Navodno je riječ o najvećem korupcijskom skandalu u Sloveniji do sada iako je ta tema, uz onu o stanju u bankama bila vrlo aktualna proteklih godina

Psebno slovensko državno odvjetništvo objavilo je u ponedjeljak da je podignulo optužnicu protiv 15 osoba i jedne tvrtke zbog korupcije u zdravstvu, a prema slovenskim medijima mogao bi to biti najveći korupcijski skandal u Sloveniji.

Među optuženima je osam uglednih liječnika, nekoliko članova njihovih obitelji i predstavnika farmaceutskih tvrtki.

Sumnja se da su najmanje petorica njih primili znatne količine novca kao mito, neki u iznosima većima od 100.000 eura, doznaje se iz te posebne institucije zadužene za posebno teške slučajeve organiziranog i gospodarskog kriminala.

Kriminalistička istraga počela je 2013. godine kada su u kućnim pretragama pronađene skrivene gotovine i zlato, a rezultirala je optužnicama za primanje mita, pranje novca te krivotvorenje ili uništavanje dokumentacije.

Istrage su provedene na 58 lokacija na području Ljubljane, Celja, Maribora, Kopra i Novog Mesta, a među optuženima je i više liječnika i zdravstvenih djelatnika, njihovih “suradnika” i pomagača posrednika koji su novac polagali na račune u inozemstvu, među ostalim u Austriji i Hrvatskoj, prenose slovenski mediji.

Prema navodima portala lista “Slovenske novice”, proizvođači medicinske oprema i uređaja i njihovi posrednici u strukturu cijene proizvoda za koje su željeli da dobiju prednost prilikom izbora u bolnicama i zdravstvenim ustanovama unaprijed su “ugrađivali” potrebne provizije koje su u ukupnoj cijeni predstavljale od 5 do 20 posto konačnog iznosa cijene.

Navodno je riječ o najvećem korupcijskom skandalu u Sloveniji do sada iako je ta tema, uz onu o stanju u bankama bila vrlo aktualna proteklih godina.

U nedavno kampanji pred parlamentarne izbore sve stranke obećavale su da će “uvesti red” u zdravstvene ustanove, osigurati održiv način financiranja zdravstva i smanjiti nabavne cijene za uređaje i medicinsku opremu koje su više od uobičajenih europskih, upravo zbog posrednika i netransparentnog načina njihove nabave.
 
(vecernji.hr)

Mislili ste da nikada nećete doživjeti dan kada će vlasnik jedne od Farmaceutskih kompanija biti konačno uhićen zbog vođenja kriminalnog kartela, ali taj dan je došao

„Američke federalne vlasti su uhitile milijardera, osnivača i vlasnika kompanije “Insys Therapeutics” u četvrtak zbog optužbi za podmićivanje liječnika i liječničkih klinika da bi propisivali lijek pod imenom Subsys svojim pacijentima”, prenosi portal “Daily Caller News Foundation”, jedan od najboljih izvora pravih vijesti danas u Americi.

Ovisnost o lijekovima koji sadrže opijate, nakon provedenog istraživanja, odnosi 64.000 života godišnje u SAD-u.

Ministarstvo pravosuđa (DOJ) je podiglo optužnicu protiv John Kapoora (74), i sedam drugih aktualnih i bivših rukovoditelja farmaceutske tvrtke da su provodili reket, nacionalnu urotu i prijevare kojima su prisiljavali nezakonitu distribuciju spreja “Subsys” kojeg je proizvodila njihova kompanija, a koji se koristi kao lijek za bolove kod pacijenata oboljelih od raka. Cijene dionice ove tvrtke su pale više od 20 posto nakon uhićenja, prema New York Postu.

Kapoor je podnio ostavku na mjesto glavnog izvršnog direktora kompanije u siječnju zbot trenutne tekuće federalne istrage o njihovom proizvodu Subsys (sprej protiv bolova), koja sadrži fentanil, sintetski opijat koji uzrokuje veliku ovisnost.

Fentanil je više od 50 puta jači od morfija, a konzumiranje samo dva miligrama je dovoljno da uzrokuje fatalno predoziranje kod odrasle osobe.

Serija uhićenja uslijedila su samo nekoliko sati nakon što je predsjednik Donald Trump je službeno proglasio epidemiju farmaceutskih opijata u zemlji kao nacionalnu prijetnju.

Predoziranja lijekovima na recept je uzrokovalo 64.070 smrtnih slučajeva u 2016. godini, što je više od broja izgubljenih američkih života u cijelom ratu u Vijetnamu.

Kako se epidemija korištenja opijata razvijala, sve više i više američkih država je počelo držati liječnike i proizvođače opijata odgovornima za prekomjerno propisivanje ovih lijekova protiv bolova koji izazivaju visoku ovisnost.

„Mi ćemo se podignuti velike tužbe protiv ljudi i tvrtki koje su ozlijedili naše građane”, rekao je u četvrtak Trump. Također je govorio o programu sličnom onoj inicijativi Nancy Reagan pod nazivom „Samo reci ne”.

„Više od 20.000 Amerikanaca je umrlo od predoziranja farmaceutskim lijekovima koji sadrže opijate prošle godine, a milijuni su ovisni o tim opijatima. Pa ipak, neki medicinski stručnjaci radije iskorištavaju ovisnike nego da im pokušaju pomoći„ – rekao je glavni državni odvjetnik Jeff Sessions u priopćenju.

„Ovo ministarstvo pravosuđa to neće tolerirati. Mi ćemo nikoga poštediti – od uličnih trgovaca do korporativnih rukovoditelja – koji ilegalno doprinose epidemiji koja je zavladala u ovoj zemlji. A pod vodstvom predsjednika Trumpa, u potpunosti se zalažemo da ćemo pobijediti ovu prijetnju u američkom narodu.

Predsjednik Trump proglasio rat Farmaceutskoj industriji

Pod predsjedavanjem Trumpa, koji se nastavlja boriti do kraja sa farmaceutskim kartelima i monopolom zdravstvene zaštite koja uništava američki narod, možemo vidjeti da se sve više i više farmaceutskih tvrtki konačno suočava sa pravnim posljedicama koje zaslužuju zbog sudjelovanja u masovnim medicinskim ubojstvima Amerikanaca uz pomoć opasnih i smrtonosnih lijekova.

A tu je i pitanje cjepiva, i zataškavanje autizma koje promovira Američki Centar za Kontrolu Bolesti, farmaceutske kompanije i mainstream mediji. Kada te medicinske prijevare i korupcija “otpušu nebo”, vidjet ćemo kako deseci farmaceutskih dužnosnika ide u zatvor.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Istaknuti istraživač autizma i protivnik cijepljenja, sredinom ove godine pronađen je kako pluta mrtav u rijeci u Sjevernoj Karolini, a njegovo ubojstvo učinjeno je pod sumnjivim okolnostima

Ribar koji je pronašao tijelo dr. James Jeffrey Bredstrita u Rok Broud reci posvjedočio je:

Bradstreet je imao prostrijelne rane na prsima’. Istraga o smrti je završena, ali ono što je šokiralo cijeli svijet je to što su istražitelji rekli kako je riječ o samoubojstvu. Ovakve dezinformacije potaknule su obitelj da financiraju vlastitu istragu jer ne vjeruju da se ovaj doktor ubio, već da je ovdje riječ o ubojstvu koje je financirala farmaceutska industrija.

Liječio djecu sa autizmom

Dr. Bradstreet je vodio privatnu kliniku u Bufordu u Georgiji, a bio je usredotočen na liječenje djece s autizmom i drugim srodnim neurološkim i razvojnim poremećajima. Među raznim tretmanima njegova klinika posebno se bavila tretmanom tjeranja toksične žive iz dječjeg organizma za koju je smatrao da je glavni uzročnik autizma u ranom djetinjstvu.

Dr. Bradstreet odlučio se boriti protiv industrije cijepljenja nakon što je njegovo dijete oboljelo od autizma neposredno nakon vacinacije cjepivom koje je u sebi sadržavalo živu.

‘Autizam me naučio medicini više nego sve medicinske škole koje sam završio’ izjavio je Bradstreet na jednoj liječničkoj konferenciji. Međutim, osim što je svoj ​​život posvetio istraživanju cjepiva i njegove povezanosti s cjepivima, on se ponudio kao svjedok pri Saveznom Sudu u obrani mnogobrojnih obitelji čija su djeca povrijeđena cjepivima ali je bio i osnivač, te predsjednik Međunarodnog istraživačkog centra fokusiranog na razvoj djece koji je javno i otvoreno kritizirao namještene studije financirane od Vlasti koje navodno dokazuju da cjepiva ne uzrokuju autizam.

Također, prije nego što je pronađen mrtav u rijeci, američki mediji izvještavaju da mu je država posljednjih mjeseci opako kopala po dokumentaciji ne bi li ga uspjeli diskreditirati prije nego što postane ‘preglasan’.

Država je samo naglašavala da je riječ o kontroverznom doktoru unatoč tome što se na njegovim stranicama može pronaći bezbroj svjedočanstava ljudi koji tvrde da im je ovaj doktor pomogao izliječiti djecu od autizma.

On je bio veliki zagovornik istine te je nakon vlastite obiteljske tragedije uzrokovane cijepljenjem cijeli svoj rad posvetio tome da raskrinka farmaceutsku industriju koja djecu cjepivima doslovno truje toksičnom živom koja na kraju uzrokuje cijeli niz neuroloških poremećaja pa i autizma.

Dobri poznavatelji ovog doktora sigurni su da je ta njegova borba uzrokovala i njegovu smrt, jer kako dodaju, on je bio obiteljski čovjek koji se borio za život i pravdu te je bez straha javno istupao u ime života svih onih obespravljenih roditelja i djece kojima je cijepljenje naprosto uništila život.

Svi redom navedeni dr. Bruce Hedendal, Tereza Sivers, Baron Hall, te Lisa Riley kako navode obitelji, ubijeni su zbog otkrivanja prave istine o farmaceutskim korporacijama, a još pet doktora smatra se misteriozno nestalima. Svi ovi doktori bili su zdravi ljudi bez ikakvih zdravstvenih problema i bez realnih razloga da budu ubijeni, a nisu pokazivali znakove depresije, ali zanimljiva je činjenica kako je većina njih javno istupila protiv obvezne cijepljenja, navode.

Uzrokuje li cijepljenje autizam? Voditeljica odjela za cijepljenje u Mercku, priznala je da je dokazano, da djeca mogu nakon cijepljenja razviti autizam.

Rasprava o tome uzrokuje li cjepivo autizam ili ne bila bi sasvim drugačija da u velikoj mjeri ova vijest nije uskraćena od javnosti. Zapravo, šokantno je i nevjerojatno koliko mediji prešućuju vijesti koje nisu u skladu s korporativnim znanstvenim prijevarama, pa je to još jedan pokazatelj da farmaceutska industrija čini apsolutno sve da istina ne dođe do javnosti.

Međutim jesu li u stanju ubijati doktore? Skriveni dokumenti koji su više od 20 godina bili uklonjeni od javnosti potvrđuju da MMR cjepivo protiv zaušnjaka, ospica i rubeole, koja je našla svoje mjesto u obaveznom kalendaru cijepljenja, zapravo uzrokuje autizam; a supervizori, direktori, farmaceuti i Vlasti zemalja itekako su s time upoznati.

Naime, nakon što su u Engleskoj podnijeli zahtjev za izdavanjem dokumenta, po zakonu na pravo informacija englesko Ministarstvo zdravlja bilo je prisiljeno izdati povjerljive dokumente iz kojih proizlaze detalji izvornog odobrenja ovog cjepiva iz 1980. godine.

Ti dokumenti pokazali su da široko rasprostranjena cjepivo jednog od najvećih proizvođača cjepiva u svijetu, tvrtke GlaxoSmithKline koja je proizvela spornu MMR cjepivo uzrokuje nuspojave poput encefalitisa (upale mozga) i autizma, a što je najbolje od svega iz dokumenta se jasno vidi da je proizvođač o tome jasno obaviješten još davnih godina.

Zabrinuti da britanska Vlast namjerno zadržava informacije daleko od očiju javnosti o MMR cjepivu, FIOA (Freedom of Information Act) podnio je zahtjev za ovim dokumentima. A učinili su to jer je uočeno da ogroman broj cijepljene djece sve više obolijeva od crijevnih oboljenja, bolesti mozga i autizma koji se od ranije povezuju s ovim cjepivom. Na žalost, njihov zahtjev bio je u potpunosti opravdan jer dokumenti jasno pokazuju da cjepivo uzrokuje autizam.

“Kada su se dogodili slučajevi teške upale mozga, autizma i drugih nuspojava, Ministarstvo zdravlja je platilo odštetu”, priznala je Tina Chitham, savjetnica administratora “Usluge zdravstvene uprave” američkog Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, novinarki Cheryl Atkinson sa CBS Newsa. “Encefalopatija izaziva autistične napade i autistično ponašanje kod djece, ali i izaziva sve druge bolesti koje su s autizmom povezane”.

Mediji šute i zataškavaju zavjeru

Ovo priznanje je priznanje od nevjerojatne važnosti za sve roditelje koji u ovom trenutku na Balkanu ne mogu odlučiti hoće li cijepiti svoje dijete ili ne jer encefalopatija odnosno grupni naziv za oboljenje mozga uzrokuje autizam i vrlo je česta nuspojava ovog cjepiva – što se navodi u povjerljivim dokumentima koji su nakon 20 godina izašli na svjetlo dana.

Farmaceutska tvrtka GlaxoSmithKline, britanska Vlada, kao i sve druge Vlade svijeta, ali i drugi sudionici u ovom zločinu tajili su ove dokumente čak i onda kada je Dr. Andrew Wakefield iznio u javnost stravične brojke koje su dokazale uzročno-posljedičnu vezu MMR cjepiva s autizmom. Takvo ponašanje jasno dokazuje planski namješteno trovanje i razbolijevanja čovječanstva koje provode farmaceutske industrije u dogovoru sa svjetskom Vladom.

“Rubeola (kongenitalni sindrom rubeole), jedan je od rijetko dokazanih uzročnika autizma”, rekao je dr. Valter Orenstein – bivši pomoćnik glavnog kirurga i direktor Programa nacionalne imunizacije u 2002. godini – u pismu britanskom glavnom medicinskom dužnosniku, vrhovnom voditelju Odijela za zdravstvo:

“Virus rubeole jedan od rijetkih poznatih uzroka autizma”, izjavio je CDC na svojim web stranicama pod, FAQ ‘o MMR cjepivima i autizmu.

Dr. Julie Gerdebring, koja je trenutno glavne na odjelu za cijepljenje u Mercku, priznala je da je dokazano, da djeca mogu nakon cijepljenja razviti autizam.

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Evo kako je Bill Gates objasnio ovog cjepiva koje ubijaju i truju djecu diljem svijeta! ON želi reducirati populaciju, kako kaže! On se smije dok djeca umiru, ŠOKANTNO !!!

 
(revolucija/uredio:NSP)

Donosimo vam neke od urnebesnih liječničkih umotvorina kojima je bio cilj žene smjestiti tamo gdje im je mjesto

Točno tako, kako bi znale gdje pripadaju, liječnici (većinom muškarci) su ženama kroz povijest dijagnosticirali čudnovate ‘bolesti’ koje, srećom, nisu bile dugog vijeka, niti ih je znanost, srećom, priznala.

Biciklističko lice

Jedna od najsmješnijih bolesti na koju su upozoravali žene bila je ova, duhovitog naziva biciklističko lice. Naime, s rastom bicikla, žene su upozorene da će zbog čudnih izraza lica kakve su obično imale dok su pokušavale biciklirati, postati ružne.

Moguće je da je ova ‘bolest’ izmišljena zato što su dolaskom bicikla žene postajale sve neovisnije o muškarcima, jer su mogle samostalno prelaziti veće udaljenosti. Također, sufražetkinje su brzo i s oduševljenjem prihvatile bicikle koji su indirektno uzrokovali reformu u odijevanju, jer je bilo nemoguće pedalirati dulje vrijeme u stisnutom korzetu.

Liječnici su svejedno upozoravali da će biciklistice patiti od niza zdravstvenih problema kao što su glavobolja, depresija, iscrpljenost, nesanica i, naravno, biciklističko lice. Ova teorija je u potpunosti nestala nakon nekoliko godina korištenja bicikla, kad su se i najveći skeptici mogli uvjeriti da ni jedna žena nije izgubila ljepotu zbog bicikla.

Lutajuća maternica

Čak je i otac moderne medicine, Hipokrat, bio zabrinut misleći da postoji ‘životinja unutar životinje’ koja se giba u ženskom tijelu i navodno utječe na njezino raspoloženje i zdravlje.

Jedan od preporučenih oblika liječenja ove ‘bolesti’ bile su učestale trudnoće, jer se smatralo da se ‘životinja’ (maternica) vrti iz čiste dosade. Jedan bizantski liječnik preporučio je da se netko dobro izdere na ženu ili da ju natjera da kiše, kako bi maternica ostala na mjestu.

Do 17. stoljeća, ‘stručnjaci’ su vjerovali da se lutajuća maternica može vratiti na mjesto ako se kroz ženino spolovilo proširi ugodan miris. S vremenom su shvatili da je ova bolest besmislena, neutemeljena i zastarjela, no s druge strane upravo iz nje se izrodila ideja o – histeriji.

Histerija

Histerija, prevedeno, znači bolest maternice, a uključivala je brojne simptome kao što tjeskoba, nesanica, nervoza, erotske maštarije, osjećaj težine u abdomenu, nadutost, oticanje u predjelu zdjelice i vlažnost spolovila. Ovu bolest liječili bi liječnici ili babice, i to tako da masažom spolovila ‘bolesne’ žene dovedu do orgazma.

Nevjerojatan je podatak da je ova bolest redovito pogađala žene određene klase. Na bjelkinje koje su bolovale od vrste histerije koju danas znamo kao prolaps maternice ili bolesti jajnika, gledalo se kao na osobe koje dovode u opasnost svoju rasu jer su imale problema s plodnošću.

Jedina pozitivna stvar u vezi histerije jest da njoj možemo zahvaliti za nastanak vibratora – aparata koji su krajem 19. stoljeća bili obavezni dio liječničke ordinacije, da bi tek nakon nekog vremena našli put do erotskih filmova.

Emotivno preopterećenje

Prva lobotomija izvršena je na kućanici iz Kanzasa 1936. godine. Psihijatar koji je prepisao ovu operaciju, Walter Freeman, navodno je vjerovao da je ‘preopterećenost emocijama uzrokovala mentalnu bolest’, a kao jedini mogući lijek vidio je rezanje određenih živaca u mozgu kako bi stabilizirao psihičko zdravlje jadne žene. Nakon toga su na lobotomiji učestalo počele završavati žene čije je ‘emocije’ trebalo dovesti u red i ravnotežu.

Britanka Eileen Davie bolovala je od postporođajne depresije nakon rođenja drugog djeteta 1946. godine. Njezin suprug Sid je u BBC-jevom dokumentarcu iz 1976. ispričao kako mu je objašnjeno da je riječ o proceduri koja nije ništa kompliciranija od vađenja zuba. Nakon tih riječi potpisao je pristanak, a njegova žena je ostala nepovratno ‘oštećena’.

Freeman je obavio tisuće operacija prije nego li je dobio zabranu, a prema nekim procjenama početkom 1950-ih u SAD-u je obavljeno oko 50.000 lobotomija. Ova procedura se jako raširila i u Švedskoj, gdje je 63 posto svih operacija se izvodiloobavljeno na ženama.

Isparavanje

U vrijeme kad je skovan ovaj čudan termin, koristio za opis različitih stanja – od PMS-a do kliničke depresije. Mogao je biti i sinonim za hipohondriju, iako je najčešće označavao osjećaj tjeskobe.

Isparavanja su se opisivala kao bolest koja je označavala ‘živčanu nesposobnost, pri čemu se oboljeloj osobi pričinjavalo da joj pred očima lebde različite slike ili bi joj se pričinjavale stvari kojih ne bi bilo’. Tijekom viktorijanskog doba pa sve do 1920-ih godina, na žene se gledalo kao na posebno slab spol, sklon ovoj bolesti koja se liječila odmorom, te ponekad mirišljivim solima, piše Mic.com.

Ludost

Do 1872. godine u Engleskoj i Walesu većina klasificiranih luđaka (što je u to vrijeme bio zdravstveni pojam) u ludnicama bile su – žene. “U društvu koje je žene smatralo djetinjastim, iracionalnim i seksualno nestabilnima, a gdje one nisu imale nikakvu pravnu ni ekonomsku moć, nije nimalo čudno da su liječnici brzo žene i službeno prozivali luđakinjama”, pisala je Elaine Showalter u knjizi ‘The Female Malady’.

A Gary Nunn in ‘The Guardiana’ pronašao je podrijetlo izraza ludilo iz pojma koji označava “mjesečno razdoblje ludila, na kojega su kao okidač djelovale mjesečeve mijene”. Dakle, možete bez puno muke pretpostaviti odakle sve to vuče korijenje.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju

Posljednjih tjedana jedna od bitnih tema tiskanih medija bila je negativan prirodni prirast hrvatskog stanovništva. Drugim riječima, više ljudi umire nego što ih se rodi i tako već godinama. Međutim, prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece otkad se vode statistike, nešto više od 39 000. Pritom Hrvatska ima nezanemarivo visoku stopu smrtnosti od zloćudnih bolesti te nisku stopu fertiliteta. Sve ovo uzrokuje, kako se kreću procjene, da naše društvo nepovratno gubi desetak tisuća članova godišnje.

Ne treba zaboraviti i na mehaničko kretanje stanovništva, odnosno na migracije, kako vanjske tako i unutrašnje. Odlučujuće migracije su ipak one vanjske, olakšane ulaskom Hrvatske u EU. Neki mediji pišu da je već oko 40 000 hrvatskih građana emigriralo u zemlje EU.

Kad se sve to zbroji, vidimo da će hrvatsko stanovništvo drastično pasti u idućih nekoliko desetljeća.

Upravo je zato svako malo ta tema aktualna te se o njoj izjašnjavaju svi – političari, ekonomisti, doktori, naravno i demografi. Tu je problem što većina njih nesvjesno razdvaja populacijska kretanja i probleme stanovništva od ekonomskih kretanja i procesa materijalne proizvodnje društva, odnosno razdvaja demografiju od političke ekonomije. Zbog toga dolaze do izražaja njihove dijagnoze koje se u suštini svode na popravljanje populacijskih tegoba samo u okviru kapitalizma, dakle na popravljanje posljedica bez interveniranja u uzrok.

Neko je jednom rekao da je kapitalizam najbolja kontracepcija. Ovu tvrdnju mi proživljavamo u ovom trenutku. Naši stručnjaci kao da ne shvaćaju da živimo u kapitalizmu i da svi naši procesi u društvu upravo poprimaju oblike kapitalističkih odnosa. Svi oni konstatiraju da nam je obiteljska politika nezadovoljavajuća i da je jedino rješenje za niske stope nataliteta i fertiliteta ono smišljeno i dugoročno. I u pravu su. Ali oni kao da nisu svjesni činjenice da je opadanje našeg stanovništva samo druga strana propadanja hrvatskog društva kao kapitalističkog društva. Dakle, osnovne uzroke katastrofalne demografske situacije ne treba tražiti u demografiji, nego u političkoj ekonomiji. Zato što uzroke u opadanju stanovništva ne treba tražiti u samom kretanju hrvatskog stanovništva, nego u društveno-ekonomskoj formaciji unutar koje se to stanovništvo kreće.

Nije dovoljno reći da je stopa nataliteta niska zato što se rodilo manje djece i da je ona jedan od uzroka pada broja stanovnika. S druge strane, nije dovoljno reći ni da je nezaposlenost mladih veliki problem za prirodno kretanje stanovništva. Ovaj problem, koji je usko vezan za kapitalizam onda treba i razraditi.

Mladima, čija je nezaposlenost katatrofalno visoka, teško je, pa gotovo i nemoguće, raditi bilo kakve planove, a kamoli one o obitelji, kada nemaju posao i prihode. Treba i naglasiti da mladi nikako ne mogu riješiti stambeno pitanje. Primorani su živjeti s roditeljima dugi niz godina. Drugog izbora nemaju. Ovo iziskuje svakakve probleme, među kojima su ekonomski problemi tek jedni u nizu. Kako roditelji mogu izdržavati još i svoju djecu (koja više nisu djeca!) od svojih malih plaća ili pak malih mirovina? Sve to uz očiglednu činjenicu da u kapitalizmu ne mogu svi biti zaposleni pa dio društva uvijek čini rezervnu industrijsku armiju.

Neki će ipak reći kako mladi itekako imaju izbora: neka traže bilo kakav posao. Ako kojim slučajem i nađu posao, jedva da si mogu osigurati i manji stan ili sobu budući da su im plaće male i da su najčešće vezani ugovoroma na određeno vrijeme pa ne mogu uzeti stambeni kredit. S druge strane, i stambeni kredit je nepovoljan jer čovjeka uvlači u dužnički odnos koji traje desetljećima. Još više, veže ga za ovaj sistem i ubija u njemu bilo kakvo buntovništvo i kritičko raspoloženje. Opće je poznata stvar da mlađi radnici, koji bi trebali biti najagilniji, najborbeniji u borbi za svoja radnička prava nerijetko su oni ti koji šute i koji se ne bune. Svima im je samo jedna stvar na pameti – ne žele riskirati borbu za svoja prava da ne dobiju otkaz jer onda itekako riskiraju, između ostalog, i gubitak svojeg stana ili kuće. I to zato što im je stambeno pitanje neraskidivo vezano uz obiteljski život ili uz formiranje istog.

Ipak, uspije li se osigurati dovoljna plaća za normalan život, za većinu ljudi to i dalje ne znači opuštanje, nego prekovremeni posao i stres (zbog raznih dugovanja jer ni ta plaća ne može pokriti sve potrebe). Ovo potom može uzrokovati određene probleme u privatnom i obiteljskom životu. Stoga nije čudno da se ljudi sve manje odlučuju za djecu i za obiteljski život.

Naime, zbog čega bi se jedna žena koja je jedva dobila posao s prosječnom, a to znači nedovoljnom plaćom, odlučila za djecu kad je svjesna toga da svom djetetu (a kamoli da ima više djece) neće moći priuštiti normalan život? Čak i ako joj uspije, bit će to na uštrb njenog vremena koje će moći posvetiti sebi i obitelji. S nužnim izmjenama, slično vrijedi i za muškarce.

Zapravo se ljudi ovdje pokazuju racionalnima jer je u kapitalizmu za većinu racionalno imati što manje djece dok je za društvo u cjelini ova situacija iracionalna. Dakle, ono što je za pojedinca dobro i korisno, to je u ovom slučaju za društvo vrlo nepovoljno.

Naši demografi ponajviše, a i poneki ekonomisti, preporučuju razne populacijske politike kako bi se poboljšala demografska situacija zemlje. Međutim, tražiti provođenje (i to strateško, plansko) bilo kakve politike, pa tako i populacijske ili vjerovati u neke mjere s ciljem podizanja stope nataliteta možemo ilustrativno usporediti i sa zahtjevima da se povećaju plaće radnika kako bi on bolje živio, te da se zaposli još mladih ljudi da bi uopće živjeli. Dakle, to je nemoguće u ‘hrvatskom’ kapitalizmu.

Neko će reći – ako nije moguće u hrvatskom kapitalizmu, onda je moguće u francuskom, njemačkom ili nekom trećem kapitalizmu. Drugim riječima, naši stručnjaci ipak neće dovoditi u pitanje kapitalizam jer su, eto, i neke zemlje zapadne Europe uspjele riješiti svoje demografske probleme, pa zašto onda ne bismo i mi?

Odgovor je ipak sljedeći: razvijene buržoazije zapadne Europe jednom su mogle uspješno (a to znači u skladu s istinskim, a ne samo s kapitalističkim, potrebama društva) rješavati demografska pitanja. Kao što su mogle uspješno rješavati i mnoge druge probleme koje je kapitalizam kao sistem naslijedio. Međutim, odavno su te buržoazije postale nazadne i njihovo je djelovanje postalo opća smetnja za daljnji razvoj tamošnjih društava, kao što je i kapitalizam postao opća smetnja za daljnji razvoj proizvodnih snaga suvremenog društva. Interesi kapitala i društva nikada nisu bili u sukobu kao što su to u današnje vrijeme.

Prema tome, ako se pojedine od tih zemalja i uspješno nose s demografskim problemima, to je zato što se usporedbe rade u okvirima kapitalizma, na stranu što one kao središte internacionalnog kapitala veći dio tih problema rješavaju izrabljivanjem nerazvijenih zemalja. Na primjer, Francuska jest riješila dobar dio populacijskih teškoća ako se stvar gleda iz ‘naše’ perspektive (gdje svjedočimo drastičnom starenju i smanjenju stanovništva) kao i iz perspektive kapitalističkih odnosa u kojima ipak dominira proces reprodukcije stanovništva kao proces obnavljanja jedne gigantske radne snage za kapital. Međutim, ako se pogleda potencijal razvoja francuskog društva i razmjeri potencijalnog oslobađanja stanovništva od svih onih okova koje kapitalizam nameće, tada može uočiti da se pitanje populacije može riješiti daleko efikasnije i bolje. Jedino ograničenje za to jest trenutni društveni sistem. Zasada Francuska ovaj problem, kao i uostalom ostale razvijene zemlje, uvelike rješava tako što privlači mnogo kvalificirane radne snage iz svojih (bivših) kolonija.

S druge strane, hrvatska buržoazija nikad nije bila progresivna niti je mogla samostalno i odlučno rješavati značajne društvene probleme. Stoga to od nje ne treba očekivati ni sada. Ionako hrvatska država ne djeluje u primarnom interesu domaće buržoazije tako da ova ni ne može podrediti sebi populaciju kao što to čini krupni inozemni kapital u svojim državama. Zapravo našu populaciju sebi podređuje internacionalni kapital.

Podrediti sebi određenu populaciju znači obnavljati stanovništvo za potrebe kapitala i njemu svojstvenih odnosa. Ovo obnavljanje jest kako materijalno tako i duhovno pošto se budući radnici odgajaju u kapitalističkom društvu i putem kapitalističkog društva.

Tako da propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju.

Kontrola populacijskih procesa posljedica je kontrole ekonomskih procesa. Međutim, kontrolu nad ovim, prije svega društvenim procesima hrvatska kapitalistička država moći će uspostaviti jedino izmjenom svog klasnog karaktera, što onda podrazumijeva i samu izmjenu sistema na kojem je utemeljena.
 
(mojzagreb.info/uredio:nsp)

Na temelju ovih zaključaka dr Hamer je postavio svoju teoriju o Pet bioloških zakona Nove medicine, a sva njegova otkrića su u potpunom skladu sa prirodnim zakonima embriologije i sa logikom evolucije

PET BIOLOŠKIH ZAKONA DR HAMERA

PRVI ZAKON je takozvano “Željezno pravilo” i kaže: Sve ozbiljne bolesti potječu od šokantnog događaja koji je jedinka iskusila kao nešto vrlo teško, izrazito dramatično i izolirano. Sadržaj psihološkog konflikata određuje mjesto na kojoj se pojavljuje fokus konflikta i to je ono što se vidi na CT snimku kao niz koncentričnih prstenova nazvan HH. Ovo mjesto je uvijek u korelaciji s nekom lokacijom u organizmu i na tom mjestu u tom tkivu će se razviti simptomi bolesti. Daljnji razvoj konflikta određuje i daljnji razvoj lezije u mozgu (fokusa nazvanog Hermanov žarište) i razvoja bolesti u tkivu nekog organa.

DRUGI ZAKON (definira postojanje dvije faze bolesti) i kaže: Pacijent koji još nije riješio konflikt je u prvoj aktivnoj konfliktnoj fazi, gdje simpatički živčani sustav prevladava i učinak se očituje padom energije). Ako pacijent uspije riješiti ovaj konflikt, ulazi u drugu fazu – fazu liječenja (reparacije) u kojoj parasimpatički živčani sustav prevladava, i tada se manifestacija ove aktivnosti dijagnosticira kao “topla bolest” (to su reumatske, infektivne, alergijske i sl. bolesti) .Ova druga faza, zapravo faza liječenja, iziskuje mnogo više rizika, i pravo kompletno izlječenje nastaje tek na završetku ovog čitavog procesa. U određenim okolnostima, nerješavanja konfikt već samo njegovim snižavanjem na novo prihvatljiv za život, može često biti bolje nego suočaanje s drugom fazom, tj. potpunim izlječenjem. (Ovdje se vjerojatno radi o teškim upalni procesima ili često degenerativnim bolestima kada organizam “riješi” da neki organ potpuno izbaci iz upotrebe).

TREĆI ZAKON (ontogenetski sustav tumora i ekvivalentne bolesti) kaže: Napredak neke bolesti je prvenstveno kontroliran iz mozga i to ili iz “starog mozga” (produžena moždina i mali mozak “ili iz” novog mozga “(velikog mozga).

“Stari mozak” upravlja primitivnim procesima, a “novi mozak” se bavi društvenim i teritorijalnim pitanjima čitave jedinke u odnosu na vanjski svijet. Tako se određeni emocionalni konflikti, kao što je na primjer psihološki konflikt odvajanja, sukob identiteta ili teritorijalni sukob ili doživljaj obezvređivanja manifestiraju kao Hamerovo žarište u tom dijelu mozga i aktiviraju se onda signali koji se šalju u tkivo koje je vezano za tu moždanu regiju. Ovo su takozvane psihosomatske bolesti.

Primjerice psihološki profil ljudi koji su u dugom razdoblju nesposobni da pobjegnu od situacije koja ih psihički uznemirava i ne odgovara im, ili ne mogu održati ono što im odgovara ili se ne mogu zaustaviti u emotivnoj uzemirenosti kad je to poželjno, i jednostavno ne znaju što da rade i kako riješiti neki problem i donesu odluku, stvaraju energetski koflikt u organizmu koji se biološki može pojaviti sa simptomima multiple skleroze ili paralize.

Srčani infarkt je posljedica grozničave borbe za teritorijem ili nekim njenim sadržajem, kao i osjećanjem teritorijalne ugroženosti. Doktor Hamer je tako priložio čitavu listu raznih tipova emocionalnih konflikata i preciozno definirao koji simptomi bolesti od njih mogu nastati.

Sljedeći embriološki princip nastanka tkiva iz zametka dr Hamer je definirao i tijek napretka bolesti i vrstu tkiva na kome će se razviti tumor ili ulcer aktiviran iz regije gdje je uočena lezija HH u mozgu. Ovisno je li lezija nastala u ektodermu, endodermu ili mezodermu može se točno definirati tkivo koje će biti pogođeno bolešću.

Tako konflikt čiji se fokus u mozgu nalazi u poduženoj moždini (koja kontrolira tkiva koja nastaju iz endoderma) ili veliki mozak (koji kontrolira tkiva nastala iz mezoderma) pokazuju umnožavanje stanica u aktivnoj fazi konfikt (to je rast tumora), ali i destrukciju tako nastalog tumora u drugoj fazi – fazi liječenja.

Konflikti koji nastaju u velikom mozgu i pogađaju ostatak mezoderma i iz njega nastala tkiva i sva ona koji su nastala iz ektoderma) manifestirati će se kao stanično propadanje (nekroza i ulceri) ili će se manifestirati kao hipofunkcija u aktivnoj fazi, dok će u fazi liječenja doći do popravka i popunjavanja oštećenog tkiva (što također može biti dijagnoticirano od strane liječnika kao tumor).

Hamer je tako jednostavno, uvažavajući činjenicu da su psiha, tkivo i mozak jedinstven sustav, mogao na temelju samo jednog poznatog parametra, a to je CT snimak mozga, da dijagnosticira stanje čitavog organizma. Evo što je sam izjavio u jednom intervjuu: “Nakon jednog predavanja koje sam imao u Beču, svibnja 1991. kolega liječnik mi je dao snimku CT mozga jednog svog pacijenta i pitao me da otkrijem na temelju toga njegovo organsko stanje i koje konflikte ima. Bilo je tada prisutno dvadeset kolega od kojih su neki bili radiolozi, a neki CT specijalisti.

Od tri razine (koja simultano pogađa Dirk Hammer Sindrom), ja sam imao samo razina mozga. Od tog snimka bio sam u stanju dijagnosticirati karcinom u stanju krvarenja u mjehuru koji je bio u fazi zalječivanja, stari karcinom prostate, dijabetes, stari karcinom pluća i senzorsku paralizu jedne specifične regije u organizmu i naravno odgovarajuće konflikte. Kolega koji mi je da CT snimak je ustao i rekao: ‘Čestitam gospodine Hamer. Pet dijagnoza – pet pogodaka. To je točno ono što pacijent ima i vi ste točno ustanovili što on ima sada i što je imao prije. Fantastično! ‘Jedan radiolog mi je rekao:’ Od sada sam uvjeren u vašu metodu. Kako ste pogodili da ima krvarenje karcinoma u mjehuru? Nisam ništa našao na CT-u ‘.

Da iz CT snimka pogodi oštećenja u čitavom organizmu, doktor Hamer je bio u stanju jer je napravio kartu moždane mase i odgovarajućih organa i tkiva. Ovui kartu su, na žalost, neki naizgled sljedbenici Nove Mdeicine loše kopirali, pa se dr Hamer od mnogih ovakvih praktičara često ograđuje.

ČETVRTI ZAKON (ontogenetski sustav mikroba) kaže da: Mikorobi nisu uzročnici bolesti ali se koriste u organizmu i njihov rad koordinira također mozak kako bi optimizirao fazu liječenja, pod uvjetom da su određeni mikroorganizmi na raspolaganju kada je to potrebno.

Gljivice i mikobakterije rade na tkivima koji potječu od endoderma, kao i na nekima koji potječu od mezoderma. Bakterije rade na svim tkivima izvedenim iz mezoderma dok se virusi pojavljuju na onima izvedenim iz ektoderma. Dr Hamer smatra da mikrobi zapravo imaju vrlo važnu ulogu u liječenju, i ne misli da su oni štetni po organizam kao što to tvrdi pogrešna teorija Louisa Pasteura.

PETI ZAKON (“Suština”): Konfiktna aktivna faza i faza izlječenja nakon konflikta, kako je gore opisano, sačinjavaju “prirodne programe posebnog značaja” koji su razvijeni za vrijeme evolucije vrsta i bez prestanka funkcioniraju i u slučaju raznih stresova i posebno u slučaju kratkotrajnog prestanka energetskog napajanja.

NE PANIČITI ZBOG DIJAGNOZE TUMORA!

Tako po dr Hameru, bolesti u onom smislu kako ih tretira suvremena alopatska medicina zapravo i ne postoje već sve ove manifestacije koje su definirane kao “bolesti” predstavljaju prirodno programiranje organizma (sinvolles biologisches Sonderprogramm) s ciljem održavanja života. Tom programu pripadaju i tvorevine kao što su bakterije, gljivice i virusi. Dodajmo ovdje da su virusi samo dio genskog materijala koji se ne nalazi u dijelu stanice, kako to tvrdi i njemački virolog dr Stefan Lanka.

Sve razne vrste tvari za koje se tvrdi da izazivaju rak ispada da ga ne izazivaju, već ga kompliciraju, često vrlo teško, a to su po dr Hameru, prije svih kemijske tvari i postupci koji se koriste u liječenju raka. Najgore su upravo kemoterapija i X-zračenje. I to je težak paradoks suvremene medicine.

Što je još zanimljivije dr Hamer je otkrio da pojava metastaza u organizmu prethodi emocionalni stres koji dožive oni koji se suoče s dijagnozom raka kao vrlo “teške i smrtonosne bolesti”. To je trenutak kada kancerozne stanice počinju putovati preko arterija, a što se nikada ne događa odmah na početku stvaranja raka. Hamer tvrdi da životinje nikada ne dobivaju metastaze jer ne razumiju dijagnozu – “VI IMATE RAK!”

Zato za onoga kome je dijagnosticiran rak ništa nije gore od straha i panike koja ga u tom trenutku obuzme. A da strah i panika od otkrivanja raka budu prisutni kod ljudi diljem svijeta izgleda najviše doprinose mediji puni priča o borbi suvremene medicine s ovom “opakom bolešću”. Istodobno građani se neprekidno upozoravaju da je vrlo važno da redovito vrše preventivne preglede radi “ranog otkrivanja bolesti”.

Ali, prema doktoru Hameru formiranje tumora predstavlja prirodan proces reparacije tkiva i on se događa u životu svakog čovjeka i predstavlja urođen prirodni program samoodržavanja. Možete li zamisliti koliko ljudi na svijetu je u svom organizmu razvilo tumor, a da zato što nisu “na vrijeme “otišli kod liječnika na razne screeninge, nikada nisu ni saznali da ga imaju ili su ga imali.

“Što se tiče dijagnosticiranja raka, tvdi dr Hamer,” oko 40% posto rutinskih pregleda otkriva stare učaurene tumore, koje treba ostaviti i ne dirati ih. Ukoliko ovakva dijagnoza prouzokuje nove stresove, kao što je to stres izazvan strahom od bolesti ili smrti, treba se odmah usredotočiti na ove konflikte. U svakom slučaju, nikada ne treba paničariti ili strahovati od “metastaziranja kanceroznih stanica”.

Hamer također tvrdi da tumor mozga zapravo ne postoji jer se stanice u mozgu nakon rođenja više ne mogu umnožavati. Ono što se na skeneru vidi i što su liječnici ranije često otkrivali kao tumor zapravo je bezopasno vezivno moždano tkivo sačinjeno od glija stanica, koje se javljaju u drugoj fazi izlječenja na mjestu Hamarovog žarišta, kada koncetrični krugovi na CT snimku počinju blijediti i pretvaraju se u mrlju. Ovo vezivno moždano tkivo počinje ispunjavati prostor u kojem je nastala HH lezija. Na tom mjestu zato nastaje povećana krutost tkiva, i to ne izaziva tegobe sve dok organizam ne doživi novi konflikt na istom mjestu. To se na CT snimku može obojiti bijelom bojom i jasno se vidi. Na žalost, kirurzi su skloni to fizički uklanjati i pacijenta osloboditi bolova, ali time naprave nova oštećenja. Dakle, očito je da se u liječenju raka mora prvo poći od rješavanja energetskog konflikta. Zanimljivo je da se uglavnom sve alternativne terapije (o kojima smo ranije pisali) koje su se pokazale uspješnima u fizičkom smislu svode na ubacivanje elektrona u kancerozne stanice (koje rade anerobno) i to iz kisika.

PRVI KORAK U LIJEČENJU RAKA JE RJEŠAVANJE KONFLIKTA!

S obzirom da je liječenje simptoma uvijek razmjerno intenzitetu trajanja konflikta u aktivnoj konfliktnoj fazi, treba uvijek nastojati da se konfikt riješi što je prije moguće i organizam upravo to nastoji sam uraditi.

Ukoliko konflikt ne može se razriješiti zbog postojanja prisile, primjerice dugotrajne jake emocionalne nestabilnosti, umanjivanje njegovog intenziteta je najvažniji korak. Izrazito aktivan konfikt koji dugo traje – lišava tijelo energije do razine kada organizam propada i jedinka umire od onoga što se naziva kaheksija. Narod za mršave ljude u terminalnoj fazi bolesti jednostavno kaže – izjeo ga rak.

Za vrijeme aktivne konfliktne faze uglavnom se ne uočava nikakva fizička promjena u organizmu koja bi se mogla okarakterizirati kao simptom bolesti. Simptom se pojavljuje tek u drugoj fazi, u fazi zalječivanja.

Na primjer, tumori koji se razvijaju za vrijeme prve faze, kao rak pluća, žljezdani rak dojke, jetre, gušterače itd. obično detektiraju samo prilikom rutinskog pregleda (PSA test, mamogramu, Pap test) kroz takozvano “rano skeniranje” ili medicinskim pretragama koje imaju zadatak da nešto pronađu. Ali sva takva skeniranja, rendgenska snimanja i sve druge vrste pregleda (skopia) mogu u stvari biti okidač novog stresa, koji ima za posljedicu stvaranje novog konflikta, jer i samo suočavanje sa pregledima u emocionalnom smislu može izazvati konflikt zbog zabrinutosti, straha od mogućeg pozitivnog nalaza, straha od smrti i sl. Svi ovi stresovi tako vode stvaranju novih kancera.

Opći pad energije, umor, glavobolja, otok, zapaljenje, groznica, zagnojenost itd. su sve to naznake da je neki postojeći konflikt riješen i da je sada organizam u fazi izlječenja prirodnim procesom. Tako većina “bolesti” (kako to suvremene medicina tumači) uključujući intraduktalni rakdojke (na koji otpada oko 25 posto svih karcinoma dojke), maternice, rak bronha ili ne-Hodgkin limfom tretiraju se surovom alopatskim medicinom i medikamentima, kada su već u procesu samoizlječenja.

CITOSTATICI UBRZAVAJU RAST TUMORA

“Kemoterapija i radijacija su tako vrlo brutalni napadi na organizam koji sam nastoji se reparirati i zaliječi i on se tako emocionalno (energetski) batrga naprijed i natrag između nade i panike i to je najteža situacija za pacijenta i izaziva mnogo teže komplikacije”, trvrdi dr Hamer.

“Kirurško odstranjivanje tumora se preporuča samo ako vitalni živci, arterije ili drugi putevi za opskrbu ili eliminaciju otpadnih produkata su pogođeni, primjerice opstrukcija crijeva, žučnog mjehura ili dušnika. Ovo se događa u 15 do 20 posto slučajeva i to su i jedini slučajevi kada tumor vodi do komplikacija. Učaureni (inkapsulirani) tumori koji se ne mogu sami razgraditi zbog odsustva neophodnih mikroba, mogu biti uklonjeni kirurški, ukoliko pacijentu smetaju, savjetuje dr Hamer.

Što se tiče korištenja medikamenata doktor Hamer smatra da se moraju koristiti samo kada imaju učinak koji je u skladu s onim što organizam sam nastoji učiniti kako bi se izliječio. Davanje medikamenata sa simpatikotoničnim efektom koji tonus oganizmu ubrzavaju i podižu krvni tlak pojačavajući konfliktativne simptome (produžava konfliktu aktivnu fazu i čak je pojačava) dok medikamenti sa vagotoničnim efektoma čine suprotno. Dakle, očito je da “za vrijeme konfliktno aktin faze, pacijent treba dobiva samo” vagotonične “lijekove koji smanjuju stanje stresa.

Prema doktoru Hameru, antiobioticima ometaju ili potpuno prekidaju prirodnu reparaciju koju obavljaju neki mikrobi na određenom organu. Naime, svi antibiotici, kortizon, antihistaminici i antinflamatorni medikamenti su simpatikotonični medikamenti sa stimulativnim učinkom. Kad se koriste za vrijeme faze izlječenja (vagotonične) oni očito ometaju ili prekidaju prirodan proces izlječenja.

Simpatikotonični medikamenti su ipak preporučljivi u slučaju intenzivne faze liječenja s potencijalno ozbiljnim komplikacijama, posebno za vrijeme kriza nalik epileptičnim, naglašava dr Hamer.

Da dodamo i jednu zanimljivost koja nije vezana za dr Hamera, a to je da nikotin iz cigara djeluje protuupalno, i to čini upravo preko vagus živca. Zato nikotin i djeluje umirujuće kod nervoznih ljudi. Zašto je onda toliko važno zabraniti pušenje, koje mnoge pod stresom očito smiruje? Ne dovodi li ovo one koji su postali ovisnici o nikotinu u još jednu stresnu situaciju? Da li je to pravi razlog za opću hajku na pušače, pošto dokaza da cigarete izazivaju rak – nema?

Davanje medikamenata, kao i herbalnih dodataka ili hranjivih dodataka, prema dr Hameru, mora biti uvijek u skladu s time u kojoj je fazi organizam – da li aktivnoj konfliktnoj fazi (koju nastoji riješiti i) ili u fazi reparacije nakon oštećenja.

Sedativi i “omamljivači” koji se uzimaju u dugom razdoblju mogu postojeći aktivni konflikt premodelirati tako da on postane odgođen konflikt. Oni drastično umanjuju motivaciju i ukupnu energetsku snagu organizma neophodnu da se konflikt razriješi.

Svi citostatici su otrovni simpatikotonični agensi. Oni ubrzavaju rast tumora koji se razvija za vrijeme aktivne – konfliktne faze. Istovremeno oni umanjuju elastičnost moždanog tkiva koje je uključeno u proces liječenja i stvrdnjavaju ga. Preko hemo tretmana moždani otok se naizmjenično skuplja i širi i konačno, ovaj “harmonikaški” efekt može dovesti do cijepanja moždanog tkiva s ozbiljnim posljedicama.

Tretmani X-zračenjem također imaju citotoksičan efekt. Ukoliko se zračeni organizam uspije oporaviti od ovakvog tretmana vidjet ćemo u njemu leukemiju i to biološki izaziva efekt samosmanjivanja koji uključuje i kosti.

Jedna od najstrašnijih stvari u suvremenoj medicini kod oboljelih od raka je davanje morfija: “Samo jedna injekcija morfija data pacijentu u najdubljoj fazi vagotoniji može biti fatalna. On izaziva promjene u mozgu, paralizira crijeva i kompletno onemogćava funkciju reparacije tako što jednostavno onemogućava funkcioniranje čitavog organizma pošto slabi njegov životni nagon”.

“Bolovi u toj drugoj fazi reparacije su stvari dobar znak, znak oporavka, ali konvencionalna medicina to ne shvaća tako, već to vidi kao približavanje smrti. I pomoću mofijuma pomaže organizmu da umre. I zaista vrlo brzo, organizam tako tretiran umire, ali ne od raka već od “lijeka”, tvrdi doktor Ryke Geerd Hamer.

MEDICINSKI ESTABLIŠMENT NE PRIHVAĆA NOVU MEDICINU

Ovakvim svojim tvrdnjama i načinom tretmana pacijenata (kojih je kod doktora Hamera bilo sve više) on je zadao težak udarac farmakobiznisu koji na suvremenim bolestima zarađuje stotine milijardi dolara godišnje. Geerd Hamer je zapravo u potpunosti negirao samu suštinu liječenja kakvu spovodi već desetljećima alopatska medicina iza koje danas stoji Svjetska zdravstvena organizacija i čitav Međunarodna medicinski establišmment. I to moćni farmakobiznis nije mogao podnijeti.

Kada je dr Hamer 1982. htio na sveučilištu u Tübingenu (u Njemačkoj) predstaviti svoju znanstvenu teoriju (sa svim znanstvenim referencama i dokazima koje je prikupio) – odbijen je bez obrazloženja. O njegovim znanstvenim tezama nisu htjeli (nisu smjeli) dati nikakvu službenu ocjenu. Jedno vrijeme su šutili, a onda je sveučilišni odbor od doktora Hamera tražio da se odrekne svojih teza pod prijetnjom da će raskinuti s njim ugovor o radu. Ovakva ucjena je bila bez presedana u povijesti sveučilišta.

Hamerove teze nitko znanstveno nije opovrgao. Pošto se nije htio odreći svog rada, dobio je otkaz i ovorio je privatnu liječničku praksu. Mediji su ga onda napadali zbog nastojanja da liječi rak – “opaku bolest” za koju se podrazumijeva, valjda, da se ne može tako jednostavno liječiti. Posprdno su ga nazivali “doktorom za rak”, šarlatanom i kriminalcem koji naivne ljude zavitlava i odvlači ih od pravog medicinskog tretmana koji bi im spasio život.

Ozlojeđeni pacijenti, koji su u njegovoj klinici vidjeli jedini spas od smrti (nakon što su već prošli otrovne i invazivne tretmane alopatske medicine koja im nije pomogla), organizirali su se i pisali žalbu državnim tijelima zbog proganjanja doktora Hamera, ali je njihovo pismo vraćeno pošiljatelju sa naznakom – da ga je nemoguće uručiti !

Hamerova privatna klinika u Katzenelbogenu je tako 1985. odlukom suda zatvorena, a pacijentima koji nisu željeli je napustiti, zaprijećeno je uhićenjem.

Da bi mu oduzeli licencu i spriječili ga da dalje radi liječničku praksu, po zakonu Njemačke, morali su utvrditi da je mentalno nesposoban za rad, pa je dr Hamer pozvan na psihijatrijski pregled. Pošto je on to odbio, “ugledni” psihijatrijski savjet koji je bio sačinjen od “najistaknutijih njemačkih psihijatara” (kako ih je establišment rangirao) utvrdio je, bez pregleda, da je dr Hamer psihopat i da nije sposoban za racionalno rasuđivanje. Zaključak su izveli na temelju toga što nije htio odreći svoje teorije (koju su oni protumačili čistom uobraziljom) i nije htio prihvatiti načine liječenja raka koje je propisivala konvencionalna (alopatska) medicina.

Pošto je 1997. godine utvrđeno da je iako bez licence za rad dao trima osobama oboljelim od raka medicinski savjet, uhićen je i stavljen 19 mjeseci u zatvor.

I tužiteljstvo u Austriji je povelo spor protiv Hamera, ali je moralo uvaži činjenicu da je od 6500 pacijenata oboljelih od raka, njih 90 posto ostalo u životu i pet godina nakon njegovog liječenja iako su svi bili u teminalnoj fazi bolesti.

Pored dr Hamera, u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i danas se vrši sudki progon svih zagovornika Nove Medicine, dok je samo sud u Španjolskoj zaključio da nije u mogućnosti da utvrđuje koja je medicinska teorija ispravna, a koja nije. Tako se dr Hamer jedno vrijeme preselio u Španjolsku.

Ali, 2001. istaknuti neurolog Dr. Tereza fon Schwarzenberg, koja i sama pripada nobl kruigovima javno se založila da se ova teorija ipak mora službeno vrlo ozbiljno preispitati, a samog dr Hamera u slučaju da se pokaže da je u pravu darivati ​​Nobelovom nagradom.

Ona je čak u svojoj knjizi i kemoterapiju u potpunosti osporila. Mediji su se tako našli u nedoumici kako da se posprdno odnose prema nekome iz vlaastelinskih struktura, pa su zašutjeli. Ali, ne lezi vraže jer sve je to samo dio perfidne igre da se Nova Medicina ipak kako tako kompromitira i prevali na svoj kolosijek.

Tako su počele preko noći nastajati brojne klinike koje prihvaćaju Hamerove teze i čak promoviraju Novu Germanskim Medicinu. Ali, samo dr Hamer zna da oni to rade na jedan pokvaren i iskrivljen način. Dr Hamer se zato od mnogih ograđuje različitih pismima preko Interneta, s obzirom da su mu glavni medicinski i populistički mediji nedostupni.
 
Kako kontrolirati vlastito zdravlje Novom medicinom saznajte u videu: 
 

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)

Izumitelj (rodonačelnik) takozvane Njemačke (ili Germanske) Nove Medicine, dr. Ryke Geerd Hamer, tipičan je primjer educiranog liječnika koji se, nakon dugogodišnje liječničke prakse i brojnih znanstvenih istraživanja, posebno vezanih za rak, usudio primijeti da sa suvremenom konvencionalnom medicinom i njezinim alopatskim terapijama nešto nije u redu. Jednostavno rečeno – umjesto da liječi ona organizam truje, još više ga slabi i na kraju – ubija

Dr Hamer je tako postavo novu medicinsku teoriju koju je potkrijepio dokazima iz prakse na preko 50 000 slučajeva. Njegova teorija je ponizila konvencionalnu medicinu koja se već desetljećima izučava na svim vodećim medicinskim školama u svijetu.

I dogodilo mu se ono što se dogodilo nekoliko desetljeća ranije doktoru Wilhelm Reichu – proglašen je luđakom, oduzeta mu je dozvola za rad i završio je više godina u zatvoru. Za razliku od Reicha, koji je u zatvoru umro (ili ubijen), Hamer je uspio preživjeti nekoliko atentata i danas je, koliko može, aktivan u obrani svoje službeno nepriznate, ali neosporena znanstvene teorije. Njegova teorija Nove Medicine konačno dobiva sve više poklonika i neki ugledni educirani liječnici diljem svijeta se počinju se interesuju za nju.

Ali, da bi smo bolje shvatili njenu suštinu moramo prvo pokušati shvatiti ono što se ni na medicini ne uči, a to je – što je zaista život. Zato ćemo napraviti jednu malu laičku i slikovitu usporedbu živog bića i strojeva. Lako ćete uočiti kako suvremena konvencionalna medicina (koja prvo proučava leševe) ljudski organizam tretira upravo kao stroj, a ne kao živo biće.

ŽIVA BIĆA NISU STROJEVI

I automobil i čovjek imaju mnoge slične osobine. Imaju mnogo funkcionalnih dijelova, mogu kretati i obavljaju neki rad, moraju stalno se napajaju električnom energijom (prvenstveno elektronima iz atoma vodika), prilikom rada se zagrijavaju, a ako se pregriju moraju zastati i ohladiti se. Ako ostanu bez energije posustaju u radu i konačno stanu.

Možete li sad zamisliti da imate automobil koji je u stanju kada “vidi” da će ostati bez energije, sam ode do benzinske pumpe, za koju je “zapamtio” gdje se nalazi (jer ste ga tamo već vodili više puta i “naučio “je da je to mjesto gdje se ide kada je u stanju bitno smanjene količine goriva u spremniku i” shvatio “je da će tamo biti ponovno napunjen energijom), puni sam sebi gorivo, provjeri u sebi i razinu ulja i sam ga dolije ako treba, provjeri tlak u gumama, eventualno očisti svjećice ili podmaže klipove u motoru, propuše dizne ili čak preventivno sebi postavi filter za ulje i gorivo i sl.

U slučaju nekog lakšeg fizičkog oštećenja, auto sam sebi može ispraviti limariju, zamijeni brisače i žarulje i uopće u stanju je da se tako sam održava u perfektnom ili bar optimalnom voznom stanju. Kada bi takav automobil (ili bilo koja takva strojeva) postojao on bi bio živo biće, jer karakteristika živih bića je upravo sposobnost da se sami održavaju, napajaju neophodnom energijom i sami repariraju u slučaju oštećenja.

Živa bića znaju optimalno rasporediti energiju kojom raspolažu i znaju da razlikuju vitalne organe od perifernih. Vitalne će uvijek napajati energijom, a periferne mogu povremeno i da ih zaustave ili uspore u njihovom radu. Za ovakvo racionalno preraspoređivanje energije i reparaciju mozak kao kontrolni zapovjedni centar ima na raspolaganju niz različiih programa koje je davno tijekom evolucije memorirao i koje u određenim slučajevima aktivira po potrebi.

Automobil, pošto nije živo biće, to nije u stanju i o njemu mora brinuti čovjek koji ga je i napravio. Sofisticiana tehnika je danas u stanju automobilu omogućiti da sam može “ocjeniti” vlastito stanje “zdravlja”. U automobil se ubaci komjuterski program (koji je čovjek također napravio) koji “zna” uočiti (tj. dijagnosticirati) simptome lošeg rada. Ali, računalo može samo signalizira kvar, a reperacija se onda vrši odlaskom kod mehaničara koji fizički intervenira kako bi stroj vratio u normalan (“zdrav”) način rada. Sam od sebe automobil se ne može popraviti.

Ali, živo biće koji je stvoreno od Prirode, pošto je programirano da se samo održava, jer samo to je život, logično je i da se samo popravlja u slučaju lakih ili težih oštećenja. Upravo za popravak tih oštećenja, po doktoru Hameru, postoje prirodni programi koje mozak (kod složenih organizama) aktivira i čitav proces se odvija u međusobnoj komunikaciji svih stanica koje se podvrgavaju elektro-biokemijskom procesu koji preraspoređuje energiju, materiju (umnožava ili smanjuje broj stanica u nekom tkivu) dodatno hidratizira ili isušuje neko tkivo i sl.

Ova reparacija kojom rukovodi mozak se manifestira u donekle promijenjenom načinu čitavog organizma, a posebno može vidjeti na nekom organu koji možda nije izravno oštećen, ali je zbog reparacije nekog drugog organa, koji je pretrpio teško fizičko oštećenje, stavljen na režim smanjenog protoka energije. Ovakvo odstupanje od normalnog rada nekog organa, suvremena konvencionalna medicina vidi kao simptom bolesti, a ne kao sasvim prirodnu manifestaciju reparacije.

S obzirom da su liječnici danas podijeljeni na specijalističke području gdje svatko gleda samo svoj organ (holistička medicina se i dalje svrstava u alternativnu medicinu), svaki ovakav simptom “bolesti” dobiva svoje stručno ime i opisuje se kao patološko stanje. Opisi promijenjenog stanja u funkcioniranju nekog organa i njihovi nazivi (na latinskom) postali su tako medicinska literatura i znanosti i pažljivo su sistematizirani za potrebe medicinske edukacije. Liječnici ih praktično na studijama uče napamet – kao pjesmice. I svako se drži svojih “stihova”.

Ako je bol prorodni signal koji nastaje kada mozak registrira neko oštećenje u organizmu, onda se po biološkoj logici nakon ovog alarma od mozga očekuje da reagira i “nađe” rješenje koje bi dovelo najprije do ograničavanja oštećenje, a kasnije pristupilo reparaciji kako bi se život nastavio dalje. Dakle, bol u nekom organu nije signal koji je Priroda stvorila da bi organizmu naložila da hitno ode kod specijaliste na “tehnički pregled” pod rendgen i razne skenere.

Ali, svi ljudi u zapadnim civilizacijama već su naučeni od malih nogu da za pojavu bola kao simptoma “bolesti” dođu kod stručnjaka u bijelom mantilu koji će ovaj simptom stručno protumačiti i onda ga nastojati eliminirati nekom kemikalijom ili fizičkim odstranjivanjem promijenjenog tkiva ili čitavog tijela . I to je alopatska medicina. Osnovna karakteristika alopatske medicine su tako militantne metode koje se svode na to da se nađe neprijatelj (obično neki mikrob ili virus), da se on izolira fizičkim ili kemijskim napadom i da se po mogućnosti uništiti odnosno ubije.

Ali tu nastaje glavni problem, jer je život suštinski neuništiv. Sve životne forme se mijenjaju, grupiraju, razgrađuju se i ponovno stvaraju, ali je čestica života -protit, mikrozima ili bion – vječna. To je odavno tvrdio još francuski biokemičar i liječnik dr Antoan Besham, a kasnije i Wilhelm Reich. Beshamov znanstveni rad je zataškan, a Raich je ubijen.

EMOCIONANI ŠOK KAO OKIDAČ ZA NASTANAK RAKA

Doktor Ryke Geerd Hamer je također pošao od ideje da je održavanje života ontogenetski princip na kome počiva čitava evolucija. Sve je u stalnom stvaranju i održavanju. Tako svaki složen organizam kao što je i ljudski nakon što je pretrpio neko oštećenje nastoji sam se zaliječiti. Dakle, ako se bol ili nefunkcionalnost nekog organa pojavi kao posljedica procesa reparacije, onda se i medicinski tretman mora vršiti sukladno nastojanjem organizma da se zaliječi, a nikako da se proces ometa ublažavanjem ili uništavanjem simptoma.

I to je suština filozofije dr Geerd Hamera. Ali, zamislite sada što se događa u čitavom organizmu kada se pokrene prirodni program reparacije karakterističan za živa bića, a jedna njena biološka manifestacija koja je protumečena kao simtom “bolest” postane meta militantnog medicinskog tretmana farmaceuticima, koji su za organizam svi toksini i od kojih on po prirodi nastoji da se oslobodi i zaštiti.

Mozak to tumači kao novo oštećenje i možda obustavlja započeti program reparacije, pa hitno aktivira drugi program, također za reparaciju, ali ovog puta složeniji. On, na žalost ima i još izraženije manifestacije u tkivima, pa “stručnjaci” u bijelom tumače da je došlo do još većeg pogoršanja bolesti. Kreću s još jačim kemijskim terapijama, invazijama na tkiva i zbog ovog novog napada mozak pokreće sve veći i veći broj programa za reparaciju jer ni jedan nije u stanju provesti do kraja. Čitav organizam tako vremenom slabi i gubi energiju jer sada čitav sudjeluje u programima reparacije grozničavo se boreći za održanje života, dok ga “liječnik” kao “majstor-kvaris” bjesomučno truje i u tome konstantno remeti.

Ako vam ovo djeluje sumanuto, ali logično, vi ste već shvatili što je život, a što radi konvencionalna alopatska medicina.

Borba s rakom nije ništa drugo do borba s jednom drugačijom formom života. Iz ove borbe, na žalost tumori izlaze kao pobjednici, a čitav organizam se energetski razori i mora se razgraditi na sastavne energetske čestice. To nazivamo smrt.

Naravno, ne krivimo za ovo liječnike, jer su tako naučeni u školi i natjerani od strane svjetskog medicinskog establišmenta da tako postupaju ako žele licencu za liječničku praksu. A, dr. Hamer je upravo ovom vrlo povezanom medicinskom i farmaceutskom establišmentu, zadao težak udarac.

Da postavi svoju teoriju Nove Medicine Hamera je natjerao životni splet okolnosti. Vjernici bi rekli “božja volja”.

“BOŽJA VOLJA” KREIRA HAMEROVU TEORIJU

Ryke Geerd Hamer je rođen 1935. u Njemačkoj gdje je istovremeno studirao i medicinu i teologiju u Tübingenu. U svojoj 22. godini je završio teologiju, a u 26. je dobio licencu za liječničku praksu. Radio je na različitim sveučilišnim klinikama u Njemačkoj od 1963. do 1986. kada mu je licenca sudskom presudom oduzeta.

Specijalizaciju iz interne medicine je završio 1972. i od tada je radio najviše sa zaraženim pacijentima na klinici u Tibingenu, dok je istovremeno radio privatno na inovacijama medicinskih instrumenata. Tako je konstruirao kirurški skalpel koji je sjekao 20 puta oštrije nego oštrica žileta i poznat je kao Hamer skalpel. Konstruirao je i posebnu pilu za kosti koja se primjenjuje u plastičnoj kirurgiji, kao i stol za masiranje koji automatski oblikuje po tjelesnim oblinama pacijenta. Patenti od ovih inovacija su mu donijeli novac, pa se preselio u Italiju gdje je po sirotištima počeo liječiti besplatno.

Preokret u njegovom životu nastao je 1978. kada je njegov devetnaestogodišnji sin Dirk, koji se na moru odmarao na obiteljskoj jahti, greškom ubijen. Ubojica je bio nitko drugi do osobno princ Viktor Emanuel od Savoje, sin zadnjeg talijanskog kralja. Princ od Savoje je bio na svojoj jahti kada je otkrio da mu je netko odvezao gumeni čamac. Noblmen je odmah uzeo svoju pušku i krenuo u obračun s kradljivcem. Čamac je našao privezan za drugu jahtu pa je pucao na čovjeka u čamcu, ali ga je promašio. Metak je, međutim, pogodio u nogu Dirka koji je bio na susjednoj jahti ili čamcu. Nakon četiri mjeseca i amputacije noge, Dirk je umro.

Incident je popraćen i teškim sudskim procesom, kojim je princ simbolično osudjen samo zbog nelegalnog posjedovanja oružja.

Za doktora Hamera i njegovu ženu je ovo bio izuzetan emocionalni šok. Vrlo brzo dr Hamer je i sam dobio rak testisa, iako nikada u životu nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Tako je počeo vrlo intenzino razmišljati nije li ovaj emocionalni šok na neki način aktivirao umnožavanje kanceroznih stanica kod njega.

Kako je u to vrijeme radio kao glavni internista na klinici za rak u Münchenu, počeo je proučavati povijesti bolesti svih kanceroznih bolesnika i da ih uspoređuje sa svojim nalazima. I otkrio ne neke frapantne sličnosti. Naime, svi pacijenti su prije pojave raka također imali neki stresan i dramatičan doživljaj, većeg ili manjeg intenziteta, u svakom slučaju neočekivan. Polazeći od pretpostavke da se svi doživljaji u tijelu registriraju u mozgu, Hamer je analizirao i sve CT snimke mozga (rađene kompjuterskom tomografijom) i sve ih je usporedio sa svojim. Ono što je našao sve je iznenadilo. Na svakom CT snimku on je uočio nešto što se očitavalo kao niz koncentričnih prstenova nalik krugovima u vodi koji se formiraju nakon ubacivanja kamenčića.

Ova lezija koju je na mozgu registrirao CT skener bila je kod različitih pacijenata na različitim lokacijama i različitog intenziteta, ali je uvijek bila tu s karakterističnim koncentričnim krugovima.

Zanimljivo je što su liječnici koji su čitali CT nalaze i ranije ove koncentrične presten uočavali, ali su mislili da se radi o umjetnoj tvorevini koja je nastala u samom aparatu pa ovom nisu pridavali poseban značaj.

Pozvani su inženjeri iz Siemensa (čiji je aparat bio u uporabi) i napravljeno je više različitih snimaka iz više kutova i ova lezija se uvijek vidjela na istom mjestu. Tako je ovo žarište vidljivo na CT-u dobilo ime Hamerovim žarište ili HH (Hemer herde).

Ono što je dalje uočio to je da je lokacija na mozgu ove lezije uvijek bila u regiji mozga koji je u korelaciji s tijelom na kojem se stvorio tumor ili ulcer, odnosno uvijek se radilo o tijelu čiji je rad kontrolirao taj dio mozga.

Doktor Hamer je tako počeo razmišljati da u stvaranju tumora možda aktivno sudjeluje baš mozak i to na neki način kao medijator između psihe (zapravo uobličene energije), preko određene regije u mozgu i organa na kome se manifestira bolest, u ovom slučaju rak. A glavni okidač koji pokreće ovakav program u mozgu, koji i jeste zapovjedni centar za sve organe i tkiva, može biti upravo energetski konflikt koji je nastao nakon nekog iznenadnog šoka ili emocionalnog stresa.

Energetski konflikt tako može biti svaki sukob koji nastaje u prirodnom protoku energije koja se, kroz svaki živi organizam, kreće najvjerojatnije u obliku većih i manjih vorteksa i koji su međusobno povezani i sinhronizirani kao zupčanici na satu. Da postoje glavni energetski kotači (čakre) znala je još drevna znanost.

DVIJE FAZE RADA ORGANIZMA KAO TEMELJNI BIOLOŠKI PRINCIP

Tako se i danas zna da su sve biokemijske reakcije u organizmu posljedica ovog energetskog protoka, ali farmaceutski biznis ovaj elektro-biokemijski proces uporno svodi samo na proučavanje biokemijskih reakcija jer mu je samo to u interesu. Ubacivanjem određenih medikamenata (kemikalija) u ovaj sustav određene biokemijske reakcije se remete, a simptomi “bolesti”, koji su često neugodni, na taj način se minimiziraju ili nestaju. Liječenje koje bi se temeljilo samo na ispravljanju energetskih tokova, koji su došli u konflikt, nije prihvaćeno kao adekvatna terapija u konvencionalnoj medicini i smatra se alternaivnom medicinom. To što neki bioenergetičari imaju uspjeha u liječenju raznih bolesti, očito nije slučajno.

Ovaj energetski konflikt nije u fizičkom smislu ništa drugo do trenutačni strujni prekid i on se, kako je to uočio dr Hamer, registrira u ljudskom organizmu istovremeno na tri razine – u psihi, u nekom dijelu mozga i u tijelu kojim upravlja pogođeni dio u mozgu. I to se događa istovremeno.

Takav strujni prekid (kurcšlus) zbog konfliktnog šoka djeluje upravo kao okidač za program koji će mozak kasnije pokrenuti u cilju reparacije i dr Hamer ga je nazvao Dirk Hammer Sindrom (u znak sjećanja na svog sina) ili skraćeno DHS. Program reparacije ima za cilj najprije razriješiti nastali konflikt, a zatim da otkloni nastala oštećenja. I on je aktivan sve dok se u organizmu ne uspostavi normalan energetski i biokemijski balans. Dok se to ne dogodi, pojedini organi odnosno tkiva u organizmu, koja su obuhvaćena programom reparacije, ispoljavaju neke karakteristične promjene i one mogu biti u formi kancerizacije (umnožavanje stanica) ulceracije (uništavanje stanica) ili neke hipofunkcije. A upravo sve ovo konvencionalna medicina vidi kao manifestaciju bolesti.

Do ovog zaključka doktor Hamer je došao tako što je prvo uočio da čitav organizam ispravno samo ako se adekvatno napaja energijom i to se regulira sustavom napajanja koji radi u dvije faze, a promjenu faze rada (uključivanje i isključivanje) vrši autonomni živčani sustav koji je u medicinskoj literaturi zbog toga podijeljen u dva dijela i nazvan simpatički i parasimpatički. Radi se zapravo o jedinstvenom sustavu.

Prvi način rada (simpatički) aktivira simpatikotonične procese u organizmu, a drugi (parasimpatički) vagotonične koji se odvijaju preko vagus živca. Preko dana iu vrijeme potpune aktivnosti organizma uključen je simpatički režim rada, a noću u vrijeme odmora i spavanja, ali i bolesti odnosno reparacije, parasimpatički. Pravilno smjenjivanje rada ove dvije faze u životu svakog čovjeka se naziva normotonija ili prirodni životni bioritam, a on se vrlo precizno po poklapa sa smjenjivanjem dana i noći. Grafički se ove dvije faze rada mogu prikazati kao elektromagnetski val koji ima brijeg i dolju.

I ljudski organizam napaja električnom energijom baš kao i sve u svemiru. Električnu energiju živa bića uzimaju iz specifično strukturirane vode koja može je pohraniti. U trenutku kada nastane konfliktni šok, autonomni živčani sustav uključuje se odmah u simpatikotoniju (povećano stanje stresa) u namjeri da opskrbi oganizam s više energije kako bi on bio u stanju da što prije riješi konflikt i spriječi da neki organ ostane bez energije. Ovo uključivanje u pojačanu simpatikotoniju se vrši komandom iz onog dijela mozga koji uopravlja organom gdje je došlo do energetskog konflikta.

Razlog zašto su ovi specifični konflikti odražavaju na određenu regiju u mozgu, po dr Hameru, leži u tome što su se ovakve aktivnosti živih organizama stvorile u jednom vrlo primitivnm stadiju života, da bi se kasnije sa evolucijom, odnosno usložnjavanjem organizama usavršavale i preoblikovale u sve složenije aktivnosti, ali uvijek s jednim ciljem – a to je da organizam održavaju u životu. To je naučena borba za opstanak. Da nema nje, ne bi bilo evolucije, ne bi nikada mogla nastati tako složena živa bića kao što je čovjek.

Informacije o tome ne nalaze se zato u našoj svijesti (bar još ne), već u onom vrlo primitivnom dijelu mozga kojim upravljaju instikti. Napominjemo ovdje i endosimbiotsku teoriju, koja kaže da je ljudski organizam vrlo složena kolonija bakterija – mitohondrija koje su izgradile sebi proteinske kućice (stanice) i razvile vrlo složen sustav organizacije života (grad – državu). I to je složen sustav tkiva koja tvore složen živi organizam. Da bakterije kao kolektiv nisu naučile kako da se održavaju, hrane, brane i repariraju nakon oštećenja- nikada ovako složenih formi života ni ne bi bilo. Da su bakterije u stanju pamtiti i učiti, dokazalo je već više vrlo ozbiljnih znanstvenih radova.

Dakle, svaka regija u mozgu iu starom (primitivnom) i u novom dijelu mozga (kori velikog mozga) formirana je tako da zna da na svaki konflikt tj. kvar koji nastane u nekom dijelu tkiva odmah odgovori slanjem određenih informacija svim stanicama unutar sustava. Tako je najstariji dio mozga (produžena moždina i mali mozak) programiran za održavanje rada osnovnih životnh funkcije kao što su disanje, rad srca, uzimanje hrane, repodukcija, dok je najmlađi dio mozga (kora velikog mozga) koncentrirana na komunikaciju s vanjskom sredinom i obranu teritorija. Samo on može vidjeti i čuti vanjski svijet. Tako je suština u primjeni Njemačke Nove Medicine da se shvati biološki značaj konflikta i da se shvati kakve posljedice on može izazvati u trenutku kada ga organizam registrira, kada nastoji ga razriješi i najzad kada poduzima mjere izvršiti reparaciju (izlječenje) oštećenog tkiva ili čitavog tijela.

To je, po doktoru Hameru, jedan sasvim prirodan proces i samo priroda koja je organizam i stvorila može i da ga popravlja. Zato ga Nova Medicina nastoji u tome podržati, a ne da se u taj proces upliće (kao što to čini alopatska) ubacivanjem medikamenta koji proces remete, izazivajući nove konflikte i nova oštećenja.

Hamer je još zaključio da svaki poremećaj zato ima dvije faze u kojima se manifestira (sukladno dvofaznim bioritmom): prva je konfliktna aktivna faza koju karakterizira emocionalni (energetski) stres, a manifestira se hladnim ekstremitetima, nedostatkom apetita, nesanicom.

Pod uvjetom da organizam riješi ovaj konflikt, nastaje druga faza, a to je izlječenje. Ove dvije faze se tako mogu razlikovati kao hladna i topla manifestacija u poremećenom radu organizma. Da se bolesti podjele na “hladne” i “tople” znali su liječnici još prije više stotina godina. Ova druga faza, “topla” faza predstvalja zapravo mnogo teži proces i manifestira se zamorom, groznicom, temperaturom, upalama, infekcijama itd. Ali to je upravo proces izlječenja.

Dakle, povišena temperatura nije bolest već saveznik organizma u liječenju tj. reparaciji.

Ukoliko vas je ovo zainteresiralo, čitajte dalje NAČIN LIJEČENJA I SHVAĆANJA BOLESTI KOJI ĆE VAM PROMJENITI ŽIVOT: NJEMAČKA (GERMANSKA) NOVA MEDICINA – 2. DIO

 
(ivonazivkovic.net/uredio i preveo:nsp)

ŠOKANTAN FILM O “ZARAŽENIMA HIV-om” KOJI TVRDE DA JE AIDS PLANSKA PRIJEVARA, DA VIRUS NE POSTOJI, I DA LJUDI UMIRU OD “LIJEKOVA” KOJE DOBIVAJU ZA “LIJEČENJE”!

HIV je skraćeni naziv za virus koji izaziva pad imuniteta kod ljudi (Human Immunodeficiency Virus). Bolest koja se u kontaktu s ovim virusom razvija je nazvana – AIDS (Acquired Immunodeficiency Syndrome), u prijevodu – Sindrom stečenog nedostatka imuniteta (SIDA)

O tome koliko je ovaj virus opasan, kako se prenosi, tko i kada treba da se testira na HIV, odavno vam je već poznato. Globalni mediji ne prestaju nas, sve na planeti, zastrašivati i zasipati informacijama o ovoj opasnoj bolesti (navodno najčešće homoseksulalaca i narkomana).

Žrtava je, naravno, najviše u SAD, gdje je i najviše narkomana, ali i u Africi (mada tamo nitko ne kaže da je to zbog homoseksualnosti i narkomanije).

Svejedno, pametnom čovjeku je već odavno ovaj virus utjerao strah u kosti, a oni koji su imali potrebu da odu na testiranje i otkriju da su HIV pozitivni (što ne znači da su i oboljeli od AIDS-a) doživjeli su šok. Sada se moraju kriti od svijeta, ali i da, u paničnom strahu, iščekuju sudnji dan kada će ih AIDS totalno savladati. Jer, bolest završava smrtno.

Postoji samo jedan problem: ovaj virus nitko do sada nije izolirao po proceduri koja je definirana još 1973. u Pasteurovom institutu u Parizu i nitko ga nije fotografirao pomoću mikroskopa. Na temelju čega se onda zaključuje da HIV zaista postoji?

Pa cijeli medicinski svijet priča, zaboga! Priča Svjetska zdravstvena organizacija, pričaju biokemičari, tvrde znanstvenici, globalni mediji upozoravaju, države izdvajaju ogromna sredstva za liječenje …

Dobro, ali neki znanstvenici hoće znanstveno validne dokaze.

“Ukoliko postoji dokaz da HIV uzrokuje AIDS trebalo bi postojati znanstveni dokumenti koji ili pojedinačno ili kolektivno objašnjavaju tu činjenicu i to najmanje visoke vjerojatnosti. Takav dokument ne postoji”, izjavio je Dr. Kary B. Mullis dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1993.

“Sve do danas zapravo ne postoji ni jedan znanstveno uvjerljiv dokaz za postojanje HIV-a. Niti jednom takav retrovirus nije izoliran i pročišćen metodama klasične virusologije”, riječi su dr Heinza Ludwig Sengera, umirovljenog profesora molekularne biologije i virusologije na institutu Max-Planck u Münchenu.

Ovakvih stavova ima još mnogo.

Naravno, to su samo znanstvenici koji imaju hrabrosti da se suprotstave stručnom mišljenju autoriteta kao što je Svjetska Zdravstvena Organizacija. To su oni koje ne možete baš obmanjivati, kao što možete nepismen narod, posebno onu u Africi i Aziji. Od liječnika koji ne bi htjeli izgubiti posao i dobro uhljebljenje u WHO i moćnim privatnim bolnicama ne treba previše ni očekivati.

Ali, ako ne postoji virus, kako onda nastaje AIDS?

ŠTO JE ZAISTA AIDS?

Sindrom stečenog nedostatka imuniteta (AIDS) sam po sebi i nije zasebna bolest. Tehnički je AIDS definiran kao jedna od 19 do 60 klasičnih bolesti koje prate pozitivan HIV test, kao što su pneumonija, proljev, hepatitis, malarija, zaušnjaci, ospice, gonoreja, salmonela, tuberkuloza, izvjesna kancerogena oboljenja i još mnoge druge bolesti.

Postupno slabljenje imunoloških funkcija i konačno potpuno razaranja lipoidnih i imunoloških organa je centralni okidač koji dovodi do potpunog razaranja imunološkog sustava i tada nastaje AIDS.

Tako je organizam lišen mogućnosti da se brani od mnoštva virusa i oni slobodno kreću u akciju razaranja stanica.

Različite zemlje imaju različite kriterije po kojima se određuje postojanje AIDS-a. Neki barataju sa 19 bolesti, a neki sa 60. Osnovni kriterij za dijagnozu AIDS-a je ako jednu od ovih bolesti prati pozitivan HIV test.

Liječnici znaju za dva tipa HIV testa: Elisa test, koji je stariji i Western Blot. Obavlja se i treći tip testiranja i to je test viralne nosivosti baziran na reakciji lanca polimeraza (Polymerase Chain Reaction) koji je izmislio upravo nobelovac dr Kery Mullis.

Iako mnogi vjeruju da HIV test otkriva prisustvo baš ovog virusa, to nije tako. Dvije od ova tri testa ispituju postojanje antitijela u krvi kao odgovor na prisustvo izvjesnih proteina. Liječnici tada oprezno kažu da su to proteini za koje se vjeruje da liče na HIV proteine. Specijalizirani doktori – mikrobiolozi, virusolozi i drugi istraživači naglašavaju, medjutim, da ovi proteini nisu karakteristični ni za jedan poseban virus.

Antitijela se ne formiraju zbog prisutnosti samo jednog specifičnog mikroba već zbog raznovrsnih mikroba. Tako je više od 60 okolnosti dokumentirano da reagira na test HIV-a. Među njima su: obična gripa, cjepivo gripe i druge cjepiva, skora transfuzija krvi, alkoholizam, pogrešna uporaba lijekova, bolesti jetre, postojanje herpesa bilo kad u životu, i mnoga druga stanja. Najgore od svega je što trudnoća savršeno zdrave žene može također reagirati pozitivno na test HIV-a.

Dakle, postoji naznaka bolesti kao i kod svih starih i dobro poznatih bolesti, ali se smatra da djelovanjem sa HIV virusom ona izaziva bolest – AIDS.

Evo kako to izgleda ako bi se prevelo u formulu:

Indikator bolesti + HIV = AIDS

Što se tiče testa koji se vrši izazivanjem reakcije lanca polimeraza, postoji izjava samog izumitelja ovog testa, dr Mullisa, “… da ni pod kakvim okolnostima se ne može reći da test dokazuje isključivo prisutnost HIV virusa”. Naprotiv, dr Kery Mullis je vodeći skeptik u vezi povezivanja HIV-a i AIDS-a.

Dakle, u odsutnosti HIV-a, indikator bolesti pokazuje bolest koja se zove svojim starim imenom. Prevedeno u formulu:

Indikator bolesti – HIV = Pokazatelj bolesti

Konkretno to može izgledati ovako:

Tuberkuloza + HIV = AIDS
Tuberkuloza – HIV = Tuberkuloza

Dijareja + HIV = AIDS
Dijeraja – HIV = Proljev

Demencija + HIV = AIDS?
Demencija – HIV = Ludilo?

Eto, tako nastaje bolest nazvana AIDS, u prisustvu virusa (HIV), koji još nitko nije precizno dokumentirao.

Ovakvo objašnjenje bolesti se nekim znanstvenicima i liječnicima učinilo sumnjivim. Zato su krenuli u akciju potrage za istinom o ovom virusu. Otvorili su i svoj sajt: http://www.virusmyth.com/aids/. Tu možete naći njihova razmišljanja.

Možda još jedno logično pitanje koje se meni kao laiku nametnulo: S kojim ciljem bi Kreator (koji je stvorio život) stvorio i jedan takav virus koji razora sam imunološki sustav? Zašto je onda Kreator uopće stvarao imunološki sustav? Nije li ovo biološki nelogično?

OD ČEGA ZAISTA UMIRU “OBOLJELI” OD AIDS-a?

Ali nije sve tako crno. Ima i crnjeg.

Za Afriku je Svjetska Zdravstvena Organizacija ustanovila posebnu tehniku ​​za dijagnosticiranje AIDS-a. S obzirom da je HIV test suviše skup (za jeftine crnce, valjda), oni su odobrili vizualnu dijagnostiku. Tako, ukoliko afrički pacijent izgubi 10% svoje težine, ima groznicu ili upornu dijareju praćenu eventualnim kožnim osipom i svrbežom … Da, onda je to – AIDS. Točka.

Još ako to potvrdi CNN, nema što se poriče. Točka.

Sa ovakvom tehnikom dijagnosticiranja jasno je zašto u Africi postoji prijavljen tako veliki broj obeololih od AIDS-a i još veći broj HIV pozitivnih i zašto se ogromna sredstva iz nacionalnih proračuna država članica UN izdvajaju za borbu protiv ove bolesti.

Ista dijagnostička tehnika se primjenjuje i u jugoistočnoj Aziji. Ostale bolesti koje su posljedica siromaštva i loše higijene, potpuno se zanemaruju.

Prosječno inteligentnom čovjeku postaje sada uočljivo da postoji neki PLAN po kome se NEŠTO u vezi s ovim “virusom” radi i gdje je uključena UN kao i Svjetska Zdravstvena Organizacija. Dakle, ako virus i nema, PLAN postoji.

Ali ljudi ipak umiru od AIDS-a?

Čini se da ljudi prije umiru od lijekova koji su izuzetno toksični i koji im se daju protiv “opasnog virusa”.

Za pogoršanje zdravstvenog stanja osoba koje su pozitivne na HIV postoje dva razloga: ili je osoba oslabila zbog pothranjenosti ili je neka druga bolest koja je zapostavljena – napredovala, ili je osobi dat lijek za AIDS.

Jedan od tih lijekova je Azidothymidine, skraćeno AZT. Lijek je nastao 1964. da bi se koristio u kemoterapiji kod oboljelih od raka. Bio je odbačen i prije nego što je stigao na tržište, jer su već u laboratoriskim testiranjima mnoge životinje uginule. Ovaj lijek se smatra jednim od najotrovnijih lijekova koji je ikad stavljen u uporabu.

On jednostavno zaustavlja sve DNK sinteze u ćeliji, te se smatra pravim otrovom za stanice. Za razliku od njegove primjene u terapiji u liječenju raka kada se on koristi samo nekoliko tjedana i nikad više, u liječenju AIDS-a on se propisuje za cjeloživotno uzimanje. Dakle, smrtno otrovan lijek se mora uzimati doživotno!

Sada vam je jasno zašto pacijenti koji umiru od AIDS-a izgledaju tako kako izgledaju ..

To su ljudi koji polako, ali sigurno – umiru. Zvanično na listi efekata koje ovaj lijek izaziva su upravo: razaranje koštane srži te stoga nastaje i anemija i daljnji pad imunološkog sustava do njegovog potpunog sloma, kao i poremećaj rada crijeva i smanjenje apsorbcije hranjivih tvari, uslijed čega dolazi do pada težine. Trbušni bolovi, bolovi u leđima, grudima, otok usana, groznica, simptomi prehlade, krvarenje desni, dijareja, otkazivanje jetre, depresija, konfuzija i još mnogo toga, posljedica su uzimanja ovog “lijeka”.

Dakle, ljudi se proglašavaju bolesnima od AIDS-a na temelju postojanja virusa koji nikada nije dokumentiran i znanstveno dokazan, otkrivenog testovima koji su nespecifični, i na njima se provodi liječenje teško otrovnim lijekovima koji uzrokuju upravo one simptome za koje se tvrdi a ih stvara prisustvo HIV-a.

Tko je tu zaista bolestan?

Ne, vi ćete možda pomisliti da nije moguće da liječnici stvaraju ovu opaku bolest. Ali, postoje i drugi primjeri takvih bolesti koje se jednim imenom nazivaju ijatrogeni bolestima. Podsjetimo na Svinjska gripa, SARS, Španjolska gripa ..

A sve se uvijek vrtjelo oko novca koji se slio na račune farmaceutskih kompanija.

Ali, nije samo biznis u pitanju. Postoji i nešto drugo.

Još prije trideset godina objavljen je program o neophodnosti depopulacije ljudske vrste na planeti. To nije tajna. Svi sumnjivi virusi upravo se i pojavljuju tamo gdje je populacija siromašnih najveća. Je li ovo perfidno smišljeni genocid? Da li je on “human” jer žrtva nije svjesna da mora umrijeti jer to NEKO želi?

Zar je to teško zaključiti?

U Velikoj Britaniji kao i u SAD sprema se zakon po kome će sve trudne žene biti obavezno podvrgnute HIV testu. Kakav štos, kada se zna da upravo trudnoća daje pozitivan rezultat na ovakav test. Naravno, HIV pozitivne osobe se odmah registriraju i stavljaju na posebnu listu i prate se. To su potencijalno “opasne” osobe.

Njihova djeca će biti automatski zaražena HIV-om. I ona se moraju pratiti. Svaka i najmanja temperatura ili prehlada mogu biti – ZNAK. Onda se mora što prije dati “LIJEK”. Azidothymidine (AZT), na primjer. Nije li to uvod u legalizirano masovno ubijanje?

Što nama preporuča bivša Jugoslovenska asocijacija za borbu protiv Side (JAZAS), “nevladina”, neprofitna organizacija koja je “spontano” nastala i koju vode isključivo mladi ljudi koji nemaju pojma odakle im pare da vode svoje akcije: Tko, po njima, treba se podvrgne HIV testu?

Nije li ovo poziv na ubijanje? Koliko ljudi ovo može shvatiti? Antropologija je vrlo precizna: tko želi reducira stanovništvo, mora prvo onesposobiti i ubiti žene.

Ali ni to nije sve. Narod treba maksimalno varati i pljačkati. Tako se sada radi i na dobivanju cjepiva protiv HIV-a. Naravno, za ova istraživanja se iz nacionalnih proračuna izdvaja pozamašna suma.

Poznati baletni igrač Rudolf Nurejev jedna je od žrtva AIDS-a. Ovo su objavili svi svjetski mediji. Ali nisu objavili da je kao “lijek”, nakon što je otkriveno da je HIV pozitivan, dobivao AZT.

Nurejev je zapravo umro od perikarditisa (upale srca) koju je dobio inficiranjem Cytomegalovirusom iz obitelji herpesa. Ovaj mikrob je obično latentan, ali zbog pada imunološkog sustava, navodno uzrokovanog HIV-om, on je postao patogen. Ili je možda postao patogen zbog AZT-a? Ne, zaboga! Nurejev je umro od AIDS-a. Točka.

Tko je stvorio AIDS (VIDEO) …
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet/uredio i preveo:nsp)

Desit će se nešto prilično veliko. Svi to osjećaju. Preseljenje u podzemna skloništa je počelo prije dvije godine. Neki od tih bjegunaca kažu da će u 2015. godini nastati pakao

Kažu da je vrijeme da se prestanu upozoravati ljudi i da se počne sa sakrivanjem od pogrešnih ljudi.

Jim Marrs je 9. prosinca 2012. godine raspravljao o tome kako je oko 400-500 glavnih bankara napustilo svoje položaje i povuklo se. On je rekao kako je elita napravila svoje trezore kojima samo oni imaju pristup. Nešto se loše sprema i elita je toga svjesna.

Na ljeto i jesen su svi mediji brujali o eboli. Javljale su se priče o postojanju cjepiva, o tome da se ebola prenosi zrakom itd. Zatim, kada su priče o eboli dostigle svoj vrhunac u listopadu, svi izvještaji su odjednom zamrli. Zašto?

Razlog je vrlo jednostavan. Dolaze božićni praznici. Amerika je svjesna da se najveći promet ostvaruje između Noći vještica i Nove godine. Financijski uspjeh za božićne praznike podrazumijeva da ljudi moraju smatrati da je sigurno da idu u javnost. Da je javnost pomislila da se ebola može dobiti odlaskom do grada, ne bi bilo ništa od božićne kupnje, a globalističke korporacije ne bi mogle zaradile. Međutim, to će se uskoro promijeniti.

Zbog čega je uslijedilo zastrašivanje ebolom?

Mnogi pogrešno vjeruju da je zastrašivanje ebolom ublaženo, a to je daleko od istine. Nije li interesantno da nikada nije objavljen toksikološki izvještaj neke od žrtava ebole? Kada bi se te osobe čudom oporavile, nisu se pojavljivale u medijima. Zašto?

Ono što je važno jest da se u SAD stvori dojam da je država na rubu pandemije. To može osigurati izgovor vladi da se priprema za nešto što bi javnosti u drugim okolnostima bilo čudno. O kakvim se pripremama radi?

Radi se o pripremama za vojni zakon koji se lako može prevesti iz medicinskog u politički, kao odgovor na ekonomski kolaps. Jedno je sigurno. Kada bi Ebola ili neki drugi patogen dospio do Amerike, njena ekonomija bi se raspala jer ljudi ne bi jeli, kupovali, išli na sportske događaje i koncerte.

Pripreme za vojni zakon proizlaze iz zastrašivanja ebolom

SAD je sastavio detaljne procedure za tretiranje pandemije i one uključuju uporabu sile. Tajništvo zdravlja SAD ima dozvolu da poduzme mjere kako bi se spriječio unos i širenje zaraznih bolesti iz drugih država u SAD i između država. Za izvršenje tih mjera angažirat će se Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Dvije osnovne strategije koje će CDC koristiti biti će izolacija i karantena.

Postoje priče da je zdravstvena služba u Los Angelesu napravila dogovor s vladom da se osiguraju “jeftine” ustanove za beskućnike, poznate kao “FEMA kampovi”.

Cilj je osigurati kratkoročni smještaj za pacijente koji se oporavljaju od neakutnih bolesti ili ozljeda koje bi mogle pogoršati životom na ulici. Lokacijom će upravljati “LAMP” zajednica, neprofitna agencija sa preko 25 godina iskustva u pružanju usluga beskućnicima.

Tod Starns, novinar FOX News-a i voditelj talk showa intervjuirao je neprijavljene doktore, sestre i savjetnike koji rade s ilegalnim imigrantima u San Antonio-u, Teksas. Njima se prijeti da će ići u zatvor ako se sazna koliko su loši zdravstveni uvjeti i pod kakvim je rizikom američka javnost.

Jedna od sestara je navela da se pojavilo dijete sa šugom, ali nisu smjeli govoriti da je šuga, iako su svi znali što je u pitanju. Mnogi radnici nisu htjeli dodirivati stvari.

Od svibnja 2014. godine, u državi su se počeli pojavljivati ​​izvještaji, slike i snimci mobilizacije vozila UN-a unutar Amerike.

Ovi izvještaji su doveli do sumnje da dolazi do mobilizacije okupacijske sile.

Prema jednom od izvještaja, ova vozila su proizvedena u SAD i transportirati će se preko mora. Zaista? Da li to objašnjava transport tih istih vozila u nekoliko južnih država?

Očito je u pitanju prepozicioniranje vojne imovine za uporabu u budućnosti.

Tijekom “krize ebole”, otkriveno je da će u slučaju pandemije Tajništvo zdravlja i socijalne službe (HHS) uspostaviti operacijsku kontrolu nad federalnim zdravstvenim službama. U slučaju pandemije, HHS će narediti odvođenje oboljelih od Ebole u karantenske kampove.

Postoje dokumenti koji potvrđuju navedenu tvrdnju.

ESF #8 uspostavlja nacionalni ugovor o hitnoj pomoći, dizajniran da se pruži podrška za evakuiranje ozbiljno bolesnih ili ozlijeđenih pacijenata.

Pogledajte samo tko sve sudjeluje u programu za odvođenje u “bolnice” (nasilne kampova u kojima se mogu ljudi zadržati vječno bez pravne pomoći), prema ESF # 8 dokumentu:

• Ministarstvo Poljoprivrede
• Ministarstvo Trgovine
• Ministarstvo Obrane
• Ministarstvo Energije
• Ministarstvo Domovinske sigurnosti
• Ministarstvo Unutarnjih poslova
• Ministarstvo Prava
• Ministarstvo Rada
• Ministarstvo Države
• Ministarstvo Prometa
• Ministarstvo veteranskih poslova
• Agencija za zaštitu okoliša
• Administracija za opće usluge
• Agencija SAD za međunarodni razvoj
• Pošta SAD
• Crveni križ SAD

U HHS / FEMA kampovima neće biti medicinskog osoblja

Kao što vidite na gore navedenoj listi, ne spominju se CDC niti Nacionalni institut za zdravlje. Također nema nikakvih legitimnih medicinskih organizacija. Nije li čudno da će se transport vrlo bolesnih ljudi obavljati bez prisustva medicinskih organizacija i / ili ustanova?

Ne postoji ni trunka dokaza da su ovi kampovi namijenjeni za liječenje ljudi zaraženih ebolom ili onih koji su joj bili izloženi.

Ono što poprilično uznemirava je da će ovi kampovi predstavljati kampove smrti za relativno zdrave ljude. Jadni oni kod kojih se konstatira astma ili začepljenje dišnih organa uslijed alergije.

Svaki medicinski karantenskih kamp u kojem nema medicinskih organizacija treba se smatrati koncentracijskim logorom i nikako drugačije!

U ovom članku je naveden kratak pregled događanja tijekom krize ebole. Prepozicioniranje imovine vojnog zakona i koncentracijskih kampova prošlo je uglavnom nezapaženo, jer se sve činilo prilično razumnim mjerama koje bi se poduzele u slučaju epidemije. Ebola je možda “privremeno” nestala, ali vojni zakon i karantenski planovi nisu.

U siječnju će biti spremne prva cjepiva protiv ebole u centrima za testiranje u Knoxville, Tennessee. Bill Gates nije za džabe uložio pola milijuna dolara u cjepiva protiv ebole.

Insajderi javljaju da će se Ebola, ili nešto jednako smrtonosno pojaviti sredinom siječnja i travnja. Može se zaključiti da se obavezno cijepljenje i medicinski vojni zakon očekuju u 2015. godini.

Nezavisni analitičari tvrde da su sve ove akcije usmjerene za pripremanje vlasti za kolaps SAD i masovne nerede uslijed propasti dolara i gubljenja svih ekonomskih instrumenata.

Analitičari smatraju također da je cijela povijest oko Rusije prvenstveno nastala zbog sinhroniziranog napada Rusije i Kine na dolar kao najmoćnijeg oružja SAD-a. Umjetnim podizanjem vrijednosti dolara i obaranja cijene zlata, dalo je priliku Rusiji i Kini da dolare zamjene za zlato.

SAD je ušla u vrtlog iz kojega ne može izaći bez obaranja dolara i cijele ekonomije. Ako podignu cijenu zlata, pada dolar, ako podignu cijenu dolara, a obore cijenu zlata, Rusija i KIna izbacuju dolare i kupuju zlato. Igru vode Rusija i Kina, SAD gubi.

Da je stvar ozbiljna svjedoči i masovno i ubrzano povlačenje rezervi zlata iz SAD, od strane raznih zemalja.

Još jedan izazov će se pojaviti početkom nove godine, a koji ima veza s utrkom za naoružanje i pripremama za Treći svjetski rat. Trenutno je u tijeku zatišje. Kada sat otkuca ponoć i počne 1 siječnja 2015. godine, počet će i još jedno odbrojavanje.
 

 

 
 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19433"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Zašto sam se na prvom mjestu opredijelio da obradim škakljivu temu kao što je droga i njezin utjecaj na svijest? Iz prostog razloga što sam samoproklamirani stručnjak po tom pitanju

Ne, nisam završio medicinu niti psihologiju, već sam onako seljački istražio teren potpuno pješke; većinu droga koje su u ponudi, bolje rečeno koje su bile na izborniku u vrijeme mog istraživanja, sam konzumirao. Neke malo više, neke malo manje, na jednu tvar sam bio opasno navučen, ono jako do bola, malo je nedostajalo da preteknem. Ali još sam među živima iz ko zna kojeg razloga, i zato želim izvjesna saznanja i iskustva podijeliti s vama.

Živjeh šest godina u minskom polju zvanom London. O da, pravo minsko polje za nas radoznalce iz istočnih zemalja. A ja stara pacerčina nagazih baš na svaku minu u polju. Ozbiljan u namjeri da proučim djelovanje narkotika na tijelo i um, zavrnuh rukave, zarolam novčanicu, kupih rizle i prionuh na posao muški, što bi rekli stari naši – samopregorno. Uf, baš sam sagorio!

Od psihoaktivnih legalnih i nelegalnih supstanci probao sam: hašiš, kanabis, kokain, heroin, ecstasy, ketamin, speed, LSD, Valium, alkohol i duhan.

Evo zašto objavljujem ove neslavne podatke; vodeći engleski stručnjaci iz oblasti opijata, dakle toksikolozi, psihijatri, doktori, policajci, su 2013. godine, poslije višegodišnjeg istraživanja, napravili listu od dvadest najštetnijih tvari po ljudsko tijelo i društvo uopće.

Došli su do zanimljivih i kontradiktornih zaključaka, toliko kontradiktornih da ih je britanska vlada odbila ozvaničiti. Lista je sastavljena po sljedećem redoslijedu: dvadeseto mjesto zauzima najmanje štetna tvar i svaka sljedeća je jača odnosno štetnija.

Lista izgleda ovako: (u popisu sam napomenuo supstance koje sam konzumirao i koje se spominju u tekstu, ostale opijate nisam spominjao jer ih nisam koristio i uglavnom se radi o lijekovima i stimulansima koji se mogu kupiti u ljekarnama uz recept)

Osamnaesto mjesto zauzima ecstasy, zatim na četrnaestom mjestu dolazi čuveni LSD, jedanaesto mjesto zauzima kanabis, neočekivano visoko deveto mjesto zauzima duhan, osmo mjesto pripada speedu, sedmo mjesto je okupirao Valium, šesto mjesto zauzima ketamin, na petom mjestu nalazi najrasprostranjenija droga na planeti – alkohol, na četvrtom mjestu ustoličio se metadon, i istinski oskarovci koji zauzimaju drugo, odnosno prvo mjesto, su kokain i heroin.

Duhan je u Britaniji izravno odgovoran za 114 tisuća smrtnih slučajeva godišnje i odnosi više života nego alkohol, AIDS, ubojstva i prometne nesreće zajedno. Duhan u prosjeku skraćuje životni vijek za deset godina i jedan od pet stanovnika Britanije je probao duhan. Zanimljivo zar ne?

Skačemo odmah na peto mjesto na kome se nalazi alkohol koji je po ovoj listi štetniji nego droge poput spid, LSD, ecstasy, ketamin.

Alkohol je štetniji po društvo nego sve legalne i ilegalne droge na ovoj listi zajedno i neposredno je odgovoran za 40 000 tisuća smrtnih slučajeva u Britaniji, a konzumira ga oko 40 milijuna stanovnika ovog kišnog i maglovitog otoka. Eksperti koji su sastavljali listu složni su u jednoj konstataciji a to je da se alkohol kojim slučajem pojavio na tržištu prije neku godinu, sigurno bi zakonski drugačije bio reguliran. Ali kao što znamo, alkohol cirkulira u ljudskoj krvi odavno i današnjim puritanskim, demokratskim vladama gigantski konglomerati za proizvodnju alkohola svojom financijskom moći drže vezane ruke.

O heroinu i kokainu ne treba pisati posebno jer smo dovoljno čuli, vidjeli, osjetili, posvjedočili o njihovom djelovanju na ljudsku psihu i tijelo.

Ko su najveći protivnici narkomanije?

Debeli stričevi, brkate tetke, zadrigli rođaci, rumeni kumovi, ispred kojih na slavama, svadbama, rođendanima i sahranama stoje raskrečeni mrtvi prasići, sarme, tulumbe, baklava, alkohol, duhan, bijelošećerne torte i peciva nastala ujedinjavanjem bijelog brašna, praška za pecivo, soli i kvasca. Ah, uvijek to bijelo …

Kako društvo gleda na one koji trguju nelegalnim drogama, a kako promatra one koji dilaju legalne gudre koje nanose štetu ljudima koji ih konzumiraju, ali i svima koji borave u prostorijama gdje se puši i pije?
Jedni su marginalci a drugi su hvaljeni kao uspješni menadžeri! Da li univerzalnu karmu zaista zanimaju zakoni pisani ljudskom rukom?

Što je s kanabisom? Zašto se u posljednje vrijeme diže tolika frka oko legalizacije kanabisa?

Moje osobno mišljenje, koje sam izvukao iz petnaestogodišnjeg konzumiranja trave i njenih derivata, je da je cijela priča kako je marihuana vrlo beneficijalna po ljudsko zdravlje, prenapuhana i da se više radi o pobuni protiv sustava i zakonodavaca, nego o istinskoj potrebi čovjeka za inhalacijom obogaćenog dima.
Mit da kanabis ubija 98% kancerogenih stanica, koji kruži netom i fejsbukom, nije točan. To je još jedna od niza neprovjerenih informacija koju u eter guraju dugogodišnji korisnici i interesne grupe koje bi prve da ulete na polje distribucije ako gandža bude legalizirana.

Kao bivši dugogodišnji korisnik smatram da kanabis nije ljekovita biljka i da ima pogubne učinke na ljudsku psihu. Objašnjenje?

Onima koji se bave energijama dobro je poznato da kod čovjeka postoje latice inteligencije koje se nalaze poviše glave, i izgledaju kao hobotnica zalijepljena na teme čovjeka, čiji pipci pretražuju prostor u potrazi za hranom. Kao što samo ime govori, namirnica kojom se prehranjuju latice inteligencije je inteligencija, tako da se latice lijepe na sve što kruži u eteru a u sebi nosi nekakvu informaciju, odnosno inteligentnu formu. Pojedinci svoje latice napajaju čitanjem, meditacijom, muzikom, plesom, slikanjem, kreativnim radom, itd. … dok drugi latice prehranjuju artificijalno izvorima zabave, odnosno duvanjem, pijenjem, drogiranjem, koje se u većini slučajeva završava gledanjem nogometnih prijenosa, pijenjem piva, buljenjem u kompjuter, igranjem igrica, i u najboljem slučaju seksom.

Energija droge je, jel tako, bestjelesni inteligentni entitet koji u sebi sadrži pregršt informacija koje se u jednom trenutku mogu učiniti kao korisne, ali te škakljive informacije imaju samo jednu svrhu, a to je da zaustavljaju konzumente na putu ka višim razinama svijesti.

Da li su one kao takve loše? Ne!

Njihov zadatak u svekolikom postojanju je upravo taj; da ne dozvoljavaju prolaz ka višim razinama svijesti onima koji za to nisu spremni. Moramo se složiti sa činjenicom da nepripremljena pojedine informacije i znanja nanose više štete nego koristi. Latice inteligencije, kojih kod intelektualno razvijenih ljudi ima dvadeset i jedna, izuzetno su oštre i pokretne, dok su kod konzumenata opijata otupljena i nema ih više od pet, šest. Kod onih koji konzumiraju bilo koju vrstu opijata svakodnevno, latice inteligencije izgledaju kao mrtva hobotnica čiji pipci beživotno visulje podno brade u predjelu vrata.

Osobno poznajem i družim se s velikim brojem uživalaca opijata, naročito s ljubiteljima kanabisa ili njenih derivata, i ne moram biti Einstein kako bih uočio promjene u njihovoj motorici i brzini i lucidnosti razmišljanja, prije i poslije inhaliranja magičnog dima.

Želio bih napomenuti kako alkohol i kanabis zaista na trenutke otklanjaju suvišne misli i saniraju probleme, ali veliko pitanje je gdje odlaze te misli i problemi kada smo pijani i naduvani!

Cilj cjelokupne priče oko podizanja svijesti bazira se na umirivanju uma kojeg možemo slikovitije opisati kao divlju rijeku nadolazećih misli koja teče lubanjom. Alkohol i marihuana zaista potiskuju misli i probleme, ali ispod bujice uma. Ovo pokazuje da misli i problemi nestaju dok traje djelovanje opijata, ali bujica uma nije pregažena, odnosno problemi nisu riješeni već samo potisnuti.

Rijeku uma treba pregaziti i tako stići na onu drugu, ponekad se čini nedostižnu obalu, gdje caruju sloboda, mir i tišina. Najučinkovitiji prijevoz do tamo je splav meditacije.

Dakle, suočavanje s problemima i suvišnim mislima, čistog uma, u tišini i sklopljenih očiju.
Put opijata i psihostimulansa čini se kao prečac do oslobođenja, jer se ne ulaže nikakav napor sem gutanja, šmrkanja, rolanja, ispijanja … Ali tu je skrivena zamka droge, jer se ubrzo javlja ovisnost, koju većina konzumenata poriče, tvrdeći da su samo rekreativci.

Da li konzumiranje droga proširuje svijest?

Na početku da, ali to su zanemarivi postoci u odnosu na to koliko droga konzumira ljudsko tijelo i psihu, jer da ponovim, jedini način podizanja svijesti je umirivanje uma, a droge, opijati i alkohol, su najkaloričnije potpaljivači kotlovnice uma.

Konzumenti marihuane, alkohola i duhana, često koriste i druge stimulanse kao što su kokain, LSD, ecstasy, heroin i kad dođu vremena liječenja, skidanja, čišćenja, u većini slučajeva nastupa razdoblje opasnih zabluda. Shema ovako glasi: Ostavio sam kokain, ali duvam i pijem. Moram jer ne mogu biti strejt. Ostavio sam duvka, ali cirkam ko lud. Ostavio sam alkohol, ali duvam ko propuh.

Brod koji je s pet konopaca bio vezan za obalu i dalje će biti uz obalu ako odvezle četiri čvora!
Brod jeste najsigurniji u luci, ali brod nije dizajniran da bude u luci. Dok se ne oslobodimo svih ovisnosti, ne može se pričati o podizanju svijesti.

Alkohol ili kanabis?

Ako se mora birati između ove dvije supstance, moj glas dajem kanabisu.
Zašto?
Alkohol podgrijava nasilje, kanabis umiruje.
Nitko nikad nije vidio dva naduvana lika da se tuku, ali smo svjedoci svakodnevih tuča, nasilja, ubojstava koji su podgrijani alkoholnim parama.
Da li bih oteo špricu iz ruke tipu koji se bode na ulici? Ne!
Da li bih slučajnom prolazniku ugasio cigaru kad ga vidim da puši? Ne!
Da li bih rođenom bratu sklonio čašu rakije sa stola? Ne!
Da li bih uzeo zarolanu novčanicu liku u toaletu, koji se nadvio nad plastičnom daskom toaleta, išaranoj bijelim linijama? Ne!
Da li bih nekome preporučio put istraživanja svijesti uporabom psihostimulansa?
– A što su psihostimulansi? – Odgovaram pitanjem.
Da li je neophodno da psihostimulansi dolaze izvana?
Da li je religijski post psihostimulans? Svakako!
Da li je meditacija psihostimulans? Naravno!
Da li je trpljenje tjelesnih bolova psihostimulans? Da!
Da li je ples psihostimulans? Jeste!
Da li je kreativan rad psihostimulans? Najbolji!
Da li je LSD psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je ecstasy psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je heroin psihostimulans? Sigurno 100%, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, i dolazi izvana!
Da li je kokain psihostimulans? Jeste, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, doziva strah i dolazi izvana!

Zašto je droga označena kao jedna od najvećih društvenih pošasti?

Moje osobno mišljenje je da je zato što se zlouporaba droga tretira kao kriminalni delikt, a ne kao zdravstveni problem.

Svi mi koji smo otplesali ples s drogama, alkoholom, i duhanom, trebali bi se zapitati da li smo zaista imali problem s navedenim supstancama, ili smo imali problem sa tjelesnim senzacijama koje one izazivaju? Mislim, ja zaista nisam imao problem sa čašom viskija dok je stajala na stolu, niti sa kutijom cigara u džepu, niti s linijom bijelog praha dok je ležala razvučena na položenom ogledalu. Problemi su nastali kad su tvari došle u dodir s mojim tijelom, odnosno umom, i napravile biokemijsku reakciju u mozgu koju sam ja ocijenio kao ugodnu i zabavnu. Dakle, problem nije u psihoaktivnim tvarima već u konzumentu!

Svjedoci smo vrlo neuspješne politike suzbijanja droga i ostalih psihoaktivnih supstanci, jer činjenice s terena jasno pokazuju da je droge na ulicama svake godine sve više, da broj konzumenata vrtoglavo raste, i da prosječna starost uživaoca opijata rapidno opada. Dakle sve je više klinaca koji konzumiraju drogu.

Edukacija u osnovnim i srednjim školama u vezi droga praktično ne postoji, i većina roditelja / staratelja, škola, odgojnih ustanova, služe se taktikom zastrašivanja i oslanjaju se da će strah stvoriti animozitet ka opijatima.

Da li je moguće da strah ratuje protiv paranoje? Stativa!

Kad bi mene pitali ne bi puno skitali, jer bih predložio da se organiziraju predavanja koja će držati izliječeni, a potom obučeni za rad s ljudima, narkomani, alkoholičari, pušači, koji bi po školama, sveučilištima, mjesnim zajednicma, ili gdje već, ispred karte ljudskog mozga, govorili o utjecaju psihoaktivnih supstanci na mozak i središnji živčani sustav. Mislim da predavači ne trebaju biti zdravi, jedri, uredni doktori ili sociolozi, koji su znanja stekli proučavanjem knjiga, boravkom u laboratorijima, listanjem psihologije, već mislim da bi profesori u ovom slučaju morali biti dugogodišnji ovisnici koji su se uspjeli isčupati iz kandži ovisnosti.

Klinci trebaju čuti nekog tko govori iz vlastitog iskustva, klinci moraju vidjeti te žutilo, sarma podočnjake, polupane zube, izborana i upijena lica, duhanske prste i drhtave ruke.

Preventiva je u svim slučajevima efikasnija od liječenja.

Ali pošto u ne živimo u perfektnom svijetu, uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će se navući na legalne i nelegalne droge, i smatram da teške slučajeve ovisnosti ne treba liječiti uporabom manje štetnih droga kako to trenutno radi medicina.

Pa ljudi moji, eksperti i dan danas prepisuju heroinskim ovisnicima metadon, koji je lošija verzija heroina. To je isto kao da renovirate namještaj na Titanicu, kako je to slikovito opisao stari, proslavljeni, i nadasve kvalitetni londonski junkie koji se očistio prije deset godina.

Postoje razni načini da se pomogne ljudskim bićima koja su duboko zaglibila u blato ovisnosti, a predlažem jedan nekonvencionalan program; prvih tjedan dana remen, stolica i okruženje ljudima koji znaju voljeti. Ako je neophodno, dolazi u obzir i par šljaga koje izviru iz ljubavi. Prvih sedam dana su najgori, poslije toga kriza znatno slabi, a onda na red dolazi čišćenje organizma posnom i sirovom hranom, potom kreće lagana meditacija, zatim fizička aktivnost s naglaskom na znojenje, najbolje joga. Najvažnije je prisutnost ljudi koji znaju da vole, preporučujem da to ne bude rodbina, već ljudi koji imaju Znanje o istinskoj Ljubavi. To je nova sorta ljudskih bića koju sve češće susrećem na putovanjima kroz Južnu Ameriku, ali o njima nekom drugom prilikom.

Pretpostavljam da teorija zvuči kao utopija, ali ovu metodu nisam ja izmislio, već sam tijekom jednog od mojih putovanja prošao kroz kamp u Amazonskoj džungli u kom sam otkrio ovu recepturu, i gdje sam popričao s nekolicinom bivših ovisnika koji su se izliječili. Poslije su ostali u kampu volontirati …

Da li je moguće izlječenje poslije višegodišnje zloupotrebe droga?

Kod ekstremnih slučajeva gdje je došlo do permanentnih oštećenja mozga ne, ali kod većine, mislim na 98 korisnika, moguće je potpuno zaliječenje mozga i povratak vitalnih funcija tijela u normalu. U fantastičnoj knjizi “Super mozak”, autori Deepak Chopra i Rudolf Tanzi, spominju termin plastičnost mozga, koji označava nevjerojatnu pokretljivost, savitljivost, elastičnost, prilagodljivost mozga na uvjete kojima ga “korisnik” izlaže.

Ne bih se dodatno uplitao u mogućnosti mozga, jer on je i pored sofisticirane tehnologije ostao velika nepoznanica za medicinu, ali moram spomenuti prelijepu definiciju kojom su autori knjige “Super mozak” opisali ovaj tajanstveni organ: Univerzum od kilu i pol.

I evo konačno dolazimo do psihoaktivnih supstanci o kojima se u zadnje vrijeme dosta piše i diskutira.
To je Ayahuaska koja se upotrebljava u šamanskim ritualima u Peru-u, Ekavdoru, Kolumbiji a ista stvar je u Brazilu toliko rasprostranjena da je čak dobila i ogranak pod okriljem Katoličke crkve i zove se Santo Daime (Sveti Daj-Mi).

Druga zanimljiva psihoaktivna supstanca južnog kontinenta je kaktus San Pedro (Sveti Petar) koji se može pronaći u Boliviji, Peru-u, Ekvadoru, Kolumbiji i sjevernim dijelovima Argentine, i koji se također može konzumirati u Centralnoj Americi pod nazivom Peyote.

Da li bih nekome preporučio da kuša ove psihoaktivne supstance? Šaman s kojim sam radio ceremonije mi je zabranio da reklamiram Ayahuasku, ali ja onako iz srca zborim – Da! A-ha, pa i ove psihoaktivne tvari dolaze izvana, čujem glas.

Ove psihoaktivne supstance se s razlogom ne nazivaju droge već medicina; probao sam ih kao i u tekstu nabrojane ulične droge, i mogu potvrditi da se ne radi o drogama ili opijatima već o ulaznicama koje uvode u polja kvantne medicine, u kojima cvjetaju neograničene mogućnosti i potencijala. U tim poljima beskonačnih mogućnosti, dakle moguće je sve, i to podrazumijeva da konzument tijekom ceremonije izliječi samog sebe.

Moramo povući crtu između efekata koje izazivaju, s jedne strane, droge tipa kokain, heroin, marihuana, alkohol, duhan, i Ayahuaska i kaktusi s druge strane. U prvoj grupi nabrojane su tvari koje ordiniraju po neurokorteksu i evo pokušati ću da vrlo složenu priču spustim u nekoliko rečenica.

Dakle, neurokorteks je najmlađi ali najsloženiji dio mozga, nalazi se u frontalnom dijelu lubanje (čelo) i zadužen je za složene funkcije kao što su razmišljanje, govor, maštanje i kreativno stvaranje, tako da ulične droge stvaraju vizije / halucinacije jer se u umu korsinika miješaju mašta, snovi i želje. Dakle imaginacija koja nema dodirnih točaka s Istinom.

Nakon dugogodišnje upotrebe narkotika u neurokorteksu nastaju nove, drogom hranjene neuronske veze, koje postaju ovisne od sintetičkih izvora hrane, tako da nagli prestanak dotoka stimulansa, dovodi do teških kriza i agonija.

Droge potpaljuju igru uma koja se odvija u astralnom svijetu, kome ne treba pridavati poseban značaj na spiritualnom traganju.

Za razliku od uličnih droga, Ayahuaska i kaktus San Pedro ne pospješuju rad neurokorteksa, već izravno upadaju u “centralu”, odnosno pinealnu žlijezdu, koja luči spiritualnu molekulu DMT, kako su ga znanstvenici nazvali, i tijekom ceremonije dolazi do “gašenja” pet poznatih tjelesnih čula, te se aktiviraju novi, sofisticiraniji instrumenti za opažanje Stvarnosti. Svaki opis Stvarnosti je nemoguć jer je stvarna Stvarnost izvan dosega riječi zbog toga što se nalazi u “vanumnom” znanju.

Ayahuaska je sve samo ne ugodno tjelesno iskustvo, jer tijekom ceremonije ima dosta povraćanja, suza, znojenja, nerijetko i proljeva, tako da se mali broj korisnika odlučuje za drugu ceremoniju. Osobno sam prisustvovao na sedam ceremonija u zadnjih devet godina, na dvije sam bio prevoditelj, a na ostalih pet sam uzimao medicinu. Kaktus San Pedro ima blaže djelovanje i najbliži opis je osjećaj Jedinstva s cjelokupnim postojanjem, slično osjećaju koji se javlja pri uporabi LSD-a, s tim što treba napomenuti da je LSD sintetički stimulans, dok je kaktus prirodan.

Kako sam trenutno pozicioniran u odnosu na gore navedene tvari, tvari, droge, medicine?

Prema kokainu osjećam veliku ljubav iz prostog razloga što sam spoznao da i on dolazi iz Izvora iz kojeg izviru i sve ostale pojavne manifestacije, i zato što me je naučio na jako bolan način pojedinim lekcijama koje ne bih nigdje drugdje mogao savladati. Istinska ljubav ne znači dodirivanje!

Nikada neću pljuvati, omalovažavati, ili govoriti loše o drogama, iz jednog razloga: Naime, tijekom posljednje seanse između moje utjelovljene inteligencije i bestjelesnih inteligentnih entiteta kokaina, duhana, alkohola, marihuane, one me u rani jutarnji sat onako izmrcvarene upitaše – Pa što si toliki dripac i pljuješ po nama i pričaš kako smo otrovi, govna, đubrad, i kako ti život umalo nismo uništile? Pa tolike smo sate zajedno proveli, a ti udario po nama iz svog raspoloživog oružja.

- Ja nijednom nisam sam ušao u zarolanu novčanicu i potom uletio u tvoj nos! – reče Koks.
– Ja se nijednom nisam sama zarolala i inhalirala u tvoja pluća? – reče Vutrica.
– Ja se nikada sama nisam upalila? – reče Pljuga.
– Ja se nikada nisam sam nasuo u čašu? – reče Viskoza.
– Zar nisi ti taj koji je nas noćima maltretirao?!

Momenat kad sam postao prijatelj s mojim demonima je trenutak kad su me prestali progoniti! Da li mi je žao što sam proveo sedam godina za istim stolom s Koksom, Vutricom, Pljugicom i Viskozicom. Ne! Da nije bilo njih nikada ne bih otkrio da postoji tako tamna strana mog bića.

Suma sumarum, korištenje raznih psihoaktivnih supstanci donosi uvide i rezultate, ali ne donosi slobodu jer stvara vezanost.

ISKRENA molitva / meditacija donosi nevezanost i slobodu!

Želim napomenuti da je ovaj tekst inspiriran mojom osobnom tragalačakom putanjom tijekom koje su me mnogi osuđivali, nekolicina se divila, a većina se smijala u nevjerici što živ čovjek uradi od sebe. Ni ja tijekom puta nisam gajio simpatije prema umjerenjacia koji su znali da popiju pivo – dva, ili povuku linijicu – dvije, i odu kući na spavanje. Sad mi je savršeno jasno da je moja nekompetentnost stvorila animozitet ka tim inteligentnim likovima koji su imali kontrolu nad sobom.

I kratka priča za kraj.
Kao klinac oduševljeno sam promatrao kućne električne aparate, telefone, lampe, miksere, itd. … i uvidjeh da na svima njima postoji prekidač na kome se nalaze dvije pozicije – on i off. I baš mi bilo smiješno da ni na jednom aparatu nisam pronašao poziciju između off i on.
Kasnije u životu, nošen tom spoznajom, smislih mudrost po kojoj sam se vodio u Londonu: If the life is to live On, then live On, if not, then fuck Off.

Ali evo, tek nedavno svatih da je On zapravo Off …
 
(autor: Aleksandar Bilanović, pisac, life coach / uredio:nsp)