Ne zaboravimo činjenicu da je Čehoslovačka bila i monetarna unija

Prije dvije godine, četiri mjeseca i nekoliko dana, 23. lipnja 2016., Velika Britanija je glasovala za napuštanje EU. Datum izlaska Velike Britanije trenutačno je postavljen za 29. ožujka 2019. godine – gotovo tri godine nakon glasovanja.

Moglo bi se to dogoditi i puno kasnije. U slučaju prijelaznog aranžmana koji bi mogao trajati barem do kraja 2020. godine, vjerojatno čak i iza općih izbora 2022. godine. To bi bio period od velikih šest godina nakon povijesnog glasovanja.

Parlamentarci EU-a će vam reći da to mora biti tako jer je odnos Velike Britanije u EU složen da bi se unaprijed razriješio.

Međutim, povijest nudi drugačiji kut gledanja. Prvi svjetski rat je trajao četiri godine, drugi svjetski rat trajao je šest. Možda je lakše osvojiti i izgubiti cijeli kontinent nego mirno razdvajati dvije jurisdikcije?

Umjesto toga, pogledajte Čehoslovačku, zemlju u kojoj sam rođen, ali zemlju o kojoj nikada nisam mislio kao o svojem mjestu rođenja. To je bilo zato jer sam u to doba išao u školu, i ne samo da se pretvorila iz socijalističke republike i sovjetskog satelita u liberalnu demokraciju, već se također i podijelila na dva naroda.

Sve što sam ikad znao o toj zemlji je kada je bila Češka Republika. Sva burna povijest – Václav Havel izabran za predsjednika, Baršunasta revolucija, prvi slobodni izbori, početak ekonomske preobrazbe, Vaclav Klaus izabran za premijera, Vaclav se razveo – dogodio se u prvih šest godina mog života.

Dopustite da vas ukratko podsjetim na vremensku crtu: ključni izbori su se održali 5. i 6. lipnja 1992.

Napetosti su brzo izbile. Češki premijer Vaclav Klaus sastao se 8. srpnja u Brnu s slovačkim premijerom Vladimirom Mečiarom i dogovorili su razdvajanje federacije.

Sporazum je potpisan 26. kolovoza i Vaclav Havel je u međuvremenu (20. srpnja) podnio ostavku. Do 13. studenoga, donesen je zakon o tome kako će savezna imovina biti podijeljena i dvanaest dana kasnije, donesen je akt koji je odredio datum raspada 31. prosinca.

Kompleksna pitanja kao što su kontinuitet češkog parlamenta, kontinuitet zakona, dogovori za sudove i tako dalje, sve je brzo određeno do prosinca. Novi Češki Ustav donesen je 16. prosinca.

Čehoslovačka se u ponoć raspustila na Silvestrovo. Kad se ljudi sljedećeg jutra probudili, imali su novu nacionalnost, a češki parlament ponovno je izabrao Vaclav Havela kao predsjednika 26. siječnja 1993. godine.

U roku od samo šest mjeseci dogovoreno je i aktivirano sveobuhvatno rješenje. Nematerijalna imovina raspoređena je, mobilna imovina i imovina u inozemstvu raspoređeni su prema grubom omjeru stanovništva 2:1. Izmjene međunarodnih ugovora koje je potpisala Čehoslovačka dogovorile su i potpisale vrlo brzo obje nove republike, potvrđujući nastavak takvih ugovora.

Godine 1996. dvije su zemlje potpisale protokol koji navodi raspodjelu dužnosti propisanih ugovorima potpisanim kao Čehoslovačka. Sve se to dogodilo dok su Čehoslovačka i njezine konstitutivne zemlje prolazile masovnu gospodarsku preobrazbu.

Čehoslovačka je bila privatizirana bez presedana. Na neki način, takav je i Brexit i privatizacija u Velikoj Britaniji iz 1980-ih, samo puno složenije. Dok je 1980. godine Velika Britanija privatizirala dvije tvrtke godišnje, početkom 1990-tih Čehoslovačka je privatizirala dvije tvrtke po satu.

Zajedno, knjigovodstvena vrijednost tih tvrtki bila je veliki udio u BDP-u. Samo privatizacija vouchera (postoje i drugi načini privatizacije) privatizirane tvrtke vrijedile su trećinu čehoslovačkog BDP-a. Sve se to dogodilo u isto vrijeme kad su republike bile razdvojene.

Ne zaboravimo činjenicu da je Čehoslovačka bila i monetarna unija. Izvorna ideja bila je da će se valuta nastaviti koristiti i nakon razdvajanja, ali Čehoslovačka kruna nadživjela je Čehoslovačku za samo šest tjedana.

Tamo gdje postoji volja, postoji način. Dvije su zemlje učinile moguće: Klausovo inzistiranje da se to mora dogoditi brzo, prije nego što budu organizirani poslovni interesi, da mogu uspjeti obraniti status quo.

Zatim činjenica da su dvije novoosnovane vlade, kroz sve napetosti između njih, zajedno radile na primjeni postojećih ili prethodnih dogovora u dobroj vjeri. Gdje god su se pojavila pitanja ili razlike, tražili su prijateljsko rješenje u kojem nitko od stranaka ne bi pobijedio.

Ako su Česi i Slovaci bili u mogućnosti rastaviti cijelu zemlju u šest mjeseci, sigurno Whitehall i Berlaymont mogu pronaći način za izdvajanje jedne države članice prije roka od šest godina.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Sirijskom operacijom Vladimir Putin je vratio Rusiji ‘imperijalni sjaj velesile’ i ojačao vlastiti položaj. Drugo, uspio je svjetla svjetske javnosti maknuti s Ukrajine i ostaviti Kijev da se sam nosi sa svojim problemima

Nakon četiri krvave godine građanskog rata u Siriji, koji je počeo u ožujku 2011. uz pomoć Amerike, s više od 250 tisuća žrtava i milijunskim stampedom izbjeglica, od kojega je tek mali dio izazvao kaos, zbrku i napetost u Europi, promalja li se na dalekim sirijskim horizontima neko rješenje?

Naime, početkom listopada u tamošnje je sukobe svih protiv svih vrlo bučno i arogantno upala Rusija koja svijetu želi dokazati i pokazati kako se treba razračunati s trenutačno glavnom međunarodnom opasnošću i pošasti – Islamskom državom. Rusi su udarili snažno, onako kako oni već desetljećima znaju raditi. Amerikanci su se digli na stražnje noge.

Europska je unija – Francuska, Njemačka i Velika Britanija – nesigurna i prvi put nije tako unisono stala na pozicije Bijele kuće, a regionalni čimbenici različito reagiraju: Iran podržava Putina; u Turskoj zbog dva ulijetanja ruskih zrakoplova u njezin zračni prostor, ali i same akcije predsjednik Recep Tayyip Erdogan prijeti odustajanjem od kupnje ruskog plina, a gradnju NE Akuyu ponudit će drugim partnerima; Egipat smatra da će to pridonijeti slamanju IS-a, a Saudijska Arabija traži da Kremlj prekine s intervencijom.

Zračni udari

Moskva je svojim uletom razbucala situaciju i odnose, a svisoka još napominje da je 420 dana američkih zračnih udara s više od dvije tisuće naleta ostalo bez opipljivog učinka, dok su zračni udari koje tek desetak dana izvodi rusko zrakoplovstvo, a uporabili su i ubojite krilate rakete tipa Kalibr ispaljene s brodova ruske ratne mornarice u Kaspijskom jezeru, stubokom izmijenili reljef i sliku bojišnice.

Doduše, nakon što je Rusija u velikom stilu stupila na crveni tepih sirijske bojišnice, nastupio je posvemašnji rašomon, a zaiskrilo je i u odnosima između velikih sila. SAD tako optužuje Ruse da su zapravo došli pomoći svom – jedinom – savezniku Bashar al-Assadu da opstane na vlasti (SAD je izričito protiv njega i ne želi ga čak ni za pregovaračkim stolom u vezi s budućim ustrojem Sirije), a ne tući se s arhineprijateljem zapadne civilizacije – IS-om.

U Pentagonu tvrde da je 90 posto ruskih udara bilo na snage antibašarovske prozapadne oporbene koalicije, a ne na snage džihadista. Rusi to, naravno, opovrgavaju, kao i nagađanja američkih “pouzdanih obavještajno-vojnih izvora” da Putin već ima kuvertiranu i kopnenu invaziju. U igri je, navodno, 150 tisuća vojnika. Neki zapadni analitičari (o tome piše i Financial Times) smatraju ruski angažman bezumnom avanturom, dodajući “ništa manjom i bezumnijom od dosadašnje američke”.

Rusija se u ovom trenutku vratila u velikom stilu na svjetsku pozornicu

Kako god bilo i, napomenimo, koliko god trajalo, jer to je teško odrediti, Rusija se u ovom trenutku vratila u velikom stilu na svjetsku pozornicu. Igra je to na jednu kartu, ali nije Vladimir Putinu prvi put da tako riskira. Putin se sada pokazuje kao političar s devet, pa i više, života, koji se vrati svaki put kada ga počnu otpisivati, a njemački publicist i Putinov biograf Hubert Seipel navodi kako je Putin dokazao da je jak lider. Bez Rusije se neće moći riješiti sirijska kriza, a htio to Zapad ili ne, s Rusijom će morati surađivati. – Mislim da je Putin trenutačno na sedmom nebu od sreće – ističe Seipel.

Doduše, Vladimir Putin je prije nešto više od godinu dana, činilo se, bio na konopcima, barem kad je riječ o međunarodnom položaju. Ali, razlog nije bila Sirija, nego reperkusije povezane s Ukrajinom. Sjećate li se Ukrajine?! Ukrajina! Država u kojoj se donedavno ratovalo, ali sad je stanje na istočnoukrajinskoj bojišnici zamrznuto, a zemlja se našla pred ekonomskim kolapsom.

Naime, prošlo su ljeto proruski separatisti kod Donjecka (iako tu još nije sve sasvim jasno, ali se nekako podrazumijeva) ruskim raketnim sustavom Buk srušili putnički Boeing malezijskog avioprijevoznika s uglavnom nizozemskim putnicima. Svijet se nakostriješio i Moskvi uveo dodatne gospodarske sankcije koje su trebale uzdrmati Putinov položaj. Rusija se našla u izolaciji, prokazana zbog bešćutnosti, a brojni su se promatrači prisjetili Čehoslovačke 1968., Afganistana 1979. i svih ostalih ruskih intervencija. Nedugo nakon toga strovalila se cijena nafte, propao je projekt plinovoda Južni tok koji se u nekim zemljama, primjerice Srbiji, već počeo graditi, a rubalj se survao u ponor.

No, stvari se polako mijenjaju. Početkom ove godine u Minsku je potpisan mirovni sporazum kojeg se, uz povremena iskakanja, svi pridržavaju. Tako se pritisak na Rusiju s te strane ublažio. Rubalj se nakon nekog vremena ustabilio, ruska ekonomija nije posrnula, kako se bilo predviđalo, a sređeni su i “naftno-plinski poslovi”. Osim toga, nedavno je potpisan i sporazum o gradnji novog plinovoda prema Njemačkoj kroz Baltičko more – Sjeverni tok 2. Njemačka je veoma zainteresirana za taj projekt jer bi njegovom realizacijom – a prema planu, trebao bi profunkcionirati već za četiri godine – postala glavni europski distributer ruskog plina za Europu.

Kraci tog plinovoda spustili bi se na Austriju i Italiju, a možda bi skrenuli i prema Francuskoj. Tako bi zapravo Rusija i Njemačka imale pod kontrolom većinu plinskih potreba Zapadne Europe. Osim toga, kremaljski lider Vladimir Putin ne samo da nije politički ugrožen u svojoj zemlji, nego je jači nego ikad. Njegova je vlast neupitna. Oporbe zapravo nema. Postoji tek u natruhama i egzistira najviše zahvaljujući zapadnim medijima.

Ona parlamentarna puše u isti rog s Kremljom, a izvanparlamentarna se nije snašla (još joj je likvidiran i istaknuti član Boris Njemcov) u ovoj situaciji te je prokockala antiputinovski naboj otprije nekoliko godina kada se na prosvjednim skupovima okupljalo i do 200 tisuća ljudi. Cijela Rusija tako je spala na Putina. I propagandna mašinerija je odradila svoje tvrdeći da Rusiju isključuju i izoliraju jer je jedina alternativa SAD-u. Za sve teškoće i sankcije nije kriv Putin, zbog aneksije Krima (to je čak prihvatljivo i za većinu antiputinovske proeuropske oporbe), nego ljubomorni i zavidni Barack Obama. Rusija istupa pravedno, protiv “istospolnog” svijeta u kojemu postoji samo jedna supersila.

Radost Rusa

I sada ju je, na radost većine običnih Rusa, Putin vratio na svjetsku političku scenu. Biti ključni čimbenik međunarodnih odnosa važna je stavka u životu velike većine Rusa. Oni jednostavno žele da njihova zemlja igra bitnu i važnu ulogu u međunarodnim političkim odnosima. A Putin im je to dao. Možda je to tek privid, ali trenutačno funkcionira. Rusija želi da je SAD, Njemačka, Francuska i Velika Britanija prihvate kao ravnopravnog partnera, može i suparnika, ali istovrijednog.

Svojom sirijskom operacijom Vladimir Putin je, prvo, vratio Rusiji nekadašnji “imperijalni sjaj velesile”, čime će ojačati vlastiti položaj. Drugo, uspio je svjetla svjetske javnosti skrenuti s Ukrajine i ostaviti Kijev da se kuha u vlastitom sosu, a proruski separatisti dobili su jasan naputak da ne “čačkaju mečku”. Putin je zato sve stavio na sirijsku kartu. Igra sirijski gambit. Treće, angažirao se na strani Bašara al-Asada jer mu je on jedan od rijetkih saveznika, i to ne samo u tom dijelu svijeta.

Rusija, shvatio je Kremlj, ne može igrati ulogu velesile ako nema saveznike. Zato se grčevito drži onih rijetkih preostalih. No, ovakvim odnosom prema Siriji, odnosno predsjedniku Bashar al-Assadu, Putin šalje poruku ostalim saveznicima i potencijalnim saveznicima da će ostati uz svoje saveznike, da će im pomoći i neće ih napustiti ni po koju cijenu. Rusija je, kako nam kaže analitičar moskovskog Komersanta Maksim Jusin, time poslala poruku da je pouzdan i vjeran prijatelj koji će, ako treba, ići i protiv najškakljivijih neprijatelja, samo da sačuva svog druga.

Rusija je, na Bliskom istoku, spala samo na upitnog Bašara al-Asada kojemu se bez pomoći Moskve ne piše dobro. A i tada nije sigurno da će uspjeti opstati. No, Rusija je shvatila da će, ako se ne uplete u Siriju (ne samo pokazujući svoju vojnu moć), ostati izolirana tek na određene dijelove bivšeg SSSR-a koji ionako migolje iz njezinih ruku. No, ovo je poruka i tim zemljama da Rusija nije slaba i da su došla druga vremena pa bi opet trebale svoje poglede okrenuti prema Moskvi, a ne očijukati s Washingtonom.

Malo nemira

Uz to, Putin je uspio konačno unijeti i malo nemira u odnose SAD-a s glavnim europskim partnerima, a o kojim je razmjerima riječ, tek će se vidjeti. Naime, na toj mogućoj pukotini Vladimir Putin je gradio i svoju “ukrajinsku” politiku. I ruski diplomatski napadi usmjereni su na Washington, a ne na EU. S Europom Putin želi suradnju te joj poručuje da je ona dovoljno samostalna da ne mora igrati kako Bijela kuća svira.

Prva je popustila Njemačka koja, kako je rekla kancelarka Angela Merkel, nema ništa protiv toga da se Bašar uključi u pregovarački proces te da i on mora imati zagarantiran svoj stolac. Angela Merkel je također uvjerena da se sirijski gordijski čvor ne može presjeći ne samo bez Rusije, nego i bez Irana. Rusija je vezala Iran uz sebe upravo time što traži i mjesto za njega u Siriji (Iran je dopustio da rakete iz Kaspijskog jezera prolete kroz njegov zračni prostor).

Traženje saveznika

Pozicija Angele Merkel izazvana je, između ostalog, s dva važna strateška elementa. Prvo, Njemačka već počinje osjećati blagu paniku zbog bliskoistočnih imigranata kojima se ne nazire kraj, a procjene o dolasku više od 1,5 milijuna ljudi uznemiruje Njemačku i komplicira njezin unutarnji politički život jer prvi put raste nezadovoljstvo prema njemačkoj kancelarki. Prodor izbjeglica, bez obzira na izdašnu financijsku injekciju Turskoj koja ih prima, neće se zaustaviti bez okončanja rata.

Stoga je Njemačkoj ruska operacija prihvatljiva, kao i svaka ona koja nudi zaustavljanje seobe naroda. Drugi razlog je već spomenuti Sjeverni tok 2. Budući da je Rusija pod ekonomskim sankcijama, a i iz Bruxellesa su poručili da od posla s Gazpromom neće biti velike koristi, Berlinu je stalo da se i to riješi kako bi počeli s plinskim poslom stoljeća. Zato Putin misli da je u Angeli Merkel našao saveznika kojim može potkopati utjecaj Amerikanaca te Rusiju ponovno uglaviti među najmoćnije zemlje svijeta – G-8. No, to je riskantna igra jer je Njemačka, potresena izbjeglicama i aferom VW, ranjiva.

Opijen sadašnjim uspjesima, Putin želi proširiti svoju akciju i na Irak. No, i tu je situacija skliska. Naime, u toj zemlji saveznici su mu šijiti koji su na vezi s Teheranom. IS je, doduše, u toj zemlji jači, ali ako su točne informacije da u Siriji Rusi više tuku oporbu, a ne IS, može li se dogoditi da i u Iraku budu na dispoziciji šijitskim snagama, a ne samo usmjereni na borbu protiv džihadista. Iako SAD naziva Putinovu sirijsku epizodu “tragičnom strateškom pogreškom”, neki ruski analitičari smatraju da je državni tajnik John Kerry često na telefonu s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom i da se mogu očekivati neki pomaci. Konačno, Washington poziva Moskvu da koordinira svoje letove s koalicijskim udarima po IS-u, a ne da soliraju i šmiraju svojim podacima – tvrde da gađaju IS, a zapravo tuku po oporbi.

Konstantin Sivakov, umirovljeni visoki dužnosnik Glavnog stožera ruske vojske, smatra kako bi bilo bolje da se Sirija “podijeli u dvije zone odgovornosti, rusku i američku”, kako ne bi dolazilo do nesporazuma između dva zapravo saveznika unutar Sirije. Sivakov također ponavlja Putinove riječi iz UN-a da je potrebna koalicija protiv IS-a kao nekada antihitlerovska jer “IS danas nije ništa manje opasan nego nekada nacifašizam”.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Fluoriranje ili dodavanje fluorida vodi za piće provodi se diljem svijeta već 70 godina, i to uz objašnjenje da ta supstanca, između ostalog, zaustavlja raspadanje zuba

Međutim, kritičari takve prakse tvrde da dobrobiti fluorida po zdravlje nisu dokazane, a da je njegov negativan utjecaj detaljno dokumentiran.

Navodno, taj sastojak vladajuća elita, po receptu nacističkih znanstvenika, stavlja u vodu kako bi ljude pretvorila u poslušnu raju, koja nikada neće ustati protiv nepravde i nejednakosti.

Sterilizacija

Zaključci znanstvenika o utjecaju fluorida na ljudsko zdravlje vrlo su podijeljeni, pa broj teorija o razlogu korištenja tog spoja fluora u vodovodima diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, uopće ne iznenađuje.

Prema tvrdnjama pobornika fluorizacije, jedan zubar iz države Colorad pedesetih godina otkrio je da višak fluorida u pitkoj vodi izbjeljuje zube. Kad je američka služba za javno zdravlje (USPHS) ponovila eksperiment, ustanovila je da to spoj zaustavlja raspadanje zuba.

Protivnici fluoriranja, s druge strane, vjeruju da su korištenje fluorida u vodi započeli nacisti tridesetih godina, kad su otkrili da su ljudi koji piju vodu s fluoridom poslušni i da ih je lako kontrolirati. Nacisti su ga navodno koristili u koncentracijskim logorima, kao i prilikom osvajanja Poljske i Čehoslovačke – piše Gretchen Anne Riley u knjizi “Teorije zavjere u američkoj povijesti”.

Pojedinci vjeruju, dodaje ona, da fluoriranje izaziva sterilnost i da su ga nacisti namjerno uljevali u vodovode istočne Europe kako bi eliminirali lokalno stanovništvo i vremenom na njihova imanja naselili njemačke koloniste.

Logori i gulazi

Korištenje fluorida za podjarmljivanje ljudi od nacista su vidjeli i Sovjeti, koji su ga upotrebljavali u svojim gulazima. Upravo ta teorija dio je teze nastale u vrijeme Makartijevog lova na komuniste – da SSSR fluoriranje vode namjerava pokoriti SAD. Pobornici te teze imaju tri mišljenja o djelovanju te kemikalije.

Jedni smatraju da je cilj bio slabljenje mentalnih sposobnosti Amerikanaca kako bi lakše došli do političkog prevrata, drugi da je fluoriranje samo prvi korak u vojnoj invaziji Sovjeta, dok treći tvrde da je dugoročni plan SSSR bio izazvati rak i druge bolesti u SAD, posebno među djecom, kako bi za 10 ili 20 godina, u trenutku invazije, Amerika ostala bez dovoljno zdravih ljudi za obranu zemlje – piše Riley.

Ona dodaje da je bilo i onih koji su imali ekstremniji stav – vjerovali su da je cilj trovanje svih ljudi kako bi oni bili zamijenjeni specijalno odgojenom rasom koju bi Sovjeti stvorili.

Sve samo radi profita

I većina kritičara fluorida ismijala je teze o komunističkoj zavjeri, a kao apsurdna predstavljena je čak i u komediji “Doktor Strangelove” Stanley Kubricka. Ipak, mnogo češće su bile dvije teorije. Jedna je da iza svega stoji američka savezna vlada, koja tako kontrolira svoje građane, a druga da je motiv fluoriranje vode profit.

Ponekad bi se javile i teorije koje bi spajale te dvije teze. Pojedinci su tvrdili da iza svega stoji ALCOA (Aluminijska tvrtka Amerike), koja je promovirala fluoriranje kako bi se riješila fluorida koji je bio nusprodukt procesa proizvodnje aluminija – piše Riley.

Dokaz toga, dodaje ona, jest i to što je Oscar Ewing, čelnik agencije koja je odobrila korištenje fluorida, prethodno bio upravo odvjetnik ALCOA.

Smanjenje otpora

Fluoriranje vode u SAD počelo je ranih pedesetih, u vrijeme kad su u okviru projekta “Spajalica” nacistički znanstvenici počeli naseljavati u Americi.

Cijenjenog američkog kemičara Charlesa Eliota Perkinsa vlada je poslala u Njemačku da pomogne u obnovi tvornice “IG Farben” po završetku rata. On je 1954. napisao da je otkrio da su nacisti koristili natrij klorid kao sredstvo masovne kontrole.

Želim ovo kazati jasno: pravi razlog fluoriranja vode nije briga o zdravlju dječjih zubi. Pravi razlog je smanjenje otpora masa, kontrola ljudi i oduzimanje slobode. Učestale doze fluorina vremenom će smanjiti sposobnost individue da se suprotstavi sporim trovanjem dijelova moždanog tkiva, ona će se pokloniti volji svakog tko želi da je kontrolira.

To govorim kao znanstvenik koji je 20 godina proveo istražujući kemiju, biokemiju, fiziologiju i patologiju fluorida. Svaki čovjek koji godinu dana pije umjetno fluoriranu vodu, više nikada neće biti ista osoba, ni mentalno ni fizički – piše Jim Mars u knjizi “Zavjera od bilijun dolara”.

On tvrdi da je fluorid ključni sastojak lijeka “Prozac” i mnogih psihotropnih lijekova. Osim toga, pozivajući se na kemičara dr Dean Burka s Nacionalnog instituta za rak, on kaže da fluorid izaziva rak.

Pojava raka

Burke je izjavio da fluorid češće i brže izaziva rak nego bilo koja druga kemikalija. Istraživanja dr Perry Cona pokazala su vezu između osteosarkoma i fluorida, kao i da je ta vrsta raka pogađala djecu 4,6 puta češće u područjima s floriranom vodom. Gdje god je voda fluorirana, tumor se javlja češće – kaže Mars.

On vjeruje da, uz aluminijsku industriju, iza forsiranja fluoriranja stoji i farmaceutska industrija.

Oni su učinili da otpadni proizvod fluorid postane sastavni aktivni sastojak pesticida, fungicida, anestetika, lijekova, pasti za zube … Fluor je postao toliko važan dio industrije koja donosi milijarde dolara da je za farmaceutske kompanije financijski nemoguće, legalno nezamislivo i potencijalno razarajuće bilo kakvo priznanje da taj spoj truje ljude – tvrdi taj publicist.

Dr Ted Spencer
NIZ OPREČNIH STUDIJA

Zubar i nutricionist dr. Ted Spencer kaže da ga je lokalna zdravstvena organizacija u Virginiji angažirala da ispita je li fluorid toksičan i izaziva rak.

Otišao sam u Nacionalnu medicinsku knjižnicu i našao 40 stručnih članaka na tu temu – polovica je tvrdila da je fluorid mutagen, polovica da nije. Nemoguće je da su i jedni i drugi u pravu. Pitali smo se gdje je greška, a onda smo otkrili da su mnoge europske zemlje zabranile fluoriranje vode – piše Ted Spencer.
To govori, objašnjava on, dovoljno o tome da znanstvenici koje ne plaćaju američke korporacije imaju drugačije mišljenje od onih koji rade za njih.

Sveučilište u Kentu
SAMO U ENGLESKOJ BOLESNO 15.000 LJUDI

Znanstvena studija objavljena nedavno u Engleskoj pokazala je da je usporen rad tiroidne žlijezde kod ljudi čak 30 posto učestaliji u područjima u kojima se voda najviše fluorira.

To znači da i do 15.000 ljudi nepotrebno pati zbog problema uzrokovanih smanjenom funkcijom štitnjače, koji mogu izazvati depresiju, debljanje, umor i bolove u mišićima.

Slaba aktivnost štitnjače može biti vrlo opasna i izazvati dugoročne zdravstvene probleme. Mislim da vlast mora razmotriti da li uopće treba dodavati fluorid u vodu. Postoje mnogo sigurniji načini da se popravi zdravlje zuba – piše u istraživanju profesora Steven Pekama sa Sveučilišta u Kentu.

UČESTALI PROSVJEDI Građani ustali protiv fluoriranja u mnogim državama
ŠIROM SVIJETA ZAHTIJEVAJU ZDRAVU VODU

U Americi, ali iu drugim zemljama širom svijeta već godinama prosvjeduju protiv fluoriranja vode. Posebno intenzivne demonstracije su u SAD, gdje borci za ekologiju tvrde da se građani preko pitke vode truju dodacima iz nje, zbog čega često izlaze na ulice i zahtijevaju od vlada prestane s praksom fluoridizacije.

Sličnog stava su i građani Irske, koji su nedavno organizirali “goli prosvjed”, na kojem su se pojavili bez odjeće, prekriveni samo transparentima na kojima je pisalo “Stop fluoriranju” i “Recite, da zdravoj vodi”.

Prema njihovim riječima, oni su na ulice izašli obnaženi jer tako žele pokazati da su im u njihovoj domovini uskraćena, odnosno “skinuta” temeljna prava, što podrazumijeva da će razgolićeni i šetati. Imamo pravo na zdravlje, a fluoriranje vode nam ga uzima – naglasili su oni tada.

Činjenice
O UPOTREBI FLUORIDA

• Većina zemalja zapadne Europe zabranila je fluoriranje vode
• Fluor je kemikalija koja se dodaje u vodu, au stvari je industrijski otpad
• Sve više studija provodi se kako bi se dokazalo da je fluoriranje neučinkovito i nepotrebno
• Korist fluorida je samo površinska, nema potrebe unositi ga u organizam
• Postoje navodi da je uporaba fluorida u vodi povezana s mnogim zdravstvenim problemima, od artritisa, hipotiroidizma i raka, pa sve do Alzheimerove bolesti i smanjenja inteligencije djece

 

 
(vestinet.rs,kurir.rs,youtube/uredio:nsp)

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

‘Preporučujemo ponovno osnivanje Judeje kao nezavisne države, i to na način da kupimo makabejska mjesta u Palestini, čime bismo zapravo započeli uspostavljanje židovske kolonije i židovskog poljoprivrednog sveučilišta u području’.

Radikalni cionisti su još 1899. godine na Konferenciji cionista s izvještajem objavljenim u NY Timesu izrazili namjeru za ‘kolonizacijom Palestine’.

U članku se objašnjava kako se na konferenciji raspravljalo o dokumentu iz Engleske Cionističke Federacije: “Preporučujemo ponovno osnivanje Judeje kao nezavisne države, i to na način da kupimo makabejska mjesta u Palestini, čime bismo zapravo započeli uspostavljanje židovske kolonije i židovskog poljoprivrednog sveučilišta u području.

To dodatno pojašnjava da “zemljište koje će biti kupljeno obuhvaća pedesetak hektara, 10 kilometara udaljeno od željezničke stanice na pruzi između Jappa i Jeruzalema i nadomak mora i palestinske obale koja se proteže.”

Daljnji planovi su uključivali područje između Jappe i Jeruzalema s većim udjelom na palestinskoj obali. Na skupu su se počele skupljati i prve donacije za tu akciju. Cijeli memorandum kasnije je proslijeđen svim židovskim društvima i pojedincima diljem svijeta, sa željom za daljnjim preinakama. Jesu li židovi kasnije ostvarili ideju, i danas je povijesno pitanje.

Naglašava se da su engleski Cionsti skupili 2500 u valuti tog vremena koliko su zahtjevali Američki Cionisti.

Jednostavan i udoban način s kojim se kolonizacija slijedila dobro je pokazala kako se, prije nego što su se bavili likom i djelom cionizma i odnosa s javnošću, cionistički vođe prikazali njihov pokret kao kolonijalnu misiju tijekom vremena u kojem su europski narodi bili kolonijalna sila.

Judaizam mrzi cionizam. Objašnjeno kroz video u nastavku.

Kako su cionisti osnovali državu Izrael? – 1948.

1948. godine proglašena je Deklaracija nezavisnosti države Izrael. Proglasio ju je David Ben-Gurion, izvršni čelnik Svjetske cionističke organizacije. Deklaracija je svečano proglašena u jednom muzeju u Tel-Avivu, pri čemu je na zidu dvorane visio veliki portret osnivača cionizma Theodora Herzla.

Deklaraciju je potpisalo 37 cionista, među njima i kasnija premijerka Golda Meir, te židovski komunist Meir Vilner. Zanimljivo je da su Sjedinjene Američke Države priznale Izrael samo 11 minuta nakon stupanja na snagu Deklaracije nezavisnosti. S priznanjima su uslijedili Iran (Muhamed Reza-šah Pahlavi), Gvatemala, Island, Nikaragva, Rumunjska, Urugvaj, pa zatim SSSR, Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija.

Kod sastavljanja Deklaracije nezavisnosti cionisti su morali odlučiti koje će ime dobiti nova država. Predložena su imena Cion, Judeja, Herzlija (po Herzlu), Ciona, Ivrija itd., no na kraju je prihvaćen prijedlog Davida Ben-Guriona da se uzme ime Izrael, koje se spominje kao Obećana zemlja u Starom Zavjetu. Već sljedećeg dana nakon proglašenja nezavisnosti okolne arapske države izvršile su invaziju na teritorij Izraela.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(the-tap.blogspot.co.uk, dnevno.hr, youtube.com/uredio:nsp)