih država na Bliskom istoku.

Mlada Sirijka dodaje da u Siriji “nije pristojno pitati o religiji”, zato što je Sirija poprište mnogih religija već tisućama godina i za taj milenij, Sirijci su postali osjetljivi, tolerantni i puni poštovanja prema svim vjerama. To je nešto što se očito ne vidi u prozapadnjačkim arapskim šeikatima, niti u SAD, Velikoj Britaniji i EU, gdje vlada antiislamska paranoja.

Još jedan vrlo dobar razlog za neokonzervativne fanatike da unište Siriju.

8.) Sirija ponosno održava i štiti svoj ​​politički u kulturni nacionalni identitet

Mlada djevojka naglašava kako se Sirija “pridržava svoje jedinstvenosti” usput poštujući jedinstvenosti drugih. S druge strane, standardizirana svjetska vlada poprijeko promatra svakoga tko se suprotstavlja uvedenoj standardizaciji mišljenja, ponašanja i “vrijednosti”.

Danas se revolucionarno razmišljanje na Zapadu među mladima sastoji u tome da naprave izbor između Coca Cole i Pepsi-ja.

To je jedan prilično dobar razlog zbog kojeg bi Coca Cola, Pepsi, McDonalds, Lewis i ostali željeli uništiti Siriju.

Mlada Sirijka završava svoju poruku podsjećajući nas na to da “ako Sirija padne, to bi mogla biti konačna pobjeda Novog svjetskog poretka”, dodajući da je “Sirija glavna linija obrane protiv Novog svjetskog poretka”.

Mudre su to riječi iz usta mlade dame koja je svjesna katastrofalnog poraza političke klase zapadnih sila, koje su sada kompletno prevrnule svijet naopačke.

Ako bismo za neko hollywoodsko ostvarenje mogli reći da predstavlja najmračnije osobine zapadne elite, onda bi to bila saga “Planet majmuna”, gdje izopačene, destruktivne životinje posjeduju svjetsku vlast, dok su plemeniti i malobrojni ljudi zarobljeni u kavezima.

Da li ova metafora najbolje opisuje dramu između SAD i Sirije?

Bilo da smo Amerikanci, Europljani, Arapi, muslimani, kršćani, budisti, hinduisti ili šintoisti, vrijeme je da se glas “Nas naroda” čuje na ulicama, gdje ćemo zahtijevati od zapadnjačke takozvano “demokratski odabrane” vlasti da prestane raditi ono što radi i počne raditi ono što mi kažemo.

Sad je trenutak da ponovno preuzmemo naše države.

Usporedimo li ovih 8 razloga dobijemo zašto Novi svjetski poredak voli Hrvatsku:

1.) Sirijski središnja banka je u vlasništvu države – drugim riječima, ona upravlja nacionalnom valutom tako da ona služi sirijskom narodu, a ne globalnim bankarima koje kontrolira Rothschild iz zemalja Novog svjetskog poretka.

Hrvatska narodna banka je samo na papiru u vlasništvu države, zapravo realno je vezana za Europsku banku, a državna valuta slijepo prati euro valutu, i time već preko 20 godina uništava gospodarstvo.

2.) Sirija nema duga kod MMF-a.

Hrvatska, kao i svaka prezadužena zemlja, posjeduje dug i kredite za otplatu tog duga, sve to posredstvom MMF-a. Dug je svakim danom sve veći i očekuje se daljnji pad i sve veća kriza, te rezanje proračuna.

3.) Sirija je zabranila genetski modificirano sjeme

Iako Vlada u Hrvatskoj negira vijesti o uvozu i sadnji GMO sjemena, ilegalno ili legalno preko kompanija stranog vlasništva u Hrvatskoj, se širi GMO sjeme kompanije Monsanto. Kompanija Monsanto već postoji u Hrvatskoj i raspisuje natječaje za radna mjesta. U Hrvatskoj postoji i sadi se na 400 lokacija eksperimentalno sjeme tvrtke DuPont Pioneer.

4.) Sirijsko stanovništvo je vrlo dobro obaviješteno o Novom svjetskom poretku – njihovi mediji i sveučilišta otvoreno raspravljaju o utjecaju globalne elite.

Hrvatsko se društvo još pravi “glupo” i “gluho” po pitanju Novog svjetskog poretka, i očito je prema takvima ta tema rezervirana za teoretičare zavjere sa aluminijskim folijama na glavi.

5.) Sirija posjeduje masovne naftne i plinske rezerve.

I one zalihe zemnog plina (Jadran) i nafte u Hrvatskoj, odmah nakon otkrivanja, počinju biti predmet istraživanja stranih naftnih megakompanija, a nedugo nakon toga i njihovog vlasništva, kroz korupciju i rasprodaju domaćih firmi. (slučaj Sanader)

6.) Sirija se jasno i nedvosmisleno protivi Izraelu

Općepoznato je da malo ljudi u Hrvatskoj zapravo zna povijest Izraelske države i Palestine iza 1945. godine, tako da se nema ničemu protiviti.

7.) Sirija je jedna od posljednjih sekularnih muslimanskih država na Bliskom istoku.

Sekularizam je pokret koji se zalaže za odvajanje i umanjivanje značaja religije u javnom životu. Zalaže se za odvajanje Crkve od države, te slobodu vjere i mišljenja. U Hrvatskoj je Crkva duboko ukorijenjena u državi i politici, katkada i previše. Hrvatska je zadnja obrana Katoličke Crkve prema istoku i Novog svjetskog poretka. U Hrvatskoj se 2010. godine 95% ljudi izjasnilo katolicima.

8.) Sirija ponosno održava i štiti svoj kulturni nacionalni identitet.

Hrvatski nacionalni i kulturni identitet opada sve više u zadnje vrijeme i ulaskom u EU.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs)

Europska unija duguje svoje postojanje naporima političkih elita koje su mogle računati na pasivni pristanak manje ili više indiferentnog stanovništva, dokle god su ljudi mogli u Uniji prepoznaju svoj ekonomski interes imajući u vidu sve prednosti i nedostatke.

Unija je sebe legitimirala u očima građana prvenstveno zbog svojih rezultata, a ne zbog činjenice da je ispunila političku volju građana. Ovakvo stanje stvari objašnjeno je ne samo poviješću njenog podrijetla nego i pravnom osnovom ove jedinstvene tvorevine. Europska središnja banka, Komisija i Europski sud pravde tijekom desetljeća su na najdublji mogući način utjecali na svakodnevni život europskih građana, iako su ove institucije najmanje podložne demokratskoj kontroli. Štoviše, Europski savjet, koji je energično preuzeo inicijativu u današnjoj krizi, sastavljen je od šefova vlada čija je uloga u očima građana da zastupaju njihove nacionalne interese u dalekom Bruxellesu. Na kraju, bar je Europski parlament trebalo uspostaviti most između političkog sukoba mišljenja u nacionalnim arenama i značajnim odlukama koje se donose u Bruxellesu – ali na ovom mostu gotovo da uopće nema prometa.

Tako do danas opstaje raskorak na europskoj razini između javnog mnijenja i javne volje s jedne strane, i politike koja se realno provodi u rješavanju aktualnih problema s druge strane. Ovo također objašnjava zašto su koncepcije Europske unije i ideje o njenom budućem razvoju ostale nejasne među građanima. Kompetentna mišljenja i artikulirani stavovi uglavnom su monopol profesionalnih političara, ekonomskih elita i stručnjaka u određenim područjima; čak ni javno aktivni intelektualci koji obično sudjeluju u raspravama o gorućim pitanjima nisu uspjeli svladati ova pitanja.

Ono što danas ujedinjuje europske građane jesu euroskeptični stavovi koji su postali još naglašeniji u svim državama članicama tijekom krize, istina u svakoj zemlji iz različitih i sasvim suprotnih razloga. Ovu tendenciju bi političke elite mogle uzeti u obzir; ali rastući otpor građana zaista nije presudno pitanje za realni tečaj europske politike koji je uglavnom odvojen od nacionalnih arena. Pravi tijek rješavanja krize određuje i provodi na prvom mjestu širok skup pragmatičnih političara koji promoviraju postupnu agendu ali bez sveobuhvatne perspektive. Oni su orijentirani ka stavu “više Europe” jer žele izbjeći daleko dramatičniju i vjerojatno skuplju alternativu ukidanja eura.

Komisija, predsjedništvo Vijeća i Europska središnja banka – u briselskom žargonu poznati kao “institucije” – najmanje su podložni legitimacijskim pritiscima zbog svoje relativne udaljenosti od nacionalnih javnih sfera. Tako da je njihovo zaduženje bilo da u prosincu 2012. predstave prvi detaljniji dokument u kojem Europska unija predlaže perspektivu za reforme na srednji i duži rok, koje idu dalje od današnjih reakcija kojim se prvenstveno samo kupuje vrijeme u rješavanju kritičnih simptoma. U ovoj proširenoj perspektivi pažnja više nije usmjerena na zbroj novijih uzroka koji su od 2010. spojili globalnu bankarsku krizu sa začaranim krugom prezaduženih europskih država i nedovoljno kapitaliziranih banaka koje su jedna drugu međusobno refinancirale. Taj važni Nacrt (Blueprint), kako je nazvan, trebao je davno biti usvojen i on ukazuje na dugoročne strukturne uzroke sadržane u samoj monetarnoj uniji.

Ekonomska i monetarna unija je nastajala 90-ih u duhu ordoliberalnih ideja Pakta za stabilnost i rast. Monetarna unija zamišljena je kao noseći stup gospodarskog ustrojstva koji potiče slobodnu konkurenciju među tržišnim igračima preko nacionalnih granica, i organiziran je u skladu s općim pravilima koja obvezuju sve članice. Čak i bez instrumenta devalvacije nacionalnih valuta, nedostupnog u monetarnoj uniji, različiti nivoi konkurentnosti nacionalnih ekonomija trebalo je da se iznivelira sam po sebi.

Ali pretpostavka da bi se omogućavanjem nesputane konkurencije u skladu sa poštenim pravilima dobili slični troškovi proizvodnje i jednak nivo prosperiteta – što bi obesmislilo potrebu za zajedničkim odlučivanjem o financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj politici – pokazala se kao lažna. Budući da optimalni uvjeti za zajedničku valutu u eurozoni nisu zadovoljeni, strukturna neravnoteža među nacionalnim gospodarstvima koja je postojala od samog početka postala je izraženija; i bit će još izraženija sve dok se europski politički obrazac ne oslobodi principa da svaka članica donosi suverene odluke unutar određenog domene ne obazirući se na ostale članice, drugim riječima, isključivo iz vlastite nacionalne perspektive. Unatoč nekim ustupcima, međutim, njemačka federalna vlada se dosad čvrsto držala ove dogme. Treba odati priznanje Komisiji i predsjedništvu Vijeća što su se okrenuli pravom uzroku krize – naime, pogrešnom postavljenoj monetarnoj uniji koja ne odustaje od političkog razumijevanja saveza suverenih država (kao “Herren der Verträge”).

Prema spomenutom prijedlogu reforme, takozvanom Nacrtu, u narednih pet godina treba realizirati tri presudna, iako maglovito definirana cilja. Prvo, zajedničko političko odlučivanje na razini EU o “integriranim smjernicama” za koordinaciju fiskalnih, proračunskih i gospodarskih mjera pojedinačnih država. Ovo bi zahtijevalo sporazum koji onemogućava da politika jedne članice vrši negativan vanjski utjecaj na ekonomiju druge članice. Dalje, proračun EU zasnovan na pravu naplaćivanja poreza europske financijske uprave zamišljen je u cilju stvaranja stimulativnih programa za konkreno pojedinačne zemlje.

Ovim bi se otvorio prostor za selektivno usmjerene javne investicije kroz koje se može rješavati strukturna neravnoteža unutar Monetarne unije. Na kraju, euroobveznice i fond za otplatu dugova trebale bi omogućiti djelomičnu kolektivizaciju državnih dugova. To bi oslobodilo Europsku centralnu banku obveze da sprječava špekulacije protiv pojedinih država eurozone koju trenutno neformalno obavlja.

Ovi ciljevi bi se mogli realizirati samo ako se prihvate prekogranična plaćanja s odgovarajućim efektima transnacionalne redistribucije. Iz perspektive ustavno nužne legitimnosti, Monetarna unija bi se morala pretvoriti u pravu Političku uniju. Izvještaj Komisije naravno predlaže Europski parlament za tu svrhu i ispravno navodi da bliža “međuparlamentarna suradnja kao takva ne jamči demokratski legitimitet odluka EU”. S druge strane, Komisija uzima u obzir suzdržanost šefova država i radikalno se drži principa iscrpljivanja postojeće pravne osnove Lisabonskog sporazuma, tako da zamišlja prenošenje ovlasti s nacionalnog na europski nivo samo na vrlo postupan i neprimjetan način.

Očigledan cilj je odlaganje revizije sporazuma do samog kraja. Komisija postavlja širenje upravnih kapaciteta kao prioritet na kratki i sredni rok iznad odgovarajućeg proširenja osnove legitimacije. Tako se krajnja demokratizacija predstavlja kao obećanje, poput svjetla na kraju tunela. Nadnacionalna demokracija ostaje formalni dugoročni cilj na papiru. Ali odlaganje demokracije je prilično opasan potez. Ako se ekonomska ograničenja tržišta sretno spoje sa slobodnom europskom tehnokratijom, smjesta nastaje rizik da će postepeni proces unifikacije – koji je planiran za narod, ali ne od strane naroda – biti zaustavljen prije nego što se ostvari proglašeni cilj uravnoteženja izvršne i parlamentarne grane.

Bez demokratski usvojenog zakona i bez povratne reakcije mobilizirane političke javne sfere i građanskog društva, politički menadžment nema motivaciju i snagu da obuzda i preusmjeri profitno orijentirane imperative investicijskog kapitala u socijalno kompatibilne kanale. Kao što već danas možemo vidjeti, vlast bi sve više i više pristajala na neoliberalne političke obrasce. Tehnokratija bez demokratskih korijena ne bi imala motivaciju pridati dovoljnu težinu zahtjevima birača za pravednu raspodjelu prihoda i imovine, za statusnu sigurnost, javne usluge i kolektivnih dobra, kada se tu zahtjevi kose sa sistemskim zahtjevima konkurentnosti i ekonomskog rasta.

Da rekapituliramo ovu analizu, zarobljeni smo u dilemi između, s jedne strane, ekonomskih mjera nužnih za očuvanje eura i, s druge strane, političkih koraka ka bližoj integraciji. Koraci koji su neophodni za postizanje tog cilja nepopularni su i nailaze na spontan otpor građana. Planovi Komisije su odraz iskušenja da se premosti, u tehnokratskoj maniri, ovaj jaz između onoga što je ekonomski nužno i onoga što je izgleda politički dostižno samo ukoliko se zaobiđe narod.

U ovom pristupu krije se opasnost rastućeg raskoraka između konsolidacije regulatornih ovlasti i potrebe da se legitimiraju ove uvećane ovlasti na demokratski način. Pod utjecajem ove tehnokratske dinamike, Europska unija bi se približila sumnjivom idealu tržišno potvrđujuće demokracije koja bi još beznadežnije bila izložena imperativima tržišta jer je ne bi sputavalo politički razdražljivo civilno društvo. Umjesto toga, upravni kapaciteti kojih danas nema, iako su funkcionalno neophodni u svakoj monetarnoj uniji, mogli bi i trebalo bi da budu centralizirani samo u okviru podjednako nadnacionalne i demokratske političke zajednice.

Ali što je alternativa daljnjoj integraciji po sadašnjem modelu izvršnog federalizma? Da razmotrimo prvo ove presudne odluke koje bi se morale donesti na samom početku puta ka nadnacionalnoj demokraciji u Europi. Na prvom mjestu je potrebna jasna odluka da se Europska monetarna unija proširi u Političku uniju (koja bi, naravno, ostala otvorena za pristup drugih članica EU, prije svega Poljske). Ovaj korak bi prvi put označio ozbiljnu diferencijaciju Unije na jezgru i periferiju. Izvodljivost neophodnih izmjena europskih sporazuma ovisila bi prije svega od pristanka zemalja koje bi radije ostale izvan. U najgorem slučaju, principijelni otpor bi morao prevladati samo novim osnivanjem Unije (temeljene na postojećim institucijama).

Odluka za stvaranje takve jezgre Europe bila bi značajnija od prostog dodatnog evolutivnog koraka u prenošenju određenih suverenih prava. Uspostavljanjem zajedničke ekonomske uprave crvena linija klasičnog razumijevanja suvereniteta bila bi prijeđena. Ideja da su nacionalne države “suvereni subjekti sporazuma” morala bi se napustiti. S druge strane, korak ka nadnacionalnoj demokraciji ne bi se morao svoditi na transformaciju u “Sjedinjene Europske Države”. “Konfederacija” ili “federativna država” je lažna alternativa (i konkretna ostavština ustavne rasprave u Njemačkoj 19. stoljeća). Nacionalne države mogu sasvim dobro očuvati svoj integritet kao države unutar nadnacionalne demokracije zadržavanjem i uloge izvršne administracije i uloge konačnog čuvara građanskih sloboda.

Na proceduralnoj razini razvlašćivanje Europskog savjeta značilo bi prelazak s međudržavne uprave na zajedniči metod. Dokle god obična zakonodavna procedura u kojoj Parlament i Savjet sudjeluju na jednakoj ravnini ne postane opće pravilo, Europska unija dijeli nedostatak legitimnosti sa svim međunarodnim organizacijama temeljenim na ugovorima među državama. Ovaj nedostatak se objašnjava asimetrijom između raspona demokratskih ovlasti svake pojedinačne članice i sveobuhvatnog raspona kompetencija organizacije koju provode sve članice zajedno. Iz percepcije državljana jedne zemlje, njihovu političku sudbinu određuju strane vlade koje zastupaju interese drugih naroda, umjesto njihove vlade koju obvezuje samo njihov demokratski glas. Ovaj deficit odgovornosti dodatno pogoršava činjenica da se pregovori Europskog savjeta vode izvan vidokruga javnosti.

Zajednička metoda je poželjnija ne samo zbog ovog normativnog razloga, nego i zbog veće učinkovitosti. On pomaže da se prevlada nacionalni partikularizam. U Vijeću, ali i u Interparlamentarni povjerenstvima, predstavnici koji su obavezani da brane nacionalne interese se moraju boriti za postizanje kompromisa između nepopustljivih stavova. S druge strane, zastupnici u Europskom parlamentu, koji je podijeljen na parlamentarne grupe, biraju se prema partijskoj srodnosti. Zato se, u mjeri u kojoj se formira europski partijski sustav, odluke u Europskom parlamentu već mogu donositi na temelju interesa generaliziranih preko nacionalnih granica.

Ovo suštinske odluke su neophodne za transformaciju Monetarne unije u Političku uniju koja neće upasti u zamku tehnokracije. To će, međutim, zahtijevati prevladavanje visoke, gotovo nepremostive institucionalne prepreke – promjenu temeljnog zakona. Prvi korak, to jest sazivanje skupštine ovlaštene da izmijeni sporazume, mora se očekivati ​​od Europskog savjeta, dakle upravo od institucije koja je najmanje podesna za donošenje glatkih kooperativnih rješenja. To ne bi bila laka odluka za članove Europskog savjeta, koji su istovremeno šefovi nacionalnih vlada. S jedne strane, razmišljanje o reizboru već ih udaljava od ovog nepopularnog koraka; pritom, nemaju nikakvog interesa da sebi oduzimaju vlast.

S druge strane, oni neće moći vječito ignorirati prepreke koje će prije ili kasnije iziskivati ​​bližu integraciju ili makar jasan izbor između bolnih alternativa. Za sada njemačka vlada inzistira da prioritet bude stabiliziranje proračuna individualnih država od strane nacionalnih administracija, većinom nauštrb njihovih socijalnih sigurnosnih sustava, ili javnih usluga i kolektivnih dobara. Uz šačicu manjih “donatorskih zemalja”, ona sprječava zahtjev ostalih članica za ciljane investicijske programe i za neku vrstu zajedničke financijske odgovornosti koja bi snizila kamate za državne obveznice kriznih zemalja.

U ovoj situaciji, njemačka vlada u svojim rukama drži ključ za sudbinu Europske unije. Ako je neka vlada među članicama sposobna preuzeti inicijativu za izmjenu ugovora onda je to vlada Njemačke. Naravno, druge vlade treba zahtijevati pomoć na solidarnoj osnovi samo ukoliko su i same spremne poduzeti zadani korak prenošenja suverenih prava na europski nivo. Inače, svaka vrsta pomoći zasnovana na solidarnosti narušila bi princip da se zakonodavci koji propisuju porez također pitaju u odlukama kako rasporediti sredstva i na koga ih iskoristiti.

Tako je glavno pitanje da li je Njemačka ne samo u situaciji da preuzme inicijativu, nego i da li ima interes da to učini. Točnije, tražim konkretno njemački interes koji nadilazi interese koje dijele sve države članice (poput interesa za ekonomske prednosti stabiliziranja monetarne unije ili interesa za očuvanje europskog političkog utjecaja na međunarodnu političku agendu u sve snažnijem multikulturalnom svjetskom društvu, utjecaja koji u svakom slučaju opada).

Nakon osnutka Njemačkog carstva 1871., Njemačka je preuzela fatalni “poluhegemonijski status” u Europi – kako je rekao Ludwig Dehio, bila je “previše slaba dominirati kontinentom, ali previše snažna da se obuzda”. U njemačkom je interesu da izbjegne obnavljanje ove dileme koja je prevladano samo zahvaljujući europskom ujedinjenju. Zato europsko pitanje, koga je u prvi plan izgurala kriza, također obuhvaća unutarnji politički izazov za Nijemce. Predvodničku uloga koja je danas zapala Njemačkoj iz demografskih i ekonomskih razloga ne samo da budi povijesne duhove svuda oko nas nego nas dovodi u iskušenje da izaberemo unilateralni nacionalni tečaj, pa čak i da se predamo fantazijama o “njemačkoj Europi” umjesto “Njemačke u Europi”.

Mi Nijemci smo morali naučiti iz katastrofa prve polovice dvadesetog stoljeća da je u našem interesu da trajno izbjegnemo dilemu poluhegemonijskog statusa koji teško može održati bez ulaska u konflikte. Uspjeh Helmuta Kohl-a nije ponovno ujedinjenje i ponovno uspostavljanje određene nacionalne normalnosti per se, nego činjenica da je ovaj radostan događaj išao usporedo s dosljednim promicanjem politike koja vezuje Njemačku čvrsto za Europu.

Njemačka ne samo da ima interes u politici solidarnosti; ja bih rekao da ima čak i odgovarajuću normativnu obvezu. Klaus Offe pokušava obranit ovu tezu pomoću tri osporavana argumenta. Do danas, Njemačka je imala najveću korist od zajedničke valute kroz porast izvoza. Zbog ovog izvoznog suficita Njemačka dodatno doprinosi pogoršanju ekonomskih neravnoteža unutar monetarne unije i, zbog takve svoje uloge, dio je problema. Na kraju, sama Njemačka profitira zbog krize, jer povećanje kamatnih stopa za državne obveznice krizom pogođenih zemalja prati smanenje kamatnih stopa za njemačke državne obveznice. Čak i ako prihvatimo ove argumente, normativna premisa da ovi asimetrični efekti politički neregulirane međuzavisnosti nacionalnih ekonomija iziskuju obvezu solidarnog djelovanja, ne mogu se lako objasniti.

Ovo me dovodi do konačnog i filozofskog pitanja. Što znači pokazati solidarnost i kada imamo pravo tražimo solidarnost? Pomoću male konceptualne analize namjeravam oslobodim pozive na solidanost od optužbi za moralnu pompeznost ili nespretne dobre namjere koje im “realisti” često nameću. Štoviše, pokazivanje solidarnosti je politički čin i ni u kom slučaju nije oblik moralne nesebičnosti pogrešno postavljene u politički kontekst. Solidarnost gubi lažni privid nepolitičnosti kad naučimo kako da napravimo razliku između obveza da pokažemo solidarnost i moralnih i pravnih obveza. “Solidarnost” nije isto što i “pravda”, bilo u moralnom ili pravnom smislu riječi.

Moralne i pravne norme nazivamo “pravednim” kada reguliraju postupke koji su u jednakom interesu svih sudionika. Pravedne norme osiguravaju jednake slobode za sve i jednako poštovanje svakog. Naravno, postoje i posebne dužnosti. Rođaci, susjedi ili kolege mogu u određenim situacijama jedni od drugih očekivati ​​veću ili drugačiju pomoć nego od stranaca. Takve posebne dužnosti se obično važe i za određene društvene odnose. Na primjer, roditelji krše svoju dužnost staranja kada zanemaruju zdravlje svoje djece. Obim ovih pozitivnih dužnosti je često neodređen; on ovisi o vrsti, učestalosti i značaju odgovarajućih društvenih odnosa.

Kada daleki rođak nakon više desetljeća ponovno kontaktira svoju iznenađenu rođaku i traži od nje veliku financijsku pomoć jer se našao u neočekivanoj teškoj situaciji, on ne može računati na moralnu obvezu nego u najbolju ruku na vezi “etičkog” tipa temeljenog na obiteljskim odnosima (u Hegelovoj terminologiji, vezu zanovanu na “Sittlichkeit” ili “etičkom životu”). Pripadnost široj obitleji će opravdati prima facie dužnost da se pomogne, ali samo u slučajevima kada konkretni odnos potvrđuje očekivanje da npr.. rođaka može zauzvrat računa na podršku svog rođaka ako se nađe u sličnoj situaciji.

Moralne zapovijedi bi se trebale poštivati iz poštovanja same osnovne norme bez obzira na ponašanje drugih osoba, dok je građansko poštovanje zakona uvjetovano činjenicom da sankcioniranje moći države osigurava opće poštovanje. Ispunjavanje etičke obveze, s druge strane, ne može se ni nametnuti niti je kategorički zahtijevano. Ono ovisi od recipročnih usluga – i od povjerenja u ovaj reciprocitet tijekom vremena.

U ovom smislu, etičko ponašanje koje se ne može nametnuti također koincidira s vlastitim srednjoročnim ili dugoročnim interesom. I upravo ova vid je zajednički za Sittlichkeit i solidarnost. Međutim, ovo drugo se ne može oslanjati na pretpolitičkom zajednice poput obitelji, nego na politička udruženja ili zajedničke političke interese. Ponašanje zasnovano na solidarnosti podrazumijeva političke kontekste života, pa tako i kontekste koji su pravno organizirani i u tom smislu umjetno. Ovo objašnjava zašto je povjerenje pod pretpostavkom solidarnosti nestabilnije nego u slučaju etičkog ponašanja, zato što ovo povjerenje nije zajamčeno pukim postojanjem kvazi-prirodne zajednice. Ono što nedostaje u slučaju solidarnosti jeste trenutak konvencionalnosti u već postojećim etičkim odnosima.

Dok su “pravda” i “nepravda” bili predmeti sporenja još u prvim pismenim civilizacijama, koncept solidarnosti je zaprepašćujuće nov. Iako se sam termin može pronaći u rimskom zakonu o dugovima, on tek od Francuske revolucije 1789. polako dobiva političko značenje, doduše izvorno u vezi sa sloganom “bratstva”. Borbeni poklič fraternité proizvod je humanističke generalizacije jednog određenog obrasca mišljenja koji se javlja u svim velikim religijama svijeta – naime, intuicije da je nečija lokalna zajednica dio univerzalne zajednice svih vjernika. Ovo je kontekst “bratstva” kao ključnog koncepta sekularizirane religije humanosti koja je radikalizirana i spojena s konceptom solidarnosti u prvoj polovici 19. stoljeća ranim socijalizmom i katoličkim socijalnim učenjem. Čak je i Heinrich Heine još uvijek koristio koncepte “bratstva” i “solidarnosti” manje ili više sinonimno. Ova dva koncepta su razdvojena tijekom društvenih potresa nastupajućeg industrijskog kapitalizma i novog radničkog pokreta. Nasljeđe judeokrišćanske etike bratstva spojeno je, u konceptu solidarnosti, s republikanizmom rimskog podrijetla. Orijentacija ka spasenju ili emancipaciji stopila se s onom ka pravnoj i političkoj slobodi.

Do sredine 19. stoljeća, ubrzana funkcionalna diferencijacija društva stvorila je široku međuovisnost sakrivenu iza paternalističkog, još uvijek uglavnom korporativno i profesionalno stratificiranog svakodnevnog svijeta. Pod pritiskom ove recipročne funkcionalne ovisne, stariji oblici, društvene integracije urušili su se i doveli do stvaranja klasnih antagonizama koji su konačno obuzdani tek unutar proširenih oblika političke integracije nacionalne države. Apeli na “solidarnost” vode povijesno porijeklo iz dinamike novih klasnih borbi. Organizacije radničkih pokreta i njihovi osnovani pozivi na solidarnost reagirale su na priliku koju im je pružila činjenica da su sustavna, uglavnom ekonomska ograničenja prevagnula nad starim odnosima solidarnosti. Socijalno izmješteni radnici, nadničari, obrtnici i zaposlenici trebali su oformiti savez izvan sistemski generiranih konkurentskih odnosa na tržištu rada. Suprotnost među socijalnim klasama industrijskog kapitalizma konačno je institucionalizirana unutar demokratski ustanovljenih nacionalnih država.

Ove europske države zadobile su današnji oblik socijalnih država tek nakon dva katastrofalna svjetska rata. Tijekom ekonomske globalizacije, ove države su izložene eksplozivnom pritisku ekonomske međuovisnosti koja sada prešutno nadilazi nacionalne granice. Sistemska ograničenja ponovo ruše uspostavljene odnose solidarnosti i primoravaju nas da rekonstruiramo osporene oblike političke integracije u vidu nacionalne države. Ovaj put, nekontrolirane sustavne posljedice jedne vrste kapitalizma, vođenog nesputanim financijskim tržištima, transformiraju se u napetosti između država članica Europske monetarne unije. Ako želimo da očuvamo Monetarnu uniju, više nije dovoljno, imajući u vidu strukturne neravnoteže između nacionalnih ekonomija, da osiguravamo kredite prezaduženim državama tako da svaka od njih sama vlastitim trudom poboljša konkurentnost. Sada je potrebna solidanost, kooperativni napor iz zajedničke političke perspektive da se promovira rast i konkurentnost u eurozoni kao cjelini.

Takvo nastojanje bi zahtijevalo od Njemačke i nekoliko drugih zemalja da prihvate kratkoročne i srednjoročne negativne efekte preraspodjele u njihovom vlastitom dugoročnom interesu – što je klasičan primjer solidarnosti, barem u konceptualnoj analizi koju sam iznio.

Iz predavanja Jirgena Habermasa na Katoličkom univerzitetu u Levenu.

Jürgen Habermas, jedan od osnivača Frankfurtske škole, kuleuven.be, 26.04.2013.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

Njemački mediji su podnijeli dokaze da takozvani diktat Berlina posrnulim gospodarstvima EU ne potječe iz vladinog kabineta, nego je rezultat lobiranja vodećih svjetskih bankara.

Tko vlada Europom? Naizgled hipotetičko pitanje, bez pravog odgovora, dobilo je minulih dana na aktualnosti. Financijsko-politički stručnjaci, ali i mediji poput talijanske “Stampe”, njemačkog “Zeita” i britanskog “Guardiana”, ističu da je prekomjerni, strogo gledano nedozvoljeni utjecaj financijskih lobija na politiku europskih država – glavna tema rasprava o gospodarskoj budućnosti kontinenta.

Rasprave su potaknuli naizgled nepovezani povodi. U Italiji se uoči izbora i poslije njih nametnulo pitanje – može li nova talijanska vlada ispuniti obećanja o “otupljenje oštrice” opće štednje koju je prethodna vlada zavela po preporuci međunarodnog financijskog lobija? Dvije tisuće kilometara dalje od Rima, u Berlinu je izbila afera nakon otkrića ekonomskog dnevnika “Handelsblatt” da “sufleri” američke investicijske banke Goldman Sachs zapravo “kroje” financijsku politiku Njemačke, umjesto da to čini vlada i nadležna ministarstva.

“Prema podacima iz kalendara posjeta ministarstvu vanjskih poslova i vladi u Berlinu, proizlazi da je pedesetak termina posvećeno Christoph Brandt-u, jednom od ključnih igrača u centrali Goldman Sachs-a, svjetskog lidera u investicijskom bankarstvu”, izvijestio je “Handelsblatt” i dodao da je to dvostruko više od broja susreta vlade s liderima vodećih njemačkih banaka.

U razdoblju od 2009. do 2012. godine Brand je 48 puta zakucao na vrata kabineta i nadležnih ministarstava u Berlinu, u prosjeku jednom mjesečno, saznala je “Politika” u Berlinu.

Minhenski dnevnik “Süddeutsche Zeitung” dolio je ulje na vatru podatkom da je do posjeta dolazilo uoči ključnih pregovora njemačke vlade s prezaduženim gospodarstvima EU i uoči ministarskih sastanaka i summita šefova država i vlada EU.

Echart von Kleiden, državni tajnik u kabinetu njemačke kancelarke Angele Merkel, potvrdio je u razgovoru s predstavnicima medija da je uz spomenutih 48 posjeta imao 25 ​​dodatnih sastanaka sa predstavnicima Goldmana Sachsa.

“Razgovori su se odnosili na dužničku krizu nekih članica EU i na rješenja problema”, priznao je Von Kleiden, neizravno potvrđujući da podudarnost vremena posjeta bankara i predstojećih događaja na europskoj razini nije bila slučajna. Ipak, odbio je prihvatiti formulaciju novinara, po kojoj su američki bankari bili sufleri, dakle šaptači vlade u Berlinu.

“Njemačka vlada sve odluke donosi samostalno. Ipak, sasvim je logično da je ona (vlada) u jeku ekonomske krize bila upućena na stručne savjete vodećih bankara svijeta, ne samo na stručnjake Goldmana Sachsa “, zaključio je on.

Uzimajući pod lupu karijere nekolicine vodećih svjetskih političara i bankara koji su ključni akteri u odlučivanju o mjerama za suzbijanje gospodarske krize – od šefa Europske središnje banke Mario Draghi-a, donedavnog premijera talijanske tehnokratske vlade Marija Monti-a – dolazi se do zaključka da su vodeći ekonomisti Starog kontinenta, mahom, prošli kroz “školu” Goldmana Sachsa. Komentatori i analitičari nerijetko ističu da interese Goldman Sachsa na kontinentu zastupa Berlin, ali da “bič za neposlušne” drži Europska središnja banka (ECB).

U komentaru bečkog dnevnika “Standard”, objavljenog pod naslovom “Rim neće moći vladati bez Frankfurta”, istaknuto je da su nagađanja o sastavu i tečaju buduće vlade, ipak, izlišna. “Pogrešno je mišljenje da bi Italija mogla promijeniti dosadašnji tečaj ekonomske politike, kao što su optužbe talijanskih političara neosnovane, da se Rim povija pod diktatom Berlina … Tečaj talijanske politike određuje – Frankfurt, odnosno Europska središnja banka.”

Kolovoza 2011. godine su odlazeći šef ECB Jean-Claude Trichet i njegov nasljednik Mario Draghi saopštili u pismu tadašnjem šefu talijanske vlade Silvio Berlusconi-u da Rim mora odmah poduzeti odlučne i odvažne korake, ne bi li do 2013. godine sanirao uzroke prijeteće ekonomske krize. Berlusconi je odbio suradnju i morao napustiti mjesto premijera …

U ovom trenutku – dok se u Rimu lome koplja oko sastava i tečaja buduće vlade – ECB je izdala priopćenje da je vlasnik 102,8 milijardi eura talijanskih državnih obveznica i da se neće ustručavati da ih iskoristi kao instrument koji bi pomogao novoj vladi u Rimu da uvidi šta je neophodno za gospodarski oporavak Italije”, zaključuje “Standard”.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Projekt Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) koji je sa 40 milijuna dolara trebalo podržati kompaniju “Monsanto” u širenju poslovanja na tržištima Hrvatske, Srbije, Bugarske, Turske, Mađarske, Ukrajine i Turske, više nije aktivan.

Navedeni kredit je, prema ranijim planovima, trebao biti odobren početkom travnja ove godine, a američkoj kompaniji poslužio bi kako bi se zaštitila od rizika nemogućnosti ovdašnjih poljoprivrednih tvrtki platiti sjeme i druge proizvode naručene od “Monstanto”.

Prema saznanjima, više od 150 svjetskih ekoloških organizacija obratilo se Europskoj banci za obnovu i razvoj sa zahtjevom da se jedan ovakav kredit ne odobri. U beogradskoj uredu EBRD-a nisu mogli komentirati informaciju do koje je došao naš list.

Uprava EBRD procjenjuje mogućnost sudjelovanja u programu koji bi za cilj imao osiguranje kapitala za poljoprivrednike. Program obuhvaća mogućnost odgode plaćanja za nabavku sjemena i zaštitnih sredstava za usjeve.

Međutim, svako takvo sudjelovanje isključuje bilo kakvu vezu sa genetski modificiranom hranom. Jer svi projekti EBRD moraju ispuniti stroge kriterije, uključujući ekološke, socijalne i korporativne standarde – kažu u lokalnom uredu Europske banke za obnovu i razvoj.

S druge strane, u Vladi Srbije nam je potvrđeno da se izmjene Zakona o genetski modificiranim organizmima pripremljene i usaglašene sa zahtjevima koje su pred Srbiju postavljene u procesu pridruživanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Prijedlog izmjena zakona poslan je Europskoj komisiji na usuglašavanje prije više od mjesec dana. Zasad još nemamo povratne informacije, ali je malo vjerojatno da će se ove izmjene naći u skupštinskoj proceduri sredinom godine, kako je ranije planirano.

Inače, izmjenama Zakona o GMO bi se, kako nam je rečeno, ukinula restriktivnost vanjskotrgovinskog prometa i omogućio uvoz određenih vrsta genetski modificiranih proizvoda.

Istovremeno, iz Bruxelles-a stižu vijesti da Europska komisija ne planira narednih mjeseci odobriti uzgoj novih genetski modificiranih kultura sve dok ne dođe do sporazuma između članica EU o tome da svaka zemlja pojedinačno utvrđuje koje GMO želi, a koje ne planira uzgajati.

Za travanj ove godine najavljen je i referendum na kojemu će se 500 milijuna građana zemalja EU izjasniti jesu li za GMO ili ne.
 
 
izvor: blic.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12834"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Izvješće iz 2011. godine, financirano od strane Europske komisije i World Wildlife Fund-a opisuje: modele drakonskih mjera kontrole stanovništva, osobnih poreza na ugljik, vladinih kontroliranih medija, i ​​legalizacije dobrovoljne i potpomognute eutanazije u svim zemljama EU.

EU financirani pilot Projekt pod nazivom Ujedinjena Planetna Gospodarska Mreža (One Planet Economy Network – OPEN: EU) izradila je dokument u 2011. koji nije privukao nikakvu pozornost kod svih mainstream ili alternativnih medijskih kuća. Do sada, je bilo tako.

Scenariji prema Jednom Planetnom gospodarstvu u Europi do 2050

Dokument pod nazivom scenariji prema Jednom Planetnom gospodarstvu u Europi se sastoji od nekoliko scenarija ili “Puteva” koje EU može slijediti da bi postigla zamišljeno “Ujedinjeno Planetarno Gospodarstvo”.

Financirano od strane Europske zajednice, u sklopu “Sedmog okvirnog programa” i World Wildlife Fund-a, dokument studiozno slijedi scenarijo tipa Agende 21. U dokumentu, zasićenog pojmovima kao što su “održivost” i “ekološki otisak”, autor opisuje četiri različita puta prema onome kako ga grupa opisuje kao “ujedinjeno planetarno gospodarstvo”. Kao što je navedeno na samom početku izvještaja:

“Postoje četiri priče koje pružaju alternativu, ali ne i nužno ideal, vizije tranzicije ka Jednom planetarnom gospodarstvu u Europi do 2050. Oni predstavljaju i ilustriraju život u Europi 2050. godine  i političke postavke koje su potrebne kako bi se podržao prijelaz na ove zajedničke krajnje točke pod različitim pretpostavkama o budućnosti. “

Ove četiri “priče” /scenarija su navedene u planu:

1: Pamet i Briga
2: Brzo Naprijed
3: Prijelomna točka
4: Usporenost

Da biste dobili jasnu sliku o drakonskim sredstvima predviđenim prema zamišljenom globalnom kraju, biti će potrebno citirati autore ovdje izravno i u potpunosti, posebno iz scenarija “Prijelomna točka”. U “postavkama scenarija” spomenuto je sljedeće:

“EU mora poduzeti snažne mjere za ograničavanje rasta populacije, kako u Europi, ali je još važnije u ostatku svijeta, u vrijeme kada tehnološke inovacije stagniraju i globalna nestašica (npr. fosilnih goriva i poljoprivrednog zemljišta) guraju cijene prema gore. U nekim europskim zemljama, životni vijek stagnira, u drugima pada “.

Malo dalje, pod poglavljem “Demografija” čitamo slijedeće:

“Počevši od 2012, jedna od mjera za kontrolu rasta stanovništva biti će izbacivanje dječjih naknada za obitelji sa više djece. Do 2020, benificije će imati samo oni pod uvjetom da imaju do maksimalno 2 djece. (u Kini se to već provodi). Kao što je gospodarstvo u cjelini je postalo radno intenzivno, imigracijske politike su bile opuštenije kako bi privukli nisko kvalificiranu radnu snagu, posebice za poljoprivredni sektor. To dodatno pridonosi socijalnoj napetosti u EU. Bilateralni trgovinski odnosi zahtijevaju od trgovinskih partnera provedbu mjera populacijske kontrole. “

Iako dokument prekriva svoje “politički-relevantno” modeliranje pod namjerno nejasnim izrazom “scenario”, mnogi od navedenih mjera se zapravo već provode. Kada autori navode da “bilateralni trgovinski odnosi zahtijevaju od trgovinskih partnera provedbu mjera populacijske kontrole”, valja istaknuti da su takvi zahtjevi su već provedeni.

U članku UN & Svjetska banka su prisilile suverene nacije na prihvaćanje globalnog diktata reduciranosti, dokazano je izvan svake sumnje da se takve trgovinske ponude temelje na temelju reduciranosti populacije i da su već u provedbi. U 2007. Svjetska banka “raspravlja” ulogu banke u takvim zahtjevima kakvi se objašnjavaju u detalje:

“Banka ima potencijalnu komparativnu prednost za rješavanje ovih pitanja na najvišim razinama politike zemlje, ne samo s kolegama Ministarstvom zdravstva, već i sa dužnosnicima iz financija i planiranja. To je važno s obzirom na povećanje priznanja da je politička ekonomija ključan čimbenik u provedbi populacijskih i reproduktivnih zdravstvenih programa, posebno kod “visoko-plodnih” zemalja.”

Dokument navodi dva naroda koji su trenutno pod ovim režimom kontrole stanovništva od strane Svjetske banke. U prvom primjeru, Niger, Svjetska banka već ima u provedbi takozvana “mjerila” kako narod mora živjeti – kako bi uživali stalnu potporu Svjetske banke.  U slučaju Nigera, MMF  ju smatra kao “prezaduženu siromašnu zemlju” – i stoga lako podčinjavanu:

“Rast stanovništva je dokumentiran, a stanovništvo ESW-a (Ekonomski i Sektor Rada) planirano. Nacionalna Strategija Stanovništva i reproduktivnog zdravlja  je ne samo CAS-ovo (Country Assistance Strategy) mjerilo, već i za kreditiranje, dok je reproduktivno zdravlje uključeno u jedan od stupova CAS-a. “

“Visoki natalitet i brzi porast stanovništva nisu samo priznati kao glavni problem, već se plodnost također koristi kao jedan od CAS mjerila. Štoviše, stanovništvo ESW-a je planirano, i naknadno dostavljeno.”

Unutar ovog običnog tehnokratskog jezika istina modus operandi je objašnjena i partneri banaka u zločinu su prozvani posve otvoreno:

Opet. Dokument iz 2011. naglašava da je “trgovina je ograničena sa zemljama bez mjera populacijske kontrole.” Drugi problem je naveden pod scenarijem “Prijelomne točke” – označava dramatičnu ekspanziju propisa EU vlade:

“U 2050.”, stoji u tekstu, “Europljani su prisiljeni usvojiti zelene navike života, na primjer, zabrana pojedinačnog dužeg putovanja na veće udaljenost. Već do ove faze, zračni promet će biti preskup za većinu ljudi. Državne kontrole i jaki utjecaj na sve dostupne kanale obrazovanja, medija i marketinga širiti će poruku usvajanje kalupa i percepcije održivosti.”

Agenda 21 scenariji za stanovništvo,  također su razrađeni:

“Većina Europljana živi u gusto naseljenim urbanim područjima u kompaktnom, učinkovitom stanovanju. Većina kućanstava sastoje se od tri ili manje članova obitelji. Životni četvrti su skromne, energetski učinkovite i sadržavaju pametne mjerače (struje, plina…) koji omogućuju kontrolu opterećenja i praćenje stanja korištenja, te s tim ciljem provoditi redukcije, ili odsjeći struju ako je potrebno.”

“U 2015., dobrovoljno i potpomognuto samoubojstvo (eutanazija) će postati legalno u svim zemljama EU.”

Do 2020, većina medija čvrsto su pod kontrolom Vlade, a koristiti će se za upravljanjem ponašanja”.

Posljednji scenario skiciran od strane skupine EU financiranog projekta, pod nazivom “4. Usporenost (Slow Motion)”, spominje da je “Europska monetarna politika snažno usklađena s ciljevima Ujedinjenog Planetarnog Gospodarstva. Europska središnja banka i nacionalne banke preuzele bi ulogu dizajniranu da kormilari europskim gospodarstvom u skladu s ciljevima jednog planetarnog gospodarstva.“

Dokument navodi mnogo više stvari koje nisu spomenute u ovom članku. Agenda 21, pod bilo kojim imenom se predlaže, doslovno je ugrađena u velikim korporacijama i vladama. Iz toga razloga su sve njihove izjave i publikacije “dah” njegove inherentne tiranije, i stoga moraju biti izložene i razotkrivene.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)