Talijanska vlada želi donijeti novi zakon koji bi osporili nadzor središnje banke nad zlatnim rezervama zemlje

Rim poziva na javno vlasništvo nad nacionalnim zlatom.

Vladajuća koalicija pokreta 5-Zvijezdica i stranke Liga predložila je dva zakona koja su izazvala kontroverzu diljem zemlje oko financijskog i monetarnog sustava zemlje.

Jedan nacrt zakona može, kako se izvješćuje, obvezati vlasnike središnje banke da prodaju svoje dionice talijanskoj riznici po cijenama iz 30-ih godina prošlog stoljeća, dok je drugi zakon predviđen za proglašenje talijanskih državljana vlasnicima zlatnih rezervi Banke Italije.

“Zlato pripada Talijanima, a ne bankarima. Spremni smo boriti se svugdje u Italiji i po potrebi dovesti Talijane na ulice” – izjavila je Giorgia Meloni, šefica oporbene stranke “Braća Italije”, kako navodi Wall Street Journal.

Pokret 5-Zvjezdica i stranka Liga su nedavno okrivili sadašnji bankarski sustav upravljanja monetarnim sustavom zemlje za gubitke malih pojedinačnih investitora uzrokovane nedavnim stečajem nekoliko talijanskih financijskih institucija.

Prema vladinim dužnosnicima, središnja banka nije uspjela održati odgovarajući nadzor nad bankovnim sustavom zemlje tijekom posljednje krize koja je ugrozila cijeli monetarni sustav eurozone.

“Ako ste na svojem tekućem računu u crvenom, to je zato što ljudi koji su trebali kontrolirati stvari nisu to učinili” – izjavio je u veljači zamjenik premijera i ministar unutarnjih poslova Italije Matteo Salvini.

Talijanska banka, koja ima u posjedu 2.534 metričkih tona zlata vrijednog oko 102 milijarde dolara, trenutno uživa potpunu neovisnost, a cijeli proces donošenja odluka apsolutno je autonoman od vlade.

“Potrebna nam je promjena kursa u Banci Italije ako razmislimo o onome što se dogodilo posljednjih godina” – izjavio je ranije ove godine zamjenik talijanskog premijera Luigi Di Maio, pozivajući na zamjenu sadašnje administracije regulatora.

U veljači je talijanska vlada predložila prodaju dijela zaliha zlata u zemlji kako bi se izbjeglo povećanje poreza na dodanu vrijednost (PDV), planirano za 2020. godinu. Salvini je dao pozitivnu ocjenu plana, nazivajući tu ideju zanimljivom.

Međutim, predsjednik zemlje Sergio Mattarella ne podržava taj prijedlog. Prema riječima šefa države, vlada bi trebala izbjegavati miješanje u rad neovisnih državnih tijela, kao što je Banka Italije, koja ne može prihvatiti upute vlada.

Koalicijska vlada u potpunosti podupire javno vlasništvo nad zlatnim rezervama, a uz potporu stranaka koje čine 60 posto zastupnika, a nacrt zakona očito ima sve šanse da bude odobren.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Izgleda da će talijanska koalicijska vlada ukinuti talijansku središnju banku i strpati u zatvor bankare koje su uključeni u kriminalne djelatnosti

Zamjenik talijanskog premijera Matteo Salvini najavio je plan koji je uslijedio nakon upozorenja u petak od strane američke banke Bank of America koja predviđa veliku krizu na talijanskim tržištima u naredne 3 godine “zbog ubrzanja globalnog populizma putem oporezivanja, regulacije i intervencija vlade”.

Matteo Salvini, glasnogovornik anti-imigrantske stranke Lega, rekao je da bi Banka Italije i Consob, regulator tržišta dionica u zemlji, trebali biti zatvoreni, prije nego da se smijeni jedna ili više osoba, ili drugim riječima da bi se trebali eliminirati “prevaranti” koji su nanijeli gubitke talijanskim štedišama trebali “završiti u zatvoru na duže vrijeme”.

Kako se primjećuje, ova najnovija borba protiv financijskog establišementa u Italiji je došla kroz sve veću svađu dvije koalicijske stranke koje se međusobno svađaju zbog spekulacija da bi Salvini mogao održati izbore kako bi postao jedini vođa Italije, i koje se pripremaju za međusobno sučeljavanje na europskim parlamentarnim izborima u svibnju.

U međuvremenu, oba čelnika također su povećali svoje napade na ciljeve koje uključuju EU i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Potvrđujući rastuće neprijateljstvo između dva koalicijska partnera, stranke Liga i Pet zvijezda se otvoreno prepiru oko budućnosti alpske željezničke pruge i migracija, dok su oba čelnika stranaka obnovila napade protiv Francuske koji su kulminirali sastankom sa vođom prosvjeda “Žutih prsluka” i ministriom Di Maiom koji su pokrenuli diplomatsku krizu.

Kriza je potaknula da Franscuska povuče svojeg veleposlanika iz Italije.

Najnovija verbalna kriza u središtu talijanske Banke u subotu uslijedila je nakon što su središnji bankari izdali dodatne pesimistične prognoze gospodarskog rasta za ovu godinu u usporedbi s brojevima koji podupiru državni proračun.

Kao što smo izvijestili prošlog mjeseca, Italija je ušla u tehničku recesiju u drugoj polovici 2018. godine, pri čemu je Banka Italije smanjila svoju prognozu BDP-a za 2019. na 0,6% u usporedbi s prognozom od 1% koju je napravila vlada.

Istodobno, Europska komisija smanjila je prognozu BDP-a u Italiji s 1,2% na razinu granične recesije od 0,2% za cijelu godinu, ukazujući na to da prognoziranje proračunskog deficita Italije neće biti samo ponovljeno, nego će se ponovno pojaviti kao žarište obnovljenih napetosti između Rima i Bruxellesa u narednim mjesecima.

U međuvremenu, čelnik ECB-a Mario Draghi, bivši bivši guverner talijanske Banke i član Bilderberg grupe, prošle je godine upozorio kako je neovisnost središnje banke pod prijetnjom populističkih vlada, koje nemaju izravnu vezu s Italijom. Ako Salvini učvrsti svoje de facto talijansko vodstvo na predstojećim izborima, to bi zakompliciralo život talijanskoj središnjoj banci.

U međuvremenu, Di Maio i drugi ministri stranke “5 Zvijezda” kazali su kako žele blokirati Luigija Federica Signorinija, zamjenika glavnog ravnatelja Italijanske banke, da ponovo obnovi svoj mandat, navodi list La Repubblica. List je izvijestio da je talijanska vlada podijeljena po tom pitanju.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Ruska središnja banka izvijestila je o kupnji 8,5 milijuna unci zlata u siječnju i studenom 2018. godine

Sa trenutnim zalihama od 67,6 milijuna unci zlata Rusija je sada peti najveći svjetski posjednik zlata iza SAD-a, Njemačke, Francuske i Italije.

Kina je pala na šesto mjesto jer je zabilježila samo jedan porast zaliha zlata u više od dvije godine – i sada ima 59,6 milijuna unci u prosincu 2018., nakon 59,2 milijuna unci koliko je imala u listopadu 2016. godine.

Industrijski izvori izjavili su za Reuters da su zapadne sankcije protiv Rusije potaknule kupovinu zlata u zemlji koje je trenutno na rekordnim razinama zaliha.

Jedan od razloga zbog kojih se ruska središnja banka kladila na žuti metal bila je to što se zlato ne može zamrznuti ili staviti na crnu listu (od strane američkih sankcija), objašnjavaju izvori.

“Čini se da postoji cilj diverzificirati sredstva što dalje od američke valute” – rekao je izvor u jednom od ruskih proizvođača zlata, pozivajući se na fondove ruske Centralne banke.

Dok je kupovina plemenitog metala u Rusiji skočila prošle godine, zemlja je nastavila prodavati vrijednosne papire američke riznice.

Ranije ovog mjeseca, ruska središnja banka izvijestila je da je smanjila udio američkog dolara u deviznim rezervama zemlje na povijesni minimum, prebacujući gotovo 100 milijardi dolara u euro, japanski jen i kineski yuan.

Ovaj potez je došao kao dio šire državne politike koja se sve više ne oslanja na dolar.

Prema izvorima, Centralna banka kupuje značajan dio ruske domaće proizvodnje zlata, koja također raste.

Kao treći najveći proizvođač zlata na svijetu, Rusija je povećala svoju proizvodnju zlata za šest posto. Podaci ruskog ministarstva financija pokazali su da je zemlja proizvela 8,5 milijuna unci (265 tona zlata) u razdoblju od siječnja do listopada 2018. godine. Ruski rudarski sektor gotovo je udvostručio svoj obujam vađenja zlata tijekom posljednja dva desetljeća.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Centralna banka Rusije ovih dana neviđenom brzinom kupuje zlatne poluge

Prema rečima argentinskog financijskog stručnjaka Gabriel Rubensteina, ta politika ima za cilj zaštitu ruske ekonomije u slučaju krizne situacije, uključujući i borbu protiv američkih manipulacija u svezi sa dolarom

„Zemlje skladište zlato iz strateških i obrambenih razloga. Na primjer, u slučaju da su odnosi između naroda ugroženi i njihova valuta izgubi svoju vrijednost“, rekao financijski konzultant i bivši predstavnik Centralne banke Argentine Gabriel Rubenstein.

U toj situaciji zlatne rezerve bi bile osnova za novu valutu ili druga vrijedna sredstva u budućnosti.

„Zlato, vječni izvor prihoda, ima stvarnu vrijednost u odnosu na druge financijske resurse. Ruske vlasti vjeruju da je bolje imati više zlatnih resursa nego dolara. Hipotetski govoreći, ako Rusija drži tona američkih dolara, a Sjedinjene Države žele nanijeti štetu njenom gospodarstvu, to će biti moguće putem manipulacije valutama„ rekao je Rubenstein, dodajući da je zlato jamac protiv takvog scenarija.

Centralna banka Rusije značajno je povećala tempo otkupa zlata. U periodu od siječnja do rujna 2017. godine, Centralna banka je kupila 4,2 miliona unci (oko 130 tona) tog dragocjenog metala u vrijednosti od više od pet milijardi dolara, što je za 15 posto više u odnosu na isti period prošle godine.

Centralna banka, prema stanju od 1. listopada, ima 73,6 milijardi dolara u rezervama, usporedno sa sa 65,5 milijardi dolara od prije godinu dana.

Rusija je povećala nabavku plemenitih metala nakon što su joj Sjedinjene Američke Države i Europska unija uvele sankcije poslije referenduma na Krimu i početka oružanog sukoba na istoku Ukrajine 2014. godine. Od tada je, prema podacima Svjetskog savjeta za zlato, Centralna banka Rusije svojim zlatnim rezervama dodavala oko 100 tona na svakih šest meseci, što je više nego bilo koja druga centralna banka na svijetu.

Trenutno je Rusija sedma zemlja na svijetu po količini zlata, a ako nastavi trenutni tempo njenog otkupa zlata, vjerovatno će skočiti na 6. mesto, čime će nadmašiti Kinu sa trenutnim rezervama od 1.842 tone.

Tijekom proteklog desetljeća, Centralna banka je Rusije promijenila svoju politiku upravljanja zlatom i deviznih rezervi, što uključuje smanjenje udjela eura od 40 do 26 posto i povećanje svojeih zlatnih rezervi od osam milijardi dolara na 73,6 milijardi dolara, prema stanju od 1. listopada ove godine.
 
(sputniknews.com)

‘Ekonomska apokalipsa nam je pred vratima i nitko je ne može zaustaviti. Što je najgore od svega, za tu će katastrofu optužen biti Donald Trump’

Ron Paul, dugogodišnji republikanski kongresmen iz Teksasa, kandidat za američkog predsjednika 2012. i svojevrsni libertarijanski guru, godinama je upozoravao na monetarno stanje SAD-a i neodrživi ekonomski sustav. Kada je 2008. eskalirala velika financijska kriza, Paul je mogao samo odvratiti ‘rekao sam vam’.

Nakon izbora Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih država, koji pokušava ojačati ekonomiju SAD-a stvarajući nova radna mjesta, Ron Paul upozorava kako se nadolazeća financijska kriza neće i ne može zaustaviti.

U intervjuu za Zero Hedge, Ron je zaključio kako su centralne banke SAD-a veoma kreativne u izbjegavanju katastrofe, ali tome se predviđa skori kraj.

Svoju teoriju bazira na činjenici kako su Federalne rezerve tijekom krize 2008. i 2009. godine tiskale milijarde dolara bez pokrića. Tada, taj je pothvat spasio Ameriku, ali i utabao put za novu svjetsku krizu samo desetljeće kasnije.

Ekonomska apokalipsa nam je pred vratima i nitko je ne može zaustaviti. Što je najgore od svega, za tu će katastrofu optužen biti Donald Trump – priča Paul.

Katastrofa će se dogoditi u naredne dvije godine, a čak ni Donald Trump ili Vladimir Putin ne mogu spriječiti novu krizu – istaknuo je.
 
(vecernji.hr)

Washington vodi hibridni rat protiv Moskve. Ako i postoji bilo kakva sumnja povodom toga, sad bi trebalo biti razotkrivena. Geopolitika, znanost i tehnologija, špekulacije, financijska tržišta, informacijski tokovi, veliki poslovni konglomerati, inteligencija, masovne komunikacije, socijalni mediji, internet, popularna kultura, informativne mreže, međunarodne institucije, sankcije, auditorij, javno mnijenje, nacionalizam, razna vladina tijela i organizacije, civilizacijska konfrontacija, proxy ratovi, diplomacija, stvaranje međunarodnih alijansi, veliki poslovni ugovori, nevladine organizacije (NVO), ljudska prava, ugled, vojno osoblje, kapital, psihološke taktike – sve je to uključeno u taj hibridni (višestrani) rat

Na dnevnoj razini možemo vidjeti kako se ova borba odigrava u eteru ratnih kazališta Ukrajine i Bliskog Istoka, kroz izjave i optužbe diplomata, kao i u ekonomskoj sferi.

Također bi trebale biti prekinute rasprave i pitanja o tome je li ovo novi Hladni rat – posthladnoratovski hladni rat – ili se stari Hladni rat nikada nije ni završio. Hladnoratovski mentalitet nikad nije usahnuo u Washington Beltwayu. Iz perspektive ruskih dužnosnika, jasno je da SAD nikad nije zakopala svoje ratne sjekire i da jenastavila ofanzivu.

Raspad Varšavskog pakta, poraz Sovjeta i Istočnog bloka i gledanje kako se Sovjetski Savez demontira u 15 različitih republika nisu bili dovoljni za američke hladnoratovske jastrebove. Po njima, novoformirana Ruska Federacija morala je biti utišana.

Petro-politika također ima veliki udio u ovom hibridnom ratu. Nisu samo cijene energenata bile faktor borbe već i financijska tržišta i nacionalne valute. Umjetni pad cijena nafte, ostvaren preplavljivanja globalnog naftnog tržišta, sad je dodatno dobio na značaju opsadom ruske rublje. Sve ovo je dio nečega što izgleda kao ciljani dvosmjerni napad na Rusku Federaciju, koji ima za cilj smanjiti prihode Rusije kroz manipulaciju na tržištu putem ekonomskih sankcija i obaranja cijena.

To je ono što bismo nazvali “dupli uzdah” (američka uzrečica koja označava dvostruki problem, uglavnom financijske ili ekonomske prirode; prim. prev.). Dok SAD i njihovi saveznici, uključujući Australiju, Kanadu, Europsku uniju i Japan, ruskoj ekonomiji uvode sankcije, dogodili su se napadi na glavni izvor ruskih prihoda (energenti) i rusku nacionalnu valutu.

VALUTNI RATOVI I INFLACIJA

Cijena ruske rublje počela je opadati u prosincu 2014. kao posljedica ekonomskih pritisaka na Rusku Federaciju, pada cijene energenata i spekulativnih aktivnosti. “Sudeći po situaciji u zemlji, mi smo usred duboke valutne krize, one za koju čak i zaposleni u Centralnoj banci kažu da je nisu predviđali ni u najgorim noćnim morama”, komentira Vječeslav Terekov iz Interfaksa prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tijekom konferencije za novinare u Kremlju 18. prosinca.

Sam Putin je ovo priznao na pres-konferenciji. Odgovarajući Terekovu, Putin je objasnio da se “situacija promijenila pod utjecajem određenih vanjskih ekonomskih čimbenika, primarno cijena energetskih resursa, nafte, samim tim i plina također”.

Neki možda misle da je pad ruske rublje rezultat reakcije tržišta po njegovim pravilima, dok drugi koji priznaju da postoje tržišne manipulacije mogu sve prijelomiti i za sve okriviti rusku vladu i Vladimir Putina. Ovi procesi, međutim, bili su navođeni američkim makinacijama. To jednostavno nije rezultat samostalnog ponašanja tržišta ili politike Kremlja, već američkih ciljeva i politike koja svjesno cilja Rusiju s namjerom da je destabilizira i opustoši. Zbog toga je Putin na Terekovljevo pitanje odgovorio da je pad vrijednosti ruske rublje “očito izazvan prvenstveno vanjskim faktorima”.

Pomoćnik državnog tajnika SAD Victoria Nuland – supruga jednog od osnivača Projekta novog američkog stoljeća (PNAC) i neokonzervativnog odvjetnika imperije Rober Keygena – i pomoćnik američkog ministra financija Daniel Glazer u svibnju 2014. rekli su Odboru američkog predstavničkog doma za vanjske poslove da cilj američkih sankcija protiv Ruske Federacije nije samo nanošenje štete trgovinskim vezama Rusije i EU već i pokretanje gospodarske nestabilnosti u Rusiji, kao i kreiranje valutne nestabilnosti i inflacije. Drugim riječima, američka vlada ciljano je išla na devalvaciju ruske rublje i inflaciju u ruskoj ekonomiji najkasnije od svibnja 2014.

Izgleda da SAD pokušavaju manipulacijom navesti Kremlj da troši ruske resurse i fiskalne pričuve na borbu protiv inflacije rublje, koju je pokrenuo Washington. Kremlj, međutim, neće zagristi mamac i tako dozvoliti da bude upleten u crpljivanje deviznih rezervi, koje iznose približno 419 milijadi dolara – što vrijedi i za zlatne rezerve koje posjeduje Ruska Federacija, ili bilo koji vid ruskih rezervi koje vrijede približno 8,4 trilijuna rublji – samo da bi pokušao spriječiti pad vrijednosti nacionalne valute. S tim u vezi, držeći konferenciju za novinare, Putin je 18 prosinca izjavio da “Središnja banka ih ne namjerava sve (rezerve) spržiti bez ikakvog smisla, što je ispravno postupanje”. Putin je ovo ponovno naglasio odgovarajući na pitanje Vječeslava Tereka kada je rekao da ruska vlada i ruska Središnja banka “ne bi trebale da razdijele naše zlatne i devizne rezerve ili ih prosto spržiti na tržištu, već osigurati izvore kreditiranja”.

Kremlj razumije što Washington pokušava učiniti. Amerika s Rusijom ponavlja staru igru. Manipulacija cijenama energenata, devalvacija nacionalne valute, čak i američki pokušaji da uvuku Rusiju u konflikt s bratskom državom Ukrajinom – sve je to ponavljanje američke taktike korištene ranije, za vrijeme Hladnog rata, a i poslije 1991.

Primjerice, uvlačenje Rusije u Ukrajinu bilo bi ponavljanje taktike uvlačenja Sovjetskog Saveza u Afganistan, dok bi manipulacija cijenama energenata i valutnim tržištima bila paralela američke strategije korištene da se destabilizira bathistički (Bath partija je najvažnija politička stranka s panarapskom ideologijom, koja igra važnu ulogu još od 1950-tih; prim. prev.) Irak, Iran ili Sovjetski Savez tijekom afganistansko-sovjetskog i iransko-iračkog rata.

Umjesto pokušaja da zaustavi daljnji pad vrijednosti rublje, Kremlj se izgleda odlučio strateški investirati u ljudski kapital u Rusiji. Nacionalni rezervni fondovi Rusije biti će iskorišteni za diverzifikaciju državne ekonomije i učvršćivanje socijalnog i javnog sektora. Unatoč gospodarskom ratu protiv Rusije, baš to je razlog što su plaće – učitelja u školama, profesora u visokoškolskim ustanovama za znanost i razvoj, zaposlenih u institucijama kulture, doktora u bolnicama i klinikama, bolničara i medicinskih sestara – dakle najvažnijih sektora za razvijanje ljudskog kapitala i kapaciteta u Rusiji – sve redom podignute.

RUSKI MEDVJED I TURSKI SIVI VUK

Kremlj, međutim, na raspolaganju ima cijelu popis opcija za kontriranje američkoj ofanzivi protiv Rusije. Jedna od njih uključuje dodvoravanje Turskoj. Rusko približavanje Turcima uključivalo je udaljavanje od izgradnje plinovoda Južni Tok iz Rusije preko Crnog mora i Bugarske.

Putin je izjavio da je Rusija otkazala projekt Južni tok 1. prosinca. Umjesto projekta Južni Tok, stigla je zamjena u vidu plinovoda koji ide iz južne federalne županije Ruske Federacije kroz Crno more do Turske. Ovaj alternativni plinovod, koji je popularno nazvan “Turski tok”, uparuje ruskog energetskog giganta Gazprom s turskim Botasom. Pored toga, Gazprom će početi Turskoj davati popust na ruski plin, koji će se povećavati kako bude rastao intenzitet rusko-turske suradnje. Ugovor o prirodnom plinu između Ankare i Moskve stvara dobitnu situaciju i za tursku i za rusku stranu.

Ne samo da će Ankara dobiti popuste na opskrbu energentima već će Turski tok turskoj vladi dati ono za čime je čeznula godinama. Turski plinovod će Tursku učiniti važnim energetskim koridorom i tranzitnom čvorištem sa svim pripadajućim tranzitnim prihodima. U takvoj situaciji Turska postaje koridor za opskrbu energentima između dobavljača Rusije i potrošača u koje spadaju zemlje EU i drugi kupci s jugoistoka Europe. Ankara će steći dodatni utjecaj na Europsku uniju, što će joj donijeti novi argument prilikom pregovora s Europom jer će Europska unija – budući da će biti energetski posrednik – s Turskom se morati dogovarati.

Što se tiče Rusije, ona će otkazivanjem smanjiti rizike s kojima je bila suočena prilikom izgradnje projekta Južni tok. Moskva je mogla protratiti vrijeme i resurse gradeći Južni tok samo da bi na kraju vidjela da je projekt suspendiran ili opstruiran na Balkanu od Bruxellesa i Washingtona. Ako Europska unija zaista želi ruski prirodni plin, onda će plinovod Turski tok biti produžen iz Turske preko Grčke, pa do Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije i drugih europskih zemalja koje žele biti integrirane u ovaj energetski projekt.

Otkazivivanje Južnog toka također znači i da će biti jedan alternativni energetski koridor manje iz pravca Rusije ka Europskoj uniji, barem za neko vrijeme. Ovo ima pozitivne implikacije na dešavanja u Ukrajini, koja predstavlja važnu tranzitnu rutu za ruski plin koji ide ka EU. Da bi osigurala protok ruskog plina kroz ukrajinsku teritoriju, Europska unija će biti odlučnija u pritiscima na dužnosnike u Kijevu da okončaju konflikt na Istoku Ukrajine.

Na više načina se Turski tok može promatrati kao rekonfiguracija propalog plinovoda Nabucco. Ne samo da će Turski tijek osigurati blagonaklonost Turske i povećati ruski utjecaj na EU, za razliku od Nabucca, koji ga je trebao smanjiti, novi plinovod će također privoljeti Ankaru da svoje ekonomske i strateške interese više usklađuje s ruskim interesima. To je razloz zašto, govoreći o Nabuccu i borbi za uspostavu alternativnih energetskih koridora, ovaj autor u 2007. ističe da “stvaranje ovih energetskih koridora i mreža predstavlja mač s dvije oštrice. Ovi geostrateški zglobovi i energetske osovine mogu dovesti i do razmjene međusobnog utjecaja. Integracija u infrastrukturi vodi i ka ekonomskoj integraciji “.

Izgradnja Turskog Toka i jačanje rusko-turskih odnosa može pomoći čak i po pitanju smirivanja krvavog sirijskog konflikta. Ako iranski prirodni plin bude integriran u Turski plinovod putem još jednog energetskog koridora koji sa iranskog teritorija ulazi u Anadoliju, onda bi turski interesi bili još više usklađeni s interesima Moskve i Teherana. Turska će biti spašena od poraza svoje neootomanske politike i biti će sposobna da se povuče iz sirijske krize. Ovo će dopustiti Ankari da se prestroji na suradnju s dva najvažnija trgovinska partnera – Iranom i Rusijom.

Važnost iransko-turske i rusko-turske trgovine i energetskih veza su razlog što je Ankara imala razumijevanja za Rusiju i Iran i što nije dozvolila da politika i razmimoilaženja povodom sirijske krize stanu na put njihovih ekonomskih veza i poslovnih odnosa, dok je Washington pokušavao te odnose poremeti, kao što je učinio s vezama između Rusije i EU. Ankara, međutim, shvaća da bi, ako pusti politiku da poremeti njezine gospodarske veze s Iranom i Rusijom, i sama Turska bila oslabljena i da bi to dovelo do toga da izgubi svaki vid neovisnosti koji sada uživa.

Majstorski objavljujući ruski potez dok je bio u Ankari, Putin se također pobrinuo osigurati vruće unutarnje razgovore u EU. Neki bi ovo nazvali stavljanjem soli na ranu. Znajući da će profit i potencijalna dobit izazvati internu raspravu u Bugarskoj i EU, Putin se retorički zapitao hoće li Europska komisija Bugarskoj nadoknaditi troškove za gubitke.

 RUSKI MEDVJED I KINESKI ZMAJ

Očigledno je da su ruski biznis i trgovinske veze preusmjerene na Narodnu Republiku Kinu i Istočnu Aziju. Povodom kinesko-ruskog plinskog mega ugovora, ova autor ističe da ovo nije bio toliko ruski kontrapotez na američki ekonomski pritisak koliko je to bila stvarna dugoročna ruska strategija koja pokušava povećati trgovinske i druge veze s Istočnom Azijom. Vladimir Putin osobno također je potvrdio ovaj stav tijekom konferencije za novinare 18. prosinca, pominjući ranije kada je odbacio – kao i ovaj autor – dojam da je takozvani “ruski twist na Istok” najvećim dijelom povezan s krizom u Ukrajini.

Prema riječima predsjednika Putina, proces širenja poslovnih veza s Kinom i Istočnom Azijom “proizlazi iz globalnih ekonomskih procesa, jer Istok – to jest Azijsko-pacifička regija – pokazuje brži rast od ostatka svijeta”. Ako ovo nije dovoljno uvjerljivo da je zaokret ka Istočnoj Aziji već bio u planu za Rusiju, onda je Putin kategorički otklonio sve sumnje u nastavku spomenute na konferenciji 18. prosinca. Govoreći o kinesko-ruskom plinskom ugovoru i drugim ruskim projektima u Istočnoj Aziji, Putin je objasnio sljedeće: “Projekti na kojima radimo odavno su isplanirani, čak i prije posljednjih problema koji su se pojavili na međunarodnoj razini ili po pitanju ruske ekonomije. Mi jednostavno provodimo naše dugoročne planove u djela”.

Iz perspektive ruskog predsjedničkog savjetnika Sergeja Glazjeva, SAD vodi svoj hibridni rat protiv Rusije da bi u konačnici stale na put kineskim partnerima Moskve. U pronicljivom intervjuu Glazjev ukrajinskoj novinarki Aljone Berezovskoj – koja radi za filijalu Rasija Sevodnje, primarno fokusiranu na informacije u vezi s Ukrajinom – objašnjava osnove američkog neprijateljstva prema Rusiji: bankrot SAD, pad konkurentnosti na globalnim tržištima i washingtonska nemogućnost da u krajnjoj liniji spasi svoj financijski sustav servisirajući strani dug ili privlačeći dovoljno investicija da bi uspostavila neku vrstu inovativnog ekonomskog probitka – sve su to razlozi zbog kojih Washington srlja na Rusku Federaciju. Prema Glazjevljevim riječima, SAD želi “novi svjetski rat”. Drugim riječima, Americi treba konflikt i konfrontacija. To je razlog zašto se održava ukrajinska kriza u Europi.

Sergej Glazjev samo ponavlja neke točke iz intervjua od par mjeseci prije toga, zatim u članku od 23. rujna pisanom za magazin Rusija u globalnim pitanjima”, koji sponzorira ruski Savjet za međunarodne poslove, think-tank koji su 2010. osnovali ruski ministar vanjskih poslova i ruski ministar obrazovanja, i američkog magazina Foreign afears”, koji objavljuje Savjet za inozemne poslove SAD.

U tom članku Glazjev dodaje da Washingtonov europski izazov upućen Rusiji može na kraju koristiti Kinezima jer će borba oslabiti SAD, Rusiju i Europsku uniju, što će Kini donijeti prednost. Smisao objašnjavanja svega ovoga je da se kaže da Rusija želi izbalansirano strateško partnerstvo s Kinom. Osobno Glazjev Berezovskoj u tom intervjuu čak govori da Rusija želi obostrano korisne odnose s Kinom, koji ograničavaju mogućnost podčinjavanja Moskve Pekingu.

Bez ikakve sumnje, SAD želi prekinuti strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve. Dugoročna strategija Moskve o kinesko-ruskoj suradnji pružila je Ruskoj Federaciji visok stupanj ekonomske i strateške sigurnosti od ekonomskog rata koji se vodi protiv ruske nacionalne ekonomije. Washington ipak pokušava obvezati Kineze da ne pružaju ruku Rusiji, koja je pod ekonomskim napadom. U ovom kontekstu pad cijena na tržištu energenata također može biti usmjeren na stvaranje trenja između Pekinga i Moskve. Jednim dijelom, manipulacija na tržištima energenata i pad cijena mogu dovesti do slabljenja i narušavanja kinesko-ruskih odnosa tako što će prisiliti Kineze da poduzmu korake koji bi stavili mrlju na njihove odlične odnose s ruskim partnerima. Valutni rat protiv ruske rublje može također biti usmjeren u tom pravcu. Drugim riječima, Washington se možda nada da će Kina postati dovoljno pohlepna i kratkovidna i pokušati ostvariti prednost iz pada cijena na energetskim tržištima i devalvacije ruske valute.

Što god da su namjere Washingtona, svaki ekonomski korak koji SAD poduzmu protiv Rusije će na kraju nanijeti štetu i američkoj ekonomiji. Također, vrlo je mala šansa da su “mandarinci” (naziv za Kineze izveden iz naziva mandarinskog dijalekta na kojem govori preko 730 milijuna ljudi, prim. prev.) nesvjesni šta SAD vjerojatno pokušavaju učiniti. Kinezi su svjesni da je Kina, a ne Rusija, krajnji američki cilj.

EKONOMSKI TERORIZAM: ARGENTINA I LEŠINARI

SAD vodi ekonomski rat protiv Rusije i njene državne ekonomije koji je u punom zamahu. U krajnjoj liniji, svi Rusi su kolektivna meta. Ekonomske sankcije ne predstavljaju ništa drugo nego rat. Da se kriza u Ukrajini nije desila, bio bi pronađen drugi razlog za napad na Rusiju.

Pomoćnik američkog državnog tajnika Victoria Nuland i pomoćnik ministra Financija Daniel Glazer čak su u svibnju 2014. rekli Odboru za inozemne poslove američkog Zastupničkog doma da je krajnji cilj američkih ekonomskih sankcija protiv Rusije učiniti ruski narod toliko jadnim i očajnim da on na kraju eventualno zahtijeva da se Kremlj preda SAD i sprovede “političku promjenu”.

“Politička promjena” može značiti svašta, ali ono na što se najvjerojatnije misli je smjena režima u Moskvi. Ustvari, cilj SAD izgleda da uopće nije usmjeren na vršenje pritiska na rusku vladu da promijeni svoj vanjskopolitički kurs, već na iniciranje promjene režima u Moskvi i potpuno obogaljenje Ruske Federacije kroz poticanje unutarnjih podjela. To je razlog što karte podijeljene Rusije distribuira Radio Slobodna Europa.

Sudeći po predsjedničkom savjetniku Sergeju Glazjev, Washington “pokušava uništiti i oslabiti Rusiju, što će izazvati njenu fragmentaciju, jer oni trebaju ovu teritoriju i žele uspostaviti kontrolu nad ovim kompletnim prostorom”. “Ponudili smo suradnju od Lisabona do Vladivostoka, budući da, u nastojanju da održe njihovou geopolitičku premoć nad Kinom, postoji potreba za kontrolom tog prostora”, navodi on, naglašavajući da SAD žele gospodariti, a da nisu zainteresirane za suradnju.

Aludirajući na riječi bivšeg američkog visokog diplomate Meldin Albright da je Rusija nepravedno obdarena ogromnom teritorijom i resursima, Putin je također govorio na sličan način 18. prosinca na konferenciji za novinare, objašnjavajući kako SAD žele podijeliti Rusiju i steći kontrolu nad obilnim prirodnim resursima koji se nalaze na njenom teritoriju.

Nije ni čudo da u 2014. rekordni broj ruskih građana ima negativan stav o odnosima između njihove zemlje i SAD. Anketa koju je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pokazala je da 39% posto ruskih ispitanika vidi odnose sa SAD kao “uglavnom loše”, a 27% kao “vrlo loše”. Ovo znači da 66% posto ruskih ispitanika ima negativan stav po pitanju odnosa s Washingtonom. To je rezultat istraživanja na razini cijele Ruske Federacije. Štoviše, ovo je najveći porast negativne percepcije o SAD još od 2008, kada je Amerika podržala gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija u ratu koji je Tbilsi vodio protiv Rusije i odcijepljene republike Južne Osetije; 40% posto je tadašnje odnose vidjelo kao “uglavnom loše”, a 25% posto Rusa je u tom razdoblje odnose vidjelo kao “vrlo loše”.

Rusija može tretira ekonomski rat koji se vodi protiv njezine nacionalne ekonomije i njenog građanstva kao “ekonomski terorizam”. Ako ruske banke i financijske institucije budu oslabljene s ciljem da se stvori financijski kolaps u Ruskoj Federaciji, Moskva može uvesti pomoćne fiskalne mjere svojim bankama i financijskom sektoru, koje mogu stvoriti ekonomske šokove u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi.

Govoreći hipotetički, Rusija ima mnogo opcija za financijsku defanzivu ili kontraofanzivu koje se mogu usporediti sa taktikom spaljene zemlje koju je primijenila protiv zapadnoeuropskih osvajača tijekom Napoleonovih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata. Ako ruske banke i institucije ne plate ili odlože plaćanje svojih derivatnih dugova i to opravdaju ekonomskim ratom i ekonomskim terorizmom, dogodit će se financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike. Ovaj scenarij ima neke paralele s koracima koje je Argentina povukla da bi izbjegla lešinarske fondove.

Valutni rat će se na kraju okrenuti protiv Washingtona i Wall Streeta. Energetski rat će također promijeniti smjer. Već sada Kremlj je jasno naznačio da će, zajedno s drugim zemljama, uzvratiti Americi na valutnim tržištima kroz odgovor koji će neutralizirati američke financijske manipulacije i petrodolara. Riječima Sergeja Glazjeva, Moskva razmišlja o “sustavnom i sveobuhvatnom” odgovoru “usmjerenom na iznošenje na vidjelo i stavljanje točke na političku dominaciju SAD i, što je najvažnije, podrivanju američke vojno-političke moći bazirane na printanju bezvrijednog dolara kao svjetske valute.”

Njihovo rješenje uključuje stvaranje “koalicije jakih zemalja koje zagovaraju stabilnost – u suštini globalnu antiratnu koaliciju s pozitivnim planom za preuređenje međunarodne financijske i gospodarske arhitekture na principima obostrane koristi, poštenja i poštovanja nacionalnog suvereniteta”.

Nadolazeći vijek neće biti “Američko stoljeće” kao što neokonzervativci u Washingtonu misle. Biti će “euroazijsko stoljeće”. Washington preuzima veći teret nego što može ponijeti. To može biti razlog zbog čega je američka vlada objavila kraj sankcijama protiv Kube i razlog zbog čega se SAD trude obnoviti trgovinske veze s Iranom. Unatoč ovome, arhitektura poslijeratnog (misli se na Drugi svjetski rat; prim. prev.) svijeta ili, ako hoćete, arhitektura svjetskog poretka nastalog nakon 1945. godine, sada je u samrtnoj postelji i možemo je smatrati okončanom. To je ono na što Kremlj i glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov misle kada kažu.
 
(web-tribune.com/uredio i preveo:nsp)

Nije li vam dosta globalne valute koja nema pokriće niti u papiru na kojem je štampana? Nije li vam dosta valute koja je temeljena na nafti?

Do danas već godinama vidimo da je Kina ušla u partnerstva sa mnogo zemalja, u bilateralne ugovore sa mnogim zemljama po cijelom svijetu. Zajedničkim snagama Rusija i Kina su pokupovale ogromne količine zlata, i trenutno sada kroz ovu ukrajinsku situaciju, Rusija je gurnuta u stanje u kojem će sama stvoriti svoj novčarski sustav poput kompanija Visa i MasterCard i da bi ih uklopila u državni sustav.

Većina ruskih državnih službenika ja povukla svoje bogatstvo iz sustava zapadnih banaka, zato jer se boje da su nove sankcije na putu.

Rusija i Kina rade zajednički na stvaranju centralnog sistema novčarske pričuve da bi se zaštitili. Međusobnom suradnjom i suradnjom sa drugim zemljama kroz različitie poslovie oni će stvoriti viši novčarski sustav.

Trenutno sada možemo vidjeti da je Rusija počela naveliko prodavati državne obveznice, počeli su smanjivati novčane rezerve u dolarima i možemo vidjeti da kada Kina jednom krene odbacivati svoje obveznice, mnoge zemlje će ju početi slijediti.

Centralna banka Globalne vlade neće dopustiti da se to dogodi. Oni će probati stvoriti nekakav događaj koji će to prekinuti. Globalna vlada ozbiljno gura svoj plan i ono što se trenutno događa u Siriji i Ukrajni, u kojima se organiziraju “lutkarske izbore režima”.

Zapadna ekonomija temeljena na potrošnji

Ako pogledamo maloprodaju u Americi trenutno, svaka maloprodajna trgovima danas ima veliki problem, oko 95% trgovina. Ako pogledamo velike shoppping centre poput Walmart, Sears, K-mart, oni trpe velike gubitke, no pitanje je da li je to kratkoročno ili dugoročno. I kada se počnu sve te trgovine zatvarati, biti će puno maloprodajnog prostora.

Prazni prostori po shopping centrima (a počelo se događati i u Hrvatskoj) će početi smanjivati promet kroz trgovačke centre. Ovaj cijeli scenario ne govori da će biti bolje, i centralni bankari SAD-a to shvaćaju i shvaćaju da se ekonomija raspada i da njihova manipulacija brojkama nezaposlenih, BDP-a, inflacije se neće moći održati.

Podaci o stopi nezaposlenosti konstantno padaju, prodaja konstantno pada u trgovinama, tržište nekretninama je implodiralo. Ovi podaci nemaju nikakvog smisla. Kada je nezaposlenost bila viša, maloprodaja je bila bolja, tržište nekretninama je bilo bolje. Kako je to moguće? Nema nikakvog smisla.

Kineski juan ili renminbi će biti slijedeća velika globalna valuta

Rusija, Bjelorusija i Kazahstan će 29. svibnja potpisati ugovor o stvaranju Euroazijske Ekonomske Unije koja će finalizirati proces stabiliziranja Euro zone u bivšim državama SSSR-a. Ugovor o suradnji će biti potpisan u masonskom glavnom gradu Kazahstana, i stupiti će na snagu 1. siječnja 2015.

Vidimo da se Rusija polako priprema, polako guraju naprijed svoju Agendu, no kao što znamo, Kina i Rusija svim snagama guraju svoj glavni plan koji će ukinuti dolar kao globalnu valutu.

Predsjednik Putin je na nedavnom gostovanju u Shanghai-u naglasio da su Rusija i Kina dosegle neviđenu razinu suradnje koja obuhvaća područja od trgovine energentima, preko vojnih vježbi pa sve do razmjene radne snage. Poruka koja poslava ovim odnosom je kopletno jasno. Dolar i američke obveznice nisu više stabilna i povjerljiva novčana sila, te prisiljavaju Rusiju i Kinu da pronađu nove financijske instrumente druhih valuta i druge načine da zaštite svoje valute i financijske rezerve.

Moskva je ugrubo već prodala 1/5 obveznica SAD-a, ako i kada Peking pokrene tužbu protiv Amerike, igra je gotova za američki dolar! Ovaj cijeli plan je već organiziran i spreman, te na poslijetku prema izjavama kineskih financijskih savjetnika, Kineski juan ili renminbi će biti slijedeća velika globalna valuta.

Vlada SAD-a neće dopustiti da se to desi, pa makar udarali i vikali, oni se neće odreći svjetskog statusa dolara i federalnih rezervi. Zato vidimo toliko ratnih sukoba i provokacija raznih naroda po čitavom svijetu. Oni se neće zaustaviti u svojem planu, oni će ga gurati dalje.

No što se događa u to vrijeme “preko bare”?

Vlada trenutno želi u Americi oduzeti pravo na oružje, tj. razoružati američki narod. Sve to u isto vrijeme sa događajima na istoku. Kao prvo, oni shvaćaju da kada američka ekonomija padne na koljena, ljudi će biti uznemireni, izgubiti će svoje bogatstvo, nereda i prosvjeda će biti sve više i više. Biti će jako ružno.

Zato se i stvorila agencija DHS, da bi špijunirala američke građane i da bi se organizirala i zaštitila autoritet i vladu. Kao drugo, oni žele ukinuti prava ljudi. Oni ne žele da građani imaju slobodu govora, oni ne žele da policijma ima nalog za pretres kada građanima upada u kuće. Oni ne žele da posjedujete oružje kojim bi zaštitili svoju obitelj, uz pomoć kojeg vi se građani ujedinili i krenuli protiv vlade.
 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

23. prosinac 1913. je datum koji će se pamtiti u sramoti. To je bio dan kada je Zakon Federalnih Rezervi izglasan u Kongresu. Mnogi članovi Kongresa su bilio odsutni taj dan, a šira javnosti je bila zauzeta pripremama za blagdane. Tog dana se rodio sustav koji je porobio čitav svijet, a ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu, doslovno je napravio robove od svih nas

Sada smo došli do 100. godišnjice Federalnih rezervi (FED), a većina Amerikanaca još uvijek ne zna što je to zapravo i kako funkcionira. Ali razumijevanje Federalnih rezervi je apsolutno kritično, jer FED je u samom središtu naših ekonomskih problema. Budući da je FED stvorio, bilo 18 recesija ili depresija, vrijednost američkog dolara pala je za 98% posto, a američki nacionalni dug je porastao više od 5000 puta.

Ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu doslovno je napravio robove od svih nas, i on sustavno uništava svijetlu budućnost naše djece i našig unuka koju su trebali imati. Ako se ništa ne učini, mi neizbježno idemo kao narod prema velikoj ekonomske boli.

Moderno robovlasništvo

Ovo možda nekome liči na davno ukinuti robovlasnički sustav. Ne, ne samo da liči, već današnje društvo to i jeste. Čitav svijet se danas i formalno ustrojava upravo ka takvom sustavu gdje će najveći dio čovječanstva raditi i stvarati za malu i odabranu elitu bankara i njihovih izvršnih upravitelja, koji se modernim rječnikom zovu menadžeri. Primijetili ste koliko bankari otvaraju škola za internacionalne menadžere i takozvane financijske eksperte?

Očito, ako je svaki gradjanin na planeti zadužen, ako je svako poduzeće zaduženo, svaka država, gdje su onda ovi bankari našli taj novac kojim nas kreditiraju? Nisu ga našli nigdje. Oni su ga izmislili.

“Dajte mi da kontroliram novčane tokove u nekoj državi, i nije me briga tko pravi zakone” shvatio je odavno Amschel Meyer Rothschild, osnivač dinastije koja već tri stoljeća drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i njezinih kolonija, od kojih je najveća SAD.

Još 1913. američki kongresnik Charles Lindberg proročki je upozorio predsjednika Woodrow Wilsona i Kongres što će donijeti njihova odluka o davanju prava privatnoj banci (FED) da stvara novac: “Kada predsjednik potpiše tu odluku, legalizirati će nevidjivu vladu koju čine monetarni moćnici”. Uzalud. Nisu ga poslušali.

CILJ BANKARA JE SVJETSKA VLADA

Mogu li vlade država, koje su gradjani na demokratskim izborima birali, da spriječe bankare da gospodare našim životima? To se od vlade i očekuje, zar ne? Mogle bi vlade, naravno, kada bi pojedinci koji imaju moć da o nečemu odlučuju bili izvan kontrole bankara. A vidjeli smo kako su završili oni koji nisu bili pod kontrolom, a kako su radili oni pod kontrolom.

Ali, da bi svaki takav čin nacionalnih vlada predupredili, bankari su shvatili da je važno uništiti sve nacionalne centralne banke, osloboditi države granica, kako bi fiktivni kapital mogao slobodno cirkulirati, obesmisliti i ukinuti nacionalne vlade i umjesto država stvoriti medjunarodne organizacije i multinacionalne korporacije i bankarske institucije. I naravno medjunarodne monete, poput eura. Ključne odluke bi tako donosili političari u medjunarodnim organizacijama kao što su EU, UN, NATO, MMF … koje bi bankari mnogo laše kontolisali.

Dakle, globalizacija, odnosno smanjivanje broja mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke, cilj je Novog Svjetskog Poretka. Stožer okupljanja nije SAD kao takozvana “najmoćnija sila”, već internacionalna bankarska elita.

Stogodišnjak na stroju za tiskanje dolara

Američka središnja federalna banka postoji već točno stotinu godina i njena neovisnost od politike je bila uzor i za mnoge druge države. Ipak, uz riječi čestitke se čuju i mnoge kritike protiv “čuvara dolara”.

Već i zgrada zrači moć koju predstavlja. Bijela, dobro čuvana palača nedaleko od Bijele kuće i američkog ministarstva financija. Visoki, tamni prozori ne dopuštaju pogled u njenu unutrašnjost. A po njenim bijelim stepenicama koje vode prema ulazu ne penju se nikakvi slučajni prolaznici, nego tek službenici osiguranja.

Tko ovdje radi, taj dolazi automobilom ravno u podzemnu garažu. Jer onaj tko ovdje radi se može smatrati čuvarom američkog dolara.

Čak i mnogi stanovnici Washingtona ne znaju što se nalazi u toj zgradi. “Nemam pojma što je to”, priznaje jedna prolaznica. U svom neznanju nipošto nije jedina. Tek malobrojni uspijevaju pročitati tanka slova koja su uklesana u mramor palače: “To je Federalna rezerva. Pa tu radi Bernanke, zar ne?” sjetio se jedan prolaznik. Jedna žena potvrđuje: “To je središnja banka Sjedinjenih Američkih Država. Ben Bernanke je njen trenutni šef.”

Slučajnim prolaznicima tek polako postaje jasno kako se nalaze pred zgradom u kojoj se odlučuje novčarska politika njihove zemlje i to već punih stotinu godina. Ta institucija je zapravo stvorena preko noći i gotovo u tajnosti. Nakon jedne od najgorih financijskih kriza koja je pogodila SAD, takozvane “Velike panike” 1907. godine je skupina moćnih bankara, daleko od očiju javnosti, napisala zakon koji je trebao postati osnova središnjoj novčarskoj instituciji.

“Predao sam zemlju u ruke bankara”

23. prosinca 1913. je predsjednik Woodrow Wilson potpisao taj novi zakon i odmah bio izložen brojnim kritikama. Optuživali su ga kako se njegova Demokratska stranka dogovorila s moćnim bankarima i milijunašima, J. P. Morganom i John D. Rockfellerom. “Deal” je navodno glasio: oni će Wilsonu pomoći da postane predsjednik, a on će im dati prvu središnju banku. Čak i Willson nije bio uvjeren da je učinio nešto dobro. Kasnije je u svojem dnevniku zabilježio:

“Ja sam nepametnom odlukom uništio moju zemlju. Veliku industrijsku naciju nadziru njeni zajmodavci.(…) Sve naše aktivnosti leže u rukama nekolicine ljudi.”

Taj zakon nazvan Federal Reserve Act doista prepušta nadzor nad američkim dolarom vlasnicima velikih banaka. Oni vuku konce u središnjoj novčarskoj instituciji u Washingtonu koja je predstavljena s dvanaest podružnica diljem zemlje. Fed, kako je ta institucija ubrzo dobila ime, bi trebao u najgorem slučaju biti posljednja instanca za posudbu novca sustavu banaka. Ali za razliku od tadašnje “svjetske valute” britanske funte nad kojom je skrbio tamošnji ministar financija, dolarom neće upravljati politika ili vlada.

Veliki eksperiment za velike izazove

Čak i trenutni direktor vijeća FED-a Bernanke priznaje kako je to tada bio “veliki eksperiment” čiji je ishodišni cilj bio osigurati stabilnost dolara. Eksperiment je zapravo uspio, osobito zato jer se nedugo potom Europa sama uništila u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Već onda je dolar postao svjetska valuta, tim više jer je vrijednost dolara tada još bila povezana s vrijednošću zlata.

Bernanke je na proslavi obljetnice američke savezne banke podsjetio kako je taj veliki eksperiment kasnije prolazio kroz mnoge kušnje koje su i same imale epitet velik: “Velika depresija u tridesetima, velika inflacija u sedamdesetima, velika štednja kad se protiv inflacije borilo visokim kamatama i kad je globalizacija stabilizirala rast u čitavom svijetu. I onda velika recesija kao posljedica financijske krize 2008.”

Ali i povodom ove obljetnice se čuju i kritike kako je Fed pogrešnim odlukama zapravo pomogao u stvaranju i možda čak izazvao neke od tih velikih problema. Naposljetku i zato jer se taj stogodišnjak miješao u stvari koje ga se uopće ne tiču, na primjer u politiku. Tako se Bernankeovom prethodniku Alan Greenspanu prigovara kako nije tek previdio stvaranje krize s kreditima za nekretnine, nego ju je svojom novčarskom politikom čak i potaknuo. Drugim riječima, baš je glavni zaštitnik dolara 2007. doveo do najveće financijske krize nakon Drugog svjetskog rata. Kritike se čuju i protiv trenutnog direktora Bernankea kojeg se optužuje kako je pretjerao u svojim postupcima u krizi.

Fed se bavi stvarima koje ga se ne tiču?

Među kritičarima je i James Dorn iz instituta Cato. “Panika izazvana 2007. i financijska kriza koja je izbila nakon toga je velikim ovlastima kojima raspolaže FED dovela do politike jeftinog novca”. Time je središnja banka već odavno prešla okvire koji su joj isprva bili namijenjeni. Taj okvir je isprva bio definiran vrijednošću zlata, ali nakon toga je taj okvir postavljen određenom košaricom realnih vrijednosti.

Zapravo, Sustav federalnih rezervi, kako glasi puno ime američke središnje novčarske institucije, ima dvostruku ulogu. Ona se brine za stabilnost dolara, ali joj je podjednako važna zadaća i skrb za industrijski rast i stopu zaposlenosti. To onda znači i inflaciju pa je tako i Bernanke postavio cilj od 2% stope inflacije za srednjoročno razdoblje.

Američka središnja novčarska institucija doista već veoma dugo posuđuje novac, a da praktično ne ubire nikakve kamate. Takvu novčarsku politiku namjerava i nastaviti sve dok značajno ne opadne stopa nezaposlenosti. Ali Bernankea se osobito napada jer još od krize masovno kupuje američke državne obveznice i vrijednosnice vezane uz kredite za nekretnine. Od siječnja bi taj otkup trebao biti smanjen s 85 na 75 milijardi mjesečno, ali to ne mijenja mišljenje kritičara kako se Fed tu upleće u fiskalne akcije u kojima nema što tražiti.

Ne treba nam središnja banka

Direktor instituta Cato John Allison smatra kako se i ovom poplavom jeftinog novca stvara mjehur koji će u jednom trenutku pući: “Mislim da su oscilacije u gospodarstvu uglavnom uzrokovane politikom Feda. Ako on manipulira količinom novca u opticaju i čini sve to što vidimo, onda se teško mogu izračunati gospodarski rezultati u budućnosti”. Allison, koji je prije djelatnosti u tom uglednom institutu bio dva desetljeća na čelu financijske institucije BB&T Corporation, svoje nepovjerenje prema središnjoj banci temelji na vlastitom iskustvu: “Svaka napuhana vrijednost u mojoj karijeri je politikom Feda postala još gora.” Njegov prijedlog je radikalan: Fed treba ukinuti.

Prije svega američki političari desnog usmjerenja već godinama pušu u isti rog. Svi oni žele ukinuti ovakvu američku središnju banku i to što je prije moguće. U svakom slučaju smatraju kako su potrebne korijenite promjene. Neki smatraju kako se FED-u trebaju zadati novi ciljevi prema kojima bi se onda mogle ravnati mjere koje se poduzimaju. Drugi misle kako se FED treba baviti samo inflacijom i kako treba prestati voditi i gospodarsku politiku zemlje.

Slijedeće godine neki članovi Republikanske stranke žele da se i u Kongresu raspravlja o ulozi ove stogodišnje institucije. Na njenom čelu onda više neće biti Bernanke jer njegov drugi mandat istječe koncem siječnja. Na njegovom mjestu će onda biti prva žena u povijesti Feda, Janet Yellen. Ali obzirom da je ona već duže jedna od najbližih suradnica Bernankea, ne očekuje se da će se nešto važnije promijeniti u politici Feda.

Američki san – animirani film

Izuzetno poučan video materijal u formi crtanog fima u svezi sa FED (Federal Reserve System, koje su nastale 23. prosinca 1913. u SAD). O tajnim bankarskim društvom i najvećoj pljački čovečanstva preko bankaraskog sistema. Američki san, tridesetotrideseto-minutni crtani film objašnjava smisao i posljedice globalnog monetarnog sustava.Kako funkcionira bankarski robovlasnički sustav? Zašto su cijene nekretnina porasle?Šta je zaista “Sistem federalnih rezervi”. Tko i kako je stvorio prijevaru i kako ona utiče na nas svakodnevno?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de)

Danas preživljavamo vrlo teško vrijeme. Ono vjerovatno ne izgleda tako teško iz perspektive studenta jedne vrlo povlaštene institucije kao što je LSE ili profesora povlaštene institucije poput Cambridge-a, ali svijet prolazi kroz veliku traumu. Prošlo je više od pet godina od čuvene propasti korporacije Lehman Brothers, koja je gurnula svjetsku ekonomiju u najveću krizu od Velike depresije iz 1929.

Učinak u mnogim zemljama, naročito razvijenim zemljama poput Britanije, nije se vratio na pretkrizni nivo, čak ni poslije četiri godine. To je veoma čudno, jer u proteklim kriznim periodima, recimo krajem osamdesetih i krajem devedesetih, pogođene zemlje uspjevale su povratiti nivo dohodaka za par godina. Prošlo je dva puta više vremena i nema mnogo izgleda da će zemlje poput Velike Britanije vratiti dohotke na raniji nivo u narednih godinu-dvije dana, pa tako počinjemo razmišljati o „izgubljenom desetljeću“.

Nezaposlenost uporno ostaje visoka, uprkos tome što zvanične cifre neizbežno umanjuju razmjere problema. Kad pogledate statističke podatke o nezaposlenosti, morate znati da se tu računaju samo ljudi koji su nedavno aktivno tražili posao. Dakle, ako ste ispali iz tržišta rada, obeshrabreni jer ste aplicirali 200 puta, bili dvaput pozvani na razgovor i niste dobili posao, zvanično ćete se voditi kao neko tko je svojevoljno nezaposlen, pa vas tako ne ubrajaju u statistiku o nezaposlenosti.

Iako postotak takozvanih „obeshrabrenih nezaposlenih“ obično raste u krizno vrijeme, ovog puta je zanimljivo da su mnogi zvanično zaposleni, ali rade honorarno. Njima je potrebno i oni žele stalno radno mjesto. Ako uračunate i te ljude, stopa nezaposlenosti, recimo u SAD, bila bi 16-17% posto, umjesto 8-9% posto koliko navodi zvanična statistika. Naravno, ako pogledate države poput Španjolske i Grčke, nezaposlenost se bliži stopi od 25%, sa stopom od blizu 60% kod mlade populacije. Možete li da povjerujete? Svaka druga mlada osoba, a obično se podrazumeva da je to netko između 16 i 24 godine, nema posao.

U mnogim zemljama drastično je smanjena socijalna potrošnja, u ime smanjenja deficita i oporavka privrede. Tako su stvorene izrazito siromašna područja. U Britaniji se ponovo pojavljuju banke hrane, dakle ljudi gladuju. Ali u nekim zemljama, čitavo društvo dovedeno je do ruba propasti – Grčka, Španjolska, sve više i Portugal možda uskoro i Italija.

Čudna stvar sa mojim kolegama ekonomistima jeste to što preporučuju mjere za guranje ljudi u provaliju, a kad izbiju nemiri, oni se čude. Jer imamo običaj da zaboravljamo da se iza ovih brojeva kriju pravi ljudi, koji moraju jesti, liječiti se, školovati djecu.

Dok se sve ovo dešava, malo je tko od bankara koji su izazvali ove probleme – to jest ne samo bankara, jer ima raznih vrsta financijatora – malo tko od njih je ostao bez posla, i većina njih još uvek dobija astronomske plaće i dodatke.

Situacija je malo bolja u zemljama u razvoju, naročito u Indiji i Kini, gde je rast bio prilično brz. Ali čak i u tim zemljama primjećuju se znaci usporavanja. Nije ni čudo, kad su se mnoge od ovih zemalja u velikoj mjeri oslanjale na izvoz u bogate države. Kina se provukla povećavajući državnu potrošnju na nekoliko godina, ali pošto se izvoz smanjuje, sve joj je teže da održi tempo rasta. Ljudi često ne znaju da rast u ovim zemljama ide dobro. Kinesko gospodarstvo bilježi rast od 10%, indijska 10%, ali postoje ogromne tenzije čak i u tim zemljama, jer se nejednakost primanja povećava, a siromaštvo još uvek vlada u mnogim područjima. Vanjski promatrači ne znaju da ima na stotine i tisuće industrijskih štrajkova, demonstracija, nemira – razne stvari se dešavaju svake godine u Kini. U Indiji se obnavlja maoistička gerila – takozvani naksaliti, koji su bili vrlo jaki sedamdesetih, ali svi su mislili da ih više nema. A ovi ljudi kontroliraju mnoga područja u istočnoj Indiji, barem noću.

Dakle, čak i u državama sa velikim rastom imate ove socijalne tenzije, i mnogi smatraju da se nešto mora da poduzeti, jer smo izgubili sposobnost da kontroliramo svoju ekonomiju i da je natjeramo da radi za opću dobrobit.

Ali kad pokušavate govoriti o ovim neophodnim reformama, većina ekonomista će reći da zapravo ne postoji alternativa tržišnom kapitalizmu, koji vlada svjetom barem od početka osamdesetih. Uprkos činjenici da su mnogi, uključujući i Robert Wied-a, ukazivali da je rastuća nejednakost primanja u bogatim, razvijenim zemljama bila jedan od glavnih razloga za ovu financijsku krizu, uprkos tome što – nasuprot trickle down teoriji – rastuća nejednakost nije proizvela veći rast, stalno slušamo kako ne bismo smjeli preplašiti „stvaraoce bogatstva“.

Ovdašnja, britanska konzervativna vlada postavila je sebi kao prioritet brigu o „stvaraocima bogatstva“, uprkos tome što su upravo ove banke porušile naš sistem. Govore nam da bi bez londonskog City-a ova zemlja otišla dođavola, pa onda hajde da uvedemo neke kozmetičke propise i da se trudimo da im ne ograničavamo bonuse. Kažu – nije da se to nama sviđa, ali šta da radimo, tržišni kapitalizam nema alternativu.

Ovu knjigu sam napisao da pokažem da postoji nekoliko alternativa tržišnom kapitalizmu, i ona dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki, teorija i brojki koje obično uzimamo zdravo za gotovo kada razmišljamo o našim ekonomskim problemima. U duhu dr Susa, poglavlja sam nazvao „stvari“, kao Stvar 1 i Stvar 2 iz „Mačka u šeširu“.

Prva „stvar“ je da ne postoji takva stvar kao što je slobodno tržište. Mnogima će ovo zvučati nelogično. Ljudi kažu – možda ne znam točno šta je slobodno tržište, ali umijem ga prepoznati kad ga vidim. Možda ga je, poput slona, teško opisati, ali kad ga vidite znate šta je. Ali moje pitanje glasi – da li zaista znamo šta je to? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, navodim primjer dječje radne snage.

Kada je otpočela industrijska revolucija, krajem 18. stolejća u Britaniji, dječja radna snaga je postala veliki problem. Naravno, siromašna djeca su oduvijek radila. Dakle, nisu osamnaestovjekovni ljudi izmislili dječji rad, ali sada je problem bio to što su djeca radila u vrlo nezdravim i opasnim uvjetima. Naročito zato što su nove strojeve omogućile da se stariji radnici zamjene ovim fizički slabašnim bićima. To je izazvalo veliku zabrinutost. Godine 1819., grupa proreformskih britanskih zastupnika pokušala je uvesti propise protiv dječjeg rada. Izneli su predlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim merilima. Iznijeli su prijedlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim mjerilima. Svodio se na to da vrlo mala djeca ne bi smjela raditi. Što znači vrlo mala? Daniel Defoe je rekao da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, ali ovo su bili fini ljudi, pa su rekli da ne smije raditi nitko mlađi od devet godina. Svoj djeci do šesnaest godina, jer su od šesnaeste tretirani kao odrasli, trebalo bi omogućiti da rade, ali radno vrijeme bi trebalo biti ograničeno. Na koliko sati dnevno? Dvanaest. U to doba, prosječno radno vrijeme bilo je petnaest sati dnevno, pa se ovi klinci nisu mogli provući sa 6-7.

Ovi propisi trebao se primjenjuju samo u tvornicama pamuka. Rad u tvornici pamuka smatrao se vrlo opasnim, tadašnji proces proizvodnje oslobađao je veliku prašinu, koju su radnici udisali, pluća su im stradala i umirali su. Ne znam da li ste gledali ekranizaciju romana “Sjever i jug” na BBC-u, gdje junakinja, djevojka s juga, prvi put u životu odlazi u tvornicu pamuka i kada se vrati kaže: “Vidjela sam pakao, i bijel je kao snijeg”. Znači, pokušali su regulirati rad u tvornicama pamuka, čak ne ni u rudnicima, samo u tvornicama pamuka – dakle minimum minimuma. Parlament je čak i to odbio.

Na kraju je zakon ipak prošao, ali ostatak parlamenta nije odobrio proračun za provedbu ovih propisa, pa su oni ostali samo mrtvo slovo na papiru. Ali čak je i takva minimalna regulacija sprečavana, s obrazloženjem da podriva same osnove tržišne ekonomije, naime – slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca hoće raditi, a ovi ljudi hoće da ih zaposle, u čemu je problem? Nije da su ti ljudi kidnapirali djecu i držali ih kao robove. U pitanju je slobodan ugovor, zasnovan na međusobnom pristanku. Ako ga zabranite, uzdrmat same temelje tržišnog društva.

Danas bi rijetko tko u Britaniji i drugim bogatim zemljama, uključujući i najvatrenije pristalice slobodnog tržišta, imao nešto protiv regulacije dječjeg rada. Dobro, postoji jedan izuzetak – Newt Gingrich, koji je želio obnoviti dječju radnu snagu i uposliti siromašnu djecu na održavanju higijene škole, pod nadzorom jednog starijeg radnika. Ali većina ljudi smatra da bi dječji rad morao biti reguliran. Većina zemalja ga zabranjuje, osim raznošenja novina na nekoliko sati i slično.

Ali kad razmislite, ovo je izuzetno značajan propis, naročito u mnogim zemljama u razvoju, gdje praktički polovicu stanovništva čine djeca. Dakle, zabrana dječjeg rada u takvom kontekstu slična je kao kada bi britanska vlada rekla da od sutra nitko s osobnom iskaznicom koja završava neparnim brojem više ne smije raditi. To je izuzetno značajna uredba, ali danas je nitko ne doživljava kao propis, jer su njene premise toliko potpuno prihvaćene – da djeca trebaju imati djetinjstvo i školovati se i da ne smiju raditi – i ljudi prosto ovo više ne vide kao regulaciju.

Sloboda tržišta je kao ljepota – nalazi u oku promatrača. Ako se slažete s tim etičkim stajalištem, da se djeci ne smije dopustiti da rade, nećete ni vidjeti regulaciju. Ali ako se slučajno ne slažete, reći ćete – kakvo je ovo tržište rada? Polovini potencijalne radne snage strukturno je zabranjen ulazak na tržište rada. Poanta je da svako tržište počiva na brojnim propisima – šta se smije prodavati i kupovati, tko može da prodaje i kupuje i kako se razmjena može izvršiti – a tržište smatramo slobodim samo zato što potpuno odobravamo propise, i prosto ih više ne primjećujemo.

Navešću vam primjer. Ako razgovarate s nekim profesionalnim ekonomistom, postavite mu provokativno pitanje da li zaista postoji slobodno tržište kao iz udžbenika. Odgovoriti će vam da najvjerojatnije ne postoji, ali vjerojatno će dodati da je idealnom tržištu iz udžbenika najbliža burza. Da li to znači da bih ja mogao sutra ujutro ušetam u zgradu Londonske burze, sa hrpom dionica svoje tvrtke i da ih tamo prodam? Ne, nije mi dozvoljeno da prodajem, jer prvo moram biti registriran. Da li to znači da treba samo da napišem pismo i da kažem – želim registrirati i da prodajem dionice? Pa će mi oni reći – naravno, dođite sutra. Ne, potrebno je mnogo vremena i truda, treba da dostavite mnogo podataka o vašim računima, potvrde da članovi vašeg upravnog odbora nisu osuđivani u posljednjih tri, četiri, pet godina, ovisno od burze. I tek nakon toga vas registruju. I tek nakon toga vas registriraju. Da li onda to znači da nakon pet godina mogu se pojavim i da prodajem dionice?  Ne, ne mogu. Dionice mogu kupiti i prodati samo ovlašteni brokeri.

Čak i kad prodaju dionice, postoje svakojaki propisi. Postoje “automatski prekidači”, što znači da ako cijena neke dionice padne ispod određene granice, trgovina se obustavlja, u uvjerenju da takva promjena cijene može biti rezultat samo iracionalne panike a ne racionalnog proračuna. Ako čitava burza padne ispod određenog postotka, burze se zatvaraju na nekoliko dana, dok se ljudi ne smire. Tako da čak i burza, koju smatramo slobodnim tržištem, ima sve te propise.

Ali ako ste iskreni vjernik u slobodno tržište, što će vam ti propisi? Nekada kompanije nisu ni morale otkrivaju svoje bilance da bi prodavale dionice. Do 1900. godine, u ovoj zemlji, koja je tada imala najrazvijeniju burzu svijeta, niste morali slati bilanca stanja da biste bili registrirani na burzi. Te godine je uveden zakon koji je propisivao da kompanije moraju pokazati bilancu stanja na godišnjem sastanku dioničara, ali netko je zaboravio dodati da bilanca treba biti iz tekuće godine. Tako da su mnoge tvrtke pokazivale bilance iz prethodnih godina. Recimo, svake godine bi pokazivale bilance iz 1900. Nisu kršile zakon, dok taj zakon nije ispravljen 1928.

Ako djelujete u tom okviru, možete odrediti čvrste argumente u obranu slobodnog tržišta. Na kraju, ljudi poput Hajeka mislili su da treba da postoji konkurencija između valuta. Mogli biste reći da različite burze se trebaju nadmetati, s čvršćim ili slabijim propisima, pa ako jedna postigne najbolju kombinaciju regulacije i slobode, ona će preživjeti, tako da država nema razloga da nameće ovakve ili onakve propise.  Zašto da ne?

Pokušavam reći da je tržište u suštini politički konstrukt. Tržišni ekonomisti će uvijek pokušati vam kažu kako od određene točke prelazimo u domenu tržišta i da ne smijemo dozvoliti da politička logika podriva ovu oblast. Stvorite neovisnu središnju banku, stvorite neovisna regulatorna tijela, pa čak i politički neovisna tijela za državne prihode, kako je Svjetska banka preporučila nekim afričkim zemljama. Dakle, oni vole predstavljati svu regulativu kao politički motivirano miješanje u slobodno djelovanje jednog prirodnog sustava, ali ako ne postoji način da se znanstveno definira slobodno tržište, tržišni stav je politički kao i bilo koji drugi stavak. Dakle, zaključak prve “stvari” jeste da je raskid s iluzijom o objektivnosti slobodnog tržišta prvi korak ka razumijevanju kapitalizma.

Druga “stvar” je još skandaloznija – da tvrtke ne treba da se vode u interesu njihovih vlasnika. O čemu pričam? O čemu pričam? Zvuči nenormalno. Dioničari su vlasnici kompanija, a svi znamo da bi vlasnici trebali bolje da se brinu o svom vlasništvu nego netko tko ga, primjerice, iznajmljuje. Vlasnici imaju najveći interes u dugoročnom uspjehu kompanije, pa samim time ono što je dobro za njih mora biti dobro i za kompaniju.

To je točno, u slučaju da jedan pojedinac posjeduje dugotrajnu materijalnu imovinu, ali to ne vrijedi i za suvremene tvrtke. Jer to su društva s ograničenom odgovornošću, što znači da ljudi riskiraju samo kapital koji su investirali u svoje dionice. Nekada ograničena odgovornost nije postojala, pa ste tada, kad vaša tvrtka bankrotira, morali prodati sve što imate – posuđe, odjeću itd… Ako i nakon toga ne otplatite dugove, idete u dužnički zatvor. Dakle, društva s ograničenom odgovornošću su noviji izum, iz 19. stoljeća.

U suvremenim tvrtkama s ograničenom odgovornošću, koje ponekad imaju desetke tisuća dioničara, unatoč tome što su zakonski vlasnici, dioničari su ponekad najmanje posvećeni dugoročnom uspjehu kompanije. Zato što imaju najveću slobodu da je napuste. Dionice se lako prodaju, ali ako hoćete da se kao radnik zaposlite u drugoj kompaniji, možete računati na značajne troškove pronalaženja novog posla. Tako da nemate takvu slobodu da odete. Naročito u posljednja tri desetljeća, uz pojačanu financijsku deregulaciju, “leteći” dioničari postali su još moćniji nego ranije. Primjerice, u Britaniji je šezdesetih prosječan period posjedovanja dionica bio oko pet godina – dakle kada kupite dionicu, u prosjeku je u vašem vlasništvu pet godina. Danas je taj period oko sedam mjeseci.

U medijima se spominje “kvartalni kapitalizam”, što praktično znači znači da uprava vodi kompaniju imajući u vidu maksimizaciju profita u narednom kvartalu. Nije baš kvartalni, ali praktično ste pod pritiskom takozvanih vlasnika da napravite profit za dva, najviše tri kvartala. Kao rezultat toga, najamni menadžeri odlučuju voditi kompaniju u interesu maksimizacije profita dioničara.

Kako se to radi? Prvo se maksimizira kratkoročni profit. Kako? Otpustite svakog tko vam padne na pamet, ne investirate, osobito ne u dugoročne stvari poput istraživanja i razvoja. Naravno, to izaziva probleme. Radnici su demoralizirani, iscrpljeni, tehnologija zastarijeva.  Ali da li se to vas tiče? Jer ovo će se odraziti na kompaniju za tri, četiri, pet godina. Kao najamni menadžer, vjerojatno ni nećete biti tu kad se to dogodi.

Pošto ste maksimirali profit, dioničari imaju sve veću zaradu kroz povećane dividende i otkup dionica – to je postupak kada tvrtke kupuju svoje dionice da bi povećale cijenu dionica, pa su dioničari zadovoljni. Ovaj podatak nije naveden u knjizi, zato što je objavljen kasnije, ali prema proračunu američkog ekonomiste William Lazonick-a, najvećih 500 američkih kompanija potrošile su 94% svoje zarade na dividende i otkup dionica, a slične britanske tvrtke potrošile su 88% posto. Imajući u vidu da većina kompanija u bogatim zemljama poput Amerike i Britanije investira iz zadržanog profita, to znači da uopće ne investiraju. Postotak profita koji je izdvajan za dioničare, čak iu Americi gdje je to bilo najrazvijenije, nekada je bio između 45-50%. Znači, polovica profita se ulaže u strojeve, istraživanje i razvoj itd., a druga polovica ide dioničarima. Danas je taj razmjer 5% prema 95%. Nemate novca za ulaganje. Nije ni čudo da je tvrtka kao što je General Motors bankrotirala.

Ljudi često ne razumiju koliko je povijesni značajan bankrot General Motorsa. Rekao bih da je to značajniji događaj od raspada Sovjetskog Saveza. General Motors je 1955. proizveo 3,5 milijuna automobila. Iste godine, svih 12 japanskih proizvođača automobila, uključujući Toyotu, zajedno su proizveli 70.000 automobila.Toyota je proizvela 35.000 automobila, dakle 1% proizvodnje General Motors-a. Pedeset godina kasnije, ova mala tvrtka preuzela je General Motors, a dvije godine kasnije General Motors je bankrotirao. Zato je Jack Welch, autor izraza “maksimizacija vrijednosti dionice” rekao da je maksimizacija vrijednosti dionice, citiram, “najgluplja zamisao na svijetu”. To je kao da Karl Marks osuđuje komunizam.

Eto, to su prve dvije stvari. Naravno, ne mogu govoriti o svih 23, pa hajde da se skoncentriramo na one uz koje mogu da pokažu neke lijepe slike. Recimo, treća “stvar” – većina ljudi u bogatim zemljama zarađuje više nego što bi trebalo. Tržišni ekonomisti nam govore da ljudi zarađuju onoliko koliko vrijede. Kažu da ne treba da se žalimo na nejednakost primanja. Činjenica da Bob Diamond zarađuje 50 milijuna funti odraz je tržišnih sila. On vrijedi 50 milijuna funti, a vi zarađujete 15.000 jer vrijedite samo toliko. Mi smo prihvatili ovu logiku i mislimo da su siromašni ljudi, naročito u siromašnim državama, siromašni zato što nisu produktivni.

Da li je zaista tako? Ovo sam ilustrirao pričom o dvojici vozača autobusa, hipotetičkih vozača, ali dovoljno su realistični. Jedan se zove Ram, Indijac iz Rajasthana. Vozi autobus u New Delhiju. Drugi se zove Sven. On je iz Stockholma, išao je u srednju školu, školovao se 12 godina i to je bilo to, pa je završio kao vozač autobusa u Stockholmu. Prema statističkim podacima Međunarodne organizacije rada, Sven zarađuje oprilike 50 puta više od Rama. Je li to zato što Sven vozi 50 puta bolje od Rama? Prije svega, nije sasvim izvjesno da se tako može izmjeriti produktivnost vozača, ali čak i kad bi moglo, da li je moguće da netko vozi 50 puta bolje od nekog drugog. Pogotovo kad usporedimo dva vozača autobusa. Po toj logici, trebalo bi da je Ram vještiji vozač, jer mora voziti po ovakvom putu.
Uz sve te silne krave, motore, bicikle, rikše i djecu po ulici. Da li je Sven ikada morao izbjeći kravu? Možda mu je, ako vozi prigradski autobus, nekad na drum izletio los, ali ne u Stockholmu. Međutim, unatoč tome, zarađuje 50 puta više. Zašto? Jednostavan odgovor je – protekcionizam. Kontrola useljavanja. Sven zarađuje toliko zato što dijeli tržište rada sa drugim ljudima koji su vrlo produktivni i koji su spremni dobro platiti ljude koji voze autobuse. Ako biste potpuno oslobodili imigraciju, vjerojatno bi 80%, pa čak i 90% posto radne snage u bogatim zemljama bilo zamijenjeno. Ne govorim samo o vozačima i čistačima. Govorim o bankarima, inženjerima, liječnicima, ekonomistima – znam o čemu govorim, ja sam zamijenio jednog Britanca prije 22 godine.

Da se razumijemo, ne zagovaram potpunu liberalizaciju imigracije. Ne moram to da radim, ja nisam tržišni ekonomist pa ne moram da se zalažem za liberalizaciju svega postojećeg. Ali tržišni ekonomisti moraju ovo ozbiljno shvatiti. Kada zastupaju liberalizaciju međunarodne trgovine, protoka kapitala, zašto ne zastupaju i liberalizaciju protoka ljudi? To potvrđuje moj prethodni argument da su tržišta politički konstrukti. Ne postoji ništa u ekonomskoj teoriji što nalaže kontrolu imigracije.  To je političko stajalište.

Ispričavam se, nisam vam pokazao Svenovo radno okruženje. Kao što vidite, svatko tko umije da vozi kako treba, može obavljati njegov posao.

U svakom slučaju, ako je sve ovo točno, iz ove priče proistječu mnoge stvari. Prije svega, shvaćate da siromašne zemlje nisu siromašne zbog svojih siromašnih ljudi, nego zbog svojih bogatih ljudi. Ako razgovarate s nekim bogatim čovjekom iz siromašne zemlje obično ćete čuti ovakvu žalopojku: “Pogledajte sve ove lijene, zatucane, bijedne ljude. Stvarno srozavaju državu. Kad bi radili vrijedno kao Japanci, kad bi bili disciplinirani kao Nijemci i inovativni kao Amerikanci, imali bismo sjajnu zemlju, ali pogledajte kakvi su “. Onda vi njemu treba reći – jer obično se radi o muškarcu: “Možda ne shvaćate, ali to je upravo vaš neuspjeh, jer niste povukli zemlju za sobom. Zato je vaša zemlja siromašna, a ne zbog tih ljudi. Jer oni zaista mogu mjeriti sa svojim kolegama iz bogatih zemalja “. U stvari, mnogi od njih su mnogo kvalificiraniji i produktivniji od svojih kolega u bogatim zemljama.

Zatim nam ostaju bogati iz bogatih zemalja. Mogu li oni da se tapšu po leđima i reći – samo mi zaista zaslužujemo to što zarađujemo? Mislim da ne mogu, jer ljudi često ne razumiju da visoka produktivnost ljudi iz bogatih zemalja presudno ovisi od činjenice da su rođeni u društvima naprednih tehnologija, dobrih institucija i kvalitetne infrastrukture, ili da su bar tamo emigrirali. Većina tih stvari je kolektivno akumulirana vremenom, a nije nešto što su ti pojedinci sami stvorili.

Warren Buffett je u jednom intervjuu devedesetih lijepo ovo objasnio. Rekao je: “Bacite me usred Bangladeša, i šta ću ja biti? Biću poljoprivrednik. I bio bih vrlo siromašan poljoprivrednik, jer ne umijem ništa uzgajati. Dakle, čak i po bangladeški mjerilima, bio bih siromašan. Ja sam bogat zato što sam slučajno rođen u ovoj zemlji, koja precjenjuje moju financijsku darovitost, pa smatram da je većinu mog novca zaradilo društvo, a ne ja”. On je pametan čovjek, on to razumije.

Barack Obama je nedavno isto to pokušao artikulira kada je rekao – kada je netko uspješan, znači da je u životu imao nekog tko mu je u tome pomogao, možda nastavnika, možda državnu stipendiju, možda infrastrukturu, ali moramo da shvatimo da je naša produktivnost kolektivna. Ona nije čisto pojedinačno dostignuće. To znači da postoji dobar argument zašto bogati trebaju plaćati viši porez.

Ne razumijem jednu stvar u ovoj zemlji: vi ste toliko uplašeni da ćete ostati bez svojih bogataša, unatoč tome što su isti ti ljudi izazvali ove nevolje. Okanite ih se. Stvarno, ako su im porezi toliko važni, zašto se svi ne presele na Jamajku? Porez na dobit na Jamajci je 5%. Zašto ne presele svoja poduzeća u Albaniju, gdje je porez na dobit 10%? Ostaju ovdje zato što ova zemlja pruža sjajne obrazovne institucije kao što je LSE, dobro, željeznica je problematična, ali infrastruktura je inače pristojna, dobar pravni sustav itd.. Sve su ovo kolektivno stvorene stvari, nije ih Richard Branson stvorio. Nije ih stvorio ni Alan Shugar.

Sada ću prijeći na “stvar” broj petnaest – siromašni ljudi u siromašnim zemljama imaju više poduzetničkog duha nego ljudi u bogatim zemljama. George Bush je jednom rekao da je problem Francuza to što nemaju riječ za “entrepreneurship” (poduzetništvo). Moramo mu oprostiti što slabo poznaje francuski, jer je samo artikulirao ustaljenu anglo-američku predrasudu o Francuskoj kao nedinamičnoj i opuštenoj zemlji, punoj nesposobnih birokrata, napuhanih konobara i stočara koji spaljuju ovce.

Priča o ovcama je malo komplicirana, pa ću je sada preskočiti, ali u svakom slučaju, takva predstava o Francuskoj je pogrešna, kao što ću vam pokazati kasnije. Ali perspektiva iza ove izjave široko je prihvaćena: potrebni su vam poduzetnički nastrojeni ljudi za dinamičnu ekonomiju. Potrebni su vam ljudi koji žele zaraditi novac, koji umiju zaraditi novac. Prema ovom stanovištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetničkog duha u ovim zemljama.

Kada ljudi iz bogath zemalja posjete neku zemlju u razvoju i vide ovakav prizor, kažu: “Znam zašto je ova zemlja siromašna. Pogledaj ove ljude kako piju jedanaesti po redu čaj tog dana i puše nargile. Ovdje su potrebni aktivni ljudi poduzetničkog duha”. Naravno, svatko tko dolazi iz takve zemlje ili je u njoj bar boravio neko vrijeme, zna da se u zemljama u razvoju češće viđaju ovakvi prizori.

Milijuni ljudi koji kupuju i prodaju sve što vam padne na pamet, i razne stvari koje niste ni znali da mogu prodavati i kupe. Navešću vam nekoliko primjera. Do osamdesetih, u mojoj rodnoj Južnoj Koreji postojali su profesionalni čekači u redovima. Oni su bili popularni kod ljudi koji su tražili vizu u američkoj ambasadi, jer je tada samo ograničeni broj ljudi dnevno mogao dobiti prijavu za razgovor. Tko prvi dođe, prvi je i dobije, tako da je moralo da se ode rano ujutro.

Tako su neki poduzetni Koreanci izmislili novo zanimanje – profesionalnog čekača. Ustanete u pola pet ujutro i dođete pred američku ambasadu. Oko deset do devet, neki tip u elegantnom odijelu priđe vam i kaže: “Ovo mjesto izgleda lijepo, da li biste ga prodali?” Pa ako stojite negdje na početku reda, mogli ste dobiti i 100 dolara, ako ne onda 50. Prodate mu mjesto i zaradili ste plaću za taj dan. Kada sam bio u Južnoj Africi, prijatelj me je odveo u restoran. Parkirao je auto, i odjednom se pojavio neki tip i rekao: “Ja ću da ti čuvam auto”. I moj prijatelj mu je platio. Ja sam ga pitao: “Kako to misli da ti čuva auto?” A prijatelj mi je objasnio: “Kad kaže da će čuvati auto, u stvari misli – plati, ili ću ti izbušim gume dok nisi tu”.

Ima raznih, dovitljivih poduzetničkih planova u zemljama u razvoju. U stvari, kad sam prije par godina držao ovo predavanje, netko mi je dao još jedan zanimljiv primjer iz Indonezije. U Jakarti je država uvela “brzu traku” gdje mogu da se voze samo vozila s najmanje troje putnika. Neki mladi poduzetnici muvaju se na ulazu u ovu traku, pa naiđe neki tip u “tojota lend kruzeru” i kaže “Ti i ti, upadajte.” Zatim ulaze u brzu traku, na kraju puta ti ljudi izađu, on im plati, i svi su zadovoljni.

Ljudi će uraditi sve preživjeti, zato što su očajni. Većina ljudi u tim zemljama su samostalni poduzetnici. S druge strane, većina stanovnika bogatih zemalja, nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Mnogi ljudi rade za ogromne tvrtke, koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Rade usko specijalizirane poslove i tako ostvaruju poduzetničku viziju nekog drugog. Oni ne odlučuju što će raditi, nego im se govori što da rade. U stvari, ako usporedite brojke, stvar je jasna. Ako pogledate samostalno zaposlene, postotak je mnogo, mnogo veći u siromašnim zemljama. Vjerojatnost da će netko iz Norveške biti poduzetnik, u smislu da bude samostalno zaposlen, trinaest puta je manja nego za nekoga iz, recimo, Benina. Zato što u Beninu 90% posto ljudi samostalno zarađuje. Ako pogledate ovu tablicu, vidjet ćete da Bushov komentar može opisati izrekom “smijala se kukavica krivom drvetu”.

SAD i Francuska su među državama s najmanjim brojem samostalno zaposlenih na svijetu. Francuska ima malo više poduzetničkog duha nego SAD, ali ne mnogo.

Ali ako u zemljama u razvoju ima toliko poduzetnika, zašto su siromašne? U knjizi dajem potpuniji odgovor, ali u suštini, poenta je da poduzetništvo nije individualni pothvat. Treba nam mnogo kolektivnih institucija da bismo kanalizirali poduzetničku energiju u neku produktivnu aktivnost. Znanstvena infrastruktura, korporativne institucije, pravni sustav, financijski sustav. Kao što sam već spomenuo, naša individualna produktivnost uvelike je kolektivna.

Svi ovi ljudi ispoljavaju poduzetnički duh do krajnjih granica, ali to ne daje nikakve rezultate jer su institucije manjkave, infrastruktura je loša, pravni sustav ne funkcionira itd.. Kad to shvatite, razumijete zašto je takozvana industrija mikrofinansiranja dala toliko slabe rezultate u ekonomskom razvoju, unatoč svim očekivanjima.

Na kraju, u ovoj knjizi sam pokušao da dovedem u pitanje vladajuće uvjerenje da je ekonomija previše komplicirana za neekonomiste. To je vrlo zanimljivo, jer kad razmislite, ljudi imaju raznorazne čvrste stavove o najrazličitijim stvarima. Siguran sam da imate jasan stav o klimatskim promjenama, gay brakvima, imigraciji. Ali koliko vas ima odgovarajuće kvalifikacije da sudi o tim pitanjima? Treba li svima diploma iz međunarodnih odnosa da bi mogli zaključiti da je rat u Iraku bio pogrešan? Da li ste završili klimatologiju, pa znate da treba nešto uraditi povodom globalnog zagrijavanja? Imate li iskustva u ekonomiji rada, pa da možete reći kako nam je potrebna kontrola migracije, ili nam nije potrebna? Ne. Znači, u svim ovim pitanjima imate stav bez neophodne stručnosti, ali kada se radi o ekonomiji, onda kažete – ja nisam stručan. NNeka se time bave ljudi iz Centralne banke, MMF-a ili Europske komisije, jer ja ne znam ništa o ekonomiji.

Ovo je ogroman problem. Zašto imate tako čvrste stavove o svemu ostalom osim o gospodarstvu? Tako se stvara prostor da vas ovi ljudi namagarči. Kao što pokušavam objasniti u knjizi 95% ekonomije je zdrav razum. Naravno, svjesno se predstavlja komplicirano, upotrebom jednadžbi, grafikona i statistike, ali zapravo nije toliko teško. Naravno, postoje neki tehnički materijali, ali čak se i oni mogu objasniti razumljivim jezikom, možda ne do najsitnijih detalja.

Ovom knjigom želio sam potaknuti svoje čitatelje da nauče nešto o ekonomiji. Nije vam potrebno ogromno znanje. Nije vam potrebno ogromno znanje. Potrebno vam je određeno osnovno ekonomsko rezonovanje, neke osnovne činjenice i onda možete vršiti aktivno ekonomsko građansko djelovanje. Ali budući da se toliki ljudi boje ekonomije, postali ste prave žrtve svih ovih ljudi koji praktično šišaju ostatak stanovništva.

Zaista vam savjetujem da se zainteresirate za ekonomiju. Ne kažem da ja imam monopol na istinu, mislim da bi bolje bilo da nema toliko prepotentnih koji misle da imaju sve odgovore. Dakle, molim vas, nemojte meni vjerovati. Jedino što vam mogu reći jest da ako pažljivije pogledate sve ovo, vidjet ćete da mnoge stvari za koje ste mislili da su dokazane i općeprihvaćene nisu takve. Mnoge stvari za koje mislite da su činjenice – nisu činjenice. Čak i od  toga da pomfrit nije izmišljen u Francuskoj, da sat s kukavicom nije izmišljen u Švicarskoj, da se panama šeširi ne prave u Panami. Ima mnogo stvari u ekonomiji za koje mislite da su točne, ali nisu.
Ha-Džun Chang je profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjiga: Kicking away the ladder, Bad Samaritans 23 things they don’t tell you about capitalism.
 
Newt Gingrich
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)