Ovo je sve ozbiljniji trgovinski rat između dvije zemlje

Kina je u ponedjeljak objavila protumjere na uvoz američkih proizvoda namećući carine u visini do 25 posto na 128 određenih proizvoda, kao odgovor na američke carine na čelik i aluminij, objavilo je kinesko ministarstvo financija, a javlja agencija Xinhua.

Službeni Peking je upozorio prošli mjesec da razmišljaju o uvođenju carina što je izazvalo zabrinutost zbog mogućeg izbijanja trgovačkog rata između ta dva velika svjetska ekonomska diva.

Od voća do svinjskog mesa

Novi kineski porezi, koje je odredila komisija zadužena za carinske tarife u okviru kineske vlade, odnose se na različite proizvode od voća do svinjskog mesa.

Američki predsjednik Donald Trump je 22. ožujka najavio da će SAD uvesti nove carine na oko 60 milijardi dolara uvezene kineske robe, što je izvazvalo nemir na svjetskim financijskim tržištima.

Od danas su na snazi nove kineske carine, uvećane za 25 odsto, na američku svinjetinu, aluminijum i neke druge proizvode, saopćilo je ministarstvo financija, dodajući da je također za 15 posto povećalo tarife na uvoz jabuka, badema i drugih poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

Burzovni indeksi u Tokiju i Šangaju su porasli za 0,5 posto na trgovanju u popodne prema lokalnom vremenu.

Tarifni spor je jedan od aspekata širokog spektra tenzija koje su se pojavile između Washingtona i Pekinga zbog više milijardi dolara “teškog” trgovinskog suficita Kine sa Sjedinjenim Državama i politikom te zemlje prema preuzimanju strane tehnologije, industrijskom razvoju i pristupu stranih investitora tržištu na kojem dominiraju domaće kompanije pod kontrolom države, navodi AP.

Peking je objavio da je prošle godine trgovinski suficit sa Sjedinjenim Državama iznosio 275,8 milijardi dolara, ili dvije trećine njihovog ukupnog suficita u trgovini sa svijetom, dok je Washington dao potpuno drugačiji podatak, navodeći da je američki trgovinski deficit sa Kinom dostigao rekordnih 375,2 milijarde dolara.

Tko laže i prikazuje krive podatke, možete samo nagađati. Ali sa sigurnošću znamo tko će se uskoro gušiti u smeću ako se nastavi ovaj trgovinski rat.

 
(telegram.hr,telegram.rs)

Počinje “Brexit”, Nizozemska glasa, SAD prijeti bankrot. U narednim danima se svijet može mnogo promijeniti, piše njemački “Die Welt”

O “Brexitu” se govori još od lipnja 2016. godine, ali do sada nije počeo. Postoji samo volja naroda, izražena na referendumu. Službeni zahtjev za izlazak iz EU, prema članku 50. Lisabonskog sporazuma, još nije podnesen.

Međutim, situacija postaje ozbiljna. Proces počinje. Jučer je Parlament Velike Britanije usvojio zakon o “Brexitu”, po kojem Vlada može započeti izlazak iz EU. Kada kraljica Velike Britanije Elizabeta II odobri zakon, premijerka Theresa Mayj može podnijeti zahtjev Vijeću EU. Većina stručnjaka prognozira da će Mayova početi zvanične pregovore o izlasku tek krajem ožujka.

Nestabilna Nizozemska

Glasovanje u Nizozemskoj je početak godine izbora u Europi. Rezultat će odrediti ton za slijedeće tjedne i mjesece. Nedavno je aktualni premijer Mark Rutte bio u maloj prednosti u odnosu na desničara Geert Wildersa sa svojom “Strankom slobode” koja je imala koristi od otvorenog konflikta s Turskom.

Čak i ako Wilders pobijedi i, kako se očekuje, ne uspije oformiti Vladu, u EU se plaše domino efekta. Ideja da Marine Le Pen postane predsjednica Francuske manje će plašiti ljude.

Prokletstvo američkih državnih rezervi

Sutra navečer Janet Jelen će učiniti nešto što se možda neće svidjeti svijetu: ona će povećati kamatne stope. Popratni materijal svjetske ekonomije je jeftini novac. Ako najvažnija središnja banka na svijetu podigne cijenu najvažnije valute na svijetu nisu isključeni neizravni učinci.

Financijsko tržište ovo naziva prokletstvom Federalnih rezervi SAD, sjećajući se kako se uoči svakog kraha na burzi dešavalo povećanje kamata. Godine 1974, 1987., 2000. ili 2008, kada su Federalne rezerve povećavale kamate, prije ili kasnije, dešavale su se intenzivnije rasprodaje. Danas je rizik posebno veliki. Prije svega, američko tržište se nakon financijske krize uvijek suočavalo s rastom cijena.

Investitori se tješe iluzijama. Indeks straha “VIX” se približava svojem višegodišnjem maksimumu.

Ovo može onemogućiti političke planove predsjednika Donalda Trumpa koji se u značajnom stupnju zasnivaju na rastu vrijednosnica. Program stimulacije gospodarstva od bilijun dolara, kojim se uglavnom treba financirati podizanjem kredita, može biti realiziran samo uz pomoć jeftinog novca.

Zabrana dugovanja u Americi

Od četvrtka se Trump više neće moći zaduživati. U srijedu ističe važan rok. Na snagu će stupiti zvanična dužnička granica koja u ovom trenutku iznosi 18 bilijuna dolara, a deficit će iznositi gotovo 30 bilijuna dolara. Podsjetimo, uvođenje dužničke granice odgođeno je u listopadu 2015. do 15. ožujka 2017. godine.

Od četvrtka američki trezor neće moći više prodvati nove vrijednosnice, tj. vlast će morati zadovoljiti tekućim dohocima. To neće biti prvi put kada se granica ne podiže na vrijeme. Dužnička granica i njeno povećanje je uvijek političko pitanje.
 
(sputniknews.com)

Proračunski deficit SAD za 2016. godinu porast će na 544 milijardi dolara, uglavnom zbog smanjenja poreza i povećanja potrošnje koje je Kongres odobrio u prosincu, navodi se u izvještaj Kongresne ureda za proračun

Pored većeg deficita nego što je predviđeno ljetos, gospodarski rast će se usporiti na 2,7 posto ove godine, dok je ranije predviđano tri posto.

Proračunski ured predviđa da će u narednih 10 godina deficit biti ukupno 9.400 milijardi dolara, što je za 1.500 milijardi dolara više nego što je procijenjeno u kolovozu.

Prošle proračunske godine, koja je završila u listopadu, deficit SAD je bio 439 milijardi dolara, što je najmanje u mandatu predsjednika Baracka Obame.

Povećanje deficita na 544 milijardi dolara je posljedica nekoliko činilica, posebno retroaktivnog produženja poreznih olakšica koje su istekle početkom prošle godine, kao i dodatne potrošnje odobrene za Pentagon i druge službe, naveo je Kongresni ured za proračun.

Pošto je deficit na 2,9 posto BDP-a, većina ekonomista ne vjeruje da je to zabrinjavajuće, ali bi na dulji rok to pitanje moglo biti kobno, navodi se u izvješću Kongresnog ureda za proračun i dodaje da bi za 10 godina deficit mogao doći na pet posto BDP-a.
 
(novosti.rs/uredio:NSP)

Deutsche Bank izgubio je pola svoje vrijednosti, kao i Unicredit

Premijer Ivo Sanader 23. listopada 2007. pokušao je otkloniti prve znakove zabrinutosti u hrvatskoj javnosti nakon komentara MMF-a da Hrvatskoj prijeti financijska kriza izjavom: “Nema nikakve šanse da upadnemo u financijsku krizu! Isti taj MMF, koji uopće ne želim komentirati, prije godinu dana dao je Hrvatskoj pohvale pri zaključenju stand-by aranžmana i ocijenio kako Hrvatska može potpuno samostalno voditi svoju monetarnu politiku. Uspjeli smo smanjiti proračunski deficit, a ako HDZ ostane na vlasti, do 2010. dovest ćemo deficit na nulu.”

Godinu dana kasnije, kada je financijska kriza već poharala svijet i pretvorila se u Veliku globalnu recesiju, premijer Sanader je na sastanku s predstavnicima sindikalnih središnjica izgovorio neke od svojih antologijskih rečenica: “Bez dramatike, visimo o niti. Kolokvijalno rečeno, u banani smo.”

Što se događalo za vrijeme postizbornih političkih manevara?

Hrvatski parlamentarni izbori održani su prije tri mjeseca. Od tada se prepolovila tržišna vrijednost Deutsche Banka, osme najveće banke na svijetu, a DAX, njemački dionički indeks, izgubio je četvrtinu svoje vrijednosti. Ista sudbina zadesila je i banke vlasnice najvećih hrvatskih banaka.

Tako se tržišna vrijednost Unicredita, vlasnika Zagrebačke banke, u prošla tri mjeseca prepolovila, a tržišne vrijednosti Bance Intese San Paolo, vlasnice PBZ-a i Erste Banke, smanjile su se za četvrtinu. STOXX Europe 600 Banks, dionički indeks europskog bankarskog sektora, izgubio je trećinu svoje vrijednosti za vrijeme hrvatskih postizbornih političkih manevara.

Lloyd Blankfein, predsjednik Uprave najveće američke investicijske banke Goldman Sachs, osjetio je potrebu da u utorak smiruje uspaničene investitore rečenicom: “Europa ima na raspolaganju cijeli niz mehanizama koji omogućuju bankama osiguranje odgovarajuće likvidnosti i mi ćemo nastaviti poslovati s našim europskim partnerima kao i do sada.” Naime, u ponedjeljak i utorak dionice Deutsche Banka izgubile su šestinu svoje dotadašnje vrijednosti.

Financijski svijet je do prosinca 2015. živio u uvjerenju da će nakon prvog dizanja kamatne stope od strane američke središnje banke u proteklih deset godina postupno doći do povećanja cijene novca i stvaranja potrebnog “kamatnog jastuka” za amortiziranje nove moguće recesije

Neposredni uzrok za ovakvu masovnu rasprodaju dionica bankarskog sektora početkom ovog tjedna bio je uzrokovan gubitkom povjerenja u CoCos, Contingent Convertible Bonds. Nakon što je svijet zahvaljujući popularnim knjigama i filmovima naučio što su CDO i CDS, čije je vrijednosno ispuhivanje bilo stvarni okidač krize iz 2008., na europsko tržište stigao je novi tip CoCosa, konvertibilnih obveznica koje su u proteklih tri godine izdavale samo neke europske banke kako bi zadovoljile obveze regulatora o visini vlastitog kapitala.

Novi instrument obvezuje kupce obveznica da ih u određenim slučajevima moraju pretvoriti u dionice izdavatelja, znači samih banaka. Većina europskih država zabranila je prodaju CoCosa individualnim ulagačima, ali su institucionalni investitori pohrlili u kupnju, prvenstveno privučeni iznimno visokim prinosima.

Naime, financijski svijet je do prosinca 2015. živio u uvjerenju da će nakon prvog dizanja kamatne stope od strane američke središnje banke u proteklih deset godina postupno doći do povećanja cijene novca i stvaranja potrebnog “kamatnog jastuka” za amortiziranje nove moguće recesije.

Panične reakcije vezane uz CoCos

Od održavanja hrvatskih parlamentarnih izbora cijena sirove nafte se prepolovila. I dalje je izražena nesposobnost kineskih vlasti da bez obzira na enormna uložena sredstva održe povjerenje investitora u vrijednosti dionica i nekretnina te posljedično i u naplativost danih kredita. Čekao se samo novi okidač za paničnu rasprodaju, a ovaj put ga je dala japanska središnja banka uvođenjem negativne kamatne stope 29. siječnja 2016.

Povećava se broj financijskih analitičara koji vjeruju da je recesija na nekoliko ključnih tržišta izgledna prije kraja 2016., a povećanje kamatnih stopa odgođeno na duži rok

Budući da je isto značilo samo daljnje produbljenje već postojećeg svjetskog valutnog rata te zadržavanje nulte ili negativne kamatne stope kod većine važnijih središnjih banaka na neodređeno vrijeme, postalo je jasno da su ugroženi postojeći poslovni modeli većine poslovnih banaka.

Europske banke koje nikada nisu do kraja očistile svoje bilance od svih loših i nenaplativih kredita iz Velike recesije našle su se prve na udaru, a panične reakcije vezane uz CoCos samo su oslikale svu krhkost povjerenja investitora i veliku trenutačnu nestabilnost tržišta.

Matematički modeli kretanja prinosa na prvoklasne državne obveznice u odnosu na njihove visokorizične pandane počeli su pokazivati vrijednosti koje obično prethode recesiji. Povećava se broj financijskih analitičara koji vjeruju da je recesija na nekoliko ključnih tržišta izgledna prije kraja 2016., a povećanje kamatnih stopa odgođeno na duži rok.

Kaotičan početak mandata nove Vlade

Sve navedeno vjerojatno je zapaženo na Trgu burze i u Katančićevoj ulici, ali HNB i Ministarstvo financija ne mogu ništa sami učiniti bez Banskih dvora. A tamo je upravo u tijeku kratki tečaj iz bavljenja visokom politikom. Premijer Orešković očito nije očekivao da su boravište i krediti Crnoje, Mamić i Lozančić, igre na Pantovčaku i Kaptolu, stranački izbori u HDZ-u, Hasanbegovićeve mladenačke frustracije i neoprostive političke ljubavi te svakodnevno testiranje “točke loma” sporazuma koji nije koalicija, važniji za spread i yield hrvatskih državnih obveznica od svog njegovog financijskog umijeća.

Za nevjerojatno kaotičan početak mandata nove Vlade zaslužni su svi njeni akteri, a razlozi su višestruki. Predsjednik HDZ-a ima pred sobom unutarstranačke izbore i njegova kadrovska križaljka pri formiranju Vlade te osporavanje prava Ranku Ostojiću da preuzme mjesto čelnika Odbora za kontrolu sigurnosnih službi motivirani su jedino željom osiguranja novog mandata. Predsjednica je napokon dočekala preuzimanje kontrole nad vanjskom politikom i obranom, a SOA se pokazala samo kao ostavljeni trag nepotrebnih i za vlastiti ego teško probavljivih trenutaka slabosti. Umjesto da pokaže strpljenje u za sebe win-win situaciji, ponižavajući premijera svojim preranim potpisom na dokumentu razrješenja čelnika SOA-e, predsjednica skreće na sebe odium mislećeg dijela javnosti. Ako sve završi saborskim povjerenstvom dobit će vrlo ozbiljan politički udarac.

U međuvremenu, Božo Petrov je bez ikakva okolišanja na službenoj Facebook stranici Mosta objavio namjeru da njegov politički projekt treba postati najjača politička opcija u Hrvatskoj. Taj cilj sigurno ne može postići prihvaćanjem pozicije podređenog partnera u ovom braku iz čistog interesa, a bez trunke ljubavi i što je najgore, usuglašenog predbračnog ugovora.

Njegov vremenski horizont su lokalni izbori u svibnju 2017. na kojima mora pokazati barem djelić ostvarenja svojih obećanja, a krivnju za sve promašaje i lažne nade prebaciti na većinskog partnera. Zbog toga će javnost stalno biti zabavljana prijetnjom napuštanja broda, ali do kraja ove godine sve će vjerojatno ostati samo na verbalnom junaštvu. Premijer Orešković je u nekoliko javnih nastupa uspio objasniti da kao prvi cilj svog mandata vidi podizanje kreditnog rejtinga za hrvatske državne obveznice i posljedično smanjenje troška kamata te proračunskog deficita u 2017. U privatnim razgovorima nije prikrivao svoju namjeru da će biti na čelu ovakve kompozicije barem do kraja ove godine, ali ako ne uspije ostvariti navedeno, njegovo povlačenje je više nego izvjesno.

Tektonska promjena situacije na globalnim financijskim tržištima, zadržavanje nultih i negativnih kamatnih stopa te recesijska očekivanja dovode u pitanje sve do sada predložene scenarije za rješavanje proračunske neravnoteže.

U ovakvoj konstelaciji odnosa teško je očekivati racionalniji prijedlog proračuna. Tim više što sve dosadašnje najave pojedinih ministara oslikavaju samo isključive i partikularne interese, a sve bez ikakva sagledavanja cjeline. Ova Vlada je prva vlada u hrvatskoj povijesti koja nema potpredsjednika za gospodarstvo. Ako su dva potpredsjednika stvarno mislila da će tu funkciju obavljati premijer, posljednja tri tjedna pokazala su da je to jednostavno nemoguće. Tektonska promjena situacije na globalnim financijskim tržištima, zadržavanje nultih i negativnih kamatnih stopa te recesijska očekivanja dovode u pitanje sve do sada predložene scenarije za rješavanje proračunske neravnoteže. Isto tako projicirane stope gospodarskog rasta više ne izgledaju tako lako ostvarive.

Svako smanjenje proračunskih rashoda koje će izravno utjecati na potrošnju građana uzrokovat će recesiju, tim više što izvoz roba zbog svega navedenog više neće moći rasti po prošlogodišnjim stopama. Ostaje samo turizam koji će i ove godine imati rast zbog loše sigurnosne situacije u konkurentskim zemljama: Turskoj, Grčkoj, Egiptu i Tunisu, ali oslanjanje na njega kao jedinu polugu razvoja je na srednji i dugi rok više nego pogubno. Prijedlog proračuna za 2016. pokazat će svu nemoć i neuvjerljivost vladajuće ekipe.

Ako i krenu s rezanjem dijela troškova sukladno dosadašnjim najavama izazvat će lavinu otpora, nove nepravde i sigurnu recesiju, a za razbijanje snažnih partikularnih interesa na prihodovnoj i rashodovnoj strani nema ni volje ni hrabrosti. Nažalost, mnogo je lakše umanjiti prava pacijenata, plaće zaposlenih u državnoj upravi i javnom sektoru, socijalne transfere ili mirovine nego staviti pod lupu snižene stope PDV-a i provesti politiku ujednačavanja mirovina po različitim osnovama.
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Ovu tvrdnju je naglasilo i nedavno istraživanje financirano od strane NASA-e koje kaže: “Kolapsi čak i naprednih civilizacija su se pojavljivali puno puta u posljednjih pet tisuća godina, i često su ih slijedila stoljeća populacijskog i kulturnog pada te gospodarske regresije.”

Povijesna lekcija – tijekom 18. stoljeća, na primjer, Francuska je bila najveća velesila u Europi, ako ne i na svijetu. No, postali su samodopadni, vjerujući da imaju nekakvo “božansko pravo” vladati suvereno, te da mogu biti fiskalno neodgovorni kako im paše.

Francuska vlada je trošila novac poput pijanih mornara; socijalni programi, besplatne bolnice i monumentalni spomenici. Držali su ogromne teritorije u inozemstvu, sudjelovali u stalnom ratovanju, a imali su čak nametljivu obavještajnu službu koja je špijunirala kralja jednako kao i sve ostale.

Naravno, ništa od toga nisu mogli platiti. Francuski proračunski deficiti je bio izvan kontrole, pali su u dug i srozali svoju valutu. U konačnici, francusko je gospodarstvo propalo, donoseći sa sobom razdoblje od 26 godina hiperinflacije, građanskog rata, vojnih osvajanja i genocida.

Navedeno istraživanje je pokazalo da neki od današnjih trendova poput neodržive potrošnje resursa i ekonomskog raslojavanja, a koji pogoduju eliti, mogu vrlo lako rezultirati kolapsom. U zaključku je čak istaknuto da je “raspad vrlo teško izbjeći te da to zahtijeva velike promjene u politici.”

Zapravo, ovo je vrlo loša vijest. Činjenica je da je naše moderno društvo protkano rizicima – masivnim dugovima, deficitom, tiskanjem novaca, ratovima, osiromašenim resursima. A povijest svakako pokazuje da se dominantna vlast uvijek mijenja, carstva se uspinju i padaju. Globalni monetarni sustav se uvijek mijenja, kao i prevladavajući društveni ugovori. No postoji jedan daleko veći trend u cijeloj povijesti koji premašuje sve ostalo, a to je porast čovječanstva.

Ljudska bića su u biti kreatori alata. Mi uzimamo probleme i pretvaramo ih u mogućnosti. Mi pronalazimo rješenja. Prilagođavamo se i nadilazimo. Svijet ne dolazi do kraja. On će se resetirati, a to je ogromna razlika.

Razmislimo o sustavu pod kojim živimo – malena šaka pripadnika elite ima potpunu kontrolu nad ponudom novca. Gospodare špijunskom mrežom i oružjem za masovno uništenje. Mogu oduzeti bogatstvo drugima prema nahođenju. Mogu zadužiti još nerođene generacije.

Od malena su nas učili da “mi narod” imamo moć utjecanja na radikalne promjene putem glasanja. No, to je samo još jedna bajka. Glasovanje samo mijenja igrače. To ne mijenja igru.

Tehnologija je jedan od glavnih mjenjača igre. Danas tehnologija postoji kako bi u potpunosti revolucionirala način na koji živimo i upravljamo sobom.

Današnji sustav je samo model iz 19. stoljeća koji se primjenjuje na društvo 21. stoljeća. Ono, prostorija puna ljudi donosi odluke o tome koliko novca štampati? To je tako zastarjelo da je to gotovo smiješno. No, obzirom da većina zapadnih vlada posuđuje novac da bi samo platila kamate na novac koji je već posudila, očito je da je trenutna igra gotovo završena. I kada završi, doći će do resetiranja i moguće je da će biti burno.

To je razlog zašto želite imati plan B, i zašto ne želite imati sva jaja u jednoj košari. Uostalom, zašto se zamarati radeći tako teško, ako je sve što ste ikada postigli ili osigurali za svoju djecu vezano u zemlji s jadnim osnovama?

Pitate se koji je plan B? Pa postići osobnu slobodu i financijski prosperitet bez obzira na to što se događa.

Jer, carstva se uspinju, dosežu vrhunac, pa propadaju… to je ciklus povijesti. Taj je povijesni uzorak formiran i već je vidljiv u mnogim dijelovima svijeta.

Jeste li spremni ili uzimate sve zdravo za gotovo? Jeste li spremni za promjene koje se mogu dogoditi preko noći?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com/uredio:nsp)

Nedavno je Standard&Poor brazilskim državnim obveznicama odredio rejting ‘smeća’. U međuvremenu, Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku

Skupa s drugim zemljama BRICS-a – Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom, Brazil je još ljetos “upućivao izazov svjetskom financijskom poretku” (Al Jazeera Amerika), “gradio alternativni globalni poredak” (The Huffington Post) i “prekidao dominaciju zapadnih velesila” (RT.com).

No, prošle je srijede bonitetna agencija Standard & Poor’s obveznicama brazilske države odredila rejting “smeća”, što znači da ta zemlja proživljava “krupnu nesigurnost i da je izložena pogubnim poslovnim, financijskim ili ekonomskim prilikama koje bi mogle prouzročiti njezinu nesposobnost da ispunjava svoje financijske obveze”. Time se Brazil priključio Rusiji (a i Hrvatskoj, Bugarskoj, Indoneziji, Turskoj…) koja je u rang “smeća” dospjela još potkraj siječnja ove godine.

Ljetos je, naime, postala operativna Nova razvojna banka (NDB, sa sjedištem u Šangaju) koju je sa sto milijardi dolara kapitala BRICS osnovao “kako bi uspostavio konkurenciju Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, multilateralnim institucijama kojima dominiraju SAD i Europa”.

Niti tri mjeseca poslije Rusija velikom brzinom troši državne zalihe, kineski rast se usporava, a Brazil se nalazi na korak od “bankrota”. Kako se to moglo dogoditi?

Najavljuju li ta zbivanja neke opasne promjene u globalnoj ekonomiji? Je li srozavanje Brazila, sedme po snazi svjetske ekonomije sa 200 milijuna stanovnika, u “smeće” samo početak nekog većeg svjetskog ekonomskog i političkog potresa?

Nije riječ samo o BRICS-u, premda bi već i njegova ekonomska veličina bila dovoljna za zabrinutost. Većina “ekonomija u nastajanju” (eng. emerging) i “zemalja u razvoju” (eng. developing), koje se snažno oslanjaju na izvoz sirovina, hrane i energenata, našla se naglo u velikim problemima: prodaja u inozemstvu im se smanjila, cijene njihove robe su potonule, valute im brzo gube vrijednost, pogodila ih je deflacija, državni im proračuni propadaju u deficite, a cijena zaduživanja astronomski raste. Prinos na brazilske državne obveznice uoči degradacije bio je gotovo 15 posto!

Najveći neposredni krivci za takvo stanje su “jaki” dolar i usporavanje rasta Kine, zemlje koja kupuje i troši i do polovice najznačajnijih svjetskih burzovnih roba. Fundamentalni uzrok najnovije krize zemalja u razvoju je, međutim, nastanak ekonomske strukture preosjetljive i neotporne na vanjske i domaće šokove. Veliku ulogu u tome odigrao je donedavno “slabi” dolar.

Proteklih šest-sedam godina novac je zemljama u razvoju doticao i zahvaljujući američkoj ekspanzivnoj monetarnoj politici kojom se Amerika izvlačila iz vlastite Velike recesije. Dolara je bilo u izobilju i po simboličnoj cijeni pa su ga poduzetnici i špekulanti uzimali i ulagali u zemlje u razvoju, točnije u ono čime su one raspolagale, a to su prirodni resursi.

Kupovali su se rudnici, naftna i plinska polja, dionice i obveznice, masovno ulagalo u infrastrukturu, potrebnu i nepotrebnu. Investiranje je preraslo u preinvestiranje. U međuvremenu se Amerika oporavila, dolar je postao tražena roba, cijena mu je porasla, a dolarska plima za BRICS i druge zemlje u razvoju preokrenula se u oseku.

Danas se vidi da Brazil i druge zemlje u razvoju nisu iskoristile dolarsku bonancu da bi svoje privrede učinile zrelijima i raznovrsnijima. “Ukopale su se u prirodne resurse, propustile su razviti i druge vještine svoje radne snage. Nisu povećale produktivnost, nisu poboljšale svoj ljudski kapital i razvile mreže znanja, a vlade su u svojim proračunima nagomilale socijalne troškove koje je teško financirati jednom kada se njihove ekonomije ukoče”, ocijenio je sjajni američki analitičar John M. Mason. A sada dolare treba vraćati.

Brazil je pritom zemlja s najvećim dolarskim obvezama na svijetu. Njezine tvrtke i država prodale su, prema Bloombergu, dolarskih obveznica za oko 160 milijardi dolara. S više od sto milijardi slijede Koreja, Indonezija i Čile. Argentina je na oko 80 milijardi dolara, a po 50-ak milijardi su emitirale Kina, Malezija, Kazahstan, Peru, Kolumbija, Filipini. No, to je tek manji dio njihovih ukupnih dugova.

Brazil prema Economistovu “globalnom barometru” ima ukupni javni dug od 1774 milijarde dolara, koji će se do kraja ove godine popeti na 69 posto njegova BDP-a, što je vrlo slično javnom dugu od 70 posto BDP-a Portorika, zemlje koja je u lipnju proglasila ogluhu na svojih 70 milijardi dolara duga.

Od BRICS-a i Indija ima javni dug od 1500 milijardi dolara ili 54 posto BDP-a, dok je javni dug Rusije zanemariv, samo osam posto BDP-a. No, dug je popis zemalja s javnim dugom većim od sto posto BDP-a.

Od onih koje ne spadaju u najrazvijenije tu su Cipar, Irska, Portugal, Jamajka, Libanon, Grčka. Sve su te zemlje nagomilale državni dug suprotstavljajući se Velikoj recesiji (spašavajući svoje banke i nastojeći slom privatne potrošnje nadoknaditi javnom) i investirajući jeftine i obilate dolare i eure, no danas bi ispuhivanje njihova dužničkog balona moglo svijet odvesti u najveću ekonomsku krizu ikada.

Pouke su već odavna dobro znane, ali uvijek jednako uzaludne. Kad zemlju zadesi slom izvoznih prihoda, ona shvati koliko joj je bilo glupo zanemarivati jačanje domaće privatne potražnje. Kad ne može vraćati inozemne dugove, shvati da joj je bilo puno pametnije zaduživati se u vlastitoj valuti. Kad dolar ojača pa cijena nafte padne, požali što se toliko oslanjala na prirodne resurse. No, sve se te pouke za desetak godina zaborave pa kriza zakuca na vrata uvijek iznova šokantnom pravilnošću.
 

 
(telegraf.rs/uredio:nsp)

Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj, u kom su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice “Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internetu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25. godina starosti! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka.

Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje.

Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz Austro Ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)

U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao toliku vojnu silu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Ipak, s Rusijom je bio ekonomski u dobrim odnosima.

Upravo zato je njegova priprema za rat bila za globalne razmjere loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj, a vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR, Engleska i Francuska su počele ga na sve moguće načine potiču na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bila gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacija spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina “otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu povijesnu ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentarišete Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je poslije tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestajati avio-bombi, a poslije šest tjedna kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestajati streljiva.

- Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvatiti dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI RAT. I drugo, što treba shvatit – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja pokušala osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuči s dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – s jednom, SAD. Skupa sa ulizicama i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planirati rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje da li je Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Očito da nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sam postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reich. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

- Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;

- Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto se obrazlagalo “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po izabranom planu razvoja mornarice, Hitler čak ni teoretski nije trebao ratovati s Engleskom prije 1944 – 1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio gradnju podmornica, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga su nam govorili kako je on odlučio “osvoji čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je na dan 1. rujna 1939. godine ovakav:

Nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje glede podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapajući loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

No, također, zračna kampanja Luftwaffe-a (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije kao u drugim zemljama, pristupio sistemskom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Da li je ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

- Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio započeti svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Engleska i Francuska su ga počele na sve moguće načine podstrijehivati na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumiti” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je s polovicom, čak četvrtinom snaga. To je bila nekakva “prisila na mir”, a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema zvaničnim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.

U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji, Jugoslaviji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju upečatljivo. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.

To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Da li je to puno ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD je počela neusporedivo češće bombama ravnati francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (svukupno – 50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Drezdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Centralno ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Hermann Rauschning-u, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

- Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. Sa njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Letonija, Litva i Estonija su ušle u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.

Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, da li je takav obrt događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i ući u savez s Anglosaksonci, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hessov cilj nije nikakva tajna: “On (Hes – N.S.) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu sa Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li se “Barbarossa” provesti ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hessovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na SSSR: “Naredba o udaru na SSSR u skladu s planom Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog leta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju s letom furerovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!

Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hess-a ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se /…/ obrnuto, obredovale u istom taboru s SSSR protiv hitlerovske Njemačke”, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila furerove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovarati, čemu se šef Njemačke mogao nadati, nego da počne rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatra kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumno napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne čak i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više kažete o tome, o čemu inače u knjizi piše, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bile od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

- SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj da izbjegne gušenje blokadom.

Nijemci su preko teritorije SSSR mogli prevoziti važnu robu za svoje gospodarstvo, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera, Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako je netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njenih banaka u tome?

- Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatrati potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačko gospodarstvo su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takvav srazmer doprinosio je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu razinu. Upumpavanje sredstava vršeno je u skladu s dvjema planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakav zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (s 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).

Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: s 24% na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% posto svog proračuna, Francuska – 8,1% posto, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratuje tuđim rukama) – 3%.

Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravljalo: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutrašnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivati njihovi poklonici. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer očito je da, Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačko gospodarstvo, tj.. njeno daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole uludo trošiti novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomate ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.

Jedno od pitanja koje vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

- Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci .

Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog aviona počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Rajhsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftwaffe-a, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?

Oni njemački avioni koje smo navikli vidjeti na sličicama i u filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada ih se Zapad počeo “strašiti”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt Bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo je prvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti nacistički borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, „Kestrel V“. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …

I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Messerschmitt avioni u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih:

“Od 28 vrsta njemačkih vojnih aviona 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale firme ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘Pret-Whitney’ i dr.. “.

Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Willy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, a u tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih aviona, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna tisak je vrlo negativno povijesno ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

- Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemačka se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hess-a. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

- Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hesovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznenada su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hessa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg rajha, napustio ovaj svijet.

Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomata Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denic i šef “Hitlerjugenda” Baldur fon Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješiti će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg rajha Waltera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hess. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …

A i Hessov smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubiti i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hessov čuvari pokušali su da mu dati umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući zvaničnom izvještaju engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisati oproštajno pismo, privezati produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategnuti je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je devedesetogodisnjem starcu uspjelo “objesiti” se – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubiti starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Wolf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela otkriti. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejevič Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i tadašnjem nacisti. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessovo puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.

Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravati dobrog isljednika i uvijek izjavljivati kako nije bila protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejević, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessovim puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessovom predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi se moglo otkriti u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav veleban povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST sa Hitlerom.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Ako pogledate oko sebe danas, matematička mentalna bolest se nalaze posvuda. Ona je pronađena u državnom proračunu, gdje brojevi znače samo ono što vam je rečeno da znače, ali ne i ono što oni stvarno znače.

Mentalna bolest je također pronađena u medicini, gdje psihički bolesne žrtve žive u cjepivima zlobno napadaju roditelje koji žele zaštititi svoju djecu od tih istih cjepiva. Također je pronađena u novom kurikulumu pod nazivom “Zajednička Jezgra” (Common Core – Vladin program edukacije učenika s jednim ciljem), koju je izložila i provodi federalna vlade, koja je namjerno dizajnirana kako bi djeca bila psihički bolestna i zbunjenija što više je moguće.

Slučaj: Pogledajte ovaj domaći zadatak iz jedne osnovne škole u New Yorku. Vježbe iz “Matematike” poučavaju djecu kako da “Obojajte pravokutnike neke u plavoj, a neke u crvenoj boji te ih nakon toga upišite u brojčanu vrpcu”, a zatim neka “Prikažu skrivene partnere na prstima odrasloj osobi.”

Konačna zadatak pita učenike da “obojaju prste koje su pokazali.”

Iako ja, autor ovog članka, radim posao na razini doktorata u analitičkoj kemiji i kodiram složene baze podataka, unatoč mojim naporima da shvatim ovu vježbu “zajedničke jezgre”, nemam pojma što ova lekcija pokušava prikazati i poučiti.

Evo domaće zadaće. Pogledajte ako možete riješiti:

Proučavajući te lekcije, osjećam iskrenu želju za dizanje alarma za budućnost mladih ljudi po školama Amerike, ali i po čitavom svijetu koji ima sve sličniji program.

Ako čak i ljudi koji pišu te matematičke lekcije ne mogu komunicirati jasno, onda ćemo se brzo spustiti u IDIOKRACIJU. Pravi cilj, čini se, je napraviti školsku populaciju mentalno bolesnom, tako da oni ne mogu razumjeti savezni proračunski deficit, nacionalni dug, ili dolazeći kolaps američkog dolara (što će uništiti njihove plaće i ušteđevinu kada je konačno dogodi).

Misterij zasjenjenih dijelova

Evo još jedan zadatak “Zajedničke jezgre” (Common Core) koji samo zbunjuje um. Lekcija daje zadatak djeci: “Spoji sliku (predmet) s razlomkom koji označava zasjenjeni dio.”

Kao što se jasno može vidjeti, nema zasjenjenih dijelova! Ipak, čini se da je poanta svega: Dovesti učenike do ludila i uvjeriti ih da povjeruju da ne mogu shvatiti i nositi se sa realnošću.

Vaš školsko dijete može dobiti dodatnu nagradu, kao što možete vidjeti u donjem lijevom kutu gdje piše “ispričaj kako si spojio svaki primjer”. Nemam sumnje da bi točni odgovori ovdje bili po uzoru na “Koristio sam matematiku kojom se koristi i Vlada da bi to shvatio” ili čak “Prilično je najbolji odgovor.”

Najgore matematičko pitanje u povijesti čovječanstva

Konačno, tu je još jedna vježba u domaćoj zadaći “Zajedničke jezgre” koju je portal Daily Caller nazvao “najgorim matematičkim pitanjem u ljudskoj povijesti.”

Evo skeniranog pitanja u zadatku:

Juanita želi dati vrećice naljepnica svojim prijateljima. Ona želi dati isti broj naljepnica svakom od tih prijatelja. Nije sigurna je li ona treba 4 vrećice ili 6 vrećica naljepnica. Koliko naljepnica bi ona mogla kupiti tako da joj ne ostane niti jedna naljepnica viška?

Ovo pitanje stvarno ima smisla samo ako zamijenite “naljepnice” s “vrećicama kokaina.” Tada zapravo zvuči malo manje suludo, računajući da ljudi koji šmrču vrećice kokaina vjerojatno ne brinu previše o matematici:

Juanita želi dati vrećice kokaina njezinim prijateljima. Ona želi dati isti broj vrećica kokaina svakom prijatelju. Nije sigurna da li ona treba 4 vrećica ili 6 vrećica kokaina. Koliko vrećice kokaina bi mogla kupiti tako da joj ne ostane niti jedna vrećica kokaina viška?

Odgovor je, naravno PET.

Kako obrazovati Amerikance da se dobrovoljno cijepe, da vjeruju u bogomdanu Vladu i slušaju njihove naredbe

Nastavni planovi pod zajedničkim imenom “Zajednička jezgra” (Common core), je plan školovanja mladih umova tako da postanu potpuno zbunjeni da bi se u budućnosti složili sa cijepljenjem svoje djece ubrizgavajući živu u cjepivu, kroz glasovanje za kojeg god kandidata koji im obećava najviše “besplatnih” stvari.

“Zajednička jezgra” ima bit u o tome da pretvaraju američku djecu u nevjerojatne glupane, da kada ona dođu u dob za glasovanja, više ljudi će glasovati za glupe vlade koje donosi glupe zakone kako bi se postigao što gluplji rezultat.

Riječ je o planu izrade inteligentne misli kao nedostižne, tako da se ljudi mogu lako manipulirati i misliti npr. da vas dijetalna kola čini mršavijim ili da uzimate lijekove za krvni tlak kako bi se osjećali zdravo i vitalno. (Ili čak da jedete u McDonaaldsu da bi bili sretniji.)

Sve dok se populacija trenira da poprimi stanje ukupne konfuzije i zbunjenosti, ona će zapravo vjerovati u svaku vijest koju čuju na televiziji, radiju ili portalima ili od strane lukave Vlade. U narodu u kojem politička stranka s najvećim brojem glupih ljudi pobijedi na sljedećim izborima, zaglupljivanje mase je ključna strategija za dugoročnu pobijedu i moć!

Narodi poput Kine, Indije i Rusije, u međuvremenu, zapravo uče svoju djecu da budu uspješni u matematici i znanosti.
 
Da li je film “Idiokracija” zapravo pokazao plan elite da zaglupi masu?

 
(naturalnews, youtube/uredio:nsp)

Ako provedete neko vrijeme u društvu ljudi zaduženih za monetarnu politiku, čuti ćete kako se stalno ponavlja jedna riječ – “normalizacija”. Većina tih dužnosnika, ali ne svi, shvaća da sada nije vrijeme za stiskanje, da u ovom trenutku kredit mora biti neosjetan, a kamatne stope niske

Pa ipak, ljudi u tamnim odijelima s nestrpljenjem očekuju dan kada će moći vratiti svom uobičajenom poslu i kada će oteti zdjelu s punčem čim se party ponovo zaigra.

Ali što ako svijet u kojem živimo posljednjih pet godina predstavlja “novo normalno”?

Što ako depresijski uvjeti budu potrajali, ne još godinu – dvije dana, nego desetljećima. Možda mislite da su ovakve spekuliacije nešto čime se bavi radikalna margina. One zaista jesu radikalne, ali nisu toliko marginalne.

Mnogi ekonomisti flertuju sa ovakvim idejama već neko vrijeme. A sada su se te ideje preselile u mainstream. Zapravo, argumenti u prilog “sekularne stagnacije” – permanentnog stanja u kojem je depresirano gospodarstvo normalno, s kratkim i rijetkim epizodama pune zaposlenosti – ovakva ideja je nedavno ozbiljno iznijeta na jednom uglednom skupu, velikoj godišnjoj istraživačkoj konferenciji MMF-a. A čovjek koji ih je iznio bio je glavom i bradom Larry Summers. U pravu ste, onaj Larry Summers.

A ukoliko je g. Summers u pravu, sve što su ugledni ljudi govorili o ekonomskoj politici je netočno, i ostati će netočno još dugo.

Larry Summers je počeo od činjenice koja bi trebala bti očigledna, ali je često zanemarena: financijska kriza koja je pokrenula Veliku recesiju sada je daleko za nama. Zaista, po većini mjerenja, završila se prije više od četiri godine. Pa ipak, naša ekonomija je i dalje u depresiji.

Zatim je istaknuo još nešto: prije krize smo imali ogromne balone nekretnina i duga. Međutim, čak i uz ogromnu potrošnju pokrenutu balonima, opće ekonomsko stanje bilo je srednje žalosno – tržište rada je bilo okey, ali nije bilo sjajn , a bum nikada nije dovoljno snažan da proizvede značajan inflatorni pritisak.

G. Summers je iz toga izvukao zanimljivu pouku:

Mi imamo, rekao je on, ekonomiju čije je normalno stanje zapravo stanje nedovoljne potražnje – u najmanju ruku stanje blago depresirane ekonomije – koja se približava punoj zaposlenosti isključivo kada je pogura neki balon.

Ja bih dodao još neke dokaze. Pogledajte dug kućanstava u odnosu na prihode. Taj odnos je bio prilično stabilan od 1960. do 1985., ali drastično je i nezaustavljivo rastao od 1985. do 2007., kada je nastupila kriza. Međutim, iako se kućanstva sve više zadužuju, ekonomske performanse tijekom čitavog razdoblja bile su u najboljem slučaju osrednje, a potražnja nije pokazala nijedan znak da ide ispred ponude. Gledajući unaprijed, očito se ne možemo vratiti na stanje konstantno rastućeg duga. Ali to podrazumijeva slabiju potrošačku potražnju – a kako da se bez nje vratimo na punu zaposlenost?

Ponavljam, dokazi ukazuju na to da je blaga ekonomska depresija postala prirodno stanje svjetske ekonomije, a kratke epizode prosperiteta se javljaju samo uslijed napuhanih balona i neodrživog zaduživanja (primjer cijelog Balkana)

Zašto se to događa? Jedan mogući odgovor jeste usporeni rast stanovništva. (priča o depopulaciji?) Rastuća populacija stvara potražnju za novim kućama, novim poslovnim zgradama i tako dalje; kada se rast uspori, potražnja opada. Radno sposobno stanovništvo u Americi naglo je poraslo 1960-ih i 1970-ih, kako su stasavali baby-boom-eri, a radna snaga rasla je čak i brže jer su žene ulazile na tržište rada. Sve je to sada iza nas. I možete vidjeti posljedice: čak ni u jeku balona nekretnina nismo izgradili ni približno toliko kuća kao sedamdesetih.

Još jedan mogući faktor je uporan trgovinski deficit, koji se pojavio 1980. koji je od tada fluktuirao ali nikada nije nestao.

Zašto je sve ovo važno? Jedan odgovor je da guverneri središnjih banaka trebaju prestati pričati o “izlaznim strategijama”. Laki novac bi trebao biti tu još dugo, kao što vjerojatno i hoće. To, s druge strane, znači da možemo zaboraviti sve one jezive priče o državnom dugu, koje otprilike kažu, “To možda nije problem sada, ali pričekajte samo da kamatne stope porastu.”

Iz šire perspektive, ako naša ekonomija ima stalnu tendenciju ka depresiji, živjet ćemo po obrnutim pravilima depresijske ekonomije – u kojoj je vrlina porok, a razboritost ludost, gdje od pokušaja da se uštedi (uključujući pokušaje smanjenja proračunskog deficita) svi imaju samo štetu – i to dugoročno.

Znam da mnogi mrze ovakve priče. To vrijeđa njihov osjećaj za ispravnost, čak i osjećaj za moral. Ekonomija bi se trebala baviti donošenjem teških odluka (na račun drugih, naravno). Ona ne treba nagovarati ljude da troše više.

Ali kao što je rekao gospodin Summers, kriza “nije gotova dok se ne završi” – a ekonomska realnost je takva kakva je. Trenutno se čini da je to realnost u kojoj će depresijska pravila važiti još vrlo dugo.
 

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio i preveo: nsp)