Sintetičke verzije vitamina sadrži kemijske spojeve koji nisu za prehranu ljudi i ne javljaju se u prirodi. Evolucija je diktirala da jedemo hranu koju možemo pokupiti sa zemlje, a ne hranu koju smo stvorili u laboratoriju.

Rasprava o korištenju (ili opasnosti) sintetičkih vitamina traje već godinama, a ovisno o kojim vitaminima govorimo: možda postoje razlike, ili ih uopće nema, u i kako vaše tijelo reagira na sintetičke vitamine.

Da pojasnimo, vitamin je molekula koju vaše tijelo ne može napraviti samo od sebe i mora doći izvana.

Prije nego što krenemo u raspravu o ovoj temi, važno je napomenuti da voće i povrće sadrži više od samih vitamina (i često sadrže mnogo različitih, ili sve, vitamine u različitim dozama), oni također sadrže različite mikronutrijente i aminokiseline (građevne blokove proteini koji su sami po sebi gradivni blokovi života).

Biljke, za razliku od životinja, zar ne (uglavnom) konzumiraju druge oblike života za energiju, i umjesto toga koriste svjetlo, i trebaju biti u stanju stvoriti sve aminokiseline same. Aminokiseline koje ljudi ne mogu stvoriti sami (de novo) nazivaju se “esencijalnim aminokiselinama”, i mi nemamo drugog izbora osim da ih dobijemo kroz hranu koju jedemo.

SINTETIČKI VITAMINI NISU NI PRIBLIŽNO ISTO KAO I PRIRODNI

Ako želite znati koje sintetičke vitamine vjerojatno ne bi trebali uzimati, naša prva stanica je vitamin A. Predformirani vitamin A može, u visokim dozama, imati značajnu toksičnost, koja nije povezana s beta-karotenom.

Beta-karoten, prethodnik vitamina A, je dostupan u mnogim namirnicama (posebice onim koje su narančaste), i vitamin A je posebno koncentriran u jetri svih sisavaca. Predoziranje vitaminom A, bilo iz dodataka prehrani u obliku tableta ili prilikom previše konzumiranja jetre, ima otrovne posljedice na vaše tijelo.

Uporaba genetske modifikacije (primjer sa zlatnom rižom ili novim beta-karoten bananama), nastojaolo se povećati dostupnost prirodnog izvora beta-karotena (osnova vitamina A – GMO banane Bill Gatesa), ali oporba genetske modifikacije u cjelini je zakomplicirala taj proces.

Vitamin C, također poznat pod nazivom askorbinska kiselina, se pokazao da je jednako bioraspoloživ (apsorbira se) od voća i povrća kao i iz sintetičkih izvora ( Carr & Visser, 2013 ).

Važno je napomenuti da jedini oblik kojeg možemo lako apsorbirati je L-askorbinska kiselina, što je molekularno identično vitaminu C u voću. U dozama preko 200mg, vaše tijelo je u stanju apsorbirati manje vitamina C, pa je nekoliko manjih doza poželjno za uzimanje nego sve odjednom, te je sigurno konzumirati do 2000 mg na dan. Vitamin C je važan kofaktor u mnogim staničnim procesima, a važan je za imunološki sustav. Nedostatak vitamina C dovodi do bolesti “skorbut”, što je uobičajena bolest među brodarima starog svijeta.

Vitamin E nije bioraspoloživ u sintetičkom obliku kao i iz prirodnih izvora. Vitamin E je važan za rad imunološkog sustava, kao i ekspresiju DNA, a može se pronaći u mnogim namirnicama kao što su orašasti plodovi i sjemenke. Dorea Reeser u časopisu Scientific American sažima usporedbu sintetičkih i prirodnih izvora, ona navodi:

“Prirodno deriviran Vitamin E se zove d-(alfa)-tokoferol, a sintetički vitamin E se zove dl-(alfa)-tokoferol. Razlika između njih je u kemijskoj strukturi, pa se time “dl” odnosi na smjesu oba D i L-(alfa)-tokoferol. Nema dokaza da je “l” verzija štetna za ljudski organizam, ali ona je oko 1,4 puta manje učinkovita od prirodno dobivenog vitamina E”

Vitamin K je zapravo smjesa nekoliko različitih molekula, a uobičajena prehrana i zdrava crijevna flora bi trebala biti dovoljna kako bi se spriječila potreba za nadopunom (pokazalo se iz analize jetri mrtvih pacijenata koji su uzimali antimikrobne lijekove ili ne). Vitamin K je neophodan za zgrušavanje krvi (što može biti ometeno sa previše vitamina E), a može se naći u avokadu i brokuli.

Vitamin B6 je važan za funkciju živaca i mišićnu koordinaciju, i kao i svi vitamini B skupine, vaše tijelo ih ne može pohraniti (što znači da je potrebno obnoviti tjelesnu zalihu često). Preporučuje se uzimanje samo oko miligram dnevno, tako da vitaminskim suplementima riskirate brzo prekoračenje dnevne granice. Vitamin B6 se lako dobiva iz banane, oraha, i cjelovitih žitarica. Mnogi izvori koji sadrže vitamin B6 također sadrže i B12.

Vitamin B12 je važan kofaktor za regulaciju (metilacije DNA i transkripcije, potrebnih u sintezi metionina koji je prva aminokiselina u suštini svih proteine). Ne treba vam puno vitamina B12, i jedenjem različitih voća i povrća bi trebalo ispuniti vaše dnevne potrebe. Sintetski vitamin B12 se apsorbira samo oko 56% .

Ostali vitamini B skupine ( B1: tiamin , B2: riboflavin , i B3: niacin) mogu se naći u mliječnim proizvodima i orašastih plodovima. Trebate oko 1 mg dnevno tiamina i riboflavina, ali nešto više oko 10 mg dnevno niacina. Zajedno ovi vitamini su vrlo važni za vaš metabolizam (sposobnost tijela da transformira hranu u energiju, da se tako izrazim). Također, u skupini B vitamina koji vaše tijelo ne može pohraniti su pantotenska kiselina (B5) i biotin (B7), koji su osjetljivi na toplinu i kisik, i također teško ih je pohraniti kao dodatke. Poput ostalih B vitamina, pantotenska kiselina i biotin mogu se dobiti od mahunarki i mliječnih proizvoda (među ostalim izvorima).

Posljednji esencijalni vitamin na našem popisu je folna kiselina (folna kiselina ili B9), koji je važan za replikaciju DNA i diobu stanica. Ljudima često ne manjka folne kiseline, a može se dobiti od raznih namirnica (gotovo svog voća i povrća). Njegov značaj u diobi stanica čini vrlo važnu ulogu kod trudnica, iako zdrava prehrana treba jamčiti ne uzimanje vitaminskih dodataka.

Namjerno smo zanemarili raspravljati o vitaminu D u ovom članku, ali prije svega zato što ljudi imaju tendenciju da znju o tome podosta.

Jedite svježe voće i povrće, kao i ono koje ste skuhali (ali imajte na umu da su neki vitamini osjetljivi na toplinu), kao dio raznovrsne prehrane, potrebne za dobro zdravlje.

Omiljeni vitamin – iz naftnog derivata

Mnogi su vitamini koji se nalaze na tržištu, dobiveni iz katrana i drugih naftnih derivata. I dok te sintetičke tvari po svom kemijskom sastavu mogu biti istovjetne ili vrlo slične prirodnim vitaminima, one ipak imaju samo djelić biološke aktivnosti.

Sintetički vitamini mogu zamijeniti neke, ali ne sve funkcije svih odgovarajućih prirodnih vitamina.

Sintetički vitamini, pored onih koji se nalaze u hrani, mogu imati i loše posljedice. Čak i sami proizvođači vitamina upozoravaju da velike količine vitamina A, grupe kompleksa B vitamina, kao i vitamina C, D i E mogu naštetiti organizmu. Osim toga, uzimanje malih količina dodatnih sintetičkih vitamina može izazvati postupnu koncentraciju vitaminske toksičnosti.

Dakle, ako ste odlučni da krenete s uzimanjem dodatnih vitamina i minerala, pokušajte nabaviti one prirodne (dobivene iz hrane) umjesto sintetičkih.

Vitaminska riznica

Makrobiotička prehrana oprskrbljuje tijelo svim neophodnim vitaminima u količinama koje su iste ili veće od preporučljivih dnevnih doza i bez dodataka u obliku tableta. Ključne namirnice u makrobiotičkoj prehrani – integralne žitarice, svježe voće i povrće (pogotovo zeleno lisnato povrće), sjemenke, mahunarke – predstavljaju, koliko se zna, hranu s najvišom koncentracijom vitamina.

PA KRENIMO….

GLAVNE RAZLIKE SINTETIKA / PRIRODNO (PROIZVODNJA I UPORABA)

Prirodni vitamin A – Vitamin A se pojavljuje u hrani kao beta-karoten. Tijelo ga mora pretvoriti u vitamin A kako bi bio koristan. To zvuči manje učinkovito, ali vitamin A može biti toksičan u velikim dozama. Beta-karoten dopušta tijelu da ga pretvori ono što treba i odbaci višak kao prirodnu zaštitu protiv oštećenja.

Sintetički vitamin A – Sintetički vitamin A je retinil palmitat ili retinil acetat. Ovaj sintetički spoj je izrađen od kombiniranja ribljeg ili palminog ulje sa spojem beta-ionone. Proizvodnja palminog ulja je dovela do krčenja šuma i prašuma i ugroženosti orangutana. Beta-ionone je stvoren pomoću citrusa, aceton i kalcijevog oksida.

Prirodni vitamin B1 – Tiamin ili vitamin B1, je vitamin topiv u vodi stvoren od biljaka i vezan za fosfate. Probava oslobađa tiamin pomoću specijaliziranih enzima koji su usmjereneni prema fosfatima.

Sintetički vitamin B1 – Tiamin mononitrat ili tiamin hidroklorid se sastoji od katrana, amonijaka, acetona i solne kiseline. On se apsorbira u mnogo manjoj količini jer nije vezan za fosfat. On je kristal u strukturi, za razliku od vitamina na prirodnoj biljnoj bazi. Mnogi sintetički vitamini su kristalične strukture. Kristali u našem krvotoku uzrokuju štetu i akumulaciju minerala gdje to nije potrebno, kao i kod zglobova.

Prirodni vitamin B2 – Riboflavin se lako apsorbira, ostaje u krvi dugo vrijeme, te se lako apsorbira u tijelu u mnogim važnim enzimima.

Sintetički vitamin B2 – Sintetički riboflavin je izrađen od octene kiseline i dušika ili uporabom genetički modificirane bakterije (GMO bakterije) i fermentacije. Pokazano je da ga tijelo manje apsorbira i brzo uklanja iz krvi i biva izbačen kroz urin kao toksin.

Prirodni vitamin B3 – Niacinamid ili nikotinamid je ono što nalazimo u hrani i obično nazivamo niacin. Niacin može imati nuspojave, ali one su minimalne, kada ga uzimamo preko biljne hrane.

Sintetički vitamin B3 – nikotinska kiseline je stvorena pomoću katrana, amonijaka, kiselina, 3-cijanopiridina i formaldehida. On se manje apsorbira i ima viši rizik nuspojava od prirodnog vitamina B3.

Prirodni vitamin B5 – Pantotenat je prirodna verzija ovog bitnog B vitamina.

Sintetički Vitamin B5 – sintetički vitamin B5 ili pantotenska kiselina uključuje izobutiraldehid i formaldehid koji se dobivaju iz kalcijeve ili natrijeve soli. Derivat alkohola, pantenol se ponekad koristi kao stabilizator da ovaj vitamin traje dulje na policama trgovina.

Prirodni vitamin B6 – Piridoksin, kao i B1 je vezan uz fosfat u biljkama i čini piridoksal-fosfat. To je biološki aktivna forma. Bilo koji drugi oblik B6 se mora pretvoriti u ovu kombinaciju fosfata prije nego ga naše tijelo može koristiti.

Sintetički Vitamin B6 – Piridoksin hidroklorid dolazi iz petrolejskog estera, klorovodične kiseline, i formaldehida. On se teško apsorbira ili konvertira i pokazalo se da zapravo inhibira djelovanje prirodnog B6 u tijelu. Ona također ima nuspojave koje se obično ne nalaze u prirodnom vitaminu B6 iz prirodnih izvora hrane od ovog vitamina.

Prirodni vitamin B7 – Biotin je uključen u rast stanica, proizvodnju masti i metabolizam.

Sintetički vitamin B7 – Sintetički B7 se proizvodi koristeći fumarnu kiselinu.

Prirodni vitamin B9 – Ovaj vitamin B postoji u hrani kao folat, i on je vrlo važan u stvaranju i popravku DNA, pa tako je i od vitalne važnosti prije i tijekom trudnoće.

Sintetički vitamin B9 – Folna kiselina ne postoji u prirodnim namirnicama, ona je kristal, i teško se apsorbira usprkos velikim količinama koje su dodane u multivitamine i dodatke prehrani. Sintetski vitamin B9 se proizvodi od naftnih derivata, kiseline i acetilena.

Prirodni Vitamin B12 – Kobalamin B12 mogu proizvesti samo mikroorganizmi kao što su bakterije koje rastu u tlu i u našim crijevima, kao i neke mikro-alge i možda neke vrste morskih algi.

Sintetički Vitamin B12 – Kobalt i cijanid se fermentiraju i dobiva se cijanokobalmin. Dobro ste čuli! Cijanid. U malim količinama, ali to je još uvijek cijanid.

Prirodni Kolin – Kolin je često grupiran s B vitaminima. On je u kombinaciji s fosfatom u prirodi i važan je u staničnim membranama i provjeru čuvanja masnoća.

Sintetički Kolin – Kolin klorid ili kolin bitartrat je izrađen od etilena, amonijaka, i klorovodične kiseline, te vinske kiseline. On se ne veže za fosfate.

Prirodni vitamin C – Ovaj vitamin je lako dostupan u agrumima, crvenoj paprici, bobičastom voću, i još u mnogo voća i povrća. U prirodi se nalazi u kombinaciji s flavonoidima i fitonutrijenatima koji pomažu u njegovoj apsorpciji i korištenju.

Sintetički vitamin C – Askorbinska kiselina je izoliran vitamin kojeg dobivamo od genetski modificiranog kukuruznog šećera (GMO) koji se hidrira i obrađuje s acetonom. Njemu nisu potrebni flavonoidi i fitonutrijenti da bi mogao funkcionirati.

Prirodni vitamin D – Tehnički na ovaj vitamin se nije uvijek mislilo kao na vitamin jer naš organizam to može sam napraviti. Gljive, kvasci, i lišajevi proizvode vitamin D kada su izloženi suncu. Ljudi također. Dnevna doza od oko 20 minuta sunčeve svjetlosti daje sve što nam treba. Vitamin D3 je najučinkovitiji oblik, isti koji dolazi iz naše vlastite kože ili iz lišajeva. Gljive i kvasac često proizvode vitamin D2.

Sintetički vitamin D – Da bi oponašao prirodnu proizvodnje koju nalazimo u našoj koži, znanstvenici zrače životinjsku mast da stimuliraju sintezu vitamina D3. Oni obično koriste lanolin, voštane izlučevine iz ovčje kože koja čuva vunu suhomm.

Prirodni Vitamin E – Vitamin E se zapravo odnosi na 8 različitih spojeva topivih u masti i djeluje kao antioksidans koji štiti masti od oksidacije. Najviše biološki aktivnog oblika nalazimo u žitaricama, sjemenau, i ulju iz sjemenki i zrna.

Sintetički Vitamin E – Sintetički dl-alfa tokoferol je stvoren pomoću rafiniranih ulja, trimetilhidrokinona i izofitola. On se ne apsorbira tako lako, ne ostaje dugo u tkivima, te se brzo rasprši poput otrova ili nepoznate kemikalije.

Prirodni vitamin K – Ovaj vitamin je važan za pravilno zgrušavanja krvi i neke metaboličke procese. On je pronađena u tamnom lisnatom povrću.

Sintetički vitamin K – Sintetički vitamin K ili menadion, dolazi iz derivata katrana i genetski modificiranog (GMO) i hidrogeniranog sojinog ulja, a u proizvodnji se koriste još i solna kiselina i nikal. Ovaj sintetički vitamin se smatra vrlo otrovan i oštećuje imunološki sustav.

AKO VAM OVO NIJE DOSTA, OVO SU DODACI KOJI SE JOŠ STAVLJAJU U MULTIVITAMINE

Opasni, šokantni dodaci u vašim lošim vitaminima, navedeni kao „ostali sastojci“ uključuju: pesticidi, talk, boje, natrijev benzoat, metil – celulozu, carnauba vosak, silikon i/ili titanijum dioksid. Ukoliko ne poznajete niti jedan od navedenih dodataka, tada će vam i naštetiti!

Također, mnogi multivitamini, pogotovo oni za žvakanje, sadrže aspartam, vodeći uzročnik Fibromyalgije i sindroma bolesti crijeva.

A na sve to, ako vaši vitamini sadrže umjetne zaslađivače Aspartam, Kalijev Acesulfam, Sukralozu ili Sorbitol, mogli bi razviti bolest umjetnih zaslađivača (rak) i mutaciju stanica, vašega DNK i proslijediti taj mutirani DNK budućim generacijama.

Nemali broj primjera je primjećen u javnosti da su ljudi koji su živjeli zdravim životom, hranili se zdravo i bavili sportom, pa obolili od raka. Razlog tome je što su uzimali previše sintetskih vitaminskih preparata s nadom u bolje zdravlje. U Americi, milioni žena uzimaju sintetičke vitamine s nadom u prevenciju raka dojke, pa ih na kraju veliki postotak i dobije rak dojke.

Bilo kako bilo, čuvajte svoje zdravlje, jedite prirodno sa zemlje, i BACITE VEĆ DANAS SINTETIČKE VITAMINE U SMEĆE (ako već niste)!
 
(exposingtruth.com, sunwarrior.com, globalhealingcenter.com/ preveo i uredio: mag. spec. Alfred Bošković / nsp)

Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

Unatoč velikom napretku u dijagnosticiranju i liječenju malignih tumora, rak nastavlja biti jedan od glavnih uzroka smrti u visoko razvijenim zemljama.

Izračunato je da će uskoro jedna od tri osobe umrijeti od nekog oblika raka.

Iako je istina da kirurgija i radioterapija mogu izliječiti neke pacijente s lokaliziranim tumorima, i da je kemoterapija postigla pozitivne učinke u slučaju nekih deset tipova malignih tumora, sveukupna stopa smrtnosti od raka se nije bitno mijenjala u posljednjih 25 godina.

Skoro 60 posto svih pacijenata koji imaju rak, pošto im je dijagnosticiran, otkriju da je njihova bolest toliko proširena, da kemoterapija koja se trenutno koristi, ne može, zbog svoje toksičnosti, biti dana u dozama dovoljnim da se unište velike količine.

Mnogi ne mogu biti podvrgnuti kemoterapiji, operaciji ili radioterapiji zbog nuspojava. Također postoji i nekoliko vrsta tumora za koje trenutno na postoji terapija.

Laetril, poznatiji kao vitamin B17 ili amigdalin, je prirodni kemoterapijski agens koji se može naći u preko 1200 biljaka, naročito u sjemenju običnog voća poput marelice, breskve, šljive i jabuke. Najviše ga ima u sjemenu koštuničavog voća, poput jezgre marelice i drugih gorkih oraha.

Postoji mnoštvo sjemenja, biljki i žitarica koje sadrže minimalne količine vitamina B17, a koje ulaze u našu dnevnu prehranu. Prema doktoru Ernestu T. Krebsu, Jr., njegove komponente su vrlo važne za naš opstanak bez tumora.

Razni dokumenti iz najstarijih civilizacija kao što je Egipat u vrijeme faraona i Kina od prije 2500 godina prije Krista, spominju uporabu gorkih badema u terapeutske svrhe. Egipatski papirus od prije 5000 godina spominje uporabu “aqua amigdaloruma” u terapiji nekih tumora kože. Ali sustavno proučavanje vitamina B17 je zaista počelo tek početkom prve polovice prošlog stoljeća, kada je kemičar Bon 1802. godine otkrio da se tijekom destilacije vode od gorkih badema, oslobađa hidrocijanična kiselina.

Uskoro su se mnogi istraživači zainteresirali za analizu ovog ekstrakta i tako su Robiket i Boitron, po prvi put, izdvojili bijelu, kristalnu supstancu koju su nazvali amigdalin (od amigdala – badem).

Po kemijskom sastavu, B17 je diglukozin s radikalom cijanida, što je vrlo “bio prihvatljivo”. To znači da prolazi kroz staničnu membranu, lako dostižući visoku koncentraciju unutar stanice. Stanice raka, bez obzira na vrstu raka, su poznate kao tropoblasti (pogledajte tropoblastnu teoriju raka na http://www.worldwithoutcancer.com ).

Ove stanice sadrže enzim poznat kao beta glukozidaza, također poznat kao otključavajući enzim. Kada Laetril dođe u kontakt s njim, Laetril se raspada na dvije molekule glukoze, jednu molekulu benzaldehida i jednu molekulu cijanid hidrogena (HCN). Unutar tijela, stanice raka – samo stanice raka – sadrže taj enzim. Glavna stvar ovdje je da HCN mora biti STVOREN. Ne pluta slobodno u Laetrilu, a onda biva otpušten.

Mora biti proizveden. Samo enzim beta glukozidaza je sposobna za stvaranje HCN iz Laetrila, tako utječući SAMO na stanice raka. Ako u tijelu ne postoje stanice raka, ne postoji ni beta glukozidaza. Ako nema beta glukozidaze, HCN neće biti stvoren iz Laetrila.

Normalne stanice u našem tijelu sadrže enzim poznat kao rodaneza, koji neutralizira amigdalin. Ovaj enzim ne dozvoljava amigdalinu da otpusti cijanid. Na ovaj način, amigdalin zdravim stanicama služi samo kao glukoza, dajući im energiju. Maligne stanice ne sadrže ovaj enzim. U odsustvu rodaneza, amigdalin se aktivira otpuštajući radikal cijanida unutar maligne stanice, tako izazivajući uništenje.

Detoksikacija od cijanida, u normalnom tkivu sisavaca, događa kroz akciju rodaneze, koji, u prisustvu spojeva koji sadrže sumpor, pretvara slobodni cijanid u tiocijanat, potpuno neotrovni spoj. Tiocijanat se izbacuje kroz urin.

Protiv-tumorno djelovanje amigdalina bilo je praktično poznato godinama, ali je u posljednjih 35 godina znanstveno dokazano, prvenstveno preko kliničkih studija, koje su vodili poznati liječnici nutricionisti diljem svijeta.

Među njima su doktor Ernesto Contreras Rodriguez, iz OASIS Houp Bolnice, doktor Harold Maner iz Maner klinike u Meksiku, doktor Hans Nijeper, bivši direktor medicinskog odjela bolnice Silbersbi u Hanoveru, NR Bozijane MD, bivši direktor istraživačkih laboratorija u bolnici Sent Jeanne d’Arc , u Montrealu, Manuel Navarro, bivši profesor medicine i kirurgije na sveučilištu Santo Tomas u Manili, doktor Shigeaki Sakai, istaknuti liječnik iz Tokija, Japan. Iz Italije profesor Ettore Gideti, MD, sa torinskog medicinskog fakulteta; iz Belgije profesor Joseph M. Majsin, MD, sa Luvajnskog sveučilišta gdje je bio direktor Instituta za tumore.

Iz SAD su cijenjena imena poput doktora Dean Burk, bivši direktor Nacionalnog instituta za rak; doktor John A. Morone iz Gradskog medicinskog centra u Jerseyu; doktor Ernest T. Krebs, Jr., koji je razvio leatril; doktor John A. Richardson, hrabri liječnik iz San Francisca, koji je izazvao pravo države da spriječi uporabu leatrila u SAD; doktor Filip E. Binzel, Jr., liječnik koji radi u Washingtonskom sudu, Ohio, i koji je, s nevjerojatnim uspjehom, koristio leatril više od dvadeset godina; i mnogi drugi iz više od dvadeset zemalja, s podjednakom besprijekornim akreditacijama.

Vitamin B17 je jedan od glavnih izvora hrane u kulturama poput Eskimska, Huanza, Abkasijanska i kod mnogih drugih. Znate li da u ovim plemenima nikada nije bilo slučajeva raka? Sudeći prema doktoru Krebsu, potrebno nam je minimum 100 mg vitamina B17 (količina koja odgovara količini od sedam jezgri marelice), da bi vodili život bez raka.

Sljedeće namirnice sadrže B17:

• Jezgre i sjemenke voća: najveća koncentracija vitamina B17 u prirodi je, pored gorkih badema, u jabukama, marelicama, višnjama, nektarinama, breskvama, šljivama, suhim šljivama.
• Zrna: široki grah, bob, slanutak, grašak, leća (mlado), grah, Rangun, boranija, morska trava, grah puzavac
• Orasi: gorki badem, indijski orah, makadmija
• Bobice: skoro sve divlje bobice, kupina, brusnica, bobica zove, malina, jagoda, božićna bobica
• Sjemenke: lan, sezam, kadulja
• Trava: akacija, lucerka (mlada), vodena, mlečika, korov, stabljike žitarica
• Žitarice: zobene pahuljice, ječam, smeđa riža, heljdine pahuljice, proso, raž, grahorica, jezgro žitarica
• Razno: bambus, kineska šećerna trska, divlja hortenzija, tisa (iglice, svježe lišće)

Na web stranici http://www.worldwithoutcancer.org.uk/ možete pronaći više informacija u vidu dokumenata, istraživanja i studija vezanih za vitamin B17, njegov povijesni pregled, kliničke studije, biološke i kemijske opise uništenja stanica raka od strane komponenti B17, svjedočenja , povijesti slučajeva, bibliografije, biografije, slike, grafikone …
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)