Frederick William Engdahl je američki novinar, povjesničar, ekonomski analitičar i pisac. Autor je bestselera ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i Novi svjetski poredak’, a njegove knjige su prevedene na više od 12 jezika. Donosimo vam ulomke predgovora ‘Sjeme uništenja: dijabolički svijet genetske manipulacije’, knjige koju je Engdahl napisao 2007. Godine, ali čije riječi su danas aktualnije nego ikada.

George Kennan, dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, izjavio je 1948. godine:

“SAD posjeduje 50% svjetskog bogatstva ali naša populacije čini 6.3% ukupne svjetske. Ova nejednakost je naročito izražena između SAD i naroda Azije. U toj situaciji neizbježno je da nas drugi gledaju sa zavišću i ljutnjom. Naša zadaća u predstojećem razdoblju jest osmisliti obrazac veza koji će nam omogućiti zadržati tu poziciju nejednakosti bez utjecaja na sigurnost države. Kako bi to učinili, moramo raskrstiti sa sentimentalnošću i maštanjem; i naša pozornost mora biti usmjerena posvuda na ciljeve koji doprinose državi. Ne smijemo se zavaravati kako si smijemo priuštiti luksuz altruizma i pomaganja svijetu”.

Ova knjiga govori o projektu malene socio-ekonomske elite sa središtem, poslije Drugog svjetskog rata, ne u Londonu, nego u Washingtonu. To je neispričana priča kako je ova samoprozvana elita odlučila ‘zadržati tu poziciju nejednakosti’.

Ovo je priča o tome kako je nekolicina dominirala resursima i polugama moći u poslijeratnom razdoblju. Radi se o povijesti evolucije moći u rukama odabrane nekolicine, koji su čak znanost koristili kako bi služila toj manjini. I kako je Kennan preporučio u internom memorandumu iz 1948. godine, činili su to neumoljivo, bez ‘luksuza altruizma i pomaganja svijetu’.

Ipak, za razliku od njihovih prethodnika unutar vodećih krugova Britanskog carstva, ova nadiruća američka elita, koja je ponosno na kraju rata proglasila početak Američkog stoljeća, vješto je koristila retoriku altruizma i pomaganja svijetu kako bi postigla svoje ciljeve.

Njihovo Američko stoljeće paradiralo je kao mekše carstvo, ‘ljubaznije, blaže’, u kojem će, pod zastavom kolonijalnog oslobođenja, slobode, demokracije i ekonomskog razvoja, ova elita izgraditi mrežu moći kakva nije viđena još od vremena Aleksandra Velikog 3. stoljeća prije Krista – globalno carstvo ujedinjeno pod vojnom kontrolom jedine supersile, sposobne oblikovati, na osnovu hira, sudbine čitavih država.

Ova knjiga je nastavak ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i Novi svjetski poredak’. Prati drugu tanku crvenu liniju moći. Ona se odnosi na kontrolu temelja ljudskog opstanka, svaakodnevne zalihe kruha. Čovjek, koji je služio interesima poslijeratne američke elite tijekom 70-ih godina, i bio simbol njene sirove realpolitike, jest Henry Kissinger.

Negdje sredinom 70-ih, Kissinger, dugogodišnji stručnjak za geopolitiku ‘Ravnoteže moći’ i čovjek s podužim popisom zavjera koje su se vezale za njega, navodno je svijetu objavio svoj nacrt za svjetsku dominaciju: ‘Kontroliraj naftu i kontroliraš države. Kontroliraj hranu, i kontroliraš ljude.’ Strateški cilj kontrole svjetskih zaliha hrane imao je svoje korijene u prethodnim desetljećima, prije izbijanja rata na kraju 30-ih. Bila je financirana, često daleko od očiju javnosti, od strane odabranih privatnih fondova, koji su bili stvoreni kako bi očuvali bogatstvo i moć nekolicine američkih obitelji.

U nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, jedna obitelj je utjelovljavala prenaglašeni ponos i aroganciju nadolazećeg Američkog stoljeća više od ijedne druge. I ogromno bogatstvo te obitelji je prikupljeno prolijevanjem krvi u brojnim ratovima, te kontroliranjem novog ‘crnog zlata’, nafte. Ono što je bilo neuobičajeno u vezi te obitelji jest da su rano tijekom akumulacije svojeg bogatstva, patrijarsi i njihovi savjetnici, koje su angažirali kako bi očuvali svoje bogatstvo, odlučili kako će svoj utjecaj proširiti na različita područja. Pokušavali su kontrolirati ne samo naftu, taj šireći novi izvor energije za dominaciju svjetske ekonomije. Proširili su svoj utjecaj na obrazovanje, medicinu i psihologiju, vanjsku politiku SAD-a, te, što je bitno za ovu priču, na znanost o samom životu, biologiju, i njenu primjenu na svijet biljaka i poljoprivrede.

Njihov rad je uglavnom prolazio nezapaženo od strane šire javnosti, naročito u SAD-u. Mali broj Amerikanaca je bio svjestan kako se na njihove život suptilno, a nekad i ne toliko suptilno, utječe putem različitih projekata ove obitelji.

Tijekom istraživanja provedenih za potrebe ove knjige, djela koje se nominalno bavi temom genetski modificiranih organizama, odnosno GMO-ima, postalo je jasno kako je povijest GMO-a nerazdvojiva od političke povijesti ove moćne obitelji, obitelji Rockefeller, i četvorice braće – Davida, Nelsona, Laurancea i John D. Trećeg – koji su, u tri desetljeća nakon američke pobjede u Drugom svjetskom ratu, zori toliko najavljivanog Američkog stoljeća, oblikovali evoluciju moći o kojoj je George Kennan pričao 1948. godine. Priča o GMO-ovima je zapravo priča o evoluciji moći u rukama elite, odlučne po svakoj cijeni staviti cijeli svijet pod svoj utjecaj.

Prije tri desetljeća ta moć se temeljila na obitelji Rockefeller. Danas, trojica od četvorice braće su odavno preminula, ponekad u čudnim okolnostima. Ipak, kako je bila njihova želja, njihov projekt globalne dominacije – ‘dominacije cijelog spektra’ kako ga je Pentagon kasnije nazvao – se širio, često kroz retoriku ‘demokracije’ i s vremena na vrijeme uz pomoć sirove vojne moći tog carstva, kad se procijenilo da je to potrebno. Njihov projekt je evoluirao do točke gdje jedna moćna grupa, nominalno smještena u Washingtonu u ranim godinama novog stoljeća, odlučno želi određivati budući i sadašnji život na ovoj planeti na načine o kojima se dosada samo moglo sanjati.

Priča o genetskom inžinjeringu biljaka i ostalih živućih organizama se ne može shvatiti bez proučavanja povijesti globalnog širenja američke moći u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. George Kennan, Henry Luce, Averell Harriman i, prije svih, četvorica Rockefeller braće, stvorili su koncept međunarodnog ‘agrobiznisa’. Financirali su Zelenu revoluciju u poljoprivrednom sektoru kako bi, između ostalog, stvorili nova tržišta za petrokemijska umjetna gnojiva i proizvode na bazi petroleja, ali i kako bi proširili ovisnost o različitim energentima. Njihovi potezi su neodvojivi od priče o današnjim genetski modificiranim žitaricama.

Do ranih godina novih stoljeća bilo je jasno da su ne više od četiri gigantske kemijske međunarodne korporacije glavni igrači koji kontroliraju patente na osnovne prehrambene sastojke o kojima većina ljudi ovisi kako bi zadovoljila svoje dnevne prehrambene potrebe – kukuruz, soja, riža, pšenica, čak i voće i povrće te pamuk – ali i na nove sojeve peradi otpornih na bolesti, genetski modificiranih kako bi navodno bile otporne na H5N1 virus ptičje gripe, ili čak promijenjene svinje i goveda. Tri od četiri privatne kompanije imale su veze s Pentagonovim istraživanjima metoda kemijskog ratovanja. Četvrta, nominalno švicarska, bila je pod jakim angloameričkim utjecajem. Kao i u slučaju nafte, GMO agrobiznis je uglavnom angloamerički globalni projekt.

U svibnju 2003. godine, prije nego što se slegla prašina od neumoljivog bombardiranja Bagdada, predsjednik SAD-a je GMO-ove učinio strateškim pitanjem, prioritetom u poslijeratnoj vanjskoj politici SAD-a. Tvrdoglavi otpor drugog najvećeg poljoprivrednog proizvođača u svijetu, Europske unije, stajao je kao znatna prepreka globalnom uspjehu GMO projekta.

Dok god su Njemačka, Francuska, Austrija, Grčka i ostale zemlje Europske unije nepokolebljivo odbijale dozvoliti sadnju GMO-ova iz zdravstvenih i znanstvenih razloga, ostatak svijeta će biti skeptičan i oklijevati. Do početka 2006. godine, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) nasilu je otvorila vrata Europske unije proliferaciji GMO-ova. Činilo se kako je za GMO projekt uspjeh nadohvat ruke. U osvit američke i britanske okupacije Iraka, Washington je pristupio razvoju poljoprivrede u Iraku pomoću genetski modificiranog sjemenja, početno zahvaljujući velikodušnosti Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva poljoprivrede SAD-a Prvi masovni eksperiment s GMO usjevima dogodio se na početku 90-ih u zemlji čije elita je odavno bila korumpirana od strane obitelji Rockefeller i povezanih njujorških banaka: Argentini.

Stranice u ovoj knjizi slijede trag širenja i proliferacije GMO-a, često putem političke prisile, prevare, laži i čak ubojstava. Ponekad zvuči poput kriminalističke priče, što nikoga ne bi trebalo začuditi. Kriminal počinjen u ime poljoprivredne učinkovitosti, koristi za okoliš i rješavanja problema gladi u svijetu, sa sobom donosi uloge koji su znatno bitniji toj maloj eliti. Njihovi potezi nisu isključivo motivirani novcem ili profitom. Naposljetku, ove moćne obitelji određuju tko kontrolira centralne banke SAD-a, Engleske, Japana i čak Europske unije. Oni stvaraju ili uništavaju novac.

Njihov konačni cilj je kontrola života na zemlji, moć o kojoj su raniji diktatori i despoti mogli samo sanjati. Ako ih se ne spriječi, grupa koja stoji iza GMO projekta je jedno ili dva desetljeća udaljena od potpune dominacije nad svjetskom opskrbom hrane. To je aspekt GMO priče koji vrijedi ispričati. Stoga pozivam čitatelja na pozorno čitanje i nezavisno potvrđivanje ili argumetirano opovrgavanje onoga što slijedi.
 
KNJIGU “F.William Engdahl: Sjeme uništenja” možete skinuti OVDJE!
 
(hop/uredio: nsp)

Da rat između Sjedinjenih Država i ostalog svijeta već traje i da su neprijatelji Washingtona sve opasniji, postoji mnogo dokaza. Jedan od novih američkih rivala je i Europska unija. Naime, postoje pokazatelji da se strazburški “Babilonci” pokušavaju osloboditi američkog tutorstva.

Ljudi koji su skloni vjerovanju u postojanje zakona “sjetve i žetve”, poslije svega što je SAD učinila svijetu, uzimaju u obzir i kletvu poglavice indijanskog plemena Ondanga. Poglavica, profesor na jednom američkom sveučilištu, optužio je 1996. godine s govornice u dvorani hotela “Omni”, u Atlanti, tijekom godišnje konferencije TV mreže CNN, bijelu Ameriku za genocid nad njegovim sjedilačkim narodom. Poglavica profesor je uputio auditoriju zastrašujuće riječi: “Duhovi naših predaka će vas kazniti. Vi ćete ginuti u tuđim ratovima, umirat ćete od teških bolesti, vaši avioni će padati. Vi ste prokleti! “.

S druge strane, neizbježno osvajanje Istoka u režiji Sjedinjenih Američkih Država je u poodmakloj je fazi. Umjesto vojnih jedinica, u ruskim republikama raspoređene su različite zapadne tvrtke. Uzbekistanski zlato preuzela je američka tvrtka “Newmont”.

Pamuk iz Rusije odvozi jedna britanska tvrtka. Kazahstansko “crno zlato” iz Tengiz-a iskorištavaju “British Petroleum” i američki “Chevron”. Kazahstanski plin odlazi preko “Aequitas”, “British Gas” i “Agip” u Francusku, Veliku Britaniju i Italiju itd.. Prisutni su na Tajvanu i Filipinima, u Južnoj Koreji, Japanu …

Tko će platiti “grijehe protiv Boga”?

Stoga se nameće pitanje da li će Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo uspjeti pokoriti još neosvojene države ili će njihova moć, zbog neprestanog rasipanja energije, u međuvremenu splasnuti. Jer, kako savladati niz: Sirija, Iran, Indija, Kina, Rusija?

Teško je procijeniti koliko je dolara potrebno da bi se srušio koncept privilegirane “isturene obrane”, ali je cijena vjerojatno manja od cijene jedne američke flote, možda manja i od cijene jednog visokoenergetskog sustava kakav je nosač zrakoplova. U svakom slučaju, rijetko tko u svijetu ne zna da je potrebno, da bi se navedeni koncept učinio nemoćnim, angažirati mnogo manje ljudi i sredstava nego što je uloženo u njega i uključeno u njegovu realizaciju. To zna cijela američka nacija. Upravo stoga građani SAD žive u strahu – plaše se osvetnika – budući da pripadaju državi koja je često činila genocidne odmazde.

Da njihova strepnja nije bez osnove, pokazuju riječi talibanskog vođe Mohamed Mula Omar-a izgovorene neposredno poslije terorističkog napada na newyorkške nebodere i Pentagon, u rujnu 2001. godine: “Amerika je vrlo jaka. Čak i ako je dva puta jača, ili dva puta tolika, ona ne može biti dovoljno jaka da nas porazi. Istinski vjerujemo da nam nitko ne može nauditi, ako je Bog s nama”.

Budući da su pripadnici vjerski fanatiziranih snaga mentalno spremni za sve vrste asimetričnih ratova, značajno je, na Zapadu često ponavljano mišljenje, da oni doživljavaju svoju dogmu u svim pojavnim oblicima društvenog života kao nepromjenjivu i nepomirljivu, i da nemaju nikakvog obzira prema razumu, nauci i ljudskom iskustvu. Stoga mnogo znači i analiza uglednog Charles Krauthamera:

“… Ljudi koji imaju volju ubiti na tisuće nevinih dok istovremeno ubijaju i sebe, nisu kukavice. Oni su smrtonosni, opaki ratnici, i treba ih tretirati kao takve. Niti su njihovi akti besmisleni. Oni imaju izvanredan cilj – da osvete navodne povijesne zablude i da bace velikog Sotonu na koljena … “.

Tako su washingtonski “mudraci”, zbog “vitalnih interesa” i primjene “metoda prljavog Harryja”, na temelju kojih se ostvaruju njihovi ciljevi, paradoksalno stvarali za njih vjerojatno nesavladive snage.

Zato nije čudno što su se nakon postavljanja bombe u Oklahomi pojavile tzv. marširajuća milicija. Jedna od njih je Milicija Montane (POM), koja uvježbava svojih 12.000 pripadnika za gerilsko ratovanje i drugu nekonvencionalnu taktiku u okviru priprema za odupiranje neminovnom napadu savezne vlade SAD s namjerom da im oduzme naoružanje i da ih liši neotuđivog prava na nošenje oružja.

Ta milicija, slično michigenskoj, u priručnicima i na druge načine objašnjava kako se izrađuju bombe i bodri istomišljenike da se pripreme za nastupajuću apokalipsu, koja će sigurno zahvatiti Sjedinjene Države kao odmazda za njihove “grijehe protiv Boga”.

Možda je arhetipska, podsvjesna grižnja savjesti razlog što, prema podacima s Interneta 95 % posto Amerikanaca ima probleme sa snom, a 54 % posto ima ozbiljan poremećaj sna. Taj fenomen čini se razumnim, jer ukoliko netko postane moćniji od SAD te uzvrati istim (američkim) pristupom, neće proći mnogo vremena do modeliranja sličnog “obrambenog sustava” s namjerom da se nadvlada i poništi američka svekolika ekonomska, politička i vojna nadmoć.

Uostalom, o postojanom “američkom strahu” najbolji pokazatelj su riječi Tom Ridge-a, ravnatelja za unutarnju sigurnost Sjedinjenih Država, izgovorene 4. prosinca 2001: “SAD je ponovno u stanju maksimalne pripravnosti, zbog informacija da slijedi novi teroristički napadi”.

Apsolutistička i nepromišljena politika

Da rat između Sjedinjenih Država i ostalog svijeta već traje i da su neprijatelji Washingtona sve opasniji postoji mnogo dokaza. Jedan od novih američkih rivala je i Europska unija. Naime, postoje pokazatelji da se strazburški “Babilonci” pokušavaju osloboditi američkog tutorstva.

Naime, povjerenik Europske unije Chris Patten pridružio se Noam Chomskom i nazvao američku politiku u svijetu “apsolutističkom i nepromišljenom”. Ipak, o sve manjoj podudarnosti interesa SAD i Europske unije najpouzdanije svjedoči suprotstavljanje Njemačke i Francuske (i Rusije) ideji SAD da se po svaku cijenu u ožujku 2003. godine napadne Irak.

To suprotstavljanje, po svemu sudeći, može biti presudno za budućnost planeta jer ukazuje na novi balans snaga i nova razmještanja centara moći. Europa je smogla dovoljno snage reći NE! američkom shvaćanju globalizacije.

Demokratski paradoks SAD

Kada se razmišlja o opstanku američkog obrambenog koncepta treba imati u vidu i to da SAD svakodnevno stvara, svakako ne klasične, unutarnje neprijatelje u procesima afrikanizacije, islamizacije i hispanizacije, i da pravi Amerikanci ubrzano nestaju.

Naime, poznato je da se tzv. američka nacija pretvara u multietničko društvo, budući da su 1998. godine prvi put u toj državi hispanskim djeca nadmašila po broju tamnoputu djecu (samo tijekom jedne generacije postotak bijele djece opao je sa 74% na 66% posto od ukupnog broja djece u Sjedinjenim Državama).

Zbog svega toga normalno je što Amerikanci svugdje vide neprijatelje i teroriste i što im je sumnjiv svaki “kupljeni mozak” koji se priklonio Zapadu u “odljevu mozgova”, jer bi u određenoj situaciji mogao osvetiti za štete nanesene narodu iz kojeg potječe.

Svako spominjanje “američke demokracije” podsjeća na “američke demokratske paradokse” i istinu da je washingtonski režim:

1) plašio vlastiti narod famoznim upozorenjem “Rusi dolaze”;

2) uveo doktrinu politički korektnog izražavanja, prema kojoj se zna koje riječi smiju, a koje ne smiju koristiti;

3) izmislio model formiranja nacije u kojem se nacionalno sivilo uspostavlja proporcijalnim priljevom stanovnika iz cijelog svijeta i da kontroliranim prijemom novih državljana stvaraju šablonizirane ličnosti;

4) stvorio tisuće sekti ne bi li raspršili energiju samosvjesnih naroda;

5) dozvolio da FBI i CIA surađuju sa serijskim ubojicama;

6) stvorio međugrađansko nepovjerenje, uvjete za međusobne obračune, praćenja i obmanjivanja i uspostavio unutarnju špijunažu;

7) pod velom “građanskih sloboda i demokracije”, pritajili najgrublji oblik rasizma, diskriminacije i netolerancije;

8.) prisvojio pravo ostalim državama u međunarodnoj zajednici neprestano nameću i postavljaju uvjete za ponašanje i život

9) uspostavio špijunsku kontrolu nad komunikacijama i kripto-sustavima 120 država u svijetu koja obuhvaća i njihove saveznike itd..

Mentalno pripremanje svijeta

Amerikanci su, zapravo, međusobno najsumnjiviji, jer su oni skup tragača za zlatom i “američkim snom” privučen dolarima. Kada bi Amerikance međusobno posvađali, kao što oni zavađaju druge, najvjerojatnije bi imali građanski, vjerski i rasni rat i na nosačima aviona. Isto tako, ne bi bilo čudno da netko odluči na njihove “ulaske u mozak” odgovori ulaskom u njihov mozak.

Na američki razlog i pokušaj da se mentalno priprema svijet odgovorili su mentalni teroristi. Jean Baudrillard, francuski filozof, opisao je u jednoj radio-emisiji ljude bombe. Oni su do 11. rujna spavali u američkim predgrađima, čitali zadatke i proučavali u krugu svoje obitelji one koje će napasti.

Jednog dana probudili su se kao tempirane bombe: “Savršeno vladanje ilegalnim životom je jednako terorističko kao spektakularni čin napada na New York. Jer, ono baca sumnju na bilo koju individuu: Zar bilo koje bezopasno biće nije moćni terorist (svaki avion postaje također sumnjiv) i u suštini to je istina “.

Što će se događati ubuduće vjerojatno nagovještava odluka pedesetčetvoročlanog tijela UN, koje je 8. svibnja 2001. oduzelo Sjedinjenim Državama mjesto u Komisiji za ljudska prava sa sjedištem u Ženevi, a potom i mjesto u Odboru za kontrolu narkotika Ujedinjenih naroda. Još je značajnija činjenica da su članice UN 11. travnja 2002. godine, ratificirale Rimski statut tribunala za ratne zločine koji će goniti sve agresore, optužene za genocid, ratne zločince i zločince protiv čovječnosti.

Statut Međunarodnog kaznenog suda u Haagu stupio je na snagu. Sud će se baviti genocidom, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i, eventualno, agresijama. Rimski sporazum, na temelju kojeg je osnovan sud, stupio je na snagu 1. srpnja 2002. godine. Međutim, Sjedinjene Države i Vijeće sigurnosti UN postigli su 13. srpnja 2002. godine “kompromis”.

Prema tom dogovoru, vojnici SAD bili su izuzeti od suđenja u Međunarodnom kaznenom sudu slijedećih godinu dana. Istog dana američki veleposlanik u UN John Negroponte izjavio je: “Sjedinjene Države nikad neće dozvoliti da sud uhiti ijednog Amerikanca”. Ponovio je to istim riječima i američki predsjednik George Bush Jr. 19. srpnja 2002. godine.

Očekivalo se da će taj sud suditi svima koji se ogriješe o međunarodno pravo, a to znači i Amerikancima. Čak je u intervjuu za španjolski list “La Vanguardia” Javier Solana u vezi s novim kaznenim sudom rekao: “Stalni međunarodni sud za ratne zločine nadležan je i za zemlje koje nisu ratificirale sporazum o njegovom osnivanju”. U stvari, SAD još jednom je potvrdio da ih ne interesura pravo malih zemalja i da negiraju svaku ravnopravnost.

Mada američka administracija priznaje samo svoju moć, očevidno postoje prve naznake da se stvara klima za suprotstavljanje izrođenoj sili. U tom smislu, značajna je i optužba “Amnesty International” da su SAD enklava za zaštitu ljudi koje je počinila zločine u drugim zemljama: “Tamo je zaštićeno više tisuća ljudi koji su osumnjičeni za mučenja, unatoč zakonu usvojenom u SAD 1994. godine, prema kojem se osuđuje tortura “.

“Napad na jednog Amerikanca je napad na sve”

Prihvaćanje neprihvatljivog je rezonski problem. Može se reći da je Donald Rumsfeld razborito rekao: “Ne prihvaćaju svi namjere Amerike i ne poštuju iste vrijednosti”. To je istina, jer mnogi u svijetu tumače američki pristup sigurnosti – “da SAD mora braniti svoj ​​način života, štititi sigurnost svih Amerikanaca i sigurnost svojih saveznika i prijatelja” – kao nastojanje SAD-a da dominira svijetom.

Pod zaštitom svih Amerikanaca i njihovih prijatelja podrazumijeva se da se snage SAD nalaze svuda po planeti. Uostalom, često se objavljuju tumačenja da samo Amerikanci ne žele vidjeti i prihvatiti da su njihovi sugrađani i predstavnici u drugim državama zaštićeniji od svih drugih jer su zaštićeni i kada čine zločine. Nameće se pitanje: čije je stajalište potvrdio George Bush Junior na svoj 56. rođendan kada je izjavio, kao da je smislio iskaz za bilbord: “Napad na jednog Amerikanca je napad na sve”?

Naravno, priča o planetarnom (ne) razumijevanju “američkog paradoksa” tu se ne završava. Naime, da bi ostvarila svoj san, američka administracija je već smislila Strategiju dominacije od 2015. godine. U njoj su razrađene četiri nove operativne koncepcije: dominantni manevar, precizna djelovanja, sveobuhvatna zaštita i fokusirana logistika. Stručnjaci u Pentagonu računaju da će navedene koncepcije odražavati suštinu informatičkog i nanotehnološkog doba u vojnoj sferi. Na taj način, očevidno je, da pokušavaju zadržati ulogu kontrolora svijeta. Pri tome ne brinu da li je riječ o još jednom neostvarivom konceptu. Zar to isto nisu pokušali svi stvaraoci poznatih imperija?

Za rušenje bilo kojeg koncepta – to je prirodni zakon – dovoljno je da se objedini ili stvori kritična masa njegovih protivnika. Neshvatanje i nerazumijevanja nisu specijalitet američkih globalista. Svakodnevno nerazumijevanje je opasno, budući da se izražava na svim razinama i da je uzrok mnogih sukoba, posebno kada je riječ o ratovima i obrani. U svim znanstvenim krugovima postoji tzv. terminološko nerazumijevanje.

Vojni znanstvenici, na primjer, ne mogu dogovoriti što je to strategija i gdje treba taj pojam smjestiti u klasifikacijama. Da li je pojam strategija općenitiji ili posebniji od pojma doktrina?

Na doktrinarnoj razini postoji konfuzija u svezi sadržaja doktrine obrane (državna doktrina). U regulativi su stoljećima izgrađivani i prihvatani modeli često miješani. Čak su i principi postali promjenjivi i nejasni. U praksi ljudi sve manje vode računa o tome što će reći i kaos često počinje od riječi “mi”. Jer, kao što je rečeno, kada nacionalist kaže “mi” misli na svoj narod, a internacionalist i nadnacionalist – na sve građane.

Budući da je riječ o suptilnim rješenjima i nepostojanju ustaljenih i poštovanih principa, očevidno je da slijedi opća pometnja. Uostalom, oni koji sve više imaju problema s nedostatkom znanja pokušat će voditi ratove znanja, koje su prvi nagovijestili Alvin i Heidi Toffler.

Ključ je u neznalicama

“American paradoks” prilikom ostvarenja “američkog sna” postaje svojina svijeta. Problem je to što njegovu suštinu čine sveopće nerazumijevanje, neiskrenost i konfuzija. (Raz) umni ljudi, razmišljajući o nesigurnoj sutrašnjici, imati će i dalje natproblem: kako se neznalicama kaže da su neznalice, kad se u njihovim mozgovima nalazi ključ za razrješavanje paradoksa?

Svi čije su imperije pale nikada nisu shvatili zašto im se to dogodilo baš kada su bili najmoćniji i najpametniji.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)