UPOZORIO: NATO POJAČAVA AGRESIVNU RETORIKU I AGRESIVNE UČINKE UZ GRANICE RUSIJE

Vladimir Putin se u Kremlju – povodom 22. lipnja, dana kada je Njemačka napala na SSSR – sreo s predstavnicima Ruskog vojno-povijesnog društva i izgovorio upozorenje: niti jedna zemlja ne smije živjeti u prošlosti jer je to štetno i opasno za budućnost nacije.

Učinio je to u ovom kontekstu: “Ni jedna zemlja i ni jedan narod ne smije živjeti u prošlosti i beskonačno se kupati u svom heroizmu. To je štetno i opasno za budućnost nacije. Ali, naprijed treba ići oslanjajući se – ne isključivo, ali u značajnoj mjeri – na fundament onoga što su stvorile prethodne generacije”.

Pritom je naglasio da je neophodno odgajati nove generacije “na najboljem što su prethodnih desetljeća i stoljeća stvorili naši prethodnici”. Pa podvukao:

“Samo u tom slučaju će se naši mladi osjećati sigurno u ovom svijetu koji se brzo mijenja i samo tako im možemo dati orijentire za razvoj”.

Dodao je da mladima mora biti predočavana strašna povijesna istina: da je Hitler pobijedio – ruski narod bi odbacio iza Urala i faktički osudio na izumiranje.

Posebno je ukazao da slabljenje nacionalnog identiteta dovodi do smanjenja brojnosti stanovništva i za primjer naveo Latviju:

“Zamislite: već je polovina stanovništva napustila zemlju. Za svaku zemlju je to – katastrofa. Da, suvremeni svijet se mijenja i granice se brišu, ali ne znam narod kome ne bi bio dragocjen njegov identitet jer njegovo gubljenje ima teške posljedice”.

Predsjednik RF je precizirao da je Latvija posljednjih godina ostala bez 40 posto stanovništva, dok se ono u Izraelu – koji čuva svoj identitet – zahvaljujući i tome povećava.

Putin je prethodno istupio pred Državnom Dumom koja završava mandat jer Rusiju najesen čekaju parlamentarni izbori. I, i taj nastup je počeo “od povijesti”:

“Prvo o današnjem tragičnom datumu: prije 75 godina je hitlerovska Njemačka vjerolomno prodrla na teritoriju Sovjetskog Saveza. Počeo je Veliki Domovinski rat. Do tog momenta su nacisti, kao što se zna, porobili već mnoge europske zemlje.

Sovjetski narod je na sebe primio snažan udar i neprijatelju je odgovorio jedinstvenim i moćnim otporom, do posljednjeg je branio Domovinu, a potom potpuno i definitivno razbio agresora u njegovom brlogu, održavši veliku Pobjedu.

Danas saginjemo glave pred tim herojskim pokoljenjem. Naši očevi i djedovi su po cijenu svojih života spasili Rusiju i cijelo čovječanstvo od “mrke kuge”. Mi ćemo zauvijek pamtiti njihovo žrtveno junaštvo i njihov podvig”.

Na Putinov prijedlog: svi poslanici su minutom šutnje odali počast poginulima u Velikom Domovinskom ratu.

U nastavku govora rekao je i ovo:

“Rat su započeli nacisti. Njihova ideologija mržnje, njihova slijepa vjera u vlastitu izuzetnost i nepogrešivost, zajedno s težnjom ka svjetskoj dominaciji – doveli su do najveće tragedije 20. stoljeća.”

Glavna pouka tog rata je poznata: mogao je biti izbjegnut. Za to je bilo potrebno na vrijeme i odlučno obuzdati raspojasane naciste i njihove pomagače, ali to toga nije došlo. Direktni prijedlozi Sovjetskog Saveza, naše zemlje, da se zajednički djeluje, da se organizira kolektivna obrana – slijedili su ili izravna odbijanja ili su se prijedlozi gubili u brbljanjima.

Rukovodstva nekih zapadnih zemalja su prednost dala politici obuzdavanja Sovjetskog Saveza jer su težila da ga dovedu u međunarodnu izolaciju. Međutim, realna, strašna i globalna opasnost dolazila je tada od nacizma. Tu opasnost su potcijenili i previdjeli, nisu željeli priznati da se u prosvećenoj Europi rađa i jača zločinački režim.

Svjetska zajednica tada nije pokazala budnost, volju i slogu, a to je bilo potrebno da se ne dozvoli rat i da se sačuvaju milijuni života. Kakva nam je još lekcija potrebna danas da bismo se – odbacivši stara ideološka raznoglasja i geopolitičke igre – objedinili radi borbe s međunarodnim terorizmom?

Rizik širenja te prijetnje povećava se pred našim očima. Zato je potrebno formirati suvremeni vanblokovski – jednak za sve države – sustav kolektivne sigurnosti. Rusija je otvorena za razmatranje tog najvažnijeg pitanja i više puta je izjavljivala da je spremna za dijalog.

Međutim, opet – kao što je bilo i uoči Drugog svjetskog rata – ne vidimo pozitivnu uzvratnu reakciju. Sasvim obrnuto: NATO pojačava svoju agresivnu retoriku i svoja agresivna djelovanja u blizini naših granica. Mi smo u tim uvjetima dužni posebnu pažnju poklanjati rješavanju zadataka povezanih s jačanjem obrambene sposobnosti naše zemlje “.

Putin se zahvalio Državnoj Dumi na “dubokom razumijevanju državnih interesa Rusije” i na “konsolidiranoj zakonodavnoj potpori svemu što je bilo povezano s jačanjem sigurnosti zemlje”.

Povijesnim je nazvao podršku Dume ulasku Krima i Sevastopolja u sastav Rusije, naglasivši da je u vrlo kratkom vremenu donijela preko 120 “krimskih zakona”.
 
(fakti.org)

Od čega bježe sve te tisuće Sirijaca? Od rata? Pa kamo će svi ti ljudi, što ne ostanu braniti svoje domove? Ma daj, pa kad je kod nas zaratilo, nismo masovno bježali, nego pušku u ruke i brani se!

Tako nekako reagira dobar dio Hrvata kad vidi da se na naše granice prelijeva veliki izbjeglički val. Kao, da su oni Sirijci, ostali bi kod kuće i borili se, branili svoje obitelji. Tako smo to radili (osim onih iz “Münchenske bojne” i “Anconske satnije”) i mi u Domovinskom ratu.

A jesu li te dvije situacije uopće usporedive? Kod nas je bilo sasvim jednostavno: tamo su oni, tu smo mi. Oni nas napadaju, mi se branimo. I doći će dan da mi agresore potjeramo.

A kako je u Siriji? Teško je to opisati riječima. Takav izraz još nije izmišljen. Obično kažu da je dolje kaos, a to nije dovoljno snažno za opisivanje totalne ludnice u kojoj se ta zemlja i njezinih dvadesetak milijuna stanovnika nalaze već četiri godine. Na desetke zaraćenih strana, stotine lokalnih milicija, gotovo svatko se bori protiv svakoga, a masovno stradavaju nedužni civili. U cijelu tu krvavu kupku ulijeću velike sile… I sad ti, Sirijče, izaberi stranu, uzmi pušku i bori se.

Kolju se međusobno

Što kažete, ne vjerujete da je baš tako i da su te stotine tisuća Sirijaca jednostavno morale pobjeći? A što, vi biste možda ostali? Vi biste lako izabrali stranu? E, pa kad je tako, onda vam donosimo kratki pregled zaraćenih strana. Da lakše izaberete, je l’ tako. Samo pripazite, kad izaberete jednu stranu, to će značiti da podržavate i neke njihove saveznike, koje od gadosti možda uopće ne biste ni pogledali. I to je dio sirijske zbrke.

Regularna vojska Bashara al-Assada drži danas samo manji dio zemlje, uglavnom uz sredozemnu obalu. Tuku se protiv pobunjenika svih vrsta, a rat je u Siriji i počeo kad su se prije četiri godine podigli stanovnici dijela zemlje želeći srušiti Assadov režim. Prozapadne pobunjenike potpomažu Amerika i njezini saveznici (da, da, tu smo i mi). Oni nadziru neke važne gradove i krvavo plaćaju svoju pobunu jer borbe s Assadom ne prestaju.

Doduše, svojim gubicima pridonose i sami jer su nesložni pa različite frakcije oporbe znaju zapucati jedne na druge.

Protiv Assadove vojske, međutim, ratuju i islamističke pobunjeničke struje. One kontroliraju golemi dio sirijskog teritorija, brojne, uglavnom manje gradove, pustinje… No, islamisti ratuju i protiv prozapadnih pobunjenika, Assadovih neprijatelja. Ne mogu ih smisliti – proglašavaju ih “križarskim slugama”.

I to nije sve. Kad otjeraju Assada i prozapadne pobunjenike, islamisti na zauzetom području tamane stanovništvo, a onda se uhvate za vratove i kolju se između sebe. Naravno, tu je najjači famozni ISIL, ali ne zaostaje ni Fronta al Nusra. Nisu oni jedini, islamističkim skupinama teško je znati broj, ima ih svaka pokrajina. Njihova okrutnost prema građanima i netrpeljivost između tih grupa tolika je da se čak i grozna Al-Qa’ida u nekim područjima bori rame uz rame s prozapadnim pobunjenicima protiv – islamista!

Zbrka, zar ne? Ma ne, tek sad počinje.
Budući da su većina pobunjenika, i ovih i onih, zapravo muslimani suniti, onda su se na Assadovoj strani u rat uključili i brojni šijitski dragovoljci iz zemalja regije, od Iraka, Libanona, Sirije, pa sve do Irana i Afganistana. Njima je to nastavak “svetog rata” koji se vodi 1400 godina. Na strani su islamista, pak, brojni dragovoljci iz arapskog svijeta i Europe. Ima tu i Britanaca, Šveđana, Francuza, Libijaca, Tunišana…

E, tu su i Kurdi! I to ona sirijska grana. Kurdi su žestoki borci, odlično organizirani i najveća brana islamistima. Pa oni su zapravo jedini u izravnim borbama do nogu potukli ISIL-ovce. Sjetite se grada Kobane. Međutim…

Protiv ISIL-a su i Turci. Njihovi borbeni zrakoplovi zalijeću se preko granice i po Siriji bombardiraju – Kurde! Dakle, one s kojima bi trebali biti na istoj strani. Boje se stvaranja kurdske države koja bi u budućnosti mogla ćapiti i komadić Turske.

Iz Libanona su se u sirijski rat uključili borci Hezbolaha, na strani Assada, naravno. Oni su šijiti i pomažu svome starom savezniku koji je njima nebrojeno puta uskakao kad su se u Libanonu tukli protiv Izraelaca.

Ah, da, tako je, upleteni su i Izraelci. Tu je opet posebna komedija. Njihovi zrakoplovi i rakete također pogađaju ciljeve u Siriji. A tko su ono izraelski najopasniji neprijatelji? Naravno, džihadisti, jer što je žešći džihadist, to je veći neprijatelj Izraela. Međutim, Izraelci ne tuku položaje islamista, nego tuku Hezbolah i Assada koji se bore protiv islamista!

Naravno, u Siriji ratuje i Iran. Njihovi instruktori i elitne postrojbe drže stranu regularne vojske kao što su 35 godina bili podrška “dinastiji” Assad. Njihovo je ratovanje čisto i kirurški precizno, ali je problem posebne vrste za Izrael jer je sada praktički Iran izbio na granicu Izraela.

Sve više zemalja

Onda, kao šlag na tortu, u borbe su se uključili i Rusi. Njihova nazočnost nije nešto novo jer su ruske vojne baze (jedine njihove na Sredozemlju) tu već 40 godina. Ali sada stižu ruske postrojbe, tenkovi, najnovija oprema… Assadovi su saveznici, naravno.

E, to stvara problem NATO-u. Eto, jučer se u bombardiranje islamista u Siriji uključilo australsko i francusko zrakoplovstvo. Što će se dogoditi ako promaše metu pa, umjesto Al-Baghdadijevih jurišnika, pogode Putinove postrojbe? Strah je čovjeka i pomisliti…

Da, sve više zemalja uskače u sirijski pakleni lonac. Nikako ne treba zaboraviti raznorazne “doprinose” niza arapskih zemalja. I sad, recite mi, biste li vi ostali živjeti u tom kaosu? I to nakon četiri krvave godine? Ne? Možete li sada razumjeti Sirijce? Ako su u početku i imali ideale i želju da se bore za njihovo ostvarenje, u ovakvoj ludnici svatko bi izgubio i ideale i borbenost.

Mogu zamisliti kako na koncu slomljeno kažu: “O.K., poginut ćemo. Ali, barem nam recite – u čiju je to korist?”
E, u tome je kvaka – tko će imati koristi od sirijske ratne lomače?

Tko sve ratuje?

- regularna vojska Al-Assada
– prozapadni pobunjenici
– islamističke pobunjene struje: ISIL, Fronta al Nusra, Al-Qa’ida…
– šijitski dragovoljci
– dragovoljci iz arapskog svijeta i Europe
– Kurdi
– Turci
– borci Hezbolaha
– Izraelci
– Iranci
– Rusi
– NATO
– arapske zemlje: Kuvajt, Katar, Saudijska Arabija…
 
(slobodnadalmacija.hr/uredio:nsp)

Ako odmah na početku teksta iz rasprave izbacimo srbočetničku zavjeru ili da autora proglasimo četnikom i jugokomunjarom što je prilično težak zadatak za zadrte nacionaliste, mogli bi se zateći u zrakopraznom prostoru sulude državne logike, besramne i licemjerne politike rodjačkog usmjerenja i katastrofalnog saznanja da živimo u državi koja nije vrijedna ni hračka

Danima se drvi po medijima o veličanstvenoj proslavi dvadesete obljetnice “Oluje”, a glavni akteri organizacije te stupidne parade u kojoj se slavi rat (pobjeda u ratu ako vam je milije), međusobno se natječu tko će prodati građanim što bolju patos nacionalističku foru.

Tuđmanovi kipovi niču kao gljive poslije kiše, Karamarko je već odavno teleportiran u 1941. godinu i zapovjeda Jasenovcem, Milanović bi valjda za pobjedu na izborima objavio rat Sloveniji da može, Kolinda je obišla sve štale i kokošinjce u državi, branitelji su za svoje braniteljske mirovine spremni izvesti i državni udar, a sve pod parolom domoljublja, državni paraziti stavljaju novi premaz vazelina samo da što lakše kliznu u svoje omiljene rupice, dočim obični croaticus-domesticus građanin već 25 godina od osnutka ove države i dalje puši isti štos sa zastavom, oružjem i domovinom.

Zašto mimohod, a ne vojna parada?

Osim činjenice da bi se netko mogao dosjetitit pa vojnu paradu usporediti sa gay paradom, mimohod je ustvari najprimjereniji naziv ovog cirkusa koji svoju ishodišnu točku ima u smrti, nesreći i najgorem obliku ljudske katastrofe…osim ratne pobjede tu se ustvari nema šta slaviti.

Organiziran je mimohod, dakle, oni će hodati mimo nas što je već samo po sebi dovoljno da shvatimo apsurdnost samog čina, a osim činjenice da oni već 25 godina ove države hodaju i žive mimo nas, treba napomenuti da nas i normalan život već 25 godina mimoilazi tako da je ovo višedimenzionalni mimohod.

Slavimo zveckanje oružja, a usput slavimo i činjenicu da smo već 25 godina sačuvali živu glavu na ramenima pored ovakvih luđaka kojima je rat, oružje i smrt veća čast od normalnog i civiliziranog života.

Napali nas Srbi, a zatukli nas naši Hrvati

Računajmo samo u 25 godina ove države 25 novorođenih generacija i recimo da je prosjek novorođene djece svake godine u Hrvatskoj 40 000. Kada pomnožimo 40 000 sa 25 godina dobijemo impresivnu brojku od 1 000 000 novih građana u ovih 25 godina samostalne Hrvatske, koji su ni krivi ni dužni osuđeni na propast života u pokradenoj i devastiranoj državi čiji su prvoborci ginuli samo za beneficije svojih preživjelih suboraca i onih koji će kasnije parazitirati na sustavu braniteljskih mirovina i čiji su predstavnici naroda sustavno radili na tome da si urede državu po vlastitoj mjeri, ne mareći za građane koji su i okosnica same države i bez kojih sve ovo ne bi ni postojalo.

Kada uzmemo ove krnje parametre kao validne (generacije prije ne računamo jer njih je odavno mimoišao normalan život), dolazimo do saznanja da mimohod ustvari nije odavanje počasti palima za slobodu Hrvatske, da nije proslava veličanstvene pobjede, već je podsjetnik, upozorenje svim građanima da će ako se ikada pobune protiv ovog robovlasničkog sustava, ovog izrabljivanja i prevare stoljeća naletiti, sudariti se sa vojnom silom koja je tu da štiti njih…ne nas, jer mi od samostalne Hrvatske nemamo ništa osim činjenice da služimo sustavu koji na našim leđima, našim životima prilično lagodno živi i već 25 godina izrabljuje građane u slavu svoje ratne pobjede.

Da ne trošimo dragocjene retke na 200 bogatih obitelji, neka ih i neka se uguše u pustim milijunima da bog da.
Da ne trošimo previše energije na lažne branitelje, neka ih se pokoljenja srame.

Da ne bauljamo bespućima nepotizma, rodjačkog uhljebljivanja, veza i poznastava državnih parazita, neka ih i neka im, jadni su i ne znaju bolje.
Da ne gubimo vrijeme na agresiju Srbije diljem Jugoslavije pa i Hrvatske, kusaju danas ono što su sijali.

Da ne trošimo živce na činjenicu da je čitav rat bio jedna velika namještaljka složena samo u svrhu velike pljačke, neka im njihove zastave, himne i vjera, jebe nam se za to, prisjelo je nama, a prisjeda polako i onima koji su u ime toga sjebali tuđe i vlastite živote.

Ali zar je doista bilo toliko teško uzeti manje, ukrasti umjerenije, živjeti usklađenije sa većinom i iskazati minimum razuma da se shvati da vrč ide na vodu dok se ne razbije?
Odgovor je vrlo jednostavan…da, bilo je teško, teško je i ustvari je nemoguće da ti agresori normalnog života shvate da građanstvo nije tu da servisira njihove parazitske namjere već da servisira sustav koji će omogućiti svakom građaninu život koji je u skladu sa civilizacijskim normama 21. stoljeća.

Traži račune i ulovi kune!

U duhu dijabolične ideje da je smotra vojne sile i defiliranje iste kroz grad, nešto ćemu bi se narod trebao veseliti i nešto što bi u svakom građaninu trebalo izazvati ponos i veselje, državni lumeni su zamislili, obzirom da ovako očita pizdarija prolazi, da bi bilo genijalno da građani krenu cinkati i prokazivati svoje sugrađane koji im ne izdaju račun za određenu uslugu.

Za 25 000 kuna koliko iznosi nagrada koju će neki naivac dobiti putem nagradnog izvlačenja za cinkanje, znači, čak neće ni dobiti nagradu nego tek nakon cinkanja ulazi u bubanj sa ostalim cinkarošima, pa koga strefi taj je baja. Dakle, osim činjenice da mi plaćamo nadležne službe koje očito ne mogu izvršiti posao za koji su plaćene, država je zamislila da se i međusobno drukamo i radimo posao za koji ih mi plaćamo.

Kada se prosječan građanin susretne sa ovako monumentalnim sranjem od države u kojoj živi i kada shvati da je sustav tako jadan da ne može čak ni samostalno servisirati vlastito financiranje kroz poreze koji nisu mali i kad pozivaju građane da se moralno unakaze pretvarajući se iz koliko toliko časnih ljudi u prokazivače, drukere i cinkaroše, a samo zato da bi državni paraziti skupili koju kunicu više za svoje političke pozicije, onda suluda ideja da će ovdje ikada zavladati jednaki zakoni za sve i da će biti bolje postaje utopija.

Da mi živimo u državi koja skrbi o svojim građanima, da je samostalnost Hrvatske dovela do toga da se građani uvedu u bolji i pravedniji sustav jer kao onaj je bio loš, da se građanima nije poljuljalo povjerenje u državu i sustav silnim pljačkama, tajkunizacijom i prodajom zajedničke imovine onda bi mimohod imao smisla, ali to onda ne bi bio mimohod već vojna parada.

Osim toga, građani bi sami i bez poticanja na cinkarenje od strane Vlade RH-a prijavljivali prekršitelje zakona jer bi suštinski voljeli državu u kojoj žive, ali prije svega sustav koji im omogućuje život dostojan čovjeka.

Nije Vladi RH-a palo na pamet da organiziraju nagradnu igru u kojoj bi građani drukali poslodavce koji isplaćuju plaće radnicima pola na ruke, a minimalac na račun i tako da doskoče sivoj ekonomiji, a nije takvih poslodavaca zanemariv broj u Hrvatskoj.

Ako znamo da Hrvatsku godišnje posjeti cca 11 milijuna turista i da su prihodi od turizma 7 milijaradi eura, onda se doista treba praviti ober blesav i glup na činjenicu da ta vojska konobara, kuhara, sobarica, čistačica, recepcionera i turističkih vodiča radi upravo po dobro smišljenom sustavu minimalac na račun, a ostatak na ruke.
Država i nadležne službe to prešutno odobravaju i od toga namjerno okreću glavu jer im nije u interesu da to dovedu u red, a ako netko doista misli da se 7 milijardi eura prikupi uz plaćanje radnika po zakonu tj. puna plaća na račun, onda sa takvim likovima doista nešto nije uredu u glavi.

U svakom turističkom mjestu na našoj obali, na prste jedne ruke mogu se prebrojati oni koji poštuju zakone, ali da ne duljimo, neka nam nadležni objasne tko u turizmu radi po 10, 12, 15 sati na dan za 2423,64 kn mjesečno i kako im nije palo na pamet da u 25 godina ove države doskoče tom problemu.
Odgovor je kristalno jasan…plaće na minimalcu znače i manje mirovine, okretanje glave od ovog očitog izrabljivanja radnika stvara privid da mi imamo kakvu takvu ekonomiju jer bi u protivnom pod teretom suludih poreza u startu 50% poslodavaca zatvorilo svoje obrte, a to bi opet vodilo manjem prihodu u državnoj blagajni i zato je bolje se pravimo blesavi.

Samostalna Hrvatska je propali projekt i samo još jedna država u našim životopisima

Svi smo imali ili imamo bake i dide koji su promijenili minimalno tri države u kojoj su živjeli, od Austrougarske, kraljevine Jugoslavije, NDH-a, fašističke Italije, SFRJ, pa do samostalne Hrvatske, a ista sudbina čeka i nas. Da nisu pohlepnici željeli još i koš možda bi ova “bajka” i potrajala, ali danas 25 godina od samostalnosti, 20 godina od “Oluje” možemo slobodno zaključiti da je kraj sve bliže, a njihov mimohod…pa mimohod im je zadnja slamka spasa.

Mimohod im služi samo kao sredstvo zastrašivanja građana, podsjećanje onima koji bi pomislili pobuniti se protiv te kriminalne bande da će najebati i da će im se ako budu neposlušni organizirati neki novi pičvaj…za neke nove ideale, za bolje sutra, za neku novu malu Švicarsku.

Dok se bude marširalo u slavu noževa kako kaže Balašević, dok represivni aparat bude prešetavao i pokazivao silu po Zagrebu i kasnije Kninu jedan će konobar, kuhar, čistačica, sobarica, recepcioner ili turistički vodić pročitati ovaj tekst i shvatiti će da su ga gadno zajebali, a to je početak njihovog kraja.

Jebeni su ti mimohodi…Vi mimo nas, a mi mimo Vas.
 
(piše: Branko Rafajac,kontraportal.com/uredio:nsp)

Dok Europa lagano korača prema izlasku iz krize, slično kao i Amerika, makar to bilo i umjetno, Hrvatskoj prijeti tek ulazak u toliko očekivanu krizu, u kojoj smo mogli biti puno ranije.

Kolaps mirovinskog sustava! Da bi se mogle isplaćivati sve penzije, u Hrvatskoj nedostaje “samo” još milijun radnika. Svake godine za mirovine treba izdvojiti 360 milijuna kuna više! Ministra Mrsića to ne brine, najavljuje da bi se s reformom možda moglo krenuti 2031.!?

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života.

To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038.

Taj potez je opravdan činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Budimo iskreni i recimo kako bi hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem.

Sve na račun građana

Samo prošle 2012. godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer iako mirovinski rashodi već značajno nadilaze mogućnosti hrvatskog gospodarstva, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava izvijestili su o povećanju troškova mirovinskog sustava za oko 360 milijuna kuna godišnje. Ovakva odluka za posljedicu će morati imati preoblikovanje proračunskih rashoda, tj. smanjenje izdvajanja nekom drugom dijelu proračunskih korisnika, ili će značiti rast zaduženja i/ili poreznog opterećenja.

Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav generacijske solidarnosti neodrživ je u odsutnosti nekoliko uvjeta koji su povezani s demografijom, rastom gospodarstva i radnim vijekom stanovništva.

Poljuljan sustav

Ukratko: svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan kao i zaposlenost, te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka.

Kada je ovaj sustav uveden u Njemačkoj u drugoj polovici XIX. stoljeća, očekivano trajanje života je bilo oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. U takvim okolnostima nema apsolutno nikakvih problema sa održivošću sustava, jer brojni radnici koji uplaćuju u mirovinski sustav svoju mirovinu niti ne dožive. Promjena samo jednog od tih čimbenika dovoljna je da poljulja takav sustav, a Hrvatska i ostatak Europe se trenutno bore sa sva tri.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prosječan životni vijek 79,7 godina za žene i 73 za muškarce, a u mirovinu se prosječno odlazi sa 60,6 godina starosti. Samo 18% umirovljenika u mirovinu je otišlo sa 65 godina starosti i 40 godina radnog staža. ( Zanemaren je broj i prosjek povlaštenih penzionera, jer bi tada prosjek odlaska u mirovine bio oko 52 godine).

Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti.

Ozbiljan šok

Ukoliko se umjesto najavljenih kozmetičkih ne provedu duboke promjene, Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. U Hrvatskoj se udio stanovništva starijeg od 65 godina starosti povećao s 13% u 1991. na 18% u 2011., a u vremenu kada prijelazno razdoblje ove reforme završi, Državni zavod za statistiku procjenjuje kako će udio starijih od 65 godina iznositi 23% ukupnog stanovništva Hrvatske, s nastavkom rasta udjela na 25% u 2051. godini. Javna rasprava o tome hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine u tom kontekstu dugoročno je potpuno besmislena jer ne rješava problem, nego ga maskira, prolongira i prebacuje na neku buduću vlast, radnike i umirovljenike.

Što za 20 godina

Ako sada sa „samo“ 18% stare populacije imamo vrlo velik problem sa održanjem mirovinskog sustava zbog nedostatka radnika u odnosu na broj umirovljenika, kako država planira riješiti taj problem kada za koje desetljeće četvrtina populacije bude starija od 65 godina? Novim zakonom i dodatnim pomicanjem granice za starosnu mirovinu? Iako se već duže vrijeme spominju promjene u sustavima povlaštenih i prijevremenih mirovina, nikakve konkretne mjere nisu niti započele.

Povlaštene penzije

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca 2012. godine iznosio rekordnih 1.217.692, povlaštene mirovine (18 vrsta) primalo 166.226 umirovljenika (13,6%), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%).

Prosječan iznos povlaštenih mirovina iznosio je oko 4.020 kuna (npr. prosjek braniteljskih mirovina je 5050 kuna), dok “obični” umirovljenici, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primali 2.184 kuna. Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više od običnih, a na godišnjoj razini iznose nešto iznad 8 milijardi kuna. No kada bi država prestala isplaćivati sve do zadnje povlaštene mirovine, u mirovinskom sustavu i dalje bi postojala rupa od gotovo 9 milijardi kuna.

*******************

IZRAČUN prema podacima iznad:

Rashodi mirovinskog sustava iznose 35,7 milijardi kuna.

Pravi umirovljenici primaju samo 2.659.439.328 kuna što je samo 7% ukupnog novca koji se izdvaja za prave starosne mirovine sa punim stažem!!!!!!

Povlaštene mirovine primaju 8 milijarde kuna.

Da uzmemo u obzir da na invalidske mirovine ode oko dodatnih 11 milijarde kuna – prosjek 3600 kuna (podatak naveden niže)

Znači sve zajedno za isplatu mirovina se potroši oko 22 milijardi kuna.

Gdje ode ostatak od 13.000.000.000  kuna ???!!! Gdje ide taj novac,na što se on troši, samo Bog će znati.

*******************

Europske države također se susreću s problemima održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ili pay-as-you-go sustava, te već intenzivno provode ili rade planove za provedbu spašavanja i dugoročnog održanja svojih mirovinskih sustava, a uzor u tim promjenama vjerojatno traži i Hrvatska:

Austrija do 2017. godine planira u potpunosti ukinuti prijevremenu mirovinu, te između 2019. i 2034. ženama postupno povećavati starosnu granicu za ulazak u mirovinu na 65 godina kako bi se izjednačile sa muškarcima.

Belgija je 2006. donijela Pakt solidarnosti između generacija koji podiže prag za prijevremenu mirovinu sa 58 na 60 godina starosti.

Češka je 2004. pokrenula postupno povećanje dobi za mirovinu osoba rođenih 1968. i poslije, s konačnim ciljem 65 godina starosti za muškarce, te između 62 i 65 godina za žene, ovisno o broju djece.

Kako to rade drugi

Danska je 2006. počela provoditi paket reformi pod nazivom Socijalni sporazum, koji pomiče granicu umirovljenja sa 65 na 67 godina starosti u periodu između 2024. i 2027. godine, te pomiče granicu prijevremene mirovine sa 60 na 62 godine u periodu između 2019. i 2022. godine.

Malta do 2026. godine planira izjednačiti muškarce i žene sa trenutnih 60 za žene i 61 za muškarce na 65 godina starosti za oba spola, te produljiti obvezni radni vijek sa 30 na 40 godina staža.

Slovačke reforme povećavaju granicu sa 60 na 62 godine za muškarce do 2007. godine, a za žene do 2016. godine. Također se iznos prijevremene mirovine penalizira sa 6% iznosa po godini prijevremenog umirovljenja, te nagrađuje sa 6% iznosa po godini odgađanja odlaska u mirovinu.

Švedska je provodila reforme svog sustava još 1999. godine na način da nagrađuje radnike koji u mirovinu odu sa 67 godina, te svojim građanima objavljuje godišnje izvještaje o mirovinskom sustavu, računima, troškovima te beneficijama umirovljenja u pojedinim situacijama.

Britanija do 2020. godine planira povećati granicu za odlazak u mirovinu sa 60 na 65 godine, uz dodatno povećanje na 68 godina starosti između 2024. i 2046.

Većina navedenih primjera pokazuje kako državljani tih zemalja ipak mogu u mirovinu nešto ranije od Hrvata, no treba imati na umu da su njihovi odnosi broja zaposlenika i umirovljenika bolji, stoga i njihov sustav sporije tone. Prema podacima OECD-a prosječan broj zaposlenih Europljana po jednom umirovljeniku je četiri, a većina zemalja već povećava granice za odlazak u mirovinu, prije nego sustav osjeti ozbiljne posljedice. Istovremeno Hrvatska danas ima samo 1,18 zaposlenih po umirovljeniku.

Njemačku prema njihovim procjenama oko 2040. godine očekuje nepovoljan odnos sličan trenutnom hrvatskom, a većina ostalih europskih zemalja to će doživjeti oko 2045. 2050. godine najviše problema sa starim stanovništvom i održivosti mirovinskih fondova uz Hrvatsku bi mogle imati Njemačka, Slovenija, Italija i Španjolska.

Mirovinske reforme vrlo su zahtjevne promjene jer traže dugoročne planove i akcije, ali su istovremeno pritisnute kratkoročnim političkim pritiscima. Kako takve promjene i sam sustav uglavnom nisu potpuno shvaćeni od strane javnosti, reforme se često ne provode do zadnjeg trena, godinama odgađaju efekte ili prebacuju na buduću vlast. Ako se reforme mirovinskog sustava provode, najčešće opcije su, kao što je već navedeno u tekstu, serije malih promjena tokom godina koje puni učinak imaju desetljeće ili dva u budućnosti, a tada je već vrijeme za novo podizanje granica.

No takve reforme samo su odgađanje problema neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti, a to pokazuje i dosadašnja povijest mirovinskih reformi u Hrvatskoj. Tako su primjerice 1999. između ostalog podignute dobne granice za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine. Pokazuje to i primjer Velike Britanije koja uz postojeću reformu već planira i novo pomicanje granice do 2046. godine, iako trenutno imaju 3,6 zaposlenih po jednom umirovljeniku.

 Demografski trendovi Hrvatske, ali i cijele Europe pokazuju kako životni vijek postaje sve duži, ali i kako se broj radno sposobnog stanovništva sve više smanjuje u odnosu na broj umirovljenika. Takvo ubrzano pomicanje zaposlenika prema umirovljenicima vrši sve veći pritisak na održivost javnih financija i Bismarckov model nije u stanju preživjeti ga. Sve što u budućnosti od takvog sustava možemo očekivati je novo povećanje granice za odlazak u mirovinu.

Nerealna očekivanja

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o sustavu koji za svoj opstanak nužno mora povećavati bazu. Financiranje prvog stupa obveznog mirovinskog osiguranja hrvatskog stanovništva temelji se na omjeru između aktivne populacije i umirovljeničke populacije, a njegovi doprinosi izravno se troše za isplatu tekućih mirovina. To znači da sredstva koja danas izdvajamo u prvi stup izdvajamo za trenutne umirovljenike uz obećanje države kako će budući radnici isto učiniti za nas.

Još jedan pokazatelj nemogućnosti dugoročnog spašavanja mirovinskog sustava kakvog danas poznajemo jest činjenica da je za održanje takvog stanja potreban minimalan odnos radnika i umirovljenika 2,1:1, što znači da za trenutnih 1,2 milijuna korisnika mirovine moramo imati više od 2,5 milijuna radnika. Sa ukupnim brojem zaposlenih od 1,3 milijuna (pravi broj je oko 900.000 radnika) i nezaposlenih 316 tisuća građana, uočavamo kako nam za održanje sustava uz trenutan broj umirovljenika nedostaje gotovo 900 tisuća radnika uz punu zaposlenost. Kada ste vidjeli predizborni program koji „garantira“ milijun novih radnih mjesta?

Zbog svega navedenog građani ne smiju imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja međugeneracijske solidarnosti i državne brige općenito, te se sve više moraju samostalno brinuti za vlastitu starost. Ovakvim mirovinskim sustavom i manjkom adekvatnih reformi današnje vlade sigurnost budućih umirovljenika stavljaju u drugi plan kako bi udovoljile trenutnima, a sve probleme guraju pod tepih i odgađaju za neka buduća vremena. Država obećaje sigurne isplate mirovina uz razne dodatke i indeksacije bez obzira na sve, ali niti sama ne obraća pažnju i ne vodi brigu o cijeni takve garancije u budućnosti.

Kada ne bi bilo lažnih, pravi invalidi imali bi naknade do 8700 kuna mjesečno

Većina invalidnina dodijeljeno je na temelju mentalnih bolesti, koje je najteže dokazati ili kontrolirati

Hrvatska je država koja za zaštitu osoba s invaliditetom daje najviše u Europi – čak 17,5 posto ukupnog novca za socijalnu zaštitu, što je dvostruko više od prosjeka Europske unije. Hrvatska ima ujedno i najveći broj osoba koje ostvaruju neko pravo na temelju invaliditeta – čak svaki osmi stanovnik, odnosno 522.000 ljudi. Srećom, unatoč ratu i stradanjima, ove dvije činjenice nisu posljedica iznimno velikog broja invalida, već posljedica manipuliranja zakonima i korupcije zbog koje je svaki četvrti hrvatski umirovljenik – u invalidskoj penziji.

Kako u okvir EU?

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku o socijalnoj zaštiti u Hrvatskoj, tijekom 2010. godine iz državnog je proračuna – ne računajući troškove zdravstvene zaštite – na osobe s invaliditetom potrošeno oko 11,6 milijardi kuna, a brojke se od tada nisu bitno mijenjale. Čak 90 posto tog novca – nešto više od 10,3 milijardi kuna – otišlo je invalidske mirovine. Na osobnu invalidninu i druga davanja namijenjena izravnom poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom potrošeno je tek dva posto namijenjenih sredstava, nešto manje od 250 milijuna kuna.

Naime, Hrvatska je s 27 posto udjela invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina apsolutni prvak Europske unije, u kojoj je prosječni udio 13 posto, a kreće se od 4,6 posto u Nizozemskoj do 21 posto u Estoniji.

Kad bi se Hrvatska svela u europske okvire, trebala bi prepoloviti broj invaldiskih penzionera, čime bi u proračunu izravno ostalo oko 5 milijardi kuna.

To ni u teoriji nije moguće, kažu stručnjaci. Naime, u tom ogromnom broju od oko 320.000 invalidskih mirovina, veliki dio – oko 75.000 – čine mirovine vezane uz branitelje u Domovinskom ratu, koje se – sad je posve jasno – neće dirati.

No, i kad ih izuzmemo iz ukupnog broja umirovljenika, Hrvatska je s 21,5 posto udjela invalidskih penzionera u ukupnom broju umirovljenika i dalje na vrhu Europe. Kad bi samo njihov broj bio u razini europskog prosjeka, zaštedjeli bi godišnje oko 3,7 milijardi! Kad bi grubo pretpostavili da bi se ta sredstva i dalje koristila za pomoć osobama s invaliditetom, izravna novčana davanja mogla bi se povećati za gotovo sedam puta! Osobna invalidnina, koja sada iznosi 1.250 kuna i, unatoč niskom iznosu, podliježe rigoroznim uvjetima, mogla bi iznositi čak 8.750 kuna. Ili bi se broj primatelja – a njih je trenutno nešto više od 21.000 – mogao višestruko povećati.

To su, naravno, jednostavne, plošne računice koje samo plastično ukazuju na gubtike koje osobe s invaliditetom trpe zbog manipulacija i korupcije. No, šanse da se to može ispraviti minimalne su.

Rat i privatizacija

Ogroman broj invalidskih mirovina posljedica je raznih faktora. U 90-tima, tijekom rata i privatizacije, invalidske su mirovine bile izlaz za mnoge koji su ostajali bez posla. Zakon koji je regulirao invalidske mirovine bio je jako blag u smislu definicije invalidnosti, a pritisak na liječnike vještake u tom je periodu bio ogroman. Jako se malo inzistiralo na kriterijima i medicinskoj struci.

Broj umirovljenja tada je bio tako velik da je svaki liječnik dobio određenu kvotu koliko osoba smije poslati u invalidsku mirovinu. U provjerama se nije kontroliralo je li umirovljenik doista osoba nesposbna za rad, već je li liječnik prebacio kvotu. Ako nije, dalje se nije čačkalo – kaže Mihovil Rismondo, dugogodišnji djelatnik ureda ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, autor nekoliko stručnih radova upravo o invalidnosti u hrvatskom mirovinskom sustavu.

Broj novih invalidskih mirovina u pojedinim je godinama prelazio i 20.000. Posljednjih godina broj invalidskih mirovina stabilizirao se i pokazuje tendenciju pada: lani je, prema podacima HZMO-a, u invalidsku mirovinu otišlo 3.616 osoba, s prosječnom mirovinom od 1.462 kune, a u prvih šest mjeseci ove godine njih 1.218 s prosječnom penzijom od 1.599 kuna.

To je posljedica drugačijeg socijalnog trenutka, početaka borbe protiv korupcije te sve glasnijih zahtjeva da se izjednače i strože primjenjuju kriteriji. Međutim, prvenstvo paramedicinskih kriterija još uvijek nije prošlo vrijeme. Imamo situacije da svaki liječnik ima svoj kriterij ili da se oni bitno razlikuju od područja do područja – objašnjava Rismondo.

Dijagnoze i kriteriji

I kad se kriteriji dobro provode, smatra, oni su u mnogim slučajevima upitni. Problem je, kaže, što je temelj za dodjeljivanje invaliditeta, odnosno odobrenje invalidske mirovine dovoljna dijagnoza, a ne stanje i okolnosti vezane za konkretnu osoba.

Primjerice, dijagnosticirana maligna bolest razlog je za odlazak u invalidsku mirovinu. Prema zakonima bivše države razlog za invalidsku bile su posljedice maligne bolesti, a ne bolest kao takva. Jer srećom mnogi se bolesnici oporave i mogu nastaviti raditi. Jednako je i s nekim drugim dijagnozama, poput bolesti krvožilnog sistema. Ako neka osoba doživi infarkt, ne mora značiti da treba invalidsku mirovimnu. Treba provesti detaljniju analizu i vidjeti u kojem je stanju osoba, zatim koji posao radi, koje obrazovanje i kvalifikacije ima. Nije, naime, isto nositi se s posljedicama ako ste činovnik u uredu ili građevinski radnik – kaže Rismondo.

Indikativno je da je većina invalidskih mirovina dodjeljena na temelju mentalnih bolesti. One jesu problem i često su realan osnov za invalidsku pezniju (kod malignih bolesti nerijetko je teška depresija u određivanju invalidnosti bitniji razlog od osnovne bolesti), no činjenica je i da ih je najteže dokazati ili kontrolirati.

Revizija s oprezom

Nepravde i nepravilnosti u mirovinskom sustavu, slaže se, ogromne su, no ne gaji pretjerane nade da će ispraviti.

Ispraviti se može samo revizijom. Ali i u tome treba biti vrlo oprezan. Ustanovimo li da određen broj osoba nije zaslužio invalidnost, što ćemo s njima? Na čiji će teret oni pasti? – pita se.

Osim penzionera u invaldiskoj mirovini, priličan broj registriranih u Registru osoba s invaliditetom, koji se vodi pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, osobe su s oštećenjima organizma, koja se ne mogu podvesti pod klasičan invaliditet, ali za sobom povlače cijelu lepezu novčanih i nenovčanih prava. Radi se o oko 80.000 osoba koji uz mirovinu ili kao samostalno pravo dobivaju novčanu naknadu u visini od prosječnih 120 do 220 kuna te još većem broju njih koji uživaju u lepezi nenovčanih povlastica, poput besplatnog ZET-ovog pokaza, naljepnice za besplatno parkiranje na mjestima za invalide, smanjenu telefonsku pretplatu, posebnu tarifu plaćanja HTV-ove pristojbe, besplatnu ili jeftiniju cestarinu, jeftinije kazališne i kino karte te karte za sportske priredbe, pravo prednosti u svim državnim institucijama u koje ulaze bez čekanja…

Zakon je bio izdašan

Zakon je bio jako izdašan prema naknadama za tjelesno oštećenje prije 1998. godine, pa je ogroman broj ljudi tada dobio takvo pravo. Od 1998. naknada se isplaćuje samo za oštećenja koja su nastala kao posljedica ozljede na radu – kaže Rismonod.

Statistike to potvrđuju: među primateljima naknade, njih 75.000 ostvarilo je to pravo prije 1998. godine, a njih tek nešto više od 4.000 poslije toga. Prije 1998. godine tako je, recimo, svaka žena mlađa od 40 godina koja je zbog bolesti morala odstraniti maternicu, mogla ostvariti novčanu naknadu i niz beneficija.

O ogromnom području manipulacije među osobama s invaliditetom, osobito oko invalidskih mirovina, glasno se počelo govoriti još prije nekoliko godina, kad je ustanovljeno da je od 2001. godine, kad je popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj ima 410.000 osoba s invaliditetom kako pokazuje registar, do 2009. godine njihov broj narastao za gotovo 100.000 ljudi, to znači u Hrvatskoj postoji preko 500.000 OSOBA SA INVALIDITETOM !!!

Vjerojatno se nije dogodio takav porast, već je stvar metodologije: u popisu je svatko upitan ima li nekih problema, a u registru su samo one osobe koje temeljem invalidnosti ostvaruju neko pravo. Tu nisu svi invalidi, već svi koji su ostvarili neko pravo, jer se na temelju takvih rješenja sastavlja registar. Dakle, 522.000 ljudi ostvaruje neko od prava, a koliko doista ima invalida, ima li ih više ili manje, mi ne znamo – kaže naš sugovornik, aktivno uključen u izradu novog Zakona o inkluzivnom dodatku, koji bi trebao dovesti do pravičnije raspodjele novaca za osobe s invaliditetom.

Naime, još za bivše vlasti napravljena je analiza stanja, koja je pokazala da se invaliditet u Hrvatskoj određuje na čak osam različitih mjesta – ovisno o pravu koje želi ostvariti, osoba se vješači u mirovinskom, u socijalnom, u obrazovnom, u braniteljskom i drugim resorima, a za svako pravo koje želi mora se vještačiti ponovno, da su kriteriji krajnje neujednačeni te da se invaliditet određuje “na postotak” oštećenja, a ne smanjene funkcionalnosti osobe.

Revizija upitna

Da bi se uveo red, najavila je tadašnja državna tajnica, ključno je da svi invalidi prođu reviziju i da se točno utvrdi kome što treba i pripada. Napravila je i plan revizije, no naišla je na nepremostiv otpor branitelja te je cijeli plan pao u vodu.

Sadašnja ministrica pametnije je iz najave revizije izostavila branitelje, međutim, kako sada stvari stoje, cijela je revizija ipak upitna: troškovi revizije ogromni su.

Intencija zakona jest uvesti veću pravičnost, barem u budućnosti, i to na način da će se osnovati jedinstveno tijelo vještačenja za sva područja i da se invaliditet određuje sukladno funkcionalnosti. Jer osobe mogu nositi istu dijagnozu, koja nosi i ista prava, a da su potrebe potpuno različite – objašnjava naš sugovornik.

Novim zakonom – čije su teze već objavljene – odredila bi se visina dodatka i pobrojala prava za svaki stupanj funkcionalnosti. Najvjerojatnije će se koristiti skala funckionalnosti Svjetske zdravstvene organizacije, koja mjeri četiri stupnja funkcionalnosti: 0 je potpuna funkcionalnost, 1 blagi stupanj nefunkcionalnosti, 2 je umjereni, 3 teški, a četvrti označava potpunu nefunkcionalnost.

Na taj bi se način stvari pravičnije odredile u budućnosti. Nepravde koje su počinjene neće se ispravljati.

KOLIKO ĆE MLADIH LJUDI OTIĆI IZ HRVATSKE U NAREDNIH 20 GODINA, KAD IM IZ VLADE PORUČE DA ĆE POREZ NA NJIHOVE PLAĆE BITI 50% SAMO DA BI PODMIRILI POVLAŠTENE UMIROVLJENIKE,BRANITELJE I INVALIDE, I DA TO MORAJU PLAĆATI NAREDNIH 30 GODINA DOK TAJ SLOJ POVLAŠTENIKA NE ODE U NEBO. VRLO VJEROJATNO ĆE MLADI LJUDI POTRAŽITI BOLJI ŽIVOT VANI, U NAREDNIH 30 GODINA. POSTAVLJA SE PITANJE, TKO ĆE ONDA ZARAĐIVATI MIROVINE TIM POVLAŠTENIM UMIROVLJENICIMA?

I TO JE REALNOST…..

 
ČITAJ VIŠE:

Evo još malo pa će kriza, samo što nije: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 8.dio
Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Analizom najčitanijih ovogodišnjih tekstova došli smo do zaključka da su mnogi naši sugovornici, koji su istraživali uzroke gospodarskog propadanja Hrvatske, neovisno jedan o drugome došli do istih zaključaka: da se Hrvatska već desetljećima uništava planski i da na tome profitiraju malobrojni pripadnici takozvane ‘elite’.

Pri kraju godine iz arhive portala Dnevno izvukli smo najčitanije ovogodišnje tekstove. Pregledavajući ih, zaključili smo da su ponajviše klikova i ‘likova’ skupile teme u kojima smo istraživali i analizirali pozadinu zbivanja, odnosno stvarne uzroke hrvatske gospodarske i demografske nizbrdice.

Prvi u nizu takvih tekstova bio je siječanjski intervju s Krešimirom Mišakom, urednikom i voditeljem HTV-ove emisije ‘Na rubu znanosti’. Tekst pod naslovom ‘Mesić je imao tek dva posto podrške, a Rockefeller je već znao da je on novi predsjednik!’, u kojem Mišak argumentima dokazuje da političari ne predstavljaju volju većine, već se ponašaju kao da oni bolje od građana znaju što je za narod dobro, da mediji u pravilu ne pišu istinu, već nameću čitateljima svoju stvarnost u skladu s onim što odgovara strukturama koje stoje iza tih medija, te da hrvatske predsjednike i premijere ne bira narod već strani centri moći, bio je daleko najčitaniji tekst na portalu Dnevno 2012. godine.

Mišak: Zašto Linić djeci ne ostavi Croatia osiguranje i HPB?

Nakon tog istinskog internetskog hita, u razgovoru s istim sugovornikom mjesec dana kasnije pokušali smo predvidjeti što bi se u skoroj budućnosti moglo događati u Hrvatskoj.

Bit ćemo još siromašniji, a izgubit ćemo i utjecaj na donošenje zakona. Svjedočit ćemo uništavanju svih javnih institucija koje nisu u privatnom vlasništvu. Za Hrvatske željeznice, brodogradnju, HEP… uskoro u javnosti neće biti puno dobrih riječi.

Novac od prodaje Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke ogromna će crna rupa progutati u sekundi, a mi ćemo se opet morati zaduživati uz kamatu od osam posto. Smiješna je argumentacija kojom Linić pravda prodaju jedine preostale velike hrvatske banke i najstarije osiguravajuće kuće. Kaže da to Hrvatska prodaje da se ne bi morali dodatno zadužiti i djeci ostaviti ogromne dugove.

Pitam se zašto djeci ne ostave Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku, jer će se i ovako i onako morati dodatno zadužiti – primijetio je u veljači Mišak, a kasniji tijek zbivanja njegove je riječi itekako potvrdio.

Jedan od poznatijih hrvatskih analitičara pozadine zbivanja tada je još istaknuo da ćemo i u Hrvatskoj u budućnosti sve češće čuti prijedloge da vlast trebaju preuzeti stručnjaci, odnosno tehnokrati, da trebamo ‘tehničku vladu’, kakvu su u jeku krize dobili Grčka i Italija.

Mišak je pojasnio da se iza privlačnih fraza o vladi stručnjaka u stvari krije namjera postavljanje namjesnika bankarskih centara moći. Valja ovdje primijetiti da se u Hrvatskoj, nakon nedavnog rušenja kreditnoga rejtinga, doista sve češće spominje mogućnost postavljanja tehničke vlade!

Kačinari: Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke Zagrebačke banke

Korak dalje u analizi sveopćeg kaosa, te naglog gospodarskog i financijskog propadanja nekad industrijski najrazvijenije republike bivše Jugoslavije, načinili smo kroz razgovor sa zagrebačkim zlatarom i zviždačem Pašk Kačinarijem.

U tekstu pod naslovom ‘Ako ja ‘odem’, za mnom će i pripadnici bankarskog lobija koji su pokrali Hrvatsku!, Kačinari je na osnovu opsežne dokumentacije i desetogodišnjeg istraživanja detaljno opisao kako je Hrvatska planski opljačkana, kako su banke i poduzeća nelegalno privatizirane, odnosno pokradene… I Kačinarijeve teze, objavljene u ožujku ove godine, i danas stoje jednako čvrsto kao i tada:

Hrvatska je pokradena za oko 47, 5 milijardi eura koliko otprilike iznosi hrvatski dug, što znači da Hrvatska nikome ne duguje ništa. Pljačka je počela još 1976. godine, kada su pojedinci osnovali banke u inozemstvu kako bi tamo, umjesto u Narodnu banku Jugoslavije, mogli pohranjivati devize. Zagrebačka banka tada je također osnovala kćeri banke izvan Hrvatske, uz pomoć kojih su kasnije pokrali Zagrebačku banku i poduzeća koja su osnovala tu banku.

Nakon što su ovladali Zagrebačkom bankom protuzakonito su izmijenili vlasničku strukturu brisanjem iz knjige dioničara dionice pravih vlasnika banke, i to njih preko tisuću i dvije stotine. Ljudi koji su nezakonito preuzeli Zagrebačku banku opljačkali su i Grad Zagreb.

Ta pljačka još traje. Sada kradu dokumente kako bi sakrili trag pljačke. Posjedujem dokumentaciju o tome. To je prijavljeno i DORH-u, no oni šute. Kaznenu prijavu protiv tada čelnih ljudi ZABE Ive Hanžeković – Živković, Marijana Hanžekovića, Jakše Barbića, Franje Lukovića i drugih podnio sam 6. svibnja 2008. zbog zlouporabe položaja i ovlasti.

Ta prijava od tada stoji u USKOK-u, a ista niti je odbačena niti se po njoj radi, što je dokaz da je zaštitnik sveukupnog kriminala u Hrvatskoj upravo Mladen Bajić – kazao je Kačinari te dodao da je otkrio da hrvatske banke nisu unijele svoje nekretnine u osnivački kapital, da ne bi uvukli državu u vlasničku strukturu banke. Upravo zato banke ni danas nisu uknjižene na većinu ‘svojih’ nekretnina – zaključio je zagrebački zlatar i nesuđeni dioničar ZABE.

Tabaković: U Hrvatskoj vlada kontrolirani kaos kojeg su organizirali oni koji su pokrenuli rat

Nakon Kačinarija, o sustavnoj pljački Hrvatske govorio je i Sulejman Tabaković, predsjednik udruge Kulin ban i pravni ekspert za pretvorbu i privatizaciju. U tekstu pod naslovom ‘Oporezivanjem Todorića, Mudrinića, Lukovića…, vlast želi legalizirati pljačku svih pljački’ Tabaković ističe da u Hrvatskoj vlada kontrolirani kaos kojeg su organizirali oni koji su pokrenuli rat kako bi opljačkali svu imovinu.

Rat je bio planiran, a povela ga je ekipa koja je opljačkala građane. Oni su i sada na vlasti, kao što su na vlasti na neki način Luković, Mudrinić i Todorić. Rohatinski je njihov računovođa koji ne štiti kunu, iako mu je to osnovna zadaća. Jer da štiti, Todorića bi zbog protuzakonitog izdavanja bonova isti tren prijavio USKOKU – napomenuo je u svibnju Tabaković, a i njegove tvrdnje i danas imaju težinu.

Hromin Sturm: U kapitalizmu moramo prodati sve što smo u socijalizmu stekli

U tekstu pod naslovom ‘Hrvatska mora prestati plaćati inozemne dugove, a onima koji su nas zadužili trebali bi suditi!’, objavljenom u kolovozu, propitivali smo mogućnost da Hrvatska svoje dugove proglasi ilegalnima i odbije ih otplaćivati baš kao što su narodi Islanda, Ekvadora i još nekih zemalja odbili otplaćivati svoje sumnjivo stvorene dugove.
 

 
U razgovoru s nekoliko hrvatskih i stranih stručnjaka došli smo do zaključka da Hrvatski sabor ni narod na referendumu nisu Vladi odobrili zaduživanje u inozemstvu, što znači da je hrvatski dug nelegitiman i da narod na referendumu može zatražiti prestanak otplate ilegalnih vanjskih dugova.

Glavna državna revizorica Šima Krasić je ustvrdila da je 98 posto hrvatskih tvrtki nezakonito privatizirano, što znači da je tu privatizaciju moguće poništiti, a te tvrtke vratiti narodu. No, umjesto da na taj način riješimo probleme, Slavko Linić nam iz dana u dan poručuje da moramo prodati vikendice, da moramo iseliti iz većih u manje stanove, da moramo napustiti gradove te otići na selo, jer će nam uskoro uvesti nove poreze na imovinu kako bi mogao plaćati kamate na inozemne dugove. Po tim njegovim riječima očito je da Linić već sada dosljedno provodi politiku MMF-a, odnosno da slijedi gotov projekt kojeg su mu dali.

Poznato je, naime, da međunarodna financijska oligarhija skupo plaća rad mnogih instituta, odnosno ljudi koji ni ne znaju za koga rade, a koji donose zaključke i odluke koje toj oligarhiji odgovaraju, a kojima se kasnije koristi Međunarodni monetarni fond. Slavko Linić koristi čak i iste termine poput MMF-a, odnosno ‘Udruženja’ koje je odgovorno za svjetsku krizu i kojem nije u interesu hrvatski gospodarski oporavak.

Perkins pojasnio kako financijska oligarhija uništava male države

A kako moćnici manipuliraju malim državama i narodima opisali smo u istom tekstu kroz autobiografsku priču John Perkinsa, ‘ekonomskog ubojice’ odnosno plaćenog profesionalca koji je države širom svijeta uništavao nagovarajući političare da se zaduže. Perkins je naveo konkretne primjere kad Svjetska banka posudi novac zemlji koju misli porobiti i kad državu žrtvu nakon ‘pomoći’ ostave u ogromnim dugovima koje je nemoguće otplatiti.

U tekstu pod naslovom ‘Srpske obavještajne službe preko ljudi oko Josipovića i danas upravljaju Hrvatskom’, objavljenom početkom rujna, Marko Lukić je opisao načine djelovanja udbaških struktura infiltriranih u Ured predsjednika, u hrvatske političke stranke i u važne institucije, te je otkrio kako su ga agenti bliski bivšem ministru Jarnjaku oblatili kod Tuđmana.

Lukić: Nesposobni hrvatski obavještajni sustav odgovoran je za pljačku i organizirani kaos

Udbaško kosovske strukture i danas vladaju pravosuđem, medijima i bankama. Čak 9000 mikrofilmovanih dokumenata UDBA je odnijela u Beograd i uz pomoću tih dokumenata srpske obavještajne službe upravljaju hrvatskom politikom.

Čine to preko određenih ljudi u Uredu predsjednika, kroz velike političke stranke i kroz druge najvažnije hrvatske institucije, preko ljudi koji su ucijenjeni tim dokumentima, a koji i danas obnašaju najviše javne funkcije.

To se dogodilo zbog nesposobnog hrvatskog obavještajnog sustava, koji je te opasne pojave trebao zaustaviti, ucijenjene dužnosnike izolirati i udaljiti od bitnih položaja. Kroz ozbiljan specijalan rat kojeg srpske obavještajne službe vode u Hrvatskoj, uništava se hrvatsko gospodarstvo, razbija jedinstvo hrvatskih nacionalnih političkih stranaka, ali i stvaraju korumpirane i nesposobne državne institucije koje trebaju stvoriti sliku kriminalne države i nesposobnog naroda – kazao je Lukić, te dodao da političke elite i lijeve i desne imaju istog gazdu, a njemu nije u interesu da se to stanje mijenja.

Političke stranke služe samo za održavanje postojećeg stanja

-Govorim o centrima moći proizašlim iz bankarskih, medijskih i korporativnih lobija, kojima političke stranke služe samo za održavanje postojećeg stanja, odnosno za ugnjetavanje hrvatskog naroda u korist svojih, a ne hrvatskih nacionalnih interesa.

Bivše službe KOS-a i UDBE s umreženim tajnim službama drugih zemalja još prije 1990. su pripremili ovaj scenarij, u kojem je rat samo jedna etapa. Kao potvrdu ovog o čemu pričam preporučam da vidite svjedočenje generala JNA Ace Vasiljevića 2004. godine u Haagu.

U tom svjedočenju protiv Miloševića, Vasiljević kaže: ‘Slobodane bre, sve smo ti ’90. pripremili u Hrvatskoj: i banke i firme i medije, a sve si upropastio’. Nije li današnje stanje u Hrvatskoj, kada su u pitanju banke, mediji i korporacije, pokazatelj da se preko njih hrvatski narod drži podčinjenim, a u isto vrijeme se i dalje isisava hrvatsko nacionalno bogatstvo, odnosno sve ono što još vrijedi – ponovio je Lukić ono o čemu su za naš portal prije njega govorili Pašk Kačinar, Sulejman Tabaković i još neki sugovornici.

Bartulović: Nagodinu će stanovništvu za male novce uzeti svu imovinu

Valja na kraju izdvojiti i najčitaniji prosinački tekst, odnosno intervju s ekonomistom Dinkom Bartulovićem, osnivačem pokreta ‘Zajedno’, koji također tvrdi da je Hrvatska uništena i opljačkana planski i smišljeno.

U tekstu pod naslovom ‘Znamo da ‘elite’ 2013. kreću u akciju preuzimanja sve imovine hrvatskog stanovništva’ Bartulović ističe da po projekcijama stručnjaka u periodu od 2013. do 2019. godine kreće akcija da se stanovništvu za male novce preuzme sva njihova imovina, Na to ih, rekao je, upozoravaju kretanje kamata na obveznice, porezni zakon, ovršni zakon, broj nezaposlenih i broj blokiranih građana!

I što zaključiti kada više ljudi različitih struka na temelju različitih informacija dođu do istog ili sličnog zaključka, kada utvrde ‘da je rat u Hrvatskoj namjerno izazvan kako bi se planski opljačkala hrvatska poduzeća i banke, te da strukture koje su pljačku isplanirale i provele i danas preko svojih marioneta vladaju Hrvatskom’?

A to da su iste strukture tek kotačić bankarsko iluminatske ‘elite’ koja sve neskrivenije vlada svijetom može se zaključiti i iz analize pozadine globalnih događaja, o čemu smo ove godine također puno pisali.

No, jesu li naši zaključci doista točni, ili smo tek na putu da otkrijemo cjelovitu istinu, istraživat ćemo i dalje. Pogotovo stoga što se drugi mediji istraživanjem srži problema neprirodno naglog hrvatskog propadanja i vrtoglavo brzog osiromašenja, nimalo ne bave.
 

 

 
(dnevno.hr)

Završna faza ropskog statusa Hrvatske dogodit će se insceniranom svjetskom ekonomskom krizom u ovoj godini. Svjesno će se urušiti sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države.

Dirigenti globalne preobrazbe čovječanstva ako je suditi prema ‘Protokolima’, programu za koji mnogi tvrde da je uspostavljen na Prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. godine, ulaze u završnu fazu, vrlo izričito zapisanu u tom antisemitskom spisu. Hrvatski katolički intelektualac i publicist Mladen Lojkić tvrdi kako se globalna kolonizacija koju provode razni masonski klasteri pod upravljačkim postulatima grupe Bilderberg i drugih elitističkih klubova jasno ocrtava i u Hrvatskoj.

I dok vladari polako izlaze iza zavjese, a o njihovim planovima se danas i javno raspravlja u velikim svjetskim institucijama, o čemu možda najviše govori i činjenica da se tema planova grupe Bilderberg otvorila i u Europskom parlamentu, mnogi smatraju da se Hrvatska kao i većina zemalja svijeta nalazi pred završnom fazom ropskog statusa koja će se inicirati insceniranom svjetskom ekonomskom krizom. Lojkić smatra kako će se taj globalni ekonomski slom dogoditi ove godine.

Međutim, kao što je to implementirano u svim drugim dijelovima svijeta, elita za ostvarenje svog nauma o uspostavi novog svjetskog poretka i ‘jedne Svjetske kompanije s ograničenom odgovornošću, koja ima kontrolu nad novcem i resursima’, kako je naziva litvanski novinar Daniel Estulin, i u Hrvatskoj je morala imati aktivne pobornike.

Tvrdite da je program iz ‘Protokola’ uspostavljen gotovo u cijelom svijetu. Podrazumijeva li to i Hrvatsku? Postoje li i Hrvatskoj masonske lože i pobornici ‘Protokola sionskih mudraca’?

- Toj temi posvetio sam puno stranica u mojim knjigama te nije jednostavno kratko odgovoriti. Obvezno Hrvatsku treba gledati u dva povijesna razdoblja: razdoblje državnika dr. Franje Tuđmana i posttuđmanovo razdoblje. U Tuđmanovom razdoblju Hrvatska se i pored stalnih ucjena i prijetnji grčevito odupirala svojoj kolonizaciji zbog čega je i vođena najrigidnija izolacionistička politika prema Hrvatskoj. U drugom razdoblju njeni sluganski političari (poslije Tuđmana u Hrvatskoj više nije postojao državnik već samo političari) su širom otvorili vrata grabežljivcima protokolske elite i postali suučesnici porobljavanja hrvatskog naroda. Danas „hrvatska država“ kao institucija više ne postoji, ona je postala servis protokolske elite preko njenih institucija: MMF, Svjetska banka (WB), Svjetska trgovinska organizacija (WTO) itd. Hrvatski sabor je postao „satiričko kazalište“ koji niti jednu značajniju odluku ne može donijeti bez ranijeg diktata ili „blagoslova“ iz Bruxellesa.

Mediji kao glavna masonska poluga protokolske elite odigrali su krucijalnu ulogu u percepciji zla Tuđmanovog doba i percepcije „demokracije“ u postuđmanovskom dobu. Sustavom đavolje inverzije (dobro = loše i loše = dobro) teze su izokrenute u javnosti. Tuđmana se proglasilo autokratom, destruktivcem, rigidnim desničarom, pa čak i zločincem. Doba njegove vladavine proglašava se dobom deset mračnih godina, deset godina fašistoidnosti i govora mržnje, deset godina diktature i lopovluka. Kompozicije „umnih“ povjesnika, sociologa, filozofa i drugih raznoraznih nadahnutih eksperata za ideološko zastranjenje, upregnulo se u izokretanje činjenica i krivotvorenje povijesti. Upravo kako su proročki Protokoli sionskih mudraca još 1897. godine predvidjeli važnost informacije, informacija je s vremenom postala najubojitije oružje osvajanja svijeta i vladanja metafizikom čovjeka.

Jer tko je vlasnik medija, taj raspolaže „istinom“. Tko raspolaže „istinom“, taj ima moć i vladat će ljudskim umom i naumom. Osvajanjem hrvatskih medija vrlo lako su se prodavale floskule kako kapital nema nacionalnost, kako je država loš gospodar, kako su svi domaći tajkuni „banda lopovska“ za razliku od stranih uspješnih ulagača i sl. Isto tako vješto su se lansirale nebuloze o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o Tuđmanovom dijeljenju Bosne, o Oluji kao zločinačkom pothvatu, kriminalizaciji hrvatskih branitelja, itd.

Ono za što se dr. Franjo Tuđman najviše optužuje to je „fantomska“ kriminalna pretvorba i privatizacija. Lopovluk u pretvorbi i privatizaciji postao je mit, „kamen zaglavni“ hrvatskog gospodarstva, strašilo za hrvatski puk. Govori se o silnim milijardama dolara koje su pohranjene u stranim bankama, o 300 tisuća radnika što su ostali bez posla, o uništenim tvrtkama i sl. Nužno je upravo opseg tog kriminala razgolititi.

Svakom razboritom Hrvatu je jasno da je pod pritiskom „gospodara života i smrti“ Hrvatska morala ući u preuranjenu pretvorbu kako bi se ono što nije njima zanimljivo prepustilo hrvatskim „torbarima“ koji će izazvati ciljane i poticane prijepore, da bi ono što je imalo vrijedilo u hrvatskom gospodarstvu prigrabile njihove globalne korporacije (banke, farmaceutska industrija, telekomunikacije, energetika itd.). Ne treba bježati od istine da je bilo nezakonitih radnji tijekom privatizacije, no bilo ih je jednako toliko i u drugim tranzicijskim zemljama gdje rata nije bilo i gdje su vlasti sasvim sigurno mogle kudikamo uspješnije kontrolirati njezin tijek.

Ovako, poznato je iz povijesti da u svaki rat neki nose puške i torbice, a drugi puškice i torbetine…Još jednu nepobitnu istinu uoči same privatizacije mediji sustavno iskrivljuju ili namjerno prešućuju. U Hrvatskoj je prije početka pretvorbe i privatizacije (nakon donošenja Zakona o pretvorbi i privatizaciji) krajem 1992. godine bilo na burzi 266.568 nezaposlenih i još je stotinjak tisuća iz neprofitabilne industrije (tekstilne, metalne itd.) zbog liberalizacije tržišta i suzbijanja državnog protekcionizma čekalo pred vratima burze – objašnjava Lojkić te naglašava potrebu za otvaranjem pitanja o tome što je Tuđman naslijedio, a što ostavio iza sebe.

Smatra kako je usprkos golemim izdacima za stvaranje Hrvatske vojske koja će pobijediti u ratu, zbrinjavanju gotovo milijun prognanika i izbjeglica, ratnim i gospodarskim profiterima, obnovi razrušene Hrvatske, ostavio Hrvatsku sa svega osam milijardi dolara vanjskog duga. S druge strane, uspoređuje Lojkić, novac koji su pretvorbeni kriminalci ukrali od države, uzimajući u obzir da se Hrvatska u tom razdoblju u deset godina zadužila samo dodatnih četiri milijarde kuna, manji je od količine novca koja se u godini dana ‘legalno ukrade’ preko dobiti i dividende te novca koji iz Hrvatske iznese samo jedna velika tvrtka u stranom vlasništvu, primjerice, ‘Hrvatski Telekom’.

Tuđman je bio najveća prijetnja

Ovdje nipošto ne želim umanjiti kriminal u pretvorbi, ali želim jasno upozoriti što je „karcinom Hrvatske“, a o kojemu nitko ni da zucne! Ta, Tuđmanova Hrvatska koju toliko kritiziraju pobornici programa „Protokola“, nije ni dana osjetila oskudicu bilo kojeg proizvoda, a kamoli nestašicu.. Usprkos svih ucjenama, „hrvatsko srebro“, najvrednije kompanije u državnom vlasništvu, predsjednik Tuđman je uspio sačuvati od svjetskih grabežljivaca. To mu nikada nisu oprostili.

Zato su i stigle godine političke izolacije pred Hrvatsku (u to vrijeme još uvijek ponosnu i slobodnu Hrvatsku). Ovdje također treba upozoriti na kontradiktornost medijske protokolske svite: optuživali su Tuđmana za kriminalnu pretvorbu i da vodi izolacionističku politiku. Jedno i drugo ne ide! Jer upravo zato što se odupirao svekolikoj pretvorbi protokolska elita je vodila izolacionističku politiku prema Hrvatskoj. Osim toga inflacija je u Hrvatskoj zaustavljena na razini od 2 do 4 %, što je bio rekord u Europi, a građanima je vraćena stara zaleđena devizna štednja.

Devizni depoziti su s ništice porasli na više od 3,5 milijarde dolara, a brutto proizvod Hrvatske rastao je rekordnom stopom od 14 % godišnje (s 8 milijardi dolara 1992. na 40 milijardi dolara 1999. godine). Vrijedna pozornosti je usporedba prosječne plaće s drugim zemljama u tranziciji. Dok je u Hrvatskoj prosječna plaća krajem 1999. godine iznosila 610 dolara, u Poljskoj je bila 380, Češkoj 370, Mađarskoj 340, Estoniji 300, Slovačkoj 270, Rumunjskoj 120, Bugarskoj 110, a u Rusiji 60 dolara.

Otišao je Tuđman, ponosno i zadovoljno, iako poput Mojsija nije doživio da Hrvatsku uvede u obećanu zemlju. Državništvo i jednog i drugog iscrpilo se izlaskom svog naroda iz ropstva. Za ostalo više nije bilo snage. Tuđman nije svoju državu uspio učiniti dugotrajno opstojnom. Okružen je bio ulizicama i podanicima pobornika „Protokola sionskih mudraca“, koji su, jedva dočekavši njegovu smrt, žurno pristupili rashrvaćenju hrvatskog naroda, hrvatske svetinje pretvarali su u najveću sramotu, a Domovinski rat u zločinački pothvat.

Gnusna i radikalna detuđmanizacija je izvršena čime je Hrvatska postala zemlja povijesnih apsurda. Kulminirao je neukus, ljudska zluradost, a povampirene horde poraženih snaga Domovinskog rata došle su na svoje. Ocrnili su ga masonski podanici kao diktatora, a za njegovo vrijeme niti jedan članak ili novine nisu bile zabranjene iako su ga pojedini veleizdajnički plaćenici permanentno ismijavali i „kitili“ pogrdnim epitetima, za razliku od danas kada se novinari proglašavaju šovinistima, a voditelji smjenjuju, jer su se usudili taknuti u posttuđmanove „demokrate“na vlasti. Proglašavali su ga smetnjom ulaska Hrvatske u Europsku uniju samo zato što je htio samosvojnu Hrvatsku – zaključuje Lojkić.

Masonski poslušnici u Hrvatskoj

U konačnici, autor brojnih knjiga o masonima i svjetskim eugenicima, predstavlja svoje viđenje završnice ovog najsuvremenijeg oblika totalitarizma – globalizma – te ukratko razgrađuje završne faze kolonizacije Hrvatske.

Detuđmanizacija se najrazornije pokazala u kolonizaciji hrvatske ekonomije. Rigidnim neoliberalnim modelom slobodnog tržišta u kojemu nije bilo milosti ni ikakve tolerancije za hrvatskog proizvođača, slabašno hrvatsko gospodarstvo upustilo se u utakmicu s globalnim svjetskim igračima u kojoj je unaprijed poznat pobjednik. Beskoncepcijska hrvatska ekonomija oslonila se jedino na nametnutu pogubnu orijentaciju, odnosno na uvoz svega i svačega od onih koji su, ako ni zbog čega drugoga onda zbog nasljednog političkog sustava, bolje proizvodili od hrvatskih proizvođača. Ništa se više ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj te se vanjski dug nakon Tuđmana s otprilike osam milijardi dolara popeo na vrtoglavih šezdeset milijardi dolara. Pored enormnog vanjskog duga i stotine tisuća nezaposlenih, bankarski klasteri protokolske elite za manje od dvanaest milijardi dolara postali su vlasnici obezvrijeđenih hrvatskih banaka.

Lakovjerni sluganski hrvatski političari koji Zapad doživljavaju kao ideal njihovog životnog bitka, zaslijepljeni „demokratskim standardima“ toga svijeta, širom su otvorili vrata svjetskim grabežljivcima. To su isti oni političari, ili njihovi biološki slijednici, koji su pred četrdesetak godina ugušili slobodarsko Hrvatsko proljeće, oni koji su pred dvadeset godina napustili sabornicu kada se izglasavala hrvatska neovisnost i sloboda, oni koji su zagovarali reformu neke nove Jugoslavije, oni koji su s „figom u džepu“ gledali na Domovinski rat, oni kojima nije mrska politička asocijacija Zapadnog Balkana, oni koji čim prije žele hrvatski suverenitet zamijeniti onime u Bruxellesu, kao filijale na judeomasonskoj transverzali: Washington – London – Jeruzalem.

Završna faza ropskog statusa Hrvatske dogodit će se insceniranom svjetskom ekonomskom krizom u ovoj godini. Svjesno će se urušiti sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države. Druga faza je ne dozvoliti državama da putem protekcionizma ili drugim metodama reagiraju i tako pokušaju spasiti gospodarstvo. U trećoj fazi, kada vlade država više ništa ne mogu učiniti, stupa na scenu restauracija gospodarstva u režiji svjetskih masonskih oligarha.

Za Hrvatsku to konkretno znači izuzeti iz državnog ili privatnog domaćeg vlasništva sav strateški gospodarski potencijal. Naftna industrija je već u stranom vlasništvu, slijede zadnja hrvatska banka – Poštanska banka, Croatia osiguranje, poljoprivredni potencijali, prehrambena industrija (Podravka i dr.), energetika, zrakoplovna kompanija, turističke tvrtke, brodogradnja, željeznice, preostali trgovinski lanci u domaćem vlasništvu te poglavito preostale farmaceutske industrije. Na kraju će doći na red ono što je i najvrjednije, ekološki potencijali Hrvatske kakve nema niti jedna zemlja Europe: tisuće otoka, bogate zalihe pitke vode, kraška polja, jezera i rijeke, ekološki čiste šume, plodno i nezagađeno zemljište na čijim prostorima živi dvadeset i devet biljnih i životinjskih endema itd.

Ne zbunjuje ponašanje svih tih hrvatskih masona, masonskih kandidata i masonskih poslušnika u posttuđmanovoj Hrvatskoj, bilo da su na vlasti ili u oporbi, koji papagajski ponavljaju najveću podvalu hrvatskom narodu, onu o ulasku u EU kao o krajnjem civilizacijskom dostignuću Hrvatske, a da možda ni sami nisu svjesni da Hrvatsku umjesto u „obećanu zemlju“ vode u „babilonsko sužanjstvo“.

Zbunjuje nešto drugo. Pasivnost hrvatskog puka, koji se zombiziran medijskom istinom i samljeven u žrvnju neoliberalnog surovog ropskog sustava uljuljao u svojoj nemoći, poniženosti, depresivnosti i malodušnosti. Valjda je Tuđman previše lako došao do hrvatske države, jer ono što se lako dostigne, izgleda da niti nije „suviše vrijedno“. Možda se i sam Tuđman prerano dogodio? Međutim, ako ne prije, ulaskom u zlokobnu EU shvatit će hrvatski narod što je protokolska elita.
 
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9846"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Tko je pobio 700.000 Hrvata i iselio tko zna koliko? Komunisti?

…

„ I dok francuski komunisti (piše prof Derado), pišu crnu knjigu komunizma sa 100 milijuna žrtava, taj gospodin ili drug iz Novog lista uspoređuje te zločine sa zločinima Hrvata u Domovinskom ratu! Poluobrazovani pojedinci, valjda zbog straha, odmah pitaju: „Zašto uopće pisati o prošlosti?“

…

Pa to sam s istomišljenicima činio u okviru „Ekološkog kluba Dubrovnik“ (devedesetih godina), kroz javne tribine, novinske članke, obilaske terena i poruke vlastima, ali tada me ni boljševici ni vlast nisu obadali. Imali su prječeg posla! A glede prethodno spomenute usporedbe komunističkih zločina i zločina u Dom. ratu, prof. Derado kaže: „Est modus in rebus sunt certi denique fines“. To je izreka najpoznatijeg rimskog pjesnika Horatia (sin oslobođenog roba), a u prijevodu glasi: “Postoji mjera u stvarima, postoji, najzad određena granica za sve“. „ Zato me“, kaže prof. Derado, „neće čuditi kada ti komunisti napišu jednog dana crnu knjigu Domovinskog rata. Naime, novinar N. lista, uspoređuje zločine u Obrambenom- Dom. ratu s ideološkim zločinima komunista.

Također kritizira i izvrsnog povjesničara Dr. I. Banca, koji je izrekao: „ Ne možete biti samo antifašist, a da niste antikomunist!“ Odmah slijedi cinična kritika u spomenutom mediju: „ Kao što se ne mora biti antihrvat zbog hrvatskih zločina, tako se ne mora biti antikomunist zbog komunističkih zločina!“ Koje li bedastoće! Drugovi se prave da ne vide, kako sama ideologija kao fašizam, tako i komunizam vodi do zločina! Zatim istrijanski novinar nastavlja: „Komunistička ideologija ne poziva na ubijanje!“…

Prof. Derado odgovara: „Ukoliko se ne radi o komunističkom bigotu (licemjeru), evo mu nekoliko navoda utemeljitelja komunizma Marksa i Engelsa (MEV Band 5 i neue Rheinische Zeitung, br. 135), dunkve, dio teksta: „Nema sumnje da Bečani i Mađari tjeraju taj klatež u Dunav. Šibaju te drske fukare, gladuše, desperadoše, čopor ništarija, bitange, skitnice, hrvatsko blato, podle kmetove. Te bijedne pustolove izbljuvala je njihova prezasićena zemlja…. Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje…“

Tipična rasistička (nacistička) izjava utemeljitelja komunizma! „Bilo bi vrijeme“, piše Prof. Derado, da naši komunistički bigoti (licemjeri), pod mitozom (dioba bez genetske promijene), prestanu se konačno javljati preko medija u obnovi komunizma…“ No, to ne ide lako. Bivši kancelar Khol kaže: „Za izlazak iz komunističkog stanja svijesti, treba proći najmanje dvije generacije. Mi nismo prošli jednu generaciju.“ Kako stvoriti beskompromisni antitotalitarizam? Težak odgovor. Zato se ne treba čuditi što se hrvatski narod još uvijek pita (i traži javnu ispriku): Tko je pobio 700.000 Hrvata, poslije II svj. rata i iselio tko zna koliko?

Prof Pavuna objašnjava: „Naravno, boljševici i titoisti! Otvoreno svjedočim da je njihova Jugoslavija bila postavljena na stravičnim zločinima, sada javno objavljenim od Rusa, Britanaca i Slovenaca. I da su meni i svima nama sustavno i uporno lagali i to je tvrda znanstvena činjenica. Pa kako će sada pričati svoje laži javno !?!“ ( Znači Hrvati- djeca, žene, svećenici, razoružani vojnici, drastično su kažnjeni bez suda, iza rata, a još nitko nije odgovarao pa ni ispričao se ljudski!). A prof. Derado: „ Nakon što je na zemljovidu Hrvatske zacrtano (Večernji list 2011., veljača), iscrtano bezbroj jama (Lijepa naša kao Grobničko Polje), svakog s minimumom sućuti to mora šokirati. Taj masakr nisu proveli neki vanzemaljski putujući ubojice, nego ljudi kao ja i ti… I dok sjedimo s njima, oni nas ad absurdum (do besmislenosti) uvjeravaju, da nije bilo tih jama, ne bi bilo ni nezavisne Hrvatske!“ A, SD. Od 07. 05. 2010., prenosi izjavu bivšeg predsjednika države: „ Osveta je bila neminovna. Jer su zločini koje su ustaše počinili bili tako strašni, da je to bilo nemoguće izbjeći (to je izgovorio pred politički nezrelom djecom zabočke gimnazije). Opet balkansko- srbijanski diktum: „Tko se ne osveti taj se ne posveti.“

No, bolja i zrelija je ova: „Tko se osvećuje poslije pobjede, nije dostojan pobijediti!“ I na finimentu, zadnja poruka genija, fizičara, A. Einsteina: „Drago potomstvo! Ako Vi ne budete pravedniji, miroljubiviji i uopće razumniji nego li smo mi (odnosno negoli smo bili), neka vas vrag nosi!“

 
Neskriveni genocidni rasisst K. Marx
AZ-ova gorčica k tomu:
 
izvornik: ["Neue Rheinische Zeitung" Nr. 135 vom 5. November 1848]
(preneseno sa agramerzeitung.com)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7512"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]