Priprema li se kaos u cijeloj Južnoj Americi i tko stoji iza toga? Jučer 31. kolovoza je dvotrećinskom odlukom brazilskog Senata Dilma Rousseff smijenjena sa mjesta brazilske predsjednice

Bivša predsjednica je proces svoje smjene nazvala državnim udarom, prenosi The Wall Street Journal.

Brazilski Senat je sa 61 glasom za i 20 protiv na kraju ipak izglasao nepovjerenje predsjednici. Iako je lavina optužbi protiv nje pokrenuta zbog korupcije, na kraju je istraga pokazala kako se, navodno, radilo o ilegalnim računovodstvenim manevrima kojima je skrivala rastući proračunski deficit.

Mjesto predsjednika službeno preuzima Michel Temer, koji će Brazil voditi do 2018. godine, kad će u zemlji biti održani redoviti predsjednički izbori.

Sad već bivšoj predsjednici Dilmi Rousseff se pripisuje krivnja za korupcijski skandal u naftnoj kompaniji Petrobras, iako je istragom utvrđeno da ona u njemu nije sudjelovala, a većina korumpiranih političara u Nadzornom odboru kompanije je iz redova koalicijskih stranaka koji su pokrenuli proces smjene Rousseff.

Dilma Rousseff je u ponedjeljak pred Senatom zahtjev za njezinom smjenom nazvala običnom političkom odmazdom. Poručila je kako su Eduardo Cunha, jedan od ključnih ljudi obuhvaćenih istragom Petrobras i njezini ostali savjetnici bili ljuti na nju zbog toga što nije iskoristila svoj utjecaj kako bi zaustavila raskrinkavanje korupcijske afere u koju je bio upleten cijeli niz političara.

Iako je Dilma bila predsjednica Nadzornog odbora Petrobrasa za vrijeme kada su se u toj kompaniji odvijale najveće ilegalne aktivnosti, istražitelji nisu uspjeli dokazati da je ona imala veze s bilo kojom od ilegalnih aktivnosti

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako je predstavnik takozvanog “desnog centra”, tipični neoliberalni političar Michel Temer, prilično omražen u narodu, a kojeg je navodno instalirao na vlast američki State Department.

Nakon farse poput one u Paragvaju i smjene putem institucionalnog državnog udara bivšeg predsjednika Fernanda Luga u lipnju 2012. godine, Brazil je druga zemlja u Latinskoj Americi u kojoj je na ovaj način smijenjeno legitimno izabrano vodstvo zemlje.

Postoji i slučaj Hondurasa 2009. godine, kada je Vrhovni sud smijenio predsjednika Manuela Zelayu, ali je u tom slučaju važnu ulogu odigrala vojska, što nije bio slučaj u Paragvaju i Brazilu.

Hoće li Brazilci prihvatiti smjenu i Temera za predsjednika? Teško je reći, ali “Brazilski narodni front” (FBP) najavljuje “kako tek sad počinje otpor”.

FBP je upozorio da “pokreće otpor protiv uzurpatora vlasti, ženomrsca i rasista Michela Temera i da će borba protiv njegovih nepopularnih mjera biti nemilosrdna”.

U poruci potpore svrgnutoj predsjednici Dilmi Rousseff čelništvo “Brazilskog narodnog fronta”, koji okuplja oko 60 autohtonih brazilskih društvenih organizacija, navodi kako će otpor Brazilaca osujetiti sve namjere Temera i vratiti zemlju na put velikih promjena.

FBP je pozvao na jedinstvo i mobilizaciju širokih narodnih masa, kao i na neprestanu borbu koju treba voditi sve do poraza nedemokratske koalicije koja je pogazila vladavinu prava, prenosi Librered.

U pismu se također izražava uvjerenje da će Dilma Rousseff nastaviti inspirirati sve sudionike otpora protiv državnog udara i onih koji su za račun poduzetničkih elita pogazili demokratski poredak.

“Brazilski narodni front” je priopćio kako je Ustav zemlje pogažen s jasnim ciljem promicanja interesa financijske, industrijske, poljoprivredne i medijske oligarhije na štetu radnika.

U drugom dijelu teksta FBP podsjeća kako su tijekom proteklih nekoliko mjeseci milijuni Brazilaca sudjelovali u demonstracijama, ujedinjeni u nastojanju da obrane demokraciju, nacionalni suverenitet i rezultate izbora.

Ubrzo nakon što su saznali rezultate glasovanja u Senatu, gdje je dvotrećinskom većinom svrgnuta predsjednica Rousseff, čelnici FBP-a su poručili kako će se još odlučnije i snažnije usprotiviti Temerovom državnom udaru.

Istaknuli su kako je nedopustivo da 61 senator, među kojima mnogi pod istragom za korupciju i druga teška kaznena djela, smjene predsjednicu za koju je na predsjedničkim izborima 2014. godine glasalo više od 54 milijuna birača.

Za Temera i njegove suradnike FBP kaže “kako su proveli netolerantan i rasistički udar usmjeren protiv državnog suvereniteta”.

Istovremeno u Sao Paulu već treći dan traju žestoki sukobi između pristaša svrgnute predsjednice Dilme Rousseff i policije. Stotine ljudi je izašlo na ulice grada i ne priznaju odluku brazilskog Senata, prenosi televizijski kanal Globo.

Vojna policija je pokušala rastjerati prosvjednike suzavcem i vodenim topovima, ali su aktivisti odgovorili kamenjem i petardama. Prosvjednici su također napali sjedište desničarskog lista Folha de Sao Paulo, koji je od svibnja vodio prljavu medijsku kampanju protiv Rousseff, gdje su ispisivali uvredljive grafite i palili kontejnere za otpatke.

Prosvjedi su izbili i u Braziliji, Rio de Janeiru i drugim brazilskim gradovima, ali su se okupili i oni koji su uz torte i šampanjac slavili odluku Senata o svrgavanju Rousseff.

Venezuela, Bolivija i Ekvador ne priznaju Temera za predsjednika

Bolivija, Ekvador i Venezuela povlače veleposlanike iz Brazila i odbacuju priznati prevratničku vladu Michela Temera, piše Prensa Latina.

Vlade Bolivije, Ekvadora i Venezuele su povukle svoje veleposlanike iz Brazila nakon razrješenja Dilme Rousseff od strane Senata i tvrde da oni taj čin vide kao politički puč.

Ekvadorski predsjednik Rafael Correa je potvrdio povlačenje svog diplomatskog predstavnika u Brazilu, Horacia Seville, nazvavši akciju protiv Rousseff kao izdaju.

“Nikad nećemo prihvatiti prakse koje podsjećaju na najmračnije doba naše Amerike”, izjavio je Correa, te dodao da se solidarizira s Dilmom, Lulom i cijelim brazilskim narodom.

Vlada Nicolasa Madura u Venezueli je također najavila povlačenje svog ambasadora i zamrzavanje diplomatskih odnosa s vladom Michela Temera, te oštro osudila svrgavanje Dilme.

Venezuela je “odlučila trajno povući svog veleposlanika u Brazilu, Alberta Castellara i zamrznuti političke i diplomatske odnose s vladom proizašlom iz parlamentarnog državnog udara”, stoji u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova iz Caracasa.

“Ovo je povijesna izdaja protiv brazilskog naroda i napad na integritet ureda predsjednice”, naglašava Ministarstvo vanjskih poslova Venezuele.

Na svom Twitter profilu, Maduro je izrazio “punu podršku” Dilmi Rousseff.

“Osuđujemo oligarhijski i desničarski prevrat. Vence (Vana Rousseff) bori se!”, napisao je Maduro i dodao “kako je parlamentarni udar u Brazilu dio oligarhijskog i imperijalističkog napada protiv cijele regije”.

U međuvremenu se oglasio i predsjednik Bolivije, Evo Morales, koji je također opozvao svog veleposlanika u Braziliji i poručio kako osuđuje parlamentarni udar.

“Pozivamo našeg ambasadora u Brazilu da poduzme mjere koje se preporučuju u ovom trenutku”, napisao je bolivijski predsjednik putem Twittera.

Morales je poručio “kako osuđuje parlamentarni prevrat usmjeren protiv brazilskog demokracije i kako će u ovom teškom trenutku biti uz Dilmu, Lulu i brazilski narod”.

Bolivijsko Ministarstvo vanjskih poslova je pozvao sve države regije da odbiju priznati prevrat, jer “meki državni udari” slabe demokratske institucije s ciljem dolaska na vlast onih koji na izborima ne mogu dobiti dovoljno glasova za formiranje vlade.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)

Zna Amerika da meka moć – a uspjeh u sportu to sigurno jeste – bolje pogađa od tvrde. Pošto se krenulo u eliminaciju “ruske prijetnje” na svim frontovima, stiglo se i do sporta

Samo 20 dana pred početak Olimpijskih igara, Američka antidopinška agencija traži zabranu sudjelovanja svih ruskim sportašima. Podrška odabranih je odmah stigla.

Međunarodni olimpijski odbor (MOO) tek prije neki dan je smogao snage da prevali preko usta da je Rio de Janeiro spreman za igre koje trebaju početi 5. kolovoza. Ili je MOO konačno dobio dozvolu da to priopći. Od koga, to on najbolje zna. Na takav zaključak nedvosmisleno upućuje jedna od najgorih antiolimpijskih kampanja s kojom je Brazil bio suočen u posljednjih godinu dana.

Jedino još nije jasno u kome formatu ćemo gledati igre. Da li okrnjene “samo” za rusku atletsku reprezentaciju, ili će biti zabranjeno sudjelovanje svih ruskim sportašima, kako je to od MOO-a zahtijevala Američka antidopinška agencija.

Već danas je javnost posredstvom “New York Timesa” obaviještena da osim SAD isto traži još devet antidoping agencija, iz Njemačke, Španjolske, Japana, Švicarske i Kanade. Svi hoće istragu u vezi s optužbama da je Ministarstvo sporta Rusije navodno provodilo doping program tijekom trajanja Zimskih olimpijskih igara u Sochiju. Sjetili se da to tražiti u srpnju 2016, a Sochij je bio veljače 2014. godine!

Zna Amerika da meka moć – a uspjeh u sportu to sigurno je – bolje pogađa od tvrde. Kao što je Rusija jasno stavila do znanja da neće odustati od svojih namjera u širenju meke moći, tako je i Zapad više puta bio jasan da je nameren spriječiti širenje mekog utjecaja Ruske Federacije.

Pošto se krenulo u eliminaciju “ruske prijetnje” na svim frontovima, stiglo se i do sporta. A Rusija je sa 82 medalje na OI u Londonu prije četiri godine bila treća po broju osvojenih medalja. Tik iza Amerike i Kine.

Kome smetaju Brazil, Rusija, Kina

Rio je prevladao sve probleme i spreman je ugostiti svijet, priopćio je MOO prije pet dana nakon što je šef inspekcije MOO-a Naval el Mutavekel sa suradnicima obavio završnu kontrolu borilišta koja je redovito posjećivao od 2009. godine, kada je Brazil dobio organizaciju igara.

Antikampanja kojom je bio zasut naročito u posljednjih godinu dana, je rijetko viđena. Ili bolje rečeno jedino još viđena pred Zimske olimpijske igre (OI) u Sochiju u Rusiji prije dvije godine. Dok je tada Rusija po pisanju zapadnih medija kasnila s izgradnjom svih objekata i davila se u korupciji, uz “objašnjenja” kako u Sochiju grade samo Putinu bliski tajkuni, Brazil su potresale i dodatne priče.

Osim poslovičnog kašnjenja u gradnji objekata, tu su čuveni zika virus i politička kriza u Brazilu. Što reći o tome kada su, već je toliko puta napisano, američki obavještajni pipci debelo zaslužni za najnoviju destabilizaciju dobrog dijela zemalja Latinske Amerike, ponajviše Brazila, i za sada privremenu smjenu njegove predsjednice Dilme Rousseff.

A ni zika virus nije nepoznanica. Nikome nije smetalo kada se 2014. godine u istom tom Brazilu igralo Svjetsko prvenstvo u nogometu, na kome je ta zemlja položila ispit organizacije velikih sportskih priredbi.

Nije pomagalo ni objašnjenje Svjetske zdravstvene organizacije da se igre održaju tijekom zimskih mjeseci u tom dijelu svijeta, kada je značajno smanjen broj komaraca koji prenose virus, pa samim tim i rizik od infekcije i da nema potrebe za ograničenjima kretanja ljudi.

Kampanja je dosegla takve razmjere da su i ovog vikenda, navodno zbog virusa zike, stigli otkazi sa sudjelovanja na Olimpijskim igrama. Poslije vrhunskih golfera, to su učinili i neki tenisači. Kako se poslije ispostavilo Zika je bio dobar izgovor za nedovoljan bodovni i novčani motiv sportaša koji pripadaju najbolje plaćenim sportovima.

Sportski je svakako manjkao, ali ne i u slučaju primjerice jednog Rafaela Nadala, koji je molio Boga da ga pozovu na OI, iako nije ostvario olimpijsku normu zbog prevelike pauze u igranju. Prije dva dana je izjavio da je s radošću primio vijest da ide u Rio, iako mu, kaže, forma nije na nekom nivou zbog ozljeda koje vuče. Sportski. Virus zike nije ni spomenuo.

A tek što reći o kašnjenju izgradnje olimpijskih objekata. Dovoljno je prisjetiti se samo prethodnih igara u Londonu. Olimpijski park je službeno otvoren tek 23. srpnja, sedam dana kasnije od planiranog, iako su olimpijci u velikom broju počeli stizati već polovicom srpnja. I “hvatali se za glavu jer još nisu završeni svi građevinski radovi u Olimpijskom parku”, izvještavali su mediji.

Manje od dva tjedna pred ceremoniju otvaranja u Londonu, dijelovi središnjeg kompleksa OI i dalje su pokriveni strojevima, kranovima i radnicima, pa je sportašima predloženo da privremeno nađu drugi smještaj, odnosno da ne ulaze u kompleks dok radovi ne bude gotovi. Ali to je London i tu ne smije biti ni grdnje, a kamoli višemjesečne antikampanje.

Usput, u Brazilu će se za sigurnost Olimpijskog sela, sportskih borilišta i glavne infrastrukture brinuti ukupno oko 85.000 profesionalaca, dvostruko više nego u Londonu. Ali se svijetu kao glavna vijest servira informacija o prosvjedu skupine policajaca koji su iskoristili OI tražiti povišicu. Ucenjivački potencijal im se sveo na transparent “dobrodošli u pakao”.

Bilo je pokušaja da se i Kini spočita ponešto pred otvaranje Igara u Pekingu, poput zagađenosti zraka, ljudskih prava i ograničenog pristupa internetu, ali moć Kine i njene gospodarstva nije ostavljala mnogo prostora za “niske udarce”. Predsjednik MOO-a Jacques Rogge je pred Olimpijske igre u Pekingu 2008. u više navrata morao braniti odluku da se organizacija Olimpijskih igara dodjeli Kini.

Kina, Rusija, Brazil. Baš zanimljivo da su primjedbe i kritike do sada trpjele samo zemlje koje ne dijele američki vrijednosni model.

Americi pak nije bila potrebna obrana MOO-a nijednom, a osam puta je bila domaćin OI, četiri puta ljetnih i isto toliko zimskih. Iako, kako nedavno izračuna jedan od analitičara, SAD u 240 godina postojanja samo tijekom osam godina nisu sudjelovale u nekom ratu, bilo kod kuće ili izvan nje. A Olimpijske igre bi upravo trebali predstavljati pobjedu duha suradnje, fair-playa i mira.

Politika odavno stanuje u olimpijskom sportu

Ali nije prvi put da se iznevjerava ideja olimpizma. Tako je Ljetne olimpijske igre 1936. godine u Berlinu Adolf Hitler iskoristio kao propagandu svoje nacionalsocijalističke ideologije.

Sovjetski Savez nije sudjelovao na olimpijskim igrama sve do Ljetnih olimpijskih igara 1952. godine. Umjesto toga, Sovjetski Savez je od 1928. godine organizirao Spartakijadu, međunarodno natjecanje na kojem su sudjelovali natjecatelji iz socijalističkih zemalja, ili zemalja bliskih Sovjetskom Savezu.

Ljetne olimpijske igre 1956. godine u Melbourneu su bile prve igre koje su bojkotirane. Nizozemska, Španjolska i Švicarska su bojkotirale igre zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj, dok su Egipat, Irak, Libanon i Kambodža bojkotirali igre zbog Suedske krize.

Na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku Tommy Smith i John Carlos, dvojica američkih crnih atletičara, na pobjedničkom podiju podigli su šake uvis, u znak prosvjeda protiv rasnih podjela u Sjedinjenim Državama. Zbog toga su na zahtjev predsjednika MOO-a vraćeni kući.

Kasnije, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i ostalih podjela došlo je do četiri bojkota Olimpijskih igara. Prvo su Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine bojkotirale mnoge afričke države, jer nije udovoljeno njihovom zahtjevu da se sa igara udalji Novi Zeland, čija je ragbi reprezentacija nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici.

Tajvan nije sudjelovao na tim igrama pošto je Narodna Republika Kina uložila prosvjed da on ne može sudjelovati pod imenom Republika Kina.

Zatim su Sjedinjene Države i njezine saveznice bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine zbog sovjetske vojne intervencije u Afganistanu. Odgovor je uslijedio četiri godine kasnije kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicama bojkotirao Ljetne olimpijske igre u SAD.

Sredstva se ne biraju

Reprezentativcima Republike Hrvatske u momčadskim sportovima nije bilo dozvoljeno da sudjeluju 1992. godine na Olimpijskim igrama u Barceloni zbog sankcija koje su Ujedinjeni narodi uvele Jugoslaviji zbog rata u bivšoj SFRJ. Natjecatelji iz SRJ koji su nastupali u pojedinačnim sportovima su se borili pod zastavom Olimpijskih igara.

Najtragičniji i najgori incident u olimpijskoj povijesti desio se za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine kada su palestinski teroristi ubili 11 izraelskih sportaša. Igre su poslije trideset četiri sata prekida nastavljene.

Rio je, ni kriv ni dužan, na dobrom putu da “obogati” nisku. Prvo je zbog dopinga pojedinih atletičara zabranjeno sudjelovanje svim ruskim atletičarima, a sada je neizvjestan i nastup svih ruskih sportaša.

Olimpijske igre su najveći sportski događaj na svijetu i jedan od onih koji privuče najveći broj gledatelja.

Prenose Igara u Pekingu je na primjer pratilo rekordnih 4,7 milijardi ljudi. Samo finalnu atletsku utrku na sto metara u Londonu je pratilo dvije milijarde ljudi. Zato je olimpijska pozornica i svojevrsno mjesto za propagiranje jedne zemlje i njenih uspjeha.

A Rusija je na prethodnim igrama u Londonu sa 82 osvojene medalje bila tik iz SAD i Kine. Dakle protivnika, čija je moć prije svega na svjetskoj političkoj sceni ponovo, treba izbaciti iz igre. Sredstva se ne biraju.
 
(sputniknews.com)

Privremeni novi predsjednik Brazila je radio kao doušnik američke obavještajne agencije

Rothschildov časopis “The Economist”, opisuje Michel Temera kao “neplaniranog” predsjednika Brazila.

75-godišnji profesor prava, koji je odigrao ključnu ulogu u opozivu predsjednice Dilme Rousseff, je postao predsjednik južnoameričke zemlje u četvrtak, nakon što je  Rousseffova suspendirana od strane Senata zbog optužbi za korupciju.

Temerov je uspon na vlast, međutim, nije samo slučajnost već je uređena po planovima američkog State Departmenta u mnogome na isti način kako je marionetska vlada postavljena na mjesto u Ukrajini.

U petak, zviždačka web stranice WikiLeaks objavila je nerazvrstane “osjetljive” dokumente koji otkrivaju da je Temer djelovao kao doušnik za američku obavještajnu službu i vojsku.

Jedan od dva dokumenta koje je razotkrio WikiLeaks bio je poslan južnom zapovjedništvu SAD-a u Miamiju. U dokumentu, Temer govori o političkoj situaciji u Brazilu za vrijeme predsjedanja Luiz Inácio Lula da Silve. On je predviđao da će njebova stranka, Brazilski demokratski pokret, doći na vlast.

Brasil’s new president #Temer was an embassy informant for US intelligence, military https://t.co/3l2eUdiqvy pic.twitter.com/IUuUgHYd1e

— WikiLeaks (@wikileaks) 13. svibnja 2016.

“Temer je kritizirao Lulinu usku viziju i njegovu pretjeranu usmjerenost na socijalne programe koji ne potiču rast ili gospodarski razvoj.”

Drugim riječima, Lula je odbio neoliberalnu agendu koju preferira Washington.

The New York Times je izvijestio u četvrtak da bi Temerovo privremeno predsjedovanje “moglo dovesti do značajnog pomaka nprema političkoj desnici u najvećoj zemlji Latinske Amerike”. Identično kao i u Ukrajini, zar ne?

Brazilom, ali ne tako otvoreno kao socijalistička Kuba i Venezuela, vlada radnička stranka (Partido dos Trabalhadores) od 2002. godine.

Dilma Rousseff, opisana kao brazilska socijalistička “Željezna dama”, je uvela Brazil u neoliberalni trend.

“Umjesto da provodi neolibiralnu politiku štednje tijekom predsjedničke utrke, Rousseff je obećala održavanje socijalnih naknada i socijalnih usluga koje je radnička stranka uvela još od 2003. godine, kada je njezin prethodnik i mentor, Luiz Inácio Lula da Silva, došao na vlast.

Sada kada se Dilma Rousseff ponovo vratila na vlast, neki analitičari su vjerovali da se zemlja suočava sa mogućnošću financijske krize, što je više stranog novca koji je uložen tamo za vrijeme eksplozivno ekonomskih godina traži izlaz.”

Postoji bojazan da Brazil neće ispuniti svoje financijske obaveze i postati još jedna Argentina, koja će imati značajan utjecaj na strane banke i strana tržišta, uključujući i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Između 1998. i 2002. godine, Argentina je pretrpio depresiju i, na užas financijske elite, posezala za alternativnim valutama.

Prema Silas Malafaiu, televizijskom voditelju i pisac, predsjednik Temer će “pomesti ideologiju patoloških ljevičara” i vratiti zemlju natrag u orbitu Wall Streeta.

Ponovno uspostavljanje ravnoteže koje preferiraju financijske elite nije, kao što The Economist naveo, neplanirani događaj.
 
NoviSvjetskiPoredak.com