Analitičari i diplomatski dužnosnici u Europskoj uniji smatraju da će po imigracijsku politiku EU biti poražavajuće ako se ispostave točnim naznake njemačkih vlasti i obavještajnih izvora u Europi da je nasilje izbjeglica nad ženama za Novu godinu u Njemačkoj dobrim dijelom potaknula Islamska država

To bi značilo da su među izbjeglicama “arapskog i sjevernoafričkog podrijetla” koji su divljački pljačkali i seksualno napastvovali žene i djevojke u Kölnu i još nekim gradovima, bili pripadnici ili pomagači terorističke Islamske države koji su ubačeni u val imigranata pristiglih u Europu prošle godine.

Ministar policije Rajne Sjeverne Westfalije Ralf Jaeger je potvrdio da izvještaji policije i svjedoka nasilja nad više od sada već 600 žena i djevojaka u Kölnu “pokazuju da su napadači praktički u potpunosti bili imigranti … arapskog ili sjevernoafričkog podrijetla”.

Dužnosnici Europske komisije danas su u Bruxellesu rekli da istrage njemačkih vlasti trebaju dati odgovore na to tko su točno bili i jesu li vinovnici nasilja nad ženama to učinili po nečijem uputstvu ili naređenju.

Na pitanje novinara ne nameću li takvi užasavajući događaji u Njemačkoj, ali i Švedskoj i još nekim članicama EU, drastičan zaokret u zaštiti vanjskih granica EU i zaustavljanje valova imigranata, dužnosnici u Bruxellesu su jedino ukazali na izjavu predsjednika EK Jean-Claude Junckera njemačkoj televizijskoj postaji RTL da “imigracija ne smije izmijeniti europske vrijednosti”.
 

 
“Europa je odlučna da ostane ono što jest”, naglasio je Juncker koji će se u srijedu u Njemačkoj sastati s kancelarkom Angelom Merkel.

Nije jasno hoće li netko odgovarati za to zašto su njemački mediji i policija nekoliko dana skrivali od javnosti brutalno seksualno nasilje i pljačku koje su počinili azilanti nad ženama i djevojkama.

Šef kelnske policije je dosad jedina visoko pozicionirana osoba koja je platila cijenu zato što je opći zaključak da je policija potpuno zakazala u osujećivanju napada na žene.

Pritisak na kancelarku Merkel je jako porastao i ona je podržala usvajanje novog zakona po kojem će biti protjerani imigranti i ako samo uvjetno budu osuđeni za sitnije prijestupe.

Njemački ministar pravosuđa Mass rekao je da ima saznanja da su napadi “bili planirani i usuglašeni”, a komentatori više zapadnoeuropskih medija su prenijeli naznake obavještajnih izvora da je iza toga bar dijelom mogla stajati teroristička Islamska država.

Analitičari više listova i internet portala u EU su skloni zaključku da su izbjeglice, napasnike na žene i djevojke u Njemačkoj i još nekim zemljama imale smjernice terorističke Islamske države zbog načina masovnog okupljanja i grupnog nasrtaja napasnika na žene.

Neki su imali i na papiru, što je objavio i njemački list Bild, napisana upute na njemačkom i arapskom što će djevojkama govoriti prilikom napada, što govori o sračunatoj akciji zlostavljanja i zastrašivanja.

Analitičari su u tome prepoznali metode Islamske države za destabilizaciju, podjelu društava slobodnih, demokratskih ili uopće stabilnih država, bilo u Europi ili na Bliskom istoku.

Takvu vrstu terora Islamska država provodi i na teritoriju kojom vlada u Iraku i Siriji da bi nasiljem i strahom sebi potpuno potčinila stanovništvo, a seksualno nasilje primjenjuje posebno protiv neislamskih etničkih zajednica ili muslimanskih, ako im nisu “poslušne”, kao što su šiiti.

Poseban primjer je seksualno ropstvo i prodaja žena i djevojaka Jazid naroda, koje izlažu kao stoku na sajmovima i prevoze autobusima pod stražom, kako je to u reportaži opisao novinar New York Timesa.

Vođe terorističke Islamske države izvlače iz svete knjige Kurana samo one dijelove koji trebaju potvrditi njihovu politiku i to nameću kao jedinu “Alahovu istinu” i opravdanje za svaku vrstu krvoločnog nasilja i seksualnog ropstva žena.

Dosadašnji ma kako bili krvavi atentati u Europi, ali iu Libanonu ili Africi nisu izazvali ono što je Islamska država htjela, a to su cijepanje društava, sukobi, destabilizacija, već je, naprotiv, došlo još čvršćeg zbijanja oko identiteta, tradicije, kulture i nacionalih vrijednosti kao u Francuskoj, pa i Libanonu, Maliju, Rusiji.

Otuda se na događaje u Kölnu posebno gleda kao na moguću novu podmuklu taktiku da se zada udarac europskom načinu života i vrijednostima i da se izazove nasilje protiv izbjeglica.

To bi bio dvojaki cilj jer izbjeglice većinom, iako među njima može biti onih koji dolaze s uputama i zadacima koje daje Islamska država, bježe upravo od nasilja i protivnici su ekstremističke Islamske države.
 

 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:NSP)

Amerika Rusiju gura ka savezu sa Pekingom, sa ambicijom da je unište – zajedno sa Kinom

Glavne aktivne snage suvremenog svijeta, koje kombiniraju izuzetnu moć s jasnim strateškim planiranjem su – globalni monopoli i američka država (a SAD su – njihova prioritenta bazična zona).

Sadašnja kriza je izazvana truljenjem globalnih monopola i poslovičnom neodgovornošću globalne upravljačke klase koja zastupa interese ovih monopola: jer, oni su isuviše moćni da bi ovisili od bilo koga osim od samih sebe.

Neposredno se kriza manifestira kao smanjivanje potražnje. Kako bi se izborili sa njom, globalni monopoli i SAD kao njihov omotač nastoje:

• Proširiti svoje tržište protjerujući sa njega korporacije koje im ne pripadaju (profit mora biti isključiva privilegija globalnog biznisa);

• Uništiti ili potčiniti svoje konkurente, prebacujući njihovu imovinu u svoje resurse;
• Prijeći sa ekonomije novca na ekonomiju tehnologije, u kojoj vlast diktira izravno tehnologija;
• Maksimalno smanjiti troškove bez destabilizacije sustava minimuma.

Aktivnosti za postizanje ovih ciljeva su – osnova suvremene povijesti.

U ekonomskom smislu, ovi ciljevi su prvenstveno izraženi kroz želju SAD da zaključe sporazume o trgovini uslugama – Trade in Services Agreement (TISA), pacifičkom partnerstvu i transatlantskoj zoni slobodne trgovine.

Koliko možem vidjeti, bez obzira na tajnost već usvojenog projekta, TISA regulira ne samo komercijalne usluge, već i egzistencijalne usluge (npr. vodoopskrbu) i socijalne usluge (uključujući obrazovanje i zdravstvo).

Pri čemu razina vanjskog utjecaja na gospodarstva zemalja članica umnogome nadilazi pravila WTO, koja obuhvaćaju samo pravila međunarodne nagodbe trgovinskih sporova, uglavnom između tvrtki različitih jurisdikcija.

A TISA izlazi ne samo izvan domene u sporovima u sektoru usluga, već definira i procedure razvoja i korigiranja pravila i njihovu primjenu, uništavajući samim tim nacionalni suverenitet kao takav.

Slična procedura se uvodi iu eknomski odnosima svih država članica Pacifičkog partnerstva: odluke o rješenjima sporova donose vanjski arbitri, koji će, gotovo uvijek, štititi interese globalnih monopola, u prvom redu SAD.

Sloboda određivanja pravila i njihovo tumačenje će im omogućiti da postupno uspostave kontrolu nad gospodarstvima država ovog partnerstva (u okvirnom roku od 5 godina) – protjerujući iz njih krupniji kineski biznis. U zamjenu za ovo, date zemlje će dobiti slobodan pristup američkom tržištu, zamjenjujući na njemu Kinu kao dobavljača jeftine robe.

Sjedinjene Države će i dalje imati pristup jeftinoj robi za široku potrošnju, što će im osigurati socijalnu stabilnost, a istodobno će riješiti problem ovisnosti od Kine (što se doživljava kao egzistencijalna prijetnja: sve njihove unutarelitne skupine se slažu da je oslobađanje od ove ovisnosti – kategorički uvjet za osiguranje suvereniteta SAD).

Štoviše: lišivši Kinu pristupa svom tržištu, oni uništavaju njezinu današnju ekonomiju i, gurajući je u kaos, rješavaju se strateškog konkurenta.

Novi impuls razvoja očekuju da dobiju na račun pojeftinjenja robe koja dolazi iz Pacifičkog partnerstva, a cjenovno se može usporediti s kineskom robom, i što je najvažnije – osvajanjem europskog tržište kroz stvaranje zone slobodne trgovine s Europskom unijom.

Očekuje se da će ovaj sporazum biti konačno postignut već 2016. godine, nakon čega europski biznis, opterećen birokracijom i socijalnim troškova, neće izdržati konkureniciju sa SAD.

SAD će s Europom uraditi isto ono što su uradile s Istočnom Europom: izvršit veliku deindustrijalizaciju i njeno stavljanje pod vanjsku upravu (što su, u suštini, već postigle u odnosima s Europskom unijom) i time će joj ukinuti ne samo perspektive, već i sam identitet.

Ovaj proces bi trebao trajati 5 do 10 godina, tijekom kojih će se Sjedinjene Države ubrzano razvijati zahvaljujući ekspanziji potražnje u Europskoj uniji za američkom high-tech robom.

Oslanjajući se na jeftinu robu široke potrošnje i industrijsku robu iz zemalja p​​acifičkog partnerstva, na besplatne ili krajnje jeftine vlastite kredite, i jeftinu energiju (blagodareći revoluciji škriljevca ili pokušaju Saudijske Arabije da joj parira jeftinom naftom), SAD planiraju pokrenuti reindustrijalizaciju i forisiraju tehnološki napredak, podižući ga na novu razinu, koji je u principu, nedostižan, pa čak i nezamisliv za ostatak čovječanstva.

Širenje tržišta visokotehnoloških proizvoda (uključujući i tehnologije upravljanja – metatehnologije, koje omogućuju kontrolu korisnika) na Europsku uniju, omogućit Americi podržati svoje gospodarstvo i financirati svoj dug novim spekulativnim kapitalom, dobivenim u procesu razaranja Kine i Europe (odmah nakon Sjeverne Afrike i Bliskog istoka), i da značajno odgoditi klizanje u globalnu depresiju.

Istodobno, tehnološki proboj ne samo da će učvrstiti liderstvo SAD u globalnoj konkurenciji, već će ih prevesti u stanje postkapitalizma i postdemokratcije, u kojem će se društvom upravljati na temelju tehnološke i infrastrukturne, a ne finanskijski i političke kontrole.

Srednja klasa, sa svojom potražnjom i političkim djelovanjem više neće biti potrebna i, razorena, sići će s povijesne pozornice.

Ova strategija, naročito tehnološki skok, neće preduprediti globalnu krizu (za to je neophodno gurnuti globalne monopole u konkurentsko okruženje, što je za njih neprihvatljivo), već će samo transformirati suvremeno društvo, na način da kriza prestane ugoržava vlasnike monopola.

Naravno, novi Srednji vijek neće ostati zadugo kompjuterski (jer će lišavanje naroda slobode dovesti ne samo do socijalne, već i do tehnološke degradacije), ali ovaj problem ne dotiče gospodare globalnog biznisa, i oni se njime ne bave.

Lako je primijetiti da Rusije u opisanoj strategiji nema.

Organiziranjem ukrajinske katastrofe SAD su otklonile prijetnju stvaranja novog subjekta globalne konkurencije – kombinacijom europske tehnologije s ruskim resursima, i, gurajući Rusiju ka tijesnom savezu sa Kinom, namjeravaju ih likvidirajti zajedno s njima.

“Ništa osobno – samo biznis”: globalna kriza zahtijeva smanjivanje troškova, uključujući i troškove suradnje s državama.

Ako neka zemlja globalnom biznisu potrebna jedino kao dobavljač sirovina, – onda iz te činjenice proizlazi da je dobivanje sirovina od moćnog gospodara ili lokalnog lidera mnogo jeftinije nego dobivanje i od najslabije nacionalne države.

Zato logika smanjenje troškova zahtijeva uništenje državnosti kao takve, – i objektivni zadatak Zapada u odnosu na Rusiju svodi se na razbijanje Rusije na veliki broj malih kvazidržava koje se bore za pravo da isporučuju prirodne resurse Zapadu.

Opasnost od prelaska pod kinesku kontrolu cijele teritorije istočno od Urala oni, izgleda, tretiraju kao prihvatljivi rizik – iako bi za Kinu osvajanje ovih teritorija moglo biti spasonosno ako u slučaju protjerivanja s američkog i europskog tržišta bude primorana da se preorijentira na vlastito unutarnje tržište.

Uz svu, za Kinu, dramatičnost ovog procesa (profitabilnosti na domaćem tržištu je značajno niža od rada na stranim tržištima), određeni broj analitičara ovaj proces vidi kao jedini način da Kina izbjegne klizanje u razdoblje kaosa i raspada (koji, u skladu s ciklusima kineske povijesti treba početi već 2017-2020. godine) u slučaju gubitka stranih tržišta.

Opisana američka strategija ima cijeli niz slabosti, koje ju čine neostvarivom.

Prije svega, stvaranje Pacifičko Partnestvo za sada je samo deklarativno; potpisani sporazum – samo je predizborna izjava o namjerama koja nema obvezujući karakter.

Teško je zamisliti da će Japan, Južna Koreja i Vijetnam (prve dvije – zbog ekonomskog razvoja, treća – iz političko-povijesnih razloga) odustati od nacionalnog suvereniteta u komercijalnim sporovima, predajući njihovo reguliranje, izravno, američkoj kontroli.

Teško da će i Kina tolerirati protjerivanje svog biznisa iz zemalja jugoistočne Azije, gdje čini osnovu ekonomije, i iz Australije, koja joj je vitalni dobavljač sirovina.

Unatoč svoj ​​ništavnosti suvremene europske političke elite, ona može u posljednjem trenutku odustati od ekonomskog uništavanja Europske unije stvaranjem zone slobodne trgovine sa Sjedinjenim Američkim Državama (točnije, sa NAFTA – The North American Free Trade Agreement).

Konačno, osvajanje europskog tržišta neće samo po sebi stimulirati tehnološki napredak SAD.

Popularna teorija, po kojoj ekspanzija prodaje automatski stimulira tehnologiju – zasnovana je na povijesnoj nepismenosti.

SAD su izašle iz stagflacije zbog drastičnog omekšavanja fiskalne politike 1981. godine (kada su zahtjevi za osiguranje kredita smanjeni sa mogućnosti njihovog vraćanja na mogućnost njihovog korištenja s perspektivom skoro garantiranog refinanciranja) i osiguravanjem smanjenja troškova valom jeftine robe široke potrošnje iz Kine.

Tehnološki napredak nije postignut povećanjem potražnje, već “vojnim kejnzijanizmom” Reagana, koji je smanjio socijalne rashode uz odlučno povećanje financiranja vojno-industrijskog kompleksa. Krajem 80-ih i tijekom 90-ih potražnja je kvalitativno proširena zbog raspada Sovjetskog Saveza – i na račun osvajanja postsocijalističkog svijeta.

Tehnološki napredak nije bio postignut uslijed osvajanja novih tržišta, već zbog pljačkanja SSSR-a, što je podsjećalo na novu Konkvistu: s tim što je tada Zapad osvojio zlato za razvoj kapitalizma, a 90-ih – tehnologiju za njegovo prevladavanje.

Ne priznajući, zbog prirodne arogancije, ključni značaj sovjetskih tehnologija za svoj procvat, SAD osuđuju sebe na pogrešnu percepciju realnosti i nedostatak akcije.

Čak i provedbom strategije “Razbiti Kinu, osvojiti Europu”, oni neće nužno provesti tehnološki proboj, i neće izbjeći sve realniju (zbog propadanja globalnih monopola) prijetnju tahnološkog neuspjeha.

Uostalom, novi tehnološki principi su prestali se otkrivaju sa završetkom “hladnog rata”, jer zahtijevaju preveliku koncentraciju resursa i skopčani su s velikim rizicima; sadašnja tehnološka revolucija – je samo komercijalizacija ranije otkrivenih principa, i rezultat prenošenja napora iz sfere otkrića u sferu realizacije.

Ali, unatoč svim ovim slabim i ranjivim mjestima, ova strategija objedinjuje sve kategorije globalnog biznisa i američke elite, koje Ameriku smatraju – ili za najkomforniju teritoriju, ili za prirodni izvor svoje moći, ili za predmet patriotskih osjećanja (od nacionalne birokracije do uvjetne “Rockefellerove grupe “).

Oni će provoditi ovu strategiju energično, sveobuhvatno i inicijativno, formirajući samim tim svjetsku povijest u narednih pet ili čak deset godina.

Suprotstaviće im se stare europske elite, očuvane, unatoč prinudnom povlačenju u drugi plan tijekom dvadesetog stoljeća, kao i grupe globalnog biznisa, koje su orijentirane na raspad globalnih tržišta i kasniju organizaciju interakcije između makro-regije (uvjetna “Rothschild grupa”).

Objektivni zakoni globalnog razvoja čine poziciju posljednjih poželjnijom, čak is obzirom na činjenicu da oni ne raspolažu tako moćnim izvršnim aparatom kakav je moderna američka država. (A vlast u Sjedinjenim Američkim Državama u okviru ove strategije trebalo bi da preuzmu njezini nositelji, to jest predstavnici uvjetne “Rockfellerove grupe”; danas su to lider demokrata Hillary Clinton i republikanski autsajder Jeb Bush).

Za Rusiju bi ovo značilo privremenu osvetu, a zatim potpuni kolaps liberalnog klana, koji se formirao početkom 90-ih godina i koji stoga slijepo i vjerno služi interesima prve skupine, koja je bila globalni hegemon u vrijeme njegovog nastanka.

Osveta će biti započeta vjerojatnom pobjedom predstavnika prve skupine na predsjedničkim izborima u SAD, kolaps – njihovom strateškom neperspektivnošću.

Pored potpune nekompatibilnosti s interesima Rusije, date povijesne okolnosti učinit će domaće liberale “zauvijek bivšim” i totalnim autsajderima, osuđenim na poraz.

Otvoreno ostaje jedino pitanje: hoće li oni uspjeti zbog svoje bezuvjetne energičnosti i učinkovitosti povuku sa sobom u povijesni zaborav cijelu našu civilizaciju – a zajedno s njom i svakog od nas, odnosno – da li ćemo mi uspjeti da im onemogućimo realizaciju ovog scenarija?
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Obojene revolucije su nastale kao odgovor na nezadovoljstvo stanovništva, koje je legitimno, ali je zloupotrebljeno u svrhe političkih interesa SAD

Svaka obojena revolucija imala je svoj korijen, uzrok, tijek i rezultate. Zajednička im je želja za krucijalnom promjenom, za ljudskim slobodama, vladavinom prava i većim mogućnostima zapošljavanja, pogotovo za mlađu generaciju.

Međutim, s rušenjem Berlinskog zida i kolapsom Varšavskog pakta otvorio se prostor istoka Europe i Bliskog istoka koji su Sjedinjene Države pokušale popuniti svojim političkim, ekonomskim i vojnim prisustvom.

To je dovelo do jačanja nestabilnosti u određenim zemljama i pomoći onim političkim snagama koje su obećavale takve promjene koje bi vodile širenju NATO-a ka istoku i približavanju ruskim granicama.

“Sve što se dešavalo u Ukrajini i na Bliskom istoku imalo je za cilj približavanje i kontrolu ruskih granica prema Zapadnoj Europi. Bojim se da je ovo što se sada događa na Bliskom istoku nastojanje da se destabilizira i sama Europa, i ta destabilizacija je inspirirana od određenih centara moći u SAD“.

Nije prejako reći da su obojene revolucije samoubojstvo država, to je zapravo prava dijagnoza.

Kada bi ljudi koji su obmanuti da uzmu učešća u masovnom aspektu obojene revolucije znali što rade, kojim ciljevima stvarno služe i što će biti posljedice njihovih lakomislenih i nepromišljenih postupaka, nikada u tome ne bi uzeli učešće, kaže on.

“Sve se radi pod plaštom jedne iluzije koja se sastoji od prividnog nastojanja da se izađe u susret aspiracijama ljudi koje su potpuno normalne – za boljim životom, za reguliranjem njihovih eventualnih nezadovoljstava nekim objektivnim uvjetima u kojima žive …”.

Sve to mogu biti legitimni povodi za nezadovoljstvo, smatra on, ali oni koji mobiliziraju to nezadovoljstvo i usmjeravaju ga u pravcu državnog samouništenja to ne rade radi širenja demokracije ili iz želje da zadovolje aspiracije ljudi, nego da ih iskoriste radi dovođenja na vlast garniture koja će služiti stranom faktoru koji je inspirira, financira i usmjerava lažni proces koji se zove obojena revolucija.

“Da biste prepoznali proces obojene revolucije, morate uvijek imati širom otvorene oči za obrazac koji se ponavlja. U Americi postoji izreka, koja je u ovom slučaju relevantna: ako se kreće kao žaba, ako krekeće kao žaba i ako liči na žabu, onda je u pitanju žaba“.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(rs.sputniknews.com/uredio:nsp)

“Zajedno s našim partnerima moramo riješiti to pitanje jer je to generacijski problem. Moramo se organizirati i pripremiti resurse na održivoj razini za upravljanje krizom migranata sljedećih 20 godina”

“Neka su prokleti zauvijek politički i vojni vođe Sjedinjenih Američkih Država, od Obame do Pentagona, sa svim čelnicima kriminalnih država uključenih u ovaj svjetski “Riziko” kojeg igraju na koži milijuna nevinih i to isključivo za dobrobit financijske aristokracije.

Kriza koja je eksplodirala zbog ratova, destabilizacija više svjetskih zemalja i želje za ekonomskom nadmoći globalne financijske elite, kao što “iskreno” otkriva Pentagon, treba trajati dva desetljeća”, ovako za portal Pauper Class Eugenio Orso komentira izjavu američkog generala Martina Dempseya koju je objavila talijanska Repubblica.

“Zajedno s našim partnerima moramo riješiti to pitanje jer je to generacijski problem. Moramo se organizirati i pripremiti resurse na održivoj razini za upravljanje krizom migranata sljedećih 20 godina”, za ABC News je izjavio najviši američki vojni dužnosnik i šef Združenog stožera Sjedinjenih Država, general Martin Dempsey, koji se također nada “da će dramatična fotografija Aylana Kurdija imati sličan učinak onoj iz 1995. godine i smrtonosnog minobacačkog napada na tržnicu u Sarajevu koji je doveo do intervencije NATO saveza u Bosni i Hercegovini”.

“Sjećam se kako se svijet zaustavio i pogledao u Sarajevo. Danas, dok sjedimo ovdje, u svijetu je 60 milijuna izbjeglica i sjećam se razine interesa kojeg je prije samo dvadeset godina probudio jedan incident u Sarajevu”, rekao je general Martin Dempsey, dok se iz njegovih riječi da naslutiti jedino moguće “rješenje” koje za imigrantsku krizu može osmisliti kriminalni politički i vojni vrh u Washingtonu, iako će za njegovu provedbu trebati “možda i dvadeset godina”.

Bez imalo zadrške i koristeći terminologiju barova s periferije, Eugenio Orso kaže “kako dolaze je**na vremena i da bi na sam spomen na Sarajevo i mogući scenarij iz 1995. godine mnogima trebala klecati koljena od straha”.

S pozivanjem na Sarajevo se u Pentagonu opet probudila stara želja da se NATO savez stavi u “pogon”. Protiv koga? Da nije slučajno odlučeno da će se djelovati protiv Assadove u Sirije ili, Bože sačuvaj, protiv Putina u Europi?

Između ostalog, visokopozicionirani general Martin Dempsey je priznao američki “fijasko” u Iraku tijekom Zaljevskog rata, koji je, usput rečeno, “izrodio” zločinačku organizaciju “Islamsku državu”, iako se tada nije tako zvala.

U svakom slučaju, čeka nas dvadeset dugih godina ratova, valova izbjeglica, masovnog istrebljenja i izazvane ekonomske krize. Dvadeset godina s galopirajućom nezaposlenošću u Europi i “Islamskom državom” koja nam kuca na vrata. Naravno, ako prije toga ne eksplodira nuklearni rat s Rusijom, kojeg toliko žele Amerikanci i njihovi mazohistički trabanti una istoku Europe kao što su Ukrajina i euronacističke i antiruske baltičke zemlje.

Dvadeset godina masovnih utapanja u moru i kolone očajnih ljudi koji će kroz južnu Europi i Balkan pokušati stići do prepotentne Njemačke koja se obogatila zahvaljujući euru, raznim ugovorima i pljačke južne Europe. Dvadeset godina pokolja nevinih ljudi, uništavanja infrastrukture i povijesne baštine na Bliskom istoku i sjeveru Afrike kroz “marljivi rad” islamističkih ubojica koji su posebno korini Pentagonu, jer vrlo učinkovito siju smrt i razaranja i tako pogoduju stvaraju novih valova izbjeglica.

“Siguran sam da će u sljedećih nekoliko mjeseci vidjet ćemo “lice rata” kako se približava i našim granicama, a sve zbog napredovanja islamističkih militanata koje nitko ne želi zaustaviti u Siriji i Libiji. Tunis i Alžir su također u opasnosti i potanje je koliko je južna Italija sigurna? To je upravo ono što žele prinčevi novca i visokih financija koji, kao što je općepoznato, kontroliraju i Pentagon. To je ujedno i razlog zašto “međunarodna koalicija” predvođena Sjedinjenim Američkim Državama ne želi odlučno intervenirati protiv islamističkih koljača. Bombardiranje praznih zgrada i slanje pokoje bespilotne letjelice nad Siriju i Irak je sasvim dovoljno za predstavu za javnost”, za Pauper Class piše Eugenio Orso.

Europu se mora pritisnuti do te mjere da trajno prenese suverenitet i resurse u njihovu korist. Vodstvo NATO saveza i Pentagon će u ratnim situacijama gospodariti situacijom.

U tom trenutku će sve će biti jasno, pa čak i Renzi, Hollande i Tsipras više neće služiti svojim gospodarima, jer će biti oružje i oni koji ga nadziru oni koji će pisati zakone ljudima.

Ako izbije nuklearni rat s Ruskom Federacijom, što je nakon svih provokacija na njihovim granicama više nego realan scenarij, prekoatlantska elita će biti više nego sretana, jer ionako gaji iluziju da će u tom slučaju preuzeti kontrolu nad cijelim europskim kontinentom – ili onim od njega bude ostalo – sve do dvadeset drugog stoljeća.

Hoće li narednih mjeseci destabilizirati još jednu kriminalnu državu, onu islamističkog fanatika Erdogana, koji nema stabilnu vladu i na jesen, između bombardiranja i napada na Kurde, na ide na izbore? Moguće da je da će Tursku u svom strateškom izračunu cinički žrtvovati kako bi se stvorili novi zastrašujući valovi izbjeglica kojima će jedina destinacija biti Europa.

Osim toga, ako već nisu pokazali nimalo grižnje savjesti dok su slali koljačke islamističke horde protiv naroda Sirije, Iraka i Libije, uzrokujući stotine tisuća mrtvih i više od deset milijuna izbjeglica, zašto bi onda imalo oklijevali da na samim vratima Europe otvore vrata pakla, da bi se onda ponudili kao “spasitelji” koji će vladati kako se njima prohtije?

Zapitajte se, čak i ako ne možete učiniti ništa i ako se osjećate nemoćni pred ovom surovom stvarnošću, zašto će ova kriza će trajati dvadeset godina? Jer to kaže Pentagon, koji se, ako ćemo pravo, ipak najbolje razumije.
 

 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube/uredio:nsp)

Napokon se netko pitao i preočito pitanje – zašto izbjeglice iz Sirije stižu u tolikom broju dok njihovi susjedi, bogate arapske monarhije, niti ikoga primaju, niti izdvajaju novac za njih, niti mare za njihovu tragičnu sudbinu

Što o tome imaju za reći sile Zapada koje su inače u jako dobrim odnosima sa svim ovim, naftom iznimno bogatim, zaljevskim monarhijama? Ništa, gotovo ništa. Kao da postoji nekakav prešutni stav poput “nemojte njih gnjaviti, ne želimo njih nervirati, oni ipak imaju naftu”.

Da, imaju naftu, drugim riječima imaju i ogromna sredstva kojima bi mogli puno lakše riješiti ovu izbjegličku krizu od Europe koja se još nije ni oporavila od ekonomske krize. Arapske monarhije (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Katar, Bahrain i Oman) jednostavno ne mare i osjećaju kako ne moraju ništa učiniti.

Zapravo, ispravak, neke od ovih bogatih monarhija su ipak uložile svoja sredstva, ogromna sredstva, ali ne da bi pomogli izbjeglicama, već da bi ih stvorili. Zemlje poput Katara i Saudijske Arabije poslale su ogromne količine novca i oružja u Siriju za islamističke militante, naoružavajući i one najekstremnije frakcije nadajući se kako će iste silom slomiti vlast sirijskog predsjednika Bashar al-Assada kojeg preziru jer je ovaj u vrlo dobrim odnosima s Iranom, regionalnom silom koju još i više preziru jer im je rival, a tu su i religijski, odnosno sektaški razlozi.

Ogromna je sramota da zapravo nitko, bar od relevantnijih izvora, uopće ne proziva ove zemlje zbog kaosa kojeg su izazvali u Siriji i Iraku. Britanski BBC ovih dana je objavio blijedi pokušaj stavljanja ove teme u fokusu u tekstu pod naslovom “Migrantska kriza: Zašto Sirijci ne bježe u zaljevske zemlje”.

Ne, nije pogreška – u naslovu BBC teksta na kraju nema upitnika jer ovo ni nije pitanje, ovo je iznošenje pro-zaljevskih stavova, pa se tako u tekstu ističe kako Sirijci trebaju vizu za većinu arapskih zemalja. Pa što da trebaju vizu? Zar je ovo svakidašnja situacija? Zar za Europu ne trebaju vizu pa su opet ovdje?

Organizacija Amnesty International ističe kako šest zaljevskih monarhija nije učinilo baš ništa kako bi se pomoglo izbjeglicama. To je šokantno, nemoralno, neljudski i strašno. No, također je strašno da se Zapad pravi “mutav” i još jednom pokazuje kako jednostavno nema snage niti hrabrosti kritizirati niti jednu arapsku naftnu monarhiju.

Kakav li je to svijet u kojem živimo i kakve su to monarhije da su zaista tako nedodirljive, do te mjere da ih se čak ne smije ni zamoliti da pomognu, a novca imaju “na bacanje” (to i pokazuju gradeći beskorisne megalomanske projekte)?Izgleda da nitko ne može reći istima da njihovo ponašanje nije prihvatljivo. No, to ne čudi. U Saudijskoj Arabiji i dalje odrubljuju glave ateistima, preljubnicima, homoseksualcima, vješticama i čarobnjacima (?!), pa nitko ne reagira.

Američki predsjednik Barack Obama sastao se ovog tjedna sa saudijskim kraljem Salmanom u Washingtonu. Nema kritike, samo široki osmjesi, a američki mediji pišu samo o tome kako je Salman iznajmio cijeli jedan hotel u glavnom gradu SAD-a.

Jako je to sve skupa licemjerno. Europski mediji u zadnjih nekoliko dana toliko pišu o strašnoj sudbini sirijskog dječaka koji je pronađen mrtav na turskoj obali, a ne pada im na pamet napisati tekst ili dva o tome kako zaljevske monarhije šalju oružje i novac sirijskim teroristima zbog kojih ljudi u očaju i bježe, dok u isto vrijeme ne žele nikoga primiti u svoje krasno uređene monarhije.

Gdje su aktivisti? Gdje su velike demonstracije diljem Europe pod sloganom “Dosta je, Saudijska Arabijo otvori im vrata!”, gdje li su? Nigdje, niti će ih biti jer to je očito tema o kojoj se niti treba govoriti niti pisati.

Mediji će pisati o luksuzu u jednom Dubaiju, o skupim automobilima koji se tamo voze, o eliti i sjaju… Ali nikome da padne na pamet – “čekaj malo, zašto im ovi ne pomognu, zašto bar malo ne pomognu?”. Zašto? Jednostavno je, zato jer ne moraju, zato jer ih nitko ne dira. Imaju, eto, vizni režim i to je navodno dovoljno da se o toj temi više ne bi pričalo.

U isto vrijeme Saudijska Arabija još uvijek svakodnevno zračnim napadima napada susjedni Jemen, a o tome pak više nitko ništa ne piše. Samo prije nekoliko dana deseci civila su ubijeni u saudijskom zračnom napadu. Zašto ne malo pregledati fotografije tih napada?

Zašto ne otkriti nešto i o tom užasu, recimo fotografije raskomadanih dijelova tijela djece, dječaka poput onog koji je pronađen na plaži u Turskoj? Fotografije su dostupne svima, na svega nekoliko klikova na mrežama poput Twittera. No, upozorenje, raskomadano tijelo djeteta biti će još i teže izbaciti iz glave od onih jezivih scena na turskoj plaži.

No, o toj djeci nećete čitati, ta djeca nikoga ne zanimaju, politički su irelevantna jer činjenicu da Saudijska Arabija uopće aktivno ratuje ne smije se spominjati, kamoli da ubija nevinu djecu.

Što se pak tiče izbjeglica koji su stigli u Europu, dobro je da su stigli, možda tu sa srećom ipak pronađu kakav normalan život, ima dovoljno normalnih i humanih ljudi koji će im pomoći, jer živjeti u licemjernim apsolutističkim monarhijama je nešto što ne bi trebalo nikome poželjeti, naročito ne izbjeglicama iz Sirije koji su i postali izbjeglice ponajviše zahvaljujući agresivnoj i kriminalnoj politici tih istih monarhija.
 
SA TERENA: Afrički migranti: Što ih zapravo tjera u Europu?
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(advance.hr,youtube/uredio:nsp)

Europa nema odgovor na destabilizaciju kojom se poništava suverenitet država, ruše granice i zbog koje će doći do velikih etničkih i kulturoloških promjena. Sve više će nestajati kršćanska Europa, upozorava admiral Davor Domazet Lošo

Dok kontinentalna Europa stenje pod teretom velike izbjegličke krize izazvane djelovanjem ISIL-a, sve su glasnija nagađanja da je val izbjeglica iz arapskih zemalja u Europu organizirao SAD, koji – ruku na srce – nedvojbeno stoji iza destabilizacije zemalja iz kojih ljudi sada masovno bježe na sjeverozapad.

U isto vrijeme, stidljivo se kroz šumu informacija o sve većem broju Sirijaca i Iračana na europskim granicama, probijaju vijesti da Rusija nastavlja širiti svoj teritorij, ne mareći puno što drugi (Japan, Ukrajina, SAD…) o tome misle. Tako su agencije prija nekoliko dana objavile da se površina Rusije povećala za oko 50 000 četvornih kilometara objavom Vladinog dekreta kojim se proširuje ruska kontinentalna ploča u Ohotskom moru, na ruskom krajnjem istoku.

Dokument od 15. kolovoza objavljen je tijekom posjeta premijera Dmitrija Medvedeva Kurliskim otocima, o kojima se spore s Japanom, što je razbjesnilo Tokio. Rusi u isto vrijeme traže da UN prizna njihovu suverenost na Arktiku, gdje već neko vrijeme razmještaju svoju mehanizaciju i pripremaju veliku vojnu vježbu.

Kako najpoznatijih hrvatski geopolitički analitičar komentira poteze Rusije, a kako vijesti da je put izbjeglica u Europu financirao SAD, kome je u interesu da velik broj izbjeglica iz arapskih zemalja useli u Europsku uniju te što to znači za Europu i Hrvatsku, upitali smo admirala Davora Domazeta Lošu.

”Nema dvojbe da je izbjeglički val dio monstruoznog plana iza kojega stoje SAD i Velika Britanija, a kojemu je cilj slomiti Europu. Valja istaknuti da je Europa sama sebe pobijedila kada se odrekla svog kršćanskog identiteta. Treba reći, također, da u sankcijama koje je EU uvela prema Rusiji gube i Europa i Rusija. Takozvano Arapsko proljeće, odnosno izvoz rata u Afganistan, Irak, Siriju, Libiju… dio je jedinstvenog plana da se izazove što više građanskih ratova kako bi se smanjio broj stanovnika na zemlji te da bi se ovladalo područjima bogatim naftom.

Osim izazivanja građanskih ratova, broj stanovnika na Zemlji pokušava se smanjiti i genetski modificiranom hranom te laboratorijski uzgojenim bolestima poput SARS-a, ebole, svinjske gripe… Europa nema odgovor na ovu destabilizaciju kojom se poništava suverenitet država, kojom se ruše granice i zbog koje će doći do velikih etničkih i kulturoloških promjena u Europi. Sve više će nestajati kršćanska Europa i stvarat će se neka šarena multikulturna tvorevina. Da je sve to dio iste antikršćanske strategije vidi se i po tome što se kršćani čiste od Sirije do Iraka”, procjenjuje Davor Domazet Lošo.

Dodaje potom da iza svega stoji nafta, odnosno naftna polja u Iraku i Siriju, koja sada preko ISIL-a kontrolira SAD.

”Da bi se zaustavila Rusija te da bi se zaustavio veliki ekonosmki rast Kine, ruši se cijena nafte distribucijom velikih količina ‘crnog zlata’ s polja u Siriji i Iraku, koja kontrolira ISIL, odnosno SAD. Da Sjedinjene američke države hoće, ISIL bi mogle poraziti u roku od 48 sati. No, oni to ne žele, jer su ISIL oni i stvorili. Najjednostavnije rješenje ovog problema bilo bi slanje izbjeglica brodovima u New York i Veliku Britaniju, dakle u one zemlje koje su problem i prouzročile. Ne treba biti veliki mudrac da bi se zaključilo da su arapske izbjeglice dio njihovog paklenog plana.

SAD i Velika Britanije promiču geopolitičke interese atlantizma i globalizma te im je cilj slamanje kršćanstva i slabljenje Europe. Zanimljivo je da u isto vrijeme broj kršćana raste samo u Rusiji. Možemo zaključiti da budućnost Europe ovisi o Europi samoj, odnosno o europskim zemljama i njihovim liderima te o tome hoće li napokon sjesti i dogovoriti politiku koja je u interesu europskih naroda. Treba istaknuti da u Europi trenutno nema ozbiljnih državnika, osim eventualno Viktora Orbana. Putina tu ne računam, on je euroazijski političar”, napominje Domazet te procjenjuje da će se Europa – ili vratiti svojim kršćanskim korijenima – ili pristati ponovno biti žrtva anglo-saksonaca.

”I Prvi i Drugi svjetski rat nastali su na sličan način, kao i ova kriza. Ratovi su izazvani kako bi se međusobno oslabile Njemačka i Rusija, a sve u interesu SAD-a i Velike Britanije. I Nijemci i Rusi stradali su u tim ratovima, pa vjerujem da neće po treći put upasti u istu zamku. Uvjeren sam da je Europa ipak dovoljno zrela da shvati što se događa”, zaključuje admiral Domazet.

Nekadašnji strateg Oružanih snaga Hrvatske analizirao je potom poteze Rusije, odnosno rusko širenje kopnenih granica na krajnjem istoku i krajnjem sjeveru.

”Rusija samo nastavlja s geopolitikom velikog kontinentalnog prostora, prema krilatici: Onaj tko vlada srcem Euroazije, ili srcem Zemlje, taj vlada svijetom. I carska Rusija i SSSR vodile su istu geopolitiku. S druge strane, toj je geopolitici suprotstavljena geopolitika atlantizacije i globalizacije, koju provodi SAD s Velikom Britanijom. Te dvije najjače geopolitike trenutno se sučeljavaju.

Rusija se sada širi prema hladnim morima, pa tako ide u Ohotsko more, na što Japan – koji je američki igrač – nema pravog odgovora. Rusija nije zaboravila veliki pomorski poraz od Japana u predvečerje Prvog svjetskog rata. Sada Japanu u Ohotskom moru Rusija stvara dodatne probleme, jer na tom području Japan već ima problema sa Sjevernom Korejom i Kinom te je trenutno u podređenom položaju. Kada je Rusija vidjela kako je lako dobila Krim, odlučila je, očito, ići dalje. Prvo na Ohotsko more, a potom zaobilazno i na Baltik.

Ruske strateške snage za Arktik osnovane su još prije godinu dana, što znači da Rusi zaobilaze Baltik i Europu te preko krajnjeg sjevera dolaze u doticaj s SAD-om. Budući da će balističke rakete letjeti, eventualno, preko Arktika, Rusija je sada u mogućnosti zaustaviti te rakete. Najveće ruske vojne vježbe trenutno su na Arktiku, što potvrđuje njihovu izrazitu premoć u tom dijelu svijeta. Rusi jedini imaju tehniku za ratovanje u tako teškim uvjetima te su strategijom posrednog nastupanja došli u dvorište SAD-a. SAD zasad nema odgovora na ovakvu rusku geopolitiku, što znači da je Rusija na Arktiku u prednosti barem za dvadeset godina. Crno more su riješili zauzimanjem Krima, a sada idu asimetrično na krajnji istok (Ohotsko more) i krajnji sjever (Arktik). Sve to pokazuje da je Rusija izrasla u snažnu svjetsku velesilu koju nije lako slomiti naftnim ratom koji je u zadnje vrijeme nametnut od strane SAD-a”, zaključuje admiral Domazet Lošo.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Lavrov: “Rusija sumnja da je uzrok terorističkih napada u Makedoniji zaustavljanje planiranja Turskog toka koji bi trebao proći kroz tu zemlju, a potporu albanskim teroristima u vidu šutnje dala je, kako kažu Europska unija koja nije nikada oštro osudila ubijanje makedonskih policajaca!”

Da se iza svega krije Turski tok i da je EU cilj da se taj posao stopira, nagovijestio je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posjeti Srbiji.

Napadi u Kumanovu su dobro pripremljene terorističke akcije i EU ne treba da zauzima kukavički stav kao da je riječ o pojedinačnoj epizodi. Ovdje je možda riječ o mentalitetu konfrotacije, ali se usporedo stječe i dojam da se sve to događa zbog odbijanja Makedonije da uvede sankcije Rusiji, kao i spremnost Skopja da sudjeluje u projektu Turski tok – kaže Lavrov i dodaje:

Ne možemo izbjeći osjećaj da postoji neka veza – naglasio je Lavrov i pozvao Europsku uniju da podrži realizaciju Turskog toka koji bi omogućio jačanje energetske sigurnosti Europe.

Bruxelles ne misli da je ponašanje Albanaca problem, već se to tolerira

Terorizam u regiji mora biti osuđen, a do sada smo imali samo blaga priopćenja iz EU i drugih institucija. S teroristima ne mogu postojati dvije strane, ali netko to treba reći. Bruxelles ili ne shvaća ozbiljno Albaniju, ili ih podržava.

Europa nije samo sjeverni tok, Europa mora imati i južni tok. Bez obzira na to kako se to zove. Ne može ovaj dio Europe ostati slijepo crijevo kad je riječ o opskrbi plinom.

Pozadina oružanog sukoba koji se dogodio  u Makedoniji leži u borbi za energetsku i ekonomsku prevlast na Balkanu, piše Telegraf.rs.

Komentari poznavaoca prilika u našem okruženju su da EU pokušava svom snagom spriječiti izgradnju plinovoda, kako bi smanjila ovisnost od Rusije i na taj način se zaštitila od ruskog političkog utjecaja.

Makedonija, zemlja koja se nadala toliko željenoj plinifikaciji koju bi joj donijela izgradnja Južnog toka izvisila je kad je taj projekt na inicijativu EU otkazan.

Međutim, Makedonci su ponovno vidjeli šansu za sebe kad je Putin najavio novi, Turski tok, koji bi trebo prolaziti preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije, jer ih je to od nebitnih učinilo velikim igračima u cijeloj toj priči.

Iz Ambasade Rusije u Beogradu kažu za Telegraf.rs da je službeni stav Rusije o tome da li iza terorističkih napada u Kumanovu stoji težnja da se zaustavi Turski tijek rekao ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i da je to “amen”.

Ruske tajne službe iza kulisa: Počeo žestok zastupnički rat Rusije i SAD oko Makedonije

SAD i Rusija se trenutno natječu u novom Hladnom ratu, a najnoviji dio njihovog rivalstva jeste Makedonija.

SAD prati svoj klasični predložak za izazivanje kaosa i Obojene revolucije, a oči svijeta uprte u prosvjed koji se događa u Makedoniji od strane oporbenog čelnika Zorana Zaeva.

Ono što se trenutno događa u Makedoniji jeste upotreba već isprobanih američkih destabilizacijskih taktika koje su iskorištene u Siriji i Ukrajini.

Ono što povezuje Siriju, Ukrajinu i Makedoniju jeste da su to sve zastupnički ratovi između SAD i Rusije, pri čemu Washington ima ofanzivnu ulogu, a Rusija stabilizirajuću obrambenu ulogu.

Ukratko, SAD želi izazvati promjenu režima u odabranim državama, dok Rusija aktivno radi na tome da pomogne vlastima da se obrane od napada. Rusko-ukrajinska i rusko-sirijska strateška suradnja za vrijeme njihovih promjena režima je dobro poznata, ali u slučaju rusko-makednoskih odnosa, stvari su malo osjetljivije i uglavnom se odigravaju u sjeni. Zbog toga što je “službena” politika Makedonije takva da se želi pridružiti NATO-u i EU, njihova vlast i obavještajne službe ne mogu javno surađuivati s ruskim kolegama, te se zato sve odvija iza kulisa.

Iako neki možda u to sumnjaju, dokaza da Makedonija i Rusija surađuju ima. Uzmite samo u obzir da je Rusija podržala Makedoniju kada se dogodio teroristički napad u Gosincu, ali i to da je Rusija snažno osudila teroristički napad u Kumanovu i pokušaj Obojene revolucije od strane oporbenog čelnika Zaeva.

Makedonija je također jedna od rijetkih europskih država koja je poslala svog predsjednika u Moskvu na proslavu Dana Pobjede i koja nije uvela sankcije Rusiji.

Kada se sve sumira, može se uočiti da je Rusija proširila svoj utjecaj na makedonsku državu kao dio svog plana za Balkanski tijek, te se može uzeti zdravo za gotovo da njihove obavještajne službe surađuju po pitanju suprotstavljanja obojenoj revoluciji.

Predložak destabilizacije:

SAD su usavršile predložak za promjenu režima koji je sada i više nego očit u Makedoniji. Kada je država odabrana za napad, SAD pokušavaju izazvati obojena revoluciju kako bi promovirali “meku” destabilizaciju (koja po uzoru na Siriju i Ukrajinu može uključiti krvoproliće).

Ukoliko ova taktika ne uspije u tome da svrgne demokratski izabranu legitimnu vlast, SAD počinje primjenjivati ​​nekonvencionalni rat (terorizam i pobune) kako bi povećale pritisak uz nadu da će tako oboriti vlast. Posljednji scenarij je konvencionalna vojna intervencija, koja se primjenjuje samo ako su prethodne dvije faze bile neuspješne.

SAD su uspjele zbaciti ukrajinsku vlast putem Obojene revolucije, ali to nije prošlo u Siriji, zbog čega je čitava stvar prerasla u nekonvencionalni rat. Isto se sada događa i u Makedoniji.

SAD su namjerno oživjele jednu od najopasnijih terorističkih skupina na Balkanu – Oslobodilačku vojsku Kosova – kako bi pojačale etničku podjelu između albanskih i slovenskih Makedonaca i olakšale promjenu režima.

Ovdje se primjenjuje strategija dvostrukog tlaka, pri čemu se stvara “natjecanje” u tome tko će prije zbaciti vlast. Jedini razlog zašto se primjenjuje ovaj koncept i zašto Obojena revolucija još nije potisnuta jeste zato što je dobila podršku nezadovoljnih omladinskih grupa koje su izmanipulirane da se pridruže antivladinim prosvjedima.

Aajde vidjeti kako naša dva natjecatelja trenutno stoje:

Sirija, 2011.-danas

SAD su započele obojena revoluciju u Siriji u sklopu redova regionalnog kazališta po imenu “Arapsko proljeće”. Nakon što je revolucija potisnuta od strane patriotskog stanovništva, uslijedio je nekonvencionalni rat koji je podržan od strane turskih, izraelskih i jordanskih susjeda.

Trenutno je situacija u stagnaciji, a SAD i njihovi saveznici dovode sve više terorista, oružja i novca u konflikt dok Rusija oprema svog dugogodišnjeg saveznika u borbi protiv agresije.

Ukrajina, 2013.-2014.

Kao i u Siriji, SAD je započeo “Šarenu revoluciju” u Ukrajini protiv vlasti, ali ova je bila dosta uspješnija. Za samo par mjeseci, vlada je svrgnuta i uspostavljena je nova vlast u Kijevu, što predstavlja simboličnu američku pobjedu spram ruskih interesa.

Međutim, posljedično prisjedinjenje Krima i građanski rat u Donbas nas moraju navesti da se zapitamo da li je Washington zaista dobio ovu bitku ili konačna presuda tek slijedi.

Makedonija, 2015.-danas

Prateći svoj predložak, SAD je započeo “Šarenu revoluciju” u Makedoniji i sada pokušavaju uvesti i nekonvencionalni rat kako bi se što prije izazvala promjena režima. Rusija je u proteklih par mjeseci u više navrata proširivala svoje partnerstvo s Makedonijom, ali je pitanje da li će one surađivati ​​s ciljem da suzbiju Šarenu revoluciju.

Sva tri geopolitička konflikta u novom Hladnom ratu su usko ispreplitana s američkom energetskom strategijom u Euroaziji i voljom Washingtona da dominira ključnim tranzitnim cestama u ovoj regiji.

Sirija:

Predsjednik Bashar el Assad se složio da pokrene Prijateljski cjevovod s Iranom i Irakom s ciljem transportiranja zaljevskog plina na buržujsko europsko tržište. To se preklopilo s planovima Katara i Saudijske Arabije da naprave rivalski cjevovod koji će prolaziti kroz Jordan i Siriju do EU, isključujući Iran. Nakon što je predsjednik Assad odbacio ponudu zaljevskih monarhija radi dugogodišnjih saveznika u Iranu, donesena je odluka da se zbaci vlast i pokrenu Šarena revolucija i nekonvencionalni rat.

Prijateljski cjevovod nije napravljen, a silne prepreke koje se nalaze na njegovom putu ukazuju na to da neće ni biti napravljen u skorije vrijeme. Time EU ostaje u unipolarnoj sferi utjecaja SAD, pošto je Washington spriječio veliki multipolarni energetski izvor preko kojeg će izvoziti u njegov zastupnički blok. Sljedeći korak je bio da se neutralizira jedini neamerički energetski izvor koji hrani EU, Rusija, i to tako što će se okupirati jedan od najvažnijih geostrateških puteva.

Ukrajina:

U ovoj bitci, SAD je manevrirao kako bi ostvario kontrolu nad kritičnim cjevovodima koji prolaze kroz ukrajinski teritorij, znajući da će tako ostvariti utjecaj i nad EU i nad Rusijom. EU će tako postati ovisna od Amerike po pitanju zaliha, dok će ogromna količina novca u proračunu Rusije biti sasječena.

Iako je SAD uspio u tome da uspostavi kontrolu nad geostrateškim tranzitom u Ukrajini i u suzbijanju Južnog toka, one nisu očekivale da će se Rusija suprotstaviti ovim potezima preko Turskog / Balkanskog toka i ukidanja isporuke energije preko Ukrajine do 2019. godine. Jednim velikim potezom, Rusija je poništila geoenergetski uspjeh SAD u Kijevu.

Makedonija:

Kao izravna posljedica američkog rata u Ukrajini i ruske protumjere u vidu Turskog / Balkanskog toka, počeo je rat za Makedoniju. SAD je zacrtao da mora uništiti Turski / Balkanski tok po svaku cijenu.

Povrh svega toga, oni žele napraviti sve što mogu spriječiti ruski utjecaj na Balkanu, plašeći se da bi moglo doći do “multipolarnog prevrata” u strateški nestabilnoj regiji EU.

Prema geopolitici, Makedonija je usko grlo integracije s Balkanom, zbog čega se SAD i Rusija sada bore oko utjecaja na ovu državu.

Budućnost Balkana gotovo doslovno leži u Makedoniji, a fleksibilan stav prema unipolarnom i multipolarnom svijetu imat će veliki utjecaj na odnose između SAD i EU i Rusije i EU.

Svi konflikti u Euroaziji se na kraju svode na borbu između ekceptionalista i integracionalista, pri čemu prijašnjeg predstavlja Velika Albanija, a potonjeg države Balkanskog toka.

Rusija se sprema iskoristiti cjevovod kao odskočnu dasku za jačanje suradnje s državama kroz koje će tok prolaziti, što znači da je Balkanski tok više od fizičke infrastrukture i da predstavlja atraktivnu alternativu za eurointegracije i put ka multipolarnosti. Osvježavajući stav Moskve prema suverenitetu i neovisnosti njenih partnera se razlikuje od Washingtona i Bruxellesa, zbog čega je dobila veliku podršku u kratkom razdoblju.

Suočen s tako dobro prihvaćenim konkurentom, unipolarni svijet je odlučio sabotirati svog rivala, aktivirajući eksploziv u vidu Velike Albanije, koji bi mogao izazvati kaos u čitavomj regiji i poremetiti multipolarne integracije.

Predložak opiranja multipolarnog svijeta od postojećeg unipolarnog poretka se odvija diljem Euroazije, a u njemu sudjeluju i Rusija i Kina i Iran: Moskva planira izgradnju Balkanskog toka i Euroazijsku uniju; Teheran planira izgradnju Prijateljskog cjevovoda i cjevovoda koji vode u Indiju i u Pakistan, dok Kina pokušava aktivirati ekonomski Put svile i Pomorski put.

Ove tri civilizacije moraju djelovati zajedno kako bi pomogle jedna drugoj da ostvare svoje planove, jer se samo tako mogu suzbiti konvencionalne i asimetrične destabilizacije koje unipolarni svijet pokušava svuda uvesti.

Unipolarni i multipolarni svijet se ponovno sukobljava u Euroaziji, a epicentar tog sukoba je sada malena balkanska država Makedonija. Tamo se zahuktava zastupnički rat između SAD i Rusija koji prati šablonu konflikata u Siriji i Ukrajini.

Kao i u slučaju prethodna dva, SAD pokušavaju uspostaviti kontrolu nad ključnim energetskim putem, sprečavajući širenje multipolarnosti i pribjegavajući pritom obojenoj revoluciji i nekonvencionalnom ratu.

S druge strane, Rusija opet ima obrambenu ulogu, ponovo neizravno podržavajući opkoljenog partnera kako bi preživio unipolarni napad.

S obzirom na to kakvi su dugoročni strateški ulozi uključeni, treća runda geopolitičkog sukoba Rusije i SAD bi mogla biti najdramatičnija do sada.

Andrew Korybko (Russia Insider)
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21031"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]