Proizvođači automobila udovoljili su zahtjevima, osobito mladih kupaca, i masovno svoja vozila opremili mogućnošću spajanja na internet. Ali tako i netko može preuzeti kontrolu nad vašim autom

Američki urednik tehnološkog časopisa Wired, Andy Greenberg, neće tako lako zaboraviti vožnju koju je preživio. Doduše, stručnjaci za sigurnost interneta Charlie Miller i Chris Valasek su ga upozorili da bi to moglo biti opasno i da nipošto ne zapadne u paniku, ali on se samo smijao dok je sjedao za upravljač sasvim običnog bijelog Jeepa Cherokee. Konačno, on je za volanom, a oni čak nisu niti u autu. Što mu se zaboga može dogoditi? Kakva opasnost?

Kad mu se onda na autocesti odjednom upalila klima i počela puhati ledeni zrak u vozilo, to mu je još bilo smiješno. Kad mu je radio promijenio stanicu na lokalnu postaju koja emitira hip-hop i pustio muziku na punoj jačini, to ga je već počelo malo smetati. Kad su se upalili brisači i počeli štrcati vodu za pranje tako da nije vidio cestu pred sobom, tu je počeo već gubiti smisao za humor.

Ali kad su mu hakeri nasred ceste i u punoj brzini isključili motor, onda je Greenberg doista bio na rubu panike. Kasnije, na parkiralištu su mu stručnjaci za kompjutore pokazali da su ga mogli i ubiti – da su htjeli. Jer isto tako su iz daljine bili u stanju upravljati njegovim kočnicama i upravljačem, piše Dutsche Welle.

Opasnost vreba u 470 tisuća automobila

Greenberg je znao da je “pokusni kunić”, ali ipak nije posve vjerovao Milleru i Valaseku da mogu preuzeti nadzor nad njegovim automobilom i to samo pomoću prijenosnog računala i mobitela i dok ugodno sjede kod kuće u svojoj dnevnoj sobi – samo pomoću interneta. Pokus je uspio, a uspio bi i kod otprilike pola milijuna drugih automobila koji su, kao ovaj Jeep, opremljeni takozvanim Uconnectom.

To je “infotainment” sustav kakav prije svega koristi tvrtka Fiat-Chrysler i kakav se nudi u čitavom nizu vozila tog proizvođača, od Jeepa, Dodgea pa sve do Fiata 500 i nove Alfa Romeo Giuliette. Preko njega je Vaš automobil “spojen” s Vašim mobitelom ili prijenosnim računalom i preko njega nudi navigaciju, Vašu muziku, ali i pristup internetu i komunikaciju svake vrste.

Drugi proizvođači automobila imaju nešto drugačije sustave, ali stručnjaci za računala tvrde da ni u njih nije nemoguće prodrijeti. Ali najveći problem nije muzika koju vam može netko staviti da slušate, nego da se iz gotovo svih tih sustava može “probiti” i do elektronike koja upravlja čitavim današnjim automobilom.

Računala nužna za vožnju, ali internet…

Mikko Hypponen iz finske tvrtke za sigurnost računala F-Secure tvrdi kako je problem već u samom odnosu prema računalu. S jedne strane se proizvođači već odavno bave sigurnosti u vožnji i tu su neizbježno morali posegnuti za računalom. Ono nadzire kočnice, motor, sagorijevanje pa sve do svjetala i brisača – i to je u redu i tu su proizvođači učinili mnogo. Ni u ta računala nije bilo teško “provaliti”: na primjer da bi se obrisala maksimalna brzina kojom to vozilo, po mišljenju proizvođača, treba voziti ili da bi se tek smanjila kilometraža ili servisni intervali kad se auto prodaje. Ali to je druga priča.

No onda se razmažena publika sjetila kako bi bilo cool da njihov auto svira muziku s njihovog mobitela, pokazuje SMS-ove i elektroničku poštu, a i navigacija je sve više područje na kojem se poseže za svjetskom mrežom – ili s drugim vozilima u takozvanoj Car-to-X-tehnologijom. I tek tu je onda nastao problem jer proizvođači automobila nemaju baš puno iskustava sa sigurnošću u internetu – pogotovo kad se “apsolutno mora” što prije ponuditi uređaj koji će usrećiti moguće kupce koji misle da ne mogu preživjeti niti sekunde bez svog mobitela.

Sa finskim stručnjakom se slaže i Ferdinannd Dudenhöffer, stručnjak za automobilsku industriju sa Sveučilišta Duisburg-Essen: “Komunikacija znači internet. A to znači da raste i opasnost i moramo mnogo više razmišljati o sigurnosti automobila obzirom na moguće hakere.”

Marljivi hladnjak

Nisu samo problem automobili. Već je odavno počelo razdoblje “interneta strojeva” i umrežene nisu samo igraće konzole ili televizori. U mreži su već i hladnjaci ili sustavi centralnog grijanja i američki proizvođač servera Cisco procjenjuje da u svijetu već 15 milijardi strojeva komunicira preko svjetske mreže – a za pet godina će ih biti već 50 milijardi.

“U biti je interneta da povezuje stvari koje isprva nemaju nikakve veze s internetom”, objašnjava Christoph Paar, profesor za ugrađenu sigurnost Rurskog sveučilišta u Bochumu. Najvažnija zadaća tih strojeva i kućanskih aparata jest da veza funkcionira. Koliko je ona sigurna, to nikoga u tvornici ne zanima, žali se profesor Paar. To je već dovelo do apsurdnih situacija: početkom prošle godine se pročulo kako je jedno od računala koje je masovno slalo “spam-poruke”, neželjenu elektroničku poštu bio zapravo jedan – hladnjak.

“Pametni” hladnjak bi trebao “znati” što treba kupiti. Ali nitko nije razmišljao može li i njega napasti virus?

Naravno, nije hladnjak sam došao na tu ideju, nego mu je to naredio netko iz svjetske mreže. Ali to svjedoči koliko se malo pozornosti pridaje sigurnosti mreže: “Tu se niti ne razmišlja o sigurnosti u internetu”, tvrdi Mikko Hypponen. “O tome se razmišlja samo usput i zato to područje dobije najmanje novca za razvoj. A na tržištu se probije proizvod koji je najjeftiniji”, kaže finski stručnjak. Što je najgore – kad takav hladnjak stoji u kuhinji, teško se još nešto može napraviti. Jer nema nekakvih programa protiv virusa za hladnjake ili centralna grijanja.

“Reći ćemo vam kako!”

Kada je riječ o automobilima, takve mjere sigurnosti su očito postale apsolutna nužnost. Hakeri koji su toliko preplašili američkog novinara, Miller i Valasek, već godinama upozoravaju na tu slabu točku u novim automobilima, a situacija je zapravo postala još gora. Prije dvije godine su također pokazali da mogu upravljati automobilom preko svoga prijenosnog računala – tada je bilo riječ o jednom Fordu i jednoj Toyoti, ali onda su još morali biti žicom povezani s računalom vozila. Ovako, preko interneta je nešto posve novo i svoja iskustva žele predočiti na konferenciji zajednice sigurnosti u mreži Black-Hat u Las Vegasu početkom kolovoza.

Objaviti takvu informaciju je svakako još veća opasnost za sigurnost, ali i njemački stručnjaci se slažu: drugog izbora nema. Proizvođači automobila previše olako shvaćaju tu opasnost jer su Miller i Valasek već odavno upozorili Chrysler da se lako može “provaliti” u njihove automobile. Nije se dogodilo ništa. Tek nakon što je javno prikazan eksperiment s “podivljalim” Jeepom, vlasnici svih vozila koncerna su upozoreni da instaliraju nadogradnju koju nude na svojim internetskim stranicama. To ne ide preko interneta, nego preko USB-sticka.

Miller je preko twittera svakako savjetovao vozačima tih vozila da si daju truda i nadograde svoj sustav. No hoće li im i to jamčiti da uz priključak na internet doista oni ubuduće voze svoj auto – to i dalje ostaje upitno.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de,youtube/uredio:nsp)

Ne ulazite ni danju u istočni dio grada. Ako vas ne ubiju i ne opljačkaju razbojnici, mogli bi vas napasti kojoti. Da, ovdje možete kupiti kuću za sto dolara, ali je pitanje koliko ćete dugo u njoj ostati živi

U vrijeme najhladnijeg Hladnog rata, američki Time objavio je veliku simulaciju ruskog nuklearnog napada na jedan, tvrdili su, nasumično odabran veliki američki grad. Novinari su detaljno analizirali što bi se tom gradu dogodilo da na njega padne jedna sovjetska atomska bomba. Nabrojene posljedice bile su zastrašujuće.

Većina ljudi na mjestu bi poginula, oni koji su živjeli u predgrađima imali bi minutu vremena dok i njih ne bi zahvatio plamen, kuće bi gorjele, umirući vrištali u najvećim mukama, ali bilo bi i preživjelih.

Grad bi bio gotovo uništen, ali ne posve. Nuklearni napad ne bi sasvim slomio grad. On bi, da se taj teoretski atomski napad dogodi, nekako opstao, jedva, ali bi opstao. Iz ruševina bi ponovno iznikao taj slučajno odabrani nepokolebljivi američki velegrad.

Slučajno odabrani grad u novinskom tekstu, grad koji bi bio napadnut, slomljen i spržen, ali koji bi preživio, bio je Detroit

Detroit nije doživio nuklearni napad, Hladni rat odavno je završio, barem njegova verzija iz 20. stoljeća, ali to što je baš on bio odabran za simulaciju nuklearne katastrofe mnogo govori o simbolici nepokolebljivog Motor Cityja.

Prkosni Detroit – koji je, u vrijeme kada je Time pisao o simulaciji nuklearnog napada, čak bio ponosan što je baš on odabran kao potencijalna atomska žrtva, kao da su dobili prvu nagradu na nekoj bizarnoj nacionalnoj lutriji – bio je simbol i ponos američkog sna. Elegantan, radišan, grad u kojemu je bujala glazba i noćni klubovi, ali je iz prikrajka, uvijek budna, vrebala neman uništenja i segregacije. Grad pobune 1967. godine, kad su, zbog rasnih nemira, gorjele ulice i parkovi.

Nekada četvrti grad po veličini u SAD-u proglasio je privremeni poraz – bankrotirao je kao najveći američki grad ikad koji se našao u toj situaciji i nitko nije bio siguran koliko zapravo Detroit duguje, no znalo se da dug nije manji od 18 milijardi američkih dolara, ali ni veći od 20 milijardi kad su se računi zbrojili potkraj prve dekade novog tisućljeća.

I onda je krenuo egzodus. Ljudi su počeli napuštati Detroit kao da je teško zarazan i kao da se nikada neće oporaviti

Dijelovi Detroita kojima prolazim, njegove istočne četvrti, mogli bi, zaista, djelovati kao da ih je prije četvrt stoljeća pogodila nuklearna bomba. Jedino mjesto slično ovome koje sam vidjela jest ukrajinski Černobil.

Napuštene kuće zarasle u travu, razlupani prozori, uništene crkve, dječja igrališta, razbijene ulične lampe, dječje igračke na rasvjetnim stupovima koje predstavljaju broj ubijenih u toj ulici, bande koje se skrivaju u mračnim ulicama, sablasni prolaznici izgubljeni u vremenu i prostoru, sirotinja, ljudi opreznih pogleda punih egzistencijalnog straha, automobili koji kruže oko prolaznika kao morski psi oko žrtve… A opet, Detroit ti nekako odmah uđe pod kožu. Opčinjava kataklizmičkom atmosferom.

Pokušavam proviriti kroz vrata jedne drvene kuće u kojoj, čini se, netko živi. Pod nogama mi škripe stepenice, čuje se neko kretanje iznutra i odjednom mi se pred nosom zalupe vrata. U posjet ovim dijelovima grada dolaze samo duhovi ili razbojnici. Poštara već odavno nema, nema ni struje, noću je mračno i strašno. Činjenica da ovdje ima više od 300 ubojstava godišnje na 800 tisuća stanovnika strašna je statistika koja grad čini opasnim i danju i noću. Bande haraju napuštenim pregrađima, skupljači metala ogolili su sve što su mogli, ostrugali su zgrade do temelja i unovčili plijen negdje na periferiji, vraćajući se uvijek po još, jer u Detroitu ima 80 tisuća kuća koje treba srušiti.

Možemo li vas počastiti pivom? – pitaju mog slovačkog kolegu i mene u jednom detroitskom restoranu kad su shvatili da smo stranci, što i nije bilo teško jer smo, neoprezno, izvadili kartu Detroita na stol. Čak je i oblik grada industrijski, poput nakovnja. Stanovnici grada dobronamjerni su prema strancima, žele pokazati da nije sve tako loše, da postoje džepovi normalnosti. Urbani vrtovi, na primjer. Projekt Heidelberg koji je stvorio Tyree Guyton: cijelu svoju, uvelike napuštenu ulicu pretvorio je u instalaciju u kojoj umjetnici izrađuju slobodne projekte, farbaju kuće i čine što god žele. Neki su se preselili u ulicu ne bi li živjeli s njom. Na njihovim vratima piše da su patrole građana i policije uobičajene noću kako bi četvrt branili od kriminala. Društvo koje nas časti pivom kaže da je Detroit postao siguran grad jer ga čuva čak pet različitih policija. Ali među upravo tim detroitskim policajcima najviša je stopa samoubojstva u državi. Dojam normalnosti stječe se na bejzbol-utakmici detroitskih Tigrova. Stadion je pun, američke obitelji provode nedjeljnu večer na otvorenom, uz hrpu junk hrane i piva… Ali u Detroitu je više bandi nego bilo gdje drugdje. Kako njih obuzdati, to je pitanje na koje nitko nema odgovor.

Ne vole domaći ljudi što novinari zaviruju po ruševinama, što pišu da je grad propao. Željeli bi da bude i pozitivnih vijesti. Ima ih, ali crnilo ipak prevladava. Na primjer, IT industrije lagano se doseljavaju u Detroit, vraćaju se inženjeri koji rade u autoindustriji. Više ne rade za veliku trojku – Ford, Chrysler i General Motors – nego za indijske proizvođače automobila koji su preselili pogone u Detroit.

Ovdje u Detroitu velika Aretha Franklin pjevala je u zboru, tu su odrastali Stevie Wonder, Marvin Gaye, u bjelačkom naselju Dearborn rastao je Iggy Pop, a sav bijes i nemoć grada koji je tonuo opisao je Eminem, koji je rastao na najduljoj ulici, poznatoj kao 8th mile, onoj koja razdvaja bogate od siromašnih, crne od bijelih obitelji. U tom limbu bilo je puno jada, puno kreativnosti i sirove snage koje je stvarala glazbu i umjetnost pa je Detroit bio grad rocka, soula, rapa, ali i grad u kojemu je, posve industrijski logično, stvoren i techno.

A davno, 1934. godine, kad je današnji Detroit počinjao dobivati svoje konture, kad je bio grad napretka, industrije i mamio ljude iz svih dijelova Amerike u sjeveroistočni Michigan, u New York Timesu ovako se o njemu pisalo: “Detroit je grad demokratiziranog luksuza, u kojemu su benzinske postaje na svakom koraku, baš kao i trgovine, kina, sjajni automobili, tu sviraju simfonijski orkestri… Na neki način, Detroit je rodno mjesto nove civilizacije. On je zaista prijestolnica novog doba, čak fascinira više nego New York, utjecajniji je od Washingtona ili čak Hollywooda. Pariz možda diktira kako ćemo se odijevati iduće sezone, ali Detroit stvara novi životni obrazac”, pisalo je u uvodniku cijenjenih novina.

U gradu inženjera i dizajnera, tvorničkih pogona od kojih je najveći na svijetu, Ford, imao čak 93 zgrade i 180 kilometara, stvarala se crnačka srednja klasa. Doseljavalo se iz svih dijelova svijeta, a danas, dok svi bježe, doseljavaju se jedino Iračani. Detroit je ipak poželjnije mjesto za život od Bagdada. Kaže mi to i imam Muhamed Mardini, koji vodi američko-islamski centar i koji je donedavno radio i u zatvoru. Područje Detroita, i Michigan općenito, najveća je zajednica arapskih Amerikanaca i muslimana. Naravno, uza sve nevolje koje Detroit ima, sada su se pojavili i problemi radikalizacije i regrutiranja u ISIL. Imam kaže da njegov centar propovijeda umjereni islam i mir i toleranciju među religijama, iako, dodaje, postoje grupe koje su nastojale unijeti nemir.

“Ovdje gdje smo mi napravili islamski centar nekada je bila crkva, ali to nikada ne biste izvana rekli jer je nismo željeli mijenjati. Nismo željeli ljude ni na koji način provocirati pa smo uredili centar iznutra. Toliko smo dobri sa svojim susjedima da nam je bračni par preko puta, talijanskog porijekla, rekao da će nam ostaviti svoju kuću kad umru, jer ionako im se djeca ovdje neće vraćati”, kaže imam Muhamed.

U Detroitu nije zamro duh kreativnosti. I nije nužno rezerviran za mlade

– Ovdje ću otvoriti korporativni centar – veselo mi kaže Gary Wozniak, nekadašnji biznismen koji je napunio šezdeset godina i umjesto u odijelu danas gradom hoda u majici i natikačama. Nekad je paraleleno vodio sedam različitih tvrtki.

Taj njegov korporativni centar trenutačno je livada s ruševinom u sredini s koje padaju kabeli. Samo još nedostaje natpis “opasno po život” s mrtvačkom glavom.

Lijepo je što čovjek ima snove, ali korporativni centar?

– Ne, nisam luđak jer to govorim – kaže Wozniak. – Mislio sam na početku, kad sam organizirao ljude da rade na vrtovima u Detroitu, da sam sanjar, da neće ići, ali krenulo je. Danas imam osam zaposlenih koji rade u vrtovima, uzgajamo organsku hranu. To su ljudi koji su imali problema sa zakonom, ali sada su rehabilitirani. Za uzgoj povrća i voća nitko te ne pita koliko znaš dobro engleski ili jesi li pismen, koju si školu završio, a naša organska hrana već je popularna. Prvo smo je dostavljali ljudima, a sada je već prodajemo restoranima – kaže Gary. Pokušavam, ali ne mogu nikako zamisliti kako će usred ovog susjedstva, u kojemu je najbliža zgrada potpuno razvaljena trgovina alkoholom, sumnjiva kuća u kojoj su mi zalupili vrata pred nosom i napuštena tvornica, niknuti bilo što s nazivom korporativni centar.

Ali, shvatit ću nakon nekoliko dana, takvi su stanovnici Detroita. Sanjari, oni koji preživljavaju, oni koji ostaju. Ovdje će, baš u vrijeme dok sam u Detroitu, Richard Branson voziti bicikl po gradu kako bi pokazao da i on podržava nastojanje Detroita da opstane, tu će George Clooney i Richard Gere snimati filmove, fotografi će na ruševinama, u zombie neboderima snimati modne editoriale… Doduše, neki iz njihova tima pritom će biti opljačkani ili će im biti ukradeni automobili.

Ovdje su napuštene crkve, porno kina, kineski restorani, striptiz barovi, zoološki vrt, praonice automobila, kozmetički saloni, benzinske postaje. Detroit je toliko prazan da su slike zatupljujuće. Tragičan je podatak da se svakih dvadeset minuta iz Michigana iseli jedna obitelj.

U Detroitu, Motor Cityju, u kojemu je 84 posto crnačkog stanovništva, dok su se bijelci sakrili u ugodnija predgrađa, koja su i danas bijela i sigurna, upravo se događa priča o prvom postindustrijskom gradu novog stoljeća. Počeli su se useljavati hipsteri, umjetnici i alternativci, kupujući kuće i za mizeriju od stotinu dolara. I mene je bio ponio trenutak pa sam gotovo i ja kupila drvenu straćaru u istočnom dijelu koja je koštala 200 dolara. Doduše, djelovala je kao da bi me, čak da je i posve uredim, u njoj do kraja života progonili poltergeisti, ali bila sam omamljena ramišljanjem da imam “nešto svoje” u ovom karizmatičnom gradu koji me posve opčinio.

Nisu svi problemi u Detroitu počeli prije desetak godina, tu se desetljećima išlo u smjeru katastrofe, ali činjenica je da je sa 1,2 milijuna ljudi Detroit pao na 800 tisuća u samo desetak godina.

Detroit je propao jer su propale njegove glavne industrije. Automobilski giganti prvo su se našli u krizi kad se proizvodnja preselila na Daleki istok, a onda i kad je počela financijska kriza.

– Ford je zapošljavao i davao dobre uvjete rada. Po šest radnika spavalo bi u istoj sobi, jer su tako mogli u samo godinu dana, a ionako su radili u smjenama, kupiti kuću i dovesti cijelu obitelji u Detroit. Grad se proširio i svatko je imao svoju kuću. Danas je Detroit površinom jednak kao što su to zajedno Manhattan, San Francisco i Boston, a oni zajedno imaju 3,3 milijuna ljudi – objašnjava mi Gary Wozniak.

I Chrysler i General Motors proglasili su bankrot 2008. godine.

Do kraja prve godine krize, odnosno do kraja 2009., u Detroitu je bilo 15 posto nezaposlenih, i već su tada imali najveću nezaposlenost u državi. Polovica djece živjela je u siromaštvu, a polovica odraslih bili su funkcionalno nepismeni… pa je zapravo, prema procjenama, nezaposlenost bila oko 50 posto.

Paljenja su postala omiljena zabava – imali su 90 tisuća požara 2008. godine, dvaput više od New Yorka koji ima 11 puta više stanovnika. Vlasnici pasa više nisu imali novca za cijepljenje svojih ljubimaca pa su mnogi uginuli jer je veterinar bio preskup kad bi se psi razboljeli. Na tisuće ih je izbačeno i napušteno. Pojavili su se čak i kojoti. Urbana prerija, napuštena košnica, sve je to Detroit postao u deset godina.

Ron Scott vodi Koaliciju protiv policijske brutalnosti u Detroitu. I sam nekadašnji novinar, ostat će sa mnom vrlo kratko jer je noćašnja policijska potjera imala stravične posljedice. Policija je jurila za sumnjivcima koji se nisu zaustavili pred policijskom patrolom pa su se zabili u dvorište kuće u kojem se u tom trenutku igralo četvero djece, braća i sestre. Troje ih je poginulo.

- Moramo prestati biti John Wayne društvo. Naročito ovdje. Predugo smo stvari gurali pod tepih, od međurasnih odnosa pa do nošenja oružja i policijske brutalnosti. Detroit će biti eksperiment američke budućnosti. Nema smisla juriti jer nas je brzina rasta i dovela do provalije. Ovoga ćemo puta polako – kaže Scott.
 

 
 
(jutranji.hr,youtube/uredio:nsp)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Američki investicijski bankari upozorili na događaje sljedeće godine koji mogu iz temelja promijeniti svijet

Japan će preko svoje središnje banke “osvojiti” Europu kupnjom državnih obveznica problematičnih zemalja, izbori u Italiji uništit će euro, kineske vlasti ugušit će svoju ekonomiju vlastitim rukama, a Rusija će učiniti sve da ponovno uspostavi SSSR…

To je samo nekoliko događaja koji bi u slijedećoj godini mogli promijeniti tijek svjetske povijesti i kod “mnogih investitora izazvati srčane napadaje”, upozorili su analitičari američke investicijske banke Morgan Stanley u svom izvješću Makro-iznenađenja u 2013.

Prema scenariju za iduću godinu, rast svjetske ekonomije i dalje će ostati u “zoni sumraka” – negdje između blagog rasta i ponovnog pada u recesiju, predviđaju u Morgan Stanleyu. Analitičari MS banke upozoravaju da bi iduća godina u svjetsko gospodarstvo mogla vratiti veliku inflaciju, a rast cijena pšenice mogao bi dovesti do novih nemira i pobuna.

Morgan Stanley već 30 godina u prosincu objavljuje scenarije makroekonomskih događaja koji mogu začuditi i uznemiriti sudionike na tržištu, a ocjenjuju da je vjerojatnost da se oni i obistine čak 50 posto.

1. SAD će potonuti u “fiskalnu provaliju” zbog sukoba demokrata i republikanaca

Američki političari neće se uspjeti dogovoriti o smanjenju proračunskog deficita i SAD će na početku 2013. godine početi padati u “fiskalnu provaliju”. Reakcija tržišta koje će strmoglavo početi padati, međutim, prisilit će demokrate i republikance da brzo postignu sporazum, nakon čega će ekonomsko povjerenje odmah početi rasti, kao i investicijska aktivnost, a to će također ubrzano popraviti situacija na tržištu rada.

2. Japanska središnja banka počet će agresivnu borbu protiv jačanja tečaja jena

Jači jen poskupio bi japanske proizvode te smanjio konkurentnost i izvoz pa će dio strategije kako obuzdati rast jena biti kupnja državnih obveznica zemalja eurozone koje su pogođene dužničkom krizom prije nego što obveznice pođe kupovati Europska središnja banka. Očekuje se da će središnja banka Japana, dok ECB bude čekala da Španjolska zatraži pomoć iz antikriznog fonda ESM, kupovati obveznice tog fonda i visokoprinosne obveznice zemalja središnje Europe i postati glavni kreditor eurozone.

3. Izbori u Italiji izazvat će novu krizu u cijeloj Europi

Kampanja prije prijevremenih izbora u Italiji, koji će se vjerojatno održati u veljači, odvija se uz žestoke kritike mjera stroge proračunske štednje, što plaši investitore da bi Rim mogao napustiti euro i vratiti liru. Panika na tržištu prisilit će Italiju da se obrati za pomoć iz fonda spasa eurozone i, kao rezultat, Italija, a ne Španjolska, daje znak za početak programa ECB za kupnju obveznica. Za investitore će, međutim, ta odluka stići prekasno, oni će rasprodavati euro i vrijednosne papire rubnih članica eurozone. Italija će na taj način biti pokretač nove krize, predviđaju u Morgan Stanleyu.

4. Umjesto “Grexita” stiže “Brixit” – Velika Britanija napušta Europsku uniju

U Velikoj Britaniji sve je jači otpor prema Europskoj uniji. To je investitorima velika briga, a u Morgan Stanleyu smatraju da je vjerojatnost izlaska Velike Britanije iz EU sada puno veća od one da će eurozonu i Uniju napustiti Grčka ili neka druga mediteranska zemlja.

5. Predsjednica Brazila Dilma Vana Rousseff još će više ojačati Brazil i valutu real

Predsjednica Brazila Dilma Rousseff nastavit će realizaciju ambicioznog programa gradnje infrastrukture u šestoj po veličini ekonomiji na svijetu. To će dovesti do porasta investiranja u tu zemlju, kao i do snažnog jačanja brazilske valute reala.

6. Vladimir Putin učinit će sve da ponovno oživi SSSR

U Rusiji predsjednik Vladimir Putin uspješno mami Ukrajinu u Euroazijsku carinsku uniju u zamjenu za povoljne isporuke ruskih energenata. Vrata se Europske unije za ukrajinske vlasti zatvaraju jer je nemoguće istodobno biti član obje političke strukture. Postsovjetski prostor – Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan – opet su zajedno, pod vodstvom “cara Putina”.

7. Kineska šok-terapija dovest će do mnogih bankrota u zemlji

Kineske vlasti, neočekivano za sve, odlučit će da u ranom stadiju ekonomskog pada poduzmu šok-terapiju i snažno pooštre financijske uvjete u zemlji, što će dovesti do zamrzavanja likvidnosti u bankarskom sustavu, oštrog ograničavanja kreditiranja. To će pak uzrokovati seriju bankrota poduzeća i ljudi koji neće moći vraćati kredite. Analitičari Morgan Stanleya kao mogući scenarij za iduću godinu navode i povratak inflacije koja je gotovo iskorijenjena te ulazak Australije u recesiju nakon 21 godine.

Usporedimo sa scenarijem objavljenim 2010. godine.

EKSKLUZIVNO: Scenarij ovog desetljeća (obavezni čitati)

2013: U brojnim europskim državama pobjedu odnose lideri nacionalne orjentacije. Odnosi između Rusije i EU veoma se popravljaju posebno nakon sporazuma o budućnosti Ukrajine i država na Kavkazu.. Prema inicijativama Brazila, Venezuele, Perua i Argenitne ubrzava se integracija južnoameričkih država (UNASUR) a dogovara se i zajednička valuta nakon 2017 godine. Sastanak Brazila, Rusije, Indije i Kine (tzv grupa BRIC) koji se trebao održati u Sočiju na Crnom moru propada zbog američkog pritiska. Američka inflacija prelazi 20% godišnje. FIAT je prodao Chryslera za simbolički jedan dolar kineskom proizvođaču atomobila (Geely). Švedska i Danska traže članstvo u Eurozoni. Maastrichtski kriteriji za članstvo u eurozoni mijenjaju se: sada je prihvatljiv državni dug od 80% bruto nacionalnog dohotka i budžetski deficit od 7%. Euro pada 20% u odnosu na juan, brazilski real i australski dolar. Francusku zahvaća dugotrajna politička nestabilnost. Njemačka je jedina europska država koja nije podlegla ksenofobiji na izborima. Istočnu Europu zahvaćaju čistke usmjerene protiv Roma. Eurozona stvara svoje zasebne institucije za političku i ekonomsku koordinaciju, odvojene od onih za ostatak EU. U New Yorku veliki atentat na sjedište banke Goldman Sachs. U Europi i SAD-u masovno raste kriminalitet. U Amsterdamu, Copemhagenu i Tokiju masovne demonstracije penzionera zbog bankrota penzijskih fondova. Brojne države traže natrag svoje zlato pohranjeno u New Yorku i Londonu jer se javljaju sumnje da je to zlato davno ‘nestalo’; cijena zlata prelazi $3000 za jednu uncu.
 
 
izvor: vecernji.hr, amac.hrvati-amac.com/ uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11978"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]