Cijene nafte 2015. je u padu! Stručnjaci predviđaju da će se potražnja ipak povećati nakon prošlogodišnjih padova, a analitičari upozoravaju na vjerojatno smanjenje proizvodnje u Meksičkom zaljevu, u Sjevernom moru i Brazilu, jer naftne kompanije namjeravaju smanjiti rashode

Cijena nafte raste i unatoč strahovima smanjene potražnje u Kini i štrajkovima u rafinerijama u SAD-u. Prema pisanju Reutersa, utorak će biti treći dan štrajka u nekim američkim rafinerijama čiji je kapacitet 10% ukupnih rafinerijskih kapaciteta u zemlji. Ranije su analitičari sumnjli stabilnost potražnje za naftom u Kini zbog najavljivanja pada industrijskih aktivnosti u zemlji u siječnju, no kap koja je prelila čašu na tržištima je ipak stalno smanjenje broja bušotina u Sjedinjenim Državama, a analitičari sumnjaju da će oporavak potrajati jer američke zalihe i dalje znatno premašuju tražnju.

Cijene nafte su padale od lipnja prošle godine, kada su se kretale iznad 100 dolara za barel, izgubile preko 50 odsto vrednosti, a sve je posljedica prekomjernih globalnih rezervi uzrokovanih snažnom proizvodnjom nafte iz škriljaca u SAD-u. Analitičari su od samog pada cijena nafte tvrdili da će njihov kolaps u prvom redu natjerati američke kompanije da smanje proizvodnju, što su one na kraju i učinile. Nakon ranije zatvorenih bušotina i obustavljenih istraživačkih projekata, broj naftnih bušotina u SAD-u je samo u nedelju pao za rekordne 94 bušotine, čime je ukupno, prema podacima kompanije Baker Hughes, zatvoreno 1 223 bušotine, što bi na duži rok moglo značiti značajno smanjenje proizvodnje.

SAD od početka krize 2008. ne žele saudijsku naftu

Zbog krize koja je buknula 2008. američke kompanije, ne samo da su reaktivirale stare naftne bušotine, nego su, kako piše New Eastern Outlook, za unutarnju potražnju pokrenule proces proizvodnje plina iz škriljca (Shale gas). Cijena tog plina je u Sjevernoj Americi s 13 dolara za milion britanskih toplinskih jedinica ( British Thermal Units/BTU), koliko je koštao 2008., u prosincu 2013. pala na 4,29 dolara po milionu BTU. Uz relativno jefitnu energiju koju proizvode sami, Amerikanci smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog Istoga, posebice saudijskoj. Ova relativno nova tehnlogija je dovela do toga da Washington popušta pritisak na Bliski istok, ali to nije odgovaralo jedino Saudijcima, koji su i dalje računali na američkog saveznika u sučeljavanju s Iranom.

U to je vrijeme Američka Nacionalna agencija za energiju navodila „kako do 2020., a u najgorem slučaju do 2030. želi zemlju učiniti energetski neovisnom i tada bi, prema nekim prognozama, Sjedinjene Države čak mogle postati izvoznik energenata na svjetskom tržištu“. Naravno sve ovisi i o razvoju tehnologije i razni eksploatacije škriljca, oko čega između kompanija i udruga za zaštitu okoliša postoji mnogo neslaganja i prijepora. Američke kompanije su potom uložile milijarde dolara u projekte dobivanja nafte iz škriljevca, što je dodatno povećalo unutarnju proizvodnju energenata, ali istovremeno snizilo cijenu na svjetskom tržištu.

Obama sada pokušava spasiti situaciju tako što je potpisao zakon o ograničenju emisije metana i prisilio energetske kompanije na dodatno smanjenje proizvodnje, čime je u SAD-u uzrokovao ono što je priželjkivao Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim izvoznicima – „neprijateljima demokracije“, a to su socijalni nemiri i rat vlade s energetskim kompanijama.( SAD i “bumerang efekt” sankcija)

Između iluzije i stvarnosti – plin iz škriljca i američke plinske bajke Kijevu

Ukrajinska kriza i zaoštravanje odnosa u prvom redu Washingtona, tek potom u izvjesnoj mjeri i Bruxellesa na jednoj strani i Rusije na drugoj su na sklizak teren naišli kada se dotaklo pitanje gospodarske suradnje i neraskidivih veza Europe i Ruske Federacije u energetskom sektoru. Bez obzira što gotovo cijela Europa ovisi o ruskim energentima, američki predsjednik Barack Obama je bio uporan u nametanju gospodarskih sankcija Rusiji, koje su na kraju u velikoj mjeri prihvatili i europski čelnici.

Međutim, njemačka kancelarka Angela Merkel i najviše lideri nekih istočnoeuropskih zemalja su uvidjeli da su tako radikalni potezi kao što je uvođenje sankcija Gazpromu, o kojem ovisi energetska sigurnost Europe, ravni samoubojstvu. Tada je američka administracija vršila pritisak na Bruxelles i „predlagala “da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne sporazum o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i Europske unije” (TTIP), te da se na taj način “Putinu oduzme najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina”. Sada Grčka najavljuje da će po pitanju TTIP-a uložiti veto i minirati tajne pregovore, što znači da, barem srednjoročno, Europa neće biti tržište za američki ukapljeni plin.

“Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju”, 26. ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime je htio minirati energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. “Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije.

Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane, i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse”, izjavljuje Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljca, tzv. “shale gas”.

Reuters navodi kako je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, kao i plin iz škriljca, čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka trenutno zabranjena u Francuskoj i Bugarskoj, dok su se u zemljama poput Britanije i Poljske održali veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.

Osim što američki predsjednik zbog “geopolitičke situacije i zajedničke obrane” Bruxelles praktično prisiljava da prekrši ekološke standarde koje je sam postavio, ono što posebno brine je žurba Washingtona kojom se Europa želi uvući u Sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom, koji bi po mnogima pogodovao isključivo američkom gospodarstvu, a Europi nanio nepopravljivu štetu. Iako visoki dužnosnici vole naglašavati kako će TTIP “donijeti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta s obje strane Atlantika”, američki ekonomist i analitičar Dean Baker tvrdi kako sporazum kojeg Barack Obama zbog ukrajinske krize nameće kao spasonosno rješenje “nema nikakve veze sa slobodnom trgovinom”.

Iako Washington od početka ukrajinske krize koristi sve raspoloživo oružje protiv Moskve, kada je postalo jasno da će sankcije protiv Rusije jednako pogoditi i Sjedinjene Države i Europsku uniju, zapadni lideri su počeli razmatrati i druge oblike “kažnjavanja” Rusije, uključujući i rušenje vrijednosti energenata na tržištu. Obama je davao obećanja“ kako će započeti opskrbu Europe energentima direktno iz Amerike“, što su mnogi protumačili “energetskim ratom protiv Rusije” i istoga dana kada je američki predsjednik držao govor u Bruxellesu, američko Povjerenstvo za inozemne poslove je održalo sastanak o “Geopolitičkom potencijalu američkog energetskog procvata” (The Geopolitical Potential of the U.S. Energy Boom).

Na sjednici koja je trajala puna dva sata razmatralo se o mogućim načinima proizvodnje energije i povećanju proizvodnih kapaciteta u Sjedinjenim Državama koji bi mogli biti iskorišteni u sukobu s Rusijom.

Kongresmeni su pregovarali o mogućnosti ukidanja ograničenja na izvoz američkih energenata, čime bi se smanjio utjecaj Rusije u Istočnoj Europi, što Washington otvoreno naziva “ruskom agresijom koja je geopolitička prijetnja svjetskom miru”, iako nije jasno prijeti li Moskva Mađarskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Srbiji, Češkoj, pa čak i vječno neprijateljski raspoloženim zemljama Poljskoj, Litvi i drugima, ili se američki kongresmeni boje smanjivanja utjecaja njihove zemlje u tom dijelu Europe? Republikanac Ed Royce, predsjedavajući Povjerenstva za inozemne poslove, inače vatreni zagovornik uvođenja sankcija Rusiji, otvoreno je izjavio “kako europska ovisnost o ruskim energentima paralizira američku politiku u Ukrajini”.

Utjecaj Sjedinjenih Država i autoritet američkog predsjednika su na globalnoj razini umanjeni i prema mišljenju Eda Roycea je jedini način da se situacija ponovo okrene u njihovu korist slabljenje utjecaja Rusije, što znači da se treba raditi na spuštanju cijena energenata i “protjerivanju” ruskih kompanija s njihovih tradicionalnih tržišta.

“Jednostavno rečeno, američka proizvodnja energenata će istovremeno poduprijeti i našu ekonomiju i našu nacionalnu sigurnost. Sjedinjene Države bi smanjenjem uvoza energenata iz zemalja članica kartela OPEC u okolnostima političkih ili sigurnosnih prepreka za našu opskrbu energentima bile manje ranjive. Povećanje izvoza bi dovelo do jačanja našeg geopolitičkog utjecaja, a umanjilo utjecaj i važnost Rusije i drugih zemalja”, rekao je kongresmen Ed Royce.

Jasno je da je ukrajinska kriza događaj koji je primorao Sjedinjene Države na razradu nove strategije, a ujedinjenje Krima s Rusijom je na kraju bio razlog da se i otvoreno objavi energetski rat Moskvi.

Američki parlament je 2007. usvojio zakon o energetskoj neovisnosti kao sigurnosnom pitanju (Energy Independence and Security Act). Tim se zakonom definira energetska politika Sjedinjenih Država prema Moskvi i u odnosu na njen utjecaj na tržišta poput Ukrajine ili Gruzije, a ključni dio dokumenta je ograničavanje utjecaja Rusije u te dvije susjedne zemlje. Dakle sve ovo što se događa, ne događa se slučajno i isto kao što se Vladimir Putin dugi niz godina pripremao za konačno zauzimanje jasnog i nedvosmislenog stava, jednako tako su u Washingtonu neprestano radili na pokušajima da ograniče diplomatske i gospodarske aktivnosti Rusije. Sve što se događalo i događa se trenutno samo je epilog te dugogodišnje geostrateške i geopolitičke utakmice. Američki zakon iz 2007. predviđa razne scenarije i definira različite akcije protiv Moskve, čak i gospodarske sankcije i embargo na izvoz ruske nafte i plina na europska tržišta.

Washington je godinama tražio priliku za provođenje ovih mjera i od ukrajinskog proglašenja neovisnosti 1991. je američka vlada potrošila 5 milijardi dolara kako bi tu zemlju odvojila iz ruske interesne sfere. Aktualna situacija govori da je Americi to na kraju djelomično i uspjelo, ali su ti novci potrošeni na destabilizaciju Ukrajine, uništenje njenog ekonomskog potencijala i svih raspoloživih resursa, a prije svega ljudskih, koji ginu u suludom i bratoubilačkom ratu u Donbasu. Washington i Bruxelles učvršćuju svoju poziciju na zapadu Ukrajine, ali je zbog nebrige prevratničke vlade u Kijevu i predsjednika Poroshenka budućnost te zemlje krajnje neizvjesna.

U Washingtonu su još tijekom izrade dokumenta kojim se želi spriječiti “prodor Rusije na zapad” bili svjesni plinovoda ukupne dužine 40 000 km koji prelaze preko ukrajinskog teritorija. Presijecanjem tog plinovoda Europa bi ostala bez opskrbe energentima. Već dugi niz godina se razmatrala mogućnost smanjenja ovisnosti Europe o vanjskim dobavljačima energenata, ali europske kompanije i distributeri danas još uvijek uvoze preko polovine svojih potreba. Prema izračunu Europske komisije će sve do 2050. udio plina u europskim potrebama za energentima iznositi 25%, a do 2030. će Europa potrošiti 500 milijardi eura za uvoz energenata.

Rusija je vodeći europski opskrbljivač energentima i od 2011. za sobom ostavlja Norvešku, Alžir i druge zemlje. Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka i Bugarska gotovo 100% ovise o ruskom plinu. Njemačka koja već godinama pokušava umanjiti svoju energetsku ovisnost, još uvijek iz Rusije uvozi oko 35% svojih potreba . Postoji alternativa, a tu se misli na SAD, Katar i Iran. Američki uvoz u Europu je još uvijek daleka budućnost i, bez obzira na Obamina velika obećanja, ne može nadomjestiti trenutne potrebe.

Američki plin dobiven od škriljca nije od prevelikog značaja za Europu. Istina je da je zbog tog procesa proizvodnje Washington smanjio uvoz ugljena iz Europe i ove godine bi Njemačka trebala zatvoriti plinske elektrane sa kapacitetom od 10 GW i pustiti u pogon elektrane na ugljen s kapacitetom do 7 GW. Dakle, bez obzira na deklarativna opredjeljenja za „zelenu“ energiju iz obnovljIvih izvora, Njemačka i dalje zadržava proizvodnju fosilnih goriva na gotovo istoj razini, a ove izrazito blage zime, kako izvještava agencija AGEB, Njemačka je smanjila udio fosilnih goriva u proizvodnji električne energije u ukupnom energetskom miksu s 81,9% u 2013. na 80,8% 2014. godine, što znači minimalan pomak „nabolje“.

Uvoz američkog plina bi uzrokovao i znatne financijske gubitke. Trenutno ne postoji infrastruktura za uvoz prekomorskim rutama. Na primjer, Njemačka nema luke koje bi mogle primati ukapljeni plin i upitno je hoće li Nijemci potrošiti 5 milijardi dolara na terminale, a sve kako vi zadovoljili američke geostrateške ciljeve?

Čak i kada bi se ovog trenutka započela gradnja, opskrba bi mogla početi tek za 5 ili 6 godina. Ukoliko bi američke kompanije i dobile licence, kapacitet opskrbe od 60-70 milijardi kubnih metara plina bi se postigao tek 2020. godine. 2013. je ukupna potražnja Europe je bila 10 puta veća, a na ruske energente je otpadalo oko 30% ukupnog uvoza i 10% plina koji bi dolazio iz Sjedinjenih Država definitivno neće riješiti problem.

Mogao bi se izgraditi novi plinovod od Irana do Europe, ali je potpuno besmisleno govoriti o Iranu kao opskrbljivaču dok se konačno ne riješi pitanje sankcija, a da ne govorimo o uspjesima Moskve u jačanju strateškog partnerstva s Iranom i to u svim sektorima: kulturi, vanjskoj politici, gospodarstvu, nuklearnoj energiji i opskrbi oružjem. Dakle, čak i pod pretpostavkom da Iranu ovog trenutka dobije sve potrebne dozvole, taj plan bi bio neprovediv u djelo. Sve dok je Europa američki saveznik u energetskom ratu protiv Rusije, izgleda da ne postoji mogućnost za suradnju Bruxellesa i Teherana.

Iranski ministar za naftu, Bijan Namdar Zanganeh, bivšoj europskoj povjerenici za vanjske poslove Catherine Ashton je tijekom njenog posjeta Iranu rekao “kako postoje tri uvjeta za izvoz plina u Europu: ukidanje gospodarskih sankcija Iranu, osiguravanje sredstava za izgradnju plinovoda i pravo Teherana na sporazum s Rusijom o politici cijena”, što je za Bruxelles neprihvatljivo. Osim toga, treba podsjetiti da iranske vjerske vođe nisu nimalo dobro primili “sporedne aktivnosti” Catherine Ashton, koja je posjet Teheranu i razgovore o iranskom nuklearnom programu iskoristila kako bi držala govore u kojima je branila iranske disidente i sastajala se s aktivisticama iz prozapadnih udruga za ženska prava koje redovno “demokratsku Europu i Sjedinjene Države izvještavaju o teškom kršenju prava žena u Iranu”.

Europska povjerenica svoje namjere i aktivnosti van službenog dijela posjete uopće nije navela u svom protokolu, čime je prilično neugodno iznenadila svoje domaćine, tim više što je i pored izvješća IAEA-e i pozitivnog pristupa iranskih lidera izjavila “kako nema nikakvih garancija da će se postići sporazum o iranskom nuklearnom programu”.

Za razliku od Washingtona, Moskva vrlo dobro zna kako surađivati s Teheranom i kako se sporazumjeti u cijelom spektru pitanja, a osnovno pravilo u pregovorima s iranskim liderima je – ne ucjenjivati ih! Što se tiče Katara, ta mala zaljevska monarhija Europi isporučuje četvrtinu ukupne količine ukapljenog plina, no njegova se važnost često preuveličava. Istina je da do izvjesne mjere umanjuje kompetitivnost ruskog plina, ali ni sam Katar više ne vidi Europu kao prioritet. Upravo prošle godine je Katar umanjio opskrbu Europe, te se okrenuo azijskim zemljama i Latinskoj Americi, što su europski ekspertiprognozirali još 2011. godine, i sve priče oko katarskih terminala za ukapljeni plin su ništa drugo osim ispraznih novinskih napisa korisnih samo u dnevnopolitičkim prepucavanjima.

Bloomberg tada piše kako je Katar ušao u fazu “plinskog rata” sa Sjedinjenim Državama, Japanom, Velikom Britanijom i Australijom, stoga od katarskog emira ne treba očekivati da donosi odluke na svoju štetu, a u korist američke administracije koja je u ratu s Moskvom zbog Ukrajine. Katar i sam ima veliku unutarnju potražnju, a da bi povećao izvoz trebao bi graditi nove plinovode koji bi prelazili preko teritorija Iraka i Sirije. Kao što znamo, to je također jedan od razloga zbog kojega Doha četvrtu godine daje potporu pobunjenicima u Siriji i teško je zamisliti izgradnju plinovoda u dvije bliskoistočne zemlje u kojima je u tijeku suzbijanje najezde islamističkih ekstremista.

U svijetu se danas ne može naći ulagač koji bi izdvojio novac za sirijske ili iračke projekte s neizvjesnom budućnosti, posebice jer su ruske kompanije Rosneft i Gazsprom sklopile niz novih ugovora s vladom u Damasku i produžile one stare potpisane prije izbijanja sukoba. Stoga je nezamislivo da će Katar u ovim okolnostima ući u dugi i neizvjesni energetski rat protiv Rusije.

Razočaravajuća ukrajinska računica: “Shale gas”

Sada se nakon ove „digresije“ treba vratiti na „Američki bum plina i nafte iz škriljca“, koji je izgleda dosegnuo maksimum i sada polako tone nepotrebne gubitke. Kako god bilo, taj je projekt ispunio svoju primarnu zadaću i Ameriku izvukao iz krize koju je 2008. uzrokovao Wall Street, ali izgleda da neće moći biti američko oržje u geopolitičkom sučeljavanju.

Jednako tako je jedna od priča koja se često slušala na početku ukrajinske krize bila ona o ogromnim rezervama te zemlje u prirodnom plinu i nafti. Vodeći ukrajinski dužnosnici još u Janukovičevoj vladi su bili uvjereni kako ukrajinsko “zakopano blago” leži u stijenama škriljca. Ukrajina je još 2012. pregovarala o ugovorima vrijednim 10 milijardi dolara s američkom kompanijom ExxonMobile, prošle godine je prevratnička vlada u Kijevu iznova sklopila sporazume s britanskim i američkim naftnim divovima Shell i Chevron u potrazi za tim ogromnim zalihama i ulaganju jedva oko stotinjak milijuna dolara u razvijanju potencijala u tim prirodnim resursima (“jedva”, budući da se radi o istraživanjima, a ne eksploataciji, a Ukrajini hitno trebaju deseci milijardi dolara).

Međutim, postoji “mali” problem za kojega Yatsenyuk i drugi nisu znali ili nisu htjeli znati. Svjetski poznati analitičar F. William Engdahl tvrdi kako je američka “revolucija škriljca” običan spin Wall Streeta, a kojega je uvjerljivo širio i Barack Obama u svojim nastupima diljem Amerike.

Jedan od razloga zašto Ukrajina tako olako i neoprezno prihvaća sve ponude Zapada i zbog čega je prekinula sve veze s Rusijom leži i u činjenici da su u siječnju 2013. kompanija Shell i Ukrajina potpisali sporazum o eksploataciji plina iz škriljca. Trenutno, Ukrajina ovisi o prirodnom plinu iz „agresorske“ Rusije, a bivši ukrajinski ministar energetike, Eduard Stavytski, koji je i potpisao sporazum 2013. godine, kaže kako je Shell je obećao uložiti 10 milijardi dolara u geološka ispitivanja, čime je dobio pravo istraživanja na Yuzivsskim poljima u istočnoj Ukrajini. Kako se ta polja nalaze na samoj granici regije Harkov i Donjeck, naravno, svi projekti u tom smislu su stopirani.

Nakon kompanije Shell se i američki energetski div Chevron također pridružuje “shale-gas” utakmici i to baš uoči anti-vladinih prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu. Janukovičeva vlada potpisuje ugovor s kompanijom Chevron o proizvodnji plina iz škriljca, a 2012. su se vodili i pregovori s kompanijom ExxonMobile koja na kraju najbolje surađuje s Gazpromom i Rosneftom, pa čak i na Krimu.

Strane kompanije su Ukrajincima dale naslutiti kako bi na tim poljima moglo biti dovoljno plina za 50% trenutnih ukrajinskih potreba.

Američki “Ured za energiju” (US Department of Energy) je priopćio “kako Ukrajina leži na 40 000 milijardi kubnih stopa obnovljivog prirodnog plina i da je to dovoljno za potrebe Ukrajine za nekoliko slijedećih desetljeća ( 1 kubna stopa = 0,028 316 846 592 m3), međutim problem je što to nitko ne može sa sigurnošću i potvrditi. Dakle, riječ je o pretpostavci i samo istraživanja bi trebala pokazati o čemu se doista radi.

Ne računajući na zagađivanje podzemnih voda u procesu proizvodnje, mogućnosti potresa koje izaziva bušenje i ostalih problema, prirodni plin je san Ukrajine koji ima sve predispozicije da se pretvori u noćnu moru.

Američke kompanije u domovini odustaju od “spasonosnog rješenja” za Ukrajinu

Ukrajina se u svojoj “revolucionarnoj proizvodnji prirodnog plina” nalazi na pravom putu razočarenja. Naime, sva njihova dosadašnja saznanja se temelje na lažima britanskih i američkih naftnih magnata i njihovih vlada. Revolucija s plinom iz škriljca u Americi je završila vrlo neslavno samo nekoliko godina nakon što je počela.

Zbog velikih gubitaka Shell je još prošle godine najavio velike rezove u daljnjem razvoju tehnologije proizvodnje plina i nafte iz škriljca i izdvajanju za najam prostranih polja za iskapanje u Texasu, Pennsylvaniji, Coloradu i Kansasu, a izvršni direktor kompanije, Ben van Beurden, izjavio je: “Financijski pokazatelji naprosto ne zadovoljavaju i nisu prihvatljivi. (…) Neka od naših predviđanja su se pokazala pogrešnima.”

Problem s nekonvencionalnim plinom iz škriljca je taj što se isti ne ponaša jednako kao uobičajene rezerve plina, te već nakon početnog iskapanja količine dobivenog plina drastično padaju. Proces drobljenja škriljca i eksploatacije plina se mora završiti prije nego “balon pukne”, a to traje vrlo kratko. Stoga su energetski divovi zapravo lakovjerne Ukrajince namamili u zamku.

“Produžena ruka State Departmenta, Victoria Nuland, surađujući s energetskim kompanijama poput Chevrona i drugih je namamila ili bolje nahranila Ukrajince iluzijom o energetskoj neovisnosti od Rusije, te ih ohrabrila na raskid veza s Moskvom”, piše William Engdahl. Stvarni rezultati najnovijih analiza u posljednjih nekoliko godina vađenja plina u Sjedinjenim Državama, kao i ogromni troškovi proizvodnje nafte iz bitumenskog pijeska u projektu “Athabasca Canadian Tar Sands”, navode stručnjaka Davida Hughesa na zaključak “kako je proizvodnja plina iz škriljca u početku eksplozivno dosegla količine od 40% američke ukupne proizvodnje, ali stagnira počevši sa studenim 2011. i 80% plina od škriljca dolazi iz pet izvora, od kojih je već tada nekoliko bilo u opadanju”.

Vrlo visoke stope pada u izvučenim količinama plina na bušotinama zahtijevaju kontinuirane “injekcije” kapitala, a potrebe se procjenjuju na 42 milijarde dolara godišnje, a kako bi se održala razina proizvodnje potrebno je krenuti u bušenje 7 000 novih bušotina. Dovoljno je reći da je vrijednost proizvedenog plina iz škriljca 2012. je iznosila samo 32,5 milijardi dolara.

Dakle, proizvodnja takvog plina je u potpunosti neisplativa i kompanije odustaju od daljnjih ulaganja. Slijedeća opcija koja ne bi uključivala Rusiju, a kojom bi se navodno uspjelo “energentski izolirati Moskvu”, je već spomenuti ukapljeni američki plin (LNG).

Bivši potpredsjednik ukrajinske vlade, Yuri Boyko, povjerovao je i u tu laž, a sudeći po napisima u našim medijima nije jedini. U intervjuu kojega je dao za američke novine Yuri Boyko izjavljuje: “Trebamo podršku u naporima da ukapljeni plin dođe do Ukrajine. U tijeku su pregovori sa Sjedinjenim Državama o izgradnji plutajućeg terminala za prihvat brodova s ukapljenim američkim plinom. Ukrajina bi mogla postati off-shore američka luka s LNG terminalima i postati izvoznik plina u Europu. Time bi se nadoknadio gubitak plina s ruskog tržišta.”

Za ne povjerovati je da jedan iskusan političar kao što je Boyko ne vidi jedan veliki problem. Naime, oštre američke zime su razlog zbog kojeg se zalihe plina pospremaju u američka skladišta, a drugi problem je što američki energetski magnati napuštaju proces proizvodnje plina jer se pokazao neprofitabilnim. Treći problem je što američko zakonodavstvo zabranjuje izvoz većih količina plina i nafte radi vlastite energetske neovisnosti. I na kraju onak najeveći; na kraju se pojavio Recep Tayyip Erdogan koji je zabranio prolazak tankera kroz Bospor i tako minirao LNG Odesa.

Tako je Ukrajina ostala sama i napuštena s američkim plinskim bajkama u koje više nitko ne vjeruje, a prekinula je sve veze s Rusijom koje su joj jamčile prosperitet. U žargonu bi se reklo da su Ukrajinci sami sebi prepilili granu na kojoj su sjedili. Ukrajinska energetska “politika” se temelji na iluziji i geopolitičkim interesima Washingtona, te na lažnoj nadi o domaćim plinskim rezervama ili uvozu iz SAD-a koji bi trebao u potpunosti nadomjestiti onaj iz Rusije. Ni jedan od dva scenarija se nikada neće realizirati i stoga se može zaključiti kako je rusko-američko energetskom ratu već pala prva žrtva i to je Ukrajina koja Gazpromu od 1. travnja 2014. opet mora plaćati punu cijenu za ruski plin, i to unaprijed.

S druge strane, “saveznik” prevratničke vlade Kijevu, Međunarodni monetarni fond, “razveselio” je Ukrajince sa zahtjevom za poskupljenje plina od preko 50%, počevši s prvim svibnjem 2014., s tim da će cijene “zbog postizanja tržišne vrijednosti” progresivno rasti slijedeće dvije-tri godine. Doista hvalevrijedna “suverena politika” Arseniya Yatsenyuka i Poroshenka i, ako se lider neonacista iz Desnog sektora uopće može zvati političarem, Dmitrya Jarosha i drugih. Uspjeli su obmanuti 47 milijuna Ukrajinaca, a jedini koji su se uspjeli izvući iz sigurne katastrofe su stanovnici Krima i izgleda Donjecka i Luganska.

Vraćajući se na početak i progresivno zatvaranje bušotina, naftnih i plinskih projekata, stečaj ili obustava proizvodnje zbog giubitaka brojnih kompanija koje su se bavile ekploatacijom škriljca u SAD-u, ali i Kanadi i Velikoj Britaniji, postavlja se se pitanje može li uopće Washington dobiti ovaj neobjavljeni rat protiv Moskve, ako se u energetskom sektoru ispadne nesporni gubitnik? Dakle, peti dan za redom cijene nafte raste, a sada treba vidjeti do koje će se granice popeti i hoće li ona biti stabilna? Postoje brojne naznake da su Saudijska Arabija, Rusija, Venezuela, Iran i sve ostale zemlje koje nisu unilateralno smanjile proizvodnju energenata igrale opasnu, ali pobjedničku igru, u kojoj su gubitnici oni koji imaju veće troškove proizvodnje energenata od njihovih tradicionalno niskih ulaganja.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Amerikanci su ponovo kroz svoj kapitalizam pronašli način zarade i profita kojim bi se trajno mogla uništiti priroda. ‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i na Balkanu.

Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Frakiranje, odnosno hidrauličko frakturiranje, u posljednje vrijeme veliki je problem u SAD-u i na noge je diglo brojne udruge za zaštitu okoliša. Ova tehnika horizontalnog bušenja škriljca u potrazi za plinom financijski je iznimno unosna, te je ujedno smanjila i cijenu struje i uporabu ugljena. No, tu je i druga pogubna strana medalje.

Hrvatska idealna za uništavanje

Klasična priča vezana uz nove tehnologije nije mimoišla niti frakiranje. Prvi postupci su simulirani još u 19. stoljeću, a komercijalnu uporabu započinje superkontroverzni ‘ratni lešinar’ Halliburton 1949. godine u Oklahomi i Teksasu. U Europu i SSSR tehnika dolazi 1952., a primjenjivana je i u Jugoslaviji. Međimurje, Dalmacija i Slavonija bile su idealne za uništavanje tla i izvlačenje sirovine.

Naravno, početkom devedesetih događa se ista stvar kao i s GMO-om, aspartamom itd. Tehnologija je prepuštena privatnom sektoru, zakon nije nalagao veće znanstvene studije izuzev vlastitih pod velom sukoba interesa i počinje ekspanzija koja je danas na svom vrhuncu. U biznis se danas aktivno uključuje i Kina, koja će uz SAD pokušati prodrijeti na tržište EU.

Što je zapravo frakiranje?

No, što je uopće frakiranje i zašto tolika kontroverza? Ovom tehnikom skladišti se protok prirodnog plina ili petroleja ubrizgavanjem velikih količina štetnih kemikalija duboko pod teren, odnosno zemlju. Kemikalije poput benzena, arsena, etilenskog glikola, olova, formaldehida, toluena, urana 238, radija 226 i brojnih drugih zatim uništavaju zemlju i pitku vodu u blizini da bi istisnuli uskladišteni plin.

Toksini se tako danas usko vežu uz defekte novorođenčadi, rak, autizam, zatajenja bubrega i autoimune bolesti. Zbog visokih razina metana često se i voda iz slavine pretvara u gorivu tekućinu, a izuzev toga zaraza prelazi i na stoku i biljke u cijelom kraju. Na kraju se i odrasli farmeri razbole, pa je frakiranje ubojito za svu floru i faunu. Diljem SAD-a vidimo čak 600.000 bunara i kontaminiranih lokacija.

Svjedočanstva iz SAD-a

U filmu ‘Obećana zemlja’ vrlo je dobro prezentiran problem. Frapantan je primjer bračnog para Hunt, farmera iz Zapadne Virginije, koji je odbio ponudu korporacije CEC (‘Chesapeake Energy Corporation’) da njihovu farmu organskog uzgoja pretvore u zapaljenu pustopoljinu. Kompanija 2010. počinje proces frakiranja bez zakonskog dopuštenja i obitelj se vrlo brzo razboljela putem vode, a male koze su pougibale preko noći.

Slične probleme imala je i Susan Wallace-Babb iz Colorada koja je udisanjem isparavanja više puda pala u nesvijest i imala lezije po cijelom tijelu. Krivac za to bila je multinacionalna kompanija Exxon koja će ukoliko je suditi posljednjim izvješćima uskoro i u Hrvatsku, možda upravo zbog frakiranja.

‘Exxon i Chevron siluju zemlju’

‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i u Slavoniji. Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Mediji i javne debate žestoko su pod udarom propagande bogatih korporacija, a problem još nije dosegao kritičnu masu da bi bio društvena briga. Iz tog razloga sve je preostalo na informiranim pojedincima i aktivističkim udrugama. Političari će kao i u SAD-u iskoristiti ponuđenu prigodu, a samo je konsenzus EU oko neulaska frakiranja preostao kao instrument. SAD je već u procesu zagađenja, pitanje je kada će krenuti širenje neiscrpnog tržišta.

Njemačka će ipak dopustiti frakiranje i biti neovisna o ruskom plinu

Ekološki alarm – Frakiranjem se u tlo ubacuje iznimno puno kemikalija koje bi mogle zagaditi vodocrpilišta i oranice Nakon što su SAD i Kanada u samo nekoliko godina naglim razvojem i širokom uporabom metode frakiranja plina i nafte iz škriljevca drastično promijenili energetsku sliku svijeta, u cijelu priču sada se uključuje i Europa. Unatoč velikom protivljenju ekologa, njemačka vlada usvojila je prošli tjedan zakonski okvir kojim će frakiranje tla biti dopušteno, uz određene uvjete.

Problem su kemikalije

Ministarstva gospodarstva i zaštite okoliša postigla su dogovor prema kojemu će crpljenje nafte i plina iz škriljevca na području Njemačke biti dopušteno i na dubinama manjim od 3000 metara ako stručna komisija većinom glasova ustanovi da području na kojem se planira frakiranje ne prijeti nikakva opasnost. Razumljiva je želja Berlina da frakiranje napokon prodre i u Europu, pogotovu kada se analizira što je taj način crpljenja energenata učinio na tržištu nafte i plina. Naime, do samo prije pola godine cijena sirove nafte dobivene s Bliskog istoka iznosila je oko 120 dolara po barelu. Metodom frakiranja naftaši su na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade počeli iz do sada nepristupačnih naslaga škriljevca izvlačiti ogromne količine nafte i plina, pri čemu se cijena nafte strmoglavila.

Sirova nafta danas košta oko 55 (trenutna cijena, i dalje u padu) dolara po barelu, a zemlje članice OPEC-a ne usude se smanjiti proizvodnju jer im je jasno da ne bi podigli cijenu nafti nego bi samo izgubili kupce koji bi crno zlato počeli kupovati od Amerikanaca i Kanađana. Među Saudijcima je prije nekoliko tjedana doslovno izbila panika, a jedan od njihovih prinčeva čak se obratio i otvorenim pismom javnosti najavljujući kako njihovu gospodarstvu prijeti katastrofa.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, pa se, vidjevši što nova tehnologija omogućava, u novu naftnu utrku odlučila upustiti i Europa, s Njemačkom kao predvodnicom gdje će prvo frakiranje po novim pravilima početi 2018. godine. Ipak, situacija na Starom kontinentu nešto je složenija, i to zbog tehnologije frakiranja.

Naime, tim se postupkom u zemlju pod visokim tlakom upumpava voda pomiješana s kemikalijama koje oslobađaju plin i naftu zarobljenu u škriljevcu koji se potom izvlače na površinu i otpremaju u preradu. Upumpavanje velikih količina kemikalija u zemlju možda nije toliki problem u nenaseljenim prostranstvima Sjedinjenih Država (Dakota, Teksas) ili sjeverne Kanade, no vrlo je problematično u gusto naseljenoj Europi, pogotovo uzimajući u obzir da kemikalije vrlo lako mogu prodrijeti u tokove podzemnih voda kojima se gradovi opskrbljuju vodom za piće. Problem je i u još uvijek nedovoljno poznatom utjecaju koji te kemikalije imaju na tlo na kojemu se uzgajaju ratarske kulture. Upravo su zbog toga ekolozi nakon nove odluke Berlina digli uzbunu odnosno pripremaju akcije kako bi zaustavili ili bar odgodili primjenu tog novog zakona. No nisu samo ekolozi u panici. Jer više od svih zabrinuta je Rusija.

Pogodna tla Europe

Naime, povećanom proizvodnjom nafte i plina iz škriljevca europska bi ovisnost o ruskim energentima, prvenstveno o plinu, znatno slabila pa čak možda i potpuno nestala. Rusija trenutačno svoj energetski potencijal koristi kao svojevrsnu batinu prijeteći smanjenjem ili potpunim prekidom isporuke, čime bi, pogotovu u zimskim mjesecima, bio paraliziran veći dio Europe. Razvojem frakiranja u zemljama Europske unije situacija se drastično mijenja a ruska batina znatno slabi.

Uz to, Rusija se razvojem ove tehnologije dodatno dovodi u nepovoljan položaj jer Moskva živi od izvoza energenata, a za podmirenje svojih proračunskih obaveza računala je s najmanjom cijenom nafte od 100 dolara po barelu. Postupak frakiranja mogao bi se koristiti i u Hrvatskoj, no za to bismo trebali ispuniti određene uvjete.

Prije svega, pitanje je imamo li dovoljno škriljevačkog tla koje bi se moglo frakirati. U Europi su za taj postupak geološki najprihvatljivija područja Poljske, Francuske i Njemačke. No ukoliko bi se i kod nas detektirala pogodna tla, smatram da bi trebalo dopustiti frakiranje, ali po visokim, njemačkim standardima i uz njihove kriterije – kaže naftni ekspert dr. Davor Štern.

Amerikanci jeftino buše plin i naftu iz šejla, ali Europa u tome vidi moderni Černobil

Sjedinjene Države postat će posve neovisne o uvozu plina, pa će ga čak i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso šokirao je proljetos predsjednike i premijere država članica Europske unije svojom prezentacijom o stanju europske energetike. Naime, europski vođe dogovorili su se na summitu u ožujku da će održati niz tematskih rasprava o strukturnim problemima, ekonomskom rastu i konkurentnosti Europe, a za prvu temu odabrali su energiju.

I tako im je Barroso na summitu 22. svibnja u Bruxellesu otkrio kako je cijena prirodnog plina od 2005. do 2012. godine u Sjedinjenim Državama pala 66 posto, a u Europi se povećala 35 posto. Cijena struje za industriju u SAD-u je pala četiri posto, a u EU je porasla 38 posto.

U trenutku kad je predsjednik Komisije držao svoju prezentaciju, prirodni je plin u Europi u distribuciji bio više nego četiri puta skuplji nego u Sjedinjenim Državama. I to nije bilo sve…

Slajd broj 4 Barrosova predavanja pokazivao je kako Europa danas uvozi više od 60 posto prirodnog plina koji troši, i više od 80 posto nafte, a za 20 godina, kako sada stvari stoje, bit će više od 80 posto ovisna o uvoznom plinu i više od 90 posto o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme, Sjedinjene Države, koje sada uvoze samo deset posto plina, postat će neto izvoznik tog energenta. Svi prisutni šefovi država i premijeri znali su istog trena na što Barroso cilja.

Sjedinjene Države postat će u plinu posve neovisne o uvozu, pa čak će plin i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju “nekonvencionalnog” prirodnog plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

No, šejla ima i u Europi. Prema riječima britanskog premijera David Camerona, ima ga najmanje 75 posto koliko i u SAD-u, pa zašto onda i Europa ne pliva u obilju jeftinoga prirodnog plina, energenta praktičnijeg i čišćeg i od nafte i od ugljena?

Erupcija bunta

“Zašto Amerikanci izvode u šejlu po 10.000 bušotina na godinu”, pitao se javno Cameron, “dok mi u Europi bušimo manje od stotinu? Kad je tako, ne treba nas čuditi da su u protekloj dekadi Amerikanci povećali udjel plina iz šejla u ukupnoj potrošnji sa jedan na 30 posto, dok mi u Europi plaćamo plin u veleprodaji dvostruko skuplje nego u SAD-u…”.

No, Cameronov rezignirani komentar pokazao se ubrzo kao samo vršak ledenoga brijega šokantne podijeljenosti europskih zemalja oko plina i nafte iz šejla, nevjerojatnih hladnoratovskih geopolitičkih intriga, nezamislivih sukoba vodećih stručnjaka za energiju i nepojmljivo udaljenih stajališta interesnih skupina poput zaštitara prirode i industrijalaca. Plin i nafta iz šejla izazvali su veću erupciju strasti i bunta nego svojedobno nuklearne elektrane ili ispuštanje ugljikova dioksida iz najprljavijih termoelektrana na ugljen!

Prirodni plin iz šejla, plitko položenog ispod površine zemlje, počeo se u Sjedinjenim Državama eksploatirati davne 1825. godine. Zahvaljujući tom plinu, gradić Fredonia u saveznoj američkoj državi New York bio je prvi na svijetu osvijetljen komercijalno izbušenim, proizvedenim i isporučenim prirodnim plinom. No, otkriće “konvencionalne” nafte i plina 34 godine kasnije u Titusvillu, oko 90 minuta vožnje udaljenom od Fredonije, bacilo je u zaborav šejl.

Otrovni aditivi u vodi

Iz šejla, kao tankog podzemnog sloja stijene, plin nije moguće vaditi okomitim bušenjem jer se takva bušotina vrlo brzo isprazni, pa je plin iz šejla postao dohvatan tek s razvojem horizontalnog bušenja kroz stijenu i njezinim razlamanjem tekućinom pod visokim tlakom, takozvanim frakturiranjem koje je razradio naftaš George Mitchell. Taj pionir “frackinga”, naftni inženjer, geolog i sjajni biznismen, kojemu Amerikanci mogu zahvaliti obilje jeftinog plina, umro je prošloga petka u Teksasu u 94. godini. Frakturiranje je, međutim, vrlo kontroverzna metoda proizvodnje ugljikovodika.

Za hidrauličko razbijanje podzemnih slojeva šejla koriste se goleme količine vode, prosječno po 17 milijuna litara. U vodu se, u omjeru do dva posto smjese, dodaju pijesak i aditivi. I upravo su ti aditivi problematični: obično se umiješa barem 12-15 vrsta raznih agenata, inhibitora, kiselina, maziva… koji omogućuju dublje prodiranje pijeska u pukotine, lakše istjecanje plina i nafte. Pritom se iz bušotine i plina uklanjaju neželjene tvari poput kisika, željeza ili bakterija.

Većina je aditiva toksična ili potencijalno karcinogena pa je opravdano pitanje što bi se dogodilo kada bi oni dospjeli u podzemnu vodu koju piju ljudi i životinje.
 

 
(jutarnji,vecernji,dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

Da rat između Sjedinjenih Država i ostalog svijeta već traje i da su neprijatelji Washingtona sve opasniji, postoji mnogo dokaza. Jedan od novih američkih rivala je i Europska unija. Naime, postoje pokazatelji da se strazburški “Babilonci” pokušavaju osloboditi američkog tutorstva.

Ljudi koji su skloni vjerovanju u postojanje zakona “sjetve i žetve”, poslije svega što je SAD učinila svijetu, uzimaju u obzir i kletvu poglavice indijanskog plemena Ondanga. Poglavica, profesor na jednom američkom sveučilištu, optužio je 1996. godine s govornice u dvorani hotela “Omni”, u Atlanti, tijekom godišnje konferencije TV mreže CNN, bijelu Ameriku za genocid nad njegovim sjedilačkim narodom. Poglavica profesor je uputio auditoriju zastrašujuće riječi: “Duhovi naših predaka će vas kazniti. Vi ćete ginuti u tuđim ratovima, umirat ćete od teških bolesti, vaši avioni će padati. Vi ste prokleti! “.

S druge strane, neizbježno osvajanje Istoka u režiji Sjedinjenih Američkih Država je u poodmakloj je fazi. Umjesto vojnih jedinica, u ruskim republikama raspoređene su različite zapadne tvrtke. Uzbekistanski zlato preuzela je američka tvrtka “Newmont”.

Pamuk iz Rusije odvozi jedna britanska tvrtka. Kazahstansko “crno zlato” iz Tengiz-a iskorištavaju “British Petroleum” i američki “Chevron”. Kazahstanski plin odlazi preko “Aequitas”, “British Gas” i “Agip” u Francusku, Veliku Britaniju i Italiju itd.. Prisutni su na Tajvanu i Filipinima, u Južnoj Koreji, Japanu …

Tko će platiti “grijehe protiv Boga”?

Stoga se nameće pitanje da li će Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo uspjeti pokoriti još neosvojene države ili će njihova moć, zbog neprestanog rasipanja energije, u međuvremenu splasnuti. Jer, kako savladati niz: Sirija, Iran, Indija, Kina, Rusija?

Teško je procijeniti koliko je dolara potrebno da bi se srušio koncept privilegirane “isturene obrane”, ali je cijena vjerojatno manja od cijene jedne američke flote, možda manja i od cijene jednog visokoenergetskog sustava kakav je nosač zrakoplova. U svakom slučaju, rijetko tko u svijetu ne zna da je potrebno, da bi se navedeni koncept učinio nemoćnim, angažirati mnogo manje ljudi i sredstava nego što je uloženo u njega i uključeno u njegovu realizaciju. To zna cijela američka nacija. Upravo stoga građani SAD žive u strahu – plaše se osvetnika – budući da pripadaju državi koja je često činila genocidne odmazde.

Da njihova strepnja nije bez osnove, pokazuju riječi talibanskog vođe Mohamed Mula Omar-a izgovorene neposredno poslije terorističkog napada na newyorkške nebodere i Pentagon, u rujnu 2001. godine: “Amerika je vrlo jaka. Čak i ako je dva puta jača, ili dva puta tolika, ona ne može biti dovoljno jaka da nas porazi. Istinski vjerujemo da nam nitko ne može nauditi, ako je Bog s nama”.

Budući da su pripadnici vjerski fanatiziranih snaga mentalno spremni za sve vrste asimetričnih ratova, značajno je, na Zapadu često ponavljano mišljenje, da oni doživljavaju svoju dogmu u svim pojavnim oblicima društvenog života kao nepromjenjivu i nepomirljivu, i da nemaju nikakvog obzira prema razumu, nauci i ljudskom iskustvu. Stoga mnogo znači i analiza uglednog Charles Krauthamera:

“… Ljudi koji imaju volju ubiti na tisuće nevinih dok istovremeno ubijaju i sebe, nisu kukavice. Oni su smrtonosni, opaki ratnici, i treba ih tretirati kao takve. Niti su njihovi akti besmisleni. Oni imaju izvanredan cilj – da osvete navodne povijesne zablude i da bace velikog Sotonu na koljena … “.

Tako su washingtonski “mudraci”, zbog “vitalnih interesa” i primjene “metoda prljavog Harryja”, na temelju kojih se ostvaruju njihovi ciljevi, paradoksalno stvarali za njih vjerojatno nesavladive snage.

Zato nije čudno što su se nakon postavljanja bombe u Oklahomi pojavile tzv. marširajuća milicija. Jedna od njih je Milicija Montane (POM), koja uvježbava svojih 12.000 pripadnika za gerilsko ratovanje i drugu nekonvencionalnu taktiku u okviru priprema za odupiranje neminovnom napadu savezne vlade SAD s namjerom da im oduzme naoružanje i da ih liši neotuđivog prava na nošenje oružja.

Ta milicija, slično michigenskoj, u priručnicima i na druge načine objašnjava kako se izrađuju bombe i bodri istomišljenike da se pripreme za nastupajuću apokalipsu, koja će sigurno zahvatiti Sjedinjene Države kao odmazda za njihove “grijehe protiv Boga”.

Možda je arhetipska, podsvjesna grižnja savjesti razlog što, prema podacima s Interneta 95 % posto Amerikanaca ima probleme sa snom, a 54 % posto ima ozbiljan poremećaj sna. Taj fenomen čini se razumnim, jer ukoliko netko postane moćniji od SAD te uzvrati istim (američkim) pristupom, neće proći mnogo vremena do modeliranja sličnog “obrambenog sustava” s namjerom da se nadvlada i poništi američka svekolika ekonomska, politička i vojna nadmoć.

Uostalom, o postojanom “američkom strahu” najbolji pokazatelj su riječi Tom Ridge-a, ravnatelja za unutarnju sigurnost Sjedinjenih Država, izgovorene 4. prosinca 2001: “SAD je ponovno u stanju maksimalne pripravnosti, zbog informacija da slijedi novi teroristički napadi”.

Apsolutistička i nepromišljena politika

Da rat između Sjedinjenih Država i ostalog svijeta već traje i da su neprijatelji Washingtona sve opasniji postoji mnogo dokaza. Jedan od novih američkih rivala je i Europska unija. Naime, postoje pokazatelji da se strazburški “Babilonci” pokušavaju osloboditi američkog tutorstva.

Naime, povjerenik Europske unije Chris Patten pridružio se Noam Chomskom i nazvao američku politiku u svijetu “apsolutističkom i nepromišljenom”. Ipak, o sve manjoj podudarnosti interesa SAD i Europske unije najpouzdanije svjedoči suprotstavljanje Njemačke i Francuske (i Rusije) ideji SAD da se po svaku cijenu u ožujku 2003. godine napadne Irak.

To suprotstavljanje, po svemu sudeći, može biti presudno za budućnost planeta jer ukazuje na novi balans snaga i nova razmještanja centara moći. Europa je smogla dovoljno snage reći NE! američkom shvaćanju globalizacije.

Demokratski paradoks SAD

Kada se razmišlja o opstanku američkog obrambenog koncepta treba imati u vidu i to da SAD svakodnevno stvara, svakako ne klasične, unutarnje neprijatelje u procesima afrikanizacije, islamizacije i hispanizacije, i da pravi Amerikanci ubrzano nestaju.

Naime, poznato je da se tzv. američka nacija pretvara u multietničko društvo, budući da su 1998. godine prvi put u toj državi hispanskim djeca nadmašila po broju tamnoputu djecu (samo tijekom jedne generacije postotak bijele djece opao je sa 74% na 66% posto od ukupnog broja djece u Sjedinjenim Državama).

Zbog svega toga normalno je što Amerikanci svugdje vide neprijatelje i teroriste i što im je sumnjiv svaki “kupljeni mozak” koji se priklonio Zapadu u “odljevu mozgova”, jer bi u određenoj situaciji mogao osvetiti za štete nanesene narodu iz kojeg potječe.

Svako spominjanje “američke demokracije” podsjeća na “američke demokratske paradokse” i istinu da je washingtonski režim:

1) plašio vlastiti narod famoznim upozorenjem “Rusi dolaze”;

2) uveo doktrinu politički korektnog izražavanja, prema kojoj se zna koje riječi smiju, a koje ne smiju koristiti;

3) izmislio model formiranja nacije u kojem se nacionalno sivilo uspostavlja proporcijalnim priljevom stanovnika iz cijelog svijeta i da kontroliranim prijemom novih državljana stvaraju šablonizirane ličnosti;

4) stvorio tisuće sekti ne bi li raspršili energiju samosvjesnih naroda;

5) dozvolio da FBI i CIA surađuju sa serijskim ubojicama;

6) stvorio međugrađansko nepovjerenje, uvjete za međusobne obračune, praćenja i obmanjivanja i uspostavio unutarnju špijunažu;

7) pod velom “građanskih sloboda i demokracije”, pritajili najgrublji oblik rasizma, diskriminacije i netolerancije;

8.) prisvojio pravo ostalim državama u međunarodnoj zajednici neprestano nameću i postavljaju uvjete za ponašanje i život

9) uspostavio špijunsku kontrolu nad komunikacijama i kripto-sustavima 120 država u svijetu koja obuhvaća i njihove saveznike itd..

Mentalno pripremanje svijeta

Amerikanci su, zapravo, međusobno najsumnjiviji, jer su oni skup tragača za zlatom i “američkim snom” privučen dolarima. Kada bi Amerikance međusobno posvađali, kao što oni zavađaju druge, najvjerojatnije bi imali građanski, vjerski i rasni rat i na nosačima aviona. Isto tako, ne bi bilo čudno da netko odluči na njihove “ulaske u mozak” odgovori ulaskom u njihov mozak.

Na američki razlog i pokušaj da se mentalno priprema svijet odgovorili su mentalni teroristi. Jean Baudrillard, francuski filozof, opisao je u jednoj radio-emisiji ljude bombe. Oni su do 11. rujna spavali u američkim predgrađima, čitali zadatke i proučavali u krugu svoje obitelji one koje će napasti.

Jednog dana probudili su se kao tempirane bombe: “Savršeno vladanje ilegalnim životom je jednako terorističko kao spektakularni čin napada na New York. Jer, ono baca sumnju na bilo koju individuu: Zar bilo koje bezopasno biće nije moćni terorist (svaki avion postaje također sumnjiv) i u suštini to je istina “.

Što će se događati ubuduće vjerojatno nagovještava odluka pedesetčetvoročlanog tijela UN, koje je 8. svibnja 2001. oduzelo Sjedinjenim Državama mjesto u Komisiji za ljudska prava sa sjedištem u Ženevi, a potom i mjesto u Odboru za kontrolu narkotika Ujedinjenih naroda. Još je značajnija činjenica da su članice UN 11. travnja 2002. godine, ratificirale Rimski statut tribunala za ratne zločine koji će goniti sve agresore, optužene za genocid, ratne zločince i zločince protiv čovječnosti.

Statut Međunarodnog kaznenog suda u Haagu stupio je na snagu. Sud će se baviti genocidom, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i, eventualno, agresijama. Rimski sporazum, na temelju kojeg je osnovan sud, stupio je na snagu 1. srpnja 2002. godine. Međutim, Sjedinjene Države i Vijeće sigurnosti UN postigli su 13. srpnja 2002. godine “kompromis”.

Prema tom dogovoru, vojnici SAD bili su izuzeti od suđenja u Međunarodnom kaznenom sudu slijedećih godinu dana. Istog dana američki veleposlanik u UN John Negroponte izjavio je: “Sjedinjene Države nikad neće dozvoliti da sud uhiti ijednog Amerikanca”. Ponovio je to istim riječima i američki predsjednik George Bush Jr. 19. srpnja 2002. godine.

Očekivalo se da će taj sud suditi svima koji se ogriješe o međunarodno pravo, a to znači i Amerikancima. Čak je u intervjuu za španjolski list “La Vanguardia” Javier Solana u vezi s novim kaznenim sudom rekao: “Stalni međunarodni sud za ratne zločine nadležan je i za zemlje koje nisu ratificirale sporazum o njegovom osnivanju”. U stvari, SAD još jednom je potvrdio da ih ne interesura pravo malih zemalja i da negiraju svaku ravnopravnost.

Mada američka administracija priznaje samo svoju moć, očevidno postoje prve naznake da se stvara klima za suprotstavljanje izrođenoj sili. U tom smislu, značajna je i optužba “Amnesty International” da su SAD enklava za zaštitu ljudi koje je počinila zločine u drugim zemljama: “Tamo je zaštićeno više tisuća ljudi koji su osumnjičeni za mučenja, unatoč zakonu usvojenom u SAD 1994. godine, prema kojem se osuđuje tortura “.

“Napad na jednog Amerikanca je napad na sve”

Prihvaćanje neprihvatljivog je rezonski problem. Može se reći da je Donald Rumsfeld razborito rekao: “Ne prihvaćaju svi namjere Amerike i ne poštuju iste vrijednosti”. To je istina, jer mnogi u svijetu tumače američki pristup sigurnosti – “da SAD mora braniti svoj ​​način života, štititi sigurnost svih Amerikanaca i sigurnost svojih saveznika i prijatelja” – kao nastojanje SAD-a da dominira svijetom.

Pod zaštitom svih Amerikanaca i njihovih prijatelja podrazumijeva se da se snage SAD nalaze svuda po planeti. Uostalom, često se objavljuju tumačenja da samo Amerikanci ne žele vidjeti i prihvatiti da su njihovi sugrađani i predstavnici u drugim državama zaštićeniji od svih drugih jer su zaštićeni i kada čine zločine. Nameće se pitanje: čije je stajalište potvrdio George Bush Junior na svoj 56. rođendan kada je izjavio, kao da je smislio iskaz za bilbord: “Napad na jednog Amerikanca je napad na sve”?

Naravno, priča o planetarnom (ne) razumijevanju “američkog paradoksa” tu se ne završava. Naime, da bi ostvarila svoj san, američka administracija je već smislila Strategiju dominacije od 2015. godine. U njoj su razrađene četiri nove operativne koncepcije: dominantni manevar, precizna djelovanja, sveobuhvatna zaštita i fokusirana logistika. Stručnjaci u Pentagonu računaju da će navedene koncepcije odražavati suštinu informatičkog i nanotehnološkog doba u vojnoj sferi. Na taj način, očevidno je, da pokušavaju zadržati ulogu kontrolora svijeta. Pri tome ne brinu da li je riječ o još jednom neostvarivom konceptu. Zar to isto nisu pokušali svi stvaraoci poznatih imperija?

Za rušenje bilo kojeg koncepta – to je prirodni zakon – dovoljno je da se objedini ili stvori kritična masa njegovih protivnika. Neshvatanje i nerazumijevanja nisu specijalitet američkih globalista. Svakodnevno nerazumijevanje je opasno, budući da se izražava na svim razinama i da je uzrok mnogih sukoba, posebno kada je riječ o ratovima i obrani. U svim znanstvenim krugovima postoji tzv. terminološko nerazumijevanje.

Vojni znanstvenici, na primjer, ne mogu dogovoriti što je to strategija i gdje treba taj pojam smjestiti u klasifikacijama. Da li je pojam strategija općenitiji ili posebniji od pojma doktrina?

Na doktrinarnoj razini postoji konfuzija u svezi sadržaja doktrine obrane (državna doktrina). U regulativi su stoljećima izgrađivani i prihvatani modeli često miješani. Čak su i principi postali promjenjivi i nejasni. U praksi ljudi sve manje vode računa o tome što će reći i kaos često počinje od riječi “mi”. Jer, kao što je rečeno, kada nacionalist kaže “mi” misli na svoj narod, a internacionalist i nadnacionalist – na sve građane.

Budući da je riječ o suptilnim rješenjima i nepostojanju ustaljenih i poštovanih principa, očevidno je da slijedi opća pometnja. Uostalom, oni koji sve više imaju problema s nedostatkom znanja pokušat će voditi ratove znanja, koje su prvi nagovijestili Alvin i Heidi Toffler.

Ključ je u neznalicama

“American paradoks” prilikom ostvarenja “američkog sna” postaje svojina svijeta. Problem je to što njegovu suštinu čine sveopće nerazumijevanje, neiskrenost i konfuzija. (Raz) umni ljudi, razmišljajući o nesigurnoj sutrašnjici, imati će i dalje natproblem: kako se neznalicama kaže da su neznalice, kad se u njihovim mozgovima nalazi ključ za razrješavanje paradoksa?

Svi čije su imperije pale nikada nisu shvatili zašto im se to dogodilo baš kada su bili najmoćniji i najpametniji.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Internet televizija i portal World Truth objavila je popis najkontroverznijih svjetskih korporacija koje svojom konspirativnom i agresivnom politikom daju obol konceptu teoretičara zavjere zvanom ‘Novi svjetski poredak’. Popis smo prilagodili sukladno broju tužbi i fatalnosti njihovog djelovanja prema prirodi i čovjeku nauštrb moći i profita. Ovaj popis smo primjenili i na Hrvatsku i ocjenili potencijalnu opasnost od strane ovih kompanija.

Popis najkontroverznijih svjetskih korporacija

Želja za profitom i izbjegavanje osnova radne etike nisu nimalo strani brojnim korporacijama i pojedincima kroz povijest. Iako se takva agresija, bilo nad ljudima ili planetom, danas smatra normalnom zbog kapitala, ovakav način reakcije kad tad će se svima obiti o glavu. Donosimo vam razinu opasnosti koju može imati Hrvatska i njezini građani od strane ovih kompanija. (ocjena 1-5,najmanja opasnost prema najvećoj)

15. Caterpillar Inc.

Kompanija najpoznatija po proizvodnji traktora, kamiona i teških strojeva usko surađuje s američkom vojskom po pitanju vozila, brodova i podmornica. Izraelci pak naručuju zloglasne buldožere s kojima uništavaju palestinska naselja u pojasu Gaze. Najpoznatiji slučaj je onaj kada je pregažena Rachel Corrie, aktivistica koja je stajala u živom zidu ispred doma višečlane palestinske obitelji. Što se zaštite okoliša tiče, tu su poznati kao tvrtka koja najčešće plaća globe i kazne zbog onečišćenja, a danas je vodeći financijer ‘U.S. Global Leadership Coalition’ udruge za lobiranje koja promiče američke interese u međunarodnoj politici. Na taj način Caterpillar monopolistički lakše zauzima nova tržišta razvijenih zemalja.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

14. Smith & Wesson

Najveći američki proizvođač ručnog oružja i manjih strojnica iz Springfielda najpoznatiji je po pištoljima i revolverima, poput legendarnog Magnuma Prljavog Harryja. Kroz povijest je ova tvrtka neizravno zaslužna za milijune žrtava, a predrasuda je da je koriste samo policija i državne agencije. Naime, u studiji najpopularnijeg oružja kriminalnog miljea pobjedu je glatko odnio S&W .38 Special, a šesto i sedmo mjesto je također njihov proizvod. Statistika je poražavajuća i kada se pogleda činjenica da je S&W oružje češće korišteno u kriminalnim radnjama nego u samoobrani. Problem je dostupnost oružja, a S&W očito svoje čini najlakšim za kupovinu. Na ovim prostorima se kupuje najviše rusko oružje, a građani još i od rata imaju previše oružja po kućama, tako da ova kompanija uopće ne predstavlja nikakvu opasnost za Hrvatsku.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

13. ‘Ringling Bros. and Barnum & Bailey’ Cirkus

Grana zabave koja je u Hrvatskoj donekle iščeznula je u Americi zloglasna zbog zlostavljanja divljih životinja. Zanimljivo je da je Američko društvo za prevenciju okrutnosti prema životinjama prošle godine cirkusu platilo čak 9.2 milijuna dolara odštete zbog ‘urote i uništavanja legalnog poslovanja tvrtke’. To dovoljno govori o njezinoj moći, a danas je još više utjeran strah prema borbi s menadžmentom organizacije. Lav Clyde je 2004. umro zbog loše ventilacije u prijevoznom sredstvu, slonove se zlostavlja i trese elektrošokovima, a tragični primjeri su i divljanje slona Tykea na Havajima s mrtvim krotiteljem i napadom na publiku, te stotine mrtvih gledatelja prilikom požara 1944. Da nema ove tvrtke, smatra se da bi cirkus odavno nestao iz javnog života.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

12. Coca Cola

Uz proizvođače cigareta, najomiljenija svjetska korporacija kod širokih masa. Gotovo jedini pravi okršaj vezan uz djelatnost (izuzev aspartamske Cole Zero i Cole Light) ova kompanija održava u Indiji. Tamo su optuživani za uništavanje lokalnih bioraznolikosti, a troše i milijune litara vode dnevno dok deseci tisuća mještana istovremeno tijekom suše nemaju pristupa tekućini. Suočili su se i s optužbama zbog nepravilnog odlaganja otpadnih voda i trideset puta više koncentracije kancerogenih kemikalija. 2001. su optuživani i za unajmljivanje paravojske u Kolumbiji, tuženi su i za nepravilno oglašavanje, no to i dalje ne narušava popularnost diljem planete. Hrvatska je kao bivša socijalistička zemlja prihvatila Coca-Colu, kapitalizam i američki način života – objeručke! Širenjem svijesti o zdravoj prehrani, Coca-Cola u zadnje vrijeme u Hrvatskoj je moglo bi se reći u znatnom gubitku, što se izmeđuostalog može reći i po maloprodajnim cijenama proizvoda ove kompanije. Mogli bi reći da je opasnost prošla.
Opasnost po Hrvatsku: 3/5

11. Phillip Morris

Najveći svjetski proizvođač cigareta svoje proizvode reklamira kao ‘opasnost od raka’ i ‘mogući uzrok za poteškoće u razvoju nerođene djece kod majki koje puše za vrijeme trudnoće’. Dim cigarete sadrži 43 poznata karcinogena uz 4.000 kemikalija i aditiva, uključujući ugljični monoksid, formaldehid, vodikov cijanid, nikotin, amonijak i arsen. Nikotin uzrokuje ovisnost, a čikovi cigareta često dopru do slanih ili slatkih voda gdje ispuštaju štetne kemikalije. Pušenje je možda štetno za zdravlje, ali je svakako dobro za imidž.

Opasnost po Hrvatsku: 3/5

10. DeBeers

Ukoliko isključivo gledamo destrukciju zbog profita, DeBeers je na samom vrhu popisa. Afrički ‘krvavi’ dijamanti njihov su djelokrug i pri tome doslovce ‘gaze’ sve pred sobom. UN im je tek 2000. godine počeo otežavati djelatnosti nastale na temeljima i radu kontroverznih magnata Cecila Rhodesa i Ernesta Oppenheimera s početka prošlog stoljeća. Otvoreno financiranje terorizma u Angoli, Sierra Nevadi i Kongu, nasilno uklanjanje lokalnog stanovništva s dijamantnih nalazišta u Botswani i monopol na cijene dijamanata samo su neki od čitavog niza kontroverzi što okružuju ovu multinacionalnu kompaniju iz najgorih noćnih mora.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

9. Halliburton

Tvrtka o kojoj dovoljno govori činjenica da joj je bivši CEO Dick Cheney, a današnji David Lesar, osoba koja je zbog uspješnog poslovanja tijekom invazije na Irak dobila bonus od frapantnih 42 milijuna dolara. Naravno, djelatnost joj je iscrpljivanje nafte, a posao su preko Cheneya dobili kao ‘nagradu novoj iračkoj vlasti i pomoć pri pumpanju i distribuciji’. Kao sukob interesa nije prepoznata niti odšteta za odlazak novopečenog potpredsjednika SAD-a od 36 milijuna dolara koji je odmah po napadu na Irak zbog oružja za masovno uništenje posao uručio svom zadnjem poslodavcu. Tužbe prema Cheneyu zbog korupcije KBR i Halliburton platili su Nigeriji iz vlastitih sredstava, priča se o umiješanosti u ekološku kataklizmu u Meksičkom zaljevu, a svoje radnike u Iraku su često prepuštali silovanjima i napadima na konvoje kamiona.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

8. Nestle

Tvrtka poznata po Nescaféu, Kit-Kat-u, Nesquiku i zločinima protiv prirode i čovjeka. Uništavanje prašuma u Borneu, narušavanje staništa ugroženih orangutana, ilegalna trgovina mlijekom u Zimbabveu, prodaja štetnog mlijeka za dojenčad u državama u razvoju, melamin u kineskom mlijeku, ekomanipulacije i lažna oglašavanja, epidemije Escherichia coli, prisilni dječji rad i izrabljivanja, flaširanje vode i najnovija afera vezana uz konjsko meso samo su dio bogate lepeze optužbi i skandala. Nestle unatoč optužbama odbija odgovornost te nesmetano nastavlja rad bez konsekvenci. Nestle uvozi kakao sa farmi u Africi i Južnoj Americi gdje je radna snaga plaćena dnevno par dolara. Nestle kao EU kompanija je u Hrvatskoj rasprostranjena, i svako malo se proizvodi Nestle-a povlače sa polica.

Opasnost po Hrvatsku: 4/5

7. BP – British Petroleum

Vjerojatno broj jedan u svijetu korporacija ako se priča o nesrećama i velikim aferama. Šesta su multinacionalna kompanija po vrijednosti (iza Exxona, Shella, Wallmarta, Sinopeca i Kineske nacionalne naftne kompanije). 2010. su gotovo uništili Meksički zaljev uz ‘masakriranje’ flore i faune, a u brojnim nesrećama stotine radnika su kroz desetljeća izgubili živote. Poznati su i kao najveći onečišćivači okoliša, puštaju otrove i toksine u zrak, bacaju toksične otpade na Aljasku, a uz to sve plaćaju paravojske i milicije u nestabilnim državama za čuvanje naftnih nalazišta. Uz sve to plaćaju političke kampanje, na lobiranje troše desetke milijuna dolara, te ih se često optužuje za manipulacije cijena naftnih derivata – zaista zavidan broj prijestupa, čak i za korporativni milje.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

6. Pfizer

Teško je pričati o zloglasnim korporacijama, a u izbor ne ubaciti farmaceutsku mašineriju. Pfizer je najveća svjetska farmaceutska korporacija, a 2009. je aktivno sudjelovala u najvećem zdravstvenom skandalu u povijesti SAD-a. Tada su platili i najveću odštetu u povijesti zbog ilegalne trgovine lijekovima. Poznati su i po pokusima u Nigeriji gdje su, nezadovoljni životinjama kao ‘pokusnim kunićima’, za daljnje eksperimente upotrebljavali djecu. Deseci malih Nigerijaca su odmah umrli, a ostali su zbog lijeka trovafloxacina ostali mentalno i fizički zaostali. Ranije su optuživani i za kreiranje tajnih GMO virusa, a poznati su i po uništavanju okoliša (u čemu su među deset u SAD-u) dok političku podršku osiguravaju već uhodanim principom – sponzoriranjem kampanja i lobiranjem. U Hrvatskoj je ovo jedna od najvećih farmaceutskih kompanija zajedno uz švicarski Novartis.
Opasnost po Hrvatsku: 4/5

5. Tyson

Drugi najjači svjetski proizvođač piletine, govedine i svinjetine, iza brazilskog JBS-a. Čitav niz afera ih svakodnevno potresa, a možemo izdvojiti očajne uvjete uzgoja, brutalna klanja i plinske komore u kojima dnevno umire stotinjak tisuća životinja, uporabu antibiotika, steroida i GMO hrane kao prehrane, odbijanje testiranja mesa, uništavanje okoliša i zagađivanje otpadnih voda, iskorištavanje ilegalnih doseljenika, zaraze salmonelom itd. Uz sve to optuživani su i za trovanja čitavih sela amonijakom – gotovo nevjerojatan niz prijestupa koji bi se doslovno mogao nastaviti unedogled. Ukoliko TTIP sporazum dođe na snagu, Hrvatska bi mogla pretrpiti velike posljedice preko uvoza hrane iz SAD-a, koja je većinom GMO, ili je hranjena GMO hranom radi uzgoja. Ocjena opasnosti će tada biti puno veća.
Opasnost po Hrvatsku: 1/5

4. Monsanto

Kada je Monsanto relativno nisko plasiran s obzirom na medijsku eksponiranost afera, onda možete pretpostaviti kakve su tek korporacije na zlatnom postolju. Zanimljivo, kada ovu korporaciju provjerite na Wikipediji, gotovo 80% cijelog teksta otpada na kontroverze. U čitavom moru protuzakonitosti vrijedi istaknuti plasiranje neprovjerene GMO tehnologije na tržište, korupcija i lažiranje znanstvenih eksperimenata i zakonodavaca, lažno oglašavanje, uništavanje biološke raznolikosti i poljoprivrednih zemljišta, prodaja ‘terminator’ sjemena, prodaja zloglasnog ‘Agensa Orange’, bacanje visokotoksičnog otpada u okoliš, devastacija podzemnih voda, odlaganje žive u usjeve, manipulacija farmerima i brojnim samoubojstvima, iskorištavanje djece i roblja… Gotovo je bespredmetno dalje nabrajati, a djeca ovu tvrtku obožavaju zbog financiranja Disneylanda diljem svijeta – zaista odvratno i perfidno! U Hrvatskom kao i u svim zemljama Balkana su se počele otvarati podružnice kompanije Monsanto, GMO sjeme se donira poplavljenim područjima….itd. Vrlo agresivna kampanja.
Opasnost po Hrvatsku: 5/5

3. Dyncorp

Privatna vojna kompanija koja 96% poslova dobiva od američke Vlade – samim time štite američke interese, obavljaju prljave poslove, a SAD svu krivnju prebacuje na njih. Moderni plaćenici tako su u Bosni optuživani za seksualna podvođenja i pedofilske lance, u Iraku djeluju gotovo samostalno te troše američki državni proračun bez pravdanja, brutalno se odnose prema domicilnom stanovništvu u siromašnim državama gdje ratuju protiv pobunjenika ili vlasti, ovisno o isplati, a tuženi su čak i za špricanje lokalnog stanovništva štetnim herbicidima. Kako im djelatnost nije ni najmanje transparentna, teško je utvrditi dokle seže njihova samostalnost, ovlasti i paravojna aktivnost. Svjetski su broj jedan kada su u pitanju direktni okršaji s ljudima. Hrvatska kao članica NATO saveza uskoro može očekivati više vojnih baza i utvrđivanje NATO granice prema Rusiji.

Opasnost po Hrvatsku: 3/5

2. Exxon Mobil

Najbogatija, najutjecajnija i najmoćnija korporacija na svijetu direktno je naslijeđe Johna D. Rockefeller-a i njegove kapitalističke ekspanzije. Poznati su po najvećoj naftnoj havariji iz 1989. kada je isteklo jedanaest milijuna galona nafte u Kanalu Princa Williama na Aljasci pri čemu je uginulo čak 250.000 ptica, a sudstvo SAD-a je Exxon primoralo na plaćanje smiješnih 500 milijuna dolara odštete. Nešto manje katastrofe prouzročili su u Brooklynu, Baton Rougeu, rijeci Yellowstone i brojnim drugim lokacijama. Šesti su zagađivač atmosfere u SAD-u, jedan su od najvećih krivaca kada se priča o ljudskom faktoru u globalnom zagrijavanju, a najveći su financijeri pokreta i studija koje osporavaju globalno zatopljenje. Poznati su i po brojnim incidentima u kojima su unajmljivanjem lokalne vojske (poput indonezijske) stvorili nekontrolirane grupacije koje su silovale, mučile i ubijale po selima. Kada je u pitanju šteta po planetarni ekosustav, Exxon gazi konkurenciju. U Hrvatskoj Exxon nije toliko popularan osim po bušenju nafte u Jadranu, no i u budućnosti možemo biti mirni od strane ove kompanije jer se za ovo područje bore isto tako i ruske kompanije, te europske.

Opasnost po Hrvatsku: 3/5

1. Chevron

Teško je zamisliti da može postojati i gore od do sada nabrojanog, ali je tu Chevron da demantira. Ova multinacionalna kompanija doslovce je upropastila čitavu državu Ekvador gdje je kroz dvadeset i jednu godinu osamnaest milijuna galona toksične vode pustila u prašume, uništavajući na svom putu floru, faunu, živote lokalnih farmera i njihovih potomaka kroz sve buduće generacije. I u SAD-u su odgovorni za uništavanje vodnih zaliha u Kaliforniji, a u Nigeriji su platili miliciju da masakrira prosvjednike zbog demonstracija oko zagađenja okoliša i zraka. Na kraju su im i spaljena i sela da bi se lakše prikrili tragovi njihovog postojanja. Kroz povijest su osuđivani za urote oko promjena legislative da bi gradovi prešli na veće potrošače benzina u javnom prijevozu, u Indoneziji su zatajili milijarde dolara poreza, korumpiraju i lobiraju protiv ekoloških automobila te onemogućavaju razvoj tehnologije suprotan onom kojeg prodaju, lažiraju razvoj i primjenu tehnologije protiv zagađenja, zapalili su najveći nacionalni park na Bangladešu, odgovorni su za naftnu havariju kod Rio de Janeira, uplatili su Republikancima za kampanju 2.5 milijuna dolara… Nakon ovog nabrajanja nema niti potrebe zaključiti ili analizirati izbor.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

 
 
(blog.vecernji.hr/uredio i analizirao:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12938"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]