Švicarske banke su posebno drage bogatašima, zbog toga što imaju nekoliko ‘aseva u rukavu’ za čuvanje njihovog bogatstva. Skriveni računi bez imena kod na kojima su sigurno i neki hrvatski bogataši koji su novac stekli pljačkom, a njihovi računi su tajni za javnost

Ako vas zanima kako Amerikanci skrivaju novce od porezne službe u domovini, uputite se u Švicarsku.

Kako bi izbjegli kaznene prijave, švicarske banke otvoreno su priznale svoje taktike za utaju poreza američkom ministarstvu pravosuđa.

Naime, ono što čine jest da svojim klijentima odobravaju neprijavljene offshore račune koji se često vode pod pseudonimima, tajnim lozinkama i, u nekim slučajevima, karticama kojima je teško ući u trag.

Nakon što se američka vlada počela obrušavati na nepravilno rukovanje novcima velikih švicarskih financijskih magnata poput UBS grupe AG i Credit Suissea, manje banke su počele kopirati loše navike svojih velikih rivala kako bi privukle mušterije, ali i novi profit.

“Počinitelji su u rasponu od međunarodnih banaka do malih hipotekarskih vjerovnika, koji su zajedničkim snagama izvukli više od 10.000 američkih računa – koji su sadržali više od 10 milijardi dolara”, stoji u analizi više od 40 nagodbenih dokumenata.

Većina tvrtki tvrdi da je klijente opskrbila s numeriranim ili kodiranim računima bez imena, pri čemu bi identiteti klijenata bili poznati tek nekolicini zaposlenika.

Banke su također zadržavale poštu koja je trebala ići u SAD, djelomično kako bi umirili klijente koji su se bojali da bi američke vlasti mogle pročitati njihov sadržaj. Jedan klijent banke Sparhafen Zurich AG, rekao je menadžeru da je naknada koju plaća za zadržavanje pošte jeftino osiguranje u usporedbi s tim koliko bi njegovi poslovi mogli privući pozornost američke vlasti.

Druge tehnike uključivale su pomaganje klijentima da se prikrije njihov imetak putem ‘lažnih zaklada i fundacija u poreznim utočištima’ na stranim lokacijama, kao što su Lihtenštajn i britanski Djevičanski otoci. A neke banke su čak izdavale i debitne kartice kojima je nemoguće ući u trag.

Kad bi klijent hitno trebao gotovinu, mogao je poslati tajnu poruku poput ‘rezervoar mi je prazan’ ili bi za prijenos novca napisao: “Možete li nam downloadati neke pjesme?”.

Naravno, te pjesme ne bi bile besplatne, a sad će im sve doći na poštenu naplatu, piše Fortune.
 

 
(express.hr,youtube/uredio:nsp)

Švicarska banka je istraživala različite scenarije budućnosti ukoliko dođe do kraja globalizacije, odnosno svijeta kakvog poznajemo.

“Globalizacija je jaka sila, koja je oblikovala svijet u posljednjih nekoliko desetljeća. Ipak, činjenica je da globalizacija nije ono što je nekada bila, i da polako počinje poprimati neke čudne oblike”, navodi se u studiji, koja predviđa poprilično drugačiji svijet u budućnosti.

Ljudska interakcija će se promijeniti

Iako smo još daleko od potpuno globalizirane digitalne sfere, budućnost ide u tom pravcu. U tom slučaju, digitalna interakcija bi u potpunosti mogla istisne ljudski kontakt i učiniti ga skoro nebitnim”, navodi se u izvještaju švicarske banke.

Manje trgovine i suradnje među narodima

Tehnologija 3D pisača mogla bi proizvodnju roba i usluga učiniti mnogo jeftinijom, te ne bi bilo potrebe za uvozom iz drugih zemalja. Također, moguće je da bi u tom slučaju države dodatno povećavaju trgovinske barijere pomoću novih tarifa, navodi se u izvješću.

Roboti umjesto vojnika

Sve brži razvoj automatizirane tehnologije može dovesti do toga da roboti zamjene ljudske vojnike, što bi umnogome smanjilo broj žrtava u sukobima diljem svijeta. U tom slučaju bi ratovanje postalo jeftinije, jer su roboti zamenjiviji od ljudi. Mračan dio ovog predviđanja bi bio što bi u tom slučaju zemlje mnogo češće ulazile u ratove, što bi vodilo političkoj i globalnoj nestabilnosti i potpunom slomu međunarodnih odnosa.

Ograničenje interneta

Uzeći u obzir rastuću cyber-špijunažu, države bi se u budućnosti mogle osigurati tako što bi razvijale zatvorene internet mreže, poput onih koje postoje u Sjevernoj Koreji.

Opasna gojaznost i loša prehrana

Istraživanja su pokazala da je do početka ove godine gotovo 45 milijuna djece mlađe od 5 godina pretilo, kao i skoro 2 milijarde odraslih.

“Osiguravanje izvora hrane moglo bi postati vrlo ozbiljan svjetski problem u budućnosti, osobito u nestabilnijim državama”, navodi “Credit Suisse”. U tom pogledu mora se riješiti problem pretilosti i gladi, i ogroman jaz koji vlada pretvoriti u ravnotežu, navodi se u studiji.

“Uvoz i izvoz hrane će se smanjiti”

Prevelika ovisnost od uvozne hrane je rastuća briga mnogih država. Rusija je još 2010. godine zabranila izvoz pšenice, a Kina je zacrtala plan da se do 2050. godine oslanja na usjeve koje sama proizvede. Ova dva primjera pokazuju da se neke države već pripremaju za nešto što će svakako uslijediti – nedostatak hrane, navodi studija.

Pad izvoza energenata

Obnovljivi izvori energije, poput vjetra, vode ili sunca imaju potencijal da potpuno decentralizuje proizvodnju energije, čime će se potrebe za uvozom energenata smanjiti u svim državama.

Dobra stvar za okoliš

Velika međunarodna trgovina energentima izazvala je velike klimatske poremećaje i nanijela ogromnu štetu okolišu. Smanjenje iste pridonijet će postupnom oporavku prirode.

Prolaznost demokracije

“Demokracija je prolazna”, navodi se u izvještaju švicarske banke. U istraživanju se navodi da je ovaj politički sustav daleko nedjelotvorniji nego prije 20 godina, te da imamo mnogo primjera “potpuno nedemokratskih država koje bilježe ogromne ekonomske uspjehe”. Upravo zbog toga “Credit Suisse” predviđa da će se u budućnosti na svjetskog geopolitičkoj sceni pojaviti novi igrači.

Religija, jezik i kulturološke razlike biće glavni uzroci podjela

“Svijet će nažalost postati još razjedinjenije po pitanju jezika i religije, jer će vremenom društva postati sve zatvorenija”, navodi se u studiji.

Rat valuta će biti sve češći

Mogući scenarij u budućnosti jeste valutni rat, koji će umnogome naškoditi međunarodnom tržištu s obzirom da već sada postoji popriličan broj država koje svoje valute koriste kao ekonomsko oružje.

Rast cijene kapitala

“Dok nastavak globalizacije ujedno znači i smanjenje cijene kapitala, njen kraj će značiti upravo suprotno”, navodi se u studiji.

Povećanje razdora među civilima

Kraj globalizacije značio bi i povećanje siromaštva i sve veći jaz među ljudima. “Prepreke za izvoz robe u zemlje u razvoju dodatno će osiromašiti stanovništvo i dovesti do nesloge”, navodi se u izvješću.
 
(blic.rs/uredio:nsp)

Utrka za zlatom u svijetu traje već stotinama godina. Zlato donosi stabilnost ekonomije, jačinu valute i dobru gospodarsku poziciju na međunarodnom planu. Države s najvećim zlatnim rezervama u svijetu su SAD, Njemačka, Italija, Francuska i Kina. Zlatnim rezervama mogu se pohvaliti i zemlje u regiji, no ne i Hrvatska koja je zlatne poluge naslijeđene nakon raspada Jugoslavije, jednostavno prodala

Hrvatska narodna banka u mandatu guvernera Željka Rohatinskog prodala je zlatne rezerve koje je Hrvatska naslijedila raspadom SFRJ.

Odluka Hrvatske narodne banke o prodaji zlata izaziva kontroverze u javnosti jer, osim što gotovo sve zemlje u svijetu drže određenu količinu zlata kao rezervu, prodaja se odvijala 2001. godine. kada je cijena bila prilično niska, te je od tada cijena zlata višestruko porasla. Cijena zlata u vrijeme kada ga je HNB prodavala kretala se oko 280 dolara za uncu, dok je danas vrijednost oko 1200 dokara.

U odgovoru na zastupničko pitanje, saborskog zastupnika Gorana Marića, Vlada je otkrila detalje tih transakcija.

HNB “naslijedila” i prodala više od 13 tona zlata

Kako se navodi u odgovoru Vlade, Sredinom travnja 2001. godine, Republika Hrvatska je nakon postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS), postala vlasnica 13,127 tona zlata koje je, knjiženo je po njegovoj tržišnoj vrijednosti na dan priljeva, tj. 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od USD 114.939.321,71, odnosno 272,35 dolara po unci.

Dio tog zlata bio je pohranjen u fizičkom obliku u Švicarskoj narodnoj banci, dok se dio nalazio na računima “nealociranog zlata” tj. onog kojim se trguje u nematerijalnom obliku.

“Budući da zlato na gore navedenim računima (po viđenju) ne nosi nikakav prinos Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a kontaktirala je Swiss National Bank, BIS i Bank of England, te komercijalne banke (Credit Suisse FB, UBS, Deutsche bank i Rabobank) s namjerom plasiranja zlata u kratkoročne depozite. Kako se tržište depozita zlata nalazi u Londonu, zlato locirano u New Yorku i Bernu premješteno je u London, te se zajedno sa zlatom lociranim u Londonu deponiralo kod BIS-a na rok od 2 mjeseca. Na taj je način po dospijeću depozita svo zlato HNB trebalo biti locirano u Londonu”, navodi se u odgovoru Vlade zastupniku Goranu Mariću.

Iz Vlade navode da su depoziti u zlatu plasirani su u dva navrata po ukupno tri iznosa, sa istim datumom dospijeća, 25. rujna 2001. godine. Prvo je dan depozit sa računa u Londonu, a zbog potrebne najave izvršenja transakcije zlato sa računa u Bernu i New Yorku imalo je datum namirenja 3 radna dana kasnije. Kamata na plasirane zlatne depozite obračunata je u dolarima po cijeni koja je bila aktualna na dan ugovaranja transakcija 20. srpnja 2001. godine, 268,10 dolara za uncu, a po dospijeću je isplaćena na dolarski račun HNB na FED-u.

Iz Vlade prodaju međunarodnih pričuva pojašnjavaju time što HNB tada nije bio zaštićen u slučaju pada cijene, te da je nemoguće predvitjeti kretanje cijene zlata, dok se kod instrumenata s fiksnim prinosom može procijeniti dobit u budućem razdoblju.

HNB-u zlato prerizično i nepredvidivo, a zarada se ne može uplatiti uhljebima u proračun

“Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata iz portfelja međunarodnih pričuva sa “forward” valutom 25. rujan 2001. godine, kada su dospijevali depoziti deponirani kod BIS-a. Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a je, uz prethodnu analizu, predložila da se za donji limit prodaje postavi cijena od 276 dolara po unci. Ta je cijena osiguravala prinos u razdoblju držanja zlata od preko 5 posto, što je, s obzirom na kamate dolarskog tržišta novca koje su se u tom razdoblju nalazile na razini nižoj od 4 posto, predstavljalo zadovoljavajući prinos. Uz to je potrebno naglasiti da portfelj HNB nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata. Naime, cijena zlata ima volatilnost bitno veću od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan. Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema”, navodi se u odgovoru Vlade.

Posebno je zanimljivo objašnjenje da se dobit ostvarena porastom cijene zlata ne može uplatiti u proračun, već ide direktno u kapital HNB-a.

“Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun”, navodi se u odgovoru Vlade.

Zlato je prodano s datumom 25. rujna 2001. godine, a prodajna cijena je iznosila 277,78 dolara za uncu.

Ivan Šuker (HDZ) kao ministar financija prodao zlata za 31 milijun dolara

Osim toga, Hrvatskoj je u procesu sukcesije, temeljem dokumenata potpisanih u lipnju 2004. i svibnju 2005. godine, pripao i 23-postotni udio u zlatu koje je bilo pohranjeno kod središnje banke Francuske i poslovne banke Credit Suisse, Zurich. To zlato je, kako navodi Vlada prodano po nalogu Ministarstva financija, u čijoj je ingerenciji raspolaganje imovinom bivše SFRJ, a na čijem čelu je tada bio Ivan Šuker.

“Prodaja zlata obavljena je 29. studenoga 2005. godine i to: 42.494,396 unci zlata prodano je za 21.058.097,94 USD po cijeni od 495,55 USD te 20.350,758 unci za 10.096.011,04 USD po cijeni 496,1 USD. Prodajom tog zlata Republika Hrvatska ostvarila je ukupno 31.154.108,98 USD.”, navode iz Vlade.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.

Tko se može pohvaliti s najviše rezervi zlata na svijetu?

Prema listi koju je objavio Svjetski savjet za zlato, od zemalja u bližem susjedstvu najbolje stoji Srbija, koja se sa 16,6 tona zlatnih rezervi nalazi na 62. mjestu, Makedonija s 6,8 tona zlata zauzima 77. poziciju, dok je Slovenija 90. s 3,2 tone. Bosna i Hercegovina na 93. je mjestu s tri tone zlata na listi od sto zemalja rangiranih prema količini rezervi tog plemenita metala.

Međutim, na listi nema Crne Gore ni Hrvatske, koja je svoje zlato prodala još prije desetak godina.

‘Republika Hrvatska je u Bruxellesu 10. travnja 2001. potpisala Dodatak Ugovoru o pitanjima sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ pohranjene u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. Prema tom ugovoru, Hrvatskoj je pripalo 28,49 posto sredstava bivše SFRJ na računima u BIS-u, na temelju čega je Hrvatska postala vlasnicom 8,32 milijuna američkih dolara u devizama i 13,127 tona zlata u polugama. Zlato je prodano u dva navrata BIS-u.

Prinos na ukupnu prodanu količinu zlata dobivenu na osnovi sukcesije (13,127 tona, tj. 422.027,985 unci) od 13. travnja do 25. rujna iznosio je 7,44 posto na godišnjoj razini’, pojašnjeno je prije nekoliko godina iz Ureda za odnose s javnošću HNB-a.

Ovisno o izvoru i računicama te promjenama cijene zlata na tržištu, Hrvatska je prije više od 10 godina došla u posjed zlata vrijednog između 135 i 168 milijuna eura. Nakon prodaje zlata BIS-u, Hrvatska više nema zlatne rezerve. Prema mišljenju pojedinih stručnjaka, zlato smo prodali u najgore vrijeme, kada je njegova cijena na tržištu bila gotovo najniža u proteklih 10 godina. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. godinu, priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijun dolara.

Špekulira se pak da je spornom prodajom, nakon koje je cijena zlata rasla, ostvaren profit od svega nekoliko milijuna dolara te da je do danas propuštena zarada od približno 480 milijuna dolara.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.
 
(index.hr,tportal.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Nejednakosti u bogatstvu približavaju se rekordnoj razini, barem kad je u pitanju SAD, no ni ostatak svijeta ne zaostaje

Prema istraživanju humanitarne organizacije Oxfam objavljeno je kako će 1% najbogatijih ljudi svijeta uskoro posjedovati više nego ostatak svjetskog stanovništva.

Izvještaj koji dokazuje da bogati postaju bogatiji objavljen je uoči Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu koji okuplja poslovne ljude i političare. Prema Oxfamu imetak 1% najbogatijih od 2009. do 2014. porastao je s 44% na 48% svjetskog bogatstva, a 2016 trebalo bi premašiti 50%. Istovremeno, u 2014. je 80% posto najsiromašnijih kontroliralo tek 5,5% posto ukupnog svjetskog bogatstva.

Istraživanje pokazuje da ostatak bogatstva posjeduju uglavnom ljudi koji su smješteni među 20% najbogatijih. Slična predviđanja krajem 2014. izdala je i švicarska bankarska kuća Credit Suisse. Oxfam je pozvao vlade da usvoje plan od sedam točaka kojim bi se među ostalim smanjila nejednakost, izbjeglo neplaćanje poreza kompanija i rast primanja radnika kako bi mogli udovoljiti osnovnim potrebama.

Pokazatelj je to rastuće globalne nejednakosti. Dok 1% posto najbogatijih stanovnika svijeta posjeduje polovinu ukupnog bogatstva, jedna od devet osoba nema dovoljno hrane, a više od milijardu ljudi živi od 1,25 dolara na dan.

“Ovaj izvještaj samo je najnoviji u nizu dokaza da je nejednakost dosegnula šokantne ekstreme i nastavlja rasti. Vrijeme je da globalni lideri modernog kapitalizma, zajedno s našim političarima, počnu mijenjati sustav kako bi ga učinili inkluzivnijim, jednakijim i održivijim”, poručuje Winnie Byanyima, izvršna direktorica Oxfama.

Najbogatiji u prosjeku imaju 2,7 milijuna dolara po osobi

Direktorica Oxfama Winnie Byanyima, koja ove godine sudjeluje u svojstvu supredsjedatelja na ekonomskom forumu U Davosu, iskoristit će svoju poziciju kako bi pozvala na hitnu akciju sa ciljem smanjenja nejednakosti, sprječavanja globalnih korporacija u izbjegavanju plaćanja poreza i postizanja dogovora o problemu klimatskih promjena.

Globalna elita posjeduje bogatsvo od 2,7 milijuna dolara po osobi, pokazuju podaci za 2014. godinu.

“Želimo li stavrno živjeti u svijetu u kojem 1% najbogatijih ima imovinu kao i mi svi ostali zajedno? Razina globalne nejednakosti zapanjuje, i usprkos tome što je ta tema prepoznata kao globalni problem, razlika između bogatih i siromašnih se povećava”, kaže Byanyima.

Oxfam je prošle godine na sastanku u Davosu iznio šokantan podatak da 85 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje jednako bogatsvo kao 3,5 milijardi najsiromašnijih. Ta brojka je sada pala na samo 80 osoba.

Oxfam predlaže sedam mjera kako bi se smanjila nejednakost u svijetu:

1. sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza

2. ulaganja u besplatno zdravstvo i školstvo

3. pravedna raspodjela poreznog tereta

4. uvođenje minimalne plaće

5. ujednačavanje plaća za iste poslove

6. uspostava adekvatne socijalne sigurnosti

7. postizanje globalnog sporazuma o borbi protiv nejednakosti
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(index,youtube.com/uredio:nsp)

Novo istraživanje švicarske banke Credit Suisse otkriva ulogu šećera i zaslađivača u aktualnim zdravstvenim pitanjima o šećernoj bolesti i pretilosti, i kako način života i prehrane utječe na naš život u cjelini.

Rezultat prekomjerne konzumacije šećera vidljiv je na strukovima milijuna ljudi diljem svijeta, no iz Credit Suissea odradili su odličan posao prikazavši koliko nam je taj problem zapravo izmakao kontroli, piše Business Insider.

Oko 400 milijuna ljudi diljem svijeta boluje od šećerne bolesti drugog tipa, a od šećerne bolesti općenito godišnje umre 4,8 milijuna ljudi. Svjetsko zdravstvo na taj rastući problem troši 470 milijardi dolara, što je preko deset posto ukupnih svjetskih zdravstvenih troškova.

Do 2020. godine broj oboljelih mogao bi doseći 500 milijuna, a na liječenje i suzbijanje bolesti trošit će se i do 700 milijardi dolara.

Konzumacija šećera počela se mijenjati u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, kad je porasla zabrinutost zbog srčanih bolesti za koje su okrivljene masnoće. Iz tog su se razloga hrani počele dodavati velike količine šećera kako bi ona imala bolji okus. Gotovo sve što danas pronalazimo na policama trgovina zasićeno je šećerom što ga čini ogromnim dijelom (17 posto) naše ukupne prehrane.

Tko troši najviše šećera?

Izračunato je kako prosječna osoba dnevno u svoj organizam unese 17 čajnih žličica šećera, otprilike 45% posto više nego prije 30 godina. Američka udruga koja brine o zdravlju srca preporučuje devet žličica dnevno za muškarce, a šest za žene.

Ono što nas ne čudi previše jest činjenica da je vodeći potrošač šećera u svijetu upravo SAD sa 40 čajnih žličica šećera po osobi na dnevnoj bazi. Iz tog je razloga 35 posto američke djece pretilo, a deset posto Amerikanaca boluje od šećerne bolesti drugog tipa.

Za SAD-om ne zaostaju mnogo ni Brazil, Argentina, Meksiko i Australija s 35 do 38 čajnih žličica šećera dnevno.

Zaslađena pića najveći su problem

Oko 43% posto šećera u našoj prehrani dolazi iz zaslađenih napitaka s kojima je usko povezana upravo šećerna bolest drugog tipa. Jedna limenka nekog soka sadrži oko osam čajnih žličica šećera, što je već preko 90 posto preporučene dnevne doze za prosječnog muškarca.

U zadnje se vrijeme mnogo ulaže u osvještavanje čovječanstva o ovom rastućem problemu u svijetu, no ta akcija ne dopire jednako do svih; mnogo ovisi o činjenicama kao što su mjesto na kojem živi, razina obrazovanja, prihodi i slično. Credit Suisse predlaže uvođenje većih poreza kako bi se iz tog fonda financirala medicinska sredstva za borbu protiv šećerne bolesti i prekomjernu konzumaciju šećera, a tvrde i kako svjetske vlade više ne mogu ignorirati socioekonomske posljedice te pojave modernog doba.

Nakon što se pokazalo kako je veći porez uzrokovao neke promjene u duhanskoj industriji, iz Credit Suissea tvrde da bismo tako nešto mogli uskoro očekivati i u šećernoj industriji.

Top 10 svjetski najdeblje nacije (Svjetska zdravstvena organizacija WHO)

10. Mađarska (Stopa pretilosti 18,8%)

9. Njemačka (Stopa pretilosti 20,2%)

8. Kanada (Stopa pretilosti 22%)

7. Norveška (Stopa pretilosti 22,4%)

6. Slovačka (Stopa pretilosti 23%)

5. UAE (Stopa pretilosti 23%)

4. Češka Republika (Stopa pretilosti 24,2%)

3. Australija (Stopa pretilosti 24,6%)

2. Novi Zeland (Stopa pretilosti 26,5%)

1. Sjedinjene Američke Države (33,8% Stopa pretilosti)

 

 
(index.hr/uredio:nsp)

Europska unija je okrivila najveće svjetske banke da su napravile zavjeru i da su blokirale svaki pokušaj da se regulira tržište takozvanih kreditno-derivatnih swapova – zamjena (credit default swap – CDS)

CDS predstavlja oblik derivativa, financijskih kredita koji omogućuju kreditorima da spuštaju ili sasvim neutraliziraju rizik bankrotiranja od strane dužnika za bilo kakav kredit, obveznice ili neku drugu vrstu pozajmica.

Kreditno-derivatnim mjenicama se prva počela baviti banka JP Morgan početkom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. Sa CDS-om se vrlo brzo desilo ono, što se događa sa svim drugim financijskim instrumentima. Od sredstva za osiguranje od rizika realne ekonomije, CDS je postao najkorištenija igračka financijskih špekulanata. Postupno su u igru ​​privučeni i ostali sudionici tržišta.

Na kraju su ovakvu vrstu derivativa počele izdavati banke i financijske tvrtke koje nisu imale apsolutno nikakve veze ni sa jednom stranom u ovom ili onom kreditnom poslu. 2007. godine, gotovo pred sam početak aktivne faze svjetske financijske krize obim tržišta CDS je premašivao 60 bilijuna dolara.

Ukupan obujam derivacije financijskih instrumenata je došao do blizu 1200 bilijuna dolara, što je otprilike 20 puta više od svjetskog BDP-a. Mnogi stručnjaci smatraju da je upravo kolaps na tržištu derivacija financijskih instrumenata postao uzrok svjetske financijske krize. Mada sudjelovanje CDS-a na tržištu svih derivativa nije premašivao 5%, uloga tog instrumenta u pripremi krize iz 2008.godine je bila vrlo velika.

“Navedeno tržište [CDS] se uopće ne regulira, a nositelji ugovora se nalaze u potpunom neznanju o tome, koliko je ugovorna strana zaštićena. To je Damoklov mač koji je spreman spustiti se čim počnu bankrotiranja” – pisao je u travnju 2008. godine, ni više ni manje nego George Soros.

Jadikovanje mnogih igrača na tržištu (špekulanata) zbog “čarobnog štapića” čiji je naziv CDS podgrijavalo je špekulativnu pomamu sudionika na financijskom tržištu, tjeralo ih da ugovaraju sve riskantnije i riskantnije poslove. To su priznavali i financijski regulatori, i neovisni analitičari, i sudionici svjetskih summita kada  se obavljalo “sređivanje” kao bi se ublažio prvi val krize.

A.Greenspan, bivši predsjednik FED-a je još od devedesetih godina prošlog stoljeća je poticao špekulacije pomoću CDS-a, a vlada SAD je, kada je počela kriza, krenula spašavati novcem iz proračuna igrače Wall Street-a koji su se zanijeli tom igrom, sama birajući tko će to biti.

Bear Stearns, peta po veličini banka u SAD je prodana u ožujku 2008. godine za simboličan iznos – ona je u stvari uništena zbog operacija sa CDS-om. Uteg obveza u svezi sa CDS-om je na dno povukao i banku Lehman Brothers (kojoj je odbijena, izravna i indirektna državna potpora). Njeno bankrotiranje se smatra kao početak aktivne faze financijske krize.

Osiguravajuću kompaniju AIG, koja je izdala kreditne swapove u vrijednosti od 400 milijardi dolara vlada SAD je morala spašavati po hitnom postupku: obujam otpisa po CDS-u je samo u 3. kvartalu 2008.godine kod osiguranika dostigao 11 milijardi dolara. AIG se mogla razračunati samo državnim novcem tako što bi doznačila 22,4 milijarde dolara bankama koje su kod nje kupovale CDS.

Praktično je svaka banka sa Wall Street-a imala istovremeno i ogromna potraživanja i ogromne obveze po instrumentima CDS-a, ali su u nekima (JP Morgan, AIG, Lehman Brothers i dr..) dugovanja bila veća od potraživanja za jedanput (ili nekoliko puta). Vlada SAD se bacila pomoći glavnom nositelju obveza po CDS-u – banci JP Morgan. Washingtonski dobročinitelji su tu banku zaštitili ne izravno, već spašavanjem onih banki i korporacija koje su kod JP Morgan-a nakupovali financijske igračke CDS.

Kako bi svi nositelji CDS mogli dobiti 100-postotnu “satisfakciju” postalo je neophodno objaviti totalni bankrot svih najvećih banaka u Sjedinjenim Državama, a usput i u Zapadnoj Europi. U jednom trenutju bi prestali postojati i Wall Street, i londonski City, i ostali svjetski bankarski centri …  

U pravu je bio Warren Buffett, koji je još prije krize sve izvedene instrumente nazvao “financijskim oružjem za masovno uništenje”. Samo su ogromna novčana ulaganja državnih sredstava iz proračuna i središnjih banaka spasla financijsko-bankarski sustav. Rezultat je bio … nekontrolirani razvoj tržišta CDS-a je postao faktor naglog povećanja državnog duga SAD, Velike Britanije, zemalja EU. On je isprovocirao opći požar dužničke krize u zemljama EU koji još uvijek nije ugašen.   CDS bomba nije eksplodirala, ali strah i dalje postoji.

Tržište CDS: pokušaj “razminiranja”

Bez neke veće medijske galame banke su zajedno s regulatorima i međunarodnim financijskim organizacijama počele poduzimati mjere na “razminiranju” tržišta CDS-a. U 2009.godini su i u SAD-u, i u Europi učinjeni koraci kako bi se sistematizirala i standardizirala trgovina uz pomoć kreditnih derivatnih swapova. Zakon Dodd-Frank, koji je u SAD stupio na snagu 15.07.2011. (kojeg nazivaju i Zakon o reformi Wall Street-a i zaštiti potrošača) između ostalog predviđa i da banke podnose izvještaje o operacijama s CDS-ovima.

Ta mjera snižava rizike od krize, mada stručnjaci skreću pažnju na složenost procjene rizika po instrumentima CDS, i nemogućnost za regulatore da dublje proniknu u složene sheme operacija s tim instrumentima.

Bez uzimanja u obzir čimbenike poput CDS-a, teško je razumjeti neke događaje ekonomskog i političkog života posljednjih godina. Na primjer – događaje u vezi s Grčkom. Jer osim nje postoji još zemalja u Europi i izvan nje gdje pokazatelji državnog duga, vanjskog duga, deficita proračuna i sl. nisu nimalo bolji od onih u Grčkoj.

Međutim, stvar je u tome, što je Grčka bogato dobivala kredite od Goldman Sachsa, niza europskih banaka, a rizike po tim kreditima su banke Wall Street-a i City-a, svima poznate, osiguravale pomoću “čarobnog štapića” pod nazivom – CDS. Da je Grčka objavila bankrot po svojim dugovima, kreditori Grčke bi zahtijevali “satisfakciju” od onih banaka koje su im i prodale CDS-ove. (to su najvjerojatnije banke JP Morgan, Morgan Stanley i još neke slične njima).

Da obratimo pažnju sa kakvim je strpljenjem na kojem se može pozavidjeti, i upornošću “izuzetna trojka” (Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska komisija) pokušavala i pokušava upristojiti manipulacije s dugom Grčke.

Ona inzistira da se postupci u svezi s izvođenjem Grčke iz krize nazovu “restrukturizacija duga” jer ukoliko se nazovi bankrot (što on, po mišljenju mnogih, u stvari i jeste) – to će pokrenuti mehanizam isplate CDS-ova. Radi se o desecima milijardi eura koje mogu nokautirati mnoge američke i europske banke.

Ako je u 2007. godini opseg tržišta CDS dostigao maksimum od 62,2 bilijuna dolara, financijski kolaps, koji je došao poslije njega, doveo je do velikog smanjenja obujma tržišta. Tako je već u 2010. on iznosio ispod polovice veličine koji je imao prije krize – 26,3 bilijuna dolara. Prema podacima iz 2012. godine taj opseg se i dalje smanjuje tako da je tada iznosio 25,5 bilijuna dolara.

Glavni igrač na tržištu navedenog financijskog instrumenta je kao i do sada američka banka JP Morgan, u čijem se portfelju opseg CDS-a procjenjuje na 5,7 bilijuna dolara. Na drugom mjestu je još jedan div Wall Street-a – Morgan Stanley (4,9 bilijuna dolara). Istraga koja se počela voditi u EU u svezi sa CDS-ovima može dovesti do daljnjeg smanjenja tog tržišta.

Bankarski skandal: CDS kao instrument obmane

Značajno je da CDS ugovori predstavljaju izvan-burzovne instrumente. To znači da su oni zaključivani privatno, između dvije strane, i da po njima nije bilo burzovne trgovine, odnosno – oni nisu bili u vidnom polju i kontroli financijskih regulatora. Najveće burzovne tvrtke su pokušavale doći do tog segmenta svjetskih financijskih tržišta.

Banke se optužuju i za trud da zadrže tržište CDS-a kao “maksimalno zatvoreno”, i da ne dozvole da se ona prenesu tamo gdje se financijama otvoreno trguje. Burzovne tvrtke Deutsche Borse i Chicago Mercantile Exchange su više puta pokušavale otvoriti prostor za trgovanje i zaključivanje ugovora za kreditne derivate.

Da bi se otvorio takav prostor, burze bi morale dobiti licencu za publiciranje podataka i formiranje osnovnih indeksa za derivate. Međutim, financijske organizacije ISDA i Markit, koje se bave licenciranjem, nalazile su se pod kontrolom uskog kruga banaka koje trguju CDS derivatima. One su odbile dati licencu za te burze.

CDS – bomba s usporenim djelovanjem

Prema objavljenoj zvaničnoj izjavi Europske komisije, regulatori okrivljuju su okrivili 13 banaka i dvije krupne organizacije za kartelsku zavjeru. Optuženi su  Goldman Sachs, Morgan Stanley, BNP Paribas, Deutsche Bank, UBS, HSBC, Citigroup, Barclays, JP Morgan, Bear Stearns, Bank of America Merrill Lynch, Royal Bank of Scotland, Credit Suisse.

Osim toga, u Europskoj komisiji optužuju, za pomoć bankama i Međunarodnu asocijaciju za svopove i derivate (International Swaps and Derivatives Association, ISDA) i jednu od najvećih na svijetu tvrtka za pružanje financijskih informacija – Markit.

Za neugodne manipulacije banaka s Wall Street-a se još 2009. godine zainteresiralo Ministarstvo pravosuđa  SAD-a. Započela je istraga banaka koje su bile glavni igrači na tržištu navedenog financijskog instrumenta, kao i tvrtke Markit. Tvrtka Markit je glavni dobavljač informacija bankama s Wall Street-a.

Pikantnost situacije je bila u tome, da je najkrupniji dioničar Markita -  JP Morgan (sa 12 posto dionica) i krupni dioničari: Bank of America, Royal Bank of Scotland i Goldman Sachs. Ministarstvo pravoduđa SAD-a sumnja da su dioničari Markita mogli za tržište CDS-ova dobiti i netržišne informacije, jer su istovremeno bili i market-makeri tržišta, te su imali potencijalno veliki pristup tržišnim informacijama. Markit je odbio komentirati istragu koju vrše američke vlasti.

U travnju 2011. EU je započela istragu rada 16 najvećih banaka na tržištu kreditno-derivatnih swapova. Istragu je inicirala optužba da su se kreditno-derivatni swapovi negativno pokazali tijekom financijske krize 2007. – 2009.godine, kao i tvrdnja da banke pokušavaju voditi nekonkurentsku politiku u svezi sa zaključivanjem, clearingom i pružanjem informacija o CDA-ovima.

Nakon toga je u medijima je došlo do pauze u svezi sa rasvjetljavanju započete istrage, koja traje 2 godine i 3 mjeseca. Da to nije malo predugo? Uostalom – a da li je istraga uopće provedena?

Možda je financijski svijet koji radi iza spuštene zavjese donio odluku da se taj posao malo prikoči? A u međuvremenu se promijenilo nešto u podjeli snaga i nekome je zatrebalo da se ponovno aktivira bomba s usporenim djelovanjem, čiji je naziv CDS?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet,youtube/uredio:nsp)

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis s naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu.

Samo onaj tko kontrolira proizvodnju i promet životnih nammirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica preuzela je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih obitelji i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u staroj jezgri grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povlađuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentira u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovu gradsku jezgru koje se posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona se nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepenštu tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjetu trovačkoj jezgri Londona, kraljica mora traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je sagledati Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publicirao još krajem 1995. godine u članku “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Windsor-a: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i tko kroji njeno zakonodavstvo, zašto balkanske zemlje kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Hrvatska može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga zapravo rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Freeman je tako otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Windsor-a u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih obitelji koje su stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski fond za prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog podrijetla koga je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Zbog svog njemačkog porijekla i rodbinske veze s nekim nacistima, princa Filipa mnogi Englezi ne vole i vide ovako

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je oproban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski fond za prirodu ima kao svoj logo – pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta diljem svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebice sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navadeni na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima tvrtki koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, ​​Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne burgundski vojvode, nizozemske i britanske Levant tvrtke (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese) , Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i drugih prehrambenih namirnica na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (primjerice Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinuo.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su slati u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala neiskorištena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolis (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije moćnom burgundski vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obuhvatila je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-lombardsko-burgundske poslovne veze potiče svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne tvrtke iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni o vlastelinu, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih kompanije koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Venecijanski trgovci su u literaturi opisni kao bezdušne i nemilosrdne sjecikese i derikože.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska kompanija) i Istočno-indijska tvrtka preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću tvrtke Baltic Mercantile i Shipping Exchange sa centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lyndon Hermyle LaRouche je s timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjovjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Oligarhija danas ima četiri globalne regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sve četiri. Te globalne regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 % posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je kompaniju osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus-ovo je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske puteve). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemskim Antilima).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nionu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lausanni.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi obitelj McMillan. Ali, istinska poslovna poveznica je u Europi gdje je Kargil medjunarodna trgovačka izvršna kompanija, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi.

Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Obitelj McMillan je uvijek bila u službi Britanije. John Hugh McMilan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misissipi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija.

Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax -u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu kompanija prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu).

Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd. .. Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelji Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvozi sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske krune.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Holandskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regiji Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockefeller-a, Morgan-a …

Na tim popisima se nalaze samo njihovi uspješni djelatnici, poput Bill Gates-a, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je tvrtka broj jedan i u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač puretine itd. . .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za prijevoz žitarica 11 šlepera (remorkera), 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za gospodarstvo kod predsjednika Karlos Menem-a 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke “ajkule”. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ. To je suština tranzicije. Sve postaje neovisno od države.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Hrvatskoj uvijek puno, primjerice južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH i u tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija.

“Njihove” (tajkunske) firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registriranje njihove skupe jahte, koje moraju da kupuju jer na taj način vraćaju novac gazdama, kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaco-u, gdje u stvari prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz hrvatske svoj novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji način ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi zapravo i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju novaca MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Hrvatska koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu gladovati. Individualna mala poljoprivredna gospodarstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Hrvatska nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni poljoprivrednika u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Primjerice 1982., SAD je imala 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Poljoprivrednici su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio:

“Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Gerald Ford-a saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže s tim kako njemu odgovara.
 
 
(ivonazivkovic.net/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje