Niska inflacija nije uvijek dobra za gospodarstvo. Međutim, za Rusiju, čija ekonomija je dominirala kroz visoki porast inflacije nakon raspada Sovjetskog Saveza, to je dobar znak

Inflacija u Rusiji sada iznosi 2,18 posto, i po prvi put je niža od inflacije u SAD-u, koja je trenutno 2,2 posto.

Ovo je još jedan mali rekord za Rusiju. Tijekom 2017. potrošačke cijene porasle su za samo 2,5 posto. U 2016. godini zabilježen je rast od 5,4 posto. Tako da je inflacija više nego prepolovljena u nekoliko godina.

Takva niska inflacija je bez presedana za Rusiju. Gotovo četvrt stoljeća gospodarstvo je proživljavalo mnogo veće stope rasta potrošačkih cijena.

Devedesetih godina prošlog stoljeća došlo je do hiperinflacije tipične za najsiromašnije zemlje: 1992. godine 2509 posto, 1993. godine 840 posto, a 1994. godine 215 posto.

Situacija se poboljšala tek 2000. godine, kada su cijene porasle za 20 posto. Posljednji put inflacija u Rusiji je bila dvoznamenkasta 2015. godine – 12,91 posto. I ove godine, inflacija se približila razini od samo 2 posto, polovica cilja središnje banke Rusije od 4 posto godišnje.

Analitičari kažu da je to dobro za realnu ekonomiju i potrošače.

“Niska stopa inflacije koristi proizvođačima: pri stabilnim cijenama, oni ne moraju ponovno razmotrati troškove, a troškovi proizvodnje se ne mijenjaju” – izjavila je Anna Kokoreva, zamjenik ravnatelja analitičkog odjela Alpari, kako je citirao RIA Novosti.

Niska inflacija također dovodi do smanjenja ključne stope od strane središnje banke, što dovodi do jeftinijih hipoteka i zajmova kako za poslove tako i za potrošače. Hipoteke su stagnirale u Rusiji zbog gospodarske krize, ali bolje ponude banaka postupno oživljavaju bolestan gospodarski sektor.

Maloprodaja je također imala koristi od niske inflacije. Godine 2017. rast je bio 1,2 posto nakon pada od 5 i 10 posto u prethodne dvije godine.

Međutim, kada je inflacija niska, gospodarstvo se također suočava s rizikom od deflacije. Deflacija je kada kupovna moć novca raste, a cijene dobara i usluga postupno se smanjuju. Ključni rizik od deflacije je usporavanje gospodarskog rasta s kasnijom stagnacijom.

“Izuzetno je teško izaći iz ove zamke. Japan nije uspio nadvladati deflaciju, koja je znatno ometala njezino gospodarstvo već četvrt stoljeća. Europa se suočava sa istim problemom” – izjavio analitičar tvrtke Finam Aleksey Korenev za RIA Novosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

NIJEMCI TVRDE DA SU NAJVEĆI PROBLEM BANKE ITALIJE, A RIM UPIRE PRSTOM U – DEUTSCHE BANK! VEĆINA HRVATSKIH BANAKA JE UPRAVO U TALIJANSKOM VLASNIŠTVU!

Svakim danom problemi talijanskih banaka, koji su se povećali poslije Brexit, postaju sve gori.

Ispravka vrijednosti potraživanja (“loši dugovi”) u iznosu 360 milijardi eura mogu izazvati potpuni krah bankarskog sektora.

Ali, sada je već banka Deutsche Bank postala glavni rizik.

Premijer Italije Mateo Renzi je izjavio da je spreman trošiti milijarde eura na pomoć bankarskom sektoru, čak i bez odobrenja Bruxellesa. To teško da će se svidjeti njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, kao i drugim pristašama provođenja strogih pravila eurozone.

Ali, Renzi je također istaknuo da druge europske banke imaju mnogo više problema od talijanskih.

“Ako su problematični krediti problem broj jedan, problem financijskih derivata u drugim bankama je sto puta veći. Međusobni odnos je upravo takav – jedan prema sto” – kazao je on.

Talijanski premijer je, naravno, mislio na desetke bilijuna dolara u derivatima Deutsche Bank.

Treba također istaknuti da se bankarska kriza već opasno približila Njemačkoj. Na rubu bankrota našla se Bremer Landesbank, iako ovdje problematična aktiva iznosi svega 29 milijardi eura.

Glavni ekonomist Deutsche Bank – David Folkerts-Landau – priznao je da postoje problemi i pozvao na realizaciju programa spašavanja europskih banaka čija se vrijednost mjeri milijardama eura.

U intervjuu za “Welt am Sonntag”, ekonomist je rekao da europske financijske institucije moraju dobiti novi kapital da bi provele rekapitalizaciju poslije slične financijske pomoći SAD. Istina, on nije rekao da je u SAD program realiziran prije gotovo 10 godina, a u Europi se u to vrijeme propagirala “oprezna” fiskalna i monetarno-kreditna politika.

Kako ističe ovaj ekonomist, SAD su pomogle svojim bankama potrošivši 475 milijardi dolara, a takav program je neophodan i Europi, osobito za talijanske banke. Drugim riječima, predstavnik Deutsche Bank smatra da Europa mora poći koracima SAD.

“U Europi spašavanje ne bi trebalo biti toliko skupo. Programi vrijedni 150 milijardi dolara trebali bi biti dovoljni za rekapitalizaciju europskih banaka” – kazao je David Folkerts-Landau.

Smanjenje vrijednosti dionica banaka simptom je mnogo većeg problema – fatalne kombinacije niskog rasta, visoke razine zaduženosti i opasne deflacije.

“Europa je ozbiljno bolesna i mora brzo riješiti postojeći problem, ili će se suočiti s bankrotom” – kazao je glavni ekonomist.

Po njegovoj procjeni, za spašavanje talijanskih banaka bit će potrebno najmanje 40 milijardi eura. Problem je toliko akutan, da je ekonomist Deutsche Bank uvjeren da je neophodno kršiti važeća europska pravila.

Pri tome je apsolutno nedopustivo otpisivati ​​depozite i koristiti druge metode koji će udariti po ušteđevinama ljudi, pošto će to paralizirati bankarski sektor u Italiji i na drugim mjestima. Ljudi će jednostavno prestati vjerovati u bankarski sustav.

Zanimljivo je da kada su bili u pitanju Cipar i Grčka, malo tko se brinuo za ušteđevine građana, ekonomisti, analitičari i činovnici su tvrdili da je glavno pitanje očuvanje stabilnosti, a to znači da se nešto mora žrtvovati. Ali, čim su se na nišanu našle Njemačka i Italija, došlo je vrijeme da se “promjene pravila”.

Pitanje je samo da li se David Folkerts-Landau zaista brine zbog talijanskih banaka ili za sudbinu svog poslodavca?

Ako najveća njemačka banka podrži promjenu pravila, otpor Merkelove i Schäublea će najvjerojatnije uskoro biti slomljen. A to znači da će početi sveeuropsko spašavanje banaka, ali će to, kao i uvijek, platiti porezni obveznici.

Teško da će se to svidjeti mnogima, ali će dati dodatni adut nacionalistima, a to znači da će spašavanje banaka produbiti podijeljenost u Europi.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Niža cijena nafte dobra je vijest za potrošače i nacionalne ekonomije zemalja ovisne o uvozu. Postoji i više vrsta nezadovoljnika

Nezadovoljni su ministri financija prezaduženih zemalja gdje pad cijena energije nije inicirao realni gospodarski rast. Nezadovoljni su i veliki proizvođači

Koja je ključna posljedica činjenice da se cijena nafte dugo održava duboko ispod razine od 50 dolara te da će, kako se čini, na toj razini ostati dulje vrijeme. Trenutačno stoji oko 36 dolara za barel?

Iako na ovo naizgled jednostavno ekonomsko pitanje možete dobiti vrlo raznolike odgovore, nekako se najuvjerljivijim čini onaj koji ne upozorava na neke opasnosti od pada cijene nafte, nego onaj koji uočava široku opću korist.

Već smo pisali o istraživanjima koja su ukazala da je niska cijena nafte više pomogla rastu planetarnoga gospodarstva od svih zbrojenih poticaja svih velikih svjetskih središnjih banaka koje su se udružile u najekspanzivnijoj monetarnoj politici u svjetskoj povijesti.

Tako je, primjerice, šefica ekonomskih istraživanja u Société Générale banci, Michala Marcussen, za Bloomberg komentirala kako svaki pad cijene nafte od deset dolara podiže globalni rast za 0,1 postotni poen te procjenjuje da je zahvaljujući jeftinijoj nafti svijet uživao u uštedi dva posto BDP-a koje bi inače potrošio na naftu.

Istom je prilikom glavni ekonomist UniCredita, Erik Nielsen, poručio kako zahvaljujući kretanju cijene energenata, a posebno nafte, svijet svjedoči “dobroj deflaciji koja, pak, stimulira potražnju i pozitivno utječe na realne prihode kućanstava te stoga potiče potrošnju i oporavak”. Uz to, Nielsen je primijetio kako je niska cijena nafte ekvivalent rezanju poreza. S tezom kako “signifikantni pad cijene energije podržava oporavak” išao je i ugledni te vrlo konzervativni predsjednik Bundesbanka, Jens Weidmann.

Čežnja za inflacijom

Međutim, isto tako je jasno da nisu svi podjednako oduševljeni time što je niža cijena nafte trenutačno dobra vijest za potrošače i nacionalne ekonomije zemalja ovisne o uvozu nafte.

Postoji više grupa i vrsta nezadovoljnika. Nezadovoljni su tako ministri financija prezaduženih zemalja gdje pad cijena energije nije inicirao realni gospodarski rast. Njima nije baš stalo do toga što bolje prolaze građani jer uz deflaciju realna vrijednost njihova domaćeg duga zapravo raste te se njihove fiskalne pozicije otežavaju.

Stoga značajni broj europskih ministara financija i pokraj dobre deflacije ipak pritišće Marija Draghija u Europskoj središnjoj banci da neortodoksnom monetarnom politikom na bilo koji način proizvede inflaciju. Umjerena inflacija godila bi podjednako i kompanijama s visokim dugovima u eurima. Hrvatska i domaće kompanije, s obzirom na to da imaju dug u stranoj valuti, nemaju razloga zazivati inflaciju u eurozoni. Mi, jednostavno, trebamo uživati u dobroj deflaciji.

Ako govorimo o problemima koji proizlaze iz niske cijene nafte, možemo reći da su oni pretežno vezani uz zemlje koje su veliki proizvođači nafte.

U trenutku kad je cijena nafte na 11-godišnjem minimumu, dužnosnici prebogate Saudijske Arabije moraju iznenada planirati privatizaciju državnih kompanija i državnih udjela u lukama, željeznici, aerodromima, infrastrukturi, pa čak i bolnicama.

Saudijska Arabija propustila je smanjiti ovisnost ekonomije o nafti u razdoblju viših cijena te se najednom našla u za njih nepoznatoj zoni gomilanja proračunskog deficita; našli su se u situaciji da moraju izdati, zamislite, nešto za njih neobično – državne obveznice. Princ Mohamad Bin Salman najavio je i podizanje domaćih cijena energije, privatizaciju rudnika, oporezivanje cigareta te do jučer potpuno nezamislivo uvođenje poreza na dodanu vrijednost.

Trošenje pričuva

Pravo je pitanje hoće li Saudijska Arabija, zemlja čijih 80 posto prihoda čine primitci od nafte, održati političku i socijalnu stabilnost ako se produbi ovogodišnji 35-postotni pad.

Čini se da su se u Saudijskoj Arabiji ozbiljno zabrinuli jer su zaustavili trošenje deviznih pričuva i odlučili štedjeti. Ako Saudijska Arabija brzo ne uspije potaknuti rast neovisan o nafti, mogla bi se suočiti s brzim pogoršanjem stanja u zemlji u sljedećih 15 godina, procjenjuje McKinsey.

Idemo dalje. U donekle je sličnoj situaciji i Nigerija. Ovih dana nigerijski predsjednik Muhamadu Buhari kroz parlament gura najveći proračun ikad s ciljem drastičnog povećavanja državne potrošnje, poticanja gospodarskog rasta te, prvenstveno, otvaranja novih radnih mjesta i zaustavljanja rasula u zemlji.

Ne treba posebno objašnjavati da će niže ovogodišnje cijene nafte stvoriti i nove, vrlo nezgodne probleme ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. JPMorgan Chase & Co. već je izišao s procjenom da je uz ove cijene nafte recesija u Rusiji u 2016. neizbježna.

Putin je pretprošli tjedan tijekom godišnjeg obraćanja brojnim novinarima rekao kako je najgore što se tiče ekonomske krize u Rusiji iza njih, ali je poprilično očigledno da će cijena nafte donijeti ne samo novu kontrakciju BDP-a te zaustaviti oporavak ruske ekonomije, nego i dovesti do novih pritisaka na pad rublje, kao i do rasta neugodnih inflacijskih pritisaka. Ove dvije zadnje posljedice niske cijene nafte u Rusiji u vrlo neugodnu poziciju dovode rusku središnju banku koja se dosta dobro hrvala ne samo s niskom cijenom nafte, nego i s ekonomskom blokadom zapadnih nacija. Ovako će morati zaustaviti akciju monetarnog popuštanja te je pitanje hoće li se zemlja naći u opasnoj spirali pada.

Bankrot kompanija

Ne mogu ni Amerikanci reći da nisu u ozbiljnim problemima. Uz skladišta i cjevovode prepune nafte, Amerikanci su nakon 40 godina liberalizirali izvoz nafte otvaranjem tržišta za male europske posredničke kompanije, ali je to zapravo tek mjerica koja ne može riješiti goleme dugove velikog broja kompanija koje su uspjeh gradile na eksploataciji nafte iz škriljevca.

Međutim, inovacije i nove, alternativne tehnologije eksploatacije nafte imale su održivi poslovni model na razinama cijene od oko 80 dolara za barel. Sve te kompanije financirale su svoj razvoj na dug. I praktično su sve redom uzimale kredite ili izdavale svoje vrijednosnice tako da su jamčile za povrat duga futures ugovorima na cijenu nafte od 75 dolara ili čak višu.

Tako je problem neisplativosti vađenja nafte skupljim tehnologijama postao i novi, golemi problem američkog financijskog sektora, čak veći nego onaj proistekao iz krize izazvane tzv. subprime zajmovima. Uz to, američke banke morale su srezati kreditne linije naftnim kompanijama za 15 milijardi dolara. Ove je godine bankrotiralo 80-ak američkih naftnih kompanija, tj. dvadesetak više nego lani. Nejasno je kako će ta priča završiti.

Najzanimljivije je da ne dolazi do smanjivanja ukupne proizvodnje nafte kako bi se podigla cijena. Analitičari su se ovih dana čudili neočekivanom rastu proizvodnje nafte u Rusiji. Ruske su kompanije, i uz otežani pristup zapadnim izvorima financiranja, uspjele proizvesti puno više nafte čak i na starim nalazištima u zapadnom Sibiru. Krivac su inovacije.

No, to što je u prvih devet mjeseci Rusija uspjela povećati proizvodnju za značajnih 0,5 posto, malo je u odnosu na ono što su učinili u Sjedinjenim Državama. Oni su u istom razdoblju povećali output 1,3 posto. Saudijska Arabija ostvarila je još nestvarniji “uspjeh”.

U razdoblju strmoglavog pada cijene povećali su proizvodnju velikih 5,8 posto. Kartel, možemo reći, pumpa, pumpa i pumpa. U prvo je vrijeme Saudijska Arabija, s višom isplativošću proizvodnje, imala, izgleda, naum dotući novu sjevernoameričku konkurenciju. Sada se, pak, čini da više nemaju izbora.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Imperija se neće održati čak ni ako se čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

Kad se u nekom društvu događa ozbiljan raskol, praćen pitanjem gdje treba usmjeravati osnovne financijske resurse, onda to mora utjecati na političku situaciju u zemlji. A u SAD je ne tako davno počeo upravo takav raskol.

Suština akutnih američkih problema, koji nose apsolutno objektivni znak, svodi se na jednu jednostavnu misao: gdje usmjeravati novac ako ga nema dovoljno za sve?

Želim podsjetiti da je čitav model reganomike bio izgrađen na stimuliranju privatne potražnje, prije svega kreditima, pa je svake godine trebalo ubrizgavati novac u privatni sektor, da bi se servisirao tekući dug i povećavala potražnja. Bez tog novca ne bi bilo ni rasta BDP, a čitava ekonomska mašina SAD bi bila zaustavljena.

Međutim, ona je ipak zaustavljena 2008. godine i od tada počinje padati. Njeno daljnje propadanje bilo je moguće zaustaviti samo titanskim, i sa aspekta strateške perspektive, nimalo korisnim naporima.

Najsnažniji financijski tok, koji se “80-tih godina pojavio u američkom gospodarstvu, bio je emisijski-financijski novac čije ubrizgavanje su aktivno podržavali na političkom nivou. Prvo za vrijeme Reagana, a potom i Busha starijeg, jer je to bio način da se “obori” SSSR, a onda …

A onda su na vlast u Bijeloj kući došli ljudi koji su odrasli na tim financijskim tokovima i od tada počinju nevolje čiji je najjači primjer ukidanje tzv. zakona Glass–Steagall koji je zabranjivao kombiniranje brokerske, bankarske i osiguravajuće djelatnosti, a koji je realno ograničavao spekulacije tuđim novcem.

Međutim, bili su ukinuti i drugi zakoni koji su regulirali financijski sektor, a bili donijeti sredinom ’30-tih godina prošlog stoljeća za vrijeme Franklin Roosevelt-a u doba Velike (točnije druge Velike) depresije.

Zbog toga je razina preraspodjele profita u korist financijskog sektora u američkom gospodarstvu porasla na više od 50% posto (koji u normalnim uvjetima ne traba buti veći od 10% posto), jer se najznačajniji dio samog profita formirao putem kreditne emisije, odnosno stalnim rastom kreditnog multiplikatora, povećanim učešćem kreditnog novca i povećanjem monetarne mase.

Ovakvom profitu prilagodio se čitav financijski sustav koji bez ovakvog profita više nije mogao postojati.

Isto kao i u proljeće 1930. godine, tako su 2007. i 2008. godine slomljena financijska tržišta, nakon čega započinje deflacijski šok.

U godinama liberalnih bakanalija kreditni multiplikator je bio 17, da bi poslije naglo pao, i umjesto da su sustav podržavali kreditnom emisijom počeli su ga podržavati novčanom emisijom, to jest tiskanjem novca.

I tu je nastalo pitanje: tko ga treba dobiti? Dok su novac pravile banke, sve je bilo jasno, međutim danas je to faktički prerogativ države! Zato američka država mora jasno odgovoriti na pitanje: financijski sektor ili “svoja gospodarstvo”?

Čini mi se da je ovo pitanje postalo glavno pitanje u američkom političkom životu.

To se posebno dobro ogleda u sastavu Obamine administracije u prvom i drugom mandatu.

U prvom mandatu, koji je u nekom smislu postao “treći” mandat stare Clintonove administracije, ona je u potpunosti bila sastavljena od financijskih stručnjaka. Obamin drugi, koji je počeo nakon slučaja Strauss-Kahn-a, višestruko se razlikovao od prvog: u američkoj administraciji gotovo da više i nema ljudi iz “mafije bankstera” koja je posljednjih nekoliko desetljeća harala u ekonomskom bloku kabineta predsjednika SAD.

Ali, ono što je najvažnije, to je ideja zbog koje se desio raskol. Generalno, koga treba podržavati …. međunarodne banke i svjetski financijski sustav ili američkog proizvođača?

Dilema se otvorila jer je 2008. godine shvaćeno da za sve nema dovoljno. Teoretski, treba podržavati svoju privredu, ali u tom slučaju biti će slomljen taj isti svjetski sustav financija izgrađen na dolaru koji SAD-u osigurava imperijalnu strukturu (dok su udarne grupe nosača aviona, samo za reklamu). A ako treba podržavati imperijalnu strukturu, onda će ekonomija puknuti: to potvrđuje iskustvo iz ’30-tih godina prošlog stoljeća.

Generalno, pošto praktički više nije moguće zadržati imperijalnu strukturu (što u SAD ne shvaćaju baš svi), treba se okrenuti izolacionizmu, ozdraviti gospodarsku strukturu i početi rad na obnovi uloge SAD u svijetu. Ukoliko to, naravno, uspije. Tu se postavlja samo jedno pitanje: kako prevladati političke mitove na kojima je izgrađena čitava njihova država?

Amerika se već nalazi pred problemom izbora. I što treba raditi u takvoj situaciji? Razumljivo je da svaki političar, odnosno čovjek koji treba imati i pokazati neku generalnu predstavu o životu zemlje, mora izabrati. Nesreća je u tome što izbor više nije samo između političkih partija, već izvan njih.

Stvar s demokratima je jasna: tu postoje “Clinton partija” i “Obamina partija”. Navodnici su jasni: to su prije uvjetni nazivi nego imena ideoloških lidera. Čak ne mogu pretpostaviti koga će “Obamina partija” kandidirati na predsjedničkim izborima 2016. godine u ime Demokratske partije. Međutim, suština neslaganja je jasna: jedni kažu da emisija novca preko proračuna treba ići gospodarstvu, a drugi da je potrebno podržavati međunarodne financijske strukture.

I republikanci imaju svoje dvije “podpartije”. To su “neokonzervatvci” za koje je imperijalna moć SAD osnova svih osnova, i ekonomski pragmatici za koje je najvažnije da realni sektor američkog gospodarstva ozdravi, za što su spremni pooštriti financijsku politiku (primjerice, povećati referentnu kamatnu stopu), nakon čega će mnoge financijske institucije jednostavno prestati postojati.

Usput, odnose između ovih skupina proučavaju politolozi. Za nas je važna njihova osnovna ideja, ideja na kojoj se desio raskol i razumijevanje – da SAD više nemaju resurse da zadrži svoju imperijalnu strukturu.

Imperija se neće održati čak ni ako čitav emisijski resurs stave u funkciju njenog održavanja. Pogotovo ne može opstati u ovakvom obliku jer će uslijediti krah američkog gospodarstva.

I sam Obama je tijekom svog govora na zasjedanju Generalne skupštine UN aludirao da problem nije u tome što SAD zloupotrebljava svoje mogućnosti po čitavom svijetu, već u tome što će biti ukoliko (dodajmo: i kada) se povuku i prestanu s poduzimati odgovornosti za očuvanje svjetskog poretka.

Mnogi, a posebno u SAD, ne vjeruju u takav scenarij. Inače bi bilo teško razumjeti gore opisani raskol. Međutim, razumijevanje ekonomske realnosti omogućuje nam da vidimo sliku koju američki politolozi zamišljaju još uvijek prilično virtualno.

Čini mi se da takvo razumijevanje situacije treba iskoristiti.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Sukladno Europi koja sve više tone u depresiju, Hrvatska još ne zna koliko je duboko u gov…. ! Negiranje krize nas je dovelo tu di smo danas.

Nedavno je Slavko Kulić izjavio da je Grčka zapravo u boljoj poziciji od Hrvatske, po tome što ona zna brojke na papiru. … zaduženost, inflaciju, nezaposlenost, tj. zapravo ono što Hrvatska uporno skriva i maskira, da bi se dobio socijalni mir.

INVESTITORI BJEŽE Propale su sve strane investicije u Hrvatsku! Ulaganja su na razini 1996. godine

Ovakvih ljudi nema kod nas, oni su nešto posebno, tako je zaposlenica istarska tvrtke Crimppi Oy iz Pićana opisala svoje vlasnike iz Finske koji su prije dvije godine došli u Hrvatsku proizvoditi izoliranu žicu i kabele. Zadovoljstvo je, čini se, obostrano. Vlasnik iz Finske, kažu u toj istarskoj tvrtki koja zapošljava oko 45 ljudi, dosta vremena provodi u Hrvatskoj – “ali bit će odsutan idućih mjesec dana”.

Čačić: ‘Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada! I klima je problematična, stvara se atmosfera: spriječi i ne daj!’

Što je tu finsku tvrtku, specijaliziranu za elektromehaničke aplikacije, elektroniku i kućanske aparate, koja ima podružnice u Kini i Estoniji, privuklo u Hrvatskoj.

Jedan dobar primjer

Prema riječima onih koji su imali uvid u razmišljanje jednog od suvlasnika tvrtke, Seppoa Hujamena, kao velikom ljubitelju jedrenja, svidila mu se pozicija. Želio je spojiti ugodno s korisnim, raditi i jedriti. Premda se i u njegovom slučaju Hrvatska pokazala kao komplicirana destinacija, domaćin je ispoštovao njihove zahtjeve i ulaganje je realizirano. S približavanjem ulaska Hrvatske u EU, mnogi su vjerovali da će ovakvih priča biti više, da će ulagači naći više interesa za dolazak u buduću članicu EU, uključujući i njenu poziciju.

Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, primjerice, očekivao da će Hrvatska ove godine biti jedna od rijetkih zemlja u regiji koja će imati veći priljev izravnih stranih ulaganja.

Nakon što je prošle godine uloženo oko milijardu eura, procijenili su da će ove godine biti dosegnuta brojka od 1,5 milijardi eura. Međutim, posljednje brojke HNB-a govore da su u prvom dijelu godine strane investicije iznosile tek 154 milijuna eura.

Očito je da su procjene zakazale, a očekivanja iznevjerena. Razlog tako razočaravajućim brojkama, Branko Grčić, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja, vidi u krizi.

Opravdavanja

- Tokovi kapitala su zaustavljeni na svim tržištima, prije svega u Europi, a posljedica toga su i smanjenja ulaganja u Hrvatsku. Sam ulazak u EU, rješavanje problema birokracije i drugih prepreka, te izlazak iz krize, bit će moment koji će odrediti oporavak ulaganja, kaže Grčić. Prema njegovoj procjeni, to bi moglo biti potkraj iduće godine.

Problem Vlade

Globalne okolnosti svakako Hrvatskoj ne idu u prilog. Ulagači su u krizi slabo zainteresirani za izgradnju novih pogona ili preuzimanje neke tvrtke. Međutim, to sigurno ne može biti jedino objašnenje za tako mala ulaganja. Branko Vukmir, specijalni savjetnik UNCTAD-a koji je godinama prezentirao Svjetsko izvješće o ulaganjima te institucije, kaže da nije iznenađen niti s niskom razinom ulaganja, a niti s nepovoljnom strukturom tih ulaganja.

- Današnje je stanje posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja i nebrige oko stvaranja povoljnog ozračja za strana ulaganja. Stvorena se klima teško mijenja, a i uklanjanje administrativnih barijera putem izmjena zakona o podzakonskih akata, dugo traje, kaže Vukmir. On smatra da je Vlada učinila barem dva korisna koraka, u pravcu otvaranja mogućnosti za strana ulaganja. S jedne strane, osnovala je novu agenciju za strana ulaganja pod vodstvom iskusnog stručnjaka, što će sigurno biti od pomoći stranim ulagačima.

S druge strane, izmijenila je Zakon o javno-privatnom partnerstvu budući da su raniji propisi bili dobar primjer kako administrativne barijere mogu onemogući svako ulaganje. Prema njegovom mišljenju, stranim ulaganjima treba posebno otvoriti malo poduzetništvo i poljoprivredu te naći modalitete kako to postići.

-Vlada treba i nadalje energično raditi na pojednostavljenju propisa kako bi se olakšalo obavljanje privrednih djelatnosti i svoje napore u tom pravcu popularizirati, kaže Vukmir. Većina prepreka koje je naslijedila ova Vlada i dalje su tu: Birokracija je i dalje spora, a parafiskalni nameti još su i veći, kaže jedan ekonomist koji je želio ostati anoniman. Ono što je posebno veliki problem je pristup problemima.

Većina zemalja koje su postale šampioni u privlačenju investitora do sada su izgradile zavidnu infrastrukturu. Imaju stotine profesionalaca koji prate i obrađuju pojedina tržišta i ulagače. Hrvatska je sve ove godine, osnivala i ukidala agencije u koje su uvijek pristizali neki ‘početnici’, a posao često počinje i završava s ministrima. Stephen Leeds, američki konzultant koji je prije nekoliko godina radio za Vladu, upravo je to izdvojio kao glavni problem: minstar može reći da je sve u najboljem redu, ali ako posao nepreuzmu profesionalci, on se negdje izgubi.

Loš rezultat

Upravo je tu ulogu sebi namijenio prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić. Proteklih mjeseci primio je mnoge delegacije i obišao brojne destinacije po svijetu, među ostalim i Tursku. Prema pričanju jednog od turskih ulagača, to je bio prilično neuspješan sastanak. Sve što su uspjeli je – posvađati se.

Ministar Grčić je svojedobno ugostio grupu japanskih ulaganja, ali nema povratnu informaciju što je bilo dalje. Možda bi ministri veći dio energije ipak trebali usmjeriti u sistematičnije otklanjanje boljki koje smetaju potencijalnim ulagačima. ƒ

Slučaj IKEA: Na jedan potpis čekali smo puna četiri mjeseca!?

Čak 78 posto od oko 700 austrijskih tvrtki koje posluju kod nas kao prepreku ulaganju u Hrvatsku navodi preveliku birokraciju i administraciju.

Više od pola ih smatra da su najveći problemi neučinkovito i sporo pravosuđe te neusklađeni zakoni. Muči ih i korupcija.

Ova anketa provedena je prije dvije godine. Austrijska ambasada tada je pokušala upozoriti da je takvo stanje neodrživo i da će najveću štetu imati Hrvatska. I – bili su u pravu.

Otada se gotovo ništa nije poduzelo da se olakša investiranje. Jedino što se dogodilo je – novi dramatični pad investicija u Hrvatsku!

A, Austrijanci su odlučili preusmjeriti svoje investicije u Rumunjsku i Srbiju.

- Problemi s kojima se austrijski investitori susreću u Hrvatskoj još uvijek postoje! Situacija se nije promijenila – rekao nam je Roman Rauch, direktor austrijskog Ureda za vanjsku trgovinu u Hrvatskoj.

Mladen Štahan, direktor tvrtke za poslovno savjetovanje TEB, koja svakodnevno komunicira s domaćim i stranim investitorima, ovako je počeo razgovor: ‘Imate li doista dovoljno vremena da vam nabrojim sve probleme i apsurde na koje nam se investitori žale?’

Prvo problem za strane investitore, kažu u TEB-u, to što vam treba dugo dok saznate koje su vam uopće sve dozvole potrebne, zatim to što je podijeljena nadležnost među državom, županijom, gradom ili općinom u izdavanju različitih odobrenja pa se stranka često šeće od ureda do ureda.

- O istoj činjenici morate kao investitor ponekad i više puta prilagati dokaz o vlasništvu. To opterećuje jer u svakom novom koraku morate dokazivati osnovni korak. Investitore u startu odbijaju i nedorečenost i česta promjena propisa zbog čega nema pravne sigurnosti. Zbog neusklađenih propisa dolazi i do problema kad sama administracija ne zna što da radi. Osim toga, veliki su problemi s prostornim planovima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima… Osobe se teško odlučuju uložiti 10 milijuna eura u nešto, a pritom veliki dio vremena utrošiti u pribavljanje potrebne dokumentacije – tvrdi Štahan, ističući kako se ti problemi odnose na sve sektore gospodarstva.

Rekorder među investitorima u Hrvatskoj – po uloženom trudu i vremenu – je švedski proizvođač namještaja Ikea. Njima je ovo dvadeseta jubilarna godina otkako su krenuli u izgradnju shoping centra. Ako zanemarimo rat, njihov pokušaj realizacije investicije traje 16 godina.

- Bilo je tu svega – priča nam direktor za Hrvatsku Branko Mihajlov i nastavlja:

- Imali su problem sa zemljištem, lokacijskim dozvolama, nerazumnim zakonima, ali Šveđane je najviše začudilo to što su na samo jedan potpis od Hrvatskih autocesta morali čekati više od četiri mjeseca!

Stanje hrvatske ekonomije moglo bi uskoro postati slučaj za udžbenike ekonomije jer trenutno je u knjigama teško pronaći naziv koji prikladno opisuje situaciju u kojoj grca gospodarstvo.

Prema opisu stanja koje su poznati ekonomski analitičari dali za novi broj Lidera, Hrvatska je trenutno u inflaciji, deflaciji, stagflaciji, agflaciji, recesiji i depresiji. Prema jednoj tvrdnji svjetska inflacija se prelijeva k nama, a prema drugoj je rast cijene jednokratna pojava koja neće potaknuti inflaciju. Teško je reći tko je u pravu jer istina je da se prosječna inflacija vrti oko dva-tri posto, ali u praksi je vidljivo da rast nekih cijena proizvoda snižava deflacija nekih drugih poput cijene stanova, automobila, namještaja i odjeće. Nažalost među proizvode kojima cijena raste ubrajaju se oni iz kategorije svakodnevnih proizvoda poput hrane i energije.

Ono što pak najviše zabrinjava poslovni sektor je inflacija troškova, tj. rast cijena proizvođačkih cijena što smanjuje konkurentnost domaćih proizvođača. Snažniji rast proizvođačkih cijena u odnosu na potrošačke upućuje i na pad marže proizvođača, što izaziva pad njihove profitabilnosti.

Dodatni udar ne proizvođače je rast porezne presije i mjere za punjenje državne blagajne što poveća jedinični trošak proizvodnje. Među Liderovim sugovornicima nema složnih rješenja kako riješiti opisanu situaciju. Sigurno je jedino da dobrog rješenja nema bez razumijevanja ukupne slike i cjelovite strategije koja bi mogla biti i nekonvencionalna. Možda je najbolji naziv za opis situacije dao bivši premijer Sanader – ‘mi smo u banani’.

HRVATI U STRAHU OD SVEGA U većoj smo recesiji nego Grčka, imamo manje novca nego Afrikanci

Ništa ne kupujemo, samo plaćamo dugove i štedimo, pokazuje istraživanje Nielsena, svjetskog lidera u istraživanju tržišta.

Doista mi nije jasno zašto ste u tolikom strahu? Imam pred sobom istraživanje koje pokazuje da su Hrvati među najpesimističnijim potrošačima na svijetu. Ovo mjerenje je barometar straha u zemlji, ja sam danas ovdje i ne razumijem zašto je razina pesimizma tako velika, čudio se Jean-Jacques Vandenheede, vodeći konzultant Nielsena, najznačajnije svjetske agencije za istraživanje tržišta, komentirajući novu studiju koja pokazuje da su Hrvati, uz Korejce i Mađare, najpesimističniji narod na svijetu.

Optimističniji od nas su čak i Grci, čija je zemlja na rubu bankrota.

Naime, 10 posto Grka, koji valjda na nekom otoku daleko od stvarnosti love ribu, uvjereno je da im zemlja nije u recesiji. U raskoraku sa stvarnošću samo je četiri posto Hrvata koji su uvjereni da je naša ekonomija još u plusu.

Ljudi ne vide promjene

- Doista me iznenadila pozicija Hrvatske. Ne živim u Hrvatskoj i ne mogu odgovoriti na pitanje zašto je to tako, ali mogu zaključiti da je generalno razina straha na ulici ogromna. Pitanje zašto je to tako za sve je one koji utječu na javno mišljenje – političare, vlasnike tvrtki, novinare. Ovo se nije dogodilo preko noći i želite li da ljudi promijene mišljenje, moraju vidjeti promjene – rekao je Jean-Jacques Vandenheede.

Da su Hrvati pesimisti, bilo da je riječ o osobnim ili državnim financijama, pokazala je globalna studija agencije za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Nielsen iz trećeg kvartala ove godine. Studija koja mjeri indeks povjerenja potrošača provedena je na više od 29.000 interenetskih korisnika i predstavlja populaciju od oko milijardu potrošača u 58 zemalja svijeta.

Indeks 100 je balans između pesimizma i optimizma, a Hrvatska je na nevjerojatno pesimističnom 41 bodu.

Pokazatelj stanja uma

Indeks pesimizma glavni je pokazatelj “uma” potrošača u 58 zemalja svijeta. Logika je vrlo jednostavna: što su potrošači pesimističniji, to više zatvaraju svoje novčanike i još više režu potrošnju. Stanovnici Indonezije, Indije i Filipina, pokazuje Nielsenovo istraživanje, najoptimističniji su potrošači na svijetu.

Europa je negdje između i čini se kako je značajan dio potrošača realan, što znači da su pesimisti “gornje kategorije”. Drugim riječima, svjesni su ekonomske situacije i pesimistično ocjenjuju sadašnjost i blisku budućnost, no ne tako crno kao, primjerice, Hrvati.

Već se pokazalo kako je kriza Hrvate naučila pameti i prekinula praksu potrošnje bez pokrića. Od sumanutih kupaca zakopanih u minuse i kredite postali smo umjereni potrošači koji paze što kupuju i pokušavaju uštedjeti gdje god mogu.

Galopirajući rast cijena

Potvrđuje to i istraživanje Nielsena u kojem je 78 posto hrvatskih ispitanika reklo da je promijenilo navike potrošnje. Svaki drugi ispitanik tvrdi kako troši manje na odjeću ili telefoniranje, a traži i jeftinije proizvode za istu cijenu.

- Premda su potrošači promijenili svoje navike, i dalje je ogromna razlika između onoga što ljudi kažu i u konačnici naprave. To je tako u svim zemljama – ističe Nielsenov konzultant Jean-Jacques Vandenheede.

Pesimistične Hrvate trenutno najviše brine sigurnost posla i rastuće cijene režijskih troškova, dakle računa za struju, plin i grijanje te galopirajući rast cijena hrane.

- Samo dva posto ispitanika u Hrvatskoj kaže da je tržište rada dobro ili vrlo dobro, što je nevjerojatno nizak postotak. U Estoniji tako misli 32 posto ispitanika, u Rusiji 30, a u Grčkoj 18 – čudi se konzultant Nielsena.

Ekonomija je postala glavna briga za svakog petog Hrvata, a kriza uobičajeni dio rječnika u svakodnevnoj komunikaciji.

Unatoč najavama ministra financija Slavka Linića da će naša ekonomija biti iduće godine u plusu od 1,7 posto, čak 86 posto Hrvata mu ne vjeruje i uvjereno je da će se recesija nastaviti i sljedećih 12 mjeseci.

Psihološki doprinos

Iste recesijske misli Hrvati prelijevaju i na osobne financije pa ih samo 20 posto ocjenjuje da će u idućih 12 mjeseci imati dobre ili odlične osobne financije.

Češka je, primjerice, gotovo na razini Njemačke i Nizozemske u kojoj više od 45 posto građana pozitivno ocjenjuje osobne financije u sljedećem razdoblju.

- Siguran sam da će za pet godina netko napraviti akademsko istraživanje o ponašanju potrošača i uvjeren sam da će se pokazati da je način na koji smo govorili o krizi još pogoršao situaciju i više nego što ona doista jest ozbiljna. Mislim da smo pretjerivali s negativnostima. To psihološki pridonosi povećanju straha potrošača – ocijenio je Vandenheede.

Kriza kao izgovor

S druge strane, Vandenheede ističe još jedan fenomen, a to je globalna kriza kao masovni izgovor za baš sve negativno što se događa u svim sferama života.

- Mi danas sve loše možemo pripisati krizi. Primjerice, ako je zatvoren neki restoran, njegov će vlasnik reći da je to zbog krize. Ma nije kriza, nego vam je hrana loša. Ima mnogo restorana koji rade i u krizi, ali kriza je krasan izgovor za sve – zaključio je Jean-Jacques Vandenheede.

Nemojte da vam se dogodi Estonija: Štednja dovela do rasta BDP-a od 8 posto, a svi bježe glavom bez obzira

ESTONIJA na prvi pogled izgleda kao zemlja kakvu bi mnogi poželjeli. Gospodarska kriza jedva da ju je i dotakla, a BDP je na visokih osam posto, no nešto u toj zemlji gospodarskog čuda ipak ne štima. Naime, radna snaga masovno je napušta, a mnogi više ne žele živjeti u Estoniji posebice ne u Talinnu. Zašto? Analiza koju je napravio Deutsche Welle daje odgovore na mnoga pitanja, a njihov zaključak dostatan je i da se Hrvatska zapita idemo li u željenom pravcu.

Nastavnici jedva sastavljaju kraj s krajem

“Gospodarski rast od osam posto se međutim između ostalog može zahvaliti padu plaća i mirovina. Osim toga, od gospodarskog uzleta profitiraju uglavnom bolje obrazovani u većim gradovima poput metropole Tallinna. Izvan većih urbanih središta stanovništvo jedva sastavlja kraj s krajem”, navodi DW u svojoj analizi Estonije dodajući da situacija nije bolja ni za zaposlene u javnim službama jer primjerice nastavnici u prosjeku zarađuju oko 500 eura mjesečno što je nedostatno za život u Tallinnu gdje su stanarine ali i cijene hrane dosegnule zapadnoeuropsku razinu.

Rezultat svega je da se mnogi odlučuju za odlazak u obližnju Finsku pa samo Helsinkiju živi i radi preko 40.000 Estonaca.

Uzorno gospodarstvo s nevjerojatnim padom standarda

“Problem s iseljavanjem je vidljiv i iz statističkih podataka zbog kojih vlasti zvone na uzbunu. Po prvi put od osamostaljenja, broj stanovnika Estonije pao je ispod granice od 1,3 milijuna. U posljednja dva desetljeća Estonija je izgubila 18 posto stanovništva.”, stoji u analizi DW-a u kojoj se naglašava kako problem nije samo ekonomske prirode već i natalitet.

Estonski ministar financija Jürgen Ligi svjestan je problema odnosno da je iseljavanje posljedica čeličnih gospodarskih reformi koje su baltičku zemlje doduše učinile “uzornim učenikom” unutar EU-a ali su prouzročile i pad standarda.

Kupovna moć sve niža

“Pozitivni gospodarski pokazatelji i niska nezaposlenost ne mogu sakriti činjenicu da je kupovna moć građana sve niža. Već i oni koji dobivaju prosječnu plaću od oko 800 eura jedva sastavljaju kraj s krajem. Situacija s umirovljenicima, zbog prosječne mirovine od 320 eura, još je gora”, stoji u analizi DW-a.

Napokon smo stigli na Zapad: Depresija i stres sve veći javnozdravstveni problem u Hrvata!

NEIZVJESNOST  i stres sve su prisutniji okidač lošijeg fizičkog, ali i duševnog zdravlja. Dok stručnjaci upozoravaju na negativne trendove, posebice depresije i alkoholizma, ususret Svjetskom danu mentalnog zdravlja provjerili smo je li stanje doista alarmantno.

Porazni podaci Zavoda za javno zdravstvo

Nezaposlenost ili strah od gubitka posla, financijski ili problemi druge prirode. Niz je rizičnih faktora koji mogu izazvati neko od mentalnih oboljenja. Da su ona u Hrvatskoj u porastu i postaju sve učestaliji javnozdravstveni problem, pokazuju još aktualni podaci Zavoda za javno zdravstvo iz 2010. godine.
“Duševni ili mentalni poremećaj u bolničkom pobolu godinama već sudjeluju sa negdje oko sedam posto, međutim ako se gleda dob od 20 do 59 godina ili radno aktivno stanovništvo, onda ipak taj problem pobola zbog mentalnih poremećaja predstavlja jedan od vodećih problema”, otkriva doktorica Maja Silobrčić Radić, voditeljica Odjela mentalnog zdravlja Zavoda za javno zdravstvo.

Priličan broj slučajeva dijagnosticira se i u ambulantama. Iako su poremećaji uzrokovani alkoholom i shizofrenija češći, sve je više hospitalizacija zbog depresije i stresa, različitih ovisno o spolu.

Ljudi su ili potpuno divlji ili potpuno depresivni
“Tako da muškarci više obolijevaju, odnosno, više se liječe od poremećaja uzrokovanih alkoholom ili posttraumatskog stresnog poremećaja. Kod žena, depresije su bile vodeće 2010. i 2009. godine vezano za hospitaliziranja”, ističe doktorica Silobrčić Radić.

Već i letimičan pogled na turobne novinske naslove, psihologinji i sociologinji Mirjani Krizmanić dovoljan je za zabrinutost duševnim stanjem društva u cjelini.

“Ja bih rekla da više nasilja ima sustavno iz godine i godinu jer ima sve manjeg dobrog odgoja. Ljudi nisu odgojeni da kontroliraju svoje emocije, oni su divlji. S jedne strane su potpuno pasivni, ništa se ne bune, nitko ne demonstrira”, pojašnjava Krizmanić.

Svi su bolesni

Protiv apatije u koju, podsjeća Krizmanić, nismo dovedeni preko noći, već to traje godinama, najviše pomaže udruživanje s drugim ljudima, jer depresija ne krije uvijek socioekonomsko naličje.

“Da se čovjek ne osjeća osamljen i prepušten na milost i nemilost onima koji su gore. Ljudi su katkad depresivni. Ne zbog situacije oko njih, nego zbog situacije u kući. Žena postane depresivna jer je muž vara ili djeca neće učiti ili djeca idu od kuće, i tako, ima puno drugih razloga. Tako da, nekako bih rekla da se ljudi, što se mentalnog zdravlja tiče, relativno dobro drže, osim što raste kriminal”, kaže Krizmanić.

A što kažu građani, osjećaju li depresiju oko sebe i utječe li to na njih.

“Naravno da jesu. Depresija i apatija. Još uvijek imam radno mjesto, u obitelji mi je sve u redu, pa to onda nema utjecaja na moje zdravlje. Ne žalim se jer dok sam radio sam dobro radio i sada mi ništa ne nedostaje. 80 posto penzionera je bolesno, mala je mirovina, prema tome, dok platiš režije i više se nema s čim niti kruha kupiti”, ističu građani.

Postanite plavuša

Drugi, pak, teškim vremenima unatoč, čuvaju zdravlje provjereno korisnim lijekom – humorom.

“Plavušama je dobro, mi niti ne shvatimo da je loše. Tako da je poruka svima, svi se obijite u plavo”, kaže jedna građanka.

BROJKE RAZDORA Granica probijena u 2012.: Više od 3000 rastava, svaki 3. brak se razvodi!

Naš brak nije bio osobito dobar, ni ja ni žena nismo bili sretni, ali smo tehnički funkcionirali. Kao roditelji dvoje djece bili smo funkcionalna obitelj, bez svađa, bez scena.

Odlučila je da je dosta!

Obaveze su nas nosile, djeca su nas držala. A onda je došla kriza. Imali smo dobar standard i htjeli smo ga održati. Umjesto da sam rekao: ‘Dosta, neke su druge stvari važnije’, sve svoje snage uložio sam u materijalno osiguravanje obitelji. Počeo sam raditi puno više, bilo mi je puno teže, dolazio sam kući sve kasnije, u cijelu se obitelj uvukla nervoza, frustracija je bila sve veća. Moja supruga od mene nije imala ništa, imao sam osjećaj da radim i spavam, da sam zgažen. Životi su nam se razišli i ona je jednostavno odlučila da je dosta – priča Ivan, 40-godišnji vlasnik jedne manje tvrtke, koji se proljetos, nakon sedam godina braka, rastao. Bi li njihov brak opstao da nije došlo do velike krize, srozavanja standarda na koji su bili navikli i njegova sve većeg izbivanja od kuće zbog posla, ne može reći. – Naš brak nije bio dobar, ali je opstajao. Možda bi preživio da nije došlo i do te financijske frustracije, a možda ne bi – kaže Ivan.

Dramatičnih 15 posto!

On i njegova bivša žena jedan su od više od 3000 bračnih parova koji su se, prema prvim podacima Državnog zavoda za statistiku, ove godine rastali. Broj razvoda u tom razdoblju, u odnosu na isto razdoblje lani, porastao je za dramatičnih 15 posto! Ta je brojka u promatranom razdoblju prvi put, otkad se statistički prati, veća od 3000, dok je istovremeno broj sklopljenih brakova praktički ostao na lanjskoj razini, odnosno povećao se za zanemariva tri posto. – Podaci su očekivani jer u doba krize broj razvoda uvijek dramatično raste. Nezaposlenost, ekonomska nesigurnost i financijski problemi ‘pogoduju’ razvodima. U takvim se uvjetima raspadaju nestabilniji, već načeti brakovi, iako je sasvim sigurno da bi dio njih ozdravio i preživio u drugačijim, boljim ekonomskim okolnostima. Dakle, brakovi u kojima već postoje problemi u krizi, kad se dodatno opterete ozbiljnim financijskim poteškoćama, ne uspiju opstati – kaže dr. Anđelko Akrap, ugledni demograf s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Osim što se sve više rastaju, ljudi su sve manje spremni i za ulazak u brak. U odnosu na pretkriznu 2007., u Hrvatskoj je u prvih sedam mjeseci ove godine broj sklopljenih brakova bio manji čak 25 posto, a broj razvoda veći 17 posto. Najveći “potop” Hrvatska je zabilježila lani, kad se tijekom cijele godine vjenčalo tek nešto više od 20.000 parova, što je najmanja brojka ikad, manja i od broja onih koji su sudbonosno “da” odlučili reći najgore ratne 1991.

Katastrofalan omjer

- Podaci za 2012. tek su preliminarni i do kraja godine moglo bi doći do promjene, ali trend se aposlutno neće promijeniti. Činjenica je da je broj sklopljenih brakova strelovito pao i u odnosu na rastuće razvode doveo je do krajnje zabrinjavajuće situacije za cijelo društvo. Tijekom 2007. godine bilježili smo 19 razvoda na svakih 100 sklopljenih brakova, a ove godine skočili smo na čak 28 razvoda na 100 novih brakova – objašnjava dr. Josip Obradović, sveučilišni profesor i autor knjige “Psihologija braka i obitelji”.

Drugim riječima, dok je jednostavna metoda podjele novih brakova s brojem razvoda pokazivala da se 2007. raspadao svaki peti brak, ove se godine raspadao gotovo svaki treći.
 
ČITAJ VIŠE:

Kod nas kao da nema krize: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 7.dio
MMF ulazi u HR: HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 6.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 5.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 4.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI !
 
izvor: index.hr, jutarnji.hr, liderpress.hr, dw.de
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11067"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]